VUKOVAR TRANSKRIPT

2015.

Đuro Hranić (nadbiskup đakovačko-osječki)

Isusova je riječ, „Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan“. Draga braćo i sestre mi danas na ovom Memorijalnom groblju ispovjedamo vjeru uskrsnuća mrtvih te se s dubokom zahvalnošću i pijetetom sjećamo svih vukovarskih branitelja i civila poginulih u Domovinskom ratu. Uz njih, slaveći Euharistiju molimo i za sve ostale pripadnike Hrvatske vojske i Policije te civilne žrtve rata koji su ginuli u ovome ratu po čitavoj domovini za dar našega mira i slobode. U našim mislima nosimo i sve nestale, u svojim se molitvama sjećamo i svih preživjelih branitelja koji su se s pouzdanjem u Boga suprotstavili ratnoj agresiji, koji su gubeći svoje zdravlje i dijelove tijela obranili slobodu te se zauzimali za dobrobit našega društva za obranu dostojanstva Domovinskoga rata, za snaženje hrvatskog nacionalnog identiteta te zaštitu strateških interesa našega naroda i naše domovine. Pozdravljam i sve vas poštovani i dragi članovi obitelji ubijenih, stradalih i nestalih i sve vas dragi Vukovarci. Pozdrav i zahvalnost izražavam svima vama draga braćo i sestre koji ste sa svih strana RH, iz BIH, iz Srijema te iz inozemstva se pridružili danas spomen-hodočašću Đakovačko-osječke nadbiskupije u ovaj grad povodom obilježavanja 24. Dana sjećanja na žrtvu Vukovara. Na osobit smo način sjedinjeni u molitvni sa svima onima koji u Škabrnji, u Zadarskoj nadbiskupiji danas mole za svoje pobijene žrtve. Zato je naša zahvalnost monsinjoru Želimiru Puljiću, zadarskom nadbiskupu i predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije tim veća jer je učinio veliku žrtvu da bi, umjesto u Škabrnji, danas ovdje bio s nama u Vukovaru. Preuzvišeni gospodine hvala vam što se zamolili monsinjora Milu Bogovića, gospičko-senjskog biskupa da vas danas zamijeni u Škabrnji. Drago nam je svima što ste s nama vi, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije (HBK). Hvala vam što se prihvatili predvoditi današnje euharistijsko slavlje i uputiti nam svoju pastirsku riječ. Neka dragi Bog blagoslovi vas, sve Škabrnjane i čitavu vašu nadbiskupiju. Pozdravljam i sve ostale prisutne biskupe, (…) svega dragoga prečasnika u službi, monsinjora Marina Srakića, đakovačko-osiječkog nadbiskupa i metropolita u miru. Pozdravljam monsinjora Jurja Jezerinca Vojnog ordinarija u RH, monsinjora Iliju Janjića, biskupa kotorskog; monsinjora Đuru Gašparovića, biskupa srijemskog; monsinjora Vladu Košića, biskupa sisačkog; monsinjora Nikolu Kekića, vladiku križevačkog; monsinjora Vjekoslava Huzjaka, biskupa bjelovačko-križevačkog; monsinjora Tomu Vukšića Vojnog ordinarija u BIH i monsinjora Miju Gorskoga, pomoćnog biskupa zagrebačkog. Pozdravljam i fra Dragutina Bedeničića, izaslanika fra Ilije Vrdoljaka, provincijalnog ministra Franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda; monsinjora Enza Rodinisa, generalnoga tajnika HBK; monsinjora Fabijana Svalinu, zamjenika generalnog tajnika HBK i ravnatelja hrvatskog Caritasa; monsinjora Ivana Ćurića, generalnog vikara naše đakovačko-osječke nadbiskupije; prof.dr.sc. Željka Tanjića, rektora te čitavu akademsku zajednicu Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu; i maestra Ivana Andrića, rektora i čitavu zajednicu Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu. Pozdravljam i vukovarske župnike, dekana, sve vas draga braćo svećenici, vas oci franjevci i ostali (…) redovnici, poštovane sestre redovnice i kandidati za svečeništvo i redovništvo iz različitih dijelova naše domovine. Pozdravljam i sve predstavnike hrvatskih vlasti; predsjednika Hrvatskoga sabora Josipa Leku i sve saborske zastupnike, predstavnike diplomatskog života, gospodina Ivana Penavu, gradonačelnika grada Vukovara, gospodina Božu Galića, vukovarsko-srijemskog župana, sve priutne predstavnike drugih županija, gradova i općina, predstavnike političkog, gospodarskog, prosvjetnog i društvenog života u RH; uvažene predstavnike vojske i policije te sredstva društvenoga priopćavanja i sve naše hrvatske građane koji su uz njihovu pomoć danas duhom povezani s nama u ovom euharistijskom i molitvenom zajedništvu. Dragi oče nadbiskupe, molim vas da započnete euharistijsko slavlje.

Želimir Puljić (nadbiskup zadarski)

Što je to što danas spominjemo ovim slavljem i ovom liturgijom? Na što nas svake godine podsjeća 18. studenog? Što se to tako važno dogodilo toga dana prije 24 godine da to, evo, trajno obilježavamo? Bio je to, sjećamo se, tužan dan stradanja kada je okupatorska vojska (JNA) razorila jedan grad i jedno selo: Vukovar i Škabrnju. A ta dva grada, ta dva mjesta, na dva različita kraja Lijepe Naše, utjelovljuju u sebi zvukove himne naše: Teci Dravo, Savo teci, Nit’ ti Dunav silu gubi, Sinje more svijetu reci, Da svoj narod Hrvat ljubi. Okupator je mislio ugasiti neutaživu čežnju ljudi za slobodom. A ta čežnja nakon pada Berlinskog zida – toga vidljivog sramotnog znaka moći ateističke i komunističke ideologije – još više je rasla i bujala u srcima ovoga puka. Bila je nošena onim Gundulićevim snom ‘o lijepoj i slatkoj slobodi, koju nam višnji Bog je do’. I širila se velikom brzinom od juga do sjevera, i od istoka do zapada, pa je ništa nije moglo zaustaviti. Čak ni strašna stradanja grada Vukovara i sela Škabrnje. Dapače, svemu tome usprkos mi s Jobom ponavljamo kako ”vjerujemo i znamo da naš Izbavitelj živi” (Job 19, 25) kako smo čuli u prvom čitanju. I sa psalmistom kličemo i “pjevamo Gospodinu pjesmu novu, jer ”svi krajevi Lijepe Naše vidješe spasenje Boga našega”. Stoga, raduj se zemljo Hrvatska, Bog tvoj hita da te spasi. Jobovom, dakle, vjerom i nadom obraćamo se danas Ocu nebeskome i molimo neka se sjeti svih onih koji su prije 24 godine ovdje stradali. Danas ih spominjemo onako kako su bili imenovani na krštenju i upisani u dlanove Božje ruke. Neka im Uskrsnuli otvori rajska vrata, oslobodi ih od svih spona i pribroji zboru svojih izabranih i svetih. Lijepo je što ovih dana ljudi hrle u Vukovar i Škabrnju kako bi se prisjetili onih događaja, pa iznova doživjeli i osjetili duh zajedništva, ponosa i zahvalnosti koji su nam uvijek prijeko potrebni. Zato u ovom Gradu ponosa i patnje s osobitim poštovanjem pozdravljam vas, najprije roditelje i djecu, obitelji i rodbinu poginulih branitelja koji ste danas predvodili ovu procesiju i sve braniteljske udruge. Pozdravljam najviše dužnosnike Republike Hrvatske koji su nazočni na ovoj svečanosti. Ovdje vidim predsjednika Sabora, gospodina Leka, pozdravljam sve predstavnike parlamentarnih stranaka, Hrvatske vojske, Mornarice i Policije, županija i gradova, kao i stanovnike ovog ponosnog grada na čelu s gradonačelnikom gospodinom Penavom. Bratski pozdrav upućujem nadbiskupu Đuru Hraniću i zahvaljujem na pozivu predvoditi ovo sveto misno slavlje. Uz njega pozdravljam (…) časnog prečasnika monsinjora (…) kao i sve nazočne nadbiskupe i biskupe.  Pozdravljam i vas braćo svećenici, redovnici, sestre redovnice te sve nazočne hodočasnike koji su ovdje pristigli kako smo čuli iz različitih dijelova lijepe naše, a i iz inozemstva. Pozdravljam također i sve vas koji nas pratite preko sredstava javnog priopćavanja, preko radija i televizije, u domovini i diljem svijeta. Uz zvukove zvona, te duhovne i domoljubne pjesme koje smo jutros slušali na početku ovoga slavlja, naviru sjećanja koja nam još uvijek odzvanjaju negdje u ušima, a sjećajući se onih prijenosa koji su bili u to vrijeme preko Radio Vukovara, sjećanja s Mitnice, Sajmišta, Trpinjske ceste i Vukovarske bolnice odakle smo krenuli u povorci, Borova naselja i drugih okolnih mjesta ovoga lijepoga dijela Lijepe Naše. A pred očima iskrsavaju heroji: Blago Zadro, Alfred Hill-Atila, Marin Vidić-Bili, Ivan Anđelić-Doktor, Juraj Njavro, Nikola Papac, Jean Mischel Nicollier kao i svi branitelji i zapovjednici, ranjeni i poginuli, zatočeni i nestali čija su imena upisana u srca naša i uklesana u temelje Hrvatske države. Prisjećamo se danas i one kolone iscrpljenih građana koji, prepušteni pobješnjelim okupatorima moradoše napustiti svoj voljeni grad. A onda užas masakra u bolnici i na Ovčari, te križni put kojim smo i mi jutros prošli do ovog Memorijalnog groblja. I to sve pred očima moćnika Europe i svijeta koji su, nažalost, dobrim dijelom šutjeli i gledali strašna stradanja. Imali bismo, dakle, dovoljno razloga danas i srditi se i prigovarati, kako onima koji su razarali i uništavali ljude i kulturu ovoga grada, tako i odgovornima iz Međunarodne zajednice što su dopustili agresiju na RH, te mjesecima nijemo promatrali stradanja ljudi i razaranja sela i gradova. No, mi se danas nismo zbog toga ovdje okupili, mi smo se sabrali na ovu svečanost ne zbog njih, nego zbog onih koji su ovaj grad i ovu zemlju Hrvatsku voljeli, čuvali i branili. S istom onom ljubavlju i mi smo stigli iz svih dijelova Hrvatske pokloniti se žrtvi Vukovara koja je postala zalogom naše slobode. Stoga, u okružju memorije koja ovdje zrači ljudskom i kršćanskom duhovnošću, a u duhu preporuke velikoga i svetoga pape Ivana Pavla II., želimo danas očistiti svoje pamćenje od svih loših primisli i osjećaja, te zahvalna srca i raspjevane duše moliti i pjevati: ”Velika nam djela učini Svesilni. Opet smo radosni”. I kao što smo u onim teških dana razaranja ovog bisera grada tijekom listopada i studenog 1991. bili s vama i divili se junačkom otporu hrabrih branitelja, tako smo danas puni pijeteta došli zajedno moliti se Bogu i zahvaljivati za dar slobode koju nam Višnji Bog je darovao po žrtvi i stradanju vaših očeva, sinova i muževa. Kad god razmišljam o hrabrosti stanovnika ovoga grada, u ušima mi zazvone riječi mog dragog rođaka Nikole koji me uspio nazvati jedne večeri i reći kako on ”ne napušta svoj Vukovar”. Jednoga dana, međutim, dok je obilazio svoju staricu majku, snajper ga je pogodio i usmrtio. A njegovu sestru Stanu s mužem, četnici su odveli u nepoznato pa im se do danas ne zna za mjesto stradanja. Stoga sam ti zahvalan, dragi nadbiskupe Đuro, što si me pozvao predvoditi ovo euharistijsko slavlje, kako bih s tisućama ranjenih obitelji ovoga grada i susjednih naselja mogao podijeliti osobnu bol zbog stradanja rodbine i prijatelja. Premda mi se srce steže zbog spomenutih stradanja, s vjerom i nadom upirem pogled u Uskrsnuloga, pa ponavljam one Jobove riječi iz prvoga čitanja: ”Ja znadem dobro, moj Izbavitelj živi”. Takvom vjerom odolijevali su Vukovarci svim nevoljama koje su ih zadesile, pa su nam i danas uzor i putokaz. Naš jutrošnji mimohod označen je upravo smjerokazima koji nam jamče da smo ”na pravom putu”. Krenuli smo od ulice Điva Gundulića koji je sanjao o slobodi onim divnim stihovima koje rado citiramo i o njima razmišljamo: ”O lijepa, o draga, o slatka slobodo”. Hod smo nastavili dalje ulicama naših narodnih velikana koji su za tu slobodu trpjeli i ginuli, poput Frankopana, Jelačića, Radića i Stepinca. I, evo, stigli smo do Memorijalnog groblja najnovijih žrtava iz Domovinskog rata. Polaganje vijenaca i ruža u čast naših branitelja po rukama najviših nositelja vlasti Republike Hrvatske, Oružanih snaga i Ravnateljstva policije, kao i drugih uvaženih institucija ove države pokazuje odlučnost graditi budućnost naše Domovine na temeljima zajedništva koje su nam u zavjetni miraz ostavili heroji Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika i drugih gradova i sela diljem Lijepe Naše. Ovim pak liturgijskim slavljem želimo zaustaviti se na trenutak u sabranosti i molitvi, pa sve želje, nakane i planove Bogu preporučiti. A na sve žrtve i stradanja želimo pogledati iz drugog kuta; iz perspektive vječnosti koja svoje jedino osmišljenje nalazi u Kristovoj Kalvarijskoj žrtvi kojom završavamo ovu prijepodnevnu svečanost. Naš dolazak na ovu svečanost pokazuje onu drugu stranu koja nas upućuje prema vječnosti. Zato, na ovom sunčanom danu naša lica nisu tužna; mi vjerujemo kako naši dragi i mili nisu nestali, nego su promijenili način života. Nisu više u prostoru i vremenu s nama, nego u vječnosti kod Boga. Zahvalni za tu veliku milost vjere kojom ćemo ”kad se probudimo i mi Boga gledati”, učvršćujmo jedni druge u spoznaji da smo ovdje prolaznici i putnici; pa s Augustinom ponavljajmo: ”Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše dok u Tebi ne otpočine”. Euharistija koju upravo slavimo kao spomen Posljednje večere, navještaj je onoga što se ima dogoditi. Ona je eshatološka anticipacija novoga neba i nove zemlje, ona je ”lijek besmrtnosti” i predujam uskrsnuća. Po njoj se događa ne samo preobrazba ljudi, nego i drugih stvorenja koja ”sa svom žudnjom (…) iščekuju objavljivanje sinova Božjih”. A u tom vremenu, do njegovoga drugoga dolaska, Crkva prinosi preslavnom Božjem veličanstvu ”sveti kruh života i kalež vječnoga spasenja”. Tako Onaj koji je prošao zemljom čineći dobro, nastavlja i danas po euharistiji liječiti bolesne, hraniti gladne, tješiti žalosne, obraćati grešnike i praštati grijehe. I spreman je svakoga trenutka da nas prosvijetli, ojača, blagoslovi, posveti, utješi i pomogne. Zato mu hrli svatko tko ga voli i treba. Da mu se izjada i iznese svoje tegobe i probleme. Da dobije njegov blagoslov. Da mu preporuči sebe i svoje. Crkvu i domovinu. Grješnike i patnike. Pomorce i đake, putnike i težake. Ali, i da zahvali za udijeljene milosti i darove. Zato ovaj euharistijski skup izraz je naše zajedničke vjere da je Spasitelj na oltaru ”žrtveno, ali uvijek živo Janje Božje koje oduzima grijehe svijeta” (Iv 1, 29), on je ”živi kruh koji život daje”. Stoga mu u ovoj svečanoj prigodi svi skupa kličemo: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo. Tvoje uskrsnuće slavimo i tvoj slavni dolazak iščekujemo! Dođi Gospodine Isuse! Dođi u srca tvojih vjernika koji ti se klanjaju i tvojim tijelom hrane. Dođi u domove naših obitelji i donesi ljubav i mir. Dođi u naša sela i gradove i probudi radost i nadu. I pomozi nam da postanemo sve više Tebi slični kako bismo hodili svijetom i Lijepom našom čineći samo dobro. Budući da nam duša čezne za dvorima Tvojim, s onom dvojicom učenika iz Emausa i mi te danas ljubazno molimo dođi i ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku! Dođi Gospodine Isuse. Amen.

2014.

Mate Uzinić (biskup dubrovački)

Ima jedan grad, (…). Ima jedan hrast slavonski. Ima jedan grad svakom srcu drag, ima jedan div hrvatski. Vukovar, Vukovar stoji dok protiču vode dunavske. Vukovar, Vukovar gori na braniku svoje Hrvatske. Zahvaljujem bratu (…), monsinjoru Đuri Kraljiću, đakovačko-osječkom nadbiskupu i metropoliti na pozivu da kao biskup grada Dubrovnika i dubrovačke biskupije grada Dubrovnika koji je u ratnim vremenima se povezao sa, kako smo čuli, sa ovim gradom koji je povezao s Vukovarom patnja i stradanje, ali evo i višegodišnje prijateljstvo, od ove godine i Susret hrvatske katoličke mladeži koji smo mi iz Dubrovnika predali Vukovaru da predvodimo ovo misno slavlje u kojemu ćemo se sa zahvalnošću pred gospodinom spomenuti svih onih koji su položili svoje živote za slobodu ovog grada i za slobodu naše hrvatske domovine. Zajedno s vama molit ću se da duše poginulih branitelja i građana, onih koje smo uspjeli pronaći i identificirati i sahraniti na ovom groblju, onih koji počivaju negdje drugdje, osobito nestalih za čije sudbine i eventualno grobove još ne znamo. Znademo da ima onih koji znaju i koji to ne žele kazati i to nas još više boli. Molit ćemo i za žive branitelje, osobito invalide i sve one koji se teško nose s činjenicom da ovaj grad i domovina nisu postali onakvi o kakvima su sanjali dok su izlagali svoje živote za našu slobodu i još se teže nose s osjećajem da su oni ovom društvu na teret. To ponekad ide tako daleko da se stvara dojam ne samo kod njih nego i kod nas koji promatramo kao da bi bilo bolje da ni njih nema više među nama, kao da bi bilo bolje da su i oni poginuli branitelji, onda bi se stvari posložile. Zašto su nam mrtvi branitelji junaci, a živi branitelji teret? Molimo i za branitelje u Savskoj koji zbog spomenutog već mjesec dana prosvjeduju. Molimo i za Hrvatsku Vladu da se otvori dijalogu s njima, da se otvori i dijalogu s ovim gradom Vukovarom. Molimo za dijalog, molimo za poniznost. U naše molitve ćemo uključiti obitelji branitelja i drugih žrtava, sve stradalnike, ovaj grad. Molit ćemo i za sadašnjost i budućnost Vukovara, ali i za sadašnjost i budućnost cijele domovine koja se zbog naših podjela, a i njih tako bolno danas suosjećamo, i nesposobnosti suočavanja s krizom, onom ekonomskom, političkom i osobito duhovnom, ponovno nalazi na rubu provalije. Uvjeren sam da nam u suočavanju s onim što na ovom mjestu pijeteta osjećamo, što nas smeta, boli mogu pomoći današnja liturgijska čitanja sa svojim porukama. Prva poruka koju bih iz ovih bogatih čitanja izdvojio, ne mogu reći sve, je poruka anđelu Crkve u gradu Sardu, a koju u ovim okolnostima možemo preimenovati u Vukovar. Znam tvoja djela, imaš ime da živiš, a mrtav si. Budan budi i utvrdi preostatak koji tek što ne umre. O djelima i imenu Vukovara nama danas ovdje okupljenim na ovom memorijalnom groblju nije potrebno uopće govoriti. Svi znademo, o njima je potrebno govoriti našoj djeci, o njima je potrebno govoriti svijetu. Potrebno je govoriti u ulozi Vukovara u našoj nacionalnoj prošlosti i sadašnjosti, ali još više potrebno je govoriti o ulozi Vukovara u našoj nacionalnoj budućnosti. Ovo je istovremeno i govor o potrebi da Vukovar konačno prestane biti grad slučaj,  da u Vukovar više ne trebamo dolaziti noseći karitativnu i drugu pomoć. Ovo je istovremeno i govor o tome da Vukovar treba ponovno postati ono što je bio u vrijeme agresije. Grad pokretač koji će utvrditi preostatak koji tek što ne umre. Taj preostatak je naše hrvatsko društvo s našim podjelama, s našim nesposobnostima njihovog nadilaženja, rješavanje naših problema ovisi o dosta čimbenika, ali vjerujte mi, ono ovisi prvenstveno o našoj slozi. Naša nesloga ono je što bolno dotiče ovaj grad i ona je ono iz poruke (…).  Budemo li i dalje nesložni, osobito budemo li nesposobni za naš nacionalni dijalog, budemo li i dalje nastavili imati oprečne stavove o našoj prošlosti, onoj malo daljoj i ovoj bližnjoj, ali i sadašnjosti i budućnosti i Vukovar, a i mi s njim će umrijeti. Zato trebamo krenuti u obnovu ovog našeg hrvatskog društva počinjući odavde, počinjući iz Vukovara, grada simbola pobjede u porazu, grada čije ime i značenje ne možemo i ne želimo zaboraviti. Neka nam pred očima budu sinovi i kćeri ovog grada, oni koji počivaju na ovom groblju, oni koji su stali na branik domovine i koji, kako kaže sveti pisac, ne okaljaše svojih haljina pa će zato, odjeveni u bijele haljine, biti upisani u knjizi života. Druga je poruka izrečena crkvi u (….) kojoj bih želio, na pragu rečenog, prepoznati poruku upućenu našoj hrvatskoj domovini, ali i Katoličkoj crkvi u njoj, odnosno nama vjernicima. Znam tvoja djela, nisi ni studen ni vruć. O, da si studen ili vruć, ali jesi mlak, ni studen ni vruć povratit ću te iz usta. Ja korim i odgajam one koje ljubim, revan budi (…).Kad je riječ o našoj domovini onda se ova poruka, ovo ni studen ni vruć odnosi prije svega na to da trebamo jasno ustrajavati na tome da se ne izjednačava agresor i žrtva, a to što ne ustrajavamo dovoljno na tome je ono ni studen ni vruć. Istovremeno to znači da mi, svi mi, trebamo također ustrajavati na tome da se osudi svaki zločin bez obzira tko ga je počinio i da se kazne oni koji su počinili. Posljedice toga da u ovome nismo odlučni je to da se etiketiraju branitelji koji su časno i pošteno stavili svoje živote na branik domovine. Na koji način je oni studen i vruć naš problem? Tako što ima u našem pristupu, našoj nacionalnoj prošlosti, ovoj sadašnjoj i onoj i za vrijeme Drugog svjetskog rata, uključujući u sve to i ovo što se događalo u Vukovaru. Previše mlakosti, previše neodlučnosti da se utvrdi istina, previše neodlučnosti da se reče istina bez obzira na sve, da se s istinom suočimo. Istina ne može i ne smije biti prešućena. Istina ozdravlja, zato su u krivu oni koji misle da će istina ponoviti i povećati mržnju. Dapače, prešuti li se istina u ime lažnog mira i suživota, a dojam je da se istina prešućuje, tad tog suživota uopće nema, on je tek varka, a povijest će se vjerojatno ponoviti. Kad je riječ o nama katolicima i katoličkoj crkvi onda je tu u pitanju oprost bez kojega je naše kršćanstvo mlako, ali i aktualno gospodinovo upozorenje: Ja korim i odgajam one koje ljubim. (…) budi i obrati se. Znam da bi oprostu trebala prethoditi pravda, a da ovdje nema pravde. Ali isto tako znam da smo kao vjernici pozvani opraštati kad nas pogađa nepravda. Kršćansko praštanje nije nijekanje nepravde, nije uljepšavanje zločina koji se dogodio, ali nije niti iščekivanje da zločinci priznaju krivnju i da isprave nepravdu. Budemo li na njih čekali nikad nećemo oprostiti. Želim ovdje biti jasan: opraštanje nije zbog njih, opraštanje je zbog nas. Ne oprostimo li mi ćemo se otrovati mržnjom. Ne oprostimo li u opasnosti smo da se pretvorimo u njih. Kršćansko praštanje i kad nema pravde znači ne uzeti odmazdu u svoje ruke nego moliti boga da onaj koji je počinio zlo uvidi zlo koje je počinio i krene putem obraćenja, a u prvom smo čitanju čuli kakav je naš Bog. Samo tako nećemo i sami postati onakvi kakvi su oni kojima trebamo oprostiti.  A postat ćemo sposobni za ljubav koja uključuje čak i neprijatelja. Postoji i treća poruka u današnjim liturgijskim čitanjima koju želim izdvojiti. Ta poruka je upućena (…) kojima želim prepoznati sve one koji su izazvali agresiju na ovaj grad, počinili genocid i zločine, ili su u to uvučeni, ne znam, ali i one koji su nijekali i nastavljaju nijekati ono što se dogodilo ovom gradu i Škarbnji i brojnim drugim mjestima u našoj domovini i u susjednoj BiH. Nadam se da će i oni negdje pronaći svoju (…) i da će i do njih doprijeti gospodinov poziv. Zaheju žurno siđi, danas mi je proboraviti u tvojoj kući. Susret Zaheja i gospodina izazvao je neophodnu katarzu, raskid i osudu zla koje je Zahej činio i njegovo obraćenje. Evo gospodine polovicu svoga imanja dajem siromasima i ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko. Ovo je pravda bez koje može biti oprosta, ali ne može biti pomirenja. Oni koji su izvršili agresiju i počinili genocid i zločine nažalost još uvijek nisu spremni biti Zahej koji se obratio nego ustrajavaju u onom biti Zahej prije obraćenja. Evo zašto ćirilica u Vukovaru nema samo značenje pisma nego i dalje nastavlja označavati agresore i zločince koji se ni dan danas nisu suočili s onim što su napravili ovom gradu i njegovim ljudima. Molimo da se obrate, molimo da se dogodi susret Zaheja agresora, zločinca i Isusa Krista. Zahej agresor zločinac treba čuti Isusov poziv da boravi u njegovom domu, priznati što je učinio i obećati da će onoliko koliko je to moguće, ne može uskrsnuti naše pokojne, popraviti to što je učinio. Dobar početak bi bio da kaže što se dogodilo s onima koje još brojimo kao nestale. Inače se ne može dogoditi, makar bismo mi to kao kršćani željeli, ono što nam je predlagao Sveti Ivan Pavao II u Zagrebu 1994. kad nas je kroz simboliku dviju rijeka koje se susreću, pozvao na susret i suradnju. Susret i suradnja – te njegove riječi su poruka Evanđelja Isusa Krista prevedena u naše vrijeme i naše okolnosti. Krenimo prema usklađivanju s njima, počinjući od naše nacionalne razine. Susretnimo se, surađujmo, a onda se otvorimo i (…) i drugima. Bez našeg usklađivanja s tim, bez susreta i suradnje sve će ostati kao i do sada, a priznajmo, ovo što imamo to nije dobro. Nije dobro što smo mi podijeljeni. I osobito nije dobro što carinik Zahej i dalje ustrajava u svojoj zloći, što i dalje razmišlja da kako opljačkati i ukloniti susjede i što susjedi i dalje zaziru od Zaheja i nije dobro što i dalje svatko, a to je stvarni problem ovoga grada, uz ono socijalno pitanje ima svoje škole, svoje kafiće, svoje društvo, ali što svi imamo njihove škole, njihove kafiće, njihovo društvo i dakako što svi i dalje imamo svoje neprijatelje, onda se to pretvori u naša i njihova groblja, groblja kojim se spominjemo žrtava. Draga braćo i sestre, u svetištu gospe od milosrđa u Dubrovniku, na pokrajnom oltaru posvećenom Svetom Leopoldu Bogdanu Mandiću napisane su riječi Bog je liječnik i lijek. Danas smo u vjeri okupljeni oko križa jednog grada, teškim križem cijele jedne nacije, ali i sa svojim osobnim križevima i ranama. Činimo to s povjerenjem u božju ljubav i njegovo beskrajno milosrđe. Bog je liječnik i lijek koji pridiže naša (…) koljena i (…) naše rane. Pristupimo njegovom euharistijskom stolu. Nahranimo se na ovoj gozbi ljubavi i onda se vratimo svojim kućama ispunjeni mirom, ohrabreni i osnaženi, odlučniji u zauzimanju za dobrobit našeg naroda, za dobrobit naše domovine, ali i za dijalog s drugima. Otvorimo mu svoja srca, tom Bogu koji je liječnik i lijek, da ih ozdravi, da ih oplemeni, ispuni ljubavlju, dobrotom i praštanjem i ne zaboravimo niti ono što zapisa naš hrvatski pjesnik Antun Gustav Matoš iz susjednog Tovarnika da dok je srca bit će i Kroacije. O kojem je srcu riječ? Riječ je o srcu koje vjeruje, srcu koje ljubi, nada se, srcu koje moli, koje je spremno na žrtvu i obraćenje, srcu koje ne isključuje opraštanje nego od njega polazi. Takvo su srce imali vukovarski branitelji. Takvo su srce imali i imaju svi drugi istinski branitelji. Za takvo hrvatsko srce molimo danas ovdje u Vukovaru, a Marija, rajska djeva, kraljica Hrvata, naša majka, naša zora zlata nek nam danas i u sve dane našeg života bude zagovornicom. Amen.

Ivica Jagodić (župnik Župe sv. Filipa i Jakova, Vukovar)

Dragi prijatelji, Hrvatski Sabor je davne 1999. godine donio odluku da se svake godine 18. studenoga, evo mi to sad u gradu Vukovaru obilježavamo i 19. i 20. studenoga, na dostojanstven i prikladan način oda počast svim žrtvama grada Vukovara. Organizacijski odbor našega grada, a evo i ja kao župnik po službenoj dužnosti sam član toga odbora, donijeli smo odluku da ovogodišnji slogan bude Vukovar, mjesto posebnog pijeteta. Kada je prošlo dosta vremena i nakon dugog razmišljanja mislim da smo pogriješili, da smo trebali staviti slogan Vukovar, mjesto trajnog pijeteta. Nije to igra riječi jer pijetet je strana riječ, je tuđica, a mi u našem hrvatskom jeziku imamo puno tuđica. Prema Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića znači strahopoštovanje, strah božji prema pojedincima i prema skupinama koje su to zaslužile, zato smatram da bi u našem gradu daleko bolje pristajao slogan, i to za vjeke vjekova, Vukovar, grad trajnog pijeteta. Kome mi odajemo pijetet? Evo to smo mi u gradu već davno odgovorili da prvoga dana 18. studenoga odajemo počast, odajemo pijetet onima koji su poginuli za Hrvatsku ili se vode kao nestali. Drugoga dana odajemo pijetet majkama Vukovarkama jer one su organizatori drugoga dana, Udruga Vukovarske majke, a sutra, okupit ćemo se ispred hangara Veleprometa, a sutrašnji program organiziraju Udruga Hrvatskih logoraša. Dakle, želimo dati evo na dostojanstven i primjeren način tim skupinama dakle svoje poštovanje, dostojan i prikladan način, dakle izraziti pijetet. Kome trebamo još kada je riječ o pijetetu odati primjerenu i dostojanstvenu počast. To su preživjeli hrvatski branitelji i uvijek treba onaj posvojni genitiv – hrvatski branitelji, naglasiti jer ima boraca ovakvih i onakvih, ima branitelja ovakvih i onakvih, ali su jedni hrvatski branitelji. I treće, trebamo odati pijetet djelu koje smo svi zajedno stvorili, a poglavito oni koji su na oltar domovine položili svoje živote. Dakle želimo i moramo odati počast Hrvatskoj, domovini za koju su se oni borili. Slobodan sam danas pokucati na savjest svakoga od vas i postaviti i sebi i vama pitanje: Možemo li mirne savjesti odgovoriti da smo do sada odali dakle primjerenu i dostojanstvenu počast i pijetet poginulima, nestalima, majkama i hrvatskim logorašima. Kod nas postoje nebrojene podjele i o njima neću govoriti, ali mi je jučer itekako posebno bilo žao, kao svećenik i franjevac, sa posebnom iskaznicom stajao sam ispred zgrade gdje je smješten Hrvatski Radio Vukovar od 9:30 do 10:45. Tim putem, tom pješačkom zonom prešli su, prošle su stotine, ja bih rekao i tisuće mahom mladih ljudi koji se nisu htjeli svrstati u ni jednu kolonu, a to je moderno danas u dnevnom tisku i našim novinarima i medijima govoriti o kolonama. Nisu se htjeli svrstati, ja ću reći otvoreno i jasno da je bilo na tisuće takvih ljudi. Srce me zaboljelo jer sam očekivao odmah u sinoćnjem udarnom dnevniku, biti će udarna vijest, dvije kolone opet su. Drago mi je da mediji nisu prepoznali dvije kolone, ali sam ja, kao jedan obični promatrač užasnut da toliko mladi dakle odlaze od bolnice do Memorijalnog groblja na svoj način, onako kako se to njima sviđa, ja bih rekao na malo buntovni način. Je li to, dakle dostojanstveno i primjereno odavanje počasti? Odavanje pijeteta prema onima kojima smo dužni odavati, ne samo ova tri dana nego čitavu godinu, i više godina počast i poštovanje? Drago mi je da su u našoj sredini žene u crnome, žene iz Beograda, ja neću ulaziti u njihove konačne ciljeve i pobude, ali vidim to kao mogućnost uspostavljanja dijaloga između majki vukovarskih i, evo, žena iz Beograda u crnome da konačno iz baze, iz (…) počne dijalog dvaju nekoć zaraćenih naroda. Nekoć se ratovalo puškama danas se ratuje riječima, a čini mi se da je ovaj rat puno gori jer ne znaš tko je neprijatelj i gdje neprijatelj stoji. Zato bi želio kao svećenik, kao predstavnik Katoličke crkve, evo sada otvoreno i javno pozvati sve na dijalog, neka krene dijalog od žena u crnome i majki Vukovarki. Neka krene od crkve, Katoličke crkve i ideja za ekumenizmom. Mi imamo propisane dane ekumenizma kada molimo za jedinstvo svih Kršćana. Očito da to nije dovoljno. Naš nadbiskup, monsinjor Đuro Hranić želi da se u Vukovaru, a to isto želi i naš gospodin gradonačelnik Ivan Penava, započne graditi nova pučka kuhinja. Žalosno je da u žitnici Hrvatske, a kažu stručnjaci da može Slavonija prehraniti 20 milijuna stanovnika, mi ne možemo prehraniti 4 milijuna ili koliko nas već ima, dakle, da su nam potrebne pučke kuhinje. U Osijeku je eno otvorena prije 10 godina, u Slavonskom Brodu nedavno, u Vinkovcima se izgrađuje i završava pučka kuhinja koja bi trebala proraditi za Božić. Naš je gradonačelnik na sastanku sa nadbiskupom izričito rekao: Želim da se u mome gradu prvo napravi pučka kuhinja i da crkva, kroz djelovanje pučke kuhinje, započne dijalog s onima koji drugačije vjeruju jer narodna mudrost kaže da ljubav raste kroz želudac. Želimo i do sada smo mi to u Caritasu činili, nažalost, mediji nemaju razumijevanja kada je u pitanju katolička ustanova Caritas jer premalo se o tome piše i govori, što sve Caritas čini u ovoj državi za one koji su najsiromašniji. Želimo evo prvi ponuditi topli obrok jer, rekoh, kroz želudac ljubav raste, da i to bude poticaj zbližavanja ljudima različitih vjera i različitih opredjeljenja sve s ciljem da zajedno gradimo jednu bolju i sretniju budućnost u ovoj državi za koju su hrvatski branitelji dali svoje živote. Da nam to bude svijetli primjer da ova država može živjeti u blagostanju, ali ako se svi zajedno zauzmemo da ona, ova država bude bolja nego što je do sada. Da ne naglašavamo podjele i kolone nego da tražimo načina kako i na koji način pomoći ovom narodu i narodima i narodnostima koji ovdje žive da nam svima bude bolja i sretnija ne samo budućnost nego i sadašnjost. Tako neka bude. Amen.