Objave

SRB TRANSKRIPT

2015.

Milan Surla (predstavnik Udruženja 6. ličke)

Drugarice i drugovi, dame i gospodo, poštovani građani. Dozvolite mi da vas u ime boraca i potomaka 6. ličke proleterske divizije Nikola Tesla i 35. ličke udarne divizije svih boraca srdačno pozdravim u želji da 27. jul zajedno proslavimo kao Dan antifašističke borbe naroda Republike Hrvatske. Zahvaljujem se organizatorima ove proslave koji su upriličili da zajedno obilježavamo Dan ustanka naroda Like i Hrvatske u borbi protiv fašizma., najvećeg zla u historiji čovječanstva. Mjesec jun i juli je pun datuma koji nas sjećaju na ne tako davnu prošlost koja je obilježila dva svjetska rata sa najvećim žrtvama u historiji čovječanstva. Žrtve koje smo dali u antifašističkoj borbi ne smijemo zaboraviti i moramo se klanjati palim žrtvama za slobodu, ako ne radi nas onda radi mladih naraštaja koji treba da gaje najsvetije vrijednosti jednoga naroda. U prvom redu da ti naraštaji žive u slobodi, slozi i ljubavi. Ovaj skup treba da nas podsjeti na doprinos naroda Like u borbi protiv fašizma kroz Narodnooslobodilačku borbu koju su ovjekovječili narodi i borci Like. Neka je vječna slava i hvala palim borcima i nevinim žrtvama fašizma.

Zoran Pusić (predstavnik Antifašističke lige RH)

Dobar dan. Poštovani sudionici ovog skupa kojim obilježavamo 27. srpanj, slaveći 4. godišnjicu Antifašističkog ustanka u ovom kraju i, nekada, Dan ustanka u RH. Danas se kao Dan antifašističke borbe obilježava 22. lipanj, dan kad je grupa članova Komunističke partije iz Siska, potaknuta napadom nacističke Njemačke na SSSR osnovala Prvi sisački partizanski odred. U Srbu se, 27. srpnja ’41. dogodio masovni narodni ustanak koji nije bio potaknut prvenstveno ideološkim razlozima nego strašnim zločinima koje su ustaše Maksa Luburića počinili nad stotinama ljudi iz ovog kraja, uglavnom nad ženama, djecom i starcima. Muškarci su se poslije prvih hapšenja, odvođenja i ubojstava sklonili u šume. Iako masovnost ustanka nije bila potaknuta ideološkim razlozima, organizatori ustanka su bili članovi Komunističke partije – Marko Orešković, Gojko Polovina, Nikola Vidaković, Đoko Jovanić, Dušan Mileusnić. I njihova imena, kao u starim pričama o herojskim podvizima, treba spomenuti. Jer oni koji su ustali i organizirali ustanak protiv fašizma kad je on u svojoj okrutnosti dosegao apsolutno zlo, kad je izgledao nepobjediv, a izgledi u borbi s njim nikakvi, zaslužuju najdublje poštovanje. Sam Marko Orešković stradat će nepuna tri mjeseca poslije podizanja ustanka, po svemu sudeći od četnika. Narod ovog kraja sačuvat će sjećanje na njega u pjesmi. Narodne pjesme su često patetične, ali stihovi ove pjesme, npr. Drug je Marko hrvatskoga roda, al’ je majka srpskoga naroda sročen je u doba kad su raspojasani šovinizam i međuetnička mržnja harali i Europom i ovim krajevima, svjedočanstvo su veličine Narodnooslobodilačke borbe i najčasnijeg razdoblja Komunističke partije u njenoj povijesti. Danas, 74 godine poslije, za većinu građana to bi trebala biti daleka povijest. Tek za političare, možda, prilika da istaknu s ponosom najmasovniju oružanu borbu protiv nacizma i fašizma unutar Europe i to ne samo za vanjsku upotrebu ili kad su u posjetu Izraelu. Pri tome nije najvažnije da je na kraju ta borba bila pobjedonosna. Najvažnije je da je bila pravedna i u obrani, ne samo golih života kad se čovjeku čini da nema većeg bogatstva i sreće nego što su klupa, stolica i stol, nego i vrijednosti kao što su sloboda, jednakost i ravnopravno zajedništvo među ljudima bez kojih ljudsko društvo nema smisla. Međutim, to što bi trebala biti daleka povijest vraća se danas kao ostrašćeni revizionizam povijesti. Ne zato što su otkrivene nove činjenice nego zato da se lažima i izmišljotinama relativizira zloćudnost pokreta kao što su nacizam ili ustaštvo, jednom riječju fašizam. Tako se osnivaju društva čiji je proklamirani cilj dokazati da u Jasenovcu praktički nitko nije stradao, a ako jeste, onda zato jer je to zaslužio. Da su tisuće pobijenih ljudi u Jadovnom izmišljeni, da se u Srbu dogodila četnička pobuna s ciljem stvaranja Velike Srbije. Sve to pokazuje da ideje i praksa koje su u prvoj polovici 20. stoljeća nazvane skupnom imenicom fašizam, nisu nešto s čim se raskrstilo prije sedamdeset godina. Danas u Hrvatskoj vidimo pokušaj stvaranja stranačkih vojski čiji jedini cilj može biti nasilje nad političkim neistomišljenicima. Događaju se fizički napadi na homoseksualce i Rome i sve je to praćeno jačanjem stranaka i pokreta koji svoju političku snagu crpe iz širenja netrpeljivosti prema drugima i drugačijima. Ideje koje su se u prvoj polovici 20. stoljeća demonstrirale kao nacizam i fašizam, čiji nositelji su došli na vlast u Italiji i Njemačkoj i uzrokovali goleme ljudske patnje i stradanja nisu nastale niti su nestale s tim pokretima. Te ideje i njihova dijabolična privlačnost za dio ljudi u svakoj državi nisu samo relikti prošlosti nego suvremena, i trebala bi biti vrlo zabrinjavajuća pojava. Iz povijesti se zna da pokreti naslonjeni na te ideje prosperiraju na ekonomskim krizama, visokoj nezaposlenosti, besperspektivnosti i općim razočaranjem u neefikasnost demokracije, na militarizaciji društva. U Hrvatskoj je za sada još na djelu klasični obrazac poticanja netrpeljivosti prema manjinama, ali i u razvijenim demokratskim zemljama EU radikalno desne stranke jačaju na strahu od imigranata i ksenofobiji. Kao da i stare članice EU gube imunitet na opaku društvenu bolest, imunitet koje su imale u doba kada su pristupili izgradnji EU, na vrijednostima u čijoj obrani je antifašizam nastao i koje je antifašistička koalicija u 2. svjetskom ratu, uz ogromne žrtve, jedva uspjela obraniti. Zapravo, te vrijednosti nisu definitivno obranjene nikada. Samo naše svakodnevno zalaganje za njih je kakva-takva garancija da ćemo ih obraniti argumentima i da ih se više nikada neće morati braniti na način na koji su prije 74 godine bili prisiljeni ljudi koji su ustali protiv fašizma.

Franjo Habulin (predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH)

Cijenjeni prijatelji, dragi domaćini, drugarice i drugovi. Izuzetno mi je zadovoljstvo što vas mogu pozdraviti na današnjoj svečanosti proslave Dana ustanka. S posebnim zadovoljstvom pozdravljam borce učesnike Narodnooslobodilačke borbe. Danas ovdje u Srbu s ponosom slavimo Dan ustanka. To je ujedno i prilika da s pijetetom odamo počast palim ustanicima kao i civilnim žrtvama u 2. svjetskom ratu odnosno u Narodnooslobodilačkoj borbi. Ustanak na prostoru okupirane Kraljevine Jugoslavije nije se dogodio slučajno, on je bio reakcija na naci-fašističku ideologiju njemačkog i talijanskog okupatora u čijem programu je bila politika više rase, rasni genocidni zakoni, strahovlada, teror, ubojstva i deportaciju u koncentracione logore. Ta ideologija imala je svoje sljedbenike i na području Kraljevine Jugoslavije. Vjerne sluge fašizma raznih nacionalnih varijanti, nešto, četnike, ustaše, nešto i druge istih zločinačkih manira. Komunistička partija Jugoslavije vođena Josipom Brozom Titom postala je sposobna da kao jedna politička snaga pokrene narod na oružanu borbu protiv okupatora na platformi bratstva i jedinstva i jednakosti i ravnopravnosti naroda i narodnosti. Time su se suprotstavili ideji da međunacionalnom sukobu Hrvata i Srba, u interesu i za interese okupatora. Srpski narod, kao čitav narod u nešto Hrvatskoj učinio je jednu moguću ispravnu stvar – odazvao se pozivu Komunističke partije Jugoslavije i Josipa Broza Tita na oružani ustanak protiv okupatora i režima domaćih kolaboracionista. Bez zajedničke borbe s ostalim narodima ne bi ni bilo konačne pobjede. Narodnooslobodilačka borba nije donijela samo oružanu pobjedu nad fašizmom i slobodu. Ona je iznjedrila tekovine i vrijednosti koje su aktualne i danas. Izdvojio bih Deklaraciju o osnovnim pravima naroda i građana demokratske Hrvatske donesenu na 3. zasjedanju ZAVNOH-a. Ona govori o jednakosti hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj, o ravnopravnosti građana bez obzira na narodnost, rasu, vjeroispovijest. Jednaka prava žena i muškaraca itd., itd. To su najviši dometi, to su najviši demokratski standardi. Danas živimo u RH koja je ujedno i članica Europske zajednice naroda, ali u toj RH žele se dokinuti ili umanjiti prava manjina. Želim nešto ispričati. Prošle godine, kad sam se vraćao kući stao sam u Buzetu i otišao sam u samoposlugu da nešto kupim. Kad sam došao na blagajnu ispred mene je stajala jedna žena. Blagajnica je s njom govorila na talijanskom jeziku. Kad sam ja došao na red da platim svoje blagajnica je sa mnom razgovarala na hrvatskom jeziku. Kad sam izašao iz samoposluge, na zgradi koja je bila nasuprot samoposluge bila je tabla sa natpisom, nazivom ulice, napisana na talijanskom jeziku, napisana na hrvatskom jeziku. Mislim da nije potrebno reći ništa više osim toga. RH je jedinstvena u okviru svojih granica. Isti zakoni koji vrijede u jednoj regiji, vrijede u drugoj regiji i zato nema razloga da se isti odnosi prema nacionalnim manjinama. Kad bi se grade u Istri i još nekim regijama u RH, da se grade i u ostalim dijelovima Hrvatske. Od Dubrovnika, dakle od Dalmacije, preko Like, Banije, Korduna, Zagreba, Međimurja, Moslavine, Slavonije do Vukovara.  Ukoliko ne bi tad gradili takve odnose, ukoliko u RH ne bi gradili takve odnose prema nacionalnim manjima i sa nacionalnim manjinama imali bismo formalnu demokraciju čiji je sadržaj isključivo radikalno desni, fašistički. To bi bila katastrofa.  Danas kad ovdje obilježavamo obljetnicu Dana ustanka naroda Like moram spomenuti da u 2015. godini da smo obilježili i 70. obljetnicu pobjede nad fašizmom. Tu veliku i značajnu obljetnicu obilježio je čitav slobodoljubivi demokratski svijet, obilježila je Europa, obilježili smo i mi ovdje u RH. Tim više što mi imamo poseban razlog da to učinimo sa najviše dostojanstva. Naime, u RH i na prostorima nekadašnje Jugoslavije nije se dogodio tek pokret otpora, dogodio se općenarodni oružani ustanak protiv okupatora i njihovih domaćih slugu. Titovo vješto vođenje Narodnooslobodilačke borbe, Titovo vješto vođenje Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije dovelo do stvaranja odnosno otvaranja trećeg fronta u okviru zajedničkih napora i nastojanja za male antifašističke koalicije što je konačno dovelo i do konačne pobjede. Sa ponosom to danas možemo konstatirati, sa ponosom možemo reći: Da, ovdje se dogodio ustanak naroda i zbog toga drugarice i drugovi ja vam čestitam Dan ustanka, a ujedno vam čestitam i dan i 70. obljetnicu pobjede nad fašizmom. Hvala vam.

Milorad Pupovac (predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća)

Nema mnogo mjesta i nema mnogo prilika kao što su ove na kojima se okupljamo mi antifašisti čiji skupovi se ometaju, iz godine u godinu. Čiji skupovi se negiraju, iz godine u godinu. A mi se ovdje ne okupljamo da bismo slavili rat, ne okupljamo se ovdje da bismo širili mržnju, ne okupljamo se ovdje da bismo promovirali nasilje, ne okupljamo se ovdje kao ni nigdje drugdje da bismo činili išta drugo od ovoga zbog čega su se okupili ljudi prije 74 godine ovdje. A to je da imaju mir u svojim domovima, da na miru žive sa svojim susjedima, da imaju državu u kojoj će važiti zakoni jednaki za sve i u kojem će država štiti svakoga od onoga tko posegne za tim da misli da je on zakon i da treba dijeliti pravdu i određivati tko može u njoj živjeti, a tko ne. Ništa drugo. Ali iz godine u godinu, umjesto da država troši novac za druge stvari ona ih troši za desetke policajaca koji moraju obezbjeđivati ovaj skup. Od koga? Od ljudi koji mrze? Od ljudi koji bi ih htjeli protjerivati? Od onih koji su došli jučer i kazali da je ovo Pupovcu zadnji skup? Od onih koji su prije nekoliko dana kazali da Pupovac treba biti prvi Srbin kojega će protjerati Hrvatska i oduzeti mu državljanstvo? Umjesto da država poduzme ono što treba poduzeti prema takvima, država štiti nas ovdje kao da smo u rezervatu. Ali mi rezervat ne prihvaćamo jer to nije sloboda. Antifašisti u Hrvatskoj ne mogu biti poput Indijanaca svrstani u rezervate koje će država štiti od okolnih fašista i to treba reći ovdje i na ovom mjestu, glasno i jasno, i bez obzira koliko to izgledalo kao da je naše nastojanje da ovoj zemlji vratimo dostojanstvo sjećanju na Antifašistički ustanak u Srbu, i koliko god izgledalo da je gotovo nemoguće da u Hrvatskoj vrijednosti antifašizma postanu istinske vrijednosti koje će poštivati u školama, za političkim govornicama, koje će se poštivati kao sastavni dio ustavnih vrijednosti. Mi ćemo se nastavljati okupljati i mi ćemo činiti sve jer ne poznamo i nemamo bolje tradicije i ne poznamo i nemamo boljega osnova i plana kojeg bismo stali, iz kojeg bismo mogli govoriti, iz kojeg bismo mogli raditi, iz kojeg bismo mogli živjeti sa svojim susjedima. Prije 74 godine ovdje su počinjeni zločini prema Srbima u Brotnji, Bubnju, Osretku i drugim selima. Preko tri stotine ljudi je pobijeno. Počinjeni su zločini od onih koji nisu bili za antifašizam, sa srpske strane, prema mještanima Hrvatima Boričevca. I mi danas koji se ovdje okupljamo sjećamo se i jednih i drugih. Boli nas stradanje i jednih i drugih, a boli nas posebno što onih 92 dalmatinskih partizana čije grobnice su ovdje na mjesnome groblju ne posjećuje ni župan ni jedne dalmatinske županije, ne posjećuje ni gradonačelnik ni jednoga dalmatinskog grada, ni Splita, ni Šibenika ni Zadra, osim dalmatinskih antifašista i nas koji se ovdje okupljamo. Ali zato kada su u prilici bez nešto ikakve moralne skrupule kažu kako je Hrvatska imala najjači antifašistički pokret u Europi, a posebno Dalmacija. I mi kažemo jeste, ali znamo kako, zašto i s kim. I zato se okupljamo i okupljat ćemo se i pozivam vas da minutom šutnje odamo počast i onima iz Boričevca i onima iz okolnih srpskih sela i ovih 92 koji su ostali ležati ovdje u ovoj ličkoj zemlji. Neka im je vječna slava i vječna hvala. A sad mi dozvoliti da nakon ovoga što je rekao predsjednik Lige antifašista Zoran Pusić, nakon što je rekao predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske Franjo Habulin, nakon što je rekao predsjednik općine Apatina dr. Smiljanić, zamjenik načelnice općine Gračac, da kažem nekoliko riječi o tome zašto se mi ovdje okupljamo, šta hoćemo i koji smisao vidimo u našem okupljanju. Mi se ovdje okupljamo zbog toga što ne samo od 1941. do 1945. smo naučili lekciju kako se treba braniti mogućnost zajedničkog života između Hrvata i Srba, između svih građana i kako usmjeravanje ljudi jednih na druge, kako politika obračunavanja jednih protiv drugih i politika osvete može ostaviti ne samo strašne tragove nego isto tako može ograničiti ljudsku svijest, a time i ljudsku slobodu. Okupili smo se i zato da se sjetimo da takvih snaga nije bilo od 1991. do 1995. koje bi spriječile zlo koje se dogodilo u Hrvatskoj, u BiH i diljem bivše Jugoslavije. Jer je nacionalna isključivost i vjera da se na temelju nacionalne isključivosti bez brige za drugoga, za svojeg susjeda, za susjednu državu s kojom se dijeli rijeka, s kojom se dijeli more, s kojom se dijeli šuma, s kojom se dijeli nebo, nema ništa zajedničko. Okupili smo se ovdje i okupljamo se i okupljat ćemo se zbog toga što smatramo da je veličanje rata, da je inspiracija u ratu opasno za mir, opasno za gradnju mira, opasno za stvaranje kulture mira, da je nacionalna isključivost i nacionalna netrpeljivost kakva se razvija i u Hrvatskoj i u drugim dijelovima bivše Jugoslavije opasna za slobode svakoga od nas. I iz toga razloga mi ovdje u Srbu se okupljamo zbog toga što želimo sačuvati te vrijednosti. Vrijednosti građanske ravnopravnosti, vrijednosti nacionalne ravnopravnosti i vrijednosti socijalne jednakosti među ljudima. Ovi ljudi koji su ustali u Srbu su vjerovali u sve ove tri stvari i nije bilo veće vrijednosti i veće svetosti iznad te tri. Isto tako htio bih kazati da naša zadaća jeste da govorimo tako da nas ljudi razumiju, da govorimo da mogu shvatiti da ono što se pripisuje Srbu, ono što se pripisuje Antifašističkom ustanku nije istina kao što je Zoran Pusić rekao, da su to laži. Ukoliko to budemo činili i ukoliko u to budemo vjerovali, kao što su vjerovali prije 74 godine, prilike na uspjeh, šanse za uspjeh, mogućnosti za uspjeh neće nestati. Umjesto da govorimo o razvoju ovih krajeva, umjesto da govorimo o tome kako da Unu iskoristimo za zajedničko bogatstvo Hrvatske i Bosne, mi moramo govoriti o tome da li je antifašizam bio istinski slobodarski pokret ili nije. Umjesto da govorimo o tome kako da ljude u ovoj zemlji učinimo sretnijim, bogatijim, da ne odlaze, da nema viška ljudi, ovdje u našoj zemlji se još uvijek prebrojava i još uvijek gleda koga ima više, koga ima manje. Dakle, mi koji se ovdje okupljamo davno smo rekli ratu ne, ali onome čemu nismo rekli ne, a to su vrijednosti za koje antifašizam u svojih 70 godina i u svojih 70 godina uspjeha širi Europom, osiguravao mir, osiguravao slobodu, osiguravao ravnopravnost, tome ćemo reći ne, reći ćemo ne onima koji nas ometaju da se prisjetimo i da se prisjećamo toga. Hvala vam.

2014.

Uvod

…mogli da prekinu 2. svjetski rat i nacističkog vođu zaustave u njegovim zlodjelima. Nisu zaboravili spomenuti sve skupine civilnog otpora pa tako i one komunističke protivnike i protivnice nacionalsocijalizma. Najznačajniji njemački političari nemaju dvojbi o ratovanju na pravoj strani. Na današnji dan, dan ustanka, i mi smo iskazali zahvalnost najboljima, dalmatinskim borcima poginulim u oslobađanju Srba. Ovdje kraj spomenika ustanku odat ćemo pijetet žrtvama ustaškog terora i poštovanje svima onima koji su umjesto poslušnosti i okretanja glave u drugu stranu izašli i borili se. Za žrtve i za pale ustanike, vijence će položiti sekcija boraca i njihovih potomaka 6. ličke, Nikola Tesla 35. ličke udarne divizije iz Beograda. Pozivam izaslanika predsjednika Republike Hrvatske gospodina Zlatka Gareljića da položi vijenac. Drugovi Mesić, Habulin i Matijašec iz Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske položit će vijenac. Molim Milorada Pupovca da u ime Srpskog narodnog vijeća, sa saborskim zastupnikom Milom Horvatom položi vijenac. Gospođa Bosa Prodanović, Mirjana Milenković i gospodin Dušan Vujević položit će vijenac u ime ambasade Republike Srbije. Pozivam Milana Tankosića da u ime općine Gračac položi vijenac. Molim delegaciju Udruge antifašista Brezovica-Sisak da položi vijenac. Pozivam delegaciju vijeća srpske nacionalne manjine Vukovarsko-srijemske županije da položi vijenac. Pozivam delegaciju vijeća srpske nacionalne manjine Istarske županije da položi vijenac. Vijenac će položiti i Zajednica udruženja antifašista Zadarske županije. Udruga antifašista 27. februar iz Donjeg Lapca položit će vijenac. Pozivam delegaciju Socijalističke radničke partije iz Splita te sve druge građane i građanke da dođu i polože vijenac.

Dragan Markovina (povjesničar)

Dragi drugovi antifašisti, dragi prijatelji, poštovani uzvanici, iznimna mi je čast i jako sam sretan da sam ovdje s vama. Na današnji dan u ovom kraju, desio se, ja bi rekao, jedan vapaj za životom. Vapaj za pravom na život jednog naroda kojemu je uskraćeno i iz tog vapaja za životom rodila se i ideja antifašističke, tolerantne i multietničke Hrvatske. Tu ideju smo godinama živjeli, nadali smo se da smo ju nekako, da smo sve ono što se događalo u tom nesretnom 2. svjetskom ratu ostavili iza sebe, međutim, danas se iznova suočavamo s revizionizmom, negiranjem, s praktičkom činjenicom da bismo došli na ovu proslavu da moramo pokazati kroz nekoliko kontrolnih punktova dokumente i nadati se da će sve proteći u najboljem redu i da ćemo mirno otići kućama. To je jedna krajnje zapravo poražavajuća činjenica s obzirom da je strašan broj ljudi izgubio život za jednu ideju koja mislim da je vrijedila. Bili smo u 11 sati na spomeniku poginulim pripadnicima 10. dalmatinske brigade i na neki način moja prisutnost ovdje mi dozvoljava da se osjećam kao neki baštinik te ideje i te brigade koja je oslobađala ovaj kraj. Poruka koju bi ovdje vama želio reći je da niste sami, da Hrvatska nije samo ono što se ulicama valjalo devedesetih, što se valjalo u promjenama imena ulica da Hrvatska nije samo ovaj prosvjed koji se događa s druge strane, da je Hrvatska ipak nešto više. Da je ovo država ravnopravnih naroda i građana, i Hrvata i Srba, da će za mnoge od nas to zauvijek ostati i da nećemo nikada zaboraviti žrtvu koju su ovi ljudi podnijeli. Također apeliram na neki način za moderni antifašizam, za nešto što nam danas nasušno treba, jer nakon kratkotrajnog razdoblja od početka 2000tih godina izgleda da se opet vraćamo temeljnim pitanjima o ljudskim pravima i o tome kakvu zapravo Republiku Hrvatsku želimo. Tu je i predsjednik Mesić koji je puno radio na tome, i gospodin Pupovac naravno, da takva Hrvatska u kojoj se nažalost danas nalazimo ipak ne bude ono u čemu svakodnevno egzistiramo. I nadam se da će u toj borbi, na kraju krajeva, i oni i svi mi koji smo ovdje i svi oni koji su iza nas i s kojima razgovaramo i slično razmišljamo, ustrajati i pobijediti. Doista vjerujem da ovaj vapaj za pravom na život jednog naroda nije bio uzaludan. Mislim da svi koji ste iz ovog kraja i svi koji su baštinici ideje antifašizma mogu biti ponosni na sve što su ti ljudi dali za slobodu. I da nam je jedina ozbiljna racionalna perspektiva u suvremenoj Europi bratstvo hrvatskog i srpskog naroda i moderna antifašistička demokratska lijeva Europa. Hvala vam lijepo.

Milan Tankosić (zamjenik načelnice Općine Gračac)

Poštovane dame i gospodo, cijenjeni uzvanici, drugarice i drugovi, dozvolite da vas pozdravim u svoje osobno ime i u ime općine Gračac. Pozdravljam i uvažene goste, a posebno govornike uvaženog profesora povijesti dr. Dragana Markovinu, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, predsjednika Srpskog narodnog vijeća i zastupnika sabora, prof. dr. Milorada Pupovca. Poseban podrav i izraz dobrodošlice svim borcima i antifašistima okupljenim ovdje. Zahvaljujem se svima vama koji uveličavate ovo obilježavanje danas, ali sa žaljenjem moram da konstatiram da svjedočimo iz godine u godinu sve gorem stanju našeg mjesta, naše države koja je još više podijeljena i našeg cijelog naroda koji je još više očajan. Svjedočimo negativnim trendovima desničarenja i populizma, podjelama i netrpeljivosti, ali danas ipak stojimo ovdje gdje su na današnji dan ljudi ovog mjesta pokazali da neće trpjeti opresiju i fašistički totalitarizam, ubijanje svojih bližnjih, logore smrti i jame. Odajemo im počast danas, ali ne samo njima, već svim žrtvama u tom ratu, a posebno civilima. A ubijani su i civili i to najviše zbog svoje nacionalnosti, vjere i u prvom redu, Srbi, Židovi i Romi. Počinjeni su zločini i na drugoj strani i sigurno ništa ne opravdava nijedan zločin. Ali postoji jedna istina. Ovaj ustanak naroda Hrvatske u Srbu je bio protiv fašizma i pokrenuo je niz lančanih događaja koji su izrodili i ojačali slobodarski duh ovog naroda. Izrodili su bratstvo, malo je reći među narodima, a još bolje reći među ljudima. Izrodili su jednakost i progres kojeg danas imamo sve manje. Možda dođe dan da ovo mjesto opusti, da se ovaj spomenik uruši, da sve zaraste u zaborav, ali to neće biti danas. Ne dok mi stojimo ovdje, to nećemo dozvoliti. Možda dođe dan da se slobodarski duh našeg naroda ugasi i da ponovo služimo nekim novim okupatorima, ali ni to neće biti danas. Danas nam još gori vatra slobode u našim srcima. Možda dođe dan da bratstvo među ljudima nestane i da ponovo ljudi nasrnu jedni na druge, ali to neće biti danas. Neće biti jer nećemo dati, ali danas to, nažalost, sve više njih to priželjkuje, nada se tome, jer mir nije njihovo vrijeme. Dan je, nažalost, došao da jednakosti skoro nema više, ali još je možemo povratiti. Ako radimo zajedno i uspjet ćemo. Zbog svega za što su se borili ustanici trebamo ustrajati noseći najbolje vrednote antifašizma u našim srcima kroz ova iskušavajuća vremena. Hvala vam što to činite s nama. Hvala.

Milorad Pupovac (predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća)

Poštovani izaslaniče predsjednika Republike Ive Josipovića, poštovani bivši predsjedniče Republike Hrvatske gospodine Stjepane Mesiću, poštovani predsjedniče Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, gospodine Tolnaueru, poštovane i poštovani antifašisti i antifašistkinje Republike Hrvatske, došli ste na svoje mjesto. Došli ste u partizansko mjesto Srb, i to treba reći. Mjesto odakle je krenula partizanska borba, pretvorena u narodno-oslobodilačku borbu. Mjesto iz kojega je krenuo otpor prema okupatorima, bilo Talijanima ili Nijemcima i prema domaćim kvislinzima, bilo četnicima ili ustašama. I neka čuju oni koji trebaju čuti. Ovo je bilo i ostat će partizansko mjesto. Ovo je bilo i ostat će mjesto izvorišta antifašizma i antifašističke borbe u Hrvatskoj. Jedno od prvih na prostoru bivše Jugoslavije i jedno od prvih u Europi. Na današnji dan prije 73 godine je podignut ustanak. I onima koji pitaju što ovdje slavimo, i onima koji pitaju zašto se ovdje okupljamo dati ćemo tri odgovora. Prvi odgovor je ovdje se okupljamo i ovdje slavimo početak narodno-oslobodilačkog partizanskog pokreta koji je bio predvođen, to treba reći, hrvatskim i srpskim komunistima, Polovinom Srbinom i Oreškovićem Hrvatom. Polovinom koji je sa svojim drugim drugovima poveo ovdašnje ljude na ustanak i Oreškovićem koji je na nivou Like organizirao cjelokupni narod da prihvati ustanak i krene u ustanak. To je povijest, to su činjenice. A prije toga, prije tog ustanka, što je prije toga bilo treba danas ovdje reći iako nemam iluzije da će to odjeknuti u medijima u kojima bi trebalo odjekivati. Više će odjeknuti ovo dolje što ječi u ovoj rupi. To su naši mediji, demokratski i tolerantni, koji jednako tretiraju i antifašiste i fašiste, koji jednako tretiraju i one koji govore historijske istine i one koji žele iskriviti historijske istine. to su tako zvani slobodni nezavisni i demokratski mediji, svaka im čast na toj slobodi, na toj demokraciji i na toj nezavisnosti. I daleko im kuća bila s tim. Do ovoga dana bio je Gudovac, gotovo dvije stotine ubijenih muškaraca kraj Bjelovara. Bilo je i Grubišno polje, preko pet stotina onih koji su najprije odvezeni u logor Danicu kraj Koprivnice, a nakon toga u Jadovno odakle se nisu vratili. A bio je i Kerestinec iz kojega su htjeli na slobodu vodeći hrvatski intelektualci, ali je nisu stigli doseći jer ih je dosegla smrt od strane onih protiv kojih se ovaj narod podigao. Bio je i Veljun, bio je i Banski Grabovac, a što je najvažnije bilo je Jadovno, ali je bila i šuma Brezovica kraj Siska, kao i Jabes kraj Vrginmosta. Svi su vidjeli da je vrijeme da se krene na ustanak, a ovi ljudi su ovdje odlučili da ga izvedu. I izveli su ga. Izveli su ga zato da bi obranili goli život, jer do ovoga mjesta, do ovoga dana, i u Suvaji i u Bubnju i u Osretku i u drugim okolnim mjestima na stotine ljudi je već bilo ubijeno, u prvom redu žena, staraca i djece, jer su muškarci već bili u šumama. Spremajući se da zajedno s ustanicima iz Petrovca, Drvara, Grubišnog polja, Bihaća i drugih mjesta uzmu stvari u svoje ruke. I uzeli su je. I uzeli su je i imali su teritorij koji je bio oslobođen na koji je mogao doći vrhovni zapovjednik narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, Josip Broz Tito. Mogao je doći u Drvar. I onima koji su jučer ovdje bili i koji su danas ovdje samo da kažemo, u Drvar nije došao Draža, došao je Joža. I nisu ovdje ni tamo u Drvaru, ni ovdje u Srbu i u Lapcu branili Dražu nego Jožu. Ali njima to vrijedi govoriti koliko i o lanjskom snijegu. Narod se digao da bi obranio goli život kao što kaže dr. Markovina, ali digao se i zato što je bio vođen. Bio je vođen idejom antifašizma i nije se dao da ga se uvede u ideju četništva, nije se dao da ga se uvede u ideju fašizma. Tako je bilo i neka tako ostane, i zapamćeno i življeno. Drugu stvar koju bih htio reći. U Srbu ne slavimo samo jedan od prvih ustanaka u okupiranoj Europi protiv okupacijskih sila i protiv zločinačke vlasti koja je pod njom i prema njenoj želji ustanovljena, a koja je vladala u skladu sa svojim zločinačkim naumom. Koji zločinačni naum je najprije ozakonio isključenje Srba, Židova, Roma, komunista, a onda započeo njihovo istrebljenje i to činio tokom ’41. i ’42. gdje god je stizao i tko god je stizao. Nismo samo zato ovdje i bilo bi premalo, ne samo za nas i naše vrijeme, bilo bi premalo i za one kojih se ovdje sjećamo. Ovdje smo i zato da se sjetimo da su oni ustali zbog ideje bratstva među narodima, ravnopravnosti među narodima. Ustali su u toj vjeri i borili se s tom vjerom i Ličani i Dalmatinci i Grahovljani i svi drugi. A to je važno reći danas, zato što toga bratstva među narodima i ravnopravnosti među narodima, ne samo u posljednjih dvadeset pet godina na prostoru bivše Jugoslavije, nego i u današnjoj Europi ima sve manje. Sve je manje ravnopravnosti među narodima, sve je više onih koji misle da postoje narodi gazde i narodi sluge. Sve je više onih koji glasno govore kako postoje narodi domaćini i narodi gosti, a mi im s ovoga mjesta želimo reći da se okupljamo zbog toga što vjerujemo u drugačije bratstvo, u bratstvo ravnopravnih naroda, u Europu onakvu kakva je stvorena pobjedom antifašističke savezničke koalicije, kao koalicije ravnopravnih naroda. I zato ovo okupljanje ovdje je okupljanje protiv nacionalizma, protiv ekstremizma, protiv različitih oblika homofobije i ksenofobije, protiv vjerovanja da je zajednica nacije moralnija, politički ispravnija od zajednice građana i zajednice ravnopravnih pojedinaca. Protiv toga smo. I protiv toga su bili oni koji su ovdje prije 73 godine bili protiv režima koji je vjerovao da postoji nacija koja je ispravnija, moralnija nego što su druge. I zadnju stvar koju želim reći. Ovdje se okupljamo i zato što mislimo da se obrana slobode i jednakosti ne može ostvariti bez pravednosti, bez socijalne pravednosti. Ne nove, nego stare. One kakvu znamo, a kakva je potisnuta i prepuštena tržištu, prepuštena kapitalu, a na štetu rada, a na štetu onih koji žive od rada. I upravo zato što je sve više nezaposlenosti, neplaćenosti i potplaćenosti i zbog toga što države pripadaju nacijama bogatih, a siromaštvo narodu, važno je to reći ovdje i na ovom mjestu i u ovom kraju. Važno je to reći zbog toga što oni koji su bili povedeni idejom antifašizma nisu bili povedeni bez ove ideje socijalne pravde i socijalne pravednosti. I to treba reći za današnju Hrvatsku i treba reći za današnju Europu, jer ukoliko se ovakve razlike među građanima, a posebno među onima koji rade nastave, sve će više biti i sve će se više manifestirati sljedeća politika, kao što se manifestira u protekle dvije godine, a to je da se nacija koju su uzurpirali bogati u obliku nacionalizma sve više prodaje siromašnima. Da se mržnja nudi kao rješenje za nezaposlenost, a diskvalificiranje antifašizma i socijalizma kao rješenje za narastajuću potlačenost, sad ću reći nacije rada. I tome treba reći „ne“. Treba reći da mi slobodu razumijemo kao ravnopravnost. Sloboda da se bude ravnopravan, da mi jedinstvo razumijemo kao jednakost među svima bez obzira koliko bili različiti i da mi bratstvo razumijemo kao pravednost. I zato se mi ovdje okupljamo. I to je naš antifašizam, to je njegov sadržaj. I na kraju mi dozvolite da vas pozovem da minutom šutnje izrazimo slavu onima koji su nedužno stradali u Suvaji i onima u Goričevcu, onima koji su nedužno stradali u Škabrnji, ali i onima u Varivodu. Neka im vječna slava.

Stjepan Mesić (bivši predsjednik RH)

Gospođe i gospodo, uvaženi borci antifašističkog otpora i antifašisti, poštovani prijatelji, drugarice i drugovi, drago mi je što smo se ponovo našli i to ne bilo gdje i bilo kada. Drago mi je što smo se našli baš ovdje u Srbu i baš danas na dan kada se sjećamo početka ustanka protiv okupacije zajedničkog ustanka Hrvata i Srba u Hrvatskoj. To treba reći i nikada se ne umoriti od ponavljanja. Ovdje je počeo ustanak protiv okupacije čime nimalo ne umanjujem značenje osnivanja prvog partizanskog odredA U Sisku, ali ustanak, pravi ustanak, počeo je baš ovdje i zajednički su ga organizirali Hrvati, Srbi ili Srbi i Hrvati, kako hoćete. Zajedno su ga poveli slobodoljubivi ljudi, a na ustanak je pozvala komunistička partija koju je vodio Josip Broz Tito. I to je važno uvijek iznova ponavljati, jer onima koji danas demonstriraju i ovdje i drugdje protiv obilježavanja dana ustanka, činjenica je, nisu važni. Oni ih ne znaju, a činjenice treba znati. O nekima već smo čuli od prethodnika, neke ću ponoviti, neke tek usputno spomenuti, mada nijedna nije nevažna. Neovisno od toga je li se Jugoslavija kao unitarna država s dominacijom Srbije mogla održati ili nije, ali svi se slažu da nije, činjenica je da su Jugoslaviju razbile, Kraljevinu Jugoslavije, razbile Sile Osovine, nacistička Njemačka i fašistička Italija i njihovi saveznici. I činjenica je da su okupatori stvorili novu tvorevinu koju ovi vječno jučerašnji, ovi sveopći neznalice, u navodnom društvu znanja danas slave kao Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja nije bila ni država ni nezavisna ni Hrvatska. Ustaški režim nije došao na vlast voljom hrvatskog naroda nikakvih izborima i nikakvih referendumom. Mada je bilo u prvim danima naivnih ljudi koji su dolazak pozdravili, nit je taj režim imao bilo kakvu demokratsku legitimaciju, a nije se mogao pohvaliti ni uspješnom oslobodilačkom borbom što će biti najveći adut upravo antifašista na kraju 2. svjetskog rata. Ustaše su došle na vlast voljom okupatora. U svojoj prošlosti, mogli su se pohvaliti samo pojedinačnim terorističkim akcijama, a program kojeg su donijeli može se sažeti u jednu jedinu riječ: zločin. I to je istina, nepobitna istina ma koliko se razni desničari derali i uvjeravali u suprotno; zločin je bio program, zločin je bila politika, zločin je bila svakodnevna praksa i to od samog početka. I to treba jasno reći, jer nam uporno pokušavaju nametnuti tezu kako su ustaše pribjegli teroru navodno braneći hrvatsku državu od četnika ili srbo-četnika i komunista, kako već vole govoriti. E pa i to je još jedna od laži, a o tome je Miloran Pupovac govorio. To nije ništa drugo nego jedna notorna laž, jer samo dva dana nakon Pavelićevog dolaska u Zagreb, gledajte, 17. travnja 1941. godine, donijeta je zakonska odredba o zaštiti naroda i države kojom je otvoren put za izricanje smrtnih kazni samo i za pokušaj djelovanja, kao i uspostavljanje tako zvanih izvanrednih narodnih sudova, zapravo prijekih sudova koji su marljivo radili sve do sloma NDH izričući jedino smrtne kazne. usprkos tome, katolička crkva, koja danas bez ikakvih ograda sudjeluje u demoniziranju svega što je bilo nakon ’45., ali u prešućivanju, osnosno relativiziranju ustaških zločina, pozvala je odmah bez ikakvog oklijevanja i bez najmanje zadrške, slušajte sada, na uzvišeni rad oko čuvanja i unaprijeđivanja Nezavisne Države Hrvatske izražavajući soju lojalnost kvislinškom režimu. Prije bilo kakvih ustaničkih akcija, bilo kakvih diverzija ili napada, donijete su zakonske odredbe, sad slušajte, o zabrani ćirilice. Upozoravam, o zabrani ćirilice. Jel vam to zvuči nešto? Zatim o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda, a počelo je i osnivanje koncentracijskih logora. Na udaru su se našli prije svega Srbi, Židovi, Romi te komunisti i antifašisti, bez obzira koje vjere i koje nacije. I da još jednom pobijem priglupe tvrdnje kako je teror počeo kao odgovor na ustaške akcije ili kako oni vole govoriti na pobunu protiv hrvatske države, koja usput rečeno nije bila ni Hrvatska kao što sam rekao ni država, a o nezavisnosti i da ne govorimo. Dakle, logor u Kerestincu osnovan je 19. travnja 1941. godine, a potkraj istog mjeseca onaj u Koprivnici. Govorimo dakle o travnju ’41. godine, o istome mjesecu u kojemu je kapitulirala Kraljevina Jugoslavija, a talijanski fašisti uz blagoslov njemačkih nacista dopremili kamionima ustaše u Zagreb. Usporedno i s time, odmah i od samog početka počinje i obespravljivanje i ubijanje u skladu s onime što je doglavnik Mile Budak, a neki gradovi u Hrvatskoj i danas imaju ulice s njegovim imenom, definirao ovako : „Jedan ćemo dio Srba pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti na katoličku vjeru i tako prevedene pretopiti u Hrvate.“ Na tome su se svi zahvalili. Ne citiram nikakav komunistički izvor, nego ustaško glasilo Hrvatski narod od 24. srpnja ’41. godine. I opet upozoravam na datum, 24. srpnja ’41. E, zašto ja to sve govorim? Zato što vas zamaram onime što ionako većina vas zna. Zato što se nadam da će barem neke od mojih riječi doprijeti do hrvatske javnosti. Prema njoj, toj javnosti imam odgovornost da to kažem, da čovjek koji je kroz 10 godina na čelu države pokušavao vratiti antifašizam tamo gdje mu je mjesto: u temelje našeg društva, ali i kao počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske. Između šutnje i govora ja se odlučujem na govor. To je i jedino što mogu. Imam obavezu da to kažem upravo danas i upravo ovdje, jer smo suočeni sa završnim jurišem radikalne, zašto ne reći pravo ime, profašističke desnice koja želi zauvijek prekrojiti povijest i uvjeriti nas da je ’45. godine Hrvatska izgubila rat. S tim je obrazloženjem uostalom svojedobno u Zagrebu ukinuta i ulica 8. maja ’45. Tvrdilo se da je tada počela okupacija. Istina je upravo suprotno; tada je došlo oslobođenje i tada je Hrvatska pobijedila, Hrvatska i svi njezini građani, bez obzira na nacionalnost i bez obzira na vjeru. Rat je izgubio fašizam. Zabrinut sam što primat neofašističkog radikaizma nesmetano raste i preplavljuje ne samo hrvatsko društvo, nego prodire i na hrvatsku političku scenu pa i u redove onih kod kojih bi se to trebalo najmanje očekivati. Tolerancija prema fašizmu nije dokaz, kao što je Milorad Pupovac, rekao dokaz demokratičnosti. Izljeve fašistoidne mržnje ne može se opravdavati floskulom da svatko ima pravo na svoje mišljenje. Citirati ću vam jednu izjavu, slušajte: „Uskrsnuli smo samostalnu hrvatsku državu, ali još ima tuđinskih elemenata koji nastoje potkopati izgradnju nove Hrvatske. Ovi su strani elementi bili oduvijek protivnici svake oslobodilačke borbe hrvatskog naroda. Ti će elementi koji su nama doseljeni otići natrag kada dođe vrijeme, a sada je to vrijeme došlo. Narodna poslovica kaže ‘ili mi se ukloni ili mi se pokloni’.“ Zvuči posve suvremeno. Takve i slične izjave možemo na dnevnoj osnovi pročitati u desnim profašističkim medijima, ali nažalost, a to je ono što me duboko zabrinjava, i na političkoj sceni. Dakle, zvuči suvremeno, ali to nije suvremeno. To što sam vam pročitao to je izjavio ustaški ministar pravosuđa Mirko Puk, 2. lipnja 1941. godine i opet upozoravam na datum. Svjedoci smo, dakle, ofenzive desnice koja uopće ne skriva svoja profašistička stanovišta, a takva stanovišta, to svi dobro znamo, nailaze na plodno tlo u uvjetima ekonomske krize, u kojoj Hrvatska grca već godinama. Usprkos tome, u zakonu o udrugama građana koji je prošao u sadašnjem saboru koji ima sastav takav kakav ima, u djelatnostima i aktivnostima od interesa za opće dobro, nije se našlo mjesto niti za antifašizam kao civilizacijsku tekovinu, niti za vrijednosti narodno-oslobodilačke borbe. Pred Hrvatskom su ove godine, moram upozoriti, to su predsjednički, a iduće godine parlamentarni. Danas i ovdje u Srbu, na dan ustanka naroda Hrvatske želim poručiti na nezaobilazni kriterij pri odlučivanju za kandidata, odnosno za stranku, i na jednim i na drugim izborima mora biti odnos prema antifašizmu, ne prigodničarski, nego svakodnevni. Ne uz, ako i ali, nego jasan, konkretan i bezrezervno pozitivan odnos. Ako Hrvatska ne prepozna opasnost koja joj prijeti od ponovnog zatiranja antifašizma pa i spomena na njega, onda nam se, moram reći, crno piše, u doslovnom i prenesenom smislu. Vjerujem da demokratska, slobodarska Hrvatska ima snage tome se oduprijeti i vjerujem da će u tome biti uspješna baš kao što su bili uspješni i oni koji su ovdje pred punih 70 godina poveli borbu za slobodu. Ali svakako želim na kraju naglastiti, mi moramo s vrha vlasti reagirati, oni koji su preuzeli odgovornost. Ne može nekakav biskup tvrditi da je ova vlast nenarodna, protunarodna i zločinačka, jer ako je to tako, kako onda uzimaju novce od zločinačke vlasti? Zašto se ne zahvale na novcima? E pa to vlast mora reći i to mora poslat papi. Meni kada je jedan biskup pravio nered u vojsci, ja sam obavijestio Svetu stolicu i rekao sam „ako još jedan čujem politički govor, zabravit ću mu ulazak u vojne objekte“. Kad su ga nakon par dana pitali „čujemo da je predsjednik pisao nešto Svetoj stolici?“, „Mir i dobro!, Mir i dobro!“. A gledajte što ovi sada govore. Dakle, mora se reagirati. I mi danas ovdje reagiramo. Hvala vam lijepo.