VUKOVAR TRANSKRIPT

2015.

Đuro Hranić (nadbiskup đakovačko-osječki)

Isusova je riječ, „Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan“. Draga braćo i sestre mi danas na ovom Memorijalnom groblju ispovjedamo vjeru uskrsnuća mrtvih te se s dubokom zahvalnošću i pijetetom sjećamo svih vukovarskih branitelja i civila poginulih u Domovinskom ratu. Uz njih, slaveći Euharistiju molimo i za sve ostale pripadnike Hrvatske vojske i Policije te civilne žrtve rata koji su ginuli u ovome ratu po čitavoj domovini za dar našega mira i slobode. U našim mislima nosimo i sve nestale, u svojim se molitvama sjećamo i svih preživjelih branitelja koji su se s pouzdanjem u Boga suprotstavili ratnoj agresiji, koji su gubeći svoje zdravlje i dijelove tijela obranili slobodu te se zauzimali za dobrobit našega društva za obranu dostojanstva Domovinskoga rata, za snaženje hrvatskog nacionalnog identiteta te zaštitu strateških interesa našega naroda i naše domovine. Pozdravljam i sve vas poštovani i dragi članovi obitelji ubijenih, stradalih i nestalih i sve vas dragi Vukovarci. Pozdrav i zahvalnost izražavam svima vama draga braćo i sestre koji ste sa svih strana RH, iz BIH, iz Srijema te iz inozemstva se pridružili danas spomen-hodočašću Đakovačko-osječke nadbiskupije u ovaj grad povodom obilježavanja 24. Dana sjećanja na žrtvu Vukovara. Na osobit smo način sjedinjeni u molitvni sa svima onima koji u Škabrnji, u Zadarskoj nadbiskupiji danas mole za svoje pobijene žrtve. Zato je naša zahvalnost monsinjoru Želimiru Puljiću, zadarskom nadbiskupu i predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije tim veća jer je učinio veliku žrtvu da bi, umjesto u Škabrnji, danas ovdje bio s nama u Vukovaru. Preuzvišeni gospodine hvala vam što se zamolili monsinjora Milu Bogovića, gospičko-senjskog biskupa da vas danas zamijeni u Škabrnji. Drago nam je svima što ste s nama vi, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije (HBK). Hvala vam što se prihvatili predvoditi današnje euharistijsko slavlje i uputiti nam svoju pastirsku riječ. Neka dragi Bog blagoslovi vas, sve Škabrnjane i čitavu vašu nadbiskupiju. Pozdravljam i sve ostale prisutne biskupe, (…) svega dragoga prečasnika u službi, monsinjora Marina Srakića, đakovačko-osiječkog nadbiskupa i metropolita u miru. Pozdravljam monsinjora Jurja Jezerinca Vojnog ordinarija u RH, monsinjora Iliju Janjića, biskupa kotorskog; monsinjora Đuru Gašparovića, biskupa srijemskog; monsinjora Vladu Košića, biskupa sisačkog; monsinjora Nikolu Kekića, vladiku križevačkog; monsinjora Vjekoslava Huzjaka, biskupa bjelovačko-križevačkog; monsinjora Tomu Vukšića Vojnog ordinarija u BIH i monsinjora Miju Gorskoga, pomoćnog biskupa zagrebačkog. Pozdravljam i fra Dragutina Bedeničića, izaslanika fra Ilije Vrdoljaka, provincijalnog ministra Franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda; monsinjora Enza Rodinisa, generalnoga tajnika HBK; monsinjora Fabijana Svalinu, zamjenika generalnog tajnika HBK i ravnatelja hrvatskog Caritasa; monsinjora Ivana Ćurića, generalnog vikara naše đakovačko-osječke nadbiskupije; prof.dr.sc. Željka Tanjića, rektora te čitavu akademsku zajednicu Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu; i maestra Ivana Andrića, rektora i čitavu zajednicu Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu. Pozdravljam i vukovarske župnike, dekana, sve vas draga braćo svećenici, vas oci franjevci i ostali (…) redovnici, poštovane sestre redovnice i kandidati za svečeništvo i redovništvo iz različitih dijelova naše domovine. Pozdravljam i sve predstavnike hrvatskih vlasti; predsjednika Hrvatskoga sabora Josipa Leku i sve saborske zastupnike, predstavnike diplomatskog života, gospodina Ivana Penavu, gradonačelnika grada Vukovara, gospodina Božu Galića, vukovarsko-srijemskog župana, sve priutne predstavnike drugih županija, gradova i općina, predstavnike političkog, gospodarskog, prosvjetnog i društvenog života u RH; uvažene predstavnike vojske i policije te sredstva društvenoga priopćavanja i sve naše hrvatske građane koji su uz njihovu pomoć danas duhom povezani s nama u ovom euharistijskom i molitvenom zajedništvu. Dragi oče nadbiskupe, molim vas da započnete euharistijsko slavlje.

Želimir Puljić (nadbiskup zadarski)

Što je to što danas spominjemo ovim slavljem i ovom liturgijom? Na što nas svake godine podsjeća 18. studenog? Što se to tako važno dogodilo toga dana prije 24 godine da to, evo, trajno obilježavamo? Bio je to, sjećamo se, tužan dan stradanja kada je okupatorska vojska (JNA) razorila jedan grad i jedno selo: Vukovar i Škabrnju. A ta dva grada, ta dva mjesta, na dva različita kraja Lijepe Naše, utjelovljuju u sebi zvukove himne naše: Teci Dravo, Savo teci, Nit’ ti Dunav silu gubi, Sinje more svijetu reci, Da svoj narod Hrvat ljubi. Okupator je mislio ugasiti neutaživu čežnju ljudi za slobodom. A ta čežnja nakon pada Berlinskog zida – toga vidljivog sramotnog znaka moći ateističke i komunističke ideologije – još više je rasla i bujala u srcima ovoga puka. Bila je nošena onim Gundulićevim snom ‘o lijepoj i slatkoj slobodi, koju nam višnji Bog je do’. I širila se velikom brzinom od juga do sjevera, i od istoka do zapada, pa je ništa nije moglo zaustaviti. Čak ni strašna stradanja grada Vukovara i sela Škabrnje. Dapače, svemu tome usprkos mi s Jobom ponavljamo kako ”vjerujemo i znamo da naš Izbavitelj živi” (Job 19, 25) kako smo čuli u prvom čitanju. I sa psalmistom kličemo i “pjevamo Gospodinu pjesmu novu, jer ”svi krajevi Lijepe Naše vidješe spasenje Boga našega”. Stoga, raduj se zemljo Hrvatska, Bog tvoj hita da te spasi. Jobovom, dakle, vjerom i nadom obraćamo se danas Ocu nebeskome i molimo neka se sjeti svih onih koji su prije 24 godine ovdje stradali. Danas ih spominjemo onako kako su bili imenovani na krštenju i upisani u dlanove Božje ruke. Neka im Uskrsnuli otvori rajska vrata, oslobodi ih od svih spona i pribroji zboru svojih izabranih i svetih. Lijepo je što ovih dana ljudi hrle u Vukovar i Škabrnju kako bi se prisjetili onih događaja, pa iznova doživjeli i osjetili duh zajedništva, ponosa i zahvalnosti koji su nam uvijek prijeko potrebni. Zato u ovom Gradu ponosa i patnje s osobitim poštovanjem pozdravljam vas, najprije roditelje i djecu, obitelji i rodbinu poginulih branitelja koji ste danas predvodili ovu procesiju i sve braniteljske udruge. Pozdravljam najviše dužnosnike Republike Hrvatske koji su nazočni na ovoj svečanosti. Ovdje vidim predsjednika Sabora, gospodina Leka, pozdravljam sve predstavnike parlamentarnih stranaka, Hrvatske vojske, Mornarice i Policije, županija i gradova, kao i stanovnike ovog ponosnog grada na čelu s gradonačelnikom gospodinom Penavom. Bratski pozdrav upućujem nadbiskupu Đuru Hraniću i zahvaljujem na pozivu predvoditi ovo sveto misno slavlje. Uz njega pozdravljam (…) časnog prečasnika monsinjora (…) kao i sve nazočne nadbiskupe i biskupe.  Pozdravljam i vas braćo svećenici, redovnici, sestre redovnice te sve nazočne hodočasnike koji su ovdje pristigli kako smo čuli iz različitih dijelova lijepe naše, a i iz inozemstva. Pozdravljam također i sve vas koji nas pratite preko sredstava javnog priopćavanja, preko radija i televizije, u domovini i diljem svijeta. Uz zvukove zvona, te duhovne i domoljubne pjesme koje smo jutros slušali na početku ovoga slavlja, naviru sjećanja koja nam još uvijek odzvanjaju negdje u ušima, a sjećajući se onih prijenosa koji su bili u to vrijeme preko Radio Vukovara, sjećanja s Mitnice, Sajmišta, Trpinjske ceste i Vukovarske bolnice odakle smo krenuli u povorci, Borova naselja i drugih okolnih mjesta ovoga lijepoga dijela Lijepe Naše. A pred očima iskrsavaju heroji: Blago Zadro, Alfred Hill-Atila, Marin Vidić-Bili, Ivan Anđelić-Doktor, Juraj Njavro, Nikola Papac, Jean Mischel Nicollier kao i svi branitelji i zapovjednici, ranjeni i poginuli, zatočeni i nestali čija su imena upisana u srca naša i uklesana u temelje Hrvatske države. Prisjećamo se danas i one kolone iscrpljenih građana koji, prepušteni pobješnjelim okupatorima moradoše napustiti svoj voljeni grad. A onda užas masakra u bolnici i na Ovčari, te križni put kojim smo i mi jutros prošli do ovog Memorijalnog groblja. I to sve pred očima moćnika Europe i svijeta koji su, nažalost, dobrim dijelom šutjeli i gledali strašna stradanja. Imali bismo, dakle, dovoljno razloga danas i srditi se i prigovarati, kako onima koji su razarali i uništavali ljude i kulturu ovoga grada, tako i odgovornima iz Međunarodne zajednice što su dopustili agresiju na RH, te mjesecima nijemo promatrali stradanja ljudi i razaranja sela i gradova. No, mi se danas nismo zbog toga ovdje okupili, mi smo se sabrali na ovu svečanost ne zbog njih, nego zbog onih koji su ovaj grad i ovu zemlju Hrvatsku voljeli, čuvali i branili. S istom onom ljubavlju i mi smo stigli iz svih dijelova Hrvatske pokloniti se žrtvi Vukovara koja je postala zalogom naše slobode. Stoga, u okružju memorije koja ovdje zrači ljudskom i kršćanskom duhovnošću, a u duhu preporuke velikoga i svetoga pape Ivana Pavla II., želimo danas očistiti svoje pamćenje od svih loših primisli i osjećaja, te zahvalna srca i raspjevane duše moliti i pjevati: ”Velika nam djela učini Svesilni. Opet smo radosni”. I kao što smo u onim teških dana razaranja ovog bisera grada tijekom listopada i studenog 1991. bili s vama i divili se junačkom otporu hrabrih branitelja, tako smo danas puni pijeteta došli zajedno moliti se Bogu i zahvaljivati za dar slobode koju nam Višnji Bog je darovao po žrtvi i stradanju vaših očeva, sinova i muževa. Kad god razmišljam o hrabrosti stanovnika ovoga grada, u ušima mi zazvone riječi mog dragog rođaka Nikole koji me uspio nazvati jedne večeri i reći kako on ”ne napušta svoj Vukovar”. Jednoga dana, međutim, dok je obilazio svoju staricu majku, snajper ga je pogodio i usmrtio. A njegovu sestru Stanu s mužem, četnici su odveli u nepoznato pa im se do danas ne zna za mjesto stradanja. Stoga sam ti zahvalan, dragi nadbiskupe Đuro, što si me pozvao predvoditi ovo euharistijsko slavlje, kako bih s tisućama ranjenih obitelji ovoga grada i susjednih naselja mogao podijeliti osobnu bol zbog stradanja rodbine i prijatelja. Premda mi se srce steže zbog spomenutih stradanja, s vjerom i nadom upirem pogled u Uskrsnuloga, pa ponavljam one Jobove riječi iz prvoga čitanja: ”Ja znadem dobro, moj Izbavitelj živi”. Takvom vjerom odolijevali su Vukovarci svim nevoljama koje su ih zadesile, pa su nam i danas uzor i putokaz. Naš jutrošnji mimohod označen je upravo smjerokazima koji nam jamče da smo ”na pravom putu”. Krenuli smo od ulice Điva Gundulića koji je sanjao o slobodi onim divnim stihovima koje rado citiramo i o njima razmišljamo: ”O lijepa, o draga, o slatka slobodo”. Hod smo nastavili dalje ulicama naših narodnih velikana koji su za tu slobodu trpjeli i ginuli, poput Frankopana, Jelačića, Radića i Stepinca. I, evo, stigli smo do Memorijalnog groblja najnovijih žrtava iz Domovinskog rata. Polaganje vijenaca i ruža u čast naših branitelja po rukama najviših nositelja vlasti Republike Hrvatske, Oružanih snaga i Ravnateljstva policije, kao i drugih uvaženih institucija ove države pokazuje odlučnost graditi budućnost naše Domovine na temeljima zajedništva koje su nam u zavjetni miraz ostavili heroji Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika i drugih gradova i sela diljem Lijepe Naše. Ovim pak liturgijskim slavljem želimo zaustaviti se na trenutak u sabranosti i molitvi, pa sve želje, nakane i planove Bogu preporučiti. A na sve žrtve i stradanja želimo pogledati iz drugog kuta; iz perspektive vječnosti koja svoje jedino osmišljenje nalazi u Kristovoj Kalvarijskoj žrtvi kojom završavamo ovu prijepodnevnu svečanost. Naš dolazak na ovu svečanost pokazuje onu drugu stranu koja nas upućuje prema vječnosti. Zato, na ovom sunčanom danu naša lica nisu tužna; mi vjerujemo kako naši dragi i mili nisu nestali, nego su promijenili način života. Nisu više u prostoru i vremenu s nama, nego u vječnosti kod Boga. Zahvalni za tu veliku milost vjere kojom ćemo ”kad se probudimo i mi Boga gledati”, učvršćujmo jedni druge u spoznaji da smo ovdje prolaznici i putnici; pa s Augustinom ponavljajmo: ”Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše dok u Tebi ne otpočine”. Euharistija koju upravo slavimo kao spomen Posljednje večere, navještaj je onoga što se ima dogoditi. Ona je eshatološka anticipacija novoga neba i nove zemlje, ona je ”lijek besmrtnosti” i predujam uskrsnuća. Po njoj se događa ne samo preobrazba ljudi, nego i drugih stvorenja koja ”sa svom žudnjom (…) iščekuju objavljivanje sinova Božjih”. A u tom vremenu, do njegovoga drugoga dolaska, Crkva prinosi preslavnom Božjem veličanstvu ”sveti kruh života i kalež vječnoga spasenja”. Tako Onaj koji je prošao zemljom čineći dobro, nastavlja i danas po euharistiji liječiti bolesne, hraniti gladne, tješiti žalosne, obraćati grešnike i praštati grijehe. I spreman je svakoga trenutka da nas prosvijetli, ojača, blagoslovi, posveti, utješi i pomogne. Zato mu hrli svatko tko ga voli i treba. Da mu se izjada i iznese svoje tegobe i probleme. Da dobije njegov blagoslov. Da mu preporuči sebe i svoje. Crkvu i domovinu. Grješnike i patnike. Pomorce i đake, putnike i težake. Ali, i da zahvali za udijeljene milosti i darove. Zato ovaj euharistijski skup izraz je naše zajedničke vjere da je Spasitelj na oltaru ”žrtveno, ali uvijek živo Janje Božje koje oduzima grijehe svijeta” (Iv 1, 29), on je ”živi kruh koji život daje”. Stoga mu u ovoj svečanoj prigodi svi skupa kličemo: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo. Tvoje uskrsnuće slavimo i tvoj slavni dolazak iščekujemo! Dođi Gospodine Isuse! Dođi u srca tvojih vjernika koji ti se klanjaju i tvojim tijelom hrane. Dođi u domove naših obitelji i donesi ljubav i mir. Dođi u naša sela i gradove i probudi radost i nadu. I pomozi nam da postanemo sve više Tebi slični kako bismo hodili svijetom i Lijepom našom čineći samo dobro. Budući da nam duša čezne za dvorima Tvojim, s onom dvojicom učenika iz Emausa i mi te danas ljubazno molimo dođi i ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku! Dođi Gospodine Isuse. Amen.

2014.

Mate Uzinić (biskup dubrovački)

Ima jedan grad, (…). Ima jedan hrast slavonski. Ima jedan grad svakom srcu drag, ima jedan div hrvatski. Vukovar, Vukovar stoji dok protiču vode dunavske. Vukovar, Vukovar gori na braniku svoje Hrvatske. Zahvaljujem bratu (…), monsinjoru Đuri Kraljiću, đakovačko-osječkom nadbiskupu i metropoliti na pozivu da kao biskup grada Dubrovnika i dubrovačke biskupije grada Dubrovnika koji je u ratnim vremenima se povezao sa, kako smo čuli, sa ovim gradom koji je povezao s Vukovarom patnja i stradanje, ali evo i višegodišnje prijateljstvo, od ove godine i Susret hrvatske katoličke mladeži koji smo mi iz Dubrovnika predali Vukovaru da predvodimo ovo misno slavlje u kojemu ćemo se sa zahvalnošću pred gospodinom spomenuti svih onih koji su položili svoje živote za slobodu ovog grada i za slobodu naše hrvatske domovine. Zajedno s vama molit ću se da duše poginulih branitelja i građana, onih koje smo uspjeli pronaći i identificirati i sahraniti na ovom groblju, onih koji počivaju negdje drugdje, osobito nestalih za čije sudbine i eventualno grobove još ne znamo. Znademo da ima onih koji znaju i koji to ne žele kazati i to nas još više boli. Molit ćemo i za žive branitelje, osobito invalide i sve one koji se teško nose s činjenicom da ovaj grad i domovina nisu postali onakvi o kakvima su sanjali dok su izlagali svoje živote za našu slobodu i još se teže nose s osjećajem da su oni ovom društvu na teret. To ponekad ide tako daleko da se stvara dojam ne samo kod njih nego i kod nas koji promatramo kao da bi bilo bolje da ni njih nema više među nama, kao da bi bilo bolje da su i oni poginuli branitelji, onda bi se stvari posložile. Zašto su nam mrtvi branitelji junaci, a živi branitelji teret? Molimo i za branitelje u Savskoj koji zbog spomenutog već mjesec dana prosvjeduju. Molimo i za Hrvatsku Vladu da se otvori dijalogu s njima, da se otvori i dijalogu s ovim gradom Vukovarom. Molimo za dijalog, molimo za poniznost. U naše molitve ćemo uključiti obitelji branitelja i drugih žrtava, sve stradalnike, ovaj grad. Molit ćemo i za sadašnjost i budućnost Vukovara, ali i za sadašnjost i budućnost cijele domovine koja se zbog naših podjela, a i njih tako bolno danas suosjećamo, i nesposobnosti suočavanja s krizom, onom ekonomskom, političkom i osobito duhovnom, ponovno nalazi na rubu provalije. Uvjeren sam da nam u suočavanju s onim što na ovom mjestu pijeteta osjećamo, što nas smeta, boli mogu pomoći današnja liturgijska čitanja sa svojim porukama. Prva poruka koju bih iz ovih bogatih čitanja izdvojio, ne mogu reći sve, je poruka anđelu Crkve u gradu Sardu, a koju u ovim okolnostima možemo preimenovati u Vukovar. Znam tvoja djela, imaš ime da živiš, a mrtav si. Budan budi i utvrdi preostatak koji tek što ne umre. O djelima i imenu Vukovara nama danas ovdje okupljenim na ovom memorijalnom groblju nije potrebno uopće govoriti. Svi znademo, o njima je potrebno govoriti našoj djeci, o njima je potrebno govoriti svijetu. Potrebno je govoriti u ulozi Vukovara u našoj nacionalnoj prošlosti i sadašnjosti, ali još više potrebno je govoriti o ulozi Vukovara u našoj nacionalnoj budućnosti. Ovo je istovremeno i govor o potrebi da Vukovar konačno prestane biti grad slučaj,  da u Vukovar više ne trebamo dolaziti noseći karitativnu i drugu pomoć. Ovo je istovremeno i govor o tome da Vukovar treba ponovno postati ono što je bio u vrijeme agresije. Grad pokretač koji će utvrditi preostatak koji tek što ne umre. Taj preostatak je naše hrvatsko društvo s našim podjelama, s našim nesposobnostima njihovog nadilaženja, rješavanje naših problema ovisi o dosta čimbenika, ali vjerujte mi, ono ovisi prvenstveno o našoj slozi. Naša nesloga ono je što bolno dotiče ovaj grad i ona je ono iz poruke (…).  Budemo li i dalje nesložni, osobito budemo li nesposobni za naš nacionalni dijalog, budemo li i dalje nastavili imati oprečne stavove o našoj prošlosti, onoj malo daljoj i ovoj bližnjoj, ali i sadašnjosti i budućnosti i Vukovar, a i mi s njim će umrijeti. Zato trebamo krenuti u obnovu ovog našeg hrvatskog društva počinjući odavde, počinjući iz Vukovara, grada simbola pobjede u porazu, grada čije ime i značenje ne možemo i ne želimo zaboraviti. Neka nam pred očima budu sinovi i kćeri ovog grada, oni koji počivaju na ovom groblju, oni koji su stali na branik domovine i koji, kako kaže sveti pisac, ne okaljaše svojih haljina pa će zato, odjeveni u bijele haljine, biti upisani u knjizi života. Druga je poruka izrečena crkvi u (….) kojoj bih želio, na pragu rečenog, prepoznati poruku upućenu našoj hrvatskoj domovini, ali i Katoličkoj crkvi u njoj, odnosno nama vjernicima. Znam tvoja djela, nisi ni studen ni vruć. O, da si studen ili vruć, ali jesi mlak, ni studen ni vruć povratit ću te iz usta. Ja korim i odgajam one koje ljubim, revan budi (…).Kad je riječ o našoj domovini onda se ova poruka, ovo ni studen ni vruć odnosi prije svega na to da trebamo jasno ustrajavati na tome da se ne izjednačava agresor i žrtva, a to što ne ustrajavamo dovoljno na tome je ono ni studen ni vruć. Istovremeno to znači da mi, svi mi, trebamo također ustrajavati na tome da se osudi svaki zločin bez obzira tko ga je počinio i da se kazne oni koji su počinili. Posljedice toga da u ovome nismo odlučni je to da se etiketiraju branitelji koji su časno i pošteno stavili svoje živote na branik domovine. Na koji način je oni studen i vruć naš problem? Tako što ima u našem pristupu, našoj nacionalnoj prošlosti, ovoj sadašnjoj i onoj i za vrijeme Drugog svjetskog rata, uključujući u sve to i ovo što se događalo u Vukovaru. Previše mlakosti, previše neodlučnosti da se utvrdi istina, previše neodlučnosti da se reče istina bez obzira na sve, da se s istinom suočimo. Istina ne može i ne smije biti prešućena. Istina ozdravlja, zato su u krivu oni koji misle da će istina ponoviti i povećati mržnju. Dapače, prešuti li se istina u ime lažnog mira i suživota, a dojam je da se istina prešućuje, tad tog suživota uopće nema, on je tek varka, a povijest će se vjerojatno ponoviti. Kad je riječ o nama katolicima i katoličkoj crkvi onda je tu u pitanju oprost bez kojega je naše kršćanstvo mlako, ali i aktualno gospodinovo upozorenje: Ja korim i odgajam one koje ljubim. (…) budi i obrati se. Znam da bi oprostu trebala prethoditi pravda, a da ovdje nema pravde. Ali isto tako znam da smo kao vjernici pozvani opraštati kad nas pogađa nepravda. Kršćansko praštanje nije nijekanje nepravde, nije uljepšavanje zločina koji se dogodio, ali nije niti iščekivanje da zločinci priznaju krivnju i da isprave nepravdu. Budemo li na njih čekali nikad nećemo oprostiti. Želim ovdje biti jasan: opraštanje nije zbog njih, opraštanje je zbog nas. Ne oprostimo li mi ćemo se otrovati mržnjom. Ne oprostimo li u opasnosti smo da se pretvorimo u njih. Kršćansko praštanje i kad nema pravde znači ne uzeti odmazdu u svoje ruke nego moliti boga da onaj koji je počinio zlo uvidi zlo koje je počinio i krene putem obraćenja, a u prvom smo čitanju čuli kakav je naš Bog. Samo tako nećemo i sami postati onakvi kakvi su oni kojima trebamo oprostiti.  A postat ćemo sposobni za ljubav koja uključuje čak i neprijatelja. Postoji i treća poruka u današnjim liturgijskim čitanjima koju želim izdvojiti. Ta poruka je upućena (…) kojima želim prepoznati sve one koji su izazvali agresiju na ovaj grad, počinili genocid i zločine, ili su u to uvučeni, ne znam, ali i one koji su nijekali i nastavljaju nijekati ono što se dogodilo ovom gradu i Škarbnji i brojnim drugim mjestima u našoj domovini i u susjednoj BiH. Nadam se da će i oni negdje pronaći svoju (…) i da će i do njih doprijeti gospodinov poziv. Zaheju žurno siđi, danas mi je proboraviti u tvojoj kući. Susret Zaheja i gospodina izazvao je neophodnu katarzu, raskid i osudu zla koje je Zahej činio i njegovo obraćenje. Evo gospodine polovicu svoga imanja dajem siromasima i ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko. Ovo je pravda bez koje može biti oprosta, ali ne može biti pomirenja. Oni koji su izvršili agresiju i počinili genocid i zločine nažalost još uvijek nisu spremni biti Zahej koji se obratio nego ustrajavaju u onom biti Zahej prije obraćenja. Evo zašto ćirilica u Vukovaru nema samo značenje pisma nego i dalje nastavlja označavati agresore i zločince koji se ni dan danas nisu suočili s onim što su napravili ovom gradu i njegovim ljudima. Molimo da se obrate, molimo da se dogodi susret Zaheja agresora, zločinca i Isusa Krista. Zahej agresor zločinac treba čuti Isusov poziv da boravi u njegovom domu, priznati što je učinio i obećati da će onoliko koliko je to moguće, ne može uskrsnuti naše pokojne, popraviti to što je učinio. Dobar početak bi bio da kaže što se dogodilo s onima koje još brojimo kao nestale. Inače se ne može dogoditi, makar bismo mi to kao kršćani željeli, ono što nam je predlagao Sveti Ivan Pavao II u Zagrebu 1994. kad nas je kroz simboliku dviju rijeka koje se susreću, pozvao na susret i suradnju. Susret i suradnja – te njegove riječi su poruka Evanđelja Isusa Krista prevedena u naše vrijeme i naše okolnosti. Krenimo prema usklađivanju s njima, počinjući od naše nacionalne razine. Susretnimo se, surađujmo, a onda se otvorimo i (…) i drugima. Bez našeg usklađivanja s tim, bez susreta i suradnje sve će ostati kao i do sada, a priznajmo, ovo što imamo to nije dobro. Nije dobro što smo mi podijeljeni. I osobito nije dobro što carinik Zahej i dalje ustrajava u svojoj zloći, što i dalje razmišlja da kako opljačkati i ukloniti susjede i što susjedi i dalje zaziru od Zaheja i nije dobro što i dalje svatko, a to je stvarni problem ovoga grada, uz ono socijalno pitanje ima svoje škole, svoje kafiće, svoje društvo, ali što svi imamo njihove škole, njihove kafiće, njihovo društvo i dakako što svi i dalje imamo svoje neprijatelje, onda se to pretvori u naša i njihova groblja, groblja kojim se spominjemo žrtava. Draga braćo i sestre, u svetištu gospe od milosrđa u Dubrovniku, na pokrajnom oltaru posvećenom Svetom Leopoldu Bogdanu Mandiću napisane su riječi Bog je liječnik i lijek. Danas smo u vjeri okupljeni oko križa jednog grada, teškim križem cijele jedne nacije, ali i sa svojim osobnim križevima i ranama. Činimo to s povjerenjem u božju ljubav i njegovo beskrajno milosrđe. Bog je liječnik i lijek koji pridiže naša (…) koljena i (…) naše rane. Pristupimo njegovom euharistijskom stolu. Nahranimo se na ovoj gozbi ljubavi i onda se vratimo svojim kućama ispunjeni mirom, ohrabreni i osnaženi, odlučniji u zauzimanju za dobrobit našeg naroda, za dobrobit naše domovine, ali i za dijalog s drugima. Otvorimo mu svoja srca, tom Bogu koji je liječnik i lijek, da ih ozdravi, da ih oplemeni, ispuni ljubavlju, dobrotom i praštanjem i ne zaboravimo niti ono što zapisa naš hrvatski pjesnik Antun Gustav Matoš iz susjednog Tovarnika da dok je srca bit će i Kroacije. O kojem je srcu riječ? Riječ je o srcu koje vjeruje, srcu koje ljubi, nada se, srcu koje moli, koje je spremno na žrtvu i obraćenje, srcu koje ne isključuje opraštanje nego od njega polazi. Takvo su srce imali vukovarski branitelji. Takvo su srce imali i imaju svi drugi istinski branitelji. Za takvo hrvatsko srce molimo danas ovdje u Vukovaru, a Marija, rajska djeva, kraljica Hrvata, naša majka, naša zora zlata nek nam danas i u sve dane našeg života bude zagovornicom. Amen.

Ivica Jagodić (župnik Župe sv. Filipa i Jakova, Vukovar)

Dragi prijatelji, Hrvatski Sabor je davne 1999. godine donio odluku da se svake godine 18. studenoga, evo mi to sad u gradu Vukovaru obilježavamo i 19. i 20. studenoga, na dostojanstven i prikladan način oda počast svim žrtvama grada Vukovara. Organizacijski odbor našega grada, a evo i ja kao župnik po službenoj dužnosti sam član toga odbora, donijeli smo odluku da ovogodišnji slogan bude Vukovar, mjesto posebnog pijeteta. Kada je prošlo dosta vremena i nakon dugog razmišljanja mislim da smo pogriješili, da smo trebali staviti slogan Vukovar, mjesto trajnog pijeteta. Nije to igra riječi jer pijetet je strana riječ, je tuđica, a mi u našem hrvatskom jeziku imamo puno tuđica. Prema Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića znači strahopoštovanje, strah božji prema pojedincima i prema skupinama koje su to zaslužile, zato smatram da bi u našem gradu daleko bolje pristajao slogan, i to za vjeke vjekova, Vukovar, grad trajnog pijeteta. Kome mi odajemo pijetet? Evo to smo mi u gradu već davno odgovorili da prvoga dana 18. studenoga odajemo počast, odajemo pijetet onima koji su poginuli za Hrvatsku ili se vode kao nestali. Drugoga dana odajemo pijetet majkama Vukovarkama jer one su organizatori drugoga dana, Udruga Vukovarske majke, a sutra, okupit ćemo se ispred hangara Veleprometa, a sutrašnji program organiziraju Udruga Hrvatskih logoraša. Dakle, želimo dati evo na dostojanstven i primjeren način tim skupinama dakle svoje poštovanje, dostojan i prikladan način, dakle izraziti pijetet. Kome trebamo još kada je riječ o pijetetu odati primjerenu i dostojanstvenu počast. To su preživjeli hrvatski branitelji i uvijek treba onaj posvojni genitiv – hrvatski branitelji, naglasiti jer ima boraca ovakvih i onakvih, ima branitelja ovakvih i onakvih, ali su jedni hrvatski branitelji. I treće, trebamo odati pijetet djelu koje smo svi zajedno stvorili, a poglavito oni koji su na oltar domovine položili svoje živote. Dakle želimo i moramo odati počast Hrvatskoj, domovini za koju su se oni borili. Slobodan sam danas pokucati na savjest svakoga od vas i postaviti i sebi i vama pitanje: Možemo li mirne savjesti odgovoriti da smo do sada odali dakle primjerenu i dostojanstvenu počast i pijetet poginulima, nestalima, majkama i hrvatskim logorašima. Kod nas postoje nebrojene podjele i o njima neću govoriti, ali mi je jučer itekako posebno bilo žao, kao svećenik i franjevac, sa posebnom iskaznicom stajao sam ispred zgrade gdje je smješten Hrvatski Radio Vukovar od 9:30 do 10:45. Tim putem, tom pješačkom zonom prešli su, prošle su stotine, ja bih rekao i tisuće mahom mladih ljudi koji se nisu htjeli svrstati u ni jednu kolonu, a to je moderno danas u dnevnom tisku i našim novinarima i medijima govoriti o kolonama. Nisu se htjeli svrstati, ja ću reći otvoreno i jasno da je bilo na tisuće takvih ljudi. Srce me zaboljelo jer sam očekivao odmah u sinoćnjem udarnom dnevniku, biti će udarna vijest, dvije kolone opet su. Drago mi je da mediji nisu prepoznali dvije kolone, ali sam ja, kao jedan obični promatrač užasnut da toliko mladi dakle odlaze od bolnice do Memorijalnog groblja na svoj način, onako kako se to njima sviđa, ja bih rekao na malo buntovni način. Je li to, dakle dostojanstveno i primjereno odavanje počasti? Odavanje pijeteta prema onima kojima smo dužni odavati, ne samo ova tri dana nego čitavu godinu, i više godina počast i poštovanje? Drago mi je da su u našoj sredini žene u crnome, žene iz Beograda, ja neću ulaziti u njihove konačne ciljeve i pobude, ali vidim to kao mogućnost uspostavljanja dijaloga između majki vukovarskih i, evo, žena iz Beograda u crnome da konačno iz baze, iz (…) počne dijalog dvaju nekoć zaraćenih naroda. Nekoć se ratovalo puškama danas se ratuje riječima, a čini mi se da je ovaj rat puno gori jer ne znaš tko je neprijatelj i gdje neprijatelj stoji. Zato bi želio kao svećenik, kao predstavnik Katoličke crkve, evo sada otvoreno i javno pozvati sve na dijalog, neka krene dijalog od žena u crnome i majki Vukovarki. Neka krene od crkve, Katoličke crkve i ideja za ekumenizmom. Mi imamo propisane dane ekumenizma kada molimo za jedinstvo svih Kršćana. Očito da to nije dovoljno. Naš nadbiskup, monsinjor Đuro Hranić želi da se u Vukovaru, a to isto želi i naš gospodin gradonačelnik Ivan Penava, započne graditi nova pučka kuhinja. Žalosno je da u žitnici Hrvatske, a kažu stručnjaci da može Slavonija prehraniti 20 milijuna stanovnika, mi ne možemo prehraniti 4 milijuna ili koliko nas već ima, dakle, da su nam potrebne pučke kuhinje. U Osijeku je eno otvorena prije 10 godina, u Slavonskom Brodu nedavno, u Vinkovcima se izgrađuje i završava pučka kuhinja koja bi trebala proraditi za Božić. Naš je gradonačelnik na sastanku sa nadbiskupom izričito rekao: Želim da se u mome gradu prvo napravi pučka kuhinja i da crkva, kroz djelovanje pučke kuhinje, započne dijalog s onima koji drugačije vjeruju jer narodna mudrost kaže da ljubav raste kroz želudac. Želimo i do sada smo mi to u Caritasu činili, nažalost, mediji nemaju razumijevanja kada je u pitanju katolička ustanova Caritas jer premalo se o tome piše i govori, što sve Caritas čini u ovoj državi za one koji su najsiromašniji. Želimo evo prvi ponuditi topli obrok jer, rekoh, kroz želudac ljubav raste, da i to bude poticaj zbližavanja ljudima različitih vjera i različitih opredjeljenja sve s ciljem da zajedno gradimo jednu bolju i sretniju budućnost u ovoj državi za koju su hrvatski branitelji dali svoje živote. Da nam to bude svijetli primjer da ova država može živjeti u blagostanju, ali ako se svi zajedno zauzmemo da ona, ova država bude bolja nego što je do sada. Da ne naglašavamo podjele i kolone nego da tražimo načina kako i na koji način pomoći ovom narodu i narodima i narodnostima koji ovdje žive da nam svima bude bolja i sretnija ne samo budućnost nego i sadašnjost. Tako neka bude. Amen.

 

SRB TRANSKRIPT

2015.

Milan Surla (predstavnik Udruženja 6. ličke)

Drugarice i drugovi, dame i gospodo, poštovani građani. Dozvolite mi da vas u ime boraca i potomaka 6. ličke proleterske divizije Nikola Tesla i 35. ličke udarne divizije svih boraca srdačno pozdravim u želji da 27. jul zajedno proslavimo kao Dan antifašističke borbe naroda Republike Hrvatske. Zahvaljujem se organizatorima ove proslave koji su upriličili da zajedno obilježavamo Dan ustanka naroda Like i Hrvatske u borbi protiv fašizma., najvećeg zla u historiji čovječanstva. Mjesec jun i juli je pun datuma koji nas sjećaju na ne tako davnu prošlost koja je obilježila dva svjetska rata sa najvećim žrtvama u historiji čovječanstva. Žrtve koje smo dali u antifašističkoj borbi ne smijemo zaboraviti i moramo se klanjati palim žrtvama za slobodu, ako ne radi nas onda radi mladih naraštaja koji treba da gaje najsvetije vrijednosti jednoga naroda. U prvom redu da ti naraštaji žive u slobodi, slozi i ljubavi. Ovaj skup treba da nas podsjeti na doprinos naroda Like u borbi protiv fašizma kroz Narodnooslobodilačku borbu koju su ovjekovječili narodi i borci Like. Neka je vječna slava i hvala palim borcima i nevinim žrtvama fašizma.

Zoran Pusić (predstavnik Antifašističke lige RH)

Dobar dan. Poštovani sudionici ovog skupa kojim obilježavamo 27. srpanj, slaveći 4. godišnjicu Antifašističkog ustanka u ovom kraju i, nekada, Dan ustanka u RH. Danas se kao Dan antifašističke borbe obilježava 22. lipanj, dan kad je grupa članova Komunističke partije iz Siska, potaknuta napadom nacističke Njemačke na SSSR osnovala Prvi sisački partizanski odred. U Srbu se, 27. srpnja ’41. dogodio masovni narodni ustanak koji nije bio potaknut prvenstveno ideološkim razlozima nego strašnim zločinima koje su ustaše Maksa Luburića počinili nad stotinama ljudi iz ovog kraja, uglavnom nad ženama, djecom i starcima. Muškarci su se poslije prvih hapšenja, odvođenja i ubojstava sklonili u šume. Iako masovnost ustanka nije bila potaknuta ideološkim razlozima, organizatori ustanka su bili članovi Komunističke partije – Marko Orešković, Gojko Polovina, Nikola Vidaković, Đoko Jovanić, Dušan Mileusnić. I njihova imena, kao u starim pričama o herojskim podvizima, treba spomenuti. Jer oni koji su ustali i organizirali ustanak protiv fašizma kad je on u svojoj okrutnosti dosegao apsolutno zlo, kad je izgledao nepobjediv, a izgledi u borbi s njim nikakvi, zaslužuju najdublje poštovanje. Sam Marko Orešković stradat će nepuna tri mjeseca poslije podizanja ustanka, po svemu sudeći od četnika. Narod ovog kraja sačuvat će sjećanje na njega u pjesmi. Narodne pjesme su često patetične, ali stihovi ove pjesme, npr. Drug je Marko hrvatskoga roda, al’ je majka srpskoga naroda sročen je u doba kad su raspojasani šovinizam i međuetnička mržnja harali i Europom i ovim krajevima, svjedočanstvo su veličine Narodnooslobodilačke borbe i najčasnijeg razdoblja Komunističke partije u njenoj povijesti. Danas, 74 godine poslije, za većinu građana to bi trebala biti daleka povijest. Tek za političare, možda, prilika da istaknu s ponosom najmasovniju oružanu borbu protiv nacizma i fašizma unutar Europe i to ne samo za vanjsku upotrebu ili kad su u posjetu Izraelu. Pri tome nije najvažnije da je na kraju ta borba bila pobjedonosna. Najvažnije je da je bila pravedna i u obrani, ne samo golih života kad se čovjeku čini da nema većeg bogatstva i sreće nego što su klupa, stolica i stol, nego i vrijednosti kao što su sloboda, jednakost i ravnopravno zajedništvo među ljudima bez kojih ljudsko društvo nema smisla. Međutim, to što bi trebala biti daleka povijest vraća se danas kao ostrašćeni revizionizam povijesti. Ne zato što su otkrivene nove činjenice nego zato da se lažima i izmišljotinama relativizira zloćudnost pokreta kao što su nacizam ili ustaštvo, jednom riječju fašizam. Tako se osnivaju društva čiji je proklamirani cilj dokazati da u Jasenovcu praktički nitko nije stradao, a ako jeste, onda zato jer je to zaslužio. Da su tisuće pobijenih ljudi u Jadovnom izmišljeni, da se u Srbu dogodila četnička pobuna s ciljem stvaranja Velike Srbije. Sve to pokazuje da ideje i praksa koje su u prvoj polovici 20. stoljeća nazvane skupnom imenicom fašizam, nisu nešto s čim se raskrstilo prije sedamdeset godina. Danas u Hrvatskoj vidimo pokušaj stvaranja stranačkih vojski čiji jedini cilj može biti nasilje nad političkim neistomišljenicima. Događaju se fizički napadi na homoseksualce i Rome i sve je to praćeno jačanjem stranaka i pokreta koji svoju političku snagu crpe iz širenja netrpeljivosti prema drugima i drugačijima. Ideje koje su se u prvoj polovici 20. stoljeća demonstrirale kao nacizam i fašizam, čiji nositelji su došli na vlast u Italiji i Njemačkoj i uzrokovali goleme ljudske patnje i stradanja nisu nastale niti su nestale s tim pokretima. Te ideje i njihova dijabolična privlačnost za dio ljudi u svakoj državi nisu samo relikti prošlosti nego suvremena, i trebala bi biti vrlo zabrinjavajuća pojava. Iz povijesti se zna da pokreti naslonjeni na te ideje prosperiraju na ekonomskim krizama, visokoj nezaposlenosti, besperspektivnosti i općim razočaranjem u neefikasnost demokracije, na militarizaciji društva. U Hrvatskoj je za sada još na djelu klasični obrazac poticanja netrpeljivosti prema manjinama, ali i u razvijenim demokratskim zemljama EU radikalno desne stranke jačaju na strahu od imigranata i ksenofobiji. Kao da i stare članice EU gube imunitet na opaku društvenu bolest, imunitet koje su imale u doba kada su pristupili izgradnji EU, na vrijednostima u čijoj obrani je antifašizam nastao i koje je antifašistička koalicija u 2. svjetskom ratu, uz ogromne žrtve, jedva uspjela obraniti. Zapravo, te vrijednosti nisu definitivno obranjene nikada. Samo naše svakodnevno zalaganje za njih je kakva-takva garancija da ćemo ih obraniti argumentima i da ih se više nikada neće morati braniti na način na koji su prije 74 godine bili prisiljeni ljudi koji su ustali protiv fašizma.

Franjo Habulin (predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH)

Cijenjeni prijatelji, dragi domaćini, drugarice i drugovi. Izuzetno mi je zadovoljstvo što vas mogu pozdraviti na današnjoj svečanosti proslave Dana ustanka. S posebnim zadovoljstvom pozdravljam borce učesnike Narodnooslobodilačke borbe. Danas ovdje u Srbu s ponosom slavimo Dan ustanka. To je ujedno i prilika da s pijetetom odamo počast palim ustanicima kao i civilnim žrtvama u 2. svjetskom ratu odnosno u Narodnooslobodilačkoj borbi. Ustanak na prostoru okupirane Kraljevine Jugoslavije nije se dogodio slučajno, on je bio reakcija na naci-fašističku ideologiju njemačkog i talijanskog okupatora u čijem programu je bila politika više rase, rasni genocidni zakoni, strahovlada, teror, ubojstva i deportaciju u koncentracione logore. Ta ideologija imala je svoje sljedbenike i na području Kraljevine Jugoslavije. Vjerne sluge fašizma raznih nacionalnih varijanti, nešto, četnike, ustaše, nešto i druge istih zločinačkih manira. Komunistička partija Jugoslavije vođena Josipom Brozom Titom postala je sposobna da kao jedna politička snaga pokrene narod na oružanu borbu protiv okupatora na platformi bratstva i jedinstva i jednakosti i ravnopravnosti naroda i narodnosti. Time su se suprotstavili ideji da međunacionalnom sukobu Hrvata i Srba, u interesu i za interese okupatora. Srpski narod, kao čitav narod u nešto Hrvatskoj učinio je jednu moguću ispravnu stvar – odazvao se pozivu Komunističke partije Jugoslavije i Josipa Broza Tita na oružani ustanak protiv okupatora i režima domaćih kolaboracionista. Bez zajedničke borbe s ostalim narodima ne bi ni bilo konačne pobjede. Narodnooslobodilačka borba nije donijela samo oružanu pobjedu nad fašizmom i slobodu. Ona je iznjedrila tekovine i vrijednosti koje su aktualne i danas. Izdvojio bih Deklaraciju o osnovnim pravima naroda i građana demokratske Hrvatske donesenu na 3. zasjedanju ZAVNOH-a. Ona govori o jednakosti hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj, o ravnopravnosti građana bez obzira na narodnost, rasu, vjeroispovijest. Jednaka prava žena i muškaraca itd., itd. To su najviši dometi, to su najviši demokratski standardi. Danas živimo u RH koja je ujedno i članica Europske zajednice naroda, ali u toj RH žele se dokinuti ili umanjiti prava manjina. Želim nešto ispričati. Prošle godine, kad sam se vraćao kući stao sam u Buzetu i otišao sam u samoposlugu da nešto kupim. Kad sam došao na blagajnu ispred mene je stajala jedna žena. Blagajnica je s njom govorila na talijanskom jeziku. Kad sam ja došao na red da platim svoje blagajnica je sa mnom razgovarala na hrvatskom jeziku. Kad sam izašao iz samoposluge, na zgradi koja je bila nasuprot samoposluge bila je tabla sa natpisom, nazivom ulice, napisana na talijanskom jeziku, napisana na hrvatskom jeziku. Mislim da nije potrebno reći ništa više osim toga. RH je jedinstvena u okviru svojih granica. Isti zakoni koji vrijede u jednoj regiji, vrijede u drugoj regiji i zato nema razloga da se isti odnosi prema nacionalnim manjinama. Kad bi se grade u Istri i još nekim regijama u RH, da se grade i u ostalim dijelovima Hrvatske. Od Dubrovnika, dakle od Dalmacije, preko Like, Banije, Korduna, Zagreba, Međimurja, Moslavine, Slavonije do Vukovara.  Ukoliko ne bi tad gradili takve odnose, ukoliko u RH ne bi gradili takve odnose prema nacionalnim manjima i sa nacionalnim manjinama imali bismo formalnu demokraciju čiji je sadržaj isključivo radikalno desni, fašistički. To bi bila katastrofa.  Danas kad ovdje obilježavamo obljetnicu Dana ustanka naroda Like moram spomenuti da u 2015. godini da smo obilježili i 70. obljetnicu pobjede nad fašizmom. Tu veliku i značajnu obljetnicu obilježio je čitav slobodoljubivi demokratski svijet, obilježila je Europa, obilježili smo i mi ovdje u RH. Tim više što mi imamo poseban razlog da to učinimo sa najviše dostojanstva. Naime, u RH i na prostorima nekadašnje Jugoslavije nije se dogodio tek pokret otpora, dogodio se općenarodni oružani ustanak protiv okupatora i njihovih domaćih slugu. Titovo vješto vođenje Narodnooslobodilačke borbe, Titovo vješto vođenje Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije dovelo do stvaranja odnosno otvaranja trećeg fronta u okviru zajedničkih napora i nastojanja za male antifašističke koalicije što je konačno dovelo i do konačne pobjede. Sa ponosom to danas možemo konstatirati, sa ponosom možemo reći: Da, ovdje se dogodio ustanak naroda i zbog toga drugarice i drugovi ja vam čestitam Dan ustanka, a ujedno vam čestitam i dan i 70. obljetnicu pobjede nad fašizmom. Hvala vam.

Milorad Pupovac (predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća)

Nema mnogo mjesta i nema mnogo prilika kao što su ove na kojima se okupljamo mi antifašisti čiji skupovi se ometaju, iz godine u godinu. Čiji skupovi se negiraju, iz godine u godinu. A mi se ovdje ne okupljamo da bismo slavili rat, ne okupljamo se ovdje da bismo širili mržnju, ne okupljamo se ovdje da bismo promovirali nasilje, ne okupljamo se ovdje kao ni nigdje drugdje da bismo činili išta drugo od ovoga zbog čega su se okupili ljudi prije 74 godine ovdje. A to je da imaju mir u svojim domovima, da na miru žive sa svojim susjedima, da imaju državu u kojoj će važiti zakoni jednaki za sve i u kojem će država štiti svakoga od onoga tko posegne za tim da misli da je on zakon i da treba dijeliti pravdu i određivati tko može u njoj živjeti, a tko ne. Ništa drugo. Ali iz godine u godinu, umjesto da država troši novac za druge stvari ona ih troši za desetke policajaca koji moraju obezbjeđivati ovaj skup. Od koga? Od ljudi koji mrze? Od ljudi koji bi ih htjeli protjerivati? Od onih koji su došli jučer i kazali da je ovo Pupovcu zadnji skup? Od onih koji su prije nekoliko dana kazali da Pupovac treba biti prvi Srbin kojega će protjerati Hrvatska i oduzeti mu državljanstvo? Umjesto da država poduzme ono što treba poduzeti prema takvima, država štiti nas ovdje kao da smo u rezervatu. Ali mi rezervat ne prihvaćamo jer to nije sloboda. Antifašisti u Hrvatskoj ne mogu biti poput Indijanaca svrstani u rezervate koje će država štiti od okolnih fašista i to treba reći ovdje i na ovom mjestu, glasno i jasno, i bez obzira koliko to izgledalo kao da je naše nastojanje da ovoj zemlji vratimo dostojanstvo sjećanju na Antifašistički ustanak u Srbu, i koliko god izgledalo da je gotovo nemoguće da u Hrvatskoj vrijednosti antifašizma postanu istinske vrijednosti koje će poštivati u školama, za političkim govornicama, koje će se poštivati kao sastavni dio ustavnih vrijednosti. Mi ćemo se nastavljati okupljati i mi ćemo činiti sve jer ne poznamo i nemamo bolje tradicije i ne poznamo i nemamo boljega osnova i plana kojeg bismo stali, iz kojeg bismo mogli govoriti, iz kojeg bismo mogli raditi, iz kojeg bismo mogli živjeti sa svojim susjedima. Prije 74 godine ovdje su počinjeni zločini prema Srbima u Brotnji, Bubnju, Osretku i drugim selima. Preko tri stotine ljudi je pobijeno. Počinjeni su zločini od onih koji nisu bili za antifašizam, sa srpske strane, prema mještanima Hrvatima Boričevca. I mi danas koji se ovdje okupljamo sjećamo se i jednih i drugih. Boli nas stradanje i jednih i drugih, a boli nas posebno što onih 92 dalmatinskih partizana čije grobnice su ovdje na mjesnome groblju ne posjećuje ni župan ni jedne dalmatinske županije, ne posjećuje ni gradonačelnik ni jednoga dalmatinskog grada, ni Splita, ni Šibenika ni Zadra, osim dalmatinskih antifašista i nas koji se ovdje okupljamo. Ali zato kada su u prilici bez nešto ikakve moralne skrupule kažu kako je Hrvatska imala najjači antifašistički pokret u Europi, a posebno Dalmacija. I mi kažemo jeste, ali znamo kako, zašto i s kim. I zato se okupljamo i okupljat ćemo se i pozivam vas da minutom šutnje odamo počast i onima iz Boričevca i onima iz okolnih srpskih sela i ovih 92 koji su ostali ležati ovdje u ovoj ličkoj zemlji. Neka im je vječna slava i vječna hvala. A sad mi dozvoliti da nakon ovoga što je rekao predsjednik Lige antifašista Zoran Pusić, nakon što je rekao predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske Franjo Habulin, nakon što je rekao predsjednik općine Apatina dr. Smiljanić, zamjenik načelnice općine Gračac, da kažem nekoliko riječi o tome zašto se mi ovdje okupljamo, šta hoćemo i koji smisao vidimo u našem okupljanju. Mi se ovdje okupljamo zbog toga što ne samo od 1941. do 1945. smo naučili lekciju kako se treba braniti mogućnost zajedničkog života između Hrvata i Srba, između svih građana i kako usmjeravanje ljudi jednih na druge, kako politika obračunavanja jednih protiv drugih i politika osvete može ostaviti ne samo strašne tragove nego isto tako može ograničiti ljudsku svijest, a time i ljudsku slobodu. Okupili smo se i zato da se sjetimo da takvih snaga nije bilo od 1991. do 1995. koje bi spriječile zlo koje se dogodilo u Hrvatskoj, u BiH i diljem bivše Jugoslavije. Jer je nacionalna isključivost i vjera da se na temelju nacionalne isključivosti bez brige za drugoga, za svojeg susjeda, za susjednu državu s kojom se dijeli rijeka, s kojom se dijeli more, s kojom se dijeli šuma, s kojom se dijeli nebo, nema ništa zajedničko. Okupili smo se ovdje i okupljamo se i okupljat ćemo se zbog toga što smatramo da je veličanje rata, da je inspiracija u ratu opasno za mir, opasno za gradnju mira, opasno za stvaranje kulture mira, da je nacionalna isključivost i nacionalna netrpeljivost kakva se razvija i u Hrvatskoj i u drugim dijelovima bivše Jugoslavije opasna za slobode svakoga od nas. I iz toga razloga mi ovdje u Srbu se okupljamo zbog toga što želimo sačuvati te vrijednosti. Vrijednosti građanske ravnopravnosti, vrijednosti nacionalne ravnopravnosti i vrijednosti socijalne jednakosti među ljudima. Ovi ljudi koji su ustali u Srbu su vjerovali u sve ove tri stvari i nije bilo veće vrijednosti i veće svetosti iznad te tri. Isto tako htio bih kazati da naša zadaća jeste da govorimo tako da nas ljudi razumiju, da govorimo da mogu shvatiti da ono što se pripisuje Srbu, ono što se pripisuje Antifašističkom ustanku nije istina kao što je Zoran Pusić rekao, da su to laži. Ukoliko to budemo činili i ukoliko u to budemo vjerovali, kao što su vjerovali prije 74 godine, prilike na uspjeh, šanse za uspjeh, mogućnosti za uspjeh neće nestati. Umjesto da govorimo o razvoju ovih krajeva, umjesto da govorimo o tome kako da Unu iskoristimo za zajedničko bogatstvo Hrvatske i Bosne, mi moramo govoriti o tome da li je antifašizam bio istinski slobodarski pokret ili nije. Umjesto da govorimo o tome kako da ljude u ovoj zemlji učinimo sretnijim, bogatijim, da ne odlaze, da nema viška ljudi, ovdje u našoj zemlji se još uvijek prebrojava i još uvijek gleda koga ima više, koga ima manje. Dakle, mi koji se ovdje okupljamo davno smo rekli ratu ne, ali onome čemu nismo rekli ne, a to su vrijednosti za koje antifašizam u svojih 70 godina i u svojih 70 godina uspjeha širi Europom, osiguravao mir, osiguravao slobodu, osiguravao ravnopravnost, tome ćemo reći ne, reći ćemo ne onima koji nas ometaju da se prisjetimo i da se prisjećamo toga. Hvala vam.

2014.

Uvod

…mogli da prekinu 2. svjetski rat i nacističkog vođu zaustave u njegovim zlodjelima. Nisu zaboravili spomenuti sve skupine civilnog otpora pa tako i one komunističke protivnike i protivnice nacionalsocijalizma. Najznačajniji njemački političari nemaju dvojbi o ratovanju na pravoj strani. Na današnji dan, dan ustanka, i mi smo iskazali zahvalnost najboljima, dalmatinskim borcima poginulim u oslobađanju Srba. Ovdje kraj spomenika ustanku odat ćemo pijetet žrtvama ustaškog terora i poštovanje svima onima koji su umjesto poslušnosti i okretanja glave u drugu stranu izašli i borili se. Za žrtve i za pale ustanike, vijence će položiti sekcija boraca i njihovih potomaka 6. ličke, Nikola Tesla 35. ličke udarne divizije iz Beograda. Pozivam izaslanika predsjednika Republike Hrvatske gospodina Zlatka Gareljića da položi vijenac. Drugovi Mesić, Habulin i Matijašec iz Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske položit će vijenac. Molim Milorada Pupovca da u ime Srpskog narodnog vijeća, sa saborskim zastupnikom Milom Horvatom položi vijenac. Gospođa Bosa Prodanović, Mirjana Milenković i gospodin Dušan Vujević položit će vijenac u ime ambasade Republike Srbije. Pozivam Milana Tankosića da u ime općine Gračac položi vijenac. Molim delegaciju Udruge antifašista Brezovica-Sisak da položi vijenac. Pozivam delegaciju vijeća srpske nacionalne manjine Vukovarsko-srijemske županije da položi vijenac. Pozivam delegaciju vijeća srpske nacionalne manjine Istarske županije da položi vijenac. Vijenac će položiti i Zajednica udruženja antifašista Zadarske županije. Udruga antifašista 27. februar iz Donjeg Lapca položit će vijenac. Pozivam delegaciju Socijalističke radničke partije iz Splita te sve druge građane i građanke da dođu i polože vijenac.

Dragan Markovina (povjesničar)

Dragi drugovi antifašisti, dragi prijatelji, poštovani uzvanici, iznimna mi je čast i jako sam sretan da sam ovdje s vama. Na današnji dan u ovom kraju, desio se, ja bi rekao, jedan vapaj za životom. Vapaj za pravom na život jednog naroda kojemu je uskraćeno i iz tog vapaja za životom rodila se i ideja antifašističke, tolerantne i multietničke Hrvatske. Tu ideju smo godinama živjeli, nadali smo se da smo ju nekako, da smo sve ono što se događalo u tom nesretnom 2. svjetskom ratu ostavili iza sebe, međutim, danas se iznova suočavamo s revizionizmom, negiranjem, s praktičkom činjenicom da bismo došli na ovu proslavu da moramo pokazati kroz nekoliko kontrolnih punktova dokumente i nadati se da će sve proteći u najboljem redu i da ćemo mirno otići kućama. To je jedna krajnje zapravo poražavajuća činjenica s obzirom da je strašan broj ljudi izgubio život za jednu ideju koja mislim da je vrijedila. Bili smo u 11 sati na spomeniku poginulim pripadnicima 10. dalmatinske brigade i na neki način moja prisutnost ovdje mi dozvoljava da se osjećam kao neki baštinik te ideje i te brigade koja je oslobađala ovaj kraj. Poruka koju bi ovdje vama želio reći je da niste sami, da Hrvatska nije samo ono što se ulicama valjalo devedesetih, što se valjalo u promjenama imena ulica da Hrvatska nije samo ovaj prosvjed koji se događa s druge strane, da je Hrvatska ipak nešto više. Da je ovo država ravnopravnih naroda i građana, i Hrvata i Srba, da će za mnoge od nas to zauvijek ostati i da nećemo nikada zaboraviti žrtvu koju su ovi ljudi podnijeli. Također apeliram na neki način za moderni antifašizam, za nešto što nam danas nasušno treba, jer nakon kratkotrajnog razdoblja od početka 2000tih godina izgleda da se opet vraćamo temeljnim pitanjima o ljudskim pravima i o tome kakvu zapravo Republiku Hrvatsku želimo. Tu je i predsjednik Mesić koji je puno radio na tome, i gospodin Pupovac naravno, da takva Hrvatska u kojoj se nažalost danas nalazimo ipak ne bude ono u čemu svakodnevno egzistiramo. I nadam se da će u toj borbi, na kraju krajeva, i oni i svi mi koji smo ovdje i svi oni koji su iza nas i s kojima razgovaramo i slično razmišljamo, ustrajati i pobijediti. Doista vjerujem da ovaj vapaj za pravom na život jednog naroda nije bio uzaludan. Mislim da svi koji ste iz ovog kraja i svi koji su baštinici ideje antifašizma mogu biti ponosni na sve što su ti ljudi dali za slobodu. I da nam je jedina ozbiljna racionalna perspektiva u suvremenoj Europi bratstvo hrvatskog i srpskog naroda i moderna antifašistička demokratska lijeva Europa. Hvala vam lijepo.

Milan Tankosić (zamjenik načelnice Općine Gračac)

Poštovane dame i gospodo, cijenjeni uzvanici, drugarice i drugovi, dozvolite da vas pozdravim u svoje osobno ime i u ime općine Gračac. Pozdravljam i uvažene goste, a posebno govornike uvaženog profesora povijesti dr. Dragana Markovinu, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, predsjednika Srpskog narodnog vijeća i zastupnika sabora, prof. dr. Milorada Pupovca. Poseban podrav i izraz dobrodošlice svim borcima i antifašistima okupljenim ovdje. Zahvaljujem se svima vama koji uveličavate ovo obilježavanje danas, ali sa žaljenjem moram da konstatiram da svjedočimo iz godine u godinu sve gorem stanju našeg mjesta, naše države koja je još više podijeljena i našeg cijelog naroda koji je još više očajan. Svjedočimo negativnim trendovima desničarenja i populizma, podjelama i netrpeljivosti, ali danas ipak stojimo ovdje gdje su na današnji dan ljudi ovog mjesta pokazali da neće trpjeti opresiju i fašistički totalitarizam, ubijanje svojih bližnjih, logore smrti i jame. Odajemo im počast danas, ali ne samo njima, već svim žrtvama u tom ratu, a posebno civilima. A ubijani su i civili i to najviše zbog svoje nacionalnosti, vjere i u prvom redu, Srbi, Židovi i Romi. Počinjeni su zločini i na drugoj strani i sigurno ništa ne opravdava nijedan zločin. Ali postoji jedna istina. Ovaj ustanak naroda Hrvatske u Srbu je bio protiv fašizma i pokrenuo je niz lančanih događaja koji su izrodili i ojačali slobodarski duh ovog naroda. Izrodili su bratstvo, malo je reći među narodima, a još bolje reći među ljudima. Izrodili su jednakost i progres kojeg danas imamo sve manje. Možda dođe dan da ovo mjesto opusti, da se ovaj spomenik uruši, da sve zaraste u zaborav, ali to neće biti danas. Ne dok mi stojimo ovdje, to nećemo dozvoliti. Možda dođe dan da se slobodarski duh našeg naroda ugasi i da ponovo služimo nekim novim okupatorima, ali ni to neće biti danas. Danas nam još gori vatra slobode u našim srcima. Možda dođe dan da bratstvo među ljudima nestane i da ponovo ljudi nasrnu jedni na druge, ali to neće biti danas. Neće biti jer nećemo dati, ali danas to, nažalost, sve više njih to priželjkuje, nada se tome, jer mir nije njihovo vrijeme. Dan je, nažalost, došao da jednakosti skoro nema više, ali još je možemo povratiti. Ako radimo zajedno i uspjet ćemo. Zbog svega za što su se borili ustanici trebamo ustrajati noseći najbolje vrednote antifašizma u našim srcima kroz ova iskušavajuća vremena. Hvala vam što to činite s nama. Hvala.

Milorad Pupovac (predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća)

Poštovani izaslaniče predsjednika Republike Ive Josipovića, poštovani bivši predsjedniče Republike Hrvatske gospodine Stjepane Mesiću, poštovani predsjedniče Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, gospodine Tolnaueru, poštovane i poštovani antifašisti i antifašistkinje Republike Hrvatske, došli ste na svoje mjesto. Došli ste u partizansko mjesto Srb, i to treba reći. Mjesto odakle je krenula partizanska borba, pretvorena u narodno-oslobodilačku borbu. Mjesto iz kojega je krenuo otpor prema okupatorima, bilo Talijanima ili Nijemcima i prema domaćim kvislinzima, bilo četnicima ili ustašama. I neka čuju oni koji trebaju čuti. Ovo je bilo i ostat će partizansko mjesto. Ovo je bilo i ostat će mjesto izvorišta antifašizma i antifašističke borbe u Hrvatskoj. Jedno od prvih na prostoru bivše Jugoslavije i jedno od prvih u Europi. Na današnji dan prije 73 godine je podignut ustanak. I onima koji pitaju što ovdje slavimo, i onima koji pitaju zašto se ovdje okupljamo dati ćemo tri odgovora. Prvi odgovor je ovdje se okupljamo i ovdje slavimo početak narodno-oslobodilačkog partizanskog pokreta koji je bio predvođen, to treba reći, hrvatskim i srpskim komunistima, Polovinom Srbinom i Oreškovićem Hrvatom. Polovinom koji je sa svojim drugim drugovima poveo ovdašnje ljude na ustanak i Oreškovićem koji je na nivou Like organizirao cjelokupni narod da prihvati ustanak i krene u ustanak. To je povijest, to su činjenice. A prije toga, prije tog ustanka, što je prije toga bilo treba danas ovdje reći iako nemam iluzije da će to odjeknuti u medijima u kojima bi trebalo odjekivati. Više će odjeknuti ovo dolje što ječi u ovoj rupi. To su naši mediji, demokratski i tolerantni, koji jednako tretiraju i antifašiste i fašiste, koji jednako tretiraju i one koji govore historijske istine i one koji žele iskriviti historijske istine. to su tako zvani slobodni nezavisni i demokratski mediji, svaka im čast na toj slobodi, na toj demokraciji i na toj nezavisnosti. I daleko im kuća bila s tim. Do ovoga dana bio je Gudovac, gotovo dvije stotine ubijenih muškaraca kraj Bjelovara. Bilo je i Grubišno polje, preko pet stotina onih koji su najprije odvezeni u logor Danicu kraj Koprivnice, a nakon toga u Jadovno odakle se nisu vratili. A bio je i Kerestinec iz kojega su htjeli na slobodu vodeći hrvatski intelektualci, ali je nisu stigli doseći jer ih je dosegla smrt od strane onih protiv kojih se ovaj narod podigao. Bio je i Veljun, bio je i Banski Grabovac, a što je najvažnije bilo je Jadovno, ali je bila i šuma Brezovica kraj Siska, kao i Jabes kraj Vrginmosta. Svi su vidjeli da je vrijeme da se krene na ustanak, a ovi ljudi su ovdje odlučili da ga izvedu. I izveli su ga. Izveli su ga zato da bi obranili goli život, jer do ovoga mjesta, do ovoga dana, i u Suvaji i u Bubnju i u Osretku i u drugim okolnim mjestima na stotine ljudi je već bilo ubijeno, u prvom redu žena, staraca i djece, jer su muškarci već bili u šumama. Spremajući se da zajedno s ustanicima iz Petrovca, Drvara, Grubišnog polja, Bihaća i drugih mjesta uzmu stvari u svoje ruke. I uzeli su je. I uzeli su je i imali su teritorij koji je bio oslobođen na koji je mogao doći vrhovni zapovjednik narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, Josip Broz Tito. Mogao je doći u Drvar. I onima koji su jučer ovdje bili i koji su danas ovdje samo da kažemo, u Drvar nije došao Draža, došao je Joža. I nisu ovdje ni tamo u Drvaru, ni ovdje u Srbu i u Lapcu branili Dražu nego Jožu. Ali njima to vrijedi govoriti koliko i o lanjskom snijegu. Narod se digao da bi obranio goli život kao što kaže dr. Markovina, ali digao se i zato što je bio vođen. Bio je vođen idejom antifašizma i nije se dao da ga se uvede u ideju četništva, nije se dao da ga se uvede u ideju fašizma. Tako je bilo i neka tako ostane, i zapamćeno i življeno. Drugu stvar koju bih htio reći. U Srbu ne slavimo samo jedan od prvih ustanaka u okupiranoj Europi protiv okupacijskih sila i protiv zločinačke vlasti koja je pod njom i prema njenoj želji ustanovljena, a koja je vladala u skladu sa svojim zločinačkim naumom. Koji zločinačni naum je najprije ozakonio isključenje Srba, Židova, Roma, komunista, a onda započeo njihovo istrebljenje i to činio tokom ’41. i ’42. gdje god je stizao i tko god je stizao. Nismo samo zato ovdje i bilo bi premalo, ne samo za nas i naše vrijeme, bilo bi premalo i za one kojih se ovdje sjećamo. Ovdje smo i zato da se sjetimo da su oni ustali zbog ideje bratstva među narodima, ravnopravnosti među narodima. Ustali su u toj vjeri i borili se s tom vjerom i Ličani i Dalmatinci i Grahovljani i svi drugi. A to je važno reći danas, zato što toga bratstva među narodima i ravnopravnosti među narodima, ne samo u posljednjih dvadeset pet godina na prostoru bivše Jugoslavije, nego i u današnjoj Europi ima sve manje. Sve je manje ravnopravnosti među narodima, sve je više onih koji misle da postoje narodi gazde i narodi sluge. Sve je više onih koji glasno govore kako postoje narodi domaćini i narodi gosti, a mi im s ovoga mjesta želimo reći da se okupljamo zbog toga što vjerujemo u drugačije bratstvo, u bratstvo ravnopravnih naroda, u Europu onakvu kakva je stvorena pobjedom antifašističke savezničke koalicije, kao koalicije ravnopravnih naroda. I zato ovo okupljanje ovdje je okupljanje protiv nacionalizma, protiv ekstremizma, protiv različitih oblika homofobije i ksenofobije, protiv vjerovanja da je zajednica nacije moralnija, politički ispravnija od zajednice građana i zajednice ravnopravnih pojedinaca. Protiv toga smo. I protiv toga su bili oni koji su ovdje prije 73 godine bili protiv režima koji je vjerovao da postoji nacija koja je ispravnija, moralnija nego što su druge. I zadnju stvar koju želim reći. Ovdje se okupljamo i zato što mislimo da se obrana slobode i jednakosti ne može ostvariti bez pravednosti, bez socijalne pravednosti. Ne nove, nego stare. One kakvu znamo, a kakva je potisnuta i prepuštena tržištu, prepuštena kapitalu, a na štetu rada, a na štetu onih koji žive od rada. I upravo zato što je sve više nezaposlenosti, neplaćenosti i potplaćenosti i zbog toga što države pripadaju nacijama bogatih, a siromaštvo narodu, važno je to reći ovdje i na ovom mjestu i u ovom kraju. Važno je to reći zbog toga što oni koji su bili povedeni idejom antifašizma nisu bili povedeni bez ove ideje socijalne pravde i socijalne pravednosti. I to treba reći za današnju Hrvatsku i treba reći za današnju Europu, jer ukoliko se ovakve razlike među građanima, a posebno među onima koji rade nastave, sve će više biti i sve će se više manifestirati sljedeća politika, kao što se manifestira u protekle dvije godine, a to je da se nacija koju su uzurpirali bogati u obliku nacionalizma sve više prodaje siromašnima. Da se mržnja nudi kao rješenje za nezaposlenost, a diskvalificiranje antifašizma i socijalizma kao rješenje za narastajuću potlačenost, sad ću reći nacije rada. I tome treba reći „ne“. Treba reći da mi slobodu razumijemo kao ravnopravnost. Sloboda da se bude ravnopravan, da mi jedinstvo razumijemo kao jednakost među svima bez obzira koliko bili različiti i da mi bratstvo razumijemo kao pravednost. I zato se mi ovdje okupljamo. I to je naš antifašizam, to je njegov sadržaj. I na kraju mi dozvolite da vas pozovem da minutom šutnje izrazimo slavu onima koji su nedužno stradali u Suvaji i onima u Goričevcu, onima koji su nedužno stradali u Škabrnji, ali i onima u Varivodu. Neka im vječna slava.

Stjepan Mesić (bivši predsjednik RH)

Gospođe i gospodo, uvaženi borci antifašističkog otpora i antifašisti, poštovani prijatelji, drugarice i drugovi, drago mi je što smo se ponovo našli i to ne bilo gdje i bilo kada. Drago mi je što smo se našli baš ovdje u Srbu i baš danas na dan kada se sjećamo početka ustanka protiv okupacije zajedničkog ustanka Hrvata i Srba u Hrvatskoj. To treba reći i nikada se ne umoriti od ponavljanja. Ovdje je počeo ustanak protiv okupacije čime nimalo ne umanjujem značenje osnivanja prvog partizanskog odredA U Sisku, ali ustanak, pravi ustanak, počeo je baš ovdje i zajednički su ga organizirali Hrvati, Srbi ili Srbi i Hrvati, kako hoćete. Zajedno su ga poveli slobodoljubivi ljudi, a na ustanak je pozvala komunistička partija koju je vodio Josip Broz Tito. I to je važno uvijek iznova ponavljati, jer onima koji danas demonstriraju i ovdje i drugdje protiv obilježavanja dana ustanka, činjenica je, nisu važni. Oni ih ne znaju, a činjenice treba znati. O nekima već smo čuli od prethodnika, neke ću ponoviti, neke tek usputno spomenuti, mada nijedna nije nevažna. Neovisno od toga je li se Jugoslavija kao unitarna država s dominacijom Srbije mogla održati ili nije, ali svi se slažu da nije, činjenica je da su Jugoslaviju razbile, Kraljevinu Jugoslavije, razbile Sile Osovine, nacistička Njemačka i fašistička Italija i njihovi saveznici. I činjenica je da su okupatori stvorili novu tvorevinu koju ovi vječno jučerašnji, ovi sveopći neznalice, u navodnom društvu znanja danas slave kao Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja nije bila ni država ni nezavisna ni Hrvatska. Ustaški režim nije došao na vlast voljom hrvatskog naroda nikakvih izborima i nikakvih referendumom. Mada je bilo u prvim danima naivnih ljudi koji su dolazak pozdravili, nit je taj režim imao bilo kakvu demokratsku legitimaciju, a nije se mogao pohvaliti ni uspješnom oslobodilačkom borbom što će biti najveći adut upravo antifašista na kraju 2. svjetskog rata. Ustaše su došle na vlast voljom okupatora. U svojoj prošlosti, mogli su se pohvaliti samo pojedinačnim terorističkim akcijama, a program kojeg su donijeli može se sažeti u jednu jedinu riječ: zločin. I to je istina, nepobitna istina ma koliko se razni desničari derali i uvjeravali u suprotno; zločin je bio program, zločin je bila politika, zločin je bila svakodnevna praksa i to od samog početka. I to treba jasno reći, jer nam uporno pokušavaju nametnuti tezu kako su ustaše pribjegli teroru navodno braneći hrvatsku državu od četnika ili srbo-četnika i komunista, kako već vole govoriti. E pa i to je još jedna od laži, a o tome je Miloran Pupovac govorio. To nije ništa drugo nego jedna notorna laž, jer samo dva dana nakon Pavelićevog dolaska u Zagreb, gledajte, 17. travnja 1941. godine, donijeta je zakonska odredba o zaštiti naroda i države kojom je otvoren put za izricanje smrtnih kazni samo i za pokušaj djelovanja, kao i uspostavljanje tako zvanih izvanrednih narodnih sudova, zapravo prijekih sudova koji su marljivo radili sve do sloma NDH izričući jedino smrtne kazne. usprkos tome, katolička crkva, koja danas bez ikakvih ograda sudjeluje u demoniziranju svega što je bilo nakon ’45., ali u prešućivanju, osnosno relativiziranju ustaških zločina, pozvala je odmah bez ikakvog oklijevanja i bez najmanje zadrške, slušajte sada, na uzvišeni rad oko čuvanja i unaprijeđivanja Nezavisne Države Hrvatske izražavajući soju lojalnost kvislinškom režimu. Prije bilo kakvih ustaničkih akcija, bilo kakvih diverzija ili napada, donijete su zakonske odredbe, sad slušajte, o zabrani ćirilice. Upozoravam, o zabrani ćirilice. Jel vam to zvuči nešto? Zatim o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda, a počelo je i osnivanje koncentracijskih logora. Na udaru su se našli prije svega Srbi, Židovi, Romi te komunisti i antifašisti, bez obzira koje vjere i koje nacije. I da još jednom pobijem priglupe tvrdnje kako je teror počeo kao odgovor na ustaške akcije ili kako oni vole govoriti na pobunu protiv hrvatske države, koja usput rečeno nije bila ni Hrvatska kao što sam rekao ni država, a o nezavisnosti i da ne govorimo. Dakle, logor u Kerestincu osnovan je 19. travnja 1941. godine, a potkraj istog mjeseca onaj u Koprivnici. Govorimo dakle o travnju ’41. godine, o istome mjesecu u kojemu je kapitulirala Kraljevina Jugoslavija, a talijanski fašisti uz blagoslov njemačkih nacista dopremili kamionima ustaše u Zagreb. Usporedno i s time, odmah i od samog početka počinje i obespravljivanje i ubijanje u skladu s onime što je doglavnik Mile Budak, a neki gradovi u Hrvatskoj i danas imaju ulice s njegovim imenom, definirao ovako : „Jedan ćemo dio Srba pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti na katoličku vjeru i tako prevedene pretopiti u Hrvate.“ Na tome su se svi zahvalili. Ne citiram nikakav komunistički izvor, nego ustaško glasilo Hrvatski narod od 24. srpnja ’41. godine. I opet upozoravam na datum, 24. srpnja ’41. E, zašto ja to sve govorim? Zato što vas zamaram onime što ionako većina vas zna. Zato što se nadam da će barem neke od mojih riječi doprijeti do hrvatske javnosti. Prema njoj, toj javnosti imam odgovornost da to kažem, da čovjek koji je kroz 10 godina na čelu države pokušavao vratiti antifašizam tamo gdje mu je mjesto: u temelje našeg društva, ali i kao počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske. Između šutnje i govora ja se odlučujem na govor. To je i jedino što mogu. Imam obavezu da to kažem upravo danas i upravo ovdje, jer smo suočeni sa završnim jurišem radikalne, zašto ne reći pravo ime, profašističke desnice koja želi zauvijek prekrojiti povijest i uvjeriti nas da je ’45. godine Hrvatska izgubila rat. S tim je obrazloženjem uostalom svojedobno u Zagrebu ukinuta i ulica 8. maja ’45. Tvrdilo se da je tada počela okupacija. Istina je upravo suprotno; tada je došlo oslobođenje i tada je Hrvatska pobijedila, Hrvatska i svi njezini građani, bez obzira na nacionalnost i bez obzira na vjeru. Rat je izgubio fašizam. Zabrinut sam što primat neofašističkog radikaizma nesmetano raste i preplavljuje ne samo hrvatsko društvo, nego prodire i na hrvatsku političku scenu pa i u redove onih kod kojih bi se to trebalo najmanje očekivati. Tolerancija prema fašizmu nije dokaz, kao što je Milorad Pupovac, rekao dokaz demokratičnosti. Izljeve fašistoidne mržnje ne može se opravdavati floskulom da svatko ima pravo na svoje mišljenje. Citirati ću vam jednu izjavu, slušajte: „Uskrsnuli smo samostalnu hrvatsku državu, ali još ima tuđinskih elemenata koji nastoje potkopati izgradnju nove Hrvatske. Ovi su strani elementi bili oduvijek protivnici svake oslobodilačke borbe hrvatskog naroda. Ti će elementi koji su nama doseljeni otići natrag kada dođe vrijeme, a sada je to vrijeme došlo. Narodna poslovica kaže ‘ili mi se ukloni ili mi se pokloni’.“ Zvuči posve suvremeno. Takve i slične izjave možemo na dnevnoj osnovi pročitati u desnim profašističkim medijima, ali nažalost, a to je ono što me duboko zabrinjava, i na političkoj sceni. Dakle, zvuči suvremeno, ali to nije suvremeno. To što sam vam pročitao to je izjavio ustaški ministar pravosuđa Mirko Puk, 2. lipnja 1941. godine i opet upozoravam na datum. Svjedoci smo, dakle, ofenzive desnice koja uopće ne skriva svoja profašistička stanovišta, a takva stanovišta, to svi dobro znamo, nailaze na plodno tlo u uvjetima ekonomske krize, u kojoj Hrvatska grca već godinama. Usprkos tome, u zakonu o udrugama građana koji je prošao u sadašnjem saboru koji ima sastav takav kakav ima, u djelatnostima i aktivnostima od interesa za opće dobro, nije se našlo mjesto niti za antifašizam kao civilizacijsku tekovinu, niti za vrijednosti narodno-oslobodilačke borbe. Pred Hrvatskom su ove godine, moram upozoriti, to su predsjednički, a iduće godine parlamentarni. Danas i ovdje u Srbu, na dan ustanka naroda Hrvatske želim poručiti na nezaobilazni kriterij pri odlučivanju za kandidata, odnosno za stranku, i na jednim i na drugim izborima mora biti odnos prema antifašizmu, ne prigodničarski, nego svakodnevni. Ne uz, ako i ali, nego jasan, konkretan i bezrezervno pozitivan odnos. Ako Hrvatska ne prepozna opasnost koja joj prijeti od ponovnog zatiranja antifašizma pa i spomena na njega, onda nam se, moram reći, crno piše, u doslovnom i prenesenom smislu. Vjerujem da demokratska, slobodarska Hrvatska ima snage tome se oduprijeti i vjerujem da će u tome biti uspješna baš kao što su bili uspješni i oni koji su ovdje pred punih 70 godina poveli borbu za slobodu. Ali svakako želim na kraju naglastiti, mi moramo s vrha vlasti reagirati, oni koji su preuzeli odgovornost. Ne može nekakav biskup tvrditi da je ova vlast nenarodna, protunarodna i zločinačka, jer ako je to tako, kako onda uzimaju novce od zločinačke vlasti? Zašto se ne zahvale na novcima? E pa to vlast mora reći i to mora poslat papi. Meni kada je jedan biskup pravio nered u vojsci, ja sam obavijestio Svetu stolicu i rekao sam „ako još jedan čujem politički govor, zabravit ću mu ulazak u vojne objekte“. Kad su ga nakon par dana pitali „čujemo da je predsjednik pisao nešto Svetoj stolici?“, „Mir i dobro!, Mir i dobro!“. A gledajte što ovi sada govore. Dakle, mora se reagirati. I mi danas ovdje reagiramo. Hvala vam lijepo.


 

KNIN TRANSKRIPT

2015.

Josip Bozanić (nadbiskup zagrebački)

Zahvalnost, ta plemenita osobina vjernih ljudi, okupila nas je danas u kraljevskom gradu Kninu, na proslavi dvadesete obljetnice oslobođenja domovine, kojim je velik dio hrvatskoga teritorija vraćen u svoje međunarodno priznate okvire.  U ovoj crkvi Gospe Velikoga hrvatskoga krsnoga zavjeta u Kninu, jučer posvećene po domaćem dijecezanskom biskupu šibenskom mons. Anti Ivasu, stojimo pred Bogom i nosimo mu ne samo svoju osobnu povijest, nego i povijest koja sve nas nadilazi, povijest hrvatskoga naroda i naše domovine Hrvatske.  Ovdje u Kninu susreću se naša prošlost i sadašnjost, ovdje se isprepliće naša crkvenost i naše narodno biće, ovdje su duboki korijeni našega kršćanskog identiteta i odavde se bolje vide prijelomnice hoda hrvatskoga naroda kroz povijest. No, ovdje smo ponajprije radi toga da bismo zahvalili Bogu i hrvatskim braniteljima za slobodnu domovinu. Ovdje u Kninu molitva za domovinu, tako potrebna u ovome trenutku naše nacionalne povijesti, ima snažnu znakovitost. Ona je vidljiva i po prisutnosti hrvatskih biskupa kojima je stalo do zajedništva hrvatskih vjernika. Danas svjedočimo tom zajedništvu kakvo se u Kninu već dugo nije očitovalo. U središtu današnje Božje riječi nalazi se pouzdanje u Gospodina, pouzdanje koje susrećemo u ovoj crkvi Bogorodice Marije, Majke Spasiteljeve i Majke naše koju zovemo Gospa Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta i time dajemo do znanja da je i Marija u temelju naše vjere, naše predanosti, odanosti i zahvalnosti Bogu, kako osobne tako i cijeloga naroda. Upravo je pouzdanje u Boga izvor utjehe, nade i istinske ljudske sreće. U tom smislu naviještena Božja riječ nam pomaže povezati pouzdanje u Boga i radost, kao i suprotnost takvomu stavu, a to je nepouzdanje u Boga i neprihvaćanje njegove volje, što vodi u beznađe. Knjiga Brojeva progovorila nam je o izabranome narodu u pustinji koji šalje svoje ljude na izviđanje zemlje Božjega obećanja. Vratili su se nakon što su je promatrali četrdeset dana. Viđeno su opisali riječima koje su postale poslovične: Zemlja kojom teče med i mlijeko. Pokazali su da postoje pretpostavke za dobar svakidašnji život. No, u toj zemlji naišli su i na zapreke kojih su se prestrašili: velike utvrde i snažne ljude. To je bio razlog oklijevanju i gubitku pouzdanja. Odgovarali su narod od nakane da uđe u tu zemlju te širili sumnju u mogućnost da ta zemlja bude njihova. Posumnjali su u Boga i u njegova obećanja, napustili su sigurnost koja im je bila oslonac. Početno oduševljenje i radost splasnuli su pred poteškoćama. Nakon toga, Bog kažnjava njihovu pobunu, njihovo opiranje njegovu planu i nevjeru. U Evanđelju smo također susreli odnose između radosti i poteškoća, radosti i pouzdanja. Poznat nam je taj evanđeoski odlomak. Tijekom svadbene gozbe ponestalo je vina, nad radost slavlja nadvila se prijetnja. U tim se neugodnim okolnostima za mladence našla i Marija, kao dionica slavlja i kao osoba koja vidi potrebe bližnjih. Zahvaljujući njenu pouzdanju, vjeri i posredništvu radost nije prekinuta. Dragi vjernici, s pouzdanjem u Boga došli smo danas u ovaj grad. Knin je danas hodočasnički grad, a ova crkva svetište domovinske zahvalnosti. Neprevarljivim očima duše zagledani u svoju povijest, svjesni okolnosti koje su nas dopratile do ove točke, mi se sjećamo, i mi svjedočimo, ovdje, pred Bogom, da su se prvih dana mjeseca kolovoza godine 1995. upravo u Kninu, simbolički otključala vrata kroz koja je hrvatska domovina oslobođena. Hrvatski branitelji i redarstvenici tada su ušli u Knin, noseći u srcima svoje supruge, djecu, očeve i majke, braću i sestre, obitelji, gradove od Vukovara do Dubrovnika, i cijeli narod. Danas smo ponosni i ponosno smo došli u Knin sa svima njima povezani u srcu kako bismo, kao Crkva, zahvalili Bogu na daru slobode. Baštinici smo mira. I danas Bogu zahvaljujemo za sve žive koji su nam ga omogućili, a molimo za one koji su živote utkali u neprobojno platno naše slobode. Srcem uzdižemo zahvalnu molitvu Bogu za sve poginule i umrle hrvatske branitelje, sinove i kćeri lijepe naše, koji su nam mir dali okusiti pod vodstvom prvoga hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana, i u doba dragoga duhovnoga autoriteta hrvatskoga puka, sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, a ovdje se s osobitim poštovanjem spominjem i blagopokojnog biskupa šibenskoga Srećka Badurine, zauzetog mirotvorca. Kao vjernici znamo: u životu nema slučajnosti. Ako se hrvatski vjerni puk tijekom Domovinskog rata predao zagovoru Blažene Djevice Marije, što su na poseban način, s krunicom u ruci, činili hrvatski branitelji, je li bilo moguće da se veličanstvena pobjeda ne izbori i na njezin blagdan? Ona je posredovala Isusovu prvom čudu u Kani Galilejskoj, a znamo da je njezin zagovor, zaštita Gospe Snježne, bio presudan i u čudu hrvatske obrane i oslobođenja. Braćo i sestre, danas mirno slavimo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, te Dan hrvatskih branitelja, jer su i visoke međunarodne institucije potvrdile da je oslobađanje Hrvatske bila časna misija hrvatskih vojnika, i da je jedini motiv hrvatske države bio uspostava pravednoga mira. Dovoljno je zaviriti u podatke o onima koji su Hrvatsku branili i oslobodili, kako bi se shvatilo da hrvatska sloboda nije plod ni nacionalne niti vjerske isključivosti. Vojno-redarstvena akcija Oluja označila je završetak rata u Hrvatskoj, omogućila mirnu reintegraciju preostalog okupiranog hrvatskog teritorija i donijela nagovještaj mira za Bosnu i Hercegovinu. Teško je reći kada su Hrvati bili radosniji nego prije dvadeset godina, kad je bila oslobođena domovina. Za tu smo radost došli zahvaliti Bogu, jer smo svjedoci događaja koji nisu protumačivi bez Božje prisutnosti i pomoći. Neki će govoriti o iznenađujućemu tijeku i okolnostima, o stručno izvršenoj akciji, dok mi vidimo čudo oslobođenja koje su ostvarili hrabri ljudi, ispunjeni pouzdanjem u Boga. Stoga, kako je moguće da danas netko optužuje Hrvatsku za protjerivanje, nazvano etničkim čišćenjem, kada su upravo Hrvati i pripadnici nesrpskog stanovništva s tog okupiranog područja bili u jesen 1991. godine protjerani, morali ostaviti svoja ognjišta i sve što su imali, a mnogi su među njima bili i pogubljeni. Opustošeno je na tom području 68 katoličkih župa, a prognano oko 100 000 katoličkih vjernika. Nakon oslobođenja, u kolovozu 1995. godine, u tim župama naišli smo na pustoš i otkrili porušene i spaljene domove naših vjernika, razorene i obeščašćene katoličke crkve, kapele, groblja – pogaženo svjedočanstvo našeg tisućljetnog katoličkog života. Smijemo ovdje ustvrditi da neki koji danas optužuju ili su zagovarali postupke takvog čišćenja, ili su šutjeli kad su mogli i morali govoriti, ili su i sami u njima sudjelovali. Iako su hrvatske vlasti, kad je započela akcija oslobađanja, upućivale srpskom stanovništvu – kojega je prema popisu iz 1991. godine bilo na tom području oko 160 000 – opetovani poziv da ostanu mirni u svojoj domovini, da im se jamče sva ljudska i građanska prava i da polože oružje, srpsko je stanovništvo ipak bježalo odvozeći svoje stvari. Kardinal Franjo Kuharić u jednom izlaganju u listopadu 1995. godine ovako je prosudio takvo postupanje srpskog stanovništva. Kardinal kaže: Smatramo da su tri važna razloga. 1. Toliki su bili indoktrinirani idejom Velike Srbije da nisu htjeli nipošto prihvatiti realnost države Hrvatske da bi u njoj živjeli kao njezini ravnopravni građani; 2. I njihove vlasti su dale zapovijed da odlaze. Pravoslavni episkop Longin, koji je boravio u Kninu, kazao je, nešto više od mjesec dana prije Oluje, da će oni pozvati srpski narod na odlazak iz Hrvatske ako Hrvatska napadne takozvanu Krajinu; I treći. 3. Treći razlog je osjećaj krivnje. Mnogi su sudjelovali u pljački, paljenju i rušenju hrvatskih kuća, u rušenju katoličkih crkava i crkvenih objekata. Susjed koji je susjedu zapalio kuću ili mu je još nekoga iz obitelji ubio, nije imao hrabrosti dočekati toga susjeda kad se bude vratio iz progonstva. Zaključuje kardinal. Braćo i sestre, rat je veliko zlo i uvijek ostavlja teške posljedice na duhovnom i materijalnom području. Vjerujemo da mnogi hrvatski građani srpske nacionalnosti nisu po vlastitoj odluci napustili svoje domove. Naša je Crkva apelirala na hrvatske prognanike i druge gađane da ne padnu u napast mržnje i osvete. Nažalost, bilo je nakon vojno-redarstvene akcije i slučajeva pljačkanja i paljenja srpskih kuća, bilo je i žrtava. Zbog toga treba žaliti. Danas se s ljudskim i kršćanskim pijetetom spominjemo svih žrtava rata devedesetih godina prošloga stoljeća na hrvatskim prostorima, a kao vjernici molimo pokoj njihovim dušama. Čeznuli smo za slobodom i, nakon desetljeća totalitarizama, premda smo istinski tražili mir, spremni na pomirbu i opraštanje, osjetili smo silinu zla koje pred sobom nije imalo nikakva obzira niti mjeru čovještva. Toj silini zla i promicateljima zla nije bilo do naroda, ni hrvatskoga, ni srpskoga u Hrvatskoj. Dragi vjernici, što smo zapravo tražili? Da se prekine nasilje, da se obrišu suze, da se ljudi vrate u svoje domove, da se našemu narodu priznaju prava koja imaju drugi narodi, da se poštuje na referendumu demokratski očitovana volja hrvatskih građana za državom Hrvatskom? Budući naraštaji proučavat će vojno-redarstvenu operaciju Oluja pod raznim vidovima, počevši od vojnih analitičara. Mi smo zahvalni Bogu što je ona bila nagovještaj mira na ovim prostorima. Ona je učinkovito zaustavila djelovanje imperijalističkih ratnih ideologija kojima je okvir jugoslavenske države služio za ostvarivanje njihovih ciljeva. Ona se dogodila u zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća. U stoljeću koje je na ovim prostorima državno politički obilježeno jugoslavenskom tvorevinom koja je u svim etapama svojega postojanja na hrvatskim prostorima generirala napetost između Hrvata i Srba. Željeli bismo vjerovati da je i taj period hrvatske povijesti završen. Braćo i sestre, Hrvatska danas živi novo razdoblje svoje povijesti u suvremenom zajedništvu europskih zemalja. Potrebno je otvarati se novim izazovima europskog društva, ali istodobno čuvati i promicati hrvatski identitet i hrvatsko zajedništvo koje je niknulo kao plod hrvatske obrane, hrabrosti i mudrosti mnogih. I ne mislim samo na ljude na najodgovornijim položajima, kojima svakako dugujemo zahvalnost, nego i na jednostavne ljude koje je uvelike oblikovala molitva i vrijednosti vjere, na ljude iskušane patnjom. Devedesetih godina prošlog stoljeća hrvatski je čovjek iskusio svu milinu zajedništva, solidarnosti, mudrosti, znanja, požrtvovnosti i napose žive vjere, što se pretvorilo u spasonosni koridor prema miru. Upravo te vrjednote treba izučavati, na njih podsjećati i njih mudro ugrađivati u školske i akademske sustave, u gospodarske strategije, u dugoročno razvojne planove, u pronatalitetne politike. Mi, građani Hrvatske, možemo se nositi sa svim problemima, i onim najvećim, budu li zaživjele vrjednote mira i zajedništva za koje smo se izborili. Hrvatska čezne za unutarnjim prijateljem. Zato kao zagrebački nadbiskup, molim tebe, hrvatski politički dužnosniče, da budeš prijatelj hrvatskomu narodu; molim tebe, koji radiš u sudstvu, tebe u kulturi, tebe u znanosti, tebe u sportu, tebe u medijima, tebe u gospodarstvu da budeš prijatelj hrvatskomu narodu; pozivam tebe, brate i sestro u vjeri, gdje god bili, da budete prijatelji narodu svomu. Ovdje u Kninu obraćam se i vama poštovani sugrađani srpske nacionalnosti: budite prijatelji zajedničke nam domovine Hrvatske. Ovdje su naši korijeni, ovdje nam je zajednička sadašnjost i budućnost. Bog nam daruje mogućnost življenja u zemlji koju nam je on povjerio i za koju ne samo mi, nego mnogi koji je upoznaju kažu da je lijepa. Zemlja je to u kojoj možemo zahvalno živjeti čuvajući vrijednosti života i obitelji; zemlja u kojoj se treba naći dovoljno posla za sve; zemlja koja može razveseliti srce i čovjeka učiniti čovječnijim. Hrvatska himna, čiji zvuci danas odzvanjaju Kninom, nigdje izrijekom ne spominje Boga, no svakim stihom upućuje na Stvoritelja. Samo je On mogao stvoriti takvu ljepotu ravnica, planina i mora, potaknuti toliko junaštvo i milinu, o kojoj stihovi lijepe naše pjevaju. Kao vjernici danas molimo Trojedinoga Boga da očinskom brigom blagoslovi i štiti domovinu nam Hrvatsku, a mi mu kao pradjedovski zavjet ostavljamo vjernost i zahvalnost: dok nam njive sunce grije, dok nam hrašće bura vije, dok nam mrtve grobak krije, dok nam živo srce bije. Danas, danas se ovdje vidi da Hrvatska prepoznaje što je vrijedno. Kao narod koji naročito časti Bogorodicu osjećamo koliko nam je potreban njezin zagovor, da bismo lakše prihvatili Božju volju. Da bismo bolje čuli što nam to Gospodin govori, obnovimo svoj zavjet s krsnoga vrela, ohrabreni pouzdanjem koje je svjedočio blaženi Alojzije Stepinac. Stoga se na kraju poniznom molbom obraćam Gospi Velikoga hrvatskoga krsnoga zavjeta: U srcu tvoga starodrevnog Knina primi naš zavjet, vrjedniji od zlata, blagoslov spusti s nebeskih visina. Ti, Kraljice i Majko Hrvata. Amen.

Juraj Jezerinac (biskup Vojnog ordinarija)

Draga moja hrvatska braćo i sestre, okupila nas je danas ovdje ljubav i sjećanje na naše pokojne branitelje, na sve nestale, zatočene i neidentificirane borce. Okupio nas je danas Dan domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i (….) hrvatskog savjeta koji danas posebno štuje Vojni ordinarijat. (…) braću i sestre, supruge i sve nas. I ova smrt za nas je (…) poruka da se ovu zemlju može obraniti i danas izgrađivati samo u ljubavi i zajedničkoj slozi. I ova smrt, braćo i sestre, za nas je pouka da ne dopustimo bilo kakve podjele, nesloge i podjele nas razdvajaju, a sloga ujedinjuje. Stoga bih želio da nas ova memorija učini još više složnima, ujedinjenima oko vrijednosti za koje su živjeli i dali svoje živote naši hrvatski branitelji. Braćo i sestre, upravo nam je danas jako potrebna nada u ovim našim vremenima. U toj vjeri i nadi mi se okupljamo na mjestima pogibelji naših branitelja, (…) i grobljima sa sigurnošću i čvrstom nadom da je Bog, pravedni božji sud, iznad svih zemaljskih tribunala. Da je riječ božja koja najbolje prepoznaje misli i srca naših branitelja, uvijek jedini i sigurni pravorijek istine. A sada vas pozivam, braćo i sestre, (…) molitve izrečene i mi zajedno sudjelujemo.

Josipa Rimac (gradonačelnica grada Knina)

Poštovana predsjednice RH dozvolite mi da na samom početku prije svih, s velikom zahvalnošću, pozdravim obitelji naših poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, hrvatske ratne vojne invalide (…). Poštovani potpredsjednici Hrvatskog Sabora, saborski zastupnici, župane Šibensko-kninski. Hrvatice i Hrvati, domovinske i iseljene Hrvatske. Kninjanke i Kninjani, dragi gosti i uzvanici dobrodošli u kraljevski grad Knin, srednjovjekovnu hrvatsku prijestolnicu. Dobrodošli u grad hrvatskih knezova i kraljeva na središnju proslavu 20. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja. To je Dan pobjede i Dan domovinske zahvalnosti, to je Dan hrvatskih branitelja, to je dan hrvatskog ponosa i slobode. Sve vas pozdravljam i zahvaljujem što ste danas ovdje došli odati počast i iskazati poštovanje onima koji su nam podarili slobodu – hrvatskim braniteljima. Dok sam razmišljala kako vas danas pozdraviti ovdje u Kninu prisjećam se vapaja pokojnog biskupa Badurine upućenog 1990. godine pobunjenim Srbima u Kninu u kojem zaziva i izražava brigu za nas Hrvate ovdje u Kninu. Poziva na mir. Ali prisjećam se i zapisa don Mirka Barbarića Pozdrav iz Knina, 10.10.1991. u kojem svjedoči o stradanjima Hrvata u kninskom zatvoru. Zato pobjeda, izvojevana u veličanstvenoj vojno-redarstvenoj operaciji Oluja bila je i ostala kruna (…) težnje hrvatskog naroda za ponovnom uspostavom hrvatske državnosti i potpunom neovisnošću s pravom ga smijemo zvati i danom svih hrvatskih pobjeda. Zato slavimo Dan hrvatskih branitelja, dan naših heroja čijom smo nesebičnom ljubavlju spašeni od velikosrpske agresije, a pod vodstvom vizionara i stvoritelja suverene i samostalne Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom. Hrvatski branitelji su podnijeli najveći teret života i nikad ne smijemo zaboraviti da je preko 15 000 branitelja dalo živote za Hrvatsku. Zato je njima u čast jučer posvećena crkva Gospe velikog hrvatskog krsnog zavjeta. Mi Kninjani osobito smo ponosno što je naš grad, grad velikog hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira, grad u kojem je pisana povijest Hrvata, središnje mjesto srednjovjekovnog uspona i pada nakon 900 godina doživio narodno i državotvorno uskrsnuće. U ovom hrvatskom kraju i u ovom gradu koji je pržen suncem, branjen burom, zaliven potocima krvi, kroz stoljeća na braniku vjere i hrvatstva, prošao kroz oganj i (…) ali je ostao uznosit i vjeran svom narodu i svojoj domovini. Riječi prvog hrvatskog predsjednika, vrhovnika oružanih snaga dr. Franje Tuđmana izrečene na kninskoj tvrđavi 6. kolovoza 1995.: Imamo Hrvatsku, neka nam budu vječna jeka, poticaj i nadahnuće, neka na našoj ponosnoj stini pradidova vječno vijori hrvatski stijeg – simbol pobjede, slave, ponosa našeg hrvatskog naroda. Stoga, drage moje Hrvatice i Hrvati, svi vi koji volite i poštujete jedinu nam domovinu Hrvatsku dostojanstveno slavimo danas i ne samo danas nego i uvijek naše časne i veličanstvene pobjede. Ne dopustimo nikome da nam ugasi luč slobode, onu luč koju su naši heroji podarili svome hrvatskom narodu. Čestitam vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja i 20. obljetnicu VRO Oluja. Želim da se ugodno osjećate u našem kraljevskom gradu Kninu, kao svoji među svojima i svoji na svome. Neka nam vječno živi jedina domovina Hrvatska. Živjeli.

Dražimir Jukić (predstavnik Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi)

(…) hrvatski narode tako vas je lijepo vidjeti danas ovdje. Veliko je uzbuđenje za mene ovdje pred vama držati govor, sjećati se kako smo oslobađali povijesni kraljevski grad Knin. Sjećati se svih pripadnika HV-a, policije i Hrvatskog vijeća obrane koji su položili svoje živote za slobodu hrvatskog naroda. U čast na njih prije svega pozdravljam članove obitelji poginulih, zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, sve stradalnike Domovinskog rata, ratne zapovjednike, sve gardiste i specijalce, sve pripadnike MUP-a i pričuvnih postrojbi, pripadnike Hrvatskog vijeća obrane i sve one koji su na bilo koji način pridonijeli da danas imamo slobodnu i neovisnu RH. S posebnom časti pozdravljam predsjednicu RH, vrhovnu zapovjednicu oružanih snaga koja je od početka svog mandata stala uz hrvatske branitelje i zaštitu Domovinskog rata. Pozdravljam crkvene vjerodostojnike koji su kroz cijeli Domovinski rat, i poslije njega, uvijek bili uz hrvatske branitelje i hrvatski narod. Tako su i danas zajedno s nama u borbi za bolju hrvatsku. Pozdravljam obitelj prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Pozdravljam predstavnike veterana Slovenije, VSO, koji su došli zajedno s nama proslaviti pobjedu hrvatske vojske. Pozdravljam sve goste i uzvanike iz Hrvatske i iz iseljeništva. I na kraju pozdravljam gradonačelnicu Knina, gospođu Josipu Rimac i ostale domaćine koji su uložili ogroman trud da bi svi mi danas dostojanstveno proslavili 20. obljetnicu oslobodilačke operacije Oluja. Čast mi je danas govoriti s ovog posebnog mjesta, s kraljevskog grada Knina na čijoj je tvrđavi prije 20 godina naš prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman poljubio i pustio hrvatsku zastavu. Puno je simbolike bilo u tom činu, ali je i puno muke i teških trenutaka prošlo do te veličanstvene pobjede. Preko 15 000 ubijenih Hrvata i ljudi drugih nacionalnosti koji su Hrvatsku osjećali kao svoju domovinu. 180 000 razorenih domova, stotine tisuća protjeranih, za mnoge obitelji, a njih je preko 1000, (…) još nije gotov. I dan danas traže stratišta svojih najmilijih. Dragi prijtelji, 20 godina nakon Oluje koja je označila slobodu, ali i slom fašističkog plana tzv. Velike Srbije možemo biti ponosni. Ponosni što smo od prvog dana sudjelovali u oslobađanju naše domovine, što smo branili naše ljude, naše crkve, kulturu, tradiciju, povijest, i u konačnici istinu i pravdu. Bili smo na pravoj strani, strani svjetla i borili smo se za istinu i to nam nitko ne može oduzeti. Čitamo i slušamo ovih dana u medijima kako se zbog činjenice da Hrvatska slavi slavi svoju najveću pobjedu bune? i ljute oni koji su nas napadali i koji su po Hrvatskoj ostavili svoj krvavi trag. Na jednom im smetaju hrvatske institucije, hrvatski sveci, hrvatski domoljubi, smeta ih to što je hrvatska samostalna, suverena i priznata članica najvažnijih međunarodnih asocijacija. A mi im s ovog mjesta poručujemo – gospodo, branili smo svoje. Hrvatski branitelji, heroji, oslobađali su svoju zemlju, nisu za razliku od vas posezali za tuđom. I zapamtite – opet bi učinili isto. I pobijedili. Hrvatska predvođena s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom i s ratnim ministrom Gojkom Šuškom provela je pravedan oslobodilački rat koji je kulminirao vojno-redarstvenom operacijom Oluja. Hrvatska vojska ratovala je sukladno svim međunarodnim konvencijama. Hrvatska nikog nije protjerala, što je u konačnici potvrđeno i presudom Haškog suda. Današnja srpska politika bila je za odlazak Srba s ovog područja. Srpska politika je ta koja je ljude pozivala na odlazak iz Hrvatske, a današnje, njihovo tzv. žaljenje za žrtvama koje su sami posijali tek je žaljenje za neuspjehom njihovog paklenog plana Velike Srbije. Oluja je jedno od najvećih vrijednosti naše domovine jer je označila konačnu slobodu i mir u Hrvatskoj. Za taj mir i za današnju samostalnu suverenu Hrvatsku najzaslužniji su hrvatski branitelji, a ovo je naš dan. Zato me, kao hrvatskog branitelja, istinski žalosti što u ovom trenutku nisu s nama predsjednik Hrvatskog sabora, predsjednik Vlade RH. Obilježavanje Oluje trenutak je koji nas treba ujedinjavati. To je dan kad ne bi smjele biti prisutne političke ili bilo kakve druge podjele jer dostojno obilježavanje Oluje i svega onoga što ona predstavlja naša je nacionalna, državna obveza, ali i minimum pijeteta poginulim braniteljima, njihovim obiteljima koji ih i danas oplakuju, prema invalidima i svim žrtvama velikosrpske agresije na Hrvatsku. U tom kontekstu moram se osvrnuti na najteže invalide Domovinskog rata i hrvatske branitelje koji već mjesecima u Savskoj 66 prosvjeduju za svoje i naše dostojanstvo. Pozivam ministra branitelja i predsjednika Vlade da zatome taštinu i da postupe časno prema onima koji su im omogućili da danas budu tamo gdje jesu. Hrvatski branitelji ne traže ništa, a spremni su opet podnijeti žrtvu i teret teške gospodarske krize, kao i svaki čovjek u našoj Hrvatskoj. Ali gospodo, nećemo dozvoliti da se prema onima koji su nesebično dali sebe onda kad je najteže, najviše trebalo danas ponašate kao da su teret, jer oni to nisu. Ti časni ljudi, ako zatreba, spremni su Hrvatsku dovesti do novih pobjeda i nikad to nemojte zaboraviti. Dragi hrvatski narode, dragi hrvatski branitelji, drage obitelji poginulih, zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, poštovani predstavnici državnih i lokalnih vlasti, poštovani crkveni vjerodostojnici i svi prisutni od srca vam čestitam Dan domovinske zahvalnosti i Dan pobjede i Dan hrvatskih branitelja te 20. godišnjicu veličanstvene operacije Oluja. Na kraju, dopustite mi da govor završim riječima našeg prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana: Sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto.

Kolinda Grabar-Kitarović (predsjednica RH)

Drage Hrvatice i Hrvati u domovini i svijetu,  i sve hrvatske državljanke i državljani, od srca vam čestitam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i 20. obljetnicu slavne vojno-redarstvene operacije Oluja. Poseban pozdrav svim hrvatskim braniteljima, ma gdje bili. Posebno danas moram pozdraviti sve one koji su sudjelovali u Oluji, posebno zapovjednike ratnih postrojbi, ali isto tako, moramo se u ovom trenutku prisjetiti i odati pijetet svim poginulim, umrlim i nestalim hrvatskim braniteljima, svim stradalnicima, svim civilnim žrtvama Domovinskog rata, napose djeci. Svim obiteljima poginulih branitelja i civila, svima koji su na bilo koji način izgubili ili život ili zdravlje za našu hrvatsku domovinu, uključujući i naše ratne invalide. Hvala vam od srca. Zahvaljujem vam svima na ovom iznimnom toplom dočeku danas u Kninu. Ne grije samo sunce, griju i vaša srca. Hvala vam na optimizmu kojega ovdje vidim danas, hvala vam na vjeri u svoj narod, na vjeri u našu hrvatsku domovinu, na vjeri u našu budućnost. Taj vaš optimizam, taj vaš duh i domoljublje i meni daje optimizam i vjeru u našu Hrvatsku. Vi ste moja snaga. Zahvaljujem vam na tome i moram vam reći volim te narode moj, volim te zemljo moja Hrvatska. Ovo danas nije samo proslava Oluje, ovo je svehrvatski slobodarski skup zajedništva i ponosa. Danas smo doista jedna Hrvatska. Došli ste iz svih krajeva Hrvatske. Došli ste iz mnogih krajeva svijeta, od Austrije i Bosne i Hercegovine do Australije i danas smo jedno, i Hrvatska ovdje i iseljena Hrvatska. Današnji je praznik u potpunosti zaživio unutar hrvatskog naroda i ogromne većine hrvatskih građana jer simbolizira sve naše pobjede. Mi smo narod koji slavi pobjede, a ne poraze. Mi smo narod koji zna cijeniti krvlju stečenu slobodu, jer rat je bio ovdje, a ne tamo negdje daleko. S ovoga mjesta želim jasno poručiti: Ovaj skup nije uperen ni protiv koga pa tako niti protiv Srbije. Danas slavimo svoju pobjedu i zajedništvo. Hrvatska danas proslavlja povratak u svoj ustavno-pravni poredak 10 400 kvadratnih kilometara svog okupiranog teritorija. S najdubljom zahvalnošću sjećamo se preko 200 hrvatskih vojnika poginulih u Oluji, dvoje nestalih i 200 000 hrvatskih kćeri i sinova koji su predvođeni vrhovnim zapovjednikom i prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom slomili kičmu velikosrpskoj politici Slobodana Miloševića i njegovih jataka u Hrvatskoj. No, Oluja je puno više od toga. No, Oluja je puno više od samo naše pobjede. Oluja je spriječila pad zaštićene zone Bihać i možda još i veći masakr nego što se dogodio u Srebrenici. Naposljetku, sigurno je vojni poraz pobunjenih Srba i slom Miloševićeve velikosrpske politike pridonio i padu njegovog režima i otvorio put demokratskim procesima u samoj Srbiji. Rekla sam to jučer u Zagrebu i reći ću opet i danas ovdje. Žalimo za svakim izgubljenim životom, i hrvatskim i srpskim. No, opet naglašavam da je uzrok tome bila Miloševićeva ekspanzionistička velikosrpska politika. Stoga nije dobro što su danas vrlo glasni u Srbiji baš oni koji su bili vrlo tihi u vrijeme okupacije trećine hrvatskoga teritorija ili su pak javno podržavali Miloševićevu politiku. Čak su proglašavani i mogućim Miloševićevim nasljednicima. Mi u Hrvatskoj ne želimo se vraćati u prošlost, pružamo ruku prijateljstva, suživota i tolerancije. Ne želimo srpski narod kao takav kriviti zbog agresije na našu državu. Ali nikada nećemo dopustiti da se agresor i žrtva izjednačavaju. Svake žrtve treba se sjetiti, svaka žrtva ima svoje ime i prezime, a svaki zločin počinitelja. No, nikada ne smijemo zaboraviti da je Hrvatska napadnuta iznutra i izvana i da je ponajprije zahvaljujući zajedništvu i pomirbi hrvatskog nacionalnog bića ostvarena veličanstvena pobjeda u Domovinskom ratu. Presudama haškog suda i međunarodnog suda pravde Oluja je dobila i međunarodnu legitimaciju. Danas bez imalo ustezanja možemo reći kako je to bila briljantno vođena i izvedena vojna akcija. Nitko od nas ne poriče da su se nakon Oluje dogodili zločini i ubojstva. No Oluja je čista kao suza i jedan je od zaglavnih kamena moderne hrvatske države. U ovoj prigodi želim istaknuti i neke vrlo važne činjenice. Prvo, hrvatski državni vrh i međunarodna zajednica činili su sve kako bi se okupirani hrvatski teritorij mirno reintegrirao, što su pobunjeni Srbi uporno izigravali i odbijali. Drugo, predsjednik Tuđman u svojem je proglasu pozvao hrvatske građane srpske nacionalnosti, koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni, da ostanu kod svojih kuća i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu dočekaju hrvatsku vlast. Treće, zapovijed o evakuaciji srpskog stanovništva s okupiranih područja potpisali su njihovi politički i vojni vođe Martić i Mrkšić. I kad danas srpski politički izjavljuju kako je Olujom proveden genocid nad srpskim narodom i to uspoređuju s genocidom u Srebrenici, s ovog mjesta im poručujem – gospodo okanite se mitova, laži i obmana. Gospodo, okrenite se europskoj budućnosti. Hrvatska nije neprijatelj Srbiji i ne sijte sjeme novog zla. Mi Hrvati, nasuprot tome, moramo biti veliki u pobjedi. Upravo grad Knin želim istaknuti kao primjer suživota i tolerancije. Najodlučnije odbacujem pokušaje nametanja teze kako su danas Srbi u Hrvatskoj građani drugog reda. Upravo suprotno, srpskoj nacionalnoj manjini zajamčena su sva građanska i manjinska prava po najvišim europskim standardima. Bila bih iznimno sretna kad bi ista takva prava kao Srbi u Hrvatskoj uživali i naši Hrvati u Srbiji. Hrvatice i Hrvati i svi hrvatski građani, zahvaljujući Oluji Hrvatska je danas cjelovita država, članica Europske unije i NATO saveza. U proteklih dvadeset godina puno smo postigli, ali i veliki su izazovi pred nama. Moramo učiniti sve da naše mlade zadržimo u našoj domovini. Ne smijemo dopustiti da žrtve koje su pale za našu slobodu budu žrtve za opustjelu i odumiruću Hrvatsku. Pitanje odumiranja nacije postavit ću kao jedno od glavnih tijekom svojega mandata. Želim zajedno s vama pokrenuti gospodarsku i demografsku oluju, kojoj će prethoditi široki nacionalni konsenzus. Samo novim hrvatskim zajedništvom možemo dobiti i tu bitku. Sve vas skupa pozivam da i ostatak dana provedemo u druženju i dostojanstvenom veselju, kako to doliči pobjednicima. Pozivam vas da večeras zajedno zapjevamo ovdje u Kninu u čast i slavu domovini i svim hrvatskim braniteljima. Na kraju, hvala vam još jednom što činite za našu hrvatsku domovinu i neka nam živi jedina i vječna najdraža domovina Hrvatska.

2014.

Ivan Vukić (umirovljeni brigadir HV)

Danas me je zapala osobita čast obratiti Vam se u ime svih branitelja za nas na ovom svetom mjestu i svetom danu za hrvatsku povijest. Zato mi dopustite i združiti svoje, a uvjeren sam i Vaše pozdrave. Znam da će to nekima izgledati čudno, ali mi koji vjerujemo u Boga, nama je to stvarnost. Zato ponajprije pozdravimo naše poginule i umrle prijatelje branitelje koji su svoj život ugradili u stvaranje slobodne i samostalne države Hrvatske; oni će taj pozdrav čuti. Pozdravimo i iskažimo svoje najdublje divljenje, poštovanje i zahvalnost prvom hrvatskom predsjedniku, vrhovnom zapovjedniku, Franji Tuđmanu. Zahvale ministru, Vojku Šušku i ratnim zapovjednicima koji više nisu s nama i onima koji su kroz povijest živjeli i umirali za samostalnu i slobodnu Hrvatsku. Pozdravljam sve majke i očeve, udovice i djece branitelja koji više nisu s nama. Pozdravljam sve ratne invalide koji su dio svog tijela ugradili u temelje dane nam Hrvatske. Pozdravljam vas dragi suborci, koji ste sad u zadnjim redovima, a kad je trebalo bili ste u prvim. Poseban pozdrav: uputimo našu najdublju zahvalnost i divljenje napaćenom stradalničkom Vukovaru i njihovim žrtvama i njegovim braniteljima. Isto tako, pozdravimo pripadnike HVO-a, jer njihov doprinos hrvatskoj slobodi je nemjerljiv. Pozdravljam svjetovne i crkvene vlasti, pozdravljam sve one diljem Hrvatske kojima je Hrvatska u srcu, a Oluja istinski simbol briljantne vojne pobjede slobode i državnosti. Dragi prijatelji, današnja proslava nije za nas ni proslava, ona je obveza i trajni zavjet koji imamo u dugove Domovinskog rata, a kojim moramo određivati suvremenu hrvatsku državu, državu pravednosti, prosperiteta i sloboda. No, moramo prostudirati da Hrvatska ne ide u dobrom smjeru, isto kao što je istina da strani branitelji mogu urušiti društvenu i političku izolaciju/situaciju/inovaciju i da ih se predstavlja kao rizičnu skupinu o kojoj se povremeno vrijedi brinuti. Zato s ovog mjesta poručujemo da hrvatski branitelji imaju svetu obvezu prema svakoj kapi prolivene krvi u obrani domovine, prema svakom suborcu, prema svim žrtvama Domovinskog rata. Poručujemo da smo spremni preuzeti bilo koje odgovornosti u izgradnji društva i odnosa u društvu, u kojem će važiti pravda, razumijevanje i dostojanstvo svakog čovjeka, društva, slobode i napretka. Kad govorimo o braniteljima, ovom prilikom imam potrebu naglasiti da govorim o svim braniteljima, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest, jer takvih u Domovinskom ratu nije bio zanemariv broj. Konačno, da je bio samo jedan takav, a bilo ih je dosta, njima odajemo zahvalnost i priznanje. Takvima je i danas mjesto s nama, ovdje u pobjedničkom postolju, a ne onima koji su 1991. veliki dio Hrvatske htjeli pripojiti Srbiji i koji danas tvrdi da su za to imali pravo i da bi to ponovili. S obzirom na činjenicu da se Hrvatska od ’91. do ’95. obranila i oslobodila oružjem, a operacija Oluja je kruna Domovinskog rata, kraljica svih naših bitaka i ponos koji ostaje za vječnost, slobodno možemo zaključiti ako je Domovinski rat temelj suvremene Hrvatske, a je, branitelji su temeljna vrijednost Domovinskog rata, a i današnje države. Mi, hrvatski branitelji, pripadamo onom dijelu hrvatskog društva, suboraca i njihovih obitelji, koji je za Hrvatsku najviše dao. Svoje zadaće u Domovinskom ratu izvršili smo uspješno i časno. Mora li se to isto reći za političke elite nakon završetka Domovinskog rata? Za kraj, hrvatski branitelji imaju snage i znanja doprinjeti pravednom, dostojanstvenom i prosperitetnom hrvatskom društvu. Nećemo dozvoliti da značaj branitelja bude na margini te da o njima odlučuju udruge problematičnih ciljeva, kao što i nikad neće imati svoje ideale. Uz pomoć Božju, učinit ćemo Hrvatsku onakvom za kakvu smo se borili. Bog vas poživi.

Josip Leko (predsjednik Sabora RH)

Dragi prijatelji slobode, mira i demokracije, prvo, srdačno želim pozdraviti sve hrvatske branitelje i stradale obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, stradalnike Domovinskog rata. Pozdravljam predstavnike Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova. Pozdravljam poštovanog predsjednika Republike Hrvatske i predsjednika Vlade Republike Hrvatske. Poštovani uzvanici, veleposlanici, gospodo i gospođe, ovo je dan, dan pobjede i domovinske zahvalnosti i dan hrvatskih branitelja i najveći hrvatski praznik slobode i demokracije. Pobjeda u Oluji svim našim građanima donijela je dugo željeni mir, omogućila povratak normalnom životu, radu za bolju budućnost, brigu za nove generacije. To su trajne vrijednosti hrvatske budućnosti. U ovoj svečanoj prigodi iskazujem zahvalnost svim hrvatskim braniteljima koji su sudjelovali u obrani zemlje od nametnutog raka i oslobađanju okupiranih područja od velikosrpske agresije. Hrvatska je do pobjede u Domovinskom ratu i života u slobodi i demokraciji došla zahvaljujući jedinstvu svih svojih domoljubnih i slobodoljubljivih građana. Za neovisnost, slobodu i demokratsku hrvatsku državu borili su se iz ljubavi prema domovini. Nismo ovisili o našim političkim uvjerenjima, vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti odlazeći u obranu domovine. Prema svim hrvatskim braniteljima, naročito prema onima koji su položili svoje živote za slobodnu, samostalnu, demokratsku Hrvatsku izražavam svoje najiskrenije poštovanje i divljenje. Međutim, izražavam svoje duboko žaljenje što su na njihov najveći dan, danas, na naš praznik slobode, u današnjoj europskoj Hrvatskoj, prisutne duboke društvene podjele i umjetno stvoreni razlozi, koji bi Hrvatsku da su postojali tijekom Domovinskog rata, zasigurno doveli do poraza i potpunog uništenja. Sada, danas, kada Dan pobjede domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, nakon dugih godina hrvatskih generala i sjene haških optužnica, slavimo najveličansniju hrvatsku vojno-redarstvenu Oluju slobodno, dostojno i dostojanstveno. Pojavile su se neke snage kojima to naše jedinstvo ne odgovara. Nikako i nimalo i nikada ne slažem se s takvom politikom bilo sa koje strane dolazila; ne opravdavam i osuđujem posijano sjeme razdora. Upravo iz poštivanja prema svemu što su hrvatski branitelji dali za Hrvatsku odlučio sam danas sudjelovati u ovoj velikoj proslavi slobode kako bih upravo ovdje naglasio i rekao: zabrinut sam dubinom krize i podjela u hrvatskom društvu. Dugo u Republici Hrvatskoj opterećeni smo teškom gospodarskom krizom nezakonja i nezaposlenosti. Umjesto podjela, svi s istim naporima moramo osigurnati bolju budućnost i nama i našim budućim generacijama. To možemo samo ako budemo prihvaćali jedni druge, poticali snošljivost, uljuđenost te poštivali legitimnost državnih institucija i demokratski proces. Mržnja nikom ne koristi, a društvena mržnja opasna je za budućnost hrvatskog naroda. U demokratskom društvu ne vrijedi pravilo „tko nije s nama, taj je protiv nas“. Postignuta demokratska prava i slobode ne možemo sačuvati ako ne čuvamo naše demokratske institucije. Sve naše interese, sve naše probleme, nas i našeg društva, moramo rješavati kroz demokratske institucije. Dužni smo to prema našim braniteljima, a posebno prema poginulima i njihovoj žrtvi za slobodu. Dužni smo to i budućim generacijama hrvatskih građana i hrvatskog naroda. Dostojanstvena proslava velikog praznika slobode mora biti osigurana u slobodi na demokratski način i u budućnosti. Za deset, dvadeset trideset ili sto godina. Na kraju, poštovane gospođe i gospodo, hrvatskim građanima, posebice Vama, hrvatskim braniteljima i Vašim obiteljima, u ime svoje osobno čestitam ovaj veliki dan slobode s najboljim željama da za budućnost jedine Hrvatske. Živjeli.

Ivo Josipović (predsjednik RH)

Poštovane obitelji poginulih branitelja, poštovani branitelji, visoki dužnosnici Republike Hrvatske, pripadnici oružanih snaga, dame i gospodo, građanke i građani Republike Hrvatske, čestitam Vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja. Na ovaj veliki blagdan kad slavimo našu slobodu moramo se sjetiti prije svega svih onih koji su dali svoj život za našu slobodu. Moramo se sjetiti svih onih koji su dali svoje zdravlje za našu slobodu. Moramo se sjetiti svih vojnih i civilnih žrtava rata. Danas, kada uživamo u slobodi, moramo znati da je hrvatska pobjeda u Domovinskom ratu otvorila put miru na cijelom jugoistoku Europe. To je velika zasluga naših branitelja, velika zasluga vodstva Republike Hrvatske iz tog doba, velika zasluga cijelog hrvatskog naroda. Hrvatska je pobijedila u ratu, Hrvatska mora pobijediti u miru. Kada kažem da Hrvatska mora pobijediti u miru znači da moramo pobijediti prije svega gospodarsku krizu, moramo pobijediti bijedu, moramo pobijediti sve one nedemokratske tendencije koje još uvijek prepoznajemo u hrvatskom društvu. Vukovar je hrvatska svetinja, Knin je hrvatska svetinja, i danas, evo, po prvi puta otkad slavimo i obilježavamo ovdje Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, svi zajedno smo postavili ovdje vijenac u čast i slavu poginulih branitelja. Bili smo zajedno, i oni koji su na vlasti i oni koji su u oporbi; branitelji, kulturni, vjerski, civilni djelatnici. Bili smo udruženi u ljubavi prema domovini i takvi ćemo i ostati. Dragi prijatelji, hrvatska sloboda, hrvatska demokracija, ljudska prava, gospodarski napredak su oni ciljevi koje su nam naši branitelji s pobjedom u Domovinskom ratu ostavili kao dužnost. Ovdje, mogu obećati u ime svih nas, činiti ćemo sve da nam Hrvatska bude uspješna, prosperitetna država. Još jednom čestitam Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.

Zoran Milanović (predsjednik Vlade RH)

Dame i gospodo, uvaženi gosti, pozdrav svima, a naročito onima koji drugu godinu zaredom deru svoje grlo nama neka dođu zviždati na Markov trg, jer to je mjesto gdje se zviždi, a ovo je mjesto gdje se poštuje, gdje se poštuje sve one koji su pali za Hrvatsku i koji nisu na margini društva i to želim naglasiti, to nije istina i to nikada nećemo dopustiti. To su ljudi koji su nam važni kao i naša braća i sestre, i koliko god se neki trudili tvrditi drukčije, branitelji u Hrvatskoj, svi branitelji u Hrvatskoj, muškarci, žene, svi oni koji su za Hrvatsku dali kap znoja, a kamoli kap krvi ili svoj život, nama su jako važni i na srcu su nam i bit će nam u srcu cijeli život. Ali nisam ovdje da bi to ikome posredno dokazivao ili se pred bilo kim pravdao jer moja vlada je narodna vlada i izabrao nas je hrvatski narod, većinom Hrvatice i Hrvati. I dok je tako, upravljat ćemo ovom zemljom i voditi je na pravi put, a reći ću vam koji je to. To je put hrvatskih interesa. To je put kojeg je Hrvatska nažalost izgubila nakon što je ona kula gore i tvrđava prije tisuću godina pala pod tuđina. Taj tuđin je bio Otoman, bio je Austrijanac, bio je Mletak, bio je Talijan. I njemu je Hrvatska bila kolonija i mi smo mu bili stranci. Tisuću godina smo čekali priliku da imamo svoju državu. Još jednom, i stotinu puta nakon toga, hvala Vam svima onima koji su za tu državu dali sve: život, imovinu, svoju rodbinu, ono što im je najdraže. Tisuću godina mi smo radili, borili se i ginuli za strance koji su nas tretirali kao strance. Danas, to nisu naši neprijatelji, zajedno smo u Europskoj uniji, zajedno gradimo bolju budućnost, ali mi želimo bolju sadašnjost. Želimo naprosto da o vlastitim interesima odlučujemo mi u Hrvatskoj. Biti član Europske unije ne znači ne braniti svoje interese i ne reći jasno što ugrožava hrvatsku samostalnost, što ugrožava hrvatsko pravo: da upravljamo svojim novcem, svojim resursima, svojim prirodnim bogatstvima, svime onime za što je ovaj narod tisuću godina, ne zadnjih pedeset godina, nego tisuću godina služio drugima i ti drugi su mu izvlačili sve bogatstvo. Svi ovi svjetionici, svi oni molovi, sve ono što je građeno u Dalmaciji, stranci su gradili za sebe, ne za nas i naše pretke. Ovo je naše vrijeme, ovo je vrijeme za svaku vlast, svaku narodnu vlast u Hrvatskoj. Jer svaka vlast u Hrvatskoj je bila narodna vlast. I ona Franje Tuđmana, kojem ovom prilikom također iskazujem poštovanje. I ne mislim da je lijepo da mu se fućka, jer je bio hrvatski predsjednik u vrijeme kada je to bilo najteže i kada je najteže bilo donositi odluke i kada je svaka odluka izgledala jednostavno, a bila je sto puta teža nego danas. Dragi prijatelji, dragi građani Hrvatske, dragi branitelji, drage Kninjanke i Kninjani završiti ću s onim riječima s kojima sam završio i prošle godine, a koristio ih je jedan državnik prije sedamdeset godina na početku jednog, odnosno na kraju jednog velikog rata, 2. svjetskog rata i sve što je rečeno odnosi se na nas i na svaki rat; u ratu pa i u porazu, otpor i prkos, u pobjedi velikodušnost, u miru dobra vjera. Živjela Hrvatska i živjeli!

JAZOVKA TRANSKRIPT

2015.

Bruna Esih (izaslanica predsjednice RH)

Dragi štovatelji ovog tihog, tužnog mjesta. Priroda, priroda kao božje očitovanje veća je i snažnija od čovjeka. Udivljenje i poniznost osjećaji su koji se u prirodi i čovjeku neminovno bude. Zašto ih nisu osjećali krvnici žrtava, onih zbog kojih smo se danas okupili kako bismo im odali počast i svoj iskreni pijetet. Na to pitanje nama je jako teško odgovoriti. Znamo tek što mi danas ovdje osjećamo i vjerujemo. Oni kojima su na ovom mjestu posljednji pogled, misao i molitva bili upućeni svojim precima i Bogu otišli su u nadi da će uskoro ugledati njihovo lice. To im je mogla biti jedina utjeha u jezovitom smrtnom času koji ih je dočekao ovdje od ruke zle, od ruke bezbožne. Jama Jazovka kao da je personifikacija tuge kojom je desetljećima bio protkan ovaj narod. Duboka, crna i nijema. Nijema kakva je i morala biti jer tako je nalagala zločinačka komunistička ideologija u svom nastojanju da zatre svaki spomen na pobijene, ponižene i u crne jame pobacane ljude. Poništiti ih, kao da nikad nisu postojali. Zatrti baš svaku mogućnost opstanka onih koji su svoju grudu zemlje željeli nazivati hrvatskom bio je najsigurniji način dolaska na vlast i ostanka na istoj tijekom ukupnog, jugokomunističkog totalitarnog razdoblja. Na ovome mjestu i nad ovom jamom to hrvatsko poništavalo se dva puta, 1943. i 1945. Oba puta, nasuprot svim ljudskim i moralnim zakonima i načelima, Ženevska konvencija iz 1929. jasno je definirala obrasce postupanja sa ratnim zarobljenicima koji uključuju humanost, a isključuju svaki oblik ponižavanja. O zarobljenikovoj smrti valjalo je obavijestiti njegovu obitelj. Ranjenike pak Ženevska konvencija definira kao štićene osobe s kojima treba postupati čovječno i osigurati im potrebnu njegu te na njih primijeniti opća pravila međunarodnog prava koja se odnose i na zarobljenike. No, na kakvu ste čovječnost mogli računati od Titovih vojnika. Nakon završetka rata i zauzimanja Zagreba partizani su oko 270 ranjenika iz zagrebačkih bolnica odveli u Sošice, likvidirali i bacili u jamu Jazovku. Svi su egzekutori bili nagrađeni ordenjem i pozicijama, a za svoje grijehe nisu se nikada pokajali niti im je zbog njih suđeno. U sklopu nekadašnje Državne komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava bilo je osnovano vijeće za istraživanje, uređenje i obilježavanje masovnog stratišta jame Jazovke. To vijeće imalo je zadatak utvrditi točan broj žrtava, očistiti jamu, urediti je kao dostojno vječno počivalište, ali i zabilježiti dostupne važne podatke vezane za zločin. Terenska istraživanja odvijala su se prvom polovicom 1999. godine. Pregledavanjem jame utvrđeno je postojanje posmrtnih ostataka 447 žrtava. U jami su pronađeni predmeti koji su dokazali da su vršene likvidacije ranjenika. Žice kojima su bile zavezane ruke žrtava, sjekira i motika kao moguća oruđa likvidacije. Prema materijalnim dokazima dio žrtava bio je ubijan vatrenim oružjem dok su neke žrtve ubijane tupo-tvrdim predmetima. Međutim, unatoč svojim rezultatima ili upravo zbog njih već 2000. godine ukinuta je Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, a sljedećih 15 godina niti jedna državna institucija nije preuzela njezinu misiju i zadatak. Zbog takvog odnosa države prema utvrđivanju činjenica, ako se neminovno reflektiraju na njenu sadašnjost i budućnost žrtve i njihova počivališta ponovno bi bili zatajeni da nije bilo iznimnih napora i želje za istinom od strane pojedinaca i ljubavi hrvatskog naroda koja svojom snagom uporno presuđuje zaborav i šutnju, a o čemu i danas ovdje ponosno svjedočimo. Budimo, stoga, jednako postojani u daljnjem traženju istine toliko važne možda i presudne za bolju budućnost. Preduvjet za takvu budućnost susret je s prošlošću u obliku stvarne osude svakog totalitarizma i njihovih izvršitelja. Preduvjet za takvu budućnost prestanak je manipulacije mrtvima, ali i manipulacije nama živima putem istih ideoloških obrazaca koji su primjenjivani i u poraću 1945. Zato ćemo reći glasno: Ne, hrvatski narod ne mrzi, u Hrvatskoj se ne provodi i ne postoji fašizacija društva, ona se izmišlja kao povod i opravdanje za obračun s političkim neistomišljenicima. Mi ovdje i na drugim stratištima svoga naroda ne žalimo za propalim državnim tvorevinama koje god one bile jer svoju državu imamo i ona je dovoljno velika da bude dom svih onih koji je vole i koji je poštuju. Ne tražimo vraćanje u povijest već vraćanje dostojanstva žrtvama, onima zbog kojih smo i ovdje i s kojima smo stojeći na ovom tlu isprepleteni u ljubavi, baš kao i korijenje stabala koje ih umjesto nas miluje. Hvala lijepa.

2014.

Orest Wilczynski (ukrajinski grkokatolički svećenik)

Hvaljen Isus i Marija! Poštovana gospodo, na žalost ove godine nisam u mogućnosti prihvatiti Vaš poziv da skupa s Vama odam počast hrvatskim žrtvama jugokomunističkog terora. Ali usprkos svoje tjelesne odsutnosti biti ću sjedinjen s Vama u zajedničkoj molitvi za nevine žrtve ovog stravičnog zločina. Ove godine već sam se obećao organizatorima obilježavanja sjećanja na žrtve ruskog komunističkog masakra u mom gradu Zoločivu. Gdje u razdoblju od rujna 1939. do lipnja 1941. komunistički zločinci masakrirali ne stravičan način više tisuća osoba bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, bez obzira na dob i spol. Stari dvorac kralja Jana Sobieckog u Zoločivu, osloboditelja Beča od turske opsada i spasioca Europe pretvoren je divljim hordama ruskih komunista u tvornicu smrti, strave i užasa. I to je samo jedno od mnogih stratišta na kojima sa sotonskom okrutnošću ruskim okupatorima vršen genocid Ukrajinaca te pripadnika drugih narodnosti širom Ukrajine. Maskari su nastavljeni i nakon ponovnog dolaska Rusa 1944. Tugujem skupa s Vama nad žrtvama ne samo jugokomunističkog režima već i nad hrvatskim žrtvama tijekom srbočetničke agresije na Hrvatsku, Bosni i Hercegovinu u novije vrijeme. Tugujem, ali u isto vrijeme i divim se stoljetnoj upornoj i herojskoj borbi hrvatskog naroda za svoju državnu samostalnost, svoj jezik i kulturu, svoju vjernost Kristovom Križu i Kristovoj Crkvi, kojom upravljaju Nasljednici sv. Petra Apostola. Neka Gospodin u svom velikom milosrđu podari vječni mir svim hrvatskim žrtvama u vječnosti, a hrvatskom narodu mir i blagostanje u našem prolaznom vremenu. S poštovanjem i zahvalnošću.

Boris Prebeg (predsjednik Hrvatskog Obrednog Zdruga Jazovka)

Gospodo ili drugovi predvodnici! Poštujući Vaše predvodničke ustanove – Zdrug Jazovka u ime hodočasnika Spomen-pohoda na Jazovku i sve Jazovke diljem Domovine i Tuđine – opetovano podsjeća, pita i zahtijeva: što politička predvodništva Republike Hrvatske zdušno i pokorno provode sve naloge tzv.Europe, štetne za Hrvatsku. Ali, nikako ne pokreću niti jedan jedini istražno-sudbeni postupak o jugokomunističkim zločinstvima do 1945.  i do ’90., premda takve postupke zahtijevaju iznimno dobre Odluke ili Rezolucije Europskoga vijeća (1096 od 27.VI.1996. i 1481 od 25.I.2006.) te Izjava ili Deklaracija Hrvatskoga sabora (od 30.VI.2006.)?  Zašto prešućuju, ne poštuju, istovjetne poruke iz Bleiburških propovijedi poglavarâ Katoličke crkve u Hrvata. Ne prihvaćaju, dakle, takve odluke i poruke Europskoga vijeća, Hrvatskoga sabora i Katoličke crkve, jer one ne gode zaostalim jugokomunistima u hrvatskim vlastima. Zato smo danas mi promicaitelji  istine i pravde došli na Jazovku, jamu boli kod Sošica na Žumberku, to središnje  mjesto, domovinski znamen vječnih počivališta Hrvata, koje mahom od svibnja 1945. ubijahu partizansko-jugoslavenski zločinci, pokloniti se kao što to činimo uvijek istoga, današnjega nadnevka – 22. lipnja. Žrtve pobacane u ovu Jazovku imaju svoja imena, svoja prezimena koja se taje po arhivima. Poznata su imena i prezimena njihovih komunističkih krvnika koju njihova djeca i unuci u hrvatskim vlastima štite od progona pravosudnih tijela Republike  Hrvatske. Među imenima koja su zapovjedila ili izvršila zločine kod jame Jazovke spominju se Živko Vujčić, Marko Belinić, Rade Bulat, Milka Kufrin, Lutvo Ahmetović,  Milan Žeželj, Marijan Badel, Dragutin Rafaj, Marijan Cvetković, Petar Kleut i drugi. Svi oni stekli su zavidne karijere u društvu, napose u političkoj, zakonodavnoj i sudbenoj vlasti. Ovih dana njih se posebno sjećamo jer se sudilo Josipu Boljkovcu za zločine. Ni iskazi svjedoka pred sudom nisu bili nikakav dokaz. Što se doista dogodilo od  očevidaca  bolje znaju „nasljednici“ u sudstvu. Stoga nas ne čude združena gotovo orkestrirana nastojanja da se  priče o lustraciji zaborave, kao nešto štetno za Republiku Hrvatsku. Lustracija u bilo kojem obimu usporila bi obnovu Jugo-komunističke tradicije u Hrvatskoj. Ostaje otvoreno pitanje hoće li kadrovi u hrvatskom pravosuđu,  izabrani nasljednici i sinovi spomenutih  „heroja“ Jazovke moći ili htjeti provesti bilo kakav osuđujući postupak. Neka drugovi odu u Miru!  Mi znamo da im miran odlazak osiguravaju DORH i Bajić. Ova Jazovka svjedoči da su znali što čine!  U proglasu 2013. godine tražili smo zaštitu prava hrvatskog branitelja Marića.  Što su učinile državne institucije i vlasti?  Vidjela je to cijela Hrvatska. Primile su i veličale četnika, štitili njegov lik i djelo. Što to znači branitelju Mariću?  Naravno to zorno svjedoči da ova protuhrvatska garnitura na vlasti zna što čini. HOZ Jazovka opetuje da je preduvjet ozdravljenja našeg društva i države  bila i ostaje Lustracija. Upravo onakva kakvu su provele primjerice Poljska,  Rumunjska i druge države koje su svrgle komunističku diktaturu. Ostali neprijeporni uvjeti su: ukidanje Zakona o oprostu, jer žrtve od Dubrovnika do Vukovara vape do neba za Istinom i  Pravdom, ponajprije zemaljskom. Oprosta nema. Suditi im treba temeljem dokazivih  činjenica. Zato imamo sva prava i običaje civiliziranog svijeta. Garantiranje prava hrvatskim braniteljima, da  prestane trgovina njihovim pravima i nepotrebno izazivanje nesigurnosti. Nadalje tražimo od vlasti Republike Hrvatske bezuvjetno ukidanje svih osuđujućih presuda po prijekim i ostalim sudovima bez valjane obrane, svih sudbenih i partijskih odluka o progonu i oduzmanju imovine hrvatima u područjima Zrina, Gvozdanskog, Španovice i drugih mjesta širom Domovine. Bezuvjetno vraćanje ukupne imovine žrtvama tih zlosilnih čina. Također, potrebno je vratiti  čast i dostojanstvo pobijenima, protjeranima i njihovim obiteljima i novčano ih obeštetiti za svaku žrtvu palu u protivbi četničkom, jugoslavenskom i komunističko-unitarističkom  presizanju na hrvatsku zemlju. Tražimo da dužnosnici „troroge“ vlasti priznaju masovna zločinstva te prestanu orgijati nad kostima  ubijenih branitelja hrvatske domovine svakog  22. lipnja u šumi Brezovici, kao i orgije četnika 27. srpnja u Srbu. Izgleda da mučenje Hrvata nije dovoljno pa im za to treba dodatno ranu „zasoliti“, pogaziti hrvatski Vukovar i od njega stvoriti enklavu  s dva pisma i dva jezika,  suprotno ustavu Republike Hrvatske. Sigurni smo da znaju što čine! Tražimo da vlasti Republike Hrvatske osiguraju dostatna sredstva za ekshumaciju, uzimanje DNK-a od  žrtava, članova njihovih obitelji, njhovu predaju obiteljima ili njihov dostojanstven pokop u zajedničkoj grobnici na mjestu ekshumacije uz poštivanje svih ljudskih vrednota i vjerskih običaja svakog branitelja hrvatske Domovine. Vrijeme je izvršiti inventuru, provjeriti što su Hrvatske državne  vlasti i nositelji odgovornosti učinili po opravdanim zahtjevima HOZ Jazovka. očekuje da Akademija, Matica hrvatske, domoljubne udruge, znanstvenici povjesničari i vjerske zajednice u RH daju svoj prinos istini. Također očekujemo da te institucije i udruge to posvjedoče na 25. jubilarnom hodočašću  22.lipnja 2015. godine. Stoga je HOZ Jazovka suočen s ugroženošću Domovine zbog ogluhe dosadašnjih vlasti RH na plemenite zahtjeve hrvatskih obranbenih, uzničkih, žrtvoslovnih te inih domoljubnih udruga i osoba, opet u ime Istine i Pravde te u ime sudionika ovoga Spomen-pohoda pozivaju i sami se obvezuju na bezuvjetnu provedbu do ispunjenja svih zadaća iz  ovog i ranijih proglasa. Ovaj Prosvjedni zahtjev prosljeđujemo na pozor i skrb Crkvi u Hrvata, koju titoistički zlodusi zvjerski ubijahu doista šeststo šestdeset i šest (666) puta, Crkvi mučenika poput bl. kardinala Stepinca, Crkvi na djelu za Istinu, Put i Život po Isusu Kristu.

Nikola Kekić (Križevački grkokatolički biskup)

Braćo i sestre po Isusu Kristu, Gospodinu našemu! Naš učitelj Isus Krist danas nas je poveo na ovo mjesto da bi nama, njegovim učenicima, uputio svoju riječ. Ovdje smo na satu povijesti u Božjoj prirodi. Na satu povijesti o spasenju ljudskoga roda i na satu povijesti hrvatskoga naroda. Svojim misaonim očima gledamo unatrag, promatramo sadašnjost, ali oči naše uprte su i u budućnost. Što imamo od pogleda u prošlost? Kad smo polazili školu imali smo i predmet zvan povijest. Naši su nas učitelji učili o povijesti svijeta i naroda. Mnoga plemena i narodi nestali su, dok su drugi uspjeli preživjeti do danas. Posebnu pozornost posvetili su našoj nacionalnoj povijesti, našim hrvatskim narodnim korjenima. Znamo da smo jedan od naroda starih Slavena, da su naši preci u ove divne krajeve koje nazivamo lijepom našom domovinom počeli doseljavati u 7. stoljeću, da su od toga stoljeća pa dalje malo po malo primali krštenje i time postajali narod Božji, da su imali svoje knezove i kraljeve, da su politički ulazili u zajedništva sa susjednim narodima, što je trajalo stoljećima. To su bila teška vremena opstojnosti narodnog bića, jer velika riba uvijek je u napasti da proguta malu riba. Bilo je pokušaja da se iz toga tuđinskog zagrljaja oslobodimo. U tom smislu spomenimo hrvatskoga bana Petra Zrinskog i Krstu Frankopana. Borbu za slobodu Hrvatske platili su svojim životima. Jedini od biskupa koji je u Hrvatskoj stao uz njih bio je naš grkokatolički marčanski biskup Gabrijel Mijakić, koji je svoj život skončao kao robijaš. Nakon raspada političkog zajedništa s Austrijom i Ugarskom nakon I. svjetskog rata, Hrvati opet nisu iskoristili priliku za uspostavu svoje države, nego vođeni politički gledano slijepim vođama ušli u novo zajedništvo južnoslavenskih naroda i sljedećih 20 godina trpjeli nepravde iz Beograda. Među brojnim političkim žrtvama koji su u tom razdoblju životima platili borbu za slobodu je i sin ovoga kraja naše domovine, sin Žumberka rodom ovdje iz Sošica Stanislav Hranilović. Početkom II. svjetskog rata Hrvati su iskoristili ratne prilike i neprilike kako bi konačno došli do svoje države, ali kratko je to trajalo. Ta i takva Hrvatska opet je ovisila o silnicima drugih država, a i o domaćem političkom vodstvu koje očito nije bilo doraslo trenucima vremena. Uzalud su zagrebački nadbiskup sada blaženi Alojzije Stepinac, čiji je jučer bio imendan, a s njime zajedno i naš grkokatolički križevački biskup Janko Šimrak, kao i još neki biskupi, dizali svoj glas protiv nepravdi i progona režimu nepoželjnih ljudi i upozoravali da se na takvim temeljima ne gradi mlada hrvatska država. Znamo svi kako je na kraju sve tragično završilo. Nove komunističke vlasti nemilosrdno su bez ikakva suda u kratko vrijeme okrutno pogubili cvijet hrvatske mladosti. Dio njih i ovdje početkom siječnja 1943. i tijekom svibnja i lipnja 1945. godine. Ovdje dodajem i jedan detalj što hrvatskoj javnosti vjerojatno nije poznato. Naime, dvije naše časne sestre Bazilijanke, Žumberčanke, Irena Smičiklas i Vasilija Popović, saznavši kako novi vlastodršci iz Zagreba danima i noćima kamionima odvoze ljude ovamo na Jazovku i tu ih na najokrutniji način ubijaju i bacaju u ovu jamu, pošle su polovicom mjeseca lipnja 1945. k nadbiskupu Stepincu da ga o tome izvjeste. Čuvši od njih o tim strahotama, on je pred njima telefonom nazvao druga Bakarića i povišenim tonom s njim podugo razgovarao o tim žalosnim zbivanjima. Rezultat tog razgovora bio je da su drugovi prestali dovoziti svoje žrtve na Jazovku. U jamu su bacili živo vapno i zatvorili ju. Okolnom stanovništvu zaprijetli su likvidacijom, ako bi se tko usudio pisnuti o onome što se ovdje događalo. Mene je moj pokojni sošički župnik Stanko Višošević tamo negdje oko 1960. godine kriomice doveo ovamo i tada sam od njega prvi put čuo za Jazovku. I opet nam je bilo suđeno gotovo pola stoljeća živjeti u zajednici južnoslavenskih baroda, lišeni istinske slobode, progonjeni zbog vjere u Boga. I onda se konačno nakon dugih stoljeća na obzorju pojavilo sunce slobode, ali to sunce bilo je obavijeno crvenom bojom. Znak koji ne upućuje na dobro. I bi tako. Počela je teška i krvava borba za konačnu slobodu. Mnogi dični sinovi hrvatskoga naroda dali su svoje živote da bi nam podarili slobodu. Neka im je na tome vječna naša hvala. I počela je živjeti mlada hrvatska država. Narod je na slobodnim izborima sve do sada povjeravao vodstvo države ljudima koji su puno obećavali. Među njima bilo je sposobnih i poštenih političara, ali i onih koji su svoj položaj iskorištavali da bi mladu i ratom osiromašenu državu opljačkali. Materijalna dobra koja su stvarale generacije i generacije marljivih radnika, oni raznim nečasnim manipulacijama prisvojiše. Novac koji pripada ovome narodu, oni strpaše u svoje prljave džepove. I sadašnje vodstvo ove naše države Hrvatske nije u stanju ovome narodu osigurati bolju budućnost, pogotovo našim mladima. Nije sve kriva svjetska ekonomska kriza. U mnogome smo sami krivi za ovakvo stanje jer nas ne vode sposobni ljudi, vizionari. A ima takvih u nas. Samo im se mora dati šansa. Zar netko tko je stručan i sposoban mora biti član neke od naših stranaka da bi isplivao na površinu i da bi mu se pružila šansa? Vrijeme je da vođe tih stranaka počnu razmišljati zrelo, u interesu hrvatskih građana. Ne zaboravimo da je Bog stvarajući ovu zemlju čovjeku povjerio da njome upravlja. I njome trebaju upravljati ljudi koji imaju od Boga talenat za upravljanje. Dajući povjerenje samo takvim ljudima možemo se nadati boljem životu ovdje na zemlji. U suprotnom, i dalje će veći dio građana čamiti u bijedi i neimaštini. Svjesni stanja u kojem se nalazimo, svi smo pozvani da se uključimo u novi rat za bolju Hrvatsku – u rat protiv nepravde, laži, nepoštenih političara, vlasnika pojedinih tvrtki koji svoje zaposlenike tretiraju kao robove, u bespoštedni rat s onima koji na jedan perfidan i agresivan način žele većini hrvatskoga naroda, koji je sazdan na kršćanskim temeljima, nametnuti neke svoje ideje i svjetonazor s ciljem razaranja svega onoga što je dobro i plemenito u čovjeku. Nije Isus uzalud rekao: “Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati” (Mt 7, 15 – 16). U vremenima prije Krista, u Starom zavjetu bijaše također lažnih proroka koji su židovskim kraljevima i narodu govorili i proricali ono što je uhu ugodno za čuti, ali to bijahu obmane. A mnoge proroke koje im je sam Bog slao i koji su korili kraljeve i narod zbog nevjernosti prognaše i ubiše. Takva sudbina snašla je velikoga proroka Jeremiju čije smo riječi danas čuli. Pozivao je kralja i narod na obraćenje i da se ne uzdaju u visoke zidine oko Jeruzalema. Uzalud. I ubrzo ih je neprijatelj porazio i odveo u ropstvo. U svako vrijeme, i danas, potrebni su nam proroci, Božji ljudi, pravednici, koji će narodu Božjem naviještati evanđelje i koji će osuđivati sve ono što u društvu ne valja i što vodi u moralnu i materijanu propast. A po krštenju i krizmi i svaki od nas primio je dar proroštva. Dizati svoj glas za pravdu i istinu, za mir i ljubav, za čovjekovo dostojanstvo. Bog nam uvijek mora biti na prvom mjestu, a onda čovjek njegovo stvorenje na drugom mjestu. Sveti Pavao u poslanici Rimljanima, a i nama, kaže što je zapravo uzrok uglavnom svih zala kroz povijest ljudskoga roda. To je grijeh. To je raditi po svome, a ne po Božjemu. Onaj prvi grijeh u raju zemaljskom, zvan istočni ili izvorni grijeh, smrtonosan je otrov koji je mimo Božje volje čovjek navukao na sebe. Posljedica toga je prvo ubojstvo. Brat ubija svoga rođenoga brata. I tako će se ljudi međusobno ubijati sve do svršetka svijeta, ne držeći ništa do 5. Božje zapovijedi: Ne ubij! U svemu pak tome još je najveći grijeh ubiti nevinoga čovjeka. I onoga koji je tek počeo živjeti u utrobi svoje majke i odrasloga čovjeka. Koliki su nevini ljudi kroz našu hrvatsku povijest stradali? Koliki nevini ljudi u naša vremena u Siriji, Iraku, Afganistanu i nekim državama afričkog kontinenta, pa i Ukrajini, svakodnevno ginu zbog grupa ljudi koji da bi ostavarili svoje političke ciljene nemilice ispred sebe siju smrt. Strašno! Promatrajući s nebesa, da se tako slikovito izrazim, to svoje stvorenje – čovjeka kako je upao u kolo smrti, Bog koji je Ljubav, po svome jedinorođenome Sinu silazi k nama da bi tu našu zlu sklonu ljudsku narav pobožanstvenio i tako joj ulio snagu za borbu s napastima. Sam Bog u čovjeku Isusu žrtvuje sebe na križu za naše vječno spasenje. On svojim uskrsnućem pobjeđuje smrt kao posljedicu grijeha i time svima nama omogućuje diku nebesku. Kolike je neizmjerne ljubavi! Čusmo u današnjem evanđelju Isusa koji svojim apostolima kaže: Ne bojte se! Smjelo propovijedajte evanđelje diljem svijeta. Duh Božji će vas pritom voditi i hrabriti. Ne bojte se ni za svoje živote. Većina vas izgubit će svoje živote i time svojom mučeničkom krvlju opečatiti svoje propovijedanje. Važno je da sačuvate dušu svoju, vjeru u mene, da se ne pokolebate. Doista, izgubiti dušu, znači izgubiti sve. Živjeti u vječnoj tami. Ista je poruka i nama. Ne dopustimo da dušu svoju okaljamo teškim grijesima! Bdijmo nad sobom danju i noću! Vjernik ne može živjeti bez nade, bez pouzdanja. Bogu prepustimo sebe, svoju obitelj i svoj narod. I shvatimo ozbiljno riječi Isusove: “Tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem koji je na nebesima”. Nema, vjerujem, kršćana koji bi se iz nekih razloga izričito odrekli Krista javno pred ljudima. Ali ako kršćanin ne živi u skladu sa svojom vjerom, ako ne poštuje Božji ustav – 10 Božjih zapovijedi i po njima ne živi, on se u praksi, u svakodnevnom životu odriče Boga i time sam kroji svoju sudbinu. Ako živiš mimo Boga ovdje na zemlji, onda ti Bog ne treba niti nakon smrti. Sačuvaj nas, Bože, takva završetka. Svima nam je potrebno istinsko obraćenje. Neka bi nas nazočnost na ovome mjestu, na ovoj žumberačkoj Golgoti, potaklo na razmišljanje o vrijednosti života, na žrtvu koju Bog u svakodnevnom životu od nas traži, a nadasve da se u nama probudi posvemašnja ljubav prema Bogu i ljubav prema svakom čovjeku, pa čak i prema neprijatelju. Sve će nestati. Ostat će samo ljubav, jer Bog je Ljubav.

Boris Prebeg (predsjednik Hrvatskog Obrednog Zdruga Jazovka)

Ja bi još par riječi imao za reći. Zamolio bih samo neka se formira kolona za polaganje vijenaca i svijeća. Dragi prijatelji, dragi hodočasnici, okupili smo se 24. puta nad jamom Jazovkom odati počast žrtvama jugokomunizma. Kao što znate, prokomunističke vlasti nisu stekle snage ni volje usprkos dokazima i svjedocima osuditi niti jednog počinitelja zlodjela na Jazovci ili drugim egzekucijama u domovini i tuđini. Dapače, njihovi nasljednici i djeca zdušno brane i zataškavaju njihove zločine i na sve načine pravdaju i veličaju njihova zlodjela kao danas u Brezovici ili 27. srpnja u Srbu. Kako narod kaže, bagra udbaška ide korak dalje, veliča i štuje jednog od najvećih ubojica hrvatskog naroda Tita. Tito je osoba koja je pobila, utamničila ili raselila na stotine tisuća Hrvata, a drugovi koji bez smjene već 24 godine obnašaju vlasti i dalje ga štuju i u zvijezde kuju. Dragi prijatelji, pitamo se do kada i do kuda će ići ta hrvatska glupost i dvoličnost. Lustracija tih umnoženih kadrova najkraći je i najučinkovitiji put. Pitamo se, zar je potreban još jedan rat da bismo počeli normalno živjeti, govoriti povijesne istine i voljeti lijepu našu hrvatsku domovinu više nego sebe sama. Za dom i sve za Hrvatsku.


JASENOVAC TRANSKRIPT

2015.

Nataša Mataušić (predsjednica Upravnog vijeća Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac)

Pozdravljam sve prisutne preživjele logoraše, rodbinu i prijatelje ubijenih, kao i sve uvažene goste: gospodina Josipa Leku, predsjednika Hrvatskog sabora; gospodina Zorana Milanovića, predsjednika Vlade Republike Hrvatske; gospodina Branka Lustiga, izaslanika Predsjednice Republike Hrvatske; gospođu Vesnu Pusić, prvu potpredsjednicu Vlade Republike Hrvatske i ministricu Vanjskih i europskih poslova; gospodina Berislava Šipuša, ministra kulture; gospodina Orsata Miljanića, ministra pravosuđa; gospodina Tihomira Jakovinu, ministra poljoprivrede; gospodina Milana Bandića, gradonačelnika grada Zagreba; crkvene i vjerske velikodostojnike, zastupnike u Hrvatskom saboru, predstavnike diplomatskog zbora akreditiranih u Republici Hrvatskoj; izaslanstva srpske, židovske i romske nacionalne manjine, izaslanstva antifašističkih boraca i antifašista. Posebno bi se zahvalila na dolasku i prisustvovanju ovogodišnjoj komemoraciji gospodinu Bruni Boyeru, izaslaniku Memorial de la Shoah iz Francuske i gospodinu Stevenu Lockertu, izaslaniku United States Holocaust Memorial Museum iz Washingtona. Poštovani gosti, dragi prijatelji, danas smo se okupili kako bi obilježili 70. obljetnicu proboja posljednjih preživjelih zatočenika Koncentracionog logora Jasenovac i odali počast svim njegovim žrtvama. U noći 21. – 22. travnja 1945. natiskani u mračnoj zgradi postolarske radionice, posljednji muški zatočenici mogli su birati između izvjesne i skore smrti i neizvjesnog pokušaja proboja. Ustaška straža ispred vrata, brisani prostor do logorske žice i stražara s mitraljescem do logorskih vrata, bio je put prema životu dijela zatočenika i istovremena potvrda njihovog ljudskog dostojanstva u odabiru vlastite sudbine. Prema brojnom stanju, te je večeri bilo 1.073 zatočenika. Nakon što su u večernjim satima izdvojeni i odvedeni svi grupnici, panika i strah među zatočenicima bivali su sve veći. Tijekom noći, nekoliko zatočenika se objesilo. Desetak zatočenika, među kojima su bili Ante Bakotić, Čedomil Huber, Dragutin Škrgatić i Pavao Kulašić načinilo je plan proboja. U kišovito nedjeljno jutro, toga 22. travnja 1945. na povik Ante Bakotića «Naprijed drugovi» desetine su provalile vrata. Oko 600 zatočenika pojurilo je prema150 metaraudaljenim logorskim vratima. Mitraljeska vatra s logorskog zida, svakim je trenutkom smanjivala broj onih koji su trčali prema slobodi. Od njih 600, proboj je preživjelo 90. Svi ostali našli su smrt na putu od logorske zgrade do logorskih vrata, na cesti, u hladnoj nabujaloj rijeci Savi, na livadama oko logora i prilazima šumi kod Košutarice. Iscrpljeni od teškog rada, neishranjeni i umorni od iščekivanja predstojeće smrti, bili su lak plijen ustaškim strojnicama. Oko 470 bolesnih, starih i nemoćnih zatočenika nije sudjelovalo u proboju. No, niti jedan nije preživio da svjedoči o njihovoj sudbini. Isti dan, samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz radne grupe Kožare, koja se nalazila u samom mjestu Jasenovac. Brojno stanje zatočenika u Kožari, na dan uoči proboja bilo je167, asamo njih 12 je preživjelo proboj. Ako uvažimo činjenicu da su u Logoru III Ciglana i u Kožari, u noći s 21. na 22. travnja 1945. nalazila 1.240 zatočenika dolazimo do zastrašujućeg podatka da su u zadnjem danu postojanja logora ubijena 1.122 zatočenika.Smisao postojanja JUSP Jasenovac i jest upravo u odavanju počasti i čuvanju uspomena na sve žrtve Koncentracionog logora Jasenovac. U osudi svih motiva formiranja ovog logora, u osudi svih počinjenih zločina kako se oni nikada više ne bi ponovili.

Franjo Habulin (predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH)

Cijenjeni visoki uzvanici, cijenjeni preživjeli zatočenici logora, dragi prijatelji, drugarice i drugovi. Okupili smo se na mjestu neviđenih zločina monstruzne rasne ideologije ustaškog režima kako bi se duboko poklonili njihovim žrtvama i s pijetetom odali počast. Ovdje u Jasenovcu ispod Cvijeta, simbola stradanja Srba, Židova, Roma i Hrvata u Drugom svjetskom ratu, njih preko 80 000. Svaka žrtva ima svoje ime i prezime, godinu rođenja i godinu kada je ovdje najokrutnije ubijena. Bili su krivi jer su bili drugačiji, jer su bili neistomišljenici. Osuđeni su bez suda, na osnovu rasnih zakona koje je kvislinški režim donio odmah po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske. Odnos ustaškog režima prema pripadnicima vlastitog naroda bio je okrutniji od odnosa njihovih naredbodavaca, talijanskih fašista i njemačkih nacista. Hrvatski narod nije prihvatio tuđinsku okupaciju i ustaški režim kvislinške Nezavisne Države Hrvatske. Vođen slobodarskim duhom i slobodarskim težnjama, hrvatski narod odazvao se pozivu antifašističkih snaga vođenih Josipom Brozom Titom na oružani ustanak protiv stranih okupatora i domaćih kvislinških režima. Borba je bila teška i neravnopravna uz ogromne žrtve. Ali konačna pobjeda u Narodnooslobodilačkoj ratu svrstala je Hrvatsku na stranu zemalja saveznica koje su pobijedile fašizam u Drugom svjetskom ratu i isprala sramotu koju je nanio kvislinški režim Nezavisne Države Hrvatske. Tekovine i vrijednosti Narodnooslobodilačke borbe aktualne su i danas. Već Pazinskim odlukama talijanskoj nacionalnoj manjini se zajamčuje autonomija, a trećim zasjedanjem ZAVNOH-a, deklaracijom o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske manjinskim narodima garantira se jednakost i ravnopravnost građana, bez obzira na narodnost, rasu i vjeroispovjest, sigurnost ličnosti i imovine, sloboda govora i štampe. Današnja samostalna, europska i demokratska Hrvatska je cjelovita i ako je to tako, onda bi demokratske vrijednosti trebale važiti na njezinom čitavom teritoriju, od Dubrovnika preko Like, Istre, Zagreba, Slavonije do Vukovara. Ali nad Hrvatskom se danas nadvija opasnost fašizacije. Agresivna ekstremna desnica i ne skriva svoj profašistički karakter. Mladim ljudima se danas nudi vjera i nacionalizam. U školama ne uče antifašizam kao civilizacijsku vrijednost. Knjižnice su ispražnjene od antifašističkih sadržaja, a odnos prema spomeničkoj baštini vezanoj uz antifašizam je kriminalna. Crkveni oci, pojedini, predvode mise za fašističke zločince, a ne za žrtve njihovih zločina. I ne možemo prihvatiti Bleiburg kao mjesto odavanja počasti nevinim žrtvama jer među njima je bilo i zločinaca čijim je žrtvama i posvećen današnji komemorativni skup. Pali borci u antifašističkoj borbi, civilne žrtve rata kao i mlade generacije koje dolaze obavezuju cjelokupnu hrvatsku javnost da se suprotstavi reviziji povijesti, da se suprotstavi minimiziranju žrtava fašističkog terora, veličanju kvislinške vojske kao domoljubne i antifašističke, veličanju ustaških zločinaca i općenito fašistizaciji Hrvatske. S ovog mjesta treba jasno poručiti: ne dozvolimo nove Jasenovce, Danice, Ovčare, Škabrnje, Srebrenice i druga gubilišta jer u njima najviše stradavaju nevini. Mlade generacije, one koje dolaze, zaslužuju bolje od onoga što se danas nudi. Hvala.

Milorad Pupovac (predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća)

Prije 70 godina zatočenici ustaškog koncentracijskog logora smrti krenuli su u proboj. Nisu čekali oslobodioce, već su odlučili da se pridruže snagama slobode. Birali su između neizvjesne slobode i mnogo izvijesnije smrti. Prije 70 godina ujedinjena antifašistička Evropa pobijedila je nacistički režim i njegove kvislinške režime, poput ustaškog. Tada su Evropljani znali što je nacifašizam. Danas i ovdje, nakon 70 godina, zbog onih 600 koji su krenuli u proboj i zbog onih dosad popisanih gotovo 100.000 žrtava trebamo postaviti pitanje: znamo li to mi današnji i ovdašnji što je nacifašizam. Znamo li ga prepoznati i znamo li mu kad treba reći ‘ne’. Znaju li i mogu li znati učenici osnovnih škola u našoj zemlji da je ovdje postojao dječji dio logora u kojem je usmrćeno oko 20.000 djece do 14 godina? Znaju li za druge logore za djecu poput onih u Sisku, Jastrebarskom, Križevcima i Đakovu u koje su dovođena židovska i srpska djeca te izgladnjivana i usmrćivana samo zato što su im roditelji bili Židovi i Srbi? Znaju li da romska djeca nisu imala ni tu ‘privilegiju’ da dospiju u logor nego su s roditeljima ubijana po dolasku u ovaj logor smrti? Znaju li i mogu li znati za Dianu Obexer Budisavljević, Austrijanku udatu za zagrebačkog Srbina koja je sa svojim prijateljima, prije svega s voditeljom Crvenog križa Kamilom Brösslerom, spasila 12.000 njihovih vršnjaka izvlačeći ih iz logora. Može li se održati znanje o tome što se ovdje događalo od augusta 1941. do aprila 1945. ukoliko će se u javnosti davati više prostora onima koji tvrde da je ovo mjesto izmišljotina komunistička i jugoslavenska? Može li se sačuvati sjećanje na ovo strašno mjesto i još strašniju zamisao države, kakva je bila ustaška NDH, ukoliko ni predstavnici ni pravosuđa, ni mnogi opasno u predstavnici politike ne vide ništa sporno a kamo li opasno u stadionskom skandiranju ‘Za dom – spremni!’? Kakva mogu biti sjećanja i kakva može biti svijest o državi koja je ozakonila, organizirala i provodila istrebljenja Židova, Roma i Srba samo zato što je stvorena u ideji rasno, vjerski i etnički čiste države a da neki od današnjih predstavnika države izbjegavaju imenovati nosioce te ideje i odgovornost za njihove zločine prebacuju na ‘sile Osovine’? Možemo li mi današnji koji se ovdje okupljamo i drugi koji ovdje dolaze doživjeti ovo mjesto stradanja uz ovakav postav muzeja i ovakav program njegova rada? Znamo kako su nastala ova dva jezera između kojih prolazimo? Znamo li da su nastala tako što su prvi zatočenici, od kojih su neki dovedeni iz Jadovna, kopali glinu kako bi mogli praviti cigle za logorski zid? Znamo li po čemu je ova humka uz lijevo jezero različita od humke uz desno jezero? Jer su ispod nje kosti onih koji su ubijeni. Ako ne znamo, taj doživljaj ne možemo steći. Na kraju, zapitajmo se danas i ovdje: možemo li, može li naše društvo prepoznati znakove narastanja atmosfere fašizacije i nacizacije? Hoće li obnova nacionalizma i antikomunizma, kao što je to već jednom u Evropi poslužilo prije Drugog svjetskog rata, ponovo poslužiti da se zaboravi sve ovo i hoćemo li smoći snage da pozovemo one koji proizvode strah, da prozovemo one koji promoviraju netoleranciju i da prozovemo one koji rade na zaboravu umjesto na oslobođenju i iskupljenju zbog strahote koja se dogodila na ovom mjestu. Mnogo je pitanja, a ne većinu od njih nećemo odgovarati ovdje. Ali ovdje ćemo reći odgovor koji je moguće reći – neka je slava martirima jasenovačkim.

Branko Lustig (izaslanik predsjednice RH)

Želio bih vas pozdraviti u ime naše predsjednice, Kolinde Grabar Kitarović, ali isto tako zahvaliti na časti koju mi je pružila što me pozvala ovamo. Međutim, ja ne bih htio govoriti o tome u ovom momentu. Ja bih vam se htio obratiti kao broj A3317. To je moj broj iz logora Auschwitz koji sam nosio dvije godine i uspio sam se vratiti. Bio sam u logorima u kojima su bili proboji kao i u ovom, prošao sam kraj Sobibora, kraj Treblinke, čak i kraj krematorija u Auschwitzu, Brezinka, gdje je pokušana pobuna, ali nije uspjela. Međutim, i to nije važno. Važno je da su moga djeda i moju cijelu obitelj iz Osijeka odveli ovamo u Jasenovac, i da je moj djed, Gutter Emanuel, poginuo i ubijen u lančari. To je važno. Važno je to da danas 70 godina nakon tog zločina ljudi jednostavno prelaze preko toga. Ja se bavim djelatnošću u gradu Zagrebu gdje podsjećam mladež na te dane. Gdje prikazujem filmove, gdje činim sve što je moguće da ljudi shvate da su jednog dana tu postojala vrata na kojima je pisala ustaška vojna. I tu su bile ustaške jedinice. Njemački izaslanici u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pisali su i slali note gdje su molili naše ljude da ne budu tako okrutni u logorima jer im to smeta jer ljudi bježe u partizane. Mi smo u centru Europe imali jednu baklju koja je gorila i koja se borila. Naš antifašizam je itekako radio. Ja se sjećam u logorima, u Bergen-Belsenu u Njemačkoj 1945. godine antifašisti su dolazili da nagovaraju i pomažu ljude da dođu kući, da idu natrag u Jugoslaviju. Bilo je strašno i ne može se to zaboraviti. Ne može se kazati da nije bilo fašizma, da nije bilo ustaša, da nije bilo zločina. Pa ljude su klali na svakom koraku. Pa tu na Gradini, tu je bilo tako da su klali sve što su stigli. Jednom se neke Rome klali i ti Romi su imali sa sobom i jednog medvjeda. I kad je došlo do medvjeda, onda je koljač rekao, „ajde ti odi u šumu, ti nemaš ništa s tim“. Čak prema zvjerima su bili milosrdniji nego prema ljudima. Židove, Srbe, Rome, Hrvate koji su se ogriješili na neke njihove neviđene zakone, sve su ih klali. I danas nitko ne može da tvrdi da toga nije bilo. To je bilo, jedino to nije dovoljno dokumentirano. Ja mislim da ne trebam umrijeti tako dugo, dok to jednog dana neću i dokumentirati. Ja si silno želim film o tome. I mislim da bi to bio izvrstan film koji bi prikazao kako je bilo ovdje na Balkanu. Bilo je strašno. Ali to sam već rekao. Zato vas molim da kad odete odavde ponesete to sa sobom u duši i da svima kojima možete govorite o tome, govorite o tim zvjerstvima koja su ovdje bila i koja su se dešavala. Hvala vam puno.

Zoran Milanović (predsjednik Vlade RH)

Dragi prijatelji, peti puta ovdje govorim i više nije lako ponavljati neke stvari koje treba ponavljati, ali od kojih ljudi okreću glavu. I kada se kaže da ne treba politizirati ovakve događaje, to zvuči dobro. Ali, na žalost ovo je bit politike. Ako se o ovome ne govori to znači da se o zločinima šuti. Ovo je bit politike zato što je u ovome što se ovdje događalo, i ne samo ovdje, bit odnosa između čovjeka i čovjeka, ljudi u društvu, zajednica u društvu, između dobra i zla i one banalnosti u svakom čovjeku koja čuči i vreba. Zato se bavimo politikom, poslom i pozivom za koji vjerujemo da je pun sadržaja i smisla. Ja ću pročitati uvod hrvatskog Ustava da bih neke stvari učinio u najboljoj namjeri jasnijima i možda skinuo osjećaj krivnje i frustracije s nekih koji ne razumiju ili ne žele razumijeti: «Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskog naroda, potvrđenu slijedom ukupnog povijesnog zbivanja u različitim državnim obličjima, te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskog naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata u odlukama ZAVNOH-a izraženoj nasuprot proglašnju NDH 1941. godine». Ako ovo nije jasno svakom Hrvatu i svakom građaninu Hrvatske, svakom političaru, onda neka se, molim lijepo, demokratskim sredstvima izvoli zalagati za nijekanje ovoga i za promjenu hrvatskog Ustava i za unošenje u hrvatski Ustav NDH. Ali, takvog junaka ja još čuo nisam i čekam da izađe i da kaže ako to zaista misli. A u međuvremenu ja ću reći i ponoviti ovo: za mene je u Drugom svjetskom ratu postojala samo jedna hrvatska vojska, to su bili hrvatski partizani i partizani Hrvatske.Kada su moji preci u Dalmaciji 1941. godine, dalmatinski Hrvati, išli u partizane nisu znali tko je na čelu tog pokreta, išli su kao patrioti i borci za slobodu protiv porobljenja svoje dalmatinske i hrvatske braće, za zaštitu Srba protiv kojih je provođen zulum. Imali su samo obične, najobičnije ljudske ideale. Hrvatska Lika, Banija, Kordun i narodi koji su tamo živjeli, hrvatski Srbi, narodi Primorja, Gorskog kotara, kasnije i Istre, to je hrvatska vojska i na nju moramo i uvijek ćemo biti ponosni i moramo otvoreno govoriti o svemu što nije bilo dobro, i o zločinima i o ubojstvima nakon Bleiburga, ne na Bleiburgu, nakon Bleiburga, na Teznom. Tamo je šačica razbojnika i ratnih zločinaca za sobom povela tisuće i tisuće mladih ljudi u uniformama, ne žene, uglavnom muškarce, koji su bez suđenja ubijeni, ne na Bleiburgu. Od toga nitko ne treba okretati glavu i o tome treba otvoreno govoriti. Međutim, Bleiburg je mjesto žala i komemoracije propasti NDH, države koja nije bila država hrvatskoga naroda i protiv koje je hrvatski narod, i srpski narod u Hrvatskoj, ustao jer nije mogao trpjeti nepravdu. I kada je Hannah Arendt – osoba koja mnogima možda ništa ne znači, Židovka, filozof, osoba koja je pratila suđenje Eichmannu – početkom 60-ih u Jeruzalemu govorila o banalnosti ljudskoga zla, o tome kako naizgled obični ljudi, domaći ljudi, očevi, preko noći postaju zlotvori i ubojice, misleći pri tome na Eichmanna, i na ono što se dogodilo u njemačkom narodu i njemačkoj naciji tijekom Drugoga svjetskog rata, onda ja mogu reći kao Hrvat da ja tu razinu banalnosti ljudskog zla u hrvatskom narodu u Drugom svjetskom ratu nisam vidio. Bili su zločinci koji su došli iz inozemstva i koji su jednu povijesnu želju i težnju hrvatskog naroda tako brutalno zloupotrijebili i silovali, a s druge strane je bio hrvatski narod, Dalmatinci, Ličani, ljudi s Banije, Kordunaši, Primorci, boduli, naši Gorani. I to 1941. godine, mnogi od njih nisu čekali pad Italije jer nisu mogli trpjeti nepravdu i zlo. I kada se govori o tome, kada političar, odgovorna osoba koju je birao hrvatski politički narod kaže javno da je atmosfera na stadionu na kojemu se skandiralo, odnosno urlalo «Za dom spremni» veličanstvena, onda je bolje da to prešuti. Ili da hladno i dostojanstveno ode s tog stadiona. To nije veličanstvena atmosfera, to je tužna i turobna atmosfera. Volim Hrvatsku i volim da pobijedi 10:0, ali ne na takav način, ne po svaku cijenu, ne država po svaku cijenu. Ova država. Ova Hrvatska. Živio hrvatski antifašizam, živjela moderna i humana Hrvatska!

Josip Leko (predsjednik Hrvatskog sabora)

Poštovani preživjeli zatočenici jasenovačkih logora, poštovani dužnosnici Republike Hrvatske, gospođe i gospodo, dragi prijatelji. Okupili smo se ovdje u ime čovječnosti, u ime najvišeg, moralnog zakona koji nas poziva da se uzajamno poštujemo, razumijemo, da jedni drugima budemo na pomoć i da pritom ne gledamo na porijeklo, na boju kože, očiju ili kose, na vjeru i uvjerenja, na godine života. Danas se ovdje prisjećamo da su nacistički i fašistički režimi koji su u Drugom svjetskom ratu počinili najgori mogući zločin, a to je izdaja čovječanstva i temeljnih načela na kojima se čovječanstvo razvija i napreduje. Ovdje smo u logoru smrti Jasenovac jednom od mjesta na kojima se suočavamo s užasom i patnjama žrtava nacifašističke politike rasne i nacionalne isključivosti. Ovdje smo kako bismo izrazili naše suosjećanje sa žrtvama jasenovačkog logora, poštovanje prema njihovom ljudskom dostojanstvu koje su im ustaše oduzele svodeći ih na običan broj. Strahote Jasenovca opominju i pozivaju sve nas da više nikada ne dopustimo diskriminaciju i progone na temelju nacionalnih, vjerskih, ideoloških ili rodnih razlika. Strahote nas pozivaju i opominju da se odlučno suprotstavimo svakoj politici mržnje, nejednakosti, nesnošljivosti i nasilja. Među ljudima, među narodima i među državama. Na žalost, ni današnji svijet nije lišen zla mržnje. Borba protiv diskriminacije i danas je važna. Podsjećanjem na zločine pružamo priliku mladim generacijama da čuju povijesnu opomenu Jasenovca i drugih stratišta.Ponovno ponavljam da je Republika Hrvatska imala snage i odlučnosti preispitati vlastite političke korijene. Učinili smo to demokratski i s nacionalnom sviješću i ponosom, ali i kritički. Zbog toga smo se mogli pokloniti žrtvama fašizma, obnoviti sjećanja i spomenike na njih te očuvati vlastitu antifašističku povijest. Istodobno smo osudili komunističke zločine odmazde i represije i poklonili se i žrtvama tih zločina. Sve to učinili smo uz osudu zločina učinjenih u bilo čije ime ili u ime bilo koje ideologije. U svijetu mir ni danas nije trajno sačuvan niti su potpuno poražene ideje fašizma. Zato moramo biti osjetljivi i reagirati na recikliranje pobijeđenih i nedemokratskih ideja iz prošlosti i osuđivati ih. Nikada ne smijemo dopustiti da žrtve ustaškog režima u Drugom svjetskom ratu budu zaboravljene ili još gore da bilo tko pokuša umanjivati ili čak negirati ustaške zločine. Zato je važno da na ovo mjesto dolazi što više mladih, da ga posjećuju i studenti. Generacija, koja je preživjela strahote Drugog svjetskog rata i sudjelovala u borbi protiv zločinačkih okupatorskih njemačkih i talijanskih kao i izdajničkog ustaškog režima na odlasku je. Uskoro više neće biti živih svjedoka koji će moći pričati o do tada neviđenom zlu koje je zadesilo Europu. Današnja Republika Hrvatska nije i ne želi biti slijednica ustaške tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Naše vrijednosti su antifašizam koji je sastavni dio demokratskih vrijednosti i te vrijednosti smo ugradili u temeljni zakon države, u Ustav i na tim vrijednostima gradimo našu državu i društvo. Na kraju, svim žrtvama logora Jasenovac u ime Hrvatskog sabora i svoje osobno ime izražavam najdublji pijetet i poštovanje. Hvala.

 

2014.

Nataša Mataušić (predsjednica Upravnog vijeća Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac)

U ime Javne ustanove SP Jasenovac, pozdravljam sve prisutne preživjele zatočenike jasenovačkih logora, rodbinu i prijatelje jasenovačkih žrtava, kao i sve uvažene goste: g. Ivu Josipovića, predsjednika RH, g. Josipa Leku, predsjednika Sabora, g. Zorana Milanovića, predsjednika Vlade RH, g. Željka Jovanovića, ministra znanosti, obrazovanja i sporta, general majora Dragu Lovrića, načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga, zastupnike u Hrvatskom saboru, g. Zdenka Vahovca, zamjenika županice Sisačko-moslavačke županije, gđu Mariju Mačković, načelnicu općine Jasenovac, g. Berislava Šipuša, zamjenika ministrice kulture, veleposlanike stranih zemalja u RH, crkvene velikodostojnike i predstavnike vjerskih organizacija, predstavnike antifašističkih udruga, kao i naroda stradalnika u RH: gospodina Milorada Pupovca, predsjednika Srpskog narodnog vijeća, gospodina Ognjena Krausa, predsjednika Koordinacije židovskih općina u RH i predsjednika Židovske općine Zagreb, Veljka Kajtazija, nezavisnog saborskog zastupnika, kao i Aleksandra Tolnauera, predsjednika Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Žao nam je što danas među nama, zbog opravdanih razloga, nije i g. Milan Bandić, gradonačelnik grada Zagreba, jer upravo njemu i gradu Zagrebu zahvaljujemo na uređenju prilazne ceste, parkinga, odmorišta uz fontanu, ceste koja vodi do pasarele i hortikulturnom uređenju okoliša. Prošli je tjedan zasađeno, kao donacija Grada Zagreba i 10.000 cvjetova. Po jedan za svakog ubijenog stanovnika Zagreba u Koncentracionom logoru Jasenovac i Stara Gradiška. S velikom zahvalnošću pozdravljam delegaciju grada Zagreba. Na njihovom predanom radu u korist ustanove, zahvalila bih se i pozdravila sve prisutne članove bivšeg Savjeta JUSP Jasenovac, a posebnoj bivšoj predsjednici gospođi Katici Sedmak. SP Jasenovac po broju zaposlenih je mala, a po rezultatima rada velika ustanova koja danas surađuje s brojnim europskim, američkim i izraelskim institucijama koje se bave istraživanjem i prezentacijom građe o genocidu i Holokaustu, te obrazovanju mladih. U sklopu svojih aktivnosti bavi se ne samo muzejskim već i istraživačkim, izdavačkim i obrazovnim radom. Iako dislocirana od većih gradskih središta, ona danas, po broju posjetioca ne zaostaje za većinom zagrebačkih muzeja. Ponosna sam što sam predsjednica Upravnog vijeća ove važne ustanove Republike Hrvatske. Istraživački rad na dopunama i izmjenama Poimeničnog popisa žrtava koncentracijskih logora Jasenovac i Stara Gradiška, naša je stalna zadaća, dug i obaveza prema onima koji su godinama bili stavljani pod zajednički nikad neverificirani zbroj žrtava. I pri tom se uvijek zaboravljalo da je konačan broj, zbroj pojedinačnih ljudskih sudbina, sjećanja, planova, nadanja, ljubavi i strahova koji su zauvijek nestali kad je zamahnula ustaška kama i ustaški nož ili kad se tijelo iscrpljeno od bolesti, neishranjenosti, psihičkih i fizičkih tortura predalo smrti kao jedinom izlazu iz strahovitih patnji. Pred nama su veliki i odgovorni zadaci: obnova i revitalizacija objekta «Kule» u Staroj Gradiški i izrada muzejskog postava posvećenom žrtvama tog ustaškog logora, a s tim u vezi i rad na izmjenama sadašnjeg postava Memorijalnog muzeja u Jasenovcu. Podstrek našem radu daje i Povelja Predsjednika Republike Hrvatske, gospodina Ive Josipovića koju je prošle godine u ime ustanove primila gospođa Nataša Jovičić, ravnateljica ustanove. Povelja nam je dodijeljena za izniman i osobit doprinos u odavanju počasti žrtvama koncentracijskih logora Jasenovac i Stara Gradiška, promociji istine i suočavanju s vlastitom prošlosti, te edukativnoj, znanstveno-istraživačkoj, publicističkoj i međunarodnoj suradnji, a u prigodi 45. obljetnice osnutka i djelovanja. Poštovani gosti, dragi prijatelji, bilo je isto ovako kišno nedjeljno jutro, toga 22. travnja 1945. godine kada su posljednji muški zatočenici jasenovačkog logora, natiskani u mračnoj zgradi postolarske radionice odlučili umjesto izvjesne i sigurne smrti, izabrati neizvjesan pokušaj proboja. Ustaška straža ispred vrata, brisani prostor do logorske žice i stražara s mitraljescem do vrata, bio je put prema životu dijela zatočenika i istovremena potvrda njihovog dostojanstva u odabiru vlastite sudbine. Na povik Ante Bakotića «Naprijed drugovi» oko 600 zatočenika, od njih nešto više od tisuće, pojurilo je prema 150 metara udaljenim logorskim vratima. Mitraljeska vatra s logorskog zida svakim je trenutkom smanjivala broj onih koji su trčali prema slobodi. Od njih šesto proboj je preživjelo 106 zatočenika. Svi ostali našli su smrt na putu od logorske zgrade do logorskih vrata, na cesti, u hladnoj nabujaloj rijeci Savi, na livadama oko logora i prilazima šumi kod Košutarice. Iscrpljeni od teškog rada, neishranjeni i umorni od iščekivanja predstojeće smrti, bili su lak plijen ustaškim strojnicama. Oko 470 starijih i bolesnih zatočenika nije sudjelovalo u proboju. No, niti jedan nije preživio da bi svjedočio o njihovoj sudbini. Isti dan samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz radne grupe «Kožara» koja se nalazila u samom mjestu Jasenovac. Brojno stanje zatočenika u «Kožari», na dan uoči proboja bilo je 167, a samo njih 11 je preživjelo proboj. Prošle godine predsjednik republike g. Ivo Josipović, dodijelio je posljednjim preživjelim učesnicima proboja odlikovanja Reda Stjepana Radića, a ustanova priznanja s likom Ante Bakotića. Poštovani gosti, dragi prijatelji, smisao postojanja JUSP Jasenovac, upravo i jest odavanje počasti i čuvanje uspomene na sve žrtve Koncentracionog logora Jasenovac, u osudi svih motiva formiranja ovog i svih drugih logora na području NDH, u osudi svih počinjenih zločina kako se oni ne vi više nikad ponovili. Hvala.

Milinko Čekić (predsjednik Udruženja logoraša Jasenovac-Beograd)

Dame i gospodo, poštovaoci žrtava fašizma i nacizma, logoraši, raduje me što ste ovde, da zajedno, još jednom, učinimo Pomen stotinama hiljada nevinih žrtava umorenih u jasenovačkom logoru i drugim logorima i stratištima na ovim prostorima, tokom Drugog svetskog rata – posebno umorenoj deci. Moja prva sećanja počinju od 6. maja 1942. godine, krsne slave moje porodice – Đurđevdana (za dva dana biće od tada 72 godine), kada se porodica poslednji put našla na okupu. Ono najstrašnije što sam posle toga doživljavao, ostalo je u mom sećanju zabeleženo kao kamerom. Nižu se slike odlaska porodice na Kozaru, slike u zbegu, svakodnevnog granatiranja i bombardovanja, slike mrtvih i raskomadanih ljudi, žena, dece, životinja. Došlo je do nemačko-ustaške ofanzive protiv naroda u Kozari koji nije nikog ugrožavao. Otpor koji su naši očevi pružili je slomljen. Usledio je masakr nad golorukim narodom. Oni koji nisu ubijeni na Kozari, zarobljeni su i odvedeni u Jasenovac, Staru Gradišku i druge logore. Oca sam poslednji put video na Cerovljanima, kada je odvojen sa ostalim odraslim muškarcima. Rasuli su se i ostali članovi porodice. Moja majka, sa nas troje dece, našli smo se sa ostalim zarobljenim narodom u logoru Jasenovac. Mesec i po dana smo bili na otvorenom prostoru, okupljeni u grupama, izloženi letnjoj žegi, kiši, noćnim hladnoćama, gladi. Ne sećam se da sam bio gladan, a bio sam. Ne sećam se da sam nešto jeo, sem neke smrdljive vode – ne znam da li je to bila hrana sa kazana ili voda iz obližnje bare. Logor je nekad bio pun ljudi, a zatim skoro prazan. Jedni su nekuda odlazili, da bi drugi došli. Iz Jasenovca smo sa mnogo drugih logoraša transportom sprovedeni u Grubišno Polje, a krajem septembra ustaše su nas odvele u logor Sisak. Kada su nas oduzeli od majke imao sam šest godina, sestra Dragana tri godine i Zdravka osam meseci. Delili smo sudbinu ostalih 6693 dece koja su se tih meseci našla u logoru u Sisku. Deca, koja su mogla da se kreću, besciljno su hodala, kao da nešto traže. Ona mlađa, puzala su po podu. Neprekidno se čuo plač dece, dozivanje majki, traženje hrane, vode. Iznemogla deca su ležala, kao da spavaju. Neka od njih su bila mrtva. Svako jutro odnosili su mrtvu decu. Zahvaljujući Diani Budisavljević i hrvatskim humanistima, iz logora Sisak smo dopremljeni u Zagreb. Obe sestre su mi preminule. Prošle godine sam u arhivu u Zagrebu pronašao “Razglednicu” [umrlicu) za moju najmlađu sestru. Preminula je u prihvatilištu Josipovac i sahranjena na Mirogoju, sa još 862 umrle dece. Moje preživljavanje je priča za drugo mesto, ovde govorim o umorenim. Poštovani, u selu Slabinja, opština Bosanska Dubica, gde sam rođen, na spomeniku podignutom žrtvama fašizma upisano je 1241 lice, od kojih su 114 deca, 465 su poginuli borci, a 776 su žrtve ustaškog i nemačkog zločina. Od 54 člana moje šire porodice (4 kuće od jednog pretka) rat nisu preživela 24 člana, od kojih su 12 deca – najstarije 14 godina, a najmlađe 8 meseci. Priča sa sličnim ishodom može da se čuje u svakom od potkozarskih sela, Hercegovini, Baniji, Slavoniji i svim drugim krajevima na teritoriji Nezavisne države Hrvatske i od svih onih koji su preživeli golgotu u ustaškim logorima. Postavlja se pitanje: Zašto su ubijana deca? Nisu ta deca bila “kolateralna šteta”. Bilo je to ciljano i planirano ubijanje nevinih ljudi, Srba, Jevreja, Roma, od najmlađih do najstarijih, bez obzira kako to danas ko nazivao – holokaustom, genocidom ili, jezikom koji svi razumemo -zločinom. Zašto su ubijana deca? Možda je deo odgovora u Uputstvu Heinricha Himlera, šefa Gestapoa, od 25. maja 1942. godine, koji, između ostalog, kaže: “Osumnjičene porodice, pa čak i čitava plemena, treba bez izuzetaka streljati, … decu streljanih treba oduzeti njihovim majkama kako ih ne bi odgajale u mržnji prema Nemcima. Majke poslati u koncentracione logore.” Himler kao da je prepisao deo ustaških planova i ideologije. Sve je bilo mnogo ranije zacrtano u propisima Nezavisne države Hrvatske i naredbama njenih zvaničnika, koje su ustaše revnosno izvršavale. Jasenovac je sinonim za stradanje srpskog, romskog i jevrejskog naroda. On je spomenik našeg pamćenja. Počinjeni zločini se pamte kao zapisi u genetskom kodu i ostaće upamćeni hiljadama godina, kao biblijski zločin Iroda nad decom u Vitlejemu. Zato, neka se ne očekuje da oprostimo zločine i zaboravimo one koji su ih počinili. Ali, da za zločine počinjene bilo kada, bilo gde i od koga, ne optužujemo ceo narod, u čije ime su ih državne i vojnopolitičke formacije tog vremena počinile. Prava reč je pomirenje. Ta reč, pre svega, podrazumeva jasno distanciranje od onih sunarodnika koji su počinili zločine, koji negiraju ili neutemeljeno umanjuju broj žrtava, podstiču verske i međunacionalne sukobe, ruše obeležja i spomenike kulture i uskraćuju pravo manjinskom narodu na negovanje tradicije i kulturne baštine? Pomirenju će više doprineti vraćanje naziva jedne ulice ili skinute spomen ploče, kojima je obeležavano stradanje, nego sva retorika, bez obzira što je dobronamerna i iskrena. Gest pomirenja je i današnji komemorativni skup, gde odajemo Pomen žrtvama, ne samo u sistemu logora Jasenovac, već svim nevinim žrtvama stradalim tokom Drugog svetskog rata. Odajemo pomen i mnogim poznatim i nepoznatim humanistima, koji su, često rizikujući svoj život, radili na spasavanju logoraša. Neka počivaju u miru! Gete je rekao da ratovi unesrećuju mnoge, dok traju, a ne usreće nikoga kada se završe. Nismo li to i sami iskusili, kako u našoj daljoj, tako i u bliskoj prošlosti. Hvala na pažnji.

Zoran Milanović (predsjednik Vlade RH)

Nakon ovako potresnog svjedočanstva, teško je govoriti, i ustvari svaki put kad ovdje dolazim, a do sad sam govorio jednom, pitam se što reći i ima li se što novo za reći. Da li ponoviti da je ovo podsjećanje na ono zlo u čovjeku, u koje ne vjeruješ dok se ne dogodi? Kao što ni tada, vjerojatno većina ljudi i nije vjerovala. Što taj rat može donijeti i kakvo zlo može u čovjeku probuditi. A eto, dogodilo se. Ti zločini su bili ovdje, ne u ime naroda, jer ja pripadam tom narodu, i ne dopuštam da ih je itko činio. Nego u ime države koje nema u hrvatskom Ustavu, nikad je nije bilo i nikad je neće biti. Ta država nije bila neovisna, država je očito bila kao instrument sile i represije koju je imala, a je li bila hrvatska? Za mene nije. Ta država je, kao što je rekao gospodin koji je svjedočio prije mene, imala propise koje je prevjerno i prerevno počela provoditi prije Trećeg Reicha. I to je grozno, i to treba ponavljati. I za to nema opravdanja i nema objašnjenja. Nema čak ni iracionalne podloge za to. Zašto je to bilo potrebno? Zašto je bilo potrebno ubiti ove ljude koji su bježali odavde? Muškarce. Žena nije bilo. One su ubijene dan ranije. Je li bilo potrebno ubiti te ljude ili ih samo pustiti da odu nakon toliko godina, kao što su to napravili u jednoj mjeri i nacisti u Poljskoj. To je travanj 1944. godine. Sovjetska vojska je pred Berlinom, Amerikanci su davno prešli Rajnu, sve je otišlo, sve se raspalo, ako je ikad itko vjerovao u novi svijet, u „svjetski poredak“, to je kraj travnja 1944. godine. I opet su ti ljudi ubijeni. I to se nikada neće moći shvatiti i to nikada neće moći biti objašnjeno. Kao i to da se u toj državi tada provodio teror nad pripadnicima manjina prije nego što je Njemačka napala Sovjetski Savez. Dva i pol mjeseca prije nego što je Njemačka napala Sovjetski Savez po Hrvatskoj se palilio i ubijalo i interniralo, po toj Nezavisnoj Hrvatskoj. Zašto? Tek napadom Njemačke na Sovjetski Savez počinju masovna ubojstva. Ubojstsva i egzekucije. Prije toga logori, geta, internacija Židova u Poljskoj, ali izravno ubijanje, istrebljivanje manjina, do tog dana prije, do tog napada na Sovjetski Savez, Europa nije vidjela. To se, nažalost, dogodilo ovdje, na prostoru na kojem mi živimo. I to je i u velikom broju ljudi, predaka ljudi koji ovdje žive, Srba, ali i desetaka i stotina tisuća Hrvata, Dalmacije, Slavonije, Zagorja, Istre, Primorja, otoka probudilo onaj osjećaj pravde i čovječnosti, da se pobune i ustanu protiv toga. Jer, reći ću ovdje kao predsjdnik Hrvatske Vlade, kao Hrvat koji zna i osjeća i svjestan je šta hrvatskom narodu znači njegova država, da cijena koju je jedan narod i jedna generacija spremna platiti za državu, ne smije biti u protivnosti sa svim načelima čovječnosti. A to je ta država bila. I zato se protiv nje pobunilo toliko Hrvata. I naravno oni koji su bili izravno proganjani, samo zato jer su pripadali drugom plemenu, drugoj naciji, drugom rodu, to su stvari koje moramo cijelo vrijeme ponavljati i ponavljati svojoj djeci. Ubojice i zločinci su odavno mrtvi. Ne vjerujem da je itko od njih preživio. Možda jest negdje daleko, neka mu je nemirana starost. Međutim, oni koji danas šire simaptije prema takvima, prema onome što su radili, rade lošu stvar i bude u čovjeku opet ono zlo. Za to nema opravdanja. Hrvatska danas, Hrvatska članica Europske unije, Hrvatska moderna, tradicionalna, ali i liberalna država, koja dopušta prava, ne samo da dopušta, nego potiče i razvija prava manjina, onih koji su dukčiji, ta Hrvatska je jamac da se ne ovako zlo, nego nikakvo slično zlo, ne smije i ne može dogoditi. I zato kada govorimo javno, kada nastupamo javno, jako je važno kakve riječi biramo i kakve izraze i geste, ako hoćete i grimase, upućujemo onima drugima, koji su samo susjedi. Ovdje u kući, u domu ili preko granice. Jer od te riječi, te geste, te grimase, te psovke se stvarao sloj mržnje koji je dopustio četrdesetih godina prošlog stoljeća da se dogodi takvo zlo. Gruba riječ prema Židovu, prema pripadniku manjine nije prvi put izašla u javnost 1941. godine. Desetljeća su tolerancije takvog govora, takvog garda, takvih gesta, prethodile zločinu. I zato je, ponavljam, jako važno, kako govorimo, kako se ophodimo, kako odgajamo svoju djecu i gdje povlačimo tu vidljivu crtu između dopuštenog i nedopuštenog, dobra i zla. Samo je to pravi put. I jedini pravi put. Dragi prijatelji, dame i gospodo ovdje se treba vraćati baš zato što je toliko neugodno.

Josip Leko (predsjednik Sabora RH)

Poštovane gospođe i gospodo, ovdje sam u svojstvu predsjednika Hrvatskog sabora, ali prije svega kao čovjek koji, odaje pijetet, duboko potresen sudbinom zatočenika i žrtava jasenovačkog logora, na mjestu opomene čovjeku svake generacije. Na ovom mjestu suočavamo se s nečovječnošću, brutalnošću i bezobzirnošću, suočavamo se sa silnom mržnjom prema “drugima”, s mržnjom koja se nemilice iskaljivala mučenjem, ubijanjem i stvaranjem koncentracijskog logora Jasenovac. Već dugo godina svake godine okupljamo se na komemoraciji ovdje u Jasenovcu te obilježavamo spomendan kako bismo izrazili pijetet nevinim žrtvama fašizma. Ali i iskazali solidarnost s onima koji trpe zbog nasilja, diskriminacije i poniženja, i danas. Činimo to i zato, kako bismo podsjetili na strahote i zloćudnost sistema koji je doveo do toga da samo na ovom mjestu bude pogubljeno više od 80.000 ljudi, među kojima je bio i veliki broj djece. Gospođe i gospodo, svaki režim, koji svoju moć gradi na gaženju ili gušenju ljudskih sloboda i prava zaslužuje najoštriju osudu svakog čovjeka. Ustaški režim je bio upravo takav, neslobodarski režim, režim bezobzirnog nasilja i strahovlade. Pa koji logori su djelo ustaškog režima. Ovo Spomen-područje Jasenovac trajna je opomena I upozorenje ne samo svima nama već i budućim eneracijam da svatko može biti proglašen “manje vrijednim” poput ovih žrtava ovdje, u slučaju da opet jednom pobijedi neka totalitarna ideologija koja počiva na nasilju, diskriminaciji i segregaciji. Upravo zato da se to ne bi ponovilo, zato da više nikada ne bude mržnje, ratova i ubijanja, okupili smo se danas ovdje, kako bismo podsjetili na sve zlo koje sa sobom donose gušenje slobode i zatiranje ljudskih sloboda i temeljnih prava. Strahote Jasenovca opominju i pozivaju sve nas da više nikada ne dopustimo diskriminaciju i progone na temelju nacionalnih, vjerskih, ideoloških ili drugih razlika. Jasenovac nas poziva da se odlučno suprotstavimo svakoj politici mržnje, nejednakosti, nesnošljivosti i nasilja i među ljudima i među narodima. Na žalost, ni današnji svijet nije lišen zla mržnje. Borba protiv diskriminacije i danas je važna. Zato podsjećamo na zločine Jasenovca i drugih stratišta. Gospođe i gospodo, želim naglasiti, Hrvatska je imala snage i odličnosti preispitati vlastite političke korijene. Učinili smo to demokratski i s nacionalnom sviješću i ponosom, ali i kritički. Zbog toga smo se mogli pokloniti žrtvama fašizma, obnoviti sjećanja i spomenike na njih te očuvati vlastitu antifašističku povijest. Istodobno smo osudili komunističke zločine odmazde i represije i poklonili se i žrtvama tih zločina. Sve to učinili smo uz osudu zločina učinjenih u bilo čije ime ili u ime bilo koje ideologije. Danas u svijetu mir nije trajno sačuvan niti su potpuno poražene ideje fašizma. Oni koji recikliraju pobijeđene ili nedemokratske ideje iz prošlosti osuđeni su od povijesti i ne ostvaruju razvojnu perspektivu, niti ne osiguravaju mir ni razvoj sebi ili budućim generacijama. Hrvatska i danas mora biti dosljedna svojoj politici afirmacije demokratskih vrijednosti u cilju boljeg života i životnog standarda svojih građana i njihove socijalne sigurnosti, ali i kao vjerodostojna članica EU. Današnja demokratska i europska Hrvatska izrasla je na vrijednostima antifašizma – na miru, slobodi, demokraciji, zaštiti ljudskih i manjinskih prava. To su trajne vrijednosti hrvatskog društva, i hrvatske države. Na tim najvišim ljudskim vrijednostima Hrvatska želi i dalje graditi svoju budućnost jer budućnost se i može izgraditi samo u miru, slobodi, uzajamnom poštovanju, solidarnosti te želji za dijalogom i suradnjom.

Ivo Josipović (predsjednik RH)

Poštovani nekadašnji zatočenici logora Jasenovac, poštovana rodbino stradalnika, gospodine predsjedniče Hrvatskog sabora sa zastupnicima, gospodine predsjedniče Vlade s ministrima, uvaženi predstavnici Županije i Jasenovca, cijenjeni predstavnici vjerskih zajednica,poštovani sudionici ove komemoracije, događaji koji zauvijek ostaju u kolektivnom sjećanju naroda i čovječanstva, gotovo bez iznimaka, utisnuti su u naše sjećanje strašnim stradanjem, bolom i tugom koji traju i ne mogu prestati. Logor Jasenovac, mjesto na kojemu se danas nalazimo, osnovan je na početku Drugog svjetskog rata, s ciljem da bude mjesto zaborava. Bio je stratište, mjesto na kojemu je preko 80 tisuća osoba na najstrašniji način mučeno, ubijeno i osuđeno na nepostojanje i zaborav. Na ovome mjestu se dogodio zločin, genocid, koji nikada neće prestati boljeti, koji nikada nećemo zaboraviti. Obilježavajući danas 69. obljetnicu proboja zatočenika iz jasenovačkog logora, sjećamo se svih žrtava. Zatočenici su ovdje podvrgnuti nezamislivim strahotama. Ti su ljudi bili krivi, zatvoreni, mučeni i ubijeni jer su bili krive nacionalnosti i vjere, ili jer su slijedili „krivi“ svjetonazor. Bili su Židovi, Srbi, Romi, Bošnjaci, Hrvati…, mnogi su bili antifašisti ili ljudi koji nisu mogli protiv svoje savjesti. I na ovom mjestu strašne tragedije, ovdje u Jasenovcu, moramo iskreno zažaliti što se zločin, dogodio u ime ideje stvaranja hrvatske države. Oni koji su Hrvatsku željeli stvoriti zločinom i nacifašističkom ideologijim, nisu to mogli učiniti. Učinili su zlo drugima, ali i Hrvatskoj i hrvatskome narodu. Ali, tijekom Drugog svjetskog rata, ogromna većina hrvatskog naroda bila je protiv ustaške politike i zločina te je zajedno s drugim narodima tadašnje Jugoslavije, Europe i Svijeta masovno sudjelovala u antifašističkom pokretu. To je potrebno naglasiti u ime pravde i povijesne istine. U vremenu društvenih kriza, kakvu živimo i danas, opasnosti isključenja, mržnje i netolerancije te zametci fašizma i drugih totalitarnih ideologija uvijek ostaju latentno prisutni i u modernom društvu. Ne zaboravimo, teška gospodarska kriza majka je fašizma. Zločini počinjeni u Jasenovcu i drugim koncentracijskim logorima u Europi podsjećaju na razorne potencijale totalitarizma koje i danas prepoznajemo u svijetu, u Europi, a i kod nas. I zato zlo treba i danas nazivati pravim imenom, valja mu se suprotstaviti i ponovo reći: nikada više! Ali, unatoč tom obećanju koje često dajemo, svijet iznova i iznova, olako prelazi preko zla, politika i ideologija koje zazivaju rat, mržnju, isključenje drugih i drukčijih, nasilje…. Često šutimo, ne borimo se protiv zla već u njegovu zametku, neki jer se boje, drugi jer ne prepoznaju zlo, treći jer misle da ionako ne mogu ništa promijeniti. Nije tako! „Masovno uništavanje Židova u koncentracijskim logorima nije bilo popraćeno burnim emocionalnim reakcijama, već mrtvom tišinom i nebrigom“, bilježi Zigmund Bauman. Zato, ne skrećimo pogled! Ne budimo ravnodušni! Zajedništvo i odlučnost u prokazivanju zla je jedina istinska snaga protiv novih Aushwitza, Jasenovca i drugih stratišta i zločina za i nakon II. svjetskog rata. Mi smo čuvari sjećanja na patnju ljudi koji ovdje počivaju. To smo danas, bit ćemo i ubuduće. Dugujemo sjećanje svakoj pojedinoj osobi koja je stradala ovdje i na svim sličnim mjestima širom svijeta. Sjećanje je kao štit koji može spriječiti neku buduću tiraniju i nepravdu, neki budući zločin. Neka je sjećanje most koji nas povezuje u dobru i oprostu, ne mač koji traži osvetu. Jer zlo ne smije nikada biti isprika za novo zlo. Ali, zlo želi uništiti sjećanje. Želi ga uništiti lažima, negiranjem zločina, ali i prijetnjom i nasiljem. Ustanova Spomen područje Jasenovac i ljudi koji tako brižno. mararljivo i pošteno čuvaju za nas povijest, jedina su kulturna institucija koja je zbog prijetnji pod stalnom policijskom zaštitom. To govori da zlo nije nestalo, da je tu i vreba. Ne dajmo mu priliku! Mi smo odgovorni za budućnost. Ovo nam mjesto mora biti štit protiv zla, naš zalog protiv mogućnosti da se strahote Jasenovca ikada ponove. Kameni cvijet pred nama već četrdeset i šest godina stoji kao simbol stradanja ali i simbol života. Po riječima njegova autora, „nikoga nije vrijeđao, nikome nije prijetio, nije pozivao na osvetu, a ipak nije skrivao istinu.” Izrastao je na kosturnici tolikih žrtava, nikog ne imenujući ponaosob, ne dijeleći žrtve ni po vjeri, ni po etničkoj pripadnosti,i ni po čemu drugom. Ove su žrtve prije svega ljudi. Bili su onakvi kakvi smo mi danas, obični, roditelji, djeca, prijatelji, radnici, profesori, seljaci, vjernici, nevjernici, s vrlinama i manama, kakve i mi imamo. Čini se da ovaj cvijet najbolje zna koga i zašto čuva ispod svog dubokog korijenja, na koga nas podsjeća, ovako uspravan i okrenut suncu. Uči nas kako se čuva sjećanje. Uči nas suosjećanju, pijetetu, praštanju i nadi. Svake godine iznova učvršćuje naše uvjerenje da ne smijemo dozvoliti da se zlo koje je ovdje bilo više ikada ponovi. Počastimo trenutkom tišine, osjećajem poniznosti i poštovanja, ovo spomen područje i žrtvu ljudi koji su ovdje stradali. Neka se danas svatko kome su ljudskost, ljubav i naša Domovina Hrvatska u srcu, bez suvišnih računica, bez politike, bez prebrojavanja naših i njihovih, u dostojanstvenoj tišini, ovdje podno bijelog cvijeta boli, iskreno pokloni svim žrtvama Jasenovca. Neka im je slava!

 

BREZOVICA TRANSKRIPT

2015.

Franjo Habulin (predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH)

Cijenjena predsjednice Republike Hrvatske, cijenjeni predsjedniče Vlade Republike Hrvatske, izaslanice predsjednika Hrvatskog sabora, cijenjeni veleposlanici u Republici Hrvatskoj, Vaše eskcelencije, visoki gosti i uzvanici, drugarice i drugovi. Zadovoljstvo mi je što vas mogu pozdraviti na današnjoj svečanosti obilježavanja Dana antifašističke borbe i formiranja Prvog partizanskog odreda na prostorima okupirane Kraljevine Jugoslavije. S posebnim zadovoljstvom pozdravljam borce, učesnike Narodnooslobodilačkog rata. Ustanak u Hrvatskoj nije se dogodio slučajno i stihijski. Još na Petoj zemaljskoj konferenciji 1940. godine u Dubravi donjeta je odluka o pokretanju Oslobodilačkog rata u slučaju napada nacističke Njemačke i fašističke Italije na Jugoslaviju. U kratkom razdoblju, koje je prethodilo novom Svjetskom ratu, Komunistička partija vođena Josipom Brozom Titom, postala je sposobna da kao jedina politička snaga pokrene narod na oružanu borbu protiv okupatora. Dobro je poznato da su sve građanske političke partije poslije okupacije Hrvatske ili pasivizirale ili poduprle okupaciju, ustaški poredak i Nezavisnu državu Hrvatsku. Činjenica je da su jedino komunisti imali hrabrosti i viziju da pokrenu ustanak i da ga artikuliraju kroz parole bratstva i jedinstva, jednakosti i ravnopravnosti, naroda i narodnosti. Time su se suprotstavili ideji o međunarodnom sukobu Hrvata i Srba za interese okupatora. Bez te vizije ne bi bilo pobjede. Ne znači da su antifašizam i komunizam isto. Točno je da su svi komunisti bili antifašisti, ali je točno i to da svi antifašisti nisu bili komunisti. Odlazak sisačkih komunista u šumu Brezovica 22. lipnja 1941. godine i formiranje Partizanskog odreda bilo je izraz opredjeljenja većine hrvatskog naroda koji se nije mirio s okupacijom i zločinačkim režimom Nezavisne države Hrvatske. Taj režim prihvatio je antifašističku ideologiju u čijem programu je bila politika više rase, razni genocidni zakoni, strahovlada, teror, ubojstva, deportacije u koncentracione logore i osvajački poduhvati za životni prostor. Titova doktrina vođenja oružane borbe dovela je do pojave novog jugoslavenskog ratišta u okviru općih napora zemalja Antifašističke koalicije u borbi protiv Sila osovine. Na to danas možemo biti ponosni kao na izuzetan doprinos hrvatskog naroda u Narodnooslobodilačkoj borbi i konačnoj pobjedi nad fašizmom. Danas, 74 godina poslije, danas moramo upozoriti na nastojanja esktremne desnice da Hrvatsku gurne na gubitničku stranu u Drugom svjetskom ratu i na minimaliziranje uloge Narodnooslobodilačke vojske u konačnoj pobjedi nad fašizmom. Moramo ukazati na iscrtavanje kukastih križeva, ustaškog znakovlja i ustaških pozdrava na nogometnim utakmicama. Moramo ukazati da se u školama ne uči, ili ne u dovoljnoj mjeri, povijest vezana uz Drugi svjetski rat odnosno Narodnooslobodilačku borbu, da su knjižnice ispražnjene od antifašističkih sadržaja, bili oni literarni ili stručno-povijesni, i na 3000 porušenih spomenika podignutih herojima i žrtvama Narodnooslobodilačke borbe. Moramo ukazati da se u crkvama služe mise za ustaške zločince, a ne za njihove žrtve i na sustavne napade na lik i djelo Maršala Tita i pripadnike Narodnooslobodilačke borbe. Sve je to u službenoj viziji povijesti i veličanja propale Nezavisne države Hrvatske i rehabilitacije njene vojske, danas Hrvatske domovinske vojske koja nikad nije nosila takav naziv. Godinama upozoravamo na to, na te negativne pojave koje izazivaju podjele i mržnju u hrvatskom društvu i nije bilo reakcija najšire društvene zajednice do iscrtavanja kukastog križa na travnjaku Hajdukovog stadiona. Ta slika obišla je svijet. Napravila je štetu hrvatskom nogometu i čitavoj Republici Hrvatskoj. Sada su sve stranke našle za shodno da osude taj čin, da se ograde od njega i da izraze svoje antifašističko opredjeljenje. Kasne u tome jer ovo nije izraz huligasnkog nestašluka već dobro isplanirana akcija višegodišnjeg fašističkog djelovanja. Krajnje je vrijeme da se u Hrvatskoj pokrenu sve demokratske snage, od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, javnih, kulturnih radnika, institucija vlasti, stranaka i udruga civilnog društva, osude djelovanje ekstremne desnice koja ima sve karakteristike povijesnog fašizma te da se konačno počne primjenjivati zakon koji je vezan uz tu problematiku. Hvala vam lijepa.

Kristina Ikić Baniček(gradonačelnica grada Siska)

Poštovana predsjednice Republike Hrvatske, poštovani predsjedniče Vlade Republike Hrvatske, poštovana podpredsjednice Hrvatskog sabora, poštovani bivši predsjedniče Republike Hrvatske, poštovana bivša predsjednice Vlade Republike Hrvatske, Vaša ekscelencijo veleposlaniče Kraljevine Norveške, predstavnici Diplomatskog zbora, župane Sisačko-Moslavački, dragi partizani, dragi antifašisti. Prije točno 74 godine grupa nevjerojatno hrabrih, uglavnom vrlo mladih ljudi krenula je odavde, ispod debelog brijesta, na put koji je tragično završio za većinu njih, na put za koji su znali da ih vodi u pogibelj, ali na put za koji su svi oni duboko u sebi znali da je jedini ispravan i jedini moguć. Kada su se postrojavali, sigurna sam da nitko od njih nije razmišljao hoće li 74 godine kasnije na to isto mjesto doći itko da ih se prisjeti, da se sjeti njihove žrtve. Sigurno tada nisu razbijali glavu o svojoj povijesnoj ulozi jer su imali druge brige na pameti. Svojim činom, oni su se usudili suprotstaviti najvećoj vojnoj sili koju je svijet do tada ikada vidio. Usudili su se suprotstaviti toliko moćnom i zastrašujućem neprijatelju kojem su se u to vrijeme predavali i znatno veći i znatno moćniji narodi. Da je Hrvatska u Drugom svjetskom ratu učinila samo tu jedinu stvar, da je samo prva među okupiranim državama Europe moćnom ratnom stroju nacizma rekla „Ne“ bilo bi to dovoljno da nas se kao narod svrsta među antifašiste, među sve one koji su bili spremni oduprijeti se zlu i dotad nezamislivoj sili. Međutim, mi danas dobro znamo da je žrtva koju su podnjeli da bi i Hrvatska bila svrstana među države Antifašističke koalicije bila neusporedivo veća jer većina njih nije dočekala kraj rata živa. Tu žrtvu su podnjeli pod simbolom koji im je tada jedini služio kao moralni kompas za razlikovanje dobra i zla. Učinili su to kao komunisti, sa crvenom zvijezdom petokrakom na čelu. Petokrakom koja je bila simbol njihove spremnosti da se žrtvuje za nešto veće od njih, za nešto vrijednije čak i od njihovih života. U to vrijeme su u moralnom glavinjanju zapeli mnogi čelnici europskih država, pa tako i dotadašnji predstavnici vođe hrvatskog naroda, ali zahvaljujući Vladi Aniću Capi i najboljim mladim ljudima koji su u tom trenutku živjeli u Sisku, Sisak prvi, a potom Dalmacija, Banija, a potom i cijela Hrvatska odabrali su svjetlo i ispravni put koji im je u tom trenutku nudila samo zvijezda petokraka. Antifašizma bez crvene zvijezde ne bi bilo i danas smo prisiljeni s pijeteta i sjećanja na njih to ovdje ponoviti i jasno reći. Revizionisti svih boja i svih odora pokušavaju činiti sve da tu istinu sakriju, relativiziraju. Ako u tome uspiju, mi kao narod gubimo svoj identitet i svoje temeljno antifašističko i demokratsko usmjerenje. Mi smo slobodna i suverena država jer smo i 1941. i 1991. izabrali teži, ali ispravni put i jer smo jednako i ’41. kao i ’91. znali prepoznati što je moralno ispravno i kojim putem moramo krenuti. Zato je ovo naše okupljanje, iz godine u godinu, zalog upravo njima, da nikada nismo skrenilu s njihovog puta i da i danas dobro znamo koji je pravi put, put koji su nam oni zacrtali te davne ’41. godine. Smrt fašizmu, sloboda narodu.

Zoran Milanović (predsjednik Vlade RH)

Dame i gospodo, poštovani prijatelji, poštovana predsjednice Republik Hrvatske, poštovani bivši predsjednici gospodo Josipović i Mesiću, dragi građani Republike Hrvatske današnji dan je blagdan svake godine. Mi smo ove godine obilježavali i sedamdeset-godišnjicu pobjede nad fašizmom, sedamdeset-godišnjicu pobjede antifašističke koalicije. To je obljetnica. Međutim Hrvatska, odlukom zakonodavnog tijela, već više od dva desetljeća ovaj dan, svake godine, uzastopce obilježava kao dan antifašizma, kao dan ustanka. Prije više od dvadeset godina tako je odlučio Hrvatski sabor, tako je odlučio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, i sam partizan, i sam član Komunističke partije Hrvatske od 1942. godine, što nikada u svom životu, javnom djelovanju nije zanijekao niti se toga stidio. To su činjenice i ja danas ovdje govorim manje emocijama, više glasom razuma. Našu povijest, svoju povijest ne možemo mijenjati. Ustanak ’41. godine u Hrvatskoj bio je sve samo ne jednostavan. Ovdje su se, prije točno 74 godine, 22. lipnja, na dan napada Hitlera na Sovjetski savez, na dan kada je Hitler prekršio sporazum o nenapadanju, sisački komunisti samoinicijativno povukli u šumu i sa namjerom da dignu ustanak, i sa namjerom i ciljem da ne padnu u ruke svojim krvnicima. To su činjenice. To nije bio narodni ustanak jer premalo je ljudi u njemu sudjelovalo, ali je bio legitiman ustanak jedinih koji su u tom trenutku bili spremni reći „Ne“. Napravili su to na svoju ruku, čak i prije nego što je to učinila Komunistička partija Jugoslavije koja je bila dio Kominterne i koja je slušala upute Moskve. Ljudi, to je hrvatska povijest. Moramo je gledati otvorenim očima i o njoj otvoreno razgovarati i svoju djecu i mlade ne indoktrinirati nego ih tjerati da misle i postavljaju pitanja. Bilo je sjajnih stvari na koje možemo biti ponosni. Ovdje je na početku danas rečeno da je to bio prvi odred u ovom dijelu Europe, vjerojatno nehotice. Naime, to je bilo jedinstveno u Europi. Toga nigdje u Europi nije bilo, kao što niti pokreta protiv fašizma, nacizma i ustaša ovdje u Hrvatskoj nigdje nije bilo kao što je bilo u Hrvatskoj, a razina, proporcije, razmjeri sudjelovanja naroda u toj borbi daju puno pravo toj vojsci da se zove hrvatska vojska, hrvatska narodna vojska, hrvatska partizanska vojska, partizani Hrvatske sastavljeni od svih naroda Hrvatske, prije svega Hrvata, ali u velikoj mjeri i Srba. Ovdje su ’41. godine, njih dvadesetak koliko ih se ovdje skupilo tog dana, pa onda pripadnici Prvog odreda, njih osamdesetak bili uglavnom Hrvati. To ne volimo prebrojavati, ali je to činjenica. Taj odred nije dugo funkcionirao, ali nije ni mogao. Već u rujnu ’41. godine bio je vojno pritisnut od jačih od sebe, od ustaša iz Siska, i morali su se povući na Baniju, na Banovinu. Tamo su se združili zajedno sa lokalnim Srbima koji su već tada mjesecima trpili i jedva preživljavali ustaški zulum i teror i ratne zločine. I to sjedinjenje, ta veza Hrvata i Srba, hrvatskih komunista i srpskog naroda, sirotinje, je dovela do toga da na Baniji, pa i na Kordunu pokret bude masovan, narodni, partizanski, ne četnički i da dođe do jednog borbenog jedinstva dvaju naroda, prije svega Hrvata i Srba u borbi za slobodu. To su također stvari koje su povijesne činjenice. Idemo razgovarati o tome, možda netko ne misli da je to točno, ali to su užasno važne stvari da bi Hrvatska na kraju završila ne na pobjedničkoj strani, to je manje važno, nego na pravoj strani. Jer ta prava strana je morala pobdjediti. Dobro je moralo pobijediti zlo i Hrvati su uvijek bili na pravoj strani, na strani dobra, što naravno ne znači da su rođeni bolji, da su rođeni superiorniji jer nisu, ali da su birali pravi put, da su birali teži put i ’41. godine i ’91. godine. Kao što je danas ovdje već rečeno, to je činjenica. Hrvatski put je bio teži put, zadnjih stotinu godina je bio teži put i sve što smo dobili i zaradili, zaradili smo sami, bez kredita, bez popusta i na to imamo pravo. To je naša pravda i naša pravica i partizanski pokret je u tome igrao povijesno neprocjenjivu ulogu. A kako je, kako je moglo biti. Prije tjedan dana prolazio sam kroz Plitice i prošao kroz Rakovicu. Svima vam je poznata Rakovička buna 1871. godine koju je vodio Eugen Kvaternik. Eugen Kvaternik, tadašnji pravaši među Krajišnicima pred rasformiranje Vojne krajine pod sloganom „Borba protiv tuđinske vlasti!“. Tada je to grubo nazvano švabsko-mađaronska vlast. Dakle narod ovih prostora, narod koji je ovdje živio, dijelio sudbinu, koji je bio naoružan, koji je branio granicu od Otomana, od imperija koji je prijetio našoj kulturi i civilizaciji, taj narod je 1871. godine bez razlike u vjeri, i katolički i pravoslavni svećenici zajedno, ustao i nažalost loše završio. Dugo nam je trebalo, dugo nam je trebalo da naučimo tu osnovnu lekciju povijesti i suživota, a to je da živimo ovdje zajedno, da dijelimo sudbinu zajedno, da je ovo država hrvatskog naroda i Hrvatska država, da u njoj sve manjine, pa i najbrojnija manjina, srpska manjina, imaju sva prava, da poštuju ovu državu, da ju vole, da je grade, da je njeguju i da je ovo naša država, ne ona država iz ’41. godine, to nije naša država. I nikada nije bila. Za kraj, za kraj reći ću i ovo, ponovit ću, povijest ne možemo mijenjati. Ovo stoljeće su, po značaju i utjecaju, u političkom životu Hrvatske obilježila tri čovjeka. To su Stjepan Radić, to je Josip Broz Tito i to je Franjo Tuđman. I reći ću opet – kom krivo, kom pravo. Ono što je bilo ’45. se ne može uspoređivati s onime što je bilo ’91. ili 2001. godine. Svatko dobronamjeran to zna, svatko dobronamjeran će reći to svojoj djeci, ali temeljna poruka ostaje. Hrvatska danas je moderna, demokratska država u kojoj vlada pravo, u kojoj vladaju prava svih njezinih građana bez obzira na njihovu nacionalnost, bez obzira na njihovo rođenje. Ta Hrvatska teško da bi postojala bez partizana, bez tadašnjeg vodstva partizanskog pokreta, ta država nikako ne bi postojala bez hrvatskih branitelja i bez onih koji su je ’91. godine nesebično poveli u pobjedu. Živjela moderna Hrvatska, živio hrvatski antifašizam. Volimo i gradimo svoju Hrvatsku, ovu našu današnju Hrvatsku. Živjeli!

Kolinda Grabar-Kitarović (predsjednica RH)

Poštovani sudionici antifašističke borbe, veterani Drugog svjetskog rata, pripadnici partizanskog pokreta otpora, poštovani gospodine predsjedniče Vlade RH, poštovana gospođo podpredsjednice Hrvatskog sabora, poštovani gospodine predsjedniče Saveza antifašističkih boraca, poštovani gospodine župane i gospođo gradonačelnice, gospodo Josipović i Mesić, predstavnici diplomatskog zbora, cijenjeni uzvanici, gospođe i gospodo. Dopustite mi čestitati vama i svim građanima RH Dan antifašističke borbe. Srdačno vas pozdravljam na ovom važnom mjestu novije hrvatske povijesti okupljeni u povodu proslave Dana antifašističke borbe. Stara je istina da je povijest učiteljica života, no ona to može biti samo ako znamo i prihvaćamo povijesnu istinu utemeljenu na činjenicama. Svaki narod ima datume i mjesta koji tu povijesnu istinu sažimlju. Tako današnji dan, i ovo mjesto, 22. lipnja u šumi Brezovica, simbolično sažimaju povijest povijest antifašističke borbe u Hrvatskoj kao jedna od važnih etapa našeg povijesnog hoda ka slobodi i neovisnosti. Povijesna je istina da su upravo hrvatski komunisti sisačkoga kraja na dan njemačkoga napada na Sovjetski savez pokrenuli ustanak u Hrvatskoj. Bio je to početak borbe za oslobođenje Hrvatske od okupacije kojoj je ustaški režim pružao podršku u ime ostvarenja hrvatske države kompromitirajući je međutim predajom dijela povijesnih hrvatskih krajeva okupacijskim silama te zločinima i progonima na rasnoj i političkoj osnovi. To su povijesne činjenice koje danas, 74 godine od spomenutog događaja, možemo i moramo ustvrditi bez ideoloških ili drugih prijepora. Tužne su sudbine brojnih hrvatskih i srpskih obitelji iz Hrvatske koje i dan danas, 70 godina nakon završetka rata ne znaju gdje su njihovi najmiliji završili. Nemaju mjesto gdje zapaliti svijeću ili odati dužnu počast stradalima u vihoru Drugog svjetskog rata, a sudbine ljudi bile su različite, a to vi, veterani Drugog svjetskog rata, najbolje znate. Znate kako su stradala i brojna djeca, žene i nevini civili naprosto iz razloga što su se našli u krivo vrijeme na krivom mjestu. Brojne obitelji bile su podijeljene, narodi zavađeni, susjedi su odjednom postali neprijatelji, a sve to proizašlo je iz onog zla koje se proširilo Europom i zla nacizma i fašizma koji je bio početna ishodišna točka za sve sve nesreće i stradanja milijuna ljudi diljem Europe. I danas kad se sjetimo tog 22. lipnja ’41. kada se okupila grupa ljudi, domoljuba, intelektualaca, radnika i seljaka koji su imali dovoljno hrabrosti i oslobodilačkog duha krenuti u borbu protiv zla također se trebamo sjetiti i ’91. godine kada je hrvatski narod također imao dovoljno hrabrosti još jednom reći „Ne“ zlu koje je bilo u nastajanju te reći „Ne“ ugnjetavanju i tiraniji. S posebnim ponosom danas se trebamo prisjetiti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i generala Janka Bobetka koji je i sam bio član ovoga odreda, akademika Ivana Supeka, političara Andrije Hebranga, pisca i pjesnika Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića, ali i svih onih znanih i neznanih koji su i ’41. i ’91. prepoznali važan trenutak za Hrvatsku te se stavili na branik domovine. Obilježavajući današnji datum kao državni blagdan možemo i trebamo istaknuti njegovu nedvojbenu važnost u sklopu naše povijesne borbe za slobodu i neovisnost. Odluka hrvatskih antifašista u ustanku pokrenula je proces uključivanja hrvatskog naroda, a u znatnom postotku i Srba te drugih manjinskih naroda u zajedničku borbu dionika antihitlerovske koalicije. I ne samo to, pokretanjem antifašističke borbe hrvatski komunisti i antifašisti općenito definitivno su odbacili jugoslavenski centralizam, odlučno se suprotstavivši i četništvu koje je već prvih dana rata pokazalo svoj zločinački karakter. Vođeni idealima slobode i socijalne pravde antifašistički pokret koji se tijekom rata legitimirao kao narodnooslobodilački, razvio se u Hrvatskoj kao nigdje u Europi. U odnosu na broj stanovnika, Hrvatska je sa oko 200 000 boraca potkraj rata imala najmasovniji pokret otpora podnjevši relativno najveće žrtve, oko 64 000 poginulih. Usporedo s oružanom borbom, na zajedanjima ZAVNOH-a utrt je put državnosti Hrvatske kao federalne jedinice u sklopu bivše Jugoslavije. S državnom pravnom podlogom tada stečenom hrvatski je narod pola stoljeća poslije proglasio državnu neovisnost i obranio Hrvatsku u Domovinskom ratu. Bio je to završetak naše povijesne borbe za slobodu i neovisnost. Današnja svečanost podsjeća nas kako je jedna od dionica toga dugoga puta započela upravo ovdje. Poštujući povijesnu istinu treba stoga reći ustanak protiv okupacije i borba za slobodu, za socijalnu pravdu i nacionalnu ravnopravnost bili su izraz dubokih i trajnih povijesnih, slobodarskih i državotvornih opredjeljenja hrvatskoga naroda kao i svih hrvatskih domoljuba, bez obzira na vjeru i naciju. Toj istina danas odajemo dužno priznanje i poštovanje. Vjerujem, međutim, da smo poštujući povijesnu istinu zreli upravo na ovome mjestu priznati i što se događalo potkraj rata i nakon njega. Masovne likvidacije i progoni, konfiskacija imovine i druge prisilne mjere protiv proglašenih narodnih neprijatelja ne mogu ni sa čime opravdati niti se pozitivno vrednovati. Antifašizam želimo čuvati kao povijesnu vrijednost, komunizam ne, kao i niti jedan drugi totalitarni poredak. Govoreći dakle o vrijednostima antifašizma, potrebno je (l)učiti opravdanu borbu protiv okupacije i totalitarnih ideologija fašizma i nacizma te ustaških i četničkih zločina, od onoga što sav demokratskih svijet odbacuje kao negativno naslijeđe totalitarne komunističke ideologije. Stoga, iskazujući počast svim antifašističkim borcima palima za slobodu možemo, bez osjećaja umanjivanja njihovih zasluga, osuditi svaki zločin i iskazati poštovanje prema svakoj žrtvi. Zločin je zločin, ma tko ga i kada počinio i treba ga uvijek osuditi te za zločin nema niti može biti ikakvog opravdanja. Danas, kada ovaj datum slavimo kao suverena država i punopravna članica Europske unije, uključeni u sve važne međunarodne političke i gospodarske procese, naš društveni život više ne treba biti opterećen prošlošću. Želimo povijest prosuditi objektivno i trijezno jer jedino tako, slobodni od jednostranih fokusiranja s bilo koje strane, napokon se možemo složno posvetiti izgradnji budućnosti, a osnovni uvjet tome jesu sloboda i mir koji smo ostvarili zajedništvom u Domovinskom ratu i međusobno poštovanje. To zajedništvo tada stvoreno može i treba biti i sada i uvijek nadahnuće našem zajedništvu u samosvjesnoj posvećenosti i izgradnji stabilne i uspješne države, i svim dobrima bogatog društva. Svatko je za to odgovoran. Svatko tomu može i treba dati svoj doprinos, a povijest nam u tome treba biti smjerokaz i pouka. Hrvatski narod i svi građani Hrvatske moraju biti jedinstveni u želji za boljom i prosperitetnijom Hrvatskom. Onom Hrvatskom u kojoj nema nimalo mjesta nikakvoj mržnji, diskriminaciji, veličanju fašizma, totalitarizma i diktatura. Onom Hrvatskom u kojoj se jednako poštuje i hrvatski narod i sve nacionalne manjine, u kojoj se ne govori „mi“ ili „oni“, već se na istini, poštenju, domoljublju i zajedništvu gradi bolja Hrvatska. Svima vama još jednom srdačno čestitam Dan antifašističke borbe. Hvala vam.

 

2014.

Uvod

…Predsjednika saveza antifašističkih boraca i antifašista republike hrvatske, organizatora ove svečanosti druga Franju Gamulina kao i sve prisutne partizanke i partizane, antifašistkinje i antifašiste. Upućujem srdačne pozdrave svim nazočnim veleposlanicima i izaslanstvima veleposlanstva u Republici Hrvatskoj. Posebno pozdravljam i izaslanstvo oružanih snaga republike hrvatske kao i izaslanstva udruga hrvatskih branitelja iz domovinskog rata.

Franjo Habulin (predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH)

…predsjedniče Republike Hrvatske, cijenjeni predsjedniče vlade Republike Hrvatske, cijenjena potpredsjednice hrvatskog sabora, cijenjeni visoki gosti i uzvanici, drugarice i drugovi čast mi je i zadovoljstvo što vas danas mogu pozdraviti na ovoj proslavi. Zahvaljujem vašoj nazočnosti, što na ovom časnom mjestu ustanka, borbe i ponosa, mjesto na kojem je malobrojna grupa hrabrih zapalila svjetlo slobode u mraku porobljene Europe. Danas pokušavamo spoznati dio osjećaja koji su ih preplavili tog dana kada su se, sklanjajući se pred progonom, okupili ovdje u šumi kod starog brijesta. Pokušavam spoznati koja su bila njihova saznanja, strahovi, da li su bili svjesni da kreću na put s kojeg se većina, ili čak svi neće vratiti svojim domovima, obiteljima i prijateljima. Jesu li vjerovali da će njihovim putem krenuti mnogi, putem koji će ih ipak na kraju dovesti do slobode. Taj put nije bio lagan jer već sljedeći dani su ukazivali na teškoće koje ih očekuju, ali malobrojni, slabo i nikako naoružani tražeći svjetlo slobode pokrenuli su mnoge, pokrenuli su i one koji nisu vjerovali i one koji su očekivali da im sloboda dođe sama od sebe kao neko civilizacijsko pravo. Pokrenuli su i one koji su mislili da su sloboda i demokracija tu uvijek i da zlo ne može upravljati čovjekom. Daljnji mjeseci i godine odveli su ih putem patnji, ali i slave. Oni svoju slavu nisu dobili nečim što im pripada već su je stekli u krvavom boju, stekli su je gazeći snjegove, prelazeći rijeke i spavajući pod vedrim nebom i vodeći borbu protiv, u ljudstvu i naoružanju višestruko jačeg neprijatelja. Sa ovog mjesta su krenuli širem Hrvatske promičući ideju bratstva i jedinstva, ideju vjerske i nacionalne tolerancije, nade za bolju sutrašnjicu, Odazvali su se pozivu jedine tada organizirane političke antifašističke stranke u tadašnjoj državi, komunističke partije predvođene Josipom Brozom Titom. Isprepleli su svoje ruke sa svim narodima, sa svim vjerama i ljudima koji su osjećali strahotu pritiska fašizma i nacizma, ali i onog najbolnijeg – da se u našem narodu razvila ljudska i civilizacijska sramota koja se nazvala ustaštvo, taj sramni kvislinški pokret u ovom djelu Europe. Neki kada govore o prvom sisačkom partizanskom odredu prebrojavaju ih po nacionalnosti. Ono što znam, što svakako znam o ovom danu prije 73 godine nisu njihovi strahovi i boli, nade i želje. Ono što svakako znam da se nisu dijelili po nacionalnosti i vjeri , da im nije bilo važno ime, vjera i nacija sudruga koji je uz njih, važna im je bila samo ideja otpora fašizmu i nacizmu. Krv koja se prolila za slobodu nije bila ni hrvatska, ni srpska, ni katolička, ni pravoslavna, bila je ljudski crvena. Poštovani prijatelji, govoreći o prošlosti ne mogu da se ne osvrnem na sadašnjost jer spoznajući prošlost razumijemo sadašnjost i predviđamo budućnost. Govorim pred vama kao predsjednik saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, organizacije koja nastoji sačuvati uspomene na plemenitu, tešku i krvavu žrtvu ljudi koji našu državu sa stranog puta ustaštva i kolaboracije odveli na stranu zemalja antifašističke koalicije, na stranu pobjede i čovječnosti. Govorim pred vama, najvišim državnim dužnosnicima države u kojoj grupe i pojedinci čak ni u građanskom odgoju u školama ne uče antifašizam kao civilizacijsku vrijednost, države u kojoj se prava manjina žele smanjiti, države u kojoj se kriminalno odnosimo prema spomeničkoj i kulturnoj baštini vezanoj uz antifašizam, državi u kojoj su knjižnice ispražnjene od antifašističkih sadržaja, bili oni literalni ili služba povijesti, države u kojoj visoki crkveni dostojanstvenici cjelivaju ruku i predvode mise za ratne zločince, a ne za žrtve njihovih zločina. I na kraju, poručujem u ime onih koji su na današnji dan krenuli u otpor i ustanak da ćemo i dalje slaviti junaštvo Brezovice i klanjati se žrtvi Jasenovca te baš kao i oni malobrojni od prije 73 godine nastojati pružiti vjeru u bolje sutra, u budućnost tolerancije, uvažavanja i povijesne istine. Drugarice i drugovi, čestitam vam dan antifašističke borbe.

Kristina Ikić Baniček (gradonačelnica grada Siska)

…narodno oslobodilačkog pokreta poštivani antifašisti dozvolite mi da u ime rodnog mjesta hrvatskog antifašističkog pokreta i u ime grada Siska, i u vaše ime pozdravim naše drage i uvažene gosta Ivu Josipovića predsjednika republike hrvatske, Zorana Milanovića, predsjednika vlade republike hrvatske, Dragicu Zgrebec potpredsjednicu hrvatskog sabora, njegovu ekscelenciju Macieja Szymanskog veleposlanika republike poljske, i Franju Gamulina, predsjednika saveza antifašističkih boraca i antifašista republike hrvatske i Zdenka Vahoveca, zamjenika županice Sisačko-moslovačke županije,pozdravljam i sve uzvanike koji su na centralnu proslavu državnog praznika dana antifašizma stigli u Sisak u našu memorijalnu šumu spomen park Brezovica u kojoj zajedno svakog 22. lipnja obilježavamo osnivanje prvog sisačkog partizanskog odreda. Svake godine okupimo se ovdje s osjećajem ponosa kojim nas ispunjava sjećanje na hrabrosti i požrtvovnost male, ali i iznimne grupe ljudi koji su nedugo nakon okupacije svoje zemlje odabrali put odricanja i nesigurnosti jer im je alternativa bila nezamisliva – pokoravanje fašističkoj, nenarodnoj, nametnutoj vlasti koja je ubijala njegove sugrađane samo zbog razlike u narodnosti i vjeri. Ove godine međutim, osim neizmjernog ponosa ne možemo izbjeći da naš susret, da naše okupljanje ne prati osjećaj srama. Sram koji osjećam posljedica je izostanka još jednog simbola, još jednog spomenika uz ovaj grandiozan simbol Brezovice iza mojih leđa, koji je djelo Siščanina Želimira Janeša, koji nas je ovdje u spomen šumi dočekivao svakog 22. lipnja kada dolazimo u Brezovicu jer se prigodno sjećamo onih kojima dugujemo toliko puno. Nema spomenika Ustanak, poznatog hrvatskog kipara Frana Kršinića. Nema ga i više nikada ga neće biti jer je nepovratno uništen. Njegovom uništenju međutim nije kumovala pohlepa ljudi koji očigledno nisu znali što čine, njegovom nestanku je kumovalo nešto puno ozbiljnije, nešto što u meni izaziva taj sram o kojem govorim. Taj spomenik, taj simbol našeg spomena na žrtve antifašističke borbe bezumnom odlukom nekih nedobronamjernih ljudi maknut je iz centra grada Siska još devedesetih godina, pospremljen ovdje u šumu u koju premalo ljudi prerijetko dolazi da bude daleko od očiju i daleko od srca. Ono što taj spomenik znači očigledno je smetalo nekim ljudima koji nisu željeli svaki dan gledati ga i svakoga dana misliti na ono što on predstavlja – borbu ljudi za bolje i pravednije društvo, društvo u kojem se ljudi ne dijele na naciju i vjeru, već na one koji žele dobro svojem gradu, svojoj zemlji, i one koji to ne žele. Ljudi koji su ga nedavno ukrali i razrezali shvatili su tu poruku njegovog micanja upravo onako kako je i zamišljena; shvatili su da nikome više nije stalo do njega, shvatili su kao da imaju dozvolu napraviti s njim što ih je volja jer da je nekome nešto značio ne bi maknut u šumu. Zbog tih ljudi i onih koji su ga uklonili iz centra Siska, ja danas uz ponos na slavnu bornu naših predaka osjećam i sram. Osjećam da nisam napravila (pljesak), osjećam da nisam napravila dovoljno da spomenik Ustanak i sve što on predstavlja zaštitim od zaborava i nezainteresiranosti. Poruka koju nam je taj spomenik pričao svojim postojanjem ne smije nikad biti zaboravljena. Jednom su u Sisku živjeli ljudi koji su sve što su imali, a pod sve mislim naravno na svoj život, stavili na raspolaganje nečemu što je bilo veće od njih. Stavili su svoje mlade živote na oltar ideji da čovjek čovjeku nema pravo određivat smije li ili ne biti različit i živjeti različito. Više od polovice mladića i djevojaka koji su se ovdje našli prije 73 godine…

Maciej Zsymasnki (poljski veleposlanik)

Predsjedniče Republike Hrvatske, poštovani predsjedniče hrvatske vlade, poštovana potpredsjednice hrvatskog sabora i visoki uzvanici a vidim svi ste visok uzvanici (pljesak), dozvolite mi da odajući čast počast partizanima koji su ovdje stvorili prvi partizanski odred reći ću malo nekoliko riječi o tome da nisu oni bili osamljeni, da imali su saveznike iako u dalekoj zemlji, ali ipak borili smo se za isto. Bilo je u poljskoj povijesti period kada je, kada Poljska je nestala sa karte svijeta 123 godine, ipak nije to značilo da su nestali poljski patrioti koji su svojim političkim i vojnim djelovanjem težili ka postizanju neovisnosti. I vratili smo našu državu natrag. Poljska se vratila na kartu svijeta 1918. godine, ipak ne zadugo. 1. rujna 1939 godine totalitarna nacistička Njemačka započela je drugi svjetski rat udarajući upravo na Poljsku. Poljaci za vrijeme mračnog razdoblja rata nisu gubili nadu da će okupator biti poražen i da ćemo živjeti u svojoj slobodnoj državi. Vjerovali su da će se to brzo dogoditi, da će nam već na proljeće 40. godine doći pomoć saveznici, Francuska i Velika Britanija koje su odmah nakon napada na Poljsku objavile Njemačkoj rat. Nismo čekali njihovu pomoć pasivno. Slično kao Hrvati u lipnju 41. ovdje u Brezovici krenuli smo u listopadu 1939.godine partizanski rat odmah nakon kapitulacije regularnog odreda poljske vojske, naši su vojnici započeli djelovati partizanski. Neovisno o njihovoj podzemnom borbi, o njihovoj podzemnoj borbi u to vrijeme je na terenu Poljske nastajalo više od 200 podzemnih vojnih i civilnih organizacija koje su stvorile vlastite bojne formacije. Istaknuo se Savez oružane borbe koji su podzemna vojska, vojska koje pripadala poljskoj vladi u izbjeglištvu u Londonu. Osnovana je u studenom 39., a 42. godine preobrazila se u Zemaljsku armiju, da bi kasnije prikupila 380 000 vojnika, partizana. Politički pokreti i političke stranke su isto stvarale partizanske odrede. Druge po veličini oružane snage poljskog podzemlja su bili seljački bataljuni koji su stvorili članovi Pučke stranke- 170 000 partizana. Imali smo također narodne partizanske odrede, naoružane snage više od 70 000, ljevičarskih komunističkih partizana koji su udružili svoje snage u okviru narodne armije i bilo ih je više od 30 000 osoba. Na brojnim mjestima na svijetu ljudi su iskusili prokletstva totalitarizma. Zajednička za Poljsku i Hrvatsku je grozota fašizma. Poljska je upoznala fašizam u obliku koji su kreirali njemački nacisti. O tome što je bio svjedoče brojke koje su teške za zamisliti. Čak ako uzmemo u obzir najniže procjene demografa, život je izgubilo 6 milijuna 28 tisuća državljana Poljske. Na svaku tisuću građana u Poljskoj je poginulo 220 osoba. Za usporedbu, na primjer u Francuskoj 15, u Nizozemskoj 22. Fašisti su na planirani način željeli uništiti Poljake i ostale narode koje su živjeli u Poljskoj. Zbog ekstremnih nacističkih djelovanja usmjerenim prema obrazovanim slojevima društva Poljska je izgubila 39% liječnika, 33% učitelja škola nižih razina, 30% znanstvenika, predavača visokog školstva, po mom broju (prilično nejasno) 700 profesora, 28% svećenika, 26% radnika. Strašno uništena Poljska je ipak dočekala dan oslobođenja. Drugi svjetski rat se približavao kraju, a njemački fašistički okupatori pobijeđeni. Ipak se brzo ispostavilo da oslobođenje od njemačke okupacije nije označavalo slobodu. Naši saveznici iz Sovjetskog saveza odlučili su dovesti u Poljsku svoj red i odlučili su nametnuti svoj totalitarni sustav, ovog puta komunistički. Na stranu slobodu i neovisnost smo morali pričekati, ponovo u podzemnoj borbi, ovog puta političkoj, još 44 godine. Ove godine Poljske obilježava 25. obljetnicu demokratskih izbora koji su promijenili tijek povijesti i uzrokovali da smo se konačno oslobodili od tmurnog vremena totalitarizma. Danas je Poljska slobodna, a Poljaci iz vlastitog iskustva znaju da je riječ sloboda suprotnost riječi totalitarizam. Na jednoj od prvih tablica nakon što se uđe u „tvornicu smrti“, ozloglašen bivši njemački nacistički koncentracijski logor, Auschwitz Birkenau nalazi se izreka Georgea Santayane – oni koji ne pamte prošlost, osuđeni su da je ponavljaju. Sjećajmo se i pamtimo. Hvala.

Zoran Milanović (predsjednik Vlade RH)

…borbe, ovdje u Sisku kao i svake godine, i kada je kiša i kada je sunce da se sjetimo, da ne zaboravimo što se događalo prije 73 godine, ali ne samo ovdje u Sisku. Što je to što je jedan narod natjeralo da iz, neću reći komfora doma, ali iz jednog relativnog mira i stabilnosti u kojem je živio prepozna zlo i zlu se suprotstavi. Prije 73 godine ovdje se okupilo osamdesetak mladih ljudi. Mnogi od njih nisu se vratili, poginuli su, ubijeni su, nestali su. U isto vrijeme u drugim dijelovima hrvatske, u Dalmaciji, samo nekoliko tjedana nakon ovog slavnog, časnog događaja, također su se okupili mladi ljudi ne znajući jedni za druge. Nije bilo ni komunikacija ni interneta, nije bilo onoga što nas danas kao ljude u zajednici povezuje. Bilo je naprosto jedno zajedništvo, otpor, prkos i suprotstavljanje nečemu što se osjetilo da ne valja, da je naprosto loše. To loše ne smijemo rehabilitirati i moramo se uvijek držati na distanci od tog zla. To je prepoznao, to su prepoznali i oni koji su stvarali ovu novu Hrvatsku državu i pisali hrvatski ustav u kojem nema takozvane nezavisne države. To nije slučajno, to je nešto što se dogodilo, to je nešto u čemu je sudjelovao taj jedan broj Hrvata, ali to je nešto prema čemu uvijek treba držati distancu i reći s tim nemamo veze. S tim nas ne povezujte, to je greška koja se dogodila, to nije potrebno, to ne valja i upravo s tim osjećajem moji Hrvati su krenuli u borbe. Taj pokret je bio i patriotski, i slobodarski, i nacionalni, naročito u Dalmaciji. On je prije svega bio ljudski, bio je ljudski zato što se osjećalo od samog početka da nešto ne valja. Što nije valjalo? 22.lipnja, na dan kada su se ovdje okupili mladići u šumi Brezovici, Njemačka je napala Sovjetski savez. Da, prije toga rat je trajao već skoro dvije godine, i da, bilo je oblika otpora, uglavnom sporadičnog i neorganiziranog, ali Njemačka vojna sila je gazila Europu bez premca, bez ikoga dovoljnog jakog da se suprotstavi. Tog 22.lipnja bilo je i progona, bilo je i zlostavljanja, bilo je internacija,bilo je svega zla i na okupiranim područjima Poljske, ali ono što se počelo događati ovdje u Hrvatskoj s prvim dana osnutka Nezavisne države Hrvatske do tada porobljena Europa nije vidjela. Tu su bila masovna ubojstva, naglašavam masovna ubojstva i likvidacije ljudi koji su se drugačije križali, imali drukčiju vjeru i nacionalnost. Toga u Europi, do napada na Sovjetski savez u tim razmjerima nije bilo. Kako su na to reagirali naši narodi? Srbi koji su bili najproganjaniji morali su reagirati istog trena. Hrvati, mogli su čekati, mogli su kalkulirati, što je također ljudski, što ne treba osuditi. Navodno imali su svoju državu, međutim mnogi među njima, mnogi naši preci su odlučili da je to loše i da se tome treba suprotstaviti. Kad sam spominjao Dalmaciju, jedan ogroman patriotski pokret, ne komunistički, ne ideologizirani nego naprosto ljudski, pokret svijesti, prkosa, otpora prodaji fašističkoj Italiji doveo je do toga da se u ovim danima, istim danima ljeta 41.godine, okupe mnogi mladi ljudi. Splitski, prvi splitski partizanski odred, kojem ovdje također treba odati posebnu čast, koji se ne slavi centralno i koji se ne obilježava kao nacionalni praznik također je dao velik doprinos, simbol svijesti i otpora naroda Dalmacije, dalmatinskih Hrvata. Ti momci koji su otišli od svoj kuća: radnici, škverani, neki težaci, studenti, iz siromašnih i manje siromašnih obitelji, svi su ubijeni. Ubili su ih Hrvati u dalmatinskoj zagori. To je bio krik koji je dalmatinske Hrvate također organizirao i potjerao na otpor. Mnogi bi možda ostali kod kuće i čekali da rat završi ako bi im to itko dopustio. To su stvari koje moramo cijelo vrijeme osvješćivati i o njima učiti svoju djecu, ali učiti ih tako da nam se u svojim razmišljanjima i suprotstave ako treba. Ne ih indoktrinirati. Zato još jednom naglašavam značenje odgoja, ne indoktrinacije jer indoktrinacija je svojstvena totalitarnim društvima, onima koji nacrtaju neku stvar i traže od svih da ih napamet ponavljaju. To je lakši put, najlakši za čovjeka i zatvara oči pred istinom. Lakši zato što naprosto ne zahtijeva toliki angažman i toliko razmišljanje, trud, emocionalni napor koliko rad (ili rat) zahtijeva slobodno mišljenje. To je teško, to je zahtjevniji put. To je put na kojem se može zalutati. Hrvatski put je u ovim godinama i stoljećima bio teži put. Ništa nam nije dato, sve smo morali izboriti i to po cijeni za koju smo nekad mislili da je previsoka. I sada konačno, nakon toliko godina, kao i Poljska, koja je bila komadana, raskomadana, spajana pa opet napadana, Hrvatska je tu, sama sa sobom i sama pred sobom. Sve što nam treba je 50 godina, ako je moguće i puno više od 50 godina , mira, stabilnosti, predvidivosti, da se više nikad ni pod kakvim okolnostima mladići i djevojke ne moraju okupljati u šumi kao što je Brezovica ili u nekoj drugoj šumi i u nekoj drugoj dolini. Nikada više. Po prvi puta u našoj povijesti mi imamo sve faktore, sve instrumente svog uspjeha u svojim rukama. Više nema izgovora. Imamo nacionalnu državu i to je naš najsnažniji instrument. Čak i u onoj tamnici naroda, kako je rekao jedan od mojih prethodnika u Kraljevini Jugoslaviji, možda je bila tamnica, ali smo ostali zajedno. Iz toga se rodila hrvatska država. Danas izgovora više nema i to je moja centralna poruka ovdje. Poruka ne prkosa i ponosa, nego samopoštovanja i samosvijesti Hrvata, a Hrvati i hrvatski građani su svi oni koji ovdje žive, imaju svi jednaka prava i za to se borimo svaki dan. I ne pitamo politiku koliko košta jer je to ljudski kapital, to je kultura ljudskog srca, da onome tko je, ako ne slabiji onda malobrojniji, a onda i defanzivniji, pomogneš ne na svoju štetu jer to nikada u krajnjoj liniji nije na svoju štetu nego za dobro. Želim vam sve najbolje za ovaj blagdan. Čvrsto vjerujem da se vidimo i sljedeće godine, a u međuvremenu, pozivam vas da izaberemo teži put, ne uzaludan put, nego teži put koji stvara kompletnog čovjeka koji odgaja djecu, koji ih traži da misle, da se nasilju misli suprotstavljaju i da budu slobodni u tome. To je za mene bit slobode. Živjeli!

Ivo Josipović (predsjednik RH)

Drugarice i drugovi partizani, antifašisti visoki dužnosnici i prijatelji gospođe i gospodo današnji je dan jedan od najvažnijih dana u hrvatskoj povijesti, današnji datum je jedan od najvažnijih dana u hrvatskoj povijesti to je datum kada su se antifašisti naši očevi i djedovi,pobunili protiv zla i nepravde ovdje na ovom mjestu i zato ovdje na ovom mjestu vama i svim građankama i građanima Republike Hrvatske čestitam Dan antifašističke borbe. Ustati protiv zla bila je hrabra i dalekosežna odluka, trebalo je imati hrabrosti i vizije, vjere da se u tom ljetnom danu 41.godine ustane protiv jedne od tada najvećih najsnažnijih armija na svijetu vojske koja je tada postizala samo uspjehe. No vođeni visokim idealima, načelima, ciljevima, ljubavi prema domovini naši su partizani bili ti koji su ovdje na ovom mjestu ustali i rekli ne, antifašizam je jači fašizam neće proći i ta četverogodišnja bitka koju su vodili, koja je bila teška, puna stradanja, krvi, na kraju je završila pobjedom dobra nad zlom. Naša generacij, današnja Hrvatska, na tome im treba biti vječito zahvalan. Nikada ne smijemo zaboraviti njihovo djelo, ne smijemo dopustiti da se tekovine antifašizma, rezultati Narodno oslobodilačke borbe zaborave. To nikada ne smijemo dopustiti. Borba protiv stranog okupatora, borba protiv kvislinga, borba protiv ugnjetavanja. To su vrijednosti, to su ideali, to su ciljevi protiv kojih je ustala i današnja generacija za slobodu naše Hrvatske. Moram reći, međutim, da postoji druga važna načela, druge važne tekovine koje nam je donijela antifašistička borba. Prvo, stvorili smo republiku umjesto monarhije. Stvorili smo federativno uređenje nekadašnje države koja je imala svoje mjesto u ustavnome, političkom uređenju i koja je omogućila poslije da Hrvatska pravno i faktičko bude proglašena samostalnom i neovisnom državom. Da nije bilo pobjede antifašizma naša bi budućnost, a potom i samostalnost bila daleko neizvjesnija i teža. To nikada ne smijemo zaboraviti. Nažalost, bilo je i naših sunarodnjaka koji su povjerovali okupatoru. Povjerovali su da se san o Hrvatskoj državi može postići uz pomoć okupatora. Oni to nisu radili u korist slobode, a time, ni u korist Hrvatske. Služili su okupatoru, činili su zlodjela protiv ljudi samo zato jer su bili druge vjere, jer su bili druge nacije ili zato jer su bili antifašisti, jer su se borili protiv okupatora. Mržnja i strah bila su njihova poruka. Nije zato čudo da su se našli na poraženoj stran,i na strani protiv koje je ustao čitav slobodoljubiv svijet. Tu istinu nikada ne smijemo zaboraviti. Ljudi koji se ne dijele prema naciji i vjeri, zajedno Hrvati, Srbi, Bošnjaci, ostali u tim su danima pružili jedni drugima ruku i porazili su zlo. Oni nisu vjerovali u ideologiju fašizma i nacizma i na tome im hvala. Oni su odlučili, oni su odlučili ostvariti hrvatsko državno pravo na drugi način – u zajedništvu, u idealima koje smo i danas ovdje afirmirali kada je riječ o slobodi, demokraciji, ljudskim pravima. Ustati tada, biti dio Narodno oslobodilačke borba pod vodstvom Josipa Broza Tita, bilo je časno. To što je upravo jedan Hrvat stajao na čelu partizanskog pokreta najbolji je odgovor onima koji danas iz raznih razloga izjednačavaju hrvatstvo s ustaštvom. Hrvatstvo nije jednako ustaštvu. Hrvatstvo je protiv ustaša. To je jednostavna i jasna istina i nju nikada ne smijemo zaboraviti. Partizani su bili jedina snaga koja se tada oduprla okupatoru, ali i ustaštvu i četništvu. I zato ima povijesne zasluge. Obnova ekstremizma, obnova zla koji smo vidjeli 90-ih godina i koja je rezultirala agresijom, napadom, ratom više nikada ne smije biti opet tu među nama. Politika suradnje nasuprot politici sukoba i ratova je ona politika koju vodi naša hrvatska država. Gospođe i gospodo, bilo je ovdje riječi o tome kako se ruše spomenici. Bilo je riječi o tome kako zaboravljamo naše heroje Drugog svjetskog rata. Bilo je riječi o tome da se krivotvori povijest. Ali evo mi smo tu, mi smo dokaz da se ta povijest neće krivotvoriti i da se neće zaboraviti. Ali, zaista upitajmo se da li činimo dovoljno. Podsjetit ću vas, mnogi ste bili u uredu predsjednika, prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman u svoj je ured stavio bistu predsjednika Tita. Ona i danas tamo stoji i bila je tamo za vrijeme predsjednika Mesića, bit će do kraja mog mandata. A siguran sam, siguran sam da će biti i uredu, tko god da to bude, budućeg predsjednika Republike Hrvatske. Tako je. Ali, dame i gospodo, drugarice, drugovi, ovdje vidim ljude koji su na važnim dužnostima. Vidim ljude koji svakodnevno ili donose odluke ili su ih mogli donositi. Vidim ljude iz različitih stranaka, to mi je posebno drago. Ovo nije stranački skup. Ovo je narodni skup i zato ovdje vidim, zaista, i iz lijevog i desnog, centra, iz ljevice, predstavnike stranka pa pitam sve nas, pitam njih, pitam sebe da li kada odemo s ovog skupa možemo zaboraviti gdje smo bili, o čemu smo govorili. Da li zaista možemo otići sutra u svojim stranačkim prostorijama zagovarati nešto drugo od onoga što smo ovdje čuli i o čemu ovdje govorimo. Tko je taj koji sprječava naše gradonačelnike da vrate spomenike Drugog svjetskog rat u svoje gradove. Koja je to sila koja ne da se malo bolje financiraju udruge antifašista. Koja je to sila koja ne dozvoljava da se u udžbenicima govori o istini u Drugom svjetskom ratu. Nema nikakve velike sile, postoje naravno naši sugrađani koje misle drukčije i to je dio demokracije, ali nisu oni krivi zato što toga nema, zato što su nevraćeni(?) spomenici, što udžbenici možda nisu onakvi kakvi bi trebali biti, što nedostaje neki put sredstava za afirmaciju antifašizma. Krivi smo mi ovdje. I zato, poštovana dame i gospodo, drugarice i drugovi, visoki dužnosnici, gradonačelnici, gradonačelnice, sutra je radni dan, sutra je ponedjeljak. Vratimo se u svoje urede i radimo ono o čemu ovdje danas govorimo. I nikada nemojmo zaboraviti istinu. Nemojmo zaboraviti istinu o onima, na neki način, precima koji su časno, kada je to trebalo, kao što su učinili njihovi sinovi i unuci 90-ih, ustali protiv zla, ustali su za slobodu, ustali su za demokraciju, ustali su za slobodnu Hrvatsku. Sretan vam Dan antifašističke borbe.

 

BLEIBURG TRANSKRIPTI

2015.

Bruna Esih (izaslanica predsjednice RH)

ste domovine u kojoj živite, neovisno o vašoj vjeri i nacionalnosti. Dragi iseljenici koji ste pritisnuti teškim prilikama bili prisiljeni napustiti svoj dom i potražiti ga u dalekom svijetu, ali ste za njega i dalje disali i bili promicateljem istine kada za nju u domovini nije bilo mjesta. Ovo polje na kojemu i danas stojimo višeznačni je simbol jednoga naroda. Simbol tragedije, patnje i nepravde. Simbol šutnje i zabranjene povijesti. No danas ono, više nego ikada prije, jest i mora biti i puno više od toga. Neka bude simbolom nade, bolje budućnosti koju ćemo postići isključivo svojim djelima i simbol suživota u različitosti do kojega možemo doći samo istinom. Bleiburg tako može postati i najvećim simbolom našega zajedništva. Ukidanje saborskog pokroviteljstva nad ovom komemoracijom 2012. godine odvelo nas je daleko od toga. Potcjenjujući u svom ideološkom sljepilu upravo ključni čimbenik prepoznat kroz cijelu povijest kao glavni pokretač jednoga naroda, uskraćivanje njegovih osnovnih, ljudskih i civilizacijskih prava. Takvo pravo, možda više od bilo kojega drugoga, jest pokloniti se svojim mrtvima. Nema te sile koja jednom narodu može oduzeti takvo njegovo pravo, a koja bi bila jača od snage njegova zajedništva u nastojanju da to svoje pravo vrati. Baš zato smo i danas ovdje, okupljeni u broju kao nikada do sada u povijesti bleiburških komemoracija. Broj koji nadahnjuje i potvrđuje – jači smo od zla koje je u proljeće 1945. s ovoga mjesta, na križne puteve i u sigurnu smrt, poslalo razoružane vojnike i civile unatoč njihovoj vjeri u humanizam i međunarodne konvencije. Jači smo od zla koje ih je potom izmučene, i mrtve i žive, bacalo u protutenkovske rovove i rudarska okna i satralo im kosti. Ali posebno moramo biti jači od zla koje od onda do danas nalazi opravdanja za takav zločin, žrtve bez ikada provedenog suda proglašava krivcima i falsificira povijest. Vjekovna težnja hrvatskog naroda na vlastitu samostalnu državu zloupotrebljena je putem totalitarnih ideja i sustava za vrijeme i nakon 2. svjetskog rata, a posljednji takav pokušaj rezultirao je nedavnom agresijom na tek ostvarenu težnju za državom. Domovinski rat primjer je hrvatskog zajedništva i primjer kako se ostvaruje i bilo koji drugi zajednički cilj. Sadašnji cilj bolja je i pravednija Hrvatska bez tereta povijesti s kojom se nikada nismo suočili na pravi način. Manipulacija žrtvama grijeh je počinjen s namjerom i kao takav zaslužuje našu najveću moralnu i svaku drugu osudu jer počinjen je u istom totalitarnom duhu kao i u vrijeme provođenja masovnih likvidacija. Jesmo li kao država osudili svaki oblik totalitarizma, baš kao što je to učinio i čitav civilizirani svijet i Europa koje smo dio? Osudili smo, deklarativno. No osuda to nije dok se ne provede i ona sadržajna, uklanjanjem svih ideoloških obrazaca ponašanja. Demokratsko društvo ima se pravo takvim zvati tek kada svaki njegov dionik bude u stanju prihvatiti povijesne činjenice pa čak i onda kada mu ne idu u prilog. Svi mi, i kao narod i kao pojedinci, imamo ljudske i civilizacijske slobode i pravo na vlastita mišljenja, memorije i svjetonazore. Bit istinske demokracije i tolerantnog, pravednog društva upravo i čini ta naša različitost. Međutim, koliko god različiti bili moramo biti spremni prihvatiti da povijesna istina samo je jedna i svi je jednako zaslužujemo. U njenom traženju jedno je bitno – nesmijemo upirati prstom u žrtve, ma tko one bile. One nam danas, nažalost, ne mogu ništa reći osim što svojim brojnim rasutim kostima svjedoče o razmjerima zla. Jedini opravdani način dolaska do istine je stručan i znanstven pristup i kao takav temeljen isključivo na neprijepornim činjenicama i stvarnim pokazateljima, a takav pristup mora biti iniciran i podržan institucionalno i materijalno, uvijek imajući u vidu i posljedice pogrešnog pristupa statusu žrtve kao takve ili potpuni izostanak bilo kakvog bavljenja njome od uspostave hrvatske državnosti do danas. Takvi propusti uzrokuju status quo hrvatskoga društva i okretanje u krugu vlastitih slabosti temeljenim još uvijek na isforsiranim ideološkim podjelama. Može li na takvim nezdravim temeljima biti ikakvog nacionalnog konsenzusa koje je jedno jedino jamstvo uređene i prosperitetne države? Stoga, gdje god postoje jasne i nedvojbene činjenice da je počinjen zločin nad civilima, ranjenicima, razoružanim vojnicima ili bilo kojoj drugoj ratnoj ili poratnoj žrtvi, komemoracije se trebaju održavati na najvišoj nacionalnoj razini. Samo ona država i samo ona vlast koja će imati dovoljnu političku hrabrost, mudrost i iskreni osjećaj pijeteta u stanju je to i provesti. Iznimno je važno, također, da taj dugotrajni proces suočavanja s istinom pokreće državnička mudrost. U tom, kao i u svakom drugom procesu, važan je cilj, a do njega gotovo nikada ne dovodi lakši put. On, kadkad, mora bi usmjeravan čak i onim odlukama i potezima koji nam se u određenom trenutku, pa i danas ovdje, mogu učiniti nerazumljivima, razočaravajućima, rastužiti nas. Ta naša očekivanja čine nas ljudima. Zato i mi ne izgubimo iz vida naš zajednički cilj jer proces približavanja njemu već je započeo. Usporedno s mobilizacijom hrvatskih državotvornih snaga i ispravljanjem još jedne povijesne nepravde počinjene sjećanju na žrtve ukidanjem pokroviteljstva nad komemoracijom bleiburškim žrtvama i žrtvama Križnoga puta. Mi ovdje znamo tko je pokrenuo taj proces i ispravio spomenutu nepravdu. Znamo da je danas u duhu s nama i u mislima s nama i s našim mrtvima. Hvala.

Josip Bozanić (nadbiskup zagrebački)

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici. Ponovno smo zajedno na ovome polju u kojem nas obuzima osjećaj neizrecivosti. Za ono što ne mogu izreći ljudske riječi, Božja je riječ ipak dovoljno snažna. Svake je godine vremenski odmak od događaja kojih se ovdje spominjemo sve veći, ali otajstvo života, otajstva zla i ljubavi ne ovise o tijeku povijesti i o slijedu vremena. Bog nam je progovorio u čitanju iz Poslanice svetoga Pavla Rimljanima. Progovorio nam je riječima koje padaju na tlo ovoga Bleiburškoga polja: „Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“. Nitko od ljudi ne može obuhvatiti razmjere patnje koja je vodila do ovoga polja i od ovoga polja. Ti događaji i osjećaji koji su sada prošlost, jednom su bili sadašnjost. No, za svako vrijeme vrijedi riječ da sve patnje sadašnjosti nisu ništa prema budućoj slavi. Pred takvim izričajem zastane dah i srce. Za nas vjernike izazov je tim veći, jer moramo pronaći odgovor na pitanje zašto to Bog dopušta i koliko treba strpljenja, da bi se vidjela Božja nagrada za dobro. U najbolnijim trenucima; pred nasiljem koje nadilazi ljudske predodžbe, bez vjere i nade, otvaraju se ponori očaja. U trenucima boli i trpljenja, kao ljudima nade i vjere u ljubav, Bog nam ponavlja da naša vremena nisu podudarna s njegovim vremenom, jer On je svemogući Bog, izvor života i Gospodar svih vremena. Kao kršćani znamo da strpljivost vjernika raste u blizini i prihvaćanju Kristova križa, u času kada je bilo sve dovršeno, kada je Isus zavapio krikom napuštenog. Ako u ljudskoj povijesti tražimo trenutak u kojemu se Boga trebalo vidjeti, a nije ga se moglo vidjeti bez vjere, nade i ljubavi, tada je to razapinjanje i smrt na križu Isusa Nazarećanina. Pravednik je ubijen, a nasilnici slave pobjedu. No, povijest svjedoči da je Raspeti uskrsnuo i uzašao na nebo. S time računamo, kako bismo hrabro ulazili u svaku životnu tamu. U dubini tame, koja nije zadnja slika čovjekove povijesti, nalazi se Bog, milosrdni Otac koji nas zaodijeva svjetlom. Ovih se dana Europa i svijet spominju 70. obljetnice završetka velikih patnja u Drugome svjetskom ratu. Slavi se oslobođenje od ideologija zla koje su na europskom kontinentu sijale mržnju i smrt, izazivale sukobe i podjele među ljudima i narodima te prouzrokovale trpljenja koja se ne mogu mjeriti ljudskim mjerilima. Ta cjelokupna tragedija koja je pogodila Europu tijekom dvadesetog stoljeća obilježena je, kako je istaknuo sveti papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. godine, trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. Dok je 1945. godine za zemlje zapadne Europe nastupilo oslobođenje od totalitarističkih ideologija zla, u Hrvatskoj, kao i u nekim drugim zemljama srednje i istočne Europe, došlo je do zamjene jednoga režima s drugim, jedne totalitarističke vlasti drugom, dotadašnji nacifašizam je zamijenio komunizam. Za razliku od drugih zemalja kojima je završetkom Drugoga svjetskog rata vraćena sloboda i demokracija, osvajanje vlasti od komunističkoga totalitarnog sustava za nas je značilo novi početak progona, zatvora i ubijanja nevinih ljudi; tu su jame i fojbe o kojima se nije smjelo govoriti, zatim sada već poznate i one još nepoznate i neistražene masovne grobnice i grobišta. Progoni i uklanjanje osoba nepodobnih režimu, osobito inteligencije koja nije dijelila marksističku ideologiju, čišćenje prostora od onih koji su bili ili mogli postati prepreka za komunistički režim, drastično uskraćivanje temeljnih čovjekovih prava i gaženje dostojanstva ljudske osobe označilo je, u većemu ili manjemu intenzitetu, razdoblje režima koji se u Hrvatskoj urušio tek 1990. godine. Posebno u nekim dijelovima Hrvatske, kao na primjer u Istri, Hrvatskome Primorju i Dalmaciji, domoljubni antifašistički otpor širokih masa u Drugome svjetskom ratu, koji je zaslužan za oslobađanje nacionalnoga teritorija u tome dijelu hrvatske zemlje, bio je iskorišten i borbom komunista za osvajanje vlasti, kao i za provođenje marksističke revolucije. Puno je primjera da su isti ljudi, posebno katolički svećenici i vjernici laici, tijekom rata trpjeli i bili progonjeni od fašista, a nakon rata od komunista. Rječiti je primjer istarski svećenik blaženi Miroslav Bulešić, mučenik komunizma, ubijen u Lanišću, u Istri, 24. kolovoza 1947. godine. U našoj Domovini, posebno zadnjih godina, ponovno se žele oživjeti sukobi i stare ideološke podjele za koje se vjerovalo da su dijelom prevladane; raspiruje se mržnja, nameće se netrpeljivost i isključivost. Naime, nekima kao da je stalo produbljivati neistine ne bi li se produžio sukob i nasilje iz vremena totalitarizma. Nasuprot domoljubnom antifašističkom otporu iz Drugoga svjetskog rata danas se pojavljuje neka nova ideologija antifašizma s diskursom iz pedesetih godina prošloga stoljeća koju ne nalazimo u suvremenosti drugih europskih zemalja. Izmišljanje neke fašizacije Hrvatske hrani tu ideologiju i daje joj priliku da se njezini promicatelji predstavljaju borcima protiv tih navodnih pojava, skrivajući pravu narav svoga djelovanja i ne dopuštajući da hrvatsko društvo raste u slobodi, zajedništvu i suživotu, u čežnji za napretkom, pravednošću i mirom, u otklonjenosti od svakoga totalitarizma. Za suvremen, miran i skladan razvoj hrvatskoga društva potreban je odmak i otklon od ideologija zla dvadesetog stoljeća: fašizma, nacizma i komunizma. Pustimo povijest povjesničarima bez straha pred istinom jer ideologije se boje istine i štite se propagandom laži. Ne dopustimo ni da sjeme novih ideologija antifašizma i antikomunizma unosi nove stare podjele u našu svakidašnjicu. Kao vjernici pozvani smo, u vjernosti Evanđelju, davati svjedočanstvo uvijek novog načina zajedništva. Spominjemo se završetka neizrecivih patnja u Drugome svjetskom ratu, ali one za mnoge nisu prestale završetkom ratnih operacija. „Mjesec svibanj 1945. godine u Hrvatskoj se posebno pamti kao mjesec strašnih pokolja zarobljenih vojnika i civilnog pučanstva izručenih jugoslavenskoj vojsci od zapadnih Saveznika. Spomen toga stradanja vezan je posebno uz Bleiburg i uzKrižni put“ (Pismo HBK o pedesetoj godišnjici završetka Drugog svjetskog rata, Zagreb, 1. svibnja 1995.). Danas smo se okupili na ovome polju gdje je, nakon završetka Drugoga svjetskog rata, prije 70 godina, 15. svibnja 1945. godine, započela Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda, taj zločin protiv čovječnosti što ga je sustavno izvršila jugoslavenska vojska pod znakom crvene zvijezde petokrake. Na ovom polju počeo je Križni put koji je nastavljen u kolonama smrti, u neistraženim jamama i zloglasnim logorima; sve bez sudova, svjedoka i presuda, s ciljem da se žrtvama zatre svaki spomen i trag groba. O svemu se tome, od 1945. tijekom narednih 45 godina sve do demokratskih promjena u nas, nije smjelo ni govoriti, ni pisati. Strogo je određena damnatio memoriae – osuda na zaborav. Bleiburg je sve do pada komunističkoga režima ostao mjestom gdje se ipak moglo progovoriti o žrtvama i organizirati spomen na taj sustavni masovni pokolj Hrvata i pripadnika drugih naroda koji je počeo na ovome polju, a nastavljen je na raznim poznatim i još nepoznatim stratištima od Slovenije do Vukovara i Dubrovnika te još dalje. Stoga blajburško okupljanje i blajburški spomen ima posebno značenje i danas. Ono nam je i svjedok jednog vremena koje je nametalo šutnju, zatiralo pamćenje, širilo strah i kažnjavalo spomen. Bleiburg i danas svjedoči o strahu koji se uvukao i proširio. Bojali su se mnogi, a čini se najviše naredbodavci i izvršitelji strašnih zločina. Zato je bilo uvedeno korjenito brisanje sjećanja i širenje laži sustavnom propagandom. A Isus nam poručuje: „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32). Na ovome mjestu kao zagrebački nadbiskup postavljam pitanja: Bojimo li se istine? Vladaju li u Hrvatskoj snage koje ne žele da istina dođe na vidjelo? Kako inače objasniti nemar državnih institucija da se dođe do koliko je moguće potpunije istine o svim žrtvama rata i poraća, da se ispitaju sve jame, masovne grobnice i stratišta, da ih se dolično označi, da se svim žrtvama, bez obzira kojem narodu ili vjeroispovijesti pripadaju, te bez obzira na kojoj su strani ili bez strane pale, zagarantira principijelan pijetet? Potrebno je da se, koliko je moguće, popišu sve žrtve totalitarističkih ideologija zla, bez straha od istine na kojoj je strani bio veći broj stradalih. U našoj zemlji, natopljenoj krvlju, važno je tražiti istinu da ne bismo ostali zatvoreni u prošlost i stalno bili izlagani potpirivanju mržnje kojom se hrane ideologije zla. Očekujemo da se hrvatske institucije i pojedinci koji bi mogli tome pridonijeti zauzmu za sustavno iznošenje istine. Istina će nedvojbeno otkriti posljedice zločina, ali će dopustiti i da progovori nada, bez koje je budućnost zatvorena. Naše suvremeno polazište ne smije biti u ideološkim sukobima Drugoga svjetskog rata, jer su ti sukobi porazili jednu vrstu nečovječnih ideologija, ali su za našu Domovinu ostavili na životu drugu vrstu nečovječne ideologije. Nama je uporište mlađe i čvršće, u vrjednotama demokracije i zajedništva koje se živjelo i očitovalo u obrani Hrvatske u Domovinskome ratu. Draga braćo i sestre, ovo polje uvijek može biti ispunjeno novim pitanjima, nerazumijevanjem, žalošću i sukobima. Ovo polje može biti promatrano i kao polje hrvatske, i ne samo hrvatske, boli i očaja. Ali danas vas pozivam da to isto polje gledamo vjerničkim srcem. Ovdje, gdje je smrt ostavila duboke tragove, pred nama je rječita poruka nade. Takvim je ovo polje postalo od onoga trenutka kada se mnoštvo ovdje okupljeno nadalo ljudskom nadom da će biti zaštićeno. Ono je to i sada kada znamo da se ljudska nada slomila u patnji i križu. No, time nije nestala nada jer ona, prosvijetljena Kristovom žrtvom, govori o Božjoj objavi u tom istom trpljenju i o Božjem milosrđu. Čovjek koji je prihvatio grijehe narušio je ljubav prema Bogu Stvoritelju, prema bližnjemu, prema društvenim odnosima i prema stvorenomu svijetu. Grijeh razara unutarnji smisao božjega dara i proširuje prostore sebičnosti, mržnje i zla. Božje, pak, milosrđe način je na koji nam Bog ide ususret, na koji nas prihvaća, način na koji nam otvara srce nadi da smo svi od Boga voljeni zauvijek, bez obzira na naše grijehe. S ovoga polja, obilježenog hrvatskim križevima i križanjima, naš je pogled uprt prema Kristovu križu i ispunjen nadom u Božje milosrđe. Uprimo sada pogled i u našeg blaženika kardinala Alojzija Stepinca te poslušajmo njegov snažan poziv na opraštanje i pomirenje koje je potvrdio svojim mučeničkim životom i smrću. A oprostiti i pomiriti se, kaže Sveti papa Ivan Pavao II, znači očistiti sjećanja od mržnje, zavade, želje za osvetom; znači priznati bratom čak i onoga koji nam je nanio zlo, znači ne dopustiti da nas pobjedi zlo nego zlo svladati dobrim. Braćo i sestre, kao vjernici pokretani Duhom svetim, trpimo sadašnjost, ne želimo se zaustavljati na zlu koje vidimo i koje nas želi zarobiti. Jedan je pogled otvoren kristovoj novosti koja obnavlja čovjeka. Otvorimo se boljoj budućnosti, slijedeći Krista koji od nas traži da opraštamo i tražimo oprost. To je put obnove hrvatskoga zajedništva. To je put obnove Hrvatske. Dragi vjernici, ovo je polje hrvatske nade jer je u žrtvi nedužnih ostala živjeti čežnja za slobodom i molitvom za dobro. Vračajući se danas prema Hrvatskoj tragovima križnoga puta molimo za sve poginule i zahvalimo za živote koji su završavali ovdje na zemlji, s molitvom na usnama. Nedužno stradali uvijek su sjeme nove snage i zajedništva. S apostolom Pavlom gledamo trpljenja ljudi u prošlom i sadašnjem vremenu, posebno ona koja su nam bliska, koja obilježuju naše živote te u njima čujemo poglavito javljanje novoga života i poziv na hrvatsko zajedništvo. Zato je pred nama danas čudesna slika povijesti koja, putem trpljenja i nade, padova i pobjeda, ide prema cilju svojega ispunjenja. Sve zadobiva smisao te su u svojoj prolaznosti svi povijesni događaji viđeni kao velika cjelina protegnuta prema rađanju novoga svijeta. To rađanje ne ovisi o ljudskoj nestrpljivosti nego se događa po božjem milosrđu. S pouzdanjem u njega naše je iščekivanje ispunjeno sigurnošću da nas Bog prati, čeka i ljubi. Dragi vjernici, nismo ovamo došli nošeni zlom, strahom i progonstvom. Nismo vođeni političkim motivima nego smo tu kao djeca istoga milosrdnoga oca koji nas je potaknuo na zajedništvo, na molitvu u radosti što smrt nema za nju riječ, na istinu koja odjekuje u našoj čežnji za onim vrijednostima koje nadilaze prolaznost. Danas se nismo došli vratiti u prošlost i ostati u njoj nego moliti za našu domovinu Hrvatsku, za naše obitelji, za našu djecu i mlade. Samo tako ćemo biti osjetljivi u zauzetosti za istinu koja oslobađa. I ovdje zazivamo zagovor blaženoga Alojzija Stepinca, pastira koji je podnio žrtvu za svoje udareno stado i neslogu naroda. Čovjeka nade koji je u svome zalaganju za dobro bio nošen budućom nebeskom slavom i u njezinu je svjetlu čitao povijest. Blažena Djevice Marijo, kraljice Hrvata i svih naroda svijeta, moli za nas i s nama za spokoj svih nevino stradalih. Amen.

Tomislav Sopta (predstavnik Počasnog blajburškog voda)

Poštovani puče hrvatski, Hrvatice i Hrvati. 70. je ovo obljetnica Bleiburga i Križnoga puta. Sveto je ovo tlo na kojem danas molimo i zahvaljujemo za žrtvu, koje su naši djedovi, majke i očevi, stričevi i ujaci, sinovi roda hrvatskog prinjeli na oltar hrvatske slobode. Pozdravljam vas u ime Počasnog bleiburškog voda koji mi je ukazao čast obratiti vam se ovdje kao jedan od hrvatskih branitelja Domovinskog rata u kojem smo stvorili demokratsku i neovisnu Hrvatsku državu i time sve žrtve pale na tom stoljetnom putu učinili besmrtnima. Pozdravljam duhovne oce, na čelu s uzoritim kardinalom Josipom Bozanićem, nadbiskupom zagrebačkim. Današnja komemoracija održava se pod visokim pokroviteljstvom predsjednice RH, gospođe Kolinde Grabar Kitarović i člana predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, gospodina Dragana Čovića. Prije dva dana predsjednica RH osobno je bila ovdje, pomolila se Bogu za žrtve i zapalila svijeću, a danas je ovdje njena posebna izaslanica gospođa Bruna Esih koju sa osobitim zadovoljstvom pozdravljam. Pozdravljam člana predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda gospodina Dragana Čovića. Pozdravljam muftiju zagrebačkog Aziza ef. Hasanovića, predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj. Ljubav je početak svega. Ljubav je pobjednica. Rodila nas je ljubav naših majki i očeva. Samo ljubav i vjera daje snagu oduprijeti se zlu. Zlo se ovdje u Bleiburgu i na Križnim putevima prije sedamdeset godina prikazala krvavih ruku, s mržnjom koja uništava život. Zlo to bijaše zaogrnuto komunističko-staljinističkom ideologijom. Sljedbenici tog zla, od Sibira 30.-ih godina prošloga stoljeća, Holodomora u Ukrajini pa preko Katinske šume, Crvenih što?, Golog otoka i mnogih drugih mučilišta, ubiše preko 100 milijuna ljudi. Pakt između Hitlera i Staljina potpisan je kolovoza 1938. godine. Pakt je to dvije ideologije zla 20. stoljeća. Staljinova komiterna škola odgojila je niz diktatora koji su svojim djelima povijest učinili još krvavijom te nadišli i samog Staljina. NKVD-ov čovjek za likvidacije trockista u Štanjolskoj, komunistički vođa Josip Broz osobno je zapovjedio pokolj Hrvata na Bleiburgu, Teznom, Hudo jami, cijelom Križnom putu. Po riječima Đilasa, okrutnost pokolja nad Hrvatima nije poznata u europskoj civilizaciji dok Ranković svjedoči da je komunistička Jugoslavija do 1951. godine likvidirala 568000 narodnih neprijatelja. Zvijezda petokraka, simbol komunističke Jugoslavije i nakon pada Berlinskog zida, simbola komunističkih diktatura, 1990. godine krenula je ponovno spriječiti demokratske procese i obraniti krvavu jugoslavensku tvorevinu, pritom otvoreno surađujuči s četničkom kokardom. Jedni, gradeći Veliku Srbiju, a drugi spašavajući Jugoslaviju, a obadvoji paleći, pljačkajući Hrvatsku i ubijajući Hrvate. No, suprotstavila im se ljubav i žrtva hrvatskog branitelja prema svom narodu, prema svom domu, prema slobodi koju je zapadna civilizacija utkala u moderne i prosperitetne demokratske države. Prvi predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman znao je dobro ideologiju tog zla. Znao je dobro da hrvatski narod svoju opstojnost može sačuvati samo u demokratskoj, slobodnoj hrvatskoj državi, članici suvremene ujedinjene Europe, dijeleći odgovornost za čovječanstvo kroz NATO savez. Nismo uspjeli istražiti i prebrojiti sve žrtve Bleiburga i Križnoga puta, a stigle su nove Domovinskog rata. Tražeći i jedne i druge da im se poklonimo i nikad ih ne zaboravimo. No zlo se opet ne ?. Nova ofenziva nazvana detuđmanizacija pokušavaju spriječiti ulazak Hrvatske u Europu i NATO. Vještinom medijskih i inih manipulacija koje su izučavali u ? akademiji uspijevaju doći na vlast. Dobrobit naroda nikada nije bio smisao njihove vlasti. Danas je odlazak iz Hrvatske put koji nam sugeriraju. Izbor hrvatske predsjednice gospođe Kolinde Grabara Kitarović jasan je znak neprihvaćanja tog puta. Stojimo ovdje na ovom svetom tlu u spomen žrtvama Bleiburga i Križnoga puta poput Mojsija na brdu Sinaju pred gorućim grmom. Stojimo izute obuće u poklonstvenu stavu bez ikakvog unutarnjeg nagona za osvetom, ali da s moralnom i domoljubnom sviješću, s nacionalnom i političkom odgovornošću poput Mojsija kojem je svemogući dao nalog da izvede izabrani narod iz egipatskog ropstva i mi na svjetlo dana iznesemo istinu o masovnoj agoniji hrvatskog naroda. Stoga, hrvatski narode, mi moramo u punini živjeti demokraciju, biti odgovorni prema sebi i svojoj državi, birati svoju vlast, a demokratski izabrani predstavnici naroda moraju, kako nas uči naša drevna Dubrovačka republika, zaboraviti osobne interese, a brinuti se za javne. Pred nama stoje novi izazovi, nove kušnje. No nikad, naša vjera u Boga, ljubav prema obitelji, bratu svom, narodu svom i državi svojoj Hrvatskoj nesmije usahnuti. Neka Bog blagoslovi sve nas i cijeli naš hrvatski narod. Živjeli.

Dragan Čović (predsjednik Doma naroda parlamentarne skupštine BiH)

Oče kardinale, oci svečenici, poštovana muftijo, poštovane dame i gospodo, drage Hrvatice i Hrvati, dragi prijatelji koji ste u ovom trenutku s nama, a na osobit način dragi branitelji koji ste ovdje s nama. Pozdravljam vas kao član predsjedništva BiH i u ime Hrvatskog narodnog sabora BiH na današnjoj 70. Obljetnici Bleiburške tragedije i krvavog Križnog puta hrvatskog naroda. Prije točno 70 godina upravo na ovom mjestu gdje danas stojimo, kada je 2. Svjetski rat završen proglašenjem Dana pobjede 9. Svibnja počeo je rat poslije rata. Na desetine je tisuća hrvatskih vojnika koji su položili oružje i predali se, bez suđenja i milosti, mučeno i ubijeno. I žene i djeca, stari i nemoćni nisu ostali pošteđeni. Konačan broj žrtava, kako u ratu tako i u poraću nije povijesno ni istražen ni ustanovljen. Ne zna se za sva stratišta kuda je prošao Križni put zarobljenih u poznatim četveroredima. Međutim, ono što se sa sigurnošću zna, najveći broj žrtava je bila hrvatska mladost u svojim ranim dvadesetim godinama čime je tragedija Bleiburga i Križnog puta za naš narod time još i veća. Skoro da i nema u hrvatskom narodu uže ili šire obitelji da je tragedija Bleburga ili Križnog puta, ili neka slična, nije pogodila. Kroz dugih pet desetljeća komunističke represije Bleiburg i Križni put je bilo zabranjeno spominjati i o tom počinjenom zločinu nije se smjelo govoriti. Na Bleiburg se križem dolazilo. Zbog spominjanja Bleiburga se završavalo na dugogodišnjim robijama po komunističkim kazamatima. Iako je u domovini bio prisilni muk naša emigracija, hrabri ljudi koji su preživjeli pokolj i poslije izbjegli sa svojim ognjišta kako bi sačuvali svoj život, i živote svojih bližnjih, pisanom su živom riječi svojih osobnih svjedočanstava čuvali spomen na ovo mjesto. (Ne?)zapamčeni pokolj i bitku vodili za istinu o njemu. Konačno, dolaskom slobode devedesetih godina hrvatski puk je pohrlio prema ovom mjestu, potomci ubijenih su odlučili učiniti sve  da se sazna sudbina njihovih najmilijih i da dostojno obilježe mjesto njihovog posljednjeg počivališta kako bi napokon dobili ono najmanje ljudsko, a to je da iz tamnog obzorja zabranjenog konačno ostvare elementarno ljudsko pravo, pridržano civilizacijskom poretku: ime i prezime, grob i mjesto memorije. Na žalost, svi smo svjesni činjenica da to nije išlo tako lako te da čak i sada ne ide onim čestitim, civilizacijskim putem. Naviknuti na ideologizirana objašnjenja nisu svi spremni na suočavanje s Bleiburgom. Nijekanje neće polučiti čestiti odnos u uljudbi? koja dobrim dijelom itekako ima veze s ovim mjestom na kojem u 70. obljetnici stojimo. Danas smo svi skupa odlučili svojim dolaskom odati svoje poštovanje i pijetet žrtvi naših djedova, otaca, muževa, naših majki, braće i sestara. Došli smo na Bleiburg istini pogledati u oči, suočiti se s njom, jer tako stoji napisano: samo će nas istina osloboditi. Samo tako istinski slobodni spoznajemo da je svaka žrtva – žrtva, i svaka, bez obzira gdje je učinjena, na jedan osobit način traži svoju zadovoljštinu. Moramo početi ? da žrtva nema narodnost, nema spol, nema vjersku pripadnost, nema rasu niti dob. Ona je jednostavno žrtva i jednostavno samo želi čistu istinu o sebi. I sam je rat, iako najniži oblik komunikacije među ljudima, ima svoje konvencije i propise i moraju ih se držati i najljući neprijatelji. A i ovdje su na Bleiburgu i na Križnom putu hrvatskoga naroda zaboravljene i prekršene sve ratne konvencije i svi civilizacijski propisi. Činjenice se moraju istražiti kako bismo prevrnuli ovu stranicu povijesti ispisanom krvlju, kako ovdje na Bleiburgu i na Križnom putu tako i na svim drugim neštomološkim? mjestima naše povijesti. Europa je 2006. godine svojom Rezolucijom osudila komunističke zločine i zatražila istragu do istine. Osudila je masovno kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih režima, izrazila sućut, razumijevanje i priznavanje žrtve svih strašnih komunističkih zločina te ohrabrila povjesničare diljem svijeta da nastave svoja istraživanja usmjerena prema određivanju i objektivnoj provjeri povijesnih činjenica. Moj dolazak ovdje na Bleiburg i ovo slovo kojim se obraćam svim žrtvama Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda, svima vama ovdje na Bleiburgu kao i svima vama koji nas pratite putem sredstava javnog priopćavanja je upravo ta potraga za izgubljenom i zaboravljenom istinom, zabranjenom istinom. Istina o žrtvi na ovom mjestu i o zločinu na njemu ista je i za žrtve na svakom drugom mjestu i za svaki drugi zločin i ta će nas istina ne samo osloboditi, kako naglasih, već i voditi iskreno u suživotu i pomirenju. A samo su to preduvjeti za iskrenu i izvjesnu budućnost. Prava istina iskorak je koji toliko želimo i sve ove godine čekamo. U tom smislu je Hrvatski narodni sabor BiH pokrovitelj ovogodišnje jubilarne komemoracije ovdje na Bleiburgu i u ime svih nas zahvaljujem i čestitam Počasnom bleiburškom vodu koji je sve ove godine brinuo o ovom za nas posebnom i povijesnom mjestu i koji je zadnjih godina uz velike poteškoće ovom mjestu našeg kulta i pijeteta dali dostojan i čestit izgled. Tu sagledavamo naš Bleiburg i sve naše Križne puteve. Tome smo se došli pokloniti, izreći svoje duboko poštovanje, zapaliti svijeće i moliti sa svima vama za njihov vječni mir. Pokoj vječni daruj im gospodine. Svako vam dobro i živjeli.

Aziz ef. Hasanović (predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj)

Vrlo štovani zagrebački nadbiskupe, kardinalu Josipe Bozanić, cijenjena izaslanice naše predsjednice, poštovani članu predsjedništva BiH, kao i predsjedniče Federacije BiH, cijenjeni saborski zastupnici, cijenjeni gradolnačelnici i župani, dragi naši heroji Domovinskog rata, sve vas srdačno pozdravljam danas ovdje na ovom simbolu stradanja naših naroda. Danas se na ovom mjestu prisjećamo onih koji su prije 70 godina skonačali svoj životni put tražeći spasa i priliku za opstanak. Naša kultura nam ne dozvoljava da se ne prisjetimo i svih žrtava jer mnogi životi su izgubljeni ili, bolje rečeno, oduzeti u vihoru ludila zvanog 2. svjetski rat. Ova po čovječanstvo jedna od najmračnijih pojava ostavila je trajne ožiljke koji bi trebali služiti i kao opomena i kao podsjetnik na pogubnost koju sa sobom rat nosi. Bleiburg, a i brojna druga stratišta su mjesta koja upozoravaju ne samo običan puk već i one koji puk vode. Znamo da je na ovom mjestu, ali i mnogim drugima dogovor malog broja vodećih ljudi doveo do desetaka tisuća žrtava. Povijest je dobro poznata i ovo nije izoliran slučaj iako je po narod jedan od najbolnijih, ali je glavno pitanje da li smo prihvatili, shvatili i usvojili poruku. Svijet je i danas u krizi, odnosi nisu na zavidnoj razini, svjedočimo napetostima diljem zemaljske kugle, brojne su nesuglasice, brojne su prijetnje, brojni su konflikti i danas, kao i onda, označavaju se cijele grupe ljudi po jednoj odrednici bilo nacionalnoj, etničkoj, ideološkoj, ali sve češće i vjerskoj. Bojazan je sve veća da se stvaraju preduvjeti za ružna događanja širih razmjera kojima je čovječanstvo svjedočilo. Nas i danas Bleiburg opominje. Opominje nas i Srebrenica. Opominje nas i Jazovka, opominje nas i Vukovar. Opominju nas sva stratišta jer je svima jedno zajedničko – najveći broj onih koji su svoje posljednje počivalište našli u njima je nevino i ubijeno na pravdi Boga. Ne zaboravimo da je rat upravo to – oduzimatelj ponajviše nevinih ljudskih života, a najmanje života onih koji su za njega i odgovorno. Zato je velika odgovornost na svima nama, i prisutnima i odsutnima, jer su nas njome zadužile naše žrtve da se nikome i nigdje ne dogodi ovakvo stradanje. Ne zapadajmo u zamku bezdušnosti kao što su to drugi učinili dozvolivši da im vrijednost žrtve određuje počinitelj zločina, tj. Da žrtvu promatraju i vrednuju s obzirom na to tko je zločin počinio. Za nas žrtva mora biti žrtva kao što je uvijek bila i prema njoj se moramo odnositi s najvećim pijetetom. Prava veličina jednog naroda leži upravo u snazi da nikad ne zaboravi, a da se ne osvećuje. Da je jači, a da ne napada, već da pomaže i da štiti. Stoga, prisjetimo se molitve naših najmilijih koji su izgubili svoje živote, molimo uzvišenog Boga da podari mudrost i snage onima koji odlučuju u iznalaženju miroljubivih rješenja kako nevini ne bi više silom prilika stradali. Molimo Uzvišenog da i nama udijeli snage kako na zločin nikada zločinom ne bismo odgovorili jer time bismo postali isti kao i njihovi počinitelji. Onaj tko ubije jednoga čovjeka na pravdi Boga kao da je ubio cijeli svijet, poručuje Kuran s čijom porukom i molitvom želim završiti.

2014.

Uvod

Dragi gosti, gospođe i gospodo, dragi prijatelji, pozdravljam vas u ime organizatora 69. komemoracije za žrtva Bleiburga i Križnog puta u ime Počasnoga Blajburškoga voda. Pozdravimo ih s jednim pljeskom. Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH, Ureda za hrvatsku inozemnu pastvu i njezinoga ravnatelja fra Josipa Bebića. Pozdravljam naše pokrovitelje, sponzore i donatore, saborske zastupnike i državne dužnosnike, naše svećenike i posebice oca, biskupa, monsinjora Matu Uzinića. Od srca pozdravljam vas ovdje nazočne te Hrvatice i Hrvate u domovini i diljem cijeloga svijeta. S tugom vam moram reći da je više stotina naših hodočasnika ostalo na kolodvoru u Zagrebu. Blajburški počasni vod više nije imao sredstava kojima bi platio njihov prijevoz, a sramotno je da je sabor države Hrvatske otkazao pokroviteljstvo nad ovom komemoracijom. Pozdravimo njih najviše. Naravno, dopustite mi, imam privilegiju i u svoje osobno mjesto. Sa ovoga mjesta naše boli i tragedije, sa ovoga mjesta izdaje i tuge, ali s ovoga mjesta koje ne traži osvetu, ali i ne prihvaća zaborav. Nama je ostala sabranost, šutnja i molitva. O lijepa, o draga, o slatka slobodo, Dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave, sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti! Pozdravimo katedralni zbor svetoga Dujma iz Splita pod ravnanjem maestra don Šime Marovića. Za orguljama je sestra Mirta Škopljanac Mačina (?). Izvest će pjesmu Mila zemljo naša.

Zlatan Ževrnja (župan splitsko-dalmatinski)

Oče biskupe, poštovani hodočasnici koji ste došli na ovo polje, drage Hrvatice i Hrvati diljem svijeta, koji u ovoj komemoraciji sudjelujete putem medija. Nalazimo se na mjestu trajne uspomene na najveću hrvatsku tragediju. Okupila nas je ljubav za Hrvatsku i hrvatski rod. Okupila nas je molitva i sjećanje na žrtvu. Okupilo nas je mjesto na kojem se hrvatskoj žrtvi odavao spomen i kada se o njoj u Hrvatskoj nije smjelo govoriti, kada je na nju stavljen teret šutnje. Mnogi misle da smo zbog ovakvih okupljanja zarobljenici prošlosti, da smo izgubili dodir sa stvarnošću i njezinim problemima. Reći će kako opet kopamo po Bleiburgu i Jazovki, po hudim jamama i drugim stratištima, da ništa drugo i ne radimo nego tražimo prikrivena grobišta i kosti žrtava koje izniču iz zemlje i koje traže da se u njihovo ime govori istina o strašnom zločinu. Odavde, gdje je mnoštvo koje je hrlilo Zapadu zastalo i vraćeno, izručeno na milost i nemilost jednoj mržnji, trag je zločina od Maribora, Zagreba, Požege, Mostara i Skoplja do mnogih drugih znanih i neznanih mjesta i stratišta. Teror jugo-komunizma, montirani sudski procesi i podmukla smaknuća nisu prestala do kasnih 80-ih godina. Pravdajući svoj zločin, govorili su: „oni su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela“. Povijest im je odgovorila, kako prije dvije godine, s ove govornice reče jedan prijatelj: „Oni nikada neće umrijeti, a Jugoslavija nikada više neće živjeti“! Ima i onih, pa čak i među najvišim državnim dužnosnicima, koji još uvijek slave zločinačku zvijezdu petokraku. Ne možemo se ne upitati danas i ovdje zar se ti ljudi ne sjećaju devedesetprve, zar su zaboravili pod kojim su znakom počinjeni pokolji u Borovu selu, Škabrnji, i Vukovaru… Nije li samo Vukovar dovoljan da taj znak zauvijek ostane u hrvatskoj memoriji kao znak najvećeg zla?! Zašto stojimo ovdje na ovom polju punom bolnih uspomena? Da se tragedija ne ponovi, da naše iluzije ne pobjede naše interese, da ova žrtva dobije svoje mjesto u nacionalnoj svijesti, svoje značenje i svoj smisao: da ljubav za Hrvatsku u Hrvatskoj bude vrijednost po kojoj se mjerimo. Hrvatski narod ima obvezu istrage i procesuiranja zločina počinjenih na Bleiburgu, Jasenovcu i Križnom putu. Mi, nažalost, ni danas ne znamo koliki je broj žrtava Križnog puta. Govori se o približno dvije stotine tisuća ubijenih Hrvata od Bleiburga, preko Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, do zadnjih ishodišta Križnog puta na jugu Srbije i Makedonije. Zar nije minimalni povijesno-civilizacijski doseg utvrditi točan broj žrtava Križnog puta kako se više ne bi mogao ni umanjivati niti preuveličavati. Čak su i zemlje tzv. tvrdog komunizma odavna uredile i obilježile grobišta i grobove bez obzira na vojnu pripadnost, jer svaka žrtva, svaki poginuli ili umrli ima na to pravo, a živi imaju pravo i mogućnost žalovanja i sjećanja na žrtve. Nažalost, iskrivljena nacionalna svijest i ideološka obojenost glede žrtava općenito dovela je do toga da je Hrvatski Sabor pod vlašću političke opcije koja je na razne načine nasljednica komunističke partije, uskratio pokroviteljstvo Komemoracije u Bleiburgu. Imamo i primjera drugačijega odnosa prema žrtvama. Evo, mi smo u našemu Dugopolju, koje je pretrpjelo strahovite žrtve u Drugom svjetskom ratu, ponosni što smo zajedno sa svim mještanima podigli zajedničko spomen obilježje pod znakom križa, simbola patnje i novoga života, sa 445 imena stradalih Dugopoljaca sviju vojski i civila. Jer znamo da nas samo Istina oslobađa! Naša je obveza provesti u djelo Deklaraciju Europskog parlamenta o osudi komunističkih zločina, kao i Rezoluciju o osudi drugih totalitarističkih režima: nacizma i fašizma. Nemamo pravo iznevjeriti viziju pomirbe Hrvata, viziju oca moderne Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, koji je rano spoznao kobni usud hrvatskih podjela i kao temelj vječne Hrvatske postavio nacionalnu pomirbu. To nije samo pitanje nacionalnoga već općeljudskoga i Božjega nauka, za što se zalažu sve pozitivne vjere i učenja. Pogubnost hrvatske političke podijeljenosti dovela nas je u povijesti do nenadoknadivih demografskih gubitaka od kojih se kao narod ni danas nismo oporavili. Aktualna vlast svojim postupcima, novim ideološkim podjelama i starim ekonomskim zabludama zamagljuje tešku gospodarsku, socijalnu i demografsku stvarnost nacije, izazivajući tako novi egzodus desetaka tisuća naših sugrađana. Naš odgovor na takve prijetnje mora biti – nova nacionalna pomirba i hrvatska sloga. Mi nismo zarobljenici prošlosti. Mi Hrvati smo narod nade (kako nas nazva blago pokojni, sveti Ivan Pavao II). Ponosni na svoju višestoljetnu povijest; ponosni na svoju kulturu; ponosni na svoje hrvatske velikane; ponosni što smo Hrvati! U našim mislima i srcima čuvamo uspomenu na sve hrvatske branitelje koji su nam žrtvom omogućili da se možemo i smijemo sjećati, da možemo i smijemo biti Hrvati na zemlji hrvatskoj, na zemlji krvlju i suzama natopljenoj, na zemlji, od sviju na svijetu, najljepšoj. Uz želju za sretan povratak vašim obiteljima, pozdravljam vas riječima pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana: „Neka nam živi jedina i vječna Hrvatska“!

Dragan Čović (predsjednik Doma naroda parlamentarne skupštine BiH)

Hvala. Uvažene dame i gospodo, poštovani organizatori blajburške komemoracije, predstavnici počasnog blajburškog voda, preuzvišeni oče biskupe, oci svećenici, svi vi čije su misli uz žrtve blajburške tragedije i križnih putova našeg naroda kroz povijest. Srdačno vas pozdravljam u ime Hrvatskog narodnog sabora BiH i Doma naroda parlamentarne skupštine BiH. Okupljeni ovdje na blajburškom polju, sada već tradicionalno vraćamo misli i sjećanja 69 godina unazad. Pokušavamo zamisliti kakvu patnju su prošle žrtve ovog krvavog križnog puta i kakva mržnja prema Bogu i čovjeku je trebala postojati da se osmisli i provede ovakav zločin. Pokušaji sustavnog negiranja i zatiranja sjećanja na ovaj strašni događaj nije uspio. Obitelji žrtava, vjerske institucije, povjesničari i svi ljudi dobre volje kroz prošla desetljeća slagali su mozaik križnog puta kako bi se otrgao od zaborava, u povijesti realno prikazao, a obiteljima omogućio olakšanje u spoznaji što se stvarno dogodilo njihovim najmilijima koje godinama nisu ni smjeli spominjati. Mi koji smo ožalošćeni, a vjerujemo, moramo ustrajati da se rasvijetli svaki detalj užasnog zločina kako se više nikada i nigdje ne bi ponovio, a to je i način da naši pokojni čijim sjenama se klanjamo i za njih molimo mogu počivati u miru. Pozdravljajući vas u ime institucija BiH i hrvatskog naroda u ovim trenucima sjećanja moramo naglasiti koliko je i danas nepravedan i težak politički položaj našeg naroda u BiH. Naglašavamo naše ustrajno zalaganje i političku borbu za ustavnu jednakopravnost hrvatskog sa druga dva konstitutivna naroda u BiH. Svjesni da je to jedini način osiguranja trajnog mira i prosperiteta, kako za BiH, tako i za cijeli region. Poštovani i dragi prijatelji, upravo žrtve bleiburškog križnog puta, kao i Domovinskog rata, i uznička iskušenja mnoge naše braće i sestara kroz povijest, dovoljno su snažan motiv i obaveza da ne smijemo posustati u ovoj borbi za očuvanje slobode, kako bi naša djeca mogla ponosno hodati našom napaćenom zemljom. Zavjete koje dajemo uz komemoraciju prisjećanja na najviše sinove našeg naroda neka budu i naša molitva dragom Bogu da nam podari snage, mudrosti i odlučnosti u očuvanju svih vrijednosti za koje su se žrtvovali. Počivali u miru božjem.

Željko Reiner (potpredsjednik Hrvatskoga sabora)

Preuzvišeni oče biskupe, dragi prijatelji, nadao sam se da ću vas moći pozdraviti u ime Hrvatskog sabora. Nažalost, trenutačno vladajući nisu prihvatili naš prijedlog da Sabor bude pokrovitelj ovog događaja. Tako da vas mogu samo pozdraviti u svoje vlastito ime, u ime HDZ-a. Naravno možemo se svi pitati zašto je tome tako, kome smeta obilježavanje jednog neviđenog zločina, zločina u kojem su pobijeni žena, djeca, razoružani ljudi, bez ikakvog suda. Kome to može smetati, kome smeta što ovdje leži nekoliko desetaka tisuća ljudi, kojima se ni groba ne zna. Ne samo ovdje nego i u Dravogradu, Mariboru, na devet stotina mjesta po Hrvatskoj, ljudi čije su majke, očevi, djeca ih čekali nikad nisu doznali gdje njihovi najbliži leže. Ljudi kojima i danas njihovi unuci ne znaju gdje leže. Kome to može smetati, zar onima koji se kunu u europske vrijednosti? A što su to europske vrijednosti? Europske vrijednosti su također i osuda komunističkih zločina, što je Europa jasno rekla. I te zločine je i Europa i mi moramo osuditi, ne amo zbog prošlosti, nego zbog mladih naraštaja, zbog onih koji ne smiju biti odgajani na laži, na neistini i na prešućivanju istine, jer oni koji su odgojeni na neistini nemaju budućnosti. Istina je jamstvo da se Hrvatima strašna povijest i zločini koji su se dogodili ovdje nikad više neće dogoditi. Europska vrijednost je i to da se traži odati počast žrtvama zločina i traži osudu počinitelja zločina, jer samo to može biti osnovica i temelj pomirenja. Pomirenja ne može biti bez istine. Dragi prijatelji,, mi smo se ovdje okupili i to treba jasno reći svima onima koji napadaju ova okupljanja. Mi smo se okupili ne zbog mržnje prema nikome, pa niti prema onima koji su učinili ove strašne zločine. Mi smo se ovdje okupili zbog ljubavi, mi smo se okupili zbog ljubavi prema svima onima koji su nevini bili ovdje ubijeni, ubijeni samo zato što su drugačije mislili nego njihovi ubojice, ubijeni samo zato što su voljeli Hrvatsku. Mi smo se ovdje okupili zbog onih koji su umirali sa imenom Hrvatske na svojim ustima i sa hrvatskom u srcu. Mi smo se ovdje okupili zbog ljubavi prema Hrvatskoj. Dragi prijatelji, zbog te ljubavi i tu ljubav mi moramo stalno čuvati u svojim srcima. Neka vas čuva dragi Bog, i dragi Bog čuvao našu jedinu i voljenu Hrvatsku.

Anneliese Kitzmüller (potpredsjednica zajednice volksdeutschera u Austriji)

Prvo se želim zahvaliti organizatorima što su mi i 2014. godine pružili mogućnost da vam se obratim. Nipošto ne smatram da je to samo po sebi razumljivo, te sam potpuno svjesna časti kao nehrvatica da govorim ovdje na središnjem spomen mjestu stradanja hrvatskoga naroda. Kada je u svibnju 1945. godine oružje konačno utihnulo i kada su oni koji su preživjeli dugogodišnji rat pomislili da su na sigurnom na ovom polju na kojemu se sada nalazimo zatekla ih je stravična smrt. Pobješnjela soldateska takozvanog maršala Tita nije pravila razlike između Hrvata i Srba, staroaustrijanaca i Slovenaca, već je zvjerski pobila sve koji se nisu uklapali u njihov koncept novog komunističkog poretka. Tek sam nedavno imala mogućnost posjetiti rudarske iskopine Hudine jame, premda je ono što tamo možete vidjeti šokantno, ipak je znak d zločini Titovih partizana sve više dolaze na vidjelo i što je još puno važnije da se više ne mogu nijekati. Nitko više ne može osporiti da se europska polja smrti nalaze u državama koje su nastale raspadom Titove Jugoslavije. Isto tako se čak i ovdje u Koruškoj još uvijek pronalaze posmrtni ostaci žrtava. Ako austrijska savezna vlada već sama ništa ne poduzima kako bi se za njih napokon napravila središnja grobnica ja ću se osobno svom snagom zauzeti da se ostvari taj opravdani interes hrvatskoga naroda. Na kraju, svima nama želim da i ovogodišnje sjećanje na žrtve protekne dostojanstveno, te se zahvaljujem organizatorima na pripremi organizacije.

Mate Uzinić (biskup dubrovački)

Okupili smo se na ovom blajburškom polju u svibnju 2014., da bismo se spomenuli svibnja 1945. Svibanj 1945. zapamćen je u svjetskoj povijesti kao mjesec završetka Drugog svjetskog rata u Europi. U Hrvatskoj se taj mjesec pamti i kao mjesec pokolja nevinih ljudi kojima spomen čuva ovo mjesto, a čije su kosti posijane diljem Slovenije, Hrvatske i drugih zemalja bivše Jugoslavije. Razoružani vojnici i brojni civili, najprije ljudi, a onda Hrvati, katolici i muslimani i mnogi drugi, u dijelu Iste i Dalmacije Talijani, u zapadnoj Vojvodini i istočnoj Slavoniji Nijemci, postali su materijal za odstrel jer „bilo kako bilo, ubiti ih se mora“, govorio je, nakon tzv. „oslobođenja“ Dubrovnika, jedan od visokih vojnih dužnosnika partizanskih postrojbi, opravdavajući pokolj nevinih i istaknutih građana na Daksi, mjestu koje je zajedno s Bleiburgom jedan od simbola poslijeratnog stradanja i „križnih putova“ hrvatskog naroda. Slaveći ovu misu i vjerujući da je naš raspeti i uskrsnuli Gospodin bio s njima u njihovoj patnji, u mislima se želimo vratiti u dane stradanja i u duhu krenuti njihovim križnim putovima, pridružiti se svima kojima su bez krivnje, makar ih bez suda i suđenja prati drugačiji glas, bila oduzeta ljudska prava, pogaženo ljudsko dostojanstvo i oduzet život. Želimo u mislima obići poznate i nepoznate grobnice i grobišta, izgovoriti imena i prezimena o kojima se nije smjelo govoriti ili se govorilo šapatom. Želimo se otajstveno otisnuti i prema svima onima koji su bili supatnici u njihovoj boli. Svibanj 2014., naš svibanj, obilježen je starim i neprevladanim ideološkim sukobima, istim onim koje su jedne tjerale da iz Hrvatske bježe, a drugima bile povod da ih bez milosti likvidiraju. Naš svibanj, ovaj 2014., obilježen je i dramatičnom ekonomskom krizom, velikim bojem nezaposlenih, nezaštićenim radnicima sa slabim plaćama i bez plaća, pogodovanjem stranom kapitalu kojeg svejedno nema… A što reći o našem svibnju 2014. kad su u pitanju branitelji ili najugroženije kategorije stanovništva: umirovljenici, invalidi, stari i bolesni, oni o kojima su se dosada barem povremeno brinule socijalne službe, a koji su našoj „socijalnoj“ državi postali preskupi? Ili što reći kad su u pitanju naši mladi, oni koji se školuju i oni koji su školovani, a koje smo u Hrvatskoj ostavili bez perspektive i prisilili da perspektivu, slično kao i blajburške izbjeglice, traže izvan granica vlastite domovine? Ovakav svibanj 2014. nije samo posljedica korupcije i kriminala, nespretnosti i neiskustva posljednjih desetljeća, nego i neprevladanih ideoloških razlika i dviju suprotstavljenih „istina“ koje priječe jedinstvenu interpretaciju nacionalne prošlosti, odnosno posljedica je i onog svibnja 1945. koji spominjemo ili, dopustite da stvar proširim, Jasenovca koji je simbol jednog drugog tragičnog stradanja. Uz 100. obljetnicu početka Prvog svjetskog rata želim stvar proširiti i na ono što se događalo nakon tog rata i u čemu se nalazi početak i izvor, ne i opravdanje, mnogih kasnijih zala. I zapravo, ključni problem je to što mi nemamo ispravan objektivan odnos prema svojoj prošlosti, kako onoj starijoj, tako i o onoj novijoj, kako nam to zorno pokazuju primjeri Vukovara i Knina. Bez objektivnog odnosa prema svojoj prošlosti, do kojeg se može doći samo ako postanemo sposobni ne vidjeti samo „svoje“ žrtve i „tuđe“ zločine, nego i „svoje“ zločine i „tuđe“ žrtve, nemoguće je imati ispravan odnos prema svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti. Nastaviti ćemo se i dalje ideološki dijeliti i, ovisno o stranama na kojim se nalazimo, povećavati postojeće tabue i mitove. I umjesto preuzimanja odgovornosti za društvo koje nam je povjereno, ponovno ćemo se zatvoriti u sebične, bilo osobne bilo grupne interese, ustaške ili udbaške, svejedno. To onesposobljava našu kreativnost, onu koja se očituje svugdje gdje dođemo, jer su Hrvati svugdje, osim u vlastitoj domovini, uspješni i cijenjeni građani. Polazeći od Božje riječi, smatram da se rješenje ove naše situacije nalazi u dvije riječi. Prva riječ je istina. Da bismo okrenuli stranicu naše nacionalne povijesti koja se zove Drugi svjetski rat i poraće, Jasenovac i Bleiburg, moramo pogledati istini u oči, koliko god ona bila teška i bolna. Samo nas istina, ona objektivna koja ne vidi samo zlo nego i dobro i, obrnuto, koja ne vidi samo dobro nego i zlo, može osloboditi i pročistiti naš pogled za otkrivanje bitnog. Istina nije nešto što Crkva može donijeti na ovo „krvavo polje“ i druga mjesta stradanja, makar se Crkva, zbog nemara onih koji imaju odgovornost za istinu, pokušava i tim baviti. Istina o Bleiburgu i Jasenovcu je odgovornost političara. Oni bi, uz pomoć znanstvenika, i u Bleiburg i u Jasenovac trebali donijeti istinu, a ne svoje stranačke interese, ne svoje ideologije koje ubijaju istinu, slobodu, različitost, toleranciju, mogućnost za oprost, za ljubav… Pozivam ih, zajedno s povjesničarima, da slobodni od svih ideologija doprinesu konačnom utvrđivanju istine. Da to nije lako, svjedoči nam ulomak iz Djela apostolskih koji nas je upoznao s metodama suprotstavljanja istini o Isusu Kristu u vrijeme prve Crkve. Istinu se može skrivati – pokušavalo se to i s Bleiburgom desetljećima – ali je se ne može sakriti. Može se i brojevima manipulirati, nažalost to se činilo i čini, ali se ne smije zaboraviti da u Bleiburgu, na Križnom putu, u Jasenovcu i na drugim mjestima stradanja nisu bili tek brojevi, nego da se iza svakog broja nalazi ljudska osoba sa svojim dostojanstvom, imenom i prezimenom. I obitelj koje ih nikad nisu dočekale. I koliko god da i danas vrijede riječi bl. Alojzija Stepinca, nadamo se uskoro svetog, koji na svoj način simbolizira sve poslijeratne mučenike hrvatskog naroda, a koji je 19. veljače 1943. u pismu Paveliću napisao da je Jasenovac „sramotna ljaga … za Nezavisnu Državu Hrvatsku“, toliko se može reći da su Bleiburg, Križni put, ali i Jasenovac, također „sramotna ljaga“ i na licu Republike Hrvatske i svih onih koji su imali dužnost nešto napraviti u utvrđivanju istine utemeljene na povijesnim činjenicama, a zbog ideoloških razloga to nisu napravili, nego i dalje, čini mi se u posljednje vrijeme sve više, neistinama i mitovima raspiruju mržnju koja nas i u svibnju 2014. dijeli gotovo jednako kao što nas je dijelila i u svibnju 1945. I to je naša najveća tragedija. Druga riječ je oprost. Oprost je ono što bi Crkva, s vjerom u Isusa Krista i njegovu natpovijesnu prisutnost u patnji ljudi svih vremena, morala donijeti ovdje i na sva stratišta ljudske povijesti. Oprost je temeljna poruka evanđelja i temeljno Isusovo poslanje i poslanje Crkve. Isus kaže: „Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim.“ Isus je došao da nam objavi istinu o Bogu koji oprašta. Njegovo najveće djelo je djelo oproštenja: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34) Oprost, uz istinu, je jedino što može donijeti konačni mir i spokoj rasutim kostima naše braće i sestara. „Tražiti oprost i sam oprostiti tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i tajnog mira“, poručio nam je sv. Ivan Pavao II., papa, u prigodi svog prvog posjeta našoj domovini. Ovo, tražiti oprost, u ime molitve na koju nas poziva Isus kad nam obećava „i što god zaištete u moje ime, učinit ću“, trebamo najprije usmjeriti prema Bogu. Zamolimo ga da nam oprosti što su se Jasenovac i Bleiburg uopće mogli dogoditi. S vjerom da nas Bog uslišava u našem tražnju oprosta, uputimo svoju molitvu za oprostom i prema našoj ubijenoj braći i sestrama. Iz molitve za oprost mora se probuditi i ono „oprostiti“. U Očenašu molimo: „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Ne oprostimo li, ni nama neće biti oprošteno. Ovo oprostiti da bi nam bilo oprošteno, samo se djelomično odnosi na zločince koje je bl. Alojzije Stepinac u već spomenutom pismu nazvao „najveća nesreća Hrvatske“, a što se može proširiti i na one koji su započeli svoj krvavi pir na ovom polju i one koji su im to naredili i koje još i danas neki veličaju i dozvoljavaju da se po njima zovu trgovi i ulice. Njih uglavnom ne možemo nego prepustiti Božjoj milosrdnoj ljubavi. Ovo oprostiti se još više odnosi na to da „mi“, „mi“ u Bleiburgu i „mi“ u Jasenovcu, oprostimo jedni drugima i jedni od drugih pitamo oproštenje. Ne za one zločine koji su se dogodili do 1945. i nakon 1945., ta nitko od nas nije zato odgovoran, nego zato što šezdeset devet godina kasnije jedni druge promatramo kroz te zločine. Braćo i sestre, uz poziv na veći trud i zalaganje odgovornih oko utvrđivanja istine, osude svih zločina i jednak pijetet prema svim žrtvama koje nam uvijek ostaju pouka, temeljna poruka koju s ovog mjesta želim poslati zaklinjući u ime Isusa Krista je poruka: Završimo konačno Drugi svjetski rat! Prestanimo se već jednom ponašati kao sinovi i kćeri ustaša i partizana i na druge gledati kao sinove i kćeri ustaša i partizana! Ma, prestanimo jedni drugima biti neprijatelji, a postanimo jedni drugima braća i sestre! I svi zajedno prionimo oko toga da se suočimo s problemima sadašnjosti, kako svojim sinovima i kćerima ne bismo ostavili naslijeđeni balast prošlosti koji nas je dijelio i dijeli, nego priliku za bolju zajedničku budućnost! Tek tad će se „svi krajevi svijeta“ koji „vidješe spasenje Boga našega“ o kojima smo pjevali u psalmu, zajedno s onim „raduj se, kliči i pjevaj“, koje se možda može učini neprimjerenim za ovo mjesto pijeteta, a nije, odnositi i na ovo polje i sva druga mjesta stradanja i križne putove koje smo, uz traženje istine i molitvu za oprost, kao kršćani pozvani gledati u svjetlu uskrsne radosti, ali i cijelu našu domovinu. I to će, vjerujte mi, postati razlog jednog drugačijeg povratka onih koji su iz domovine odlazili i odlaze, jer u njoj nisu vidjeli svoju budućnost, od onog koji je prije 69 godina započet na ovom bleiburškom polju i kojeg se danas spominjemo s tugom, poštovanjem i molitvom za sve nastradale, za njihove obitelji i za našu domovinu koja zaslužuje bolju sadašnjost i budućnost od svoje prošlosti. Amen.

Idriz ef. Bešić (imam iz Gunje)

Uzoriti biskupe Uziniću, cjenjeni članovi počasnog blajburškog voda, drage majke i sestre, štovane dame i gospodo, dragi i poštovani prijatelji, sve vas lijepo pozdravljam. Okupimo se danas ovdje na blajburškom polju na 69. obljetnicu i obilježavamo važan i tužan događaj. Čuvamo od zaborava i obilježavamo našu nacionalnu tragediju i stradanje jednog od najvećih zbjegova našeg naroda gdje na tisuće nevino stradalih žrtava čiji broj ni danas nažalost nije utvrđen. I danas smo na blajburškom polju, odajemo počast i molimo se za razoružane i pobijene, pozdravljamo preživjele i nazočne, a posjetimo odgovorene da se konačno odužimo žrtvama, tako da se utvrdi ozbiljno znanstveno, odgovorno i znanstveno utvrdimo broj stradalih, a za nas posebno važan broj Muslimana žrtava Bleiburga. Broj Muslimana na Bleiburgu je bio više nego proporcionalan. Relevantni izvori bivše države govore da je taj broj bio veliki i da je Bleiburg najveća grobnica Muslimana u Europi. Uvažavajući sva druga stratišta Bleiburg je najveća grobnica Muslimana u Europi. Uvažavajući sva stratišta Muslimana Bleiburg je, rekao sam, najveća grobnica Muslimana u Europi, naša rana i sudbina, naša činjenica i on je uvelike odredio naš status u bivšoj državi što je posebno osjetila i moja Gračanica …(?) Naše pamćenje i sjećanje na žrtvu Bleiburga je naše pravo, naš zavjet i naša obaveza. U Bleiburgu se trebamo jasno i pravno i moralno i povijesno i politički odrediti i s tim stavom izaći pred domaću i svjetsku javnost. Oživljavamo sjećanja na Bleiburg tako što ćemo govoriti i pisati o blajburškoj tragediji, naglasivši da je na blajburškom polju bilo omogućeno da se razoružani ljudi pobiju zahvaljujući takozvanim saveznicima i blajburška tragedija je opomena i spoznaja da saveznik ne znači prijatelj. Nije slučajno ovaj skup i ova komemoracija povezan za Majčin dan jer teška je suza majčinska. Hrvatska majka sa Blajburškog polja je postala i ostala simbolom stradanja i zato neka majčina suza bude molitva da se nikada i nikome i nigdje ne ponovi rat, jer rat stvara heroje, a kod nas se nažalost heroji mjere mrtvima. Bleiburg nije i ne bi trebao biti naša godišnjica, on mora bit naša svakodnevnica. Molimo te o bože svemogući neka tuga postane nada, neka osveta bude pravda, neka majčina suza bude molitva da se nikada i nikome i nigdje ne ponovi Bleiburg, Jazovka, Ovčara, Srebrenica, a sada evo i Tomašica. Prigoda da se sjetimo i riječi našeg uvaženog muftije Omerbašića koji je jednom rekao ovdje da se obratimo svemogućem Bogu, da nam da snage da ne zaboravimo, da praštamo i da se ne svetimo, jer osveta vodi u novo nasilništvo. Svemogući Bože primi naše dove, molitve jer ti najbolje čuješ i najbolje znaš šta govorimo i šta mislimo. Oprosti grijehe umrlima, nepravedno umrlim i pobijenim, a nama živima jer ti si vrhunac pravde, istine. Jedino ti uzvišeni Bože sve znaš, imaš pravo i mogućnost konačnog suda i oprosta. Bože pomozi nam da drugima praštamo kako bi i mi zaslužili tvoj oprost. Bože ne dopusti da nam vladaju koji u tebe ne vjeruju i koji se tebe ne boje i koji nema ju milosti prema nama…

Ante Kutleša (predstavnik Počasnog blajburškog voda)

Zahvaljujem na vašem dolasku i sudjelovanju kod ove komemoracije. Izričemo veliku zahvalnost pokrovitelju ovogodišnje komemoracije Splitsko-dalmatinskoj županiji, kao i svim darovateljima iz Hrvatske BiH, osobito hrvatskom narodu diljem svijeta, napose Kanade, Amerike i Australije, koji su iako daleko, ali srcem i svojim darovima čuvaju uspomenu na blajburšku tragediju. Zahvaljujemo predsjedatelju ovoga misnog slavlja monsinjoru Mati Uziniću, kao i maestru Šimi Maroviću, voditelju katedralnog zbora Svetog Duje u Splitu. Braćo i sestre, želim sve informirati daje slijedeće godine 70. obljetnica blajburške tragedije i molimo vas da već sada sudjelujete u pripremi obljetnice. Upućujemo zamolbu za prikupljanje pomoći potrebnih sredstava dovršetka započetog groblja ovdje iza borova s lijeve strane. Nakana je prenijeti sve posmrtne ostatke u zajedničku grobnicu za koje se zna i koji se pronađu uz odgovarajuća odobrenja. Sve najiskrenije molim da ne dopustimo da se zaborave žrtve tragedije i Domovinskog rata. Nije mi poznata niti jedna država koja će svaki pozitivni, dobronamjerni izričaj osjećaja domoljublja, rodoljublja prema svom narodu i državi proglašavati ekstremnim nacionalističkim ili fašističkim. Nepošteno je žrtvu branitelja za samostalnost hrvatske države omalovažavati i pripisivati zaslugama propale partizansko komunističke ideologije. Oče biskupe u ime počasnog blajburškog voda zahvaljujem za upućene riječi. Počasni blajburški vod i ovaj narod koji se ovdje okuplja spreman je na oprost i pomirbu. Poručite to i neka drugi znaju. Gospodo, pitajte narod o petokraci, pa čujte glas naroda je li ta petokraka postala zločinačka. Aktualna vlast Republike Hrvatske nakon dokidanja pokroviteljstva ustrajno podupire pojedince i udruge koje nisu ni prije ni sada željeli samostalnost hrvatske države. Gospodo u vlasti otvorite arhive, dopustite otvaranje grobišta i neka stručni ljudi reknu istinu o svim zločinima od 1941. do 1945., pa i dalje sve do 1990. Istina je samo jedna. Žrtva je žrtva i Bleiburga i Jasenovca. Svaka žrtva je nečiji otac, brat, majka, sestra, suprug, supruga, dijete. Odbacujemo i osuđujemo svaki ekstremizam, svaku totalitarnu ideologiju i rasizam, ali nam dopustite da volimo svoj narod, svoju domovinu Hrvatsku, svoju domovinu BiH, jer i ona je država i hrvatskog naroda, naglašavam i hrvatskog naroda. Počasni blajburški vod svima kaže hvala i ne zaboravite križne puteve svoga naroda. Hvala lijepa do dogodine.