Poštovane građanke i građani, cijenjeni uzvanici, drugarice i drugovi, srdačno vas pozdravljam u svoje osobno ime i u ime općine Gračac, ozdravljam i uvažene goste i govornike. Zahvaljujem se svima vama koji podržavate ovo obilježavanje, Dan ustanka, a posebno svim borcima i antifašistima prisutnim danas. I danas nas oni dolje neće omesti mada je žalosno da se okupljamo pod jakim policijskim osiguranjem kako bismo obilježili nešto što je nedvojbeno utkano u temelje današnje Republike Hrvatske. Oni koji narodnooslobodilački pokret uporno pretvaraju u četnički šire neistine među nama sprečavajući ovu zemlju da rješava ekonomski, društveni, egzistencijalni razvoj, ne mogu i neće pridonijeti ništa dobro. I zato smo se mi upravo ovdje na današnji dan okupili da ih uvjerimo u suprotno. I danas i sutra i uvijek reći ćemo da smo se mi Srbi, Hrvati i drugi učesnici narodnooslobodilačkog pokreta borili protiv režima Nezavisne Države Hrvatske. Borili smo se za zemlju, za sve ljude bez obzira na vjeru, naciju, pravedno za sve. I ponos da smo tu borbu dobili prenosimo i prenosit ćemo svojoj djeci. Zato oživljavanje ustaštva za nas je bolno, a još je bolnije da smo nezaštićeni i sami kako od strane države i njezinih institucija tako i od strane medija i svih drugih dijelova hrvatskog društva. U Ustavu piše da smo ravnopravni, ali istina je sasvim drugačija jer nikakvih reakcija i mjera nije bilo i naša su očekivanja iznevjerena. Nas ovdje u Srbu ne vide i ne vide našu borbu za preživljavanje, ne vide ni naše zapušteno mjesto sa porušenim zgradama, naša groblja i oštećene spomenike. Ne vide ni našu djecu koja odlaze dalje na školovanje, mijenjaju svoj govor i kriju svoju narodnost. Ne vide ih ni kada ih štite njihovi učitelji i profesori od vršnjaka. Danas stojimo na mjestu gdje je krenuo otpor prema okupatorima i prema domaćim kvislinzima, na izvorištu antifašističke borbe. Ovo je antifašističko mjesto i tako će ostati. Ovdje nema mjesta mržnji i nasilju. Mi smo tu da bismo odali počast onima koji su ustali i u najtežim trenucima, borili se protiv zla svog vremena, protiv politike istrebljenja. Odajemo počast palima za život i slobodu. Govoru mržnje nije ovdje mjesto i zato tražimo svoj mir i pozivamo sve institucije i istaknute članove našeg društva da nas zaštite i podrže u sjećanju na otpor upravo profašističkom i pronacističkom ustaškom režimu. Hvala vam što ne zaboravljate Dan ustanka i sve nedužno poginule kojima se s pijetetom danas prisjećamo. Neka im je vječna slava i hvala.

Drugarice i drugovi, poštovani prijatelji, pozdravljam vas u ime antifašista Zadarske županije i prenosim njihove pozdrave. Priključili smo se ovom obilježavanju ustanka u Srbu da bismo jasno izrazili svoje stavove o onim danima kada se narod ovog ličkoga kraja nedvosmisleno i odlučno suprotstavio endehazijskim rasnim zakonima, kada se oružjem opredjeljuju protiv hapšenja i progona osoba sa krivim nacionalnim porijeklom, kada su Ličani ustali protiv likvidiranja ljudi drugačijih svjetonazora. Ni tada ni danas Pavelićeva i Budakova endehazija nije predstavljala niti će ikad predstavljati mjesto i zemlju u kojoj se može živjeti životom dostojnih slobodnog čovjeka. Zato danas ponovno podsjećamo na činjenicu da je slobodarski narod Like, i Hrvati i Srbi, dao 25 000 boraca narodnooslobodilačkog pokreta i zato danas s ogorčenjem gledamo kako u nekim hrvatskim gradovima ljudi stanuju u ulici koja nosi ime zločinca Mile Budaka, dok istodobno zagrebački gradonačelnik za sitan novac prodaje ime vrhovnog zapovjednika Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, maršala Tita. Mi antifašisti Zadarske županije ne zaboravljamo od partizana oslobođeno područje Like. Ne zaboravljaju se one žrtve na koje se i mi danas na simboličan način podsjećamo. Zbog tih žrtava, zbog slobodoumnih žitelja i antifašista ne možemo prihvatiti kalkulantske i prigodničarske postupke i izjave predsjednice republike i njen lažni odnos prema Titovom nasljeđu. Ne prihvaćamo isto tako kalkulantske i ponižavajuće postupke predsjednika hrvatske vlade i njegov odnos prema različitim obilježjima s aluzijom na ustaške slogane. A ovom prigodom ukazujemo na sve organiziranije istupe i prisustvo javnosti onih proustaških grupa koje se zalažu za vrijednosti i opću reviziju činjenica Drugog svjetskoga rata i koji Hrvatsku, uz prešutne stavove političkih aktera, svrstavaju na pozicije fašističkih gubitnika. Mi antifašisti Zadarske županije znamo da bez partizana, bez Narodnooslobodilačke vojske, bez Tita i antifašista Zadar ne bi bio u Hrvatskoj, niti Rijeka, Istra, Dalmacija i otoci. Njih je endehazija izručila talijanskom fašizmu i želimo ponovno podsjetiti aktualnu vlast da se budućnost naše Hrvatske ne može zasnivati na rušenju spomenika narodnooslobodilačke borbe, a niti pokušajima visokih dužnosnika naše županije da je ustanak u Srbu, a time i ustanak naroda Like i Hrvatske bio četnički ustanak. U Srbu je bio antifašistički ustanak. Narodnooslobodilačku i partizansku borbu, i ulogu i značaj Josipa Broza Tita cijeni i visoko vrednuje svjetska javnost, pa sitno kalkulantski pokušaji neće uništiti njegovu povijesnu ulogu, ali nas zato duboko zabrinjavaju, pa i povređuju postupi odgovornih hrvatskih političara koji žele revidirati povijest i dovoditi u sumnju i ustanak u Srbu i narodnooslobodilačku borbu i partizanski pokret i druga Josipa Broza Tita. Drage drugarice i drugovi, čestitam vam obljetnicu ustanka u Srbu i završavam svoje obraćanje pozdravom koji je i dalje neupitan – smrt fašizmu, sloboda narodu!

Poštovane sudionice i sudionici ovog skupa kojim obilježavamo 76. godišnjicu antifašističkog ustanka u ovom kraju. I na ovom mjestu u spomen na ljude koji su taj ustanak poveli, drugarice i drugovi. U Srbu 27. srpnja 1941. dogodio se masovni narodni ustanak koji je bio potaknut strašnim zločinima koje su ustaše Maksa Luburića počinile nad stotinama ljudi iz ovog kraja, uglavnom nad ženama, djecom i starcima. Muškarci su se poslije prvih hapšenja, odvođenja i ubojstava sklonili u šume. Organizatori ustanka su bili članovi Komunističke partije – Marko Orešković, Gojko Polovina, Nikola Vidaković, Đoko Jovanić, Dušan Mileusnić. I njihova imena, kao u starim pričama o herojskim podvizima treba spomenuti, jer oni koji su ustali i organizirali ustanak protiv fašizma kad je on u svojoj okrutnosti dosegao apsolutno zlo, kad je tamanio ljude po rasnim zakonima, kad je izgledao nepobjediv, a izgledi u borbi s njim bili su nikakvi. Ti ljudi zaslužuju naše najdublje poštovanje. Sam Marko Orešković stradat će nepuna tri mjeseca poslije podizanja ustanka po svemu sudeći od četnika. Ponovit ću ono što sam rekao prošle godine na ovom mjestu. Naime, narod ovog kraja sačuvao je sjećanje na Marka Oreškovića u pjesmi, u stihu „Drug je Marko hrvatskoga roda, al’ je majka srpskoga naroda“. Ti stihovi sročeni u doba kad su raspojasani šovinizam i međuetnička mržnja bili nametnuti kao standard ponašanja u NDH i u Europi pod nacističkom vlašću, svjedočanstva su veličine narodnooslobodilačke borbe. Danas, 76 godina poslije, za većinu građana to bi trebala biti daleka povijest. Tek za političare možda prilika da istaknu s ponosom najmasovniju oružanu borbu protiv nacizma i fašizma od nacizma i fašizma podjarmljene Europe. Pri tome nije najvažnije da je na kraju ta borba bila pobjedonosna, najvažnije je da je bila pravedna i u obrani ne samo golih života nego i vrijednosti kao što su sloboda, jednakost i ravnopravno zajedništvo među ljudima, i onima kojima su pošteni slobodoljubivi ljudi težili od vajkada. Koji zvuče tako samorazumljivo, a tako se teško ostvaruju. Međutim, to što bi trebala biti daleka povijest, vraća se danas kao ostrašćeni revizionizam povijesti. Ne zato što su otkrivene nove činjenice nego zato da se lažima i izmišljotinama relativizira zloćudnost pokreta kao što su nacizam ili ustaštvo, jednom riječju fašizam. Ono što posebno zabrinjava je da veliki broj političara koji značajno odlučuju o sudbini ove zemlje i koji se svi zaklinju u demokraciju i standarde ljudskih prava, ne vide ili se prave da ne vide da trend relativizacije zloćudnosti fašizma predstavlja otvaranje vrata fašizmu, koji je u svojoj suštini neprijatelj i demokracije i ljudskih prava. Prošle smo godine na ovom mjestu upozorili da je nedopustivo da policija ne zna što da učini s ustašofilima koji skrnave spomenik ustaškim žrtvama, a da ministar policije traži od akademske zajednice mišljenje o karakteru narodnog ustanka koji se dogodio prije 75 godina prošle godine u Srbu. Ove godine možemo dodati da je nedopustivo da premijer osniva stručnu komisiju i traži njeno mišljenje što da učini s pločom postavljenom u blizini spomen područja Jasenovac, na kojoj je ustaški pozdrav za dom spremni. Da je nedopustivo da stranka koja je na izborima dobila relativnu većinu u Hrvatskoj i stranka koja je na lokalnim izborima dobila relativnu većinu u Zagrebu aktivno pomaže NDH nostalgičare u njihovim nastojanjima da zatru simbole narodnooslobodilačke borbe, među ostalim i promjenom imena Trg maršala Tita u Zagrebu. Možemo ponoviti da ideje koje su se u prvoj polovici 20. stoljeća demonstrirale kao nacizam i fašizam čiji nositelji su došli na vlast u Italiji i u Njemačkoj, i uzrokovale goleme ljudske patnje i stradanja, nisu nastale niti su nestale s tim pokretima. Te ideje i njihova dijabolična privlačnost za dio ljudi u svakoj državi nisu samo relikti prošlosti nego i suvremena, i trebala bi biti, vrlo zabrinjavajuća pojava. I u tom smislu vrijednosti, težnje za slobodnim i pravednim društvom ravnopravnih građana, koje predstavljaju temelj istinskog antifašizma, nisu definitivno ispunjene. Samo naše svakodnevno zalaganje za njih, kakva takva je garancija da ćemo ih obraniti argumentima i da ih se više nikada neće morati braniti na način na koji prije 76 godina bili prisiljeni ljudi koji su ustali protiv fašizma na ovom mjestu. Hvala vam.

Danas nismo ovdje samo zbog prošlosti. Danas se ogleda što političke elite kane s našom sadašnjošću i budućnošću. Kad se govori o datumima povijesnima onda je to samo način na koji političke elite pokazuju svoje planove i svoje vlastite agende. I zbog toga što se ovaj današnji datum u proteklih 20 godina potpuno izvitoperio i promijenio svoj smisao upravo zbog političkih elita koje vladaju, mi smo danas ovdje da se zauzmemo za našu sadašnjost i budućnost. Kažu u svim medijima, u javnom prostoru da je ovo kontroverzna proslava, da je ovaj datum kontroverzan, da se ovdje radi o pobuni srpskog življa protiv hrvatske države, što je sve povijesna laž. Razdjelnica koja se dogodila na ovim prostorima, nije bila po granicama etniciteta, nije bila po srpskoj ili hrvatskoj krvi, nego je bila po tome, imajući ugrožene svoje živote, da je odlučila braniti svoj goli život, da je odlučila suprotstaviti se silama zla koje su tih dana napredovale 45 kilometara dnevno prema Moskvi, da su se odlučili zauzeti za jedno pravednije i bolje društvo koje bi omogućilo ravnopravnost svima. Tih dana, žene su se pridružile ovom pokretu i pokazale prvi put, gigantskim korakom su kročile u povijest i na ovim prostorima zauzele ravnopravnu poziciju sa muškarcima. Prekrajanje povijesti nešto što pokazuje političku agendu vlastodržaca i pokazuje koje su njihove namjere za budućnost. Mi iz Ženske mreže poručujemo – dosta je povijesnog revizionizma. Umjesto da osnivaju kojekakve komisije, povjesničari bi danas trebali stajati u redovima pred vladom i protestirati što se ovako iskrivljavaju činjenice. Danas nije 27., danas je 29., 27. nam je oduzet, otet postavljanjem ploče onima koji su stradali srpske ruke. Da zločina je bilo, zločina je bilo i valja to reći, ali isto tako valja reći da jedni imaju crnu mrlju na svome putu, a drugi su crnilo od začetka. Drugi su imali crnu namjeru, crno djelovanje i crne posljedice. Mi sa ovog mjesta poručujemo vladi Republike Hrvatske da sjećanja i kreiranje sadašnjosti putem prošlosti ne može biti putem vađenja selektivnih činjenica. Da to je istina, ali to je selektivno pamćenje, to je samo jedna mala crtica iz onoga što se događalo u ovom kraju. I ovi ljudi koji su se pobunili, pobunili su se da spase glave kako se ne bi pridružili 10 000 stradalih ljudi koji su završili u jamama Jazovke, Gospića i Paga. Mi s ovoga mjesta poručujemo vladi Republike Hrvatske da ne stavlja svoj potpis predstavljajući nas u takve crtice izvađene iz konteksta nego da prizna onakvu prošlost kakva je bila. Govoreći u ime Ženske mreže, ja bih samo podsjetila 1939., dvije godine prije ovog ustanka, 56% žena starijih od 10 godina bilo je nepismeno. Tih istina godina, zaposlene žene ako su bile udate, morale su po zakonu 30 do 50% manju plaću. Te iste žene, tih istih godina, tokom svog reproduktivnog doba bile su 10 do 14 puta trudne tokom svog života. I onaj, taj gigantski korak u povijesti kojim su žene zakoračile pridružujući se drugovima ne samo u oslobodilačkoj borbi nego i u donošenju pravednijeg svijeta, te žene su dobile ravnopravnost, dobile su pravo na zapošljavanje, dobile su poštivanje reproduktivnih prava, opismenjene su i puštene pod ravnopravnim uvjetima u svijet rada. Danas, kad nam ukidaju, kad govore o relativizacija svega, kad govore da je ovo kontroverzan datum i kontroverzan skup, istovremeno se dešavaju napadi na prava žena i općenito na dokidanje svih prava u ovoj državi. Ovo društvo je odustalo od toga da bude sekularno, prostor sekularnosti je uvjet za prostor slobode. Ovo društvo je odustalo od toga da bude socijalno, odustalo se od besplatnog studiranja, odustalo se, polako nas privikavaju na to da moramo gladovat u mirovinama, polako nas privikavaju na to da ćemo biti zdravi koliko to možemo platiti. Bivša radnička odmarališta odavno već nestaju i polako postaju betonska zdanja na betoniranoj, zagrađenoj i naplaćivanoj obali kojima vladaju korporacije. Antifašizam je jedino što je preostalo, antifašizam je nešto što sada napadaju i žele izbrisati iz ustava. Mi smo odgovorni za to da se to ne dogodi. Mi poručujemo s ovog mjesta – ne može dalje, više ne damo. Ovdje vidim sve ljude starije dobi, najmlađi ljudi ovdje su policajci koji nas čuvaju i ne mare baš previše ni zašto su tu. To je dokaz koliko je ovo društvo odlučilo uništiti i zatrti sjećanje na ono što se i zašto se ovdje dogodilo. Danas djeca, maturanti hodaju ulicama uzdignutih ruku na fašistički pozdrav i pjevajući ustaške pjesme. Poima nemaju šta rad i zašto. Zašto je to tako? Zato što su iz udžbenika izbacili sve što govori o tome odakle dolazimo i što nam se sprema. Zbog toga mi poručujemo – vratite istinite činjenice povijesti u povijesne udžbenike, prestanite lagati našu djecu i nas. I za kraj, samo bih zahvalila preživjelim borcima 6. ličke, hvala vam i slava.

Cijenjeni uzvanici, dragi prijatelji, drugarice i drugovi. Prije svega najtoplije vas pozdravljam. Što reći, jer sve što bih mogao reći, rečeno je već bezbroj puta. I daje prvi partizanski odred formiran kod Siska 22. lipnja 1941. godine. I da su prvi otpor fašizmu pružili labinski rudari dobrano prije početka Drugog svjetskog rata. I da su ustaše odmah po dolasku na vlast počeli s masovnim progonima uključujući i organizirana ubijanja tisuće ljudi, Srba, Židova, Roma, Hrvata antifašista. I da je ovdje u Srbu planuo ustanak ne naroda Like kako nam nastoje podvaliti posljednjih godina, nego naroda Hrvatske, Hrvata i Srba, zajednički ustanak protiv nacifašističke okupacije, ali i protiv kvislinške ustaške tzv. države, koja je bila poslušno oruđe u rukama nacista i fašista. I da je otporom rukovodila Komunistička partija na čelu s Josipom Brozom Titom, i da većina pripadnika Narodnooslobodilačke vojske nisu bili komunisti i da je ta vojska na Teheranskoj konferenciji priznata i prihvaćena kao dio savezničkih snaga, ako dio velike antifašističke, odnosno kako se tada češće govorilo, antihitlerovske koalicije. I da je napokon ustanak koji je ovdje započeo 27. srpnja 41. godine, baš kao i u susjednoj Bosni i Hercegovini, povezan s ustanicima u drugim dijelovima nekadašnje Jugoslavije, Hrvatsku u sklopu nove jugoslavenske federacije svrstao na stranu pobjednika. I da je i na strani pobjednika ne samo naših, ali i naših, nakon završetka rata bilo zločina zbog kojih žalimo i koje osuđujemo. Sve je to, kažem, bezbroj puta rečeno i sve su to činjenice poduprte izjavama neposrednih sudionika Narodnooslobodilačkog rata, ali i brojnim i vjerodostojnim dokumentima od koji je veliki dio onih s neprijateljske strane. I sve to godinama nailazi na gluhe uši, baš tako, na gluhe uši. Niti nas čuju niti nas žele čuti. I sve se to godinama kao kod nepovoljnog zida odbija od sve čvršće, sve organiziranije i sve samosvjesnije fronte falsifikatora povijesti koji narodu Hrvatske nameću potpuno iskrivljenu sliku onoga što se događalo u Drugom svjetskom ratu, a i nakon njega. Svojim aktivnostima oni nas uz pasivni pristanak, ali ponegdje i uz aktivno sudjelovanje aktualne vlasti, praćeno neodlučnošću i šutnjom oporbe, polako, ali sigurno prevode od strane pobjednika u tabor gubitnika i pristaša i sljedbenika ideologije što ju je već odavno odbacio cijeli napredni svijet. Zato se mi u našoj javnosti stalno vraćamo, kao što neki podrugljivo govore, pričamo o ustašama i partizanima zato što se ne želimo pomiriti s lažima koje nam se serviraju kao novootkrivene istine u pravilu garnirane nevještim falsifikatima čije razotkrivanje međutim ne povlači nikakve posljedice. Priča o prošlosti prestat će onog trenutka kada bude prihvaćena povijesna istina, kad bude prihvaćeno ono na što sam podsjetio na početku ovog obraćanja. Ne može se naknadno od Titovih partizana praviti zločince i koljače jer oni to nisu bili. Niti se može od ubojica iz Jasenovca i drugih ustaških logora praviti slavom ovjenčane pobjednike jer oni su zaista bili ubojice, i koljači, i gubitnici u Drugom svjetskom ratu i ništa drugo. Istina je pred nama ne treba je tražiti ona je odavno otkrivena. Nikakve naknadne istine koje su samo i jedino prozirne i tendenciozne laži ne mogu tu ništa promijeniti. Varaju se oni koji sada imaju vlast da mogu u našem glavnom gradu mijenjaju imena ulica i trgova da će time dugoročno nešto postići, neće to im jamčim. Ime trga ili ulice mogu ukinuti, povijesne činjenice mogu neko vrijeme sakrivati, ali ih ne mogu uništiti. Istina ima jednu nezgodnu karakteristiku, prije ili kasnije dopre na svijetlo dana, tako će biti i sada. Koliko dugo će trajati ofenziva proustaške desnice ne mogu reći ona se tek zahuktava, ali da ćemo mi mirno promatrati nećemo, a neće vjerujem ni demokratski svijet koji je izgrađen na temeljima antifašizma. Oslonimo se na antifašiste i demokrate širom svijeta da bismo spasili antifašizam u kojem nema ni demokracije u Hrvatskoj. Ja ovo vrlo svjesno govorim, u Hrvatskoj su u opasnosti i antifašizam i demokracija. Toga moraju na prvom mjestu biti mladi jer oni će u Hrvatskoj živjeti, zato je na njima golema odgovornost da odrede kakva će biti ta Hrvatska. Mi antifašistički borci i antifašisti znamo što smo im ostavili, na njima je da spriječe da proustaška desnica, oni koji s obije ruke zatvaraju uši kako ne bi čuli što mi govorimo otmu Hrvatsku koja bi mogla postati ugodno mjesto za život i rad, i pretvore je u kopiju one kvazi-države što je postojala u vrijeme drugog svjetskog rata i koja je na kraju neslavno propala za sva vremena zajedno sa propašću nacizma, naci-fašizma čiji je priljepak bila. Na njima je u krajnjoj liniji da obrane ono za što se borila golema većina hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu jer za profašističku, netolerantnu, ksenofobičnu Hrvatsku oni se nisu borili. Svega toga moramo biti svjesni ne samo mi ovdje okupljeni nego i svi građani Republike Hrvatske. Odajemo počast svima koji su dali svoje živote i koji su sudjelovali i u ustanku i poslijeratnoj izgradnji u uvjerenju da njihove žrtve i napori nisu bili uzaludni. Neka živi slobodna, antifašistička, demokratska Republika Hrvatska, zemlja ravnopravnih građana. Hvala.

Drugarice i drugovi, dragi prijatelji, gospođe i gospodo, meni je drago da sam ponovo ovdje, meni je drago da se nalazim ponovo ovdje s vama, da obilježimo značajnu obljetnicu, obljetnicu jednu od najznačajnijih u našoj povijesti. I možemo li to preskočiti? Nikako. Nije meni ovo prvi puta da sam u Srbu i nije prvi puta da govorim o potrebi ne samo obilježavanja nego i slavljenja dana ustanka. A nije ni prvi puta da svjedočim bijednim pokušajima grupice zarobljenika prošlosti da ovo okupljanje ometu. Neće nas omesti, mada je više nego žalosno da se okupljamo pod jakim, kao što je već rečeno, pod jakim policijskim osiguranjem kako bi obilježili nešto što je nedvojbeno prvi kamen u temeljima današnje hrvatske države. Bio sam kažem ovdje više puta. Godine 2011. rekao sam, zato ću ponoviti jer mislim, vi to znate koji ste ovdje, ali ne znaju oni koji sa strane prisluškuju. Rekao sam i ovo, i citiram: „svi koji bi na bilo koji način mogli pokušati ometati naša okupljanja ili umanjivati njegovo značenje ili ga ipak predstavljati u potpuno pogrešnom svijetlu vode unaprijed izgubljenu bitku. Mi smo naime na strani istine, a istinu se može neko vrijeme potiskivati, ali ju se ne može pobijediti.“ I treba li tome bilo šta dodati? Ne treba. Godine 2012. opet sam rekao: „ovo je dan zajedničkog, naglašavam, zajedničkog ustanka Hrvata i Srba koji su pod zastavom slobode počeli borbu protiv okupatora svoje zemlje, ali i protiv onih u samoj Hrvatskoj koji su voljom i milošću tih okupatora došli na vlast, uveli vladavinu terora i htjeli Hrvatsku pretvoriti u zemlju saveznicu Sila osovine. To je dan kada su se antifašisti raznih nacija, vjera, pa i ne uvijek istog svjetonazora našli u zajedničkoj borbi protiv zla što se nadvilo nad najvećim djelom Europe uključujući Hrvatsku i ostale zemlje bivše Jugoslavije. Dan ustanka kojega se htjelo gurnuti u zaborav veliki je dan u povijesti hrvatskog naroda, Srba u Hrvatskoj i svih slobodoljubivih građana Hrvatske. To je dan za sve istinske antifašiste bez obzira na to kojoj generaciji pripadali.“ To sam dakle rekao 2012. Bio sam ovdje 2013. i rekao sam uz ostalo: „ovdje u Srbu bilježimo akciju koja je označila početak ustanka pod vodstvom Komuističke partije i Josipa Broza Tita. To su povijesne činjenice, ali ipak ono što je legendarni britanski premijer Winston Churchill mogao jasno i glasno reći usred Londona u britanskom parlamentu u jeku svjetskog rata da je, naime komunistima pripala čast da povedu ustanak na području Jugoslavije. To zadrti antikomunisti i jedva prikriveni ustašofili danas u Hrvatskoj ni slučajno ne mogu prozboriti jer oni ne priznaju činjenice, oni ne priznaju povijesti, oni povijest žele prekrajati, iznova pisati i moram reći bez ikakve želje da dramatiziram, taj posao sigurno neće uspjeti. Oni u njemu za sada uspijevaju. Osvrnite se oko sebe, čuli smo već prethodnike, pogledajte i poslušajte, odnosno pročitajte sadržaje što ih nude naši mediji sadržaje kojima nas zatrpavaju razni samozvani povjesničari praktično iz dana u dan. Njihova je drskost sve veća, njihova želja da prekroje i iznova napišu povijest Drugoga svjetskog rata sve je očitija i mogu uživati u plodovima svojeg rada jer jedva da im se netko i suprotstavlja.“ Rekao sam to prije četiri godine, ima li tu potrebe, treba li tu ponavljati još koji puta, očito da treba. A godine 2014. u situaciji koja se u odnosu na protekle godine nije mijenjala, i koja je danas još opasnija od tadašnje, rekao sam s ovoga mjesta ovdje okupljenima, ali i cijeloj hrvatskoj javnosti, i opet citiram: „ustaški režim nije došao na vlast voljom hrvatskog naroda, mada je bilo u prvim danima i naivnih ljudi koji su njegov dolazak pozdravili. Niti je taj režim imao bilo kakvu demokratsku legitimaciju.“ Dakle, svi znamo da  taj režim nije nastao nikakvim izborima, nikakvim referendumom, dakle on je nastao na bajonetama onih nekoliko kamiona natovarenih ustašama koji su proglasili tobože svoju državu. Ustaše su došli na vlast voljom okupatora. U svojoj prošlosti mogli su se pohvaliti jedino raznim terorističkim akcijama, a program kojeg su donijeli može se sažeti u jednu riječ – zločin. I to je istina, nepobitna istina, ma koliko se razni desničari derali… koliko se derali i uvjeravali u suprotno. Zločin je bio program, zločin je bila politika, zločin je bila svakodnevna praksa i to od samog početka. Prije bilo kakvih ustaških akcija, bilo kakvih diverzija ili napada, donijete su zakonske odredbe o zabrani ćirilice, zatim o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, a počelo je i osnivanjem koncentracijskih logora – na udaru su se našli Srbi, Židovi, Romi te komunisti i antifašisti bez obzira koje vjere. Moram vam samo reći, ima onih koji danas glasno govore, jer im se to omogućava, da su Srbi htjeli ovaj prostor očistiti od Hrvata i zato je kao vlast odgovorila na tu provokaciju. To je toliko glupo, toliko primitivno da bi čak i Mile Bogović mogao shvatiti da je to stvarno neizvodivo. Jer gledajte, pa šta bi onda, dakle u vrijeme kada je najveći progon Srba, kada se bore za živu glavu, da oni pokušavaju stvoriti Srbiju na prostoru Hrvatske. To isto tako bi bilo glupo da netko kaže da su Židove progonili zato jer su Židovi htjeli na teritoriju Hrvatske proglasiti državu Izrael. Dakle takvih bedaka nema, ali otprilike to je sukus. Ili zašto su progonili Rome da sada to objašnjavaju zbog toga jer su Romi htjeli na prostoru Hrvatske stvoriti državu Punjab. Dakle, kad se upustite malo u suštinu onoga što se danas govori onda vidite s kim mi danas imamo posla. A moram vam reći i još nešto u skladu s onime što je Mile Budak, a neki gradovi u Hrvatskoj, i danas smo ovdje čuli, i danas imaju ulice s njegovim imenom, njegov program je definiran ovako: „Jedan dio ćemo Srba pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti na katoličku vjeru i tako pretvoriti u Hrvate.“ Dakle, ne citiram nikakav komunistički izvor, nego ustaško glasilo Hrvatski narod od, slušajte dobro, od 24. srpnja 1941. godine. A ovo se dogodilo, ustanak se dogodio dakle kasnije. I treba li to govoriti? Ne bi trebalo, ali nažalost moramo. Upravo zato što smo u zaista tragičnoj poziciji da iz godine u godinu ponavljamo nepobitne povijesne činjenice, i ja sam danas ponovio neke stvari što sam ih ovdje govorio proteklih godina. Neka ovo ponavljanje bude shvaćeno u prvom redu kao poziv istinoljubivim znanstvenicima i ljudima kao i političarima koji se ne okreću kao list na vjetru nego imaju svoja uvjerenja da spase doslovno spase naše mlade generacije od ponora u koje ih vodi današnje pozivanje na nešto što se u povijesti nije dogodilo, a nije se dogodilo da je Nezavisna Država Hrvatska bila nezavisna, jer to nije bila, država, jer to nije bila, hrvatska, jer to nije bila. Ali to trebaju mlade generacije dobiti i onda neće biti povika na stadionima koje civilizirani svijet ne može prihvatiti, onda neće biti sigurno dizanja ruke na fašistički pozdrav jer će mladi, a to pozivam na reformu školstva da dobiju u pravom smislu činjenice i da nauče da učenici nauče misliti. A moram sada na ovom mjestu još samo nešto dodati. Često se ponavlja Boričevac. Istina da je ustanak organiziran ovdje u Srbu u kojem su sudjelovali i Srbi, i Hrvati, i drugi, dakle to je činjenica, a činjenica je da je bilo i pogrešaka. Jedna od pogrešaka je paljenje sela Boričevac. Ja sam bio prijatelj sa jednim mojim kolegom koji je sa mnom studirao Stjepan Mičan koji mi kaže nikakvo ubijanje djece nije bilo, ni civila. Selo je spaljeno jer su ustaše pružale otpor, ali su žene djeca odvezeni kamionima u Slavoniju, u Podravinu, i on je u Koprivnici i završio gimnaziju, a pravo u Zagrebu. Dakle on je otprilike rekao davno dok sam bio student što se ovdje dogodilo. Ili mjesto Španovica između Pakraca i Požege, dakle to je jedno mjesto koje je bilo naseljeno goranima. Gorani su bili oni drvni majstori i tu je bio jak HSS, okolna sela su bila pravoslavna. Međutim jedna grupa se organizirala od strane ustaša i sudjelovali su u pokoljima i pljački pravoslavnih, odnosno srpskih sela. I dolazi do ustanka i ustaše su pružali otpor, završili su tako kako su završili, a žene, djeca i civili su odvezeni u Požegu, odvezeni u Pakrac, Podravsku Slatinu i druga mjesta. Dakle, tu nema progona civila, tu nema progona žene i djece. To je bio sudar sa onima koji su činili zločine, međutim greška je u tome da je selo bilo spaljeno, ali onda to treba reći o čemu se radi. A ima nešto što mi je zadnje ovako na pameti da vam kažem. U Orahovici mojem rodnom mjestu koje je ustaničko mjesto od ’41., dakle u zadnja četiri mandata HDZ je imao gradonačelnika. Sada je pobijedila jedna mlada ekonomistica, ona je HSS, i pobijedila je na izborima i ona je danas u Orahovici gradonačelnica. Ja nju pitam: „Čuj, što ti znaš o HSS-u prije Drugog svjetskog rata u Orahovici“. Ona je rekla: „Ne znam ništa“, a ja kažem: „Sad ću ti reći, i ti kao HSS bilo bi dobro da to znaš“. Naime ustaše čim su uzeli vlast u Orahovici ’41. pokupili su sve viđenije HSS-ovce, cijeli vrh HSS-a, dr. Mrkšu, dr. Hepa, među njima je bio i moj djed, odvezli su ih iz ustaškog tabora jednu noć i sve su likvidirali. Bilo ih je 18. Nikad se za njihov grob nije saznalo. Evo, to je bila NDH i to je ona NDH za koju se ovi tu negdje u blizini zalažu. Još jednom izražavam zahvalnost onima koji su pridonijeli da se pobjedi najveće zlo koje povijest pamti, a to je naci-fašizam i da se zahvalimo svima onima koji su podnijeli žrtvu da pravda pobjedi. Hvala vam lijepo.

Drage Primorke i Primorci, Goranke i Gorani, Dalmatinke i Dalmatinci, Ličanke i Ličani, Kordunašice i Kordunaši, Banijke i Banijci, Zagrepčanke i Zagrepčani, Zagorke i Zagorci, Slavonke i Slavonci, Sremice i Sremci, jer znam da vas ima iz svih tih naših krajeva danas ovdje u Srbu i hvala vam što ste došli, hvala vam što ste došli da štujete iste vrednost koje su poštovali i ustanici, a o kojima je i o čijem motu je govorio Zoran Pusić i od kojih mi ne odustajemo i nećemo odustati jer nas na to obavezuju ideali ustanika koji se nisu dali na onu stranu koja je mogla krenuti sukobom između Hrvata i Srba, ali je krenula drugim pravcem. Krenula je sukobom između partizana i ustaša, partizana i četnika. I to je sva istina sažeta u jednom i sažeta ukratko. Ustanak je nastao zbog strašnih zločina. Je li u ustanku bilo grešaka kao što reče predsjednik Mesić? Jeste. Jesu li ubijeni ljudi u aktu osvete nakon Nebljusa? Jesu. I zato i ove godine sjetimo se svih. I onih stotine kojih ću kasnije spomenuti ubijenih Srpkina i Srba i onih Hrvata i Hrvatica koji su ubijeni u aktu osvete. Minutom šutnje odajmo im počast. Neka im je slava. Organizirajući ovaj skup 76. godišnjice ustanka kao i svake godine, kao i svih ranijih godina odaslali smo pozive svima kojima se šalju pozivi kad su ovako značajni datumi. Dakle i predsjednici, i premijeru, i predsjedniku sabora, i vodećim političkim strankama. Mi ne vidimo nikoga ovdje. Slat ćemo im i dalje. Ali želimo se sjetiti da je prije dva dana prilikom postavljanja ploče četvero članova obitelji koja je stradala u aktu osvete su bili predstavnici i predsjednice republike, i predsjednika sabora, i Vlade. Četvero naprama četiristo. U Bubnju, Osretku, Neteki, Nebljusima, Suvaji koji su ubijeni ne iz akta osvete nego iz planiranoga zločina istrebljenja. Ovdje nije bilo onih koji su spremali ustanak, ovdje je samo bilo onih koji su znali da se već dogodio Gudovac 28. 4., da dogodio Veljun 5. ili 6. 5., da se kratko vrijeme nakon toga dogodila Glina, da se dogodio Banski Grabovac i da tu stanem. I da se događalo Jadovno. I oni koji danas s pravom komemorirajući četiri članova obitelji ubijenih iz Boričevca griješe kada kažu da je ovaj ustanak kao i okupljanje devedesete godine ovdje bio zločinački naum koji je terorizirao i uništavao Hrvatsku svih tih godina. Griješe ne samo prema historijskim činjenicama, nego griješe i zbog toga što time zapravo afirmiraju ideje Nezavisne Države Hrvatske. A posebno teško pada kada to kaže izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora koji bi trebao biti prvo i zadnje tijelo obrane antifašističkih vrijednosti, ali ne obrane na način koji čujemo posljednjih dana i mi koji sjedimo u saboru koji kažu antifašizam da, ali partizani ne. Zamislite tu vrstu antifašizma u Italiji, fašističkoj Italiji. Zamislite nekoga tko bi se usudio reći u Bolonjskoj gradskog skupštini antifašizam da, ali bolonjski partizani ne. Zamislite u današnjoj Francuskoj tko bi dopustio da simpatizeri Vichyjevskog režima kojih sigurno ima ometaju okupljanje pripadnika pokreta otpora koji je uz svo poštovanje prema velikoj francuskoj naciji bio neusporedivo manji nego što je bio Narodno Oslobodilački Pokret na prostoru bivše Jugoslavije i Hrvatske. Zamislite da netko u tim zemljama se ogluši na pozive organizacija antifašizma, organizacija naroda žrtava. To nije moguće ni u Italiji, ni u Francuskoj, ali je moguće kod nas, moguće je zato što je posijano sjeme zla. Prije dosta godina i napori koji su uloženi do 2013. godine, da ono ne uhvati korijenje i da se ne razrasta. Nažalost od 2013. na ovamo, a slobodno ću reći od završetka mandata predsjednika Mesića, počinju hvatati korijenje. Ne govorim to zbog toga što trebam uvjeravati one koji su poput mene. Ne govorim to niti zbog Srpskog narodnog vijeća, niti zbog Saveza antifašističkih boraca. Govorim to zbog činjenice da ukoliko se u Hrvatskoj bude i dalje dopuštalo historijski revizionizam, ukoliko se i dalje bude razmišljalo o tome da je antifašizam moguć bez Srba, bez partizana. Da ga je bilo bez Srba i bez partizana, to nisu samo krivotvorili historijske istine, to su opasni ljudi. Opasni ne samo zato što govore neistinu, nego zato što stvaraju temelje koji će ponovo teško i ozbiljno ugroziti mogućnost da Hrvatska bude ono što je većina ljudi htjela da bude, što većina ljudi hoće da bude, a to je demokratska republika, demokratsko društvo, i zato smo mi tu. Da se sjećamo, ali istovremeno da kažemo do čega nam je stalo. Zato ćemo se i u buduće okupljati, ali predlažem tako da ličkom višeboju se priključi kamp mladih antifašista ovdje u Srbu iz cijele zemlje i ako je potrebno iz cijele regije. Tako da vi koji unatoč svojim godinama dolazite na ovo mjesto znate da će biti onih koji će ove vrijednosti i dalje smatrati temeljem političkog vjerovanja, temeljem političkog djelovanja i temeljem onoga na čemu treba poštivati svako društvo, pa onda i Hrvatsku. Mnogo smo govorili, mnogo je rečeno, ali nikad nije dovoljno reći hvala ustanicima na tome što su ustali ne samo oni koji su im ugrozili živote nego što su ustali protiv jedne od najtežih i najgorih historijskih pojava i najmoćnijih sila koje su u tom trenutku postojale na svijetu. Dakle ustao je David protiv Golijata, ustalo je dobro protiv historijskoga zla, i hvala im na tome.

Drugarice i drugovi, dame i gospodo, borci narodnooslobodilačkog rata, potomci poginulih i umorenih boraca, uvaženi poštovaoci, imam zadovoljstvo i čast da kao jedan živi borac 6. ličke proleterske divizije ispred udruženja boraca 6. ličke proleterske divizije Nikola Tesla i 35. ličke udarne divizije u Beogradu, srdačno vas pozdravljam i čestitam 75. godišnjicu od početka ustanka u Hrvatskoj, 27.7. ’41. godine, koji je podmalo počeo u Srbu, ali pre tog datuma i u mnogim krajevima i selima u Lici, Dalmaciji i većim delovima Hrvatske. Zahvaljujem se organizatoru ove proslave koji su upriličili da zajedno obeležimo Dan ustanka naroda Hrvatske u borbi protiv fašizma, najvećeg zla u historiji čovečanstva. Dužan sam da istaknem da ogromna većina boraca nije otišla u partizane da bi se borila za neki komunistički poredak i vlast. Borili smo se protiv agresora, okupatora naše zemlje. Borili smo se da bi oslobodilački rat protiv fašizma i okupatora i domaćih kvislinga, 6. lička divizija elitna jedinica Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije formirana ovde u Lici u Hrvatskoj, prostere težak borbeni put širom Jugoslavije dug preko 15 hiljada kilometara, da bi se tek maja 1945. godine posred proboja Sremskog fronta ponovo vratio u zavičaj. Na ovoj svečanosti dužni smo se podsjeti da je divizija pri prodiranju novembra ’42. godine brojala 4 500 boraca, d bi krajem ’44. godine dolaskom u Srbiju brojala nepunih 2 400 boraca. Ponovnom reorganizacijom brojnost ove divizije narasla je na preko 16 000 boraca, bila je to najbrojnija divizija u Narodnooslobodilačkoj vojski Jugoslavije. Dođosmo također da se podsetimo da se u 6. ličkoj diviziji borilo i oko 600 mladih žena i devojaka od kojih je 200 dalo svoje mlade živote. Kada smo se postrojili u Maksimiru maja ’45. godine malo je bilo boraca koji su bili u stroju prilikom formiranja ’42. godine. Za slobodu svoje mlade živote dalo je više od pedeset posto boraca među kojima je i dosta devojaka i to u teškim borbama širom Bosne, Crne Gore, Srbije, Beograda, Srijema, Đakova, Čazme, Zagreba. Borili se za pravu stvar, za oslobođenje zemlje od okupatora i domaćih kvislinga. Sjećam se onih boraca koji su ostavili svoje živote, oni su uvijek tu sa nama, nisu zaboravljeni, jer borac nije mrtav kada pogine za svoju zemlju, mrtav je ako je zaboravljen. Šta da kažemo danas, strašno je i pomisliti da nam pojedinci i grupe pokušavaju zabraniti obeležavanje ovih naših slavnih godišnjica, krvave borbe u toku narodnooslobodilačkog rata, žrtve koje smo dali u antifašističkoj borbi ne smijemo zaboraviti i moramo se klanjati palim žrtvama za slobodu, ako ne radi nas onda radi mladih naraštaja koji bi trebali da gaje najsvijetlije vrijednosti ovoga naroda. U prvome redu da ti naraštaji žive u slobodi i ljubavi mi se moramo energično suprotstaviti svakom pokušaju falsifikovanja naše historije. Kada god se pojave političke, ekonomske i druge veće krize u svijetu, Europi i kod nas oživljava ekstremna desnica, najpre šovinizama zatim fašizam i nacizam koji postaju sve agresivniji. Mi stari borci i naši potomci poštovaoci kao i svi pošteni građani ove zemlje dužni smo da se toj užasi zla suprotstavimo i sprečimo ponovno oživljavanje najstrašnije ideologije i zla koje je celome svetu i nama nanelo ogromne nevolje, bol i smrt. Još jednom vam na kraju čestitam 75. Godišnjicu Dana ustanka naroda Hrvatske. Neka je večna slava palim borcima i nevinim žrtvama fašizma. Zahvaljujem na pažnji, živeli!

Dame i gospodo, drugarice i drugovi. Pripala mi je čast da vas u svojstvu predsjednika zajednica udruga antifašističkih boraca i antifašista Zadra i Zadarske županije mogu pozdraviti na ovoj svečanosti u drevnoj Lici i jednoj od najznačajnijih regija Hrvatske u narodnooslobodilačkoj borbi u kojoj je već 1941. godine oslobodilo i prvo kotarsko mjesto Donji Lapac, što je bio jedinstveni slučaj i na europskom prostoru. Pošto danas u ustaničkom Srbu obilježavamo povijesnu 75. obljetnicu ustanka naroda Hrvatske potrebno je bar u najkraćim crtama istaći kakav je doprinos dala ova regija u ukupnoj narodnooslobodilačkoj borbi u partizanskom ratu Titove pobjedničke armije, a bio je veliki doprinos. Lika je dala 25 000 boraca s puškom na ramenu od kojih je 9 000 ostavilo i svoje živote na bojnom polju. Lika je dala i dvije divizije od koji je proslavila 6. lička proleterska divizija, u kojoj sam i sam bio, Nikola Tesla odigrala povijesnu ulogu u obrani Glavnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije s Titom na čelu prilikom desanta na Drvar. Partizanska Lika imala je i više narodnih heroja među kojima i dva velikana Radu Končara Brkića i Marka Oreškovića Krntiju. Zbog masovne dobro organizirane i vođene narodnooslobodilačke borbe na području Like, to područje je od ’41. do ’45. godine pretežno bilo oslobođeno pa su njemu mogle boraviti i boravile su i brojne značajne institucije i ustanove od posebnog značenja ne samo za Liku već i u cjelini za uspješan razvoj narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj pa i šire. Za razvoj NOB-a u cijeloj tadašnjoj zajedničkoj državi Jugoslaviji. Na ličkom području su boravili u to vrijeme Centralni komitet KP Hrvatske, Glavni štab NOV Hrvatske, ZAVNOH, bolnica, štamparije, radionice za popravak i  izradu oružja, brojna skladišta municije i  drugog materijala za naoružanje partizanskih jedinica. Pa je i prva partizanska vojna škola bila osnovana u Donjem Lapcu radi obuke starješina Titovih partizana, za uspješnu borbu protiv okupatorskih snaga Nijemaca i Talijana i njihovih vjernih slugu kvislinga ustaša i četnika. Svjedoci smo, drugarice i drugovi, da smo zadnjih dvadesetak dana upravo na ovom području obilježavali neke ozbiljne probleme čiji je cilj bio da nam se onemogući da danas i obilježimo ovaj povijesni jubilej, iza čega je stajala jedna marginalna proustaška A-HSP stranka na čijem čelu je bila neoustaški obojena osoba. Intervencija organa policije trebala je biti i još brža i odlučnija, pa i državnih najviših organa koji su čekali na spavanju. Nije isključeno da se u narednom periodu nećemo susresti s ovakvim i sličnim, pa i još složenijim problemima s obzirom na složenost političke situacije u našoj domovini, jer smo svjedoci da je nedavno smijenjena jadna vlada pokušala završiti ono što vlada Republike Hrvatske nije uspjela devedesetih godina, a to je njihov cilj bio – micanje bilo kakvog pozitivnog vrednovanja partizanskog pokreta, a očigledno je da glavni uzroci u tome leže što su brojne istaknute osobe koje vrše odgovorne državne dužnosti u našoj zemlji, izgubile su politički i povijesni kompas koji kroz obavljanje svojih državnih dužnosti žele stvoriti neoustašku klimu u našoj domovini, što potvrđuju i brojne negativne pojave u njihovom ponašanju. Ističu se samo neke od tih negativnih pojava. Prvo, predsjednica republike, gospođa Kolinda Grabar-Kitarović, ubrzo nakon što je izabrana za predsjednicu države republike na sramni način iz svoga ureda izbacuje bistu Josipa Broza Tita što predstavlja najgrublji napad na tekovine narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj. A na inauguraciji svoje funkcije zaboravlja spomenuti antifašizam tek na sugestije službenika jedne strane zemlje javno iznosi svoj stav i povrede na ustaški pokret. Što je ranije čekala? Ovakvim svojim ponašanjem predsjednica države pokazala je da antifašizam nije njezino stvarno opredjeljenje, čime je davala i podršku barjaktaru ekstremne desnice, gospodinu Karamarku, koji je najgrublje napadao na ličnost Josipa Broza Tita, koga je na zadnji počinak ispratilo 132 predsjednika država i vlada svijeta, a našeg Tuđmana nažalost samo jedan državnik i to Demirel iz Turske. Nama je žao, ali jel on kriv ili neko drugi. Ovakvim svojim ponašanjem pokazala je, mislim na predsjednika države da antifašizam nije stvarno njezino opredjeljenje čime je davala i podršku barjaktaru ekstremne desnice, gospodinu Tomislavu Karamarku, koji je najgrublje napadao na ličnost Josipa Broza Tita, želeći ga prikazati najvećim ratnim zločincem u svijetu, misleći da će na taj način najlakše širiti neoustašku krivu među građane naše domovine u čemu je bitku već izgubio doživjevši i brodolom u vlastitoj političkoj stranci. Drugo, predsjednik sabora Republike Hrvatske do njegovoga raspuštanja gospodin Reiner, zahvaljujući se saborskim zastupnicima koji su ga izabrali za predsjednika sabora javno je rekao kako će se zalagati da se hrvatski sabor preimenuje u ndhazijski hrvatski državni sabor, a posebno se zalagao da se na komemoracijama kod ustaškog logora Jasenovac ne trebaju, maltene i ne smiju držati predavanja, govori, što znači da ne treba javno govoriti o zločinima koje su činili, koja su se događali u vrijeme vladavine poglavnika Pavelića, najvećeg zločinca u povijesti hrvatske države. Treće, sada tehnički premijer Tihomir Orešković kao mandatar za sastavljanje vlade Republike Hrvatske ministra kulture predlaže za, koji je bio izabran, neoustaškog obojenog Zlatka Hasanbegovića, koji žaluje nad propašću Nezavisne Države Hrvatske, tvorevine poglavnika Pavelića. Prisustvuje i mirno prosmatra neoustaško divljanje na nogometnoj utakmici u Osijeku i među hrvatske i izraelske reprezentacije, na kojoj su padale i ovakve riječi u sklopu skandiranja iz publike: “za dom spremni”, “ajmo ajmo ustaše, “mi Hrvati ustaše”. I ja sam Hrvat, al’ nisam ustaša nego Titov borac Jugoslavije. Ako se imaju u vidu brojni problemi koji su se događali u našoj domovini nekoliko zadnjih godina, a prisutni su i sada, koji su sadržajno usmjereni na omalovažavanje tekovina NOB-a u našoj domovini, s punim zadovoljstvom mogu danas ovdje i želim istaći što je predsjednik Saveza antifašističkih boraca Republike Hrvatske, drug Franjo Habulin, dao veoma sadržajan, ali i odličan intervju objavljen u tjedniku Nacional 26. lipnja ove godine, u kome je obrazložio i krajnje neprimjereno ponašanje aktualne državne vlasti prema obilježavanju ove godine državnog praznika Dana antifašističke borbe u Hrvatskoj i njihova nastojanja… i njihova čelnika vlasti, i njihova nastojanja na relativizaciju antifašizma što je više nego žalosno. Samo tako nastavite druže Habulinu, imate punu podršku naše zadarske zajednice udruga, uvjereni smo i zajednica udruga u cijeloj domovini Hrvatskoj. Herojski naprijed! I na kraju, nemojte mi zamjeriti, i na kraju osjećamo potrebu i osobno osjećam kao predsjednik zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Zadarske županije… osjećamo potrebu i osjećam je da se s ove današnje svečanosti i javno oglasimo o neprimjerenoj neistinitoj izjavi gospodina Stipe Zrilića, župana Zadarske županije, objavljenoj u Zadarskom listu 12. srpnja ove godine, kojom svojom sramnom izjavom on traži da se zabrani obilježavanje danas po njemu četničkog zločina u Srbu. Povijesna je istina gospodine župane da u Srbu 27. srpnja ’41. Godine nije bilo nikakvog četničkog već se dogodio povijesno veoma značajan partizanski ustanak u kojem su učesnici ustanka samo branili svoje živote, živote svojih obitelji i građana drevne Like od Luburićevih noževa i umjesto što se bavi neistinom bilo bi bolje da je gospodin župan Zrilić javnosti objasnio zašto za Dan oslobođenja grada Zadra, petom gradu u hrvatskoj državi po veličini, ne polaže vijence na velebni spomenik podignut na gradskom groblju u Zadru na kome doslovno piše: “Borcima palim za slobodu grada Zadra”, jer on veoma dobro zna, ako želi da zna, a on neće da zna, da je grad Zadar bio 24 godine pod fašističkom okupacijom. Smrt fašizmu, sloboda narodu!

Poštovane dame i gospodo, borci antifašističke borbe i antifašisti, drugarice i drugovi. Pripala mi je i ove godine čast da vas u svoje osobno ime mještana Općine Gračac pozdravim i poželim vam dobrodošlicu u ustanički Srb. Bit ću kratak, ali ipak želim da istaknem nekoliko nepobitnih istina. Želim opet da ponovim, Srbe je bio, jeste i uvijek će biti simbol antifašizma, hrabrosti i bratstva među ljudima i  na kraju onog najbitnijeg – slobode, slobode da se živi, radi, stvara i gradi u zajedništvu i slozi. Srb je mjesto gdje odbacujemo etničke i druge konflikte koje drugi promoviraju i pokušavaju prikačiti nama. Srb je mjesto gdje potvrđujemo privrženost idejama većim od ideja nacije, krvi i zemlje, idejama koje spadaju u sistem vrijednosti koje cijeli svijet baštini i poštuje. Idejama slobode, bratstva, jednakosti il’ bar jednakim šansama za našu djecu, budućnosti, a ne prošlosti. Na kraju, Srb je mjesto gdje se okupljamo i gdje Hrvatsku branimo od pojedinaca i grupa koji bi je vratili u neka druga mračna vremena. Koji da je vole, ne bi je sramotili. Svojim profašističkim djelovanjem, čemu smo svjedočili i prije nekoliko dana kad su postavili svoj šator uz parolu “osvojili smo Srb”, sramoteći s time samo sebe i sebi slične, a sigurno ne ovo mjesto gdje smo se okupili danas.  mi smo bili mirni i dostojanstveni i želimo i njima da nađu mir, odupru se onima koji ih huškaju i lažu o dokazanim historijskim činjenicama. Na takav način neće i ne mogu ničemu pridonijeti, mogu samo provocirati i sijati sjeme razdora blokirajući ovu zemlju da se fokusira na ekonomski i društveni razvoj dostojan svih građana Hrvatske. Mi s druge strane znamo zašto smo tu, da odamo počast onima koji su ustali u najtežim trenucima prije 75 godina i borili se protiv zla svog vremena kao što i mi to činimo danas. Još jednom, dobrodošli u Srb, mjesto koje se ponosi svojom historijom i mjesto gdje nepokolebljivog srca slavimo antifašizam. Hvala vam.

Poštovane sudionice i sudionici ovog skupa kojeg obilježavamo 27. srpanj 75 godišnjicu antifašističkog ustanka u ovom kraju i nekad Dan ustanka Republike Hrvatske. Oprostite mi, ali ja sam inače malo na lošem glasu. U Srbu se 27. srpnja ’41. dogodio masovni narodni ustanak koji je bio potaknut strašnim zločinima koje su ustaše Maksa Luburića počinili na stotinama ljudi iz ovog kraja, uglavnom nad ženama, djecom i starcima. Muškarci su se poslije prvih hapšenja, dovođenja i ubojstava sklonili u šume. Organizatori ustanka su bili članovi Komunističke Partije Marko Orešković, Gojko Polovina, Nikola Vidaković, Đoko Jovanić, Dušan Mileusnić. I njihova imena kao u starim pričama o herojskim podvizima treba spomenuti, jer oni koji su ustali i organizirali ustanak protiv fašizma kad je on u svojoj okrutnosti dosegao apsolutno zlo, kad je tamanio ljude po rasnim zakonima, kad je izgledao nepobjediv, a izgledi u borbi s njim nikakvi, zaslužuju naše najdublje poštovanje. Sam Marko Orešković stradat će nepuna tri mjeseca poslije od dizanja ustanka po svemu sudeći od četnika. Narod ovog kraja sačuvat će sjećanje na njega u pjesmi. Narodne pjesme znaju biti patetične, ali stihove ove pjesme na primjer „Drug je Marko hrvatskoga roda, al’ je majka srpskoga naroda“ sročena u doba kad se raspojasani šovinizam i međuetnička mržnja harali i Europom i ovim krajevima svjedočanstvo su veličine NOB-a i najčasnijeg razdoblja Komunističke Partije u njenoj povijest. Danas 75 godina poslije za većinu građana to bi trebala biti daleka povijest, tek za političare možda prilika da istaknu s ponosom najmasovniju oružanu borbu protiv nacizma i fašizma unutar Europe. Pri tome nije najvažnije da je na kraju ta borba bila pobjedonosna, najvažnije je da je bila pravedna i u obrani ne samo golih života, nego i vrijednosti kao što su sloboda, jednakost i ravnopravno zajedništvo među ljudima bez kojih ljudsko društvo nema smisla. Međutim, to što bi trebala biti daleka povijest vraća se danas kao ostrašćeni revizionizam povijesti. Ne zato što su otkrivene nove činjenice nego zato da se lažima i izmišljotinama relativizira zloćudnost pokreta kao što su nacizam ili ustaštvo, jednom riječju fašizam. Većina onoga što sad govorim rečeno je više puta, rečeno je i ovdje u Srbu, ali najnoviji događaji gdje policija ne zna što da učini s ustašofilima koji skrnave spomenik ustaškim žrtvama, koji unose nelagodu i strah u cijelo mjesto, a bacaju sramotu na cijelu Hrvatsku, gdje se revizionizam i falsificiranje povijesti tako su se razmahali da ministar policije je tražio od akademske zajednice da zauzme stav o karakteru narodnog ustanka koji se dogodio prije 75 godina u Srbu. Sve to pokazuje da činjenice o tim događajima treba uporno ponavljati. Kao što treba ponavljati da je Europska Unija izgrađena na vrijednostima u čijoj obrani je antifašizam nastao i koja je Antifašistička koalicija u Drugom svjetskom ratu uz ogromne žrtve jedva uspjela obraniti. Ideje koje su u prvoj polovici 20. stoljeća se demonstrirale kao fašizam i nacizam, čiji nositelji su došli na vlast u Italiji i Njemačkoj i uzrokovali goleme ljudske patnje i stradanja, nisu nastale niti su nestale s tim pokretima. Te ideje i njihova dijabolična privlačnost za dio ljudi u svakoj državi nisu samo relikti prošlosti nego i suvremena, i trebala bi biti, vrlo zabrinjavajuća pojava. I u tom smislu vrijednosti u čijoj obrani je antifašizam nastao nisu definitivno obranjene nikad, samo je naše svakodnevno zalaganje za njih kakva je takva garancija da ćemo ih obraniti argumentima i da ih više nikada neće morati braniti na način na koji su prije 75 godina bili prisiljeni ljudi koji su ustali u ovom kraju u borbi protiv fašizma.

Poštovane Ličanke i Ličani, Dalmatinke i Dalmatinci, poštovani svi od Istre do Baranje, posebno poštovani bivši predsjedniče Mesić, posebno dragi i poštovani gospodine Erceg. Danas je 75. godišnjica ustanka u Srbu koji je odlukom 4. zasjedanja ZAVNOH-a, odnosno prvog zasjedanja Narodnog sabora Hrvatske održanog 25. jula ’45. godine, na prijedlog Karla Mrazovića, a pod predsjedanjem Vladimira Nazora, velikog hrvatskog pjesnika i antifašiste koji je kad je trebalo sjeo u čamac i prešao Kupu svojoj braći antifašistima. A ’45. predsjedavajući Narodnim saborom Hrvatske zajedno sa svim zastupnicima ili vijećnicima, a bilo ih je i iz HSS-a i ZDS-a, bilo ih je iz svih političkih opcija, donosi odluku da se 27. srpnja proglasi narodnim blagdanom i donosi zakon o 27. srpnju kao narodnom blagdanu. Taj je zakon stavljen van snage ’91. godine odlukom Sabora Republike Hrvatske. Rutinski, bez mnogo obrazloženja, ali sa mnogo posljedica. Te posljedice osjećamo od tada pa do danas, jer od tada pa do danas traje negiranje antifašističkog oslobodilačkog karaktera ustanka u Srbu te ga se proglašava četničkim i zločinačkim. Od tada do danas traje negiranje udjela Srba u antifašističkom pokretu u Hrvatskoj, od tada do danas se cijeli antifašistički pokret ili negira ili lišava svojeg osnovnog sadržaja i svojih osnovnih aktera uključujući antifašističku koaliciju u kojoj je Komunistička Partija bila važna i na pojedinim razdobljima prevažna komponenta. Zato smo danas ovdje, da bismo se tome oduprli i suprotstavili, drugim sredstvima od onih kojima su ustanici bili prisiljeni da se odupiru, ali jednako odlučno, s jednakom sviješću o važnosti otpora za opstanak i Srba u Hrvatskoj i demokratskog karaktera Hrvatske. Kažem demokratskoga zato što nijedna demokracija u Europi i svijetu nakon strahota Drugog svjetskog rata ne može biti istinska bez vrijednosti antifašizma. Nijedna demokracija koja će negirati antifašizam nakon Drugog svjetskog rata i strahota koje su tamo počinjeni u ime rase, nacije, države, vjere, ne može biti istinska demokracija ako negira antifašizam i ako ga nema u svojim temeljima. Nijedna pa ni demokracija u Hrvatskoj. Ako se zbog dominacije hrvatskih i srpskih nacionalističkih politika to nije moglo vidjeti ’91. godine i kasnijih godina, danas se to vidi jasno kao dan. Zato danas i ovdje treba reći da oni koji negiraju antifašistički karakter ovog ustanka i koji negiraju cjelokupan hrvatski antifašistički pokret, ili ga ispražnjuju od njegovog stvarnog sadržaja, negiraju same demokratske temelje Hrvatske. Prije 75 godina ovdje u Srbu, kao i u Lapcu, Grahovu, Petrovcu i Drvaru na bosanskoj strani, nisu ustanici, nisu Srbi bili na krivom putu, naprotiv, bili su na pravom putu. Za razliku od onih koji su krenuli iz krivog puta i zauvijek ostali na krivom putu. A ovdje je više svjedoka. Iz dalmatinske i ličke strane, iz hrvatske i srpske strane, koji to mogu posvjedočiti kao što uostalom svjedoče ovdje svojim prisustvom, i Surla i drugi. Prvi je razlog taj što Srbi u ovom kraju nisu vjerovali predstavnicima četničkog, nacionalističkog i nazadnog pokreta, već predstavnicima komunističkog, internacionalističkog i naprednog pokreta. Vjerovali su Marku Oreškoviću i Gojku Polovini, a drugima vjerovali nisu, jer da su vjerovali krenuli bi za njima, a ne bi krenuli za Gojkom i za Markom, ne bi krenuli za Antom Baninom niti bi krenuli za Žeželjem, a krenuli su. I to je istina, i sva istina i koliko god se trudili mnogi da kažu da to istina nije i ovdje i okolo, to je istina. Drugi je razlog taj što su vjerovali više dalmatinskim i ličkim hrvatskim partizanima od grupica i pojedinaca ovdašnjih četnika koji su nestali kao što su nestali i oni od kojih su ustanici oslobodili i Srb i Donji Lapac i Petrovac i Drvar i Grahovo. I držali ga kao prve oslobođene teritorije na prostoru bivše Jugoslavije i Europe kao što to nitko drugi nije držao. Ideje i iskustvo zajedničkog života pokrenula je zajedničku borbu… kako protiv onih koji su bili protiv zajedničkog života tako i protiv onih koji su bili protiv života Srba u Hrvatskoj pa makar za takvu politiku predali svoju zemlju okupatoru, a dijelove teritorije isporučili njihovim zemljama. A oni koji oko toga i danas imaju dilemu ili im je današnji dan kontroverzan neka pročitaju tekst Slavka Goldsteina o ovome ustanku i onome što je prethodilo, druge neće trebati. A oni koji nemaju dilema i koji ovaj ustanak bez dilema od onoga što on jeste, a to je partizanski i narodnooslobodilački, pretvaraju u četnički, oni, to treba reći ovdje i danas, šire istine upravo onakve kako su širili oni 41′. godine. I oni su ’41. godine ovaj ustanak i partizane nazivali četničkim i njima je to bilo jedno te isto. Nama ni tada, ni sada, a ni sutra neće biti isto, jer mi znamo razliku. Zato su oni i dalje na krivom putu, i govore i pišu baš onako kako su govorili i pisali oni koji su ’41. godine, odnosno iz vremena svojeg rođenja, krenuli iz krivoga puta i završili kao neprijatelji europske i svjetske koalicije i bili poraženi od njih, za razliku od onih koji su ovdje ustali i bili dio europske i svjetske antifašističke koalicije i koji su s njima dočekali, slavili i proslavili pobjedu. Danas i ovdje reći ćemo da mi ne pravimo razliku među mrtvima. Ni ovdje ni bilo gdje drugdje. Posebno nedužnim žrtvama odmazdi i žrtvama politika istrebljivanja. Nas bole smrti i nedužnih Srba iz Nebljusa i nedužnih Hrvata iz Borićevca. Nas bole jednako smrti civila u Suvaji kao što nas bole žrtve civila u Brotnji. Nama su ubijeni Srbi u ustaškim akcijama čišćenja prije ustanka i ubijeni Hrvati u prvim danima ustanka podjednako vrijedni spomena. I zato vas pozivam i ove godine da im svima minutom šutnje odamo spomen. Ono u čemu mi pravimo razliku jesu ideje koje su pokretale ustaške i četničke s jedne, a partizanske jedinice i partizanske politike s druge strane. Te ideje i njihove prakse nisu bile niti jesu iste. Sredstva i ciljevi im nisu bili isti. I to treba reći sasvim jasno, pa i onima koji među Srbima u Hrvatskoj danas nastoje govoriti kako Srbima antifašizam nije važan. Mi ovdje hoćemo kazati da značajnije tekovine i važnije vrijednosti u 20. i 21. stoljeću Srbi u Hrvatskoj nemaju. I tko im ih odriče, odriče im ostanak, odriče im slobodu, odriče im ono na čemu su zajedno sa hrvatskim narodom osiguravali zajedništvo i miran život. Mi ćemo reći: „Srbi u Hrvatskoj trebaju antifašizam.“ Jednako trebaju kao što ga trebaju svi u Hrvatskoj, na prostoru bivše Jugoslavije, nažalost i Europe. Jer današnji kapitalizam nakon devastirajućih godina braka s nacionalizmom sve više i na sve većem prostoru generira fašizaciju društva. Ne samo postkomunističkih već nažalost sad možemo reći i postliberalnih europskih društava. Zato ovo mjesto i ovaj dan nisu ni kontroverzni, a pogotovo ne ono što nisu bili. Oni su mjesto opomene, ali i mjesto inspiracije. Opomene na rat i nepravdu i inspiracije za mir i za pravdu, a koji su, kao što vidimo, sve više ugroženi. Na kraju, za razliku od onih koji su nas pokušali ovdje omesti u ovom ili danas nas ometaju i vjerojatno će dobiti jednakog prostora kao što ćemo dobiti i mi u medijima i u javnosti, prikazujući nas kao dva ekstrema u kojem je navodno normalna Hrvatska. Ne, napravit će grešku kao što su je činili godinama. Mi ne spadamo među ekstreme, mi spadamo među normalne građane koji žele normalan život, normalnu politiku i normalnu državu. A ekstremi su oni koji šute, okreću glavu, prave se nevježama, ne žele se miješati, a puštaju ove ekstremiste na nas… oni su ekstremi. Mi ovdje nismo zato da bismo slavili smrt kao što je slave oni, nismo tu zato da bismo negirali ničiju smrt i pravdali ičiji zločin, ali jednu smrt ćemo slaviti, smrt fašizmu!

Dobar dan. Poštovani sudionici ovog skupa kojim obilježavamo 27. srpanj, slaveći 4. godišnjicu Antifašističkog ustanka u ovom kraju i, nekada, Dan ustanka u RH. Danas se kao Dan antifašističke borbe obilježava 22. lipanj, dan kad je grupa članova Komunističke partije iz Siska, potaknuta napadom nacističke Njemačke na SSSR osnovala Prvi sisački partizanski odred. U Srbu se, 27. srpnja ’41. dogodio masovni narodni ustanak koji nije bio potaknut prvenstveno ideološkim razlozima nego strašnim zločinima koje su ustaše Maksa Luburića počinili nad stotinama ljudi iz ovog kraja, uglavnom nad ženama, djecom i starcima. Muškarci su se poslije prvih hapšenja, odvođenja i ubojstava sklonili u šume. Iako masovnost ustanka nije bila potaknuta ideološkim razlozima, organizatori ustanka su bili članovi Komunističke partije – Marko Orešković, Gojko Polovina, Nikola Vidaković, Đoko Jovanić, Dušan Mileusnić. I njihova imena, kao u starim pričama o herojskim podvizima, treba spomenuti. Jer oni koji su ustali i organizirali ustanak protiv fašizma kad je on u svojoj okrutnosti dosegao apsolutno zlo, kad je izgledao nepobjediv, a izgledi u borbi s njim nikakvi, zaslužuju najdublje poštovanje. Sam Marko Orešković stradat će nepuna tri mjeseca poslije podizanja ustanka, po svemu sudeći od četnika. Narod ovog kraja sačuvat će sjećanje na njega u pjesmi. Narodne pjesme su često patetične, ali stihovi ove pjesme, npr. Drug je Marko hrvatskoga roda, al’ je majka srpskoga naroda sročen je u doba kad su raspojasani šovinizam i međuetnička mržnja harali i Europom i ovim krajevima, svjedočanstvo su veličine Narodnooslobodilačke borbe i najčasnijeg razdoblja Komunističke partije u njenoj povijesti. Danas, 74 godine poslije, za većinu građana to bi trebala biti daleka povijest. Tek za političare, možda, prilika da istaknu s ponosom najmasovniju oružanu borbu protiv nacizma i fašizma unutar Europe i to ne samo za vanjsku upotrebu ili kad su u posjetu Izraelu. Pri tome nije najvažnije da je na kraju ta borba bila pobjedonosna. Najvažnije je da je bila pravedna i u obrani, ne samo golih života kad se čovjeku čini da nema većeg bogatstva i sreće nego što su klupa, stolica i stol, nego i vrijednosti kao što su sloboda, jednakost i ravnopravno zajedništvo među ljudima bez kojih ljudsko društvo nema smisla. Međutim, to što bi trebala biti daleka povijest vraća se danas kao ostrašćeni revizionizam povijesti. Ne zato što su otkrivene nove činjenice nego zato da se lažima i izmišljotinama relativizira zloćudnost pokreta kao što su nacizam ili ustaštvo, jednom riječju fašizam. Tako se osnivaju društva čiji je proklamirani cilj dokazati da u Jasenovcu praktički nitko nije stradao, a ako jeste, onda zato jer je to zaslužio. Da su tisuće pobijenih ljudi u Jadovnom izmišljeni, da se u Srbu dogodila četnička pobuna s ciljem stvaranja Velike Srbije. Sve to pokazuje da ideje i praksa koje su u prvoj polovici 20. stoljeća nazvane skupnom imenicom fašizam, nisu nešto s čim se raskrstilo prije sedamdeset godina. Danas u Hrvatskoj vidimo pokušaj stvaranja stranačkih vojski čiji jedini cilj može biti nasilje nad političkim neistomišljenicima. Događaju se fizički napadi na homoseksualce i Rome i sve je to praćeno jačanjem stranaka i pokreta koji svoju političku snagu crpe iz širenja netrpeljivosti prema drugima i drugačijima. Ideje koje su se u prvoj polovici 20. stoljeća demonstrirale kao nacizam i fašizam, čiji nositelji su došli na vlast u Italiji i Njemačkoj i uzrokovali goleme ljudske patnje i stradanja nisu nastale niti su nestale s tim pokretima. Te ideje i njihova dijabolična privlačnost za dio ljudi u svakoj državi nisu samo relikti prošlosti nego suvremena, i trebala bi biti vrlo zabrinjavajuća pojava. Iz povijesti se zna da pokreti naslonjeni na te ideje prosperiraju na ekonomskim krizama, visokoj nezaposlenosti, besperspektivnosti i općim razočaranjem u neefikasnost demokracije, na militarizaciji društva. U Hrvatskoj je za sada još na djelu klasični obrazac poticanja netrpeljivosti prema manjinama, ali i u razvijenim demokratskim zemljama EU radikalno desne stranke jačaju na strahu od imigranata i ksenofobiji. Kao da i stare članice EU gube imunitet na opaku društvenu bolest, imunitet koje su imale u doba kada su pristupili izgradnji EU, na vrijednostima u čijoj obrani je antifašizam nastao i koje je antifašistička koalicija u 2. svjetskom ratu, uz ogromne žrtve, jedva uspjela obraniti. Zapravo, te vrijednosti nisu definitivno obranjene nikada. Samo naše svakodnevno zalaganje za njih je kakva-takva garancija da ćemo ih obraniti argumentima i da ih se više nikada neće morati braniti na način na koji su prije 74 godine bili prisiljeni ljudi koji su ustali protiv fašizma.

Cijenjeni prijatelji, dragi domaćini, drugarice i drugovi. Izuzetno mi je zadovoljstvo što vas mogu pozdraviti na današnjoj svečanosti proslave Dana ustanka. S posebnim zadovoljstvom pozdravljam borce učesnike Narodnooslobodilačke borbe. Danas ovdje u Srbu s ponosom slavimo Dan ustanka. To je ujedno i prilika da s pijetetom odamo počast palim ustanicima kao i civilnim žrtvama u 2. svjetskom ratu odnosno u Narodnooslobodilačkoj borbi. Ustanak na prostoru okupirane Kraljevine Jugoslavije nije se dogodio slučajno, on je bio reakcija na naci-fašističku ideologiju njemačkog i talijanskog okupatora u čijem programu je bila politika više rase, rasni genocidni zakoni, strahovlada, teror, ubojstva i deportaciju u koncentracione logore. Ta ideologija imala je svoje sljedbenike i na području Kraljevine Jugoslavije. Vjerne sluge fašizma raznih nacionalnih varijanti, nešto, četnike, ustaše, nešto i druge istih zločinačkih manira. Komunistička partija Jugoslavije vođena Josipom Brozom Titom postala je sposobna da kao jedna politička snaga pokrene narod na oružanu borbu protiv okupatora na platformi bratstva i jedinstva i jednakosti i ravnopravnosti naroda i narodnosti. Time su se suprotstavili ideji da međunacionalnom sukobu Hrvata i Srba, u interesu i za interese okupatora. Srpski narod, kao čitav narod u nešto Hrvatskoj učinio je jednu moguću ispravnu stvar – odazvao se pozivu Komunističke partije Jugoslavije i Josipa Broza Tita na oružani ustanak protiv okupatora i režima domaćih kolaboracionista. Bez zajedničke borbe s ostalim narodima ne bi ni bilo konačne pobjede. Narodnooslobodilačka borba nije donijela samo oružanu pobjedu nad fašizmom i slobodu. Ona je iznjedrila tekovine i vrijednosti koje su aktualne i danas. Izdvojio bih Deklaraciju o osnovnim pravima naroda i građana demokratske Hrvatske donesenu na 3. zasjedanju ZAVNOH-a. Ona govori o jednakosti hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj, o ravnopravnosti građana bez obzira na narodnost, rasu, vjeroispovijest. Jednaka prava žena i muškaraca itd., itd. To su najviši dometi, to su najviši demokratski standardi. Danas živimo u RH koja je ujedno i članica Europske zajednice naroda, ali u toj RH žele se dokinuti ili umanjiti prava manjina. Želim nešto ispričati. Prošle godine, kad sam se vraćao kući stao sam u Buzetu i otišao sam u samoposlugu da nešto kupim. Kad sam došao na blagajnu ispred mene je stajala jedna žena. Blagajnica je s njom govorila na talijanskom jeziku. Kad sam ja došao na red da platim svoje blagajnica je sa mnom razgovarala na hrvatskom jeziku. Kad sam izašao iz samoposluge, na zgradi koja je bila nasuprot samoposluge bila je tabla sa natpisom, nazivom ulice, napisana na talijanskom jeziku, napisana na hrvatskom jeziku. Mislim da nije potrebno reći ništa više osim toga. RH je jedinstvena u okviru svojih granica. Isti zakoni koji vrijede u jednoj regiji, vrijede u drugoj regiji i zato nema razloga da se isti odnosi prema nacionalnim manjinama. Kad bi se grade u Istri i još nekim regijama u RH, da se grade i u ostalim dijelovima Hrvatske. Od Dubrovnika, dakle od Dalmacije, preko Like, Banije, Korduna, Zagreba, Međimurja, Moslavine, Slavonije do Vukovara.  Ukoliko ne bi tad gradili takve odnose, ukoliko u RH ne bi gradili takve odnose prema nacionalnim manjima i sa nacionalnim manjinama imali bismo formalnu demokraciju čiji je sadržaj isključivo radikalno desni, fašistički. To bi bila katastrofa.  Danas kad ovdje obilježavamo obljetnicu Dana ustanka naroda Like moram spomenuti da u 2015. godini da smo obilježili i 70. obljetnicu pobjede nad fašizmom. Tu veliku i značajnu obljetnicu obilježio je čitav slobodoljubivi demokratski svijet, obilježila je Europa, obilježili smo i mi ovdje u RH. Tim više što mi imamo poseban razlog da to učinimo sa najviše dostojanstva. Naime, u RH i na prostorima nekadašnje Jugoslavije nije se dogodio tek pokret otpora, dogodio se općenarodni oružani ustanak protiv okupatora i njihovih domaćih slugu. Titovo vješto vođenje Narodnooslobodilačke borbe, Titovo vješto vođenje Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije dovelo do stvaranja odnosno otvaranja trećeg fronta u okviru zajedničkih napora i nastojanja za male antifašističke koalicije što je konačno dovelo i do konačne pobjede. Sa ponosom to danas možemo konstatirati, sa ponosom možemo reći: Da, ovdje se dogodio ustanak naroda i zbog toga drugarice i drugovi ja vam čestitam Dan ustanka, a ujedno vam čestitam i dan i 70. obljetnicu pobjede nad fašizmom. Hvala vam.

Nema mnogo mjesta i nema mnogo prilika kao što su ove na kojima se okupljamo mi antifašisti čiji skupovi se ometaju, iz godine u godinu. Čiji skupovi se negiraju, iz godine u godinu. A mi se ovdje ne okupljamo da bismo slavili rat, ne okupljamo se ovdje da bismo širili mržnju, ne okupljamo se ovdje da bismo promovirali nasilje, ne okupljamo se ovdje kao ni nigdje drugdje da bismo činili išta drugo od ovoga zbog čega su se okupili ljudi prije 74 godine ovdje. A to je da imaju mir u svojim domovima, da na miru žive sa svojim susjedima, da imaju državu u kojoj će važiti zakoni jednaki za sve i u kojem će država štiti svakoga od onoga tko posegne za tim da misli da je on zakon i da treba dijeliti pravdu i određivati tko može u njoj živjeti, a tko ne. Ništa drugo. Ali iz godine u godinu, umjesto da država troši novac za druge stvari ona ih troši za desetke policajaca koji moraju obezbjeđivati ovaj skup. Od koga? Od ljudi koji mrze? Od ljudi koji bi ih htjeli protjerivati? Od onih koji su došli jučer i kazali da je ovo Pupovcu zadnji skup? Od onih koji su prije nekoliko dana kazali da Pupovac treba biti prvi Srbin kojega će protjerati Hrvatska i oduzeti mu državljanstvo? Umjesto da država poduzme ono što treba poduzeti prema takvima, država štiti nas ovdje kao da smo u rezervatu. Ali mi rezervat ne prihvaćamo jer to nije sloboda. Antifašisti u Hrvatskoj ne mogu biti poput Indijanaca svrstani u rezervate koje će država štiti od okolnih fašista i to treba reći ovdje i na ovom mjestu, glasno i jasno, i bez obzira koliko to izgledalo kao da je naše nastojanje da ovoj zemlji vratimo dostojanstvo sjećanju na Antifašistički ustanak u Srbu, i koliko god izgledalo da je gotovo nemoguće da u Hrvatskoj vrijednosti antifašizma postanu istinske vrijednosti koje će poštivati u školama, za političkim govornicama, koje će se poštivati kao sastavni dio ustavnih vrijednosti. Mi ćemo se nastavljati okupljati i mi ćemo činiti sve jer ne poznamo i nemamo bolje tradicije i ne poznamo i nemamo boljega osnova i plana kojeg bismo stali, iz kojeg bismo mogli govoriti, iz kojeg bismo mogli raditi, iz kojeg bismo mogli živjeti sa svojim susjedima. Prije 74 godine ovdje su počinjeni zločini prema Srbima u Brotnji, Bubnju, Osretku i drugim selima. Preko tri stotine ljudi je pobijeno. Počinjeni su zločini od onih koji nisu bili za antifašizam, sa srpske strane, prema mještanima Hrvatima Boričevca. I mi danas koji se ovdje okupljamo sjećamo se i jednih i drugih. Boli nas stradanje i jednih i drugih, a boli nas posebno što onih 92 dalmatinskih partizana čije grobnice su ovdje na mjesnome groblju ne posjećuje ni župan ni jedne dalmatinske županije, ne posjećuje ni gradonačelnik ni jednoga dalmatinskog grada, ni Splita, ni Šibenika ni Zadra, osim dalmatinskih antifašista i nas koji se ovdje okupljamo. Ali zato kada su u prilici bez nešto ikakve moralne skrupule kažu kako je Hrvatska imala najjači antifašistički pokret u Europi, a posebno Dalmacija. I mi kažemo jeste, ali znamo kako, zašto i s kim. I zato se okupljamo i okupljat ćemo se i pozivam vas da minutom šutnje odamo počast i onima iz Boričevca i onima iz okolnih srpskih sela i ovih 92 koji su ostali ležati ovdje u ovoj ličkoj zemlji. Neka im je vječna slava i vječna hvala. A sad mi dozvoliti da nakon ovoga što je rekao predsjednik Lige antifašista Zoran Pusić, nakon što je rekao predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske Franjo Habulin, nakon što je rekao predsjednik općine Apatina dr. Smiljanić, zamjenik načelnice općine Gračac, da kažem nekoliko riječi o tome zašto se mi ovdje okupljamo, šta hoćemo i koji smisao vidimo u našem okupljanju. Mi se ovdje okupljamo zbog toga što ne samo od 1941. do 1945. smo naučili lekciju kako se treba braniti mogućnost zajedničkog života između Hrvata i Srba, između svih građana i kako usmjeravanje ljudi jednih na druge, kako politika obračunavanja jednih protiv drugih i politika osvete može ostaviti ne samo strašne tragove nego isto tako može ograničiti ljudsku svijest, a time i ljudsku slobodu. Okupili smo se i zato da se sjetimo da takvih snaga nije bilo od 1991. do 1995. koje bi spriječile zlo koje se dogodilo u Hrvatskoj, u BiH i diljem bivše Jugoslavije. Jer je nacionalna isključivost i vjera da se na temelju nacionalne isključivosti bez brige za drugoga, za svojeg susjeda, za susjednu državu s kojom se dijeli rijeka, s kojom se dijeli more, s kojom se dijeli šuma, s kojom se dijeli nebo, nema ništa zajedničko. Okupili smo se ovdje i okupljamo se i okupljat ćemo se zbog toga što smatramo da je veličanje rata, da je inspiracija u ratu opasno za mir, opasno za gradnju mira, opasno za stvaranje kulture mira, da je nacionalna isključivost i nacionalna netrpeljivost kakva se razvija i u Hrvatskoj i u drugim dijelovima bivše Jugoslavije opasna za slobode svakoga od nas. I iz toga razloga mi ovdje u Srbu se okupljamo zbog toga što želimo sačuvati te vrijednosti. Vrijednosti građanske ravnopravnosti, vrijednosti nacionalne ravnopravnosti i vrijednosti socijalne jednakosti među ljudima. Ovi ljudi koji su ustali u Srbu su vjerovali u sve ove tri stvari i nije bilo veće vrijednosti i veće svetosti iznad te tri. Isto tako htio bih kazati da naša zadaća jeste da govorimo tako da nas ljudi razumiju, da govorimo da mogu shvatiti da ono što se pripisuje Srbu, ono što se pripisuje Antifašističkom ustanku nije istina kao što je Zoran Pusić rekao, da su to laži. Ukoliko to budemo činili i ukoliko u to budemo vjerovali, kao što su vjerovali prije 74 godine, prilike na uspjeh, šanse za uspjeh, mogućnosti za uspjeh neće nestati. Umjesto da govorimo o razvoju ovih krajeva, umjesto da govorimo o tome kako da Unu iskoristimo za zajedničko bogatstvo Hrvatske i Bosne, mi moramo govoriti o tome da li je antifašizam bio istinski slobodarski pokret ili nije. Umjesto da govorimo o tome kako da ljude u ovoj zemlji učinimo sretnijim, bogatijim, da ne odlaze, da nema viška ljudi, ovdje u našoj zemlji se još uvijek prebrojava i još uvijek gleda koga ima više, koga ima manje. Dakle, mi koji se ovdje okupljamo davno smo rekli ratu ne, ali onome čemu nismo rekli ne, a to su vrijednosti za koje antifašizam u svojih 70 godina i u svojih 70 godina uspjeha širi Europom, osiguravao mir, osiguravao slobodu, osiguravao ravnopravnost, tome ćemo reći ne, reći ćemo ne onima koji nas ometaju da se prisjetimo i da se prisjećamo toga. Hvala vam.

Dragi drugovi antifašisti, dragi prijatelji, poštovani uzvanici, iznimna mi je čast i jako sam sretan da sam ovdje s vama. Na današnji dan u ovom kraju, desio se, ja bi rekao, jedan vapaj za životom. Vapaj za pravom na život jednog naroda kojemu je uskraćeno i iz tog vapaja za životom rodila se i ideja antifašističke, tolerantne i multietničke Hrvatske. Tu ideju smo godinama živjeli, nadali smo se da smo ju nekako, da smo sve ono što se događalo u tom nesretnom 2. svjetskom ratu ostavili iza sebe, međutim, danas se iznova suočavamo s revizionizmom, negiranjem, s praktičkom činjenicom da bismo došli na ovu proslavu da moramo pokazati kroz nekoliko kontrolnih punktova dokumente i nadati se da će sve proteći u najboljem redu i da ćemo mirno otići kućama. To je jedna krajnje zapravo poražavajuća činjenica s obzirom da je strašan broj ljudi izgubio život za jednu ideju koja mislim da je vrijedila. Bili smo u 11 sati na spomeniku poginulim pripadnicima 10. dalmatinske brigade i na neki način moja prisutnost ovdje mi dozvoljava da se osjećam kao neki baštinik te ideje i te brigade koja je oslobađala ovaj kraj. Poruka koju bi ovdje vama želio reći je da niste sami, da Hrvatska nije samo ono što se ulicama valjalo devedesetih, što se valjalo u promjenama imena ulica da Hrvatska nije samo ovaj prosvjed koji se događa s druge strane, da je Hrvatska ipak nešto više. Da je ovo država ravnopravnih naroda i građana, i Hrvata i Srba, da će za mnoge od nas to zauvijek ostati i da nećemo nikada zaboraviti žrtvu koju su ovi ljudi podnijeli. Također apeliram na neki način za moderni antifašizam, za nešto što nam danas nasušno treba, jer nakon kratkotrajnog razdoblja od početka 2000tih godina izgleda da se opet vraćamo temeljnim pitanjima o ljudskim pravima i o tome kakvu zapravo Republiku Hrvatsku želimo. Tu je i predsjednik Mesić koji je puno radio na tome, i gospodin Pupovac naravno, da takva Hrvatska u kojoj se nažalost danas nalazimo ipak ne bude ono u čemu svakodnevno egzistiramo. I nadam se da će u toj borbi, na kraju krajeva, i oni i svi mi koji smo ovdje i svi oni koji su iza nas i s kojima razgovaramo i slično razmišljamo, ustrajati i pobijediti. Doista vjerujem da ovaj vapaj za pravom na život jednog naroda nije bio uzaludan. Mislim da svi koji ste iz ovog kraja i svi koji su baštinici ideje antifašizma mogu biti ponosni na sve što su ti ljudi dali za slobodu. I da nam je jedina ozbiljna racionalna perspektiva u suvremenoj Europi bratstvo hrvatskog i srpskog naroda i moderna antifašistička demokratska lijeva Europa. Hvala vam lijepo.

Poštovane dame i gospodo, cijenjeni uzvanici, drugarice i drugovi, dozvolite da vas pozdravim u svoje osobno ime i u ime općine Gračac. Pozdravljam i uvažene goste, a posebno govornike uvaženog profesora povijesti dr. Dragana Markovinu, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, predsjednika Srpskog narodnog vijeća i zastupnika sabora, prof. dr. Milorada Pupovca. Poseban podrav i izraz dobrodošlice svim borcima i antifašistima okupljenim ovdje. Zahvaljujem se svima vama koji uveličavate ovo obilježavanje danas, ali sa žaljenjem moram da konstatiram da svjedočimo iz godine u godinu sve gorem stanju našeg mjesta, naše države koja je još više podijeljena i našeg cijelog naroda koji je još više očajan. Svjedočimo negativnim trendovima desničarenja i populizma, podjelama i netrpeljivosti, ali danas ipak stojimo ovdje gdje su na današnji dan ljudi ovog mjesta pokazali da neće trpjeti opresiju i fašistički totalitarizam, ubijanje svojih bližnjih, logore smrti i jame. Odajemo im počast danas, ali ne samo njima, već svim žrtvama u tom ratu, a posebno civilima. A ubijani su i civili i to najviše zbog svoje nacionalnosti, vjere i u prvom redu, Srbi, Židovi i Romi. Počinjeni su zločini i na drugoj strani i sigurno ništa ne opravdava nijedan zločin. Ali postoji jedna istina. Ovaj ustanak naroda Hrvatske u Srbu je bio protiv fašizma i pokrenuo je niz lančanih događaja koji su izrodili i ojačali slobodarski duh ovog naroda. Izrodili su bratstvo, malo je reći među narodima, a još bolje reći među ljudima. Izrodili su jednakost i progres kojeg danas imamo sve manje. Možda dođe dan da ovo mjesto opusti, da se ovaj spomenik uruši, da sve zaraste u zaborav, ali to neće biti danas. Ne dok mi stojimo ovdje, to nećemo dozvoliti. Možda dođe dan da se slobodarski duh našeg naroda ugasi i da ponovo služimo nekim novim okupatorima, ali ni to neće biti danas. Danas nam još gori vatra slobode u našim srcima. Možda dođe dan da bratstvo među ljudima nestane i da ponovo ljudi nasrnu jedni na druge, ali to neće biti danas. Neće biti jer nećemo dati, ali danas to, nažalost, sve više njih to priželjkuje, nada se tome, jer mir nije njihovo vrijeme. Dan je, nažalost, došao da jednakosti skoro nema više, ali još je možemo povratiti. Ako radimo zajedno i uspjet ćemo. Zbog svega za što su se borili ustanici trebamo ustrajati noseći najbolje vrednote antifašizma u našim srcima kroz ova iskušavajuća vremena. Hvala vam što to činite s nama. Hvala.

Poštovani izaslaniče predsjednika Republike Ive Josipovića, poštovani bivši predsjedniče Republike Hrvatske gospodine Stjepane Mesiću, poštovani predsjedniče Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, gospodine Tolnaueru, poštovane i poštovani antifašisti i antifašistkinje Republike Hrvatske, došli ste na svoje mjesto. Došli ste u partizansko mjesto Srb, i to treba reći. Mjesto odakle je krenula partizanska borba, pretvorena u narodno-oslobodilačku borbu. Mjesto iz kojega je krenuo otpor prema okupatorima, bilo Talijanima ili Nijemcima i prema domaćim kvislinzima, bilo četnicima ili ustašama. I neka čuju oni koji trebaju čuti. Ovo je bilo i ostat će partizansko mjesto. Ovo je bilo i ostat će mjesto izvorišta antifašizma i antifašističke borbe u Hrvatskoj. Jedno od prvih na prostoru bivše Jugoslavije i jedno od prvih u Europi. Na današnji dan prije 73 godine je podignut ustanak. I onima koji pitaju što ovdje slavimo, i onima koji pitaju zašto se ovdje okupljamo dati ćemo tri odgovora. Prvi odgovor je ovdje se okupljamo i ovdje slavimo početak narodno-oslobodilačkog partizanskog pokreta koji je bio predvođen, to treba reći, hrvatskim i srpskim komunistima, Polovinom Srbinom i Oreškovićem Hrvatom. Polovinom koji je sa svojim drugim drugovima poveo ovdašnje ljude na ustanak i Oreškovićem koji je na nivou Like organizirao cjelokupni narod da prihvati ustanak i krene u ustanak. To je povijest, to su činjenice. A prije toga, prije tog ustanka, što je prije toga bilo treba danas ovdje reći iako nemam iluzije da će to odjeknuti u medijima u kojima bi trebalo odjekivati. Više će odjeknuti ovo dolje što ječi u ovoj rupi. To su naši mediji, demokratski i tolerantni, koji jednako tretiraju i antifašiste i fašiste, koji jednako tretiraju i one koji govore historijske istine i one koji žele iskriviti historijske istine. to su tako zvani slobodni nezavisni i demokratski mediji, svaka im čast na toj slobodi, na toj demokraciji i na toj nezavisnosti. I daleko im kuća bila s tim. Do ovoga dana bio je Gudovac, gotovo dvije stotine ubijenih muškaraca kraj Bjelovara. Bilo je i Grubišno polje, preko pet stotina onih koji su najprije odvezeni u logor Danicu kraj Koprivnice, a nakon toga u Jadovno odakle se nisu vratili. A bio je i Kerestinec iz kojega su htjeli na slobodu vodeći hrvatski intelektualci, ali je nisu stigli doseći jer ih je dosegla smrt od strane onih protiv kojih se ovaj narod podigao. Bio je i Veljun, bio je i Banski Grabovac, a što je najvažnije bilo je Jadovno, ali je bila i šuma Brezovica kraj Siska, kao i Jabes kraj Vrginmosta. Svi su vidjeli da je vrijeme da se krene na ustanak, a ovi ljudi su ovdje odlučili da ga izvedu. I izveli su ga. Izveli su ga zato da bi obranili goli život, jer do ovoga mjesta, do ovoga dana, i u Suvaji i u Bubnju i u Osretku i u drugim okolnim mjestima na stotine ljudi je već bilo ubijeno, u prvom redu žena, staraca i djece, jer su muškarci već bili u šumama. Spremajući se da zajedno s ustanicima iz Petrovca, Drvara, Grubišnog polja, Bihaća i drugih mjesta uzmu stvari u svoje ruke. I uzeli su je. I uzeli su je i imali su teritorij koji je bio oslobođen na koji je mogao doći vrhovni zapovjednik narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, Josip Broz Tito. Mogao je doći u Drvar. I onima koji su jučer ovdje bili i koji su danas ovdje samo da kažemo, u Drvar nije došao Draža, došao je Joža. I nisu ovdje ni tamo u Drvaru, ni ovdje u Srbu i u Lapcu branili Dražu nego Jožu. Ali njima to vrijedi govoriti koliko i o lanjskom snijegu. Narod se digao da bi obranio goli život kao što kaže dr. Markovina, ali digao se i zato što je bio vođen. Bio je vođen idejom antifašizma i nije se dao da ga se uvede u ideju četništva, nije se dao da ga se uvede u ideju fašizma. Tako je bilo i neka tako ostane, i zapamćeno i življeno. Drugu stvar koju bih htio reći. U Srbu ne slavimo samo jedan od prvih ustanaka u okupiranoj Europi protiv okupacijskih sila i protiv zločinačke vlasti koja je pod njom i prema njenoj želji ustanovljena, a koja je vladala u skladu sa svojim zločinačkim naumom. Koji zločinačni naum je najprije ozakonio isključenje Srba, Židova, Roma, komunista, a onda započeo njihovo istrebljenje i to činio tokom ’41. i ’42. gdje god je stizao i tko god je stizao. Nismo samo zato ovdje i bilo bi premalo, ne samo za nas i naše vrijeme, bilo bi premalo i za one kojih se ovdje sjećamo. Ovdje smo i zato da se sjetimo da su oni ustali zbog ideje bratstva među narodima, ravnopravnosti među narodima. Ustali su u toj vjeri i borili se s tom vjerom i Ličani i Dalmatinci i Grahovljani i svi drugi. A to je važno reći danas, zato što toga bratstva među narodima i ravnopravnosti među narodima, ne samo u posljednjih dvadeset pet godina na prostoru bivše Jugoslavije, nego i u današnjoj Europi ima sve manje. Sve je manje ravnopravnosti među narodima, sve je više onih koji misle da postoje narodi gazde i narodi sluge. Sve je više onih koji glasno govore kako postoje narodi domaćini i narodi gosti, a mi im s ovoga mjesta želimo reći da se okupljamo zbog toga što vjerujemo u drugačije bratstvo, u bratstvo ravnopravnih naroda, u Europu onakvu kakva je stvorena pobjedom antifašističke savezničke koalicije, kao koalicije ravnopravnih naroda. I zato ovo okupljanje ovdje je okupljanje protiv nacionalizma, protiv ekstremizma, protiv različitih oblika homofobije i ksenofobije, protiv vjerovanja da je zajednica nacije moralnija, politički ispravnija od zajednice građana i zajednice ravnopravnih pojedinaca. Protiv toga smo. I protiv toga su bili oni koji su ovdje prije 73 godine bili protiv režima koji je vjerovao da postoji nacija koja je ispravnija, moralnija nego što su druge. I zadnju stvar koju želim reći. Ovdje se okupljamo i zato što mislimo da se obrana slobode i jednakosti ne može ostvariti bez pravednosti, bez socijalne pravednosti. Ne nove, nego stare. One kakvu znamo, a kakva je potisnuta i prepuštena tržištu, prepuštena kapitalu, a na štetu rada, a na štetu onih koji žive od rada. I upravo zato što je sve više nezaposlenosti, neplaćenosti i potplaćenosti i zbog toga što države pripadaju nacijama bogatih, a siromaštvo narodu, važno je to reći ovdje i na ovom mjestu i u ovom kraju. Važno je to reći zbog toga što oni koji su bili povedeni idejom antifašizma nisu bili povedeni bez ove ideje socijalne pravde i socijalne pravednosti. I to treba reći za današnju Hrvatsku i treba reći za današnju Europu, jer ukoliko se ovakve razlike među građanima, a posebno među onima koji rade nastave, sve će više biti i sve će se više manifestirati sljedeća politika, kao što se manifestira u protekle dvije godine, a to je da se nacija koju su uzurpirali bogati u obliku nacionalizma sve više prodaje siromašnima. Da se mržnja nudi kao rješenje za nezaposlenost, a diskvalificiranje antifašizma i socijalizma kao rješenje za narastajuću potlačenost, sad ću reći nacije rada. I tome treba reći „ne“. Treba reći da mi slobodu razumijemo kao ravnopravnost. Sloboda da se bude ravnopravan, da mi jedinstvo razumijemo kao jednakost među svima bez obzira koliko bili različiti i da mi bratstvo razumijemo kao pravednost. I zato se mi ovdje okupljamo. I to je naš antifašizam, to je njegov sadržaj. I na kraju mi dozvolite da vas pozovem da minutom šutnje izrazimo slavu onima koji su nedužno stradali u Suvaji i onima u Goričevcu, onima koji su nedužno stradali u Škabrnji, ali i onima u Varivodu. Neka im vječna slava.

Gospođe i gospodo, uvaženi borci antifašističkog otpora i antifašisti, poštovani prijatelji, drugarice i drugovi, drago mi je što smo se ponovo našli i to ne bilo gdje i bilo kada. Drago mi je što smo se našli baš ovdje u Srbu i baš danas na dan kada se sjećamo početka ustanka protiv okupacije zajedničkog ustanka Hrvata i Srba u Hrvatskoj. To treba reći i nikada se ne umoriti od ponavljanja. Ovdje je počeo ustanak protiv okupacije čime nimalo ne umanjujem značenje osnivanja prvog partizanskog odredA U Sisku, ali ustanak, pravi ustanak, počeo je baš ovdje i zajednički su ga organizirali Hrvati, Srbi ili Srbi i Hrvati, kako hoćete. Zajedno su ga poveli slobodoljubivi ljudi, a na ustanak je pozvala komunistička partija koju je vodio Josip Broz Tito. I to je važno uvijek iznova ponavljati, jer onima koji danas demonstriraju i ovdje i drugdje protiv obilježavanja dana ustanka, činjenica je, nisu važni. Oni ih ne znaju, a činjenice treba znati. O nekima već smo čuli od prethodnika, neke ću ponoviti, neke tek usputno spomenuti, mada nijedna nije nevažna. Neovisno od toga je li se Jugoslavija kao unitarna država s dominacijom Srbije mogla održati ili nije, ali svi se slažu da nije, činjenica je da su Jugoslaviju razbile, Kraljevinu Jugoslavije, razbile Sile Osovine, nacistička Njemačka i fašistička Italija i njihovi saveznici. I činjenica je da su okupatori stvorili novu tvorevinu koju ovi vječno jučerašnji, ovi sveopći neznalice, u navodnom društvu znanja danas slave kao Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja nije bila ni država ni nezavisna ni Hrvatska. Ustaški režim nije došao na vlast voljom hrvatskog naroda nikakvih izborima i nikakvih referendumom. Mada je bilo u prvim danima naivnih ljudi koji su dolazak pozdravili, nit je taj režim imao bilo kakvu demokratsku legitimaciju, a nije se mogao pohvaliti ni uspješnom oslobodilačkom borbom što će biti najveći adut upravo antifašista na kraju 2. svjetskog rata. Ustaše su došle na vlast voljom okupatora. U svojoj prošlosti, mogli su se pohvaliti samo pojedinačnim terorističkim akcijama, a program kojeg su donijeli može se sažeti u jednu jedinu riječ: zločin. I to je istina, nepobitna istina ma koliko se razni desničari derali i uvjeravali u suprotno; zločin je bio program, zločin je bila politika, zločin je bila svakodnevna praksa i to od samog početka. I to treba jasno reći, jer nam uporno pokušavaju nametnuti tezu kako su ustaše pribjegli teroru navodno braneći hrvatsku državu od četnika ili srbo-četnika i komunista, kako već vole govoriti. E pa i to je još jedna od laži, a o tome je Miloran Pupovac govorio. To nije ništa drugo nego jedna notorna laž, jer samo dva dana nakon Pavelićevog dolaska u Zagreb, gledajte, 17. travnja 1941. godine, donijeta je zakonska odredba o zaštiti naroda i države kojom je otvoren put za izricanje smrtnih kazni samo i za pokušaj djelovanja, kao i uspostavljanje tako zvanih izvanrednih narodnih sudova, zapravo prijekih sudova koji su marljivo radili sve do sloma NDH izričući jedino smrtne kazne. usprkos tome, katolička crkva, koja danas bez ikakvih ograda sudjeluje u demoniziranju svega što je bilo nakon ’45., ali u prešućivanju, osnosno relativiziranju ustaških zločina, pozvala je odmah bez ikakvog oklijevanja i bez najmanje zadrške, slušajte sada, na uzvišeni rad oko čuvanja i unaprijeđivanja Nezavisne Države Hrvatske izražavajući soju lojalnost kvislinškom režimu. Prije bilo kakvih ustaničkih akcija, bilo kakvih diverzija ili napada, donijete su zakonske odredbe, sad slušajte, o zabrani ćirilice. Upozoravam, o zabrani ćirilice. Jel vam to zvuči nešto? Zatim o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda, a počelo je i osnivanje koncentracijskih logora. Na udaru su se našli prije svega Srbi, Židovi, Romi te komunisti i antifašisti, bez obzira koje vjere i koje nacije. I da još jednom pobijem priglupe tvrdnje kako je teror počeo kao odgovor na ustaške akcije ili kako oni vole govoriti na pobunu protiv hrvatske države, koja usput rečeno nije bila ni Hrvatska kao što sam rekao ni država, a o nezavisnosti i da ne govorimo. Dakle, logor u Kerestincu osnovan je 19. travnja 1941. godine, a potkraj istog mjeseca onaj u Koprivnici. Govorimo dakle o travnju ’41. godine, o istome mjesecu u kojemu je kapitulirala Kraljevina Jugoslavija, a talijanski fašisti uz blagoslov njemačkih nacista dopremili kamionima ustaše u Zagreb. Usporedno i s time, odmah i od samog početka počinje i obespravljivanje i ubijanje u skladu s onime što je doglavnik Mile Budak, a neki gradovi u Hrvatskoj i danas imaju ulice s njegovim imenom, definirao ovako : „Jedan ćemo dio Srba pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti na katoličku vjeru i tako prevedene pretopiti u Hrvate.“ Na tome su se svi zahvalili. Ne citiram nikakav komunistički izvor, nego ustaško glasilo Hrvatski narod od 24. srpnja ’41. godine. I opet upozoravam na datum, 24. srpnja ’41. E, zašto ja to sve govorim? Zato što vas zamaram onime što ionako većina vas zna. Zato što se nadam da će barem neke od mojih riječi doprijeti do hrvatske javnosti. Prema njoj, toj javnosti imam odgovornost da to kažem, da čovjek koji je kroz 10 godina na čelu države pokušavao vratiti antifašizam tamo gdje mu je mjesto: u temelje našeg društva, ali i kao počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske. Između šutnje i govora ja se odlučujem na govor. To je i jedino što mogu. Imam obavezu da to kažem upravo danas i upravo ovdje, jer smo suočeni sa završnim jurišem radikalne, zašto ne reći pravo ime, profašističke desnice koja želi zauvijek prekrojiti povijest i uvjeriti nas da je ’45. godine Hrvatska izgubila rat. S tim je obrazloženjem uostalom svojedobno u Zagrebu ukinuta i ulica 8. maja ’45. Tvrdilo se da je tada počela okupacija. Istina je upravo suprotno; tada je došlo oslobođenje i tada je Hrvatska pobijedila, Hrvatska i svi njezini građani, bez obzira na nacionalnost i bez obzira na vjeru. Rat je izgubio fašizam. Zabrinut sam što primat neofašističkog radikaizma nesmetano raste i preplavljuje ne samo hrvatsko društvo, nego prodire i na hrvatsku političku scenu pa i u redove onih kod kojih bi se to trebalo najmanje očekivati. Tolerancija prema fašizmu nije dokaz, kao što je Milorad Pupovac, rekao dokaz demokratičnosti. Izljeve fašistoidne mržnje ne može se opravdavati floskulom da svatko ima pravo na svoje mišljenje. Citirati ću vam jednu izjavu, slušajte: „Uskrsnuli smo samostalnu hrvatsku državu, ali još ima tuđinskih elemenata koji nastoje potkopati izgradnju nove Hrvatske. Ovi su strani elementi bili oduvijek protivnici svake oslobodilačke borbe hrvatskog naroda. Ti će elementi koji su nama doseljeni otići natrag kada dođe vrijeme, a sada je to vrijeme došlo. Narodna poslovica kaže ‘ili mi se ukloni ili mi se pokloni’.“ Zvuči posve suvremeno. Takve i slične izjave možemo na dnevnoj osnovi pročitati u desnim profašističkim medijima, ali nažalost, a to je ono što me duboko zabrinjava, i na političkoj sceni. Dakle, zvuči suvremeno, ali to nije suvremeno. To što sam vam pročitao to je izjavio ustaški ministar pravosuđa Mirko Puk, 2. lipnja 1941. godine i opet upozoravam na datum. Svjedoci smo, dakle, ofenzive desnice koja uopće ne skriva svoja profašistička stanovišta, a takva stanovišta, to svi dobro znamo, nailaze na plodno tlo u uvjetima ekonomske krize, u kojoj Hrvatska grca već godinama. Usprkos tome, u zakonu o udrugama građana koji je prošao u sadašnjem saboru koji ima sastav takav kakav ima, u djelatnostima i aktivnostima od interesa za opće dobro, nije se našlo mjesto niti za antifašizam kao civilizacijsku tekovinu, niti za vrijednosti narodno-oslobodilačke borbe. Pred Hrvatskom su ove godine, moram upozoriti, to su predsjednički, a iduće godine parlamentarni. Danas i ovdje u Srbu, na dan ustanka naroda Hrvatske želim poručiti na nezaobilazni kriterij pri odlučivanju za kandidata, odnosno za stranku, i na jednim i na drugim izborima mora biti odnos prema antifašizmu, ne prigodničarski, nego svakodnevni. Ne uz, ako i ali, nego jasan, konkretan i bezrezervno pozitivan odnos. Ako Hrvatska ne prepozna opasnost koja joj prijeti od ponovnog zatiranja antifašizma pa i spomena na njega, onda nam se, moram reći, crno piše, u doslovnom i prenesenom smislu. Vjerujem da demokratska, slobodarska Hrvatska ima snage tome se oduprijeti i vjerujem da će u tome biti uspješna baš kao što su bili uspješni i oni koji su ovdje pred punih 70 godina poveli borbu za slobodu. Ali svakako želim na kraju naglastiti, mi moramo s vrha vlasti reagirati, oni koji su preuzeli odgovornost. Ne može nekakav biskup tvrditi da je ova vlast nenarodna, protunarodna i zločinačka, jer ako je to tako, kako onda uzimaju novce od zločinačke vlasti? Zašto se ne zahvale na novcima? E pa to vlast mora reći i to mora poslat papi. Meni kada je jedan biskup pravio nered u vojsci, ja sam obavijestio Svetu stolicu i rekao sam „ako još jedan čujem politički govor, zabravit ću mu ulazak u vojne objekte“. Kad su ga nakon par dana pitali „čujemo da je predsjednik pisao nešto Svetoj stolici?“, „Mir i dobro!, Mir i dobro!“. A gledajte što ovi sada govore. Dakle, mora se reagirati. I mi danas ovdje reagiramo. Hvala vam lijepo.