Objave

JASENOVAC TRANSKRIPT

2016.

Nevenka Marinković (preživjela logorašica)

„Jasenovac – žrtva je pojedinac“ – na 1884 stranice 2007. godine objavljen je nedovršeni popis žrtava Jasenovca. Na ove livade nakon ofenzive na Kozari lipnja 1942. godine stjerani smo ne svojom voljom, ne svojom krivnjom. Tata je upregao volove, strpao u kola svoju porodicu i nešto stvari pa preko šančeva i rovova kroz Bosansku Dubicu dovezao nas na ovo mjesto – ne svojom voljom. Njihovom voljom smo postali žrtve fašističkog terora, žrtva je pojedinac. Živote, to jedino blago koje dobivamo rođenjem, gubili smo – najstarija sestra sa svoja dva sinčića u odmazdi strijeljane u Bijeloj Stijeni nedaleko od Okučana. U Jasenovcu je bilo previše logoraša pa su ih od petog do dvanaestog mjeseca 1942. godine 16 500 njih transportirali u koncentracioni logor Staro Sajmište na lijevoj obali Save u Zemunu. U transportu ih je veliki broj od iznemoglosti, bolesti, starosti i gladi izgubilo živote. Staro Sajmište je posjedovalo specijalni kamion sa plinom u velikoj prikolici. Zatočenicima su govorili da idu na rad te da svoje stvari stave u kamion, a  njih su smjestili u prikolicu. U prikolicu su upumpavali plin te su ih do odredišta ugušili. Istresali su ih u pripremljene jame kojih je bilo na više lokacija, najviše u Jajincima. U takvoj jednoj prikolici svoj život je izgubio moj tata! Nakon učestale upotrebe kamiona i prikolice, pokvarile su se. Oko 4 000 jasenovačkih zatočenika vraćeno je u Jasenovac, u transportu su mnogi poumirali. Na nedovršenom popisu „Jasenovac – žrtva je pojedinac“ iz 2007. godine na 960. stranici upisana je Marinković Stane Stanka 1928. godina – 1943. Bosanska Dubica, moja sestra, spaljena od ustaša 1943. godine u logoru Jasenovcu na stratištu Jasenovac. Napomena: SZS1 64 Jasenovac. Imala je 14 godina. Doktor Ilija Jakovljević, odvjetnik i književnik, u svojih 400 dana robije zapisivao je; iz tih zapisa nastao je jedinstven izuzetan roman „Konc-logor na Savi“ objavljen 1999. godine. Za mene je posebno šokantno… šokantan dio gdje opisuje brutalnost i način na koji su oduzimali nevinost tim djevojčicama, a potom ih žive spaljivali. Koga nisu ustrijelili metkom, ugušili plinom ili spalili, zatrovali su tifusom! Tifus je usmrtio majku Vlajku, šestu žrtvu moje obitelji. Preživjelo je petoro djece, ratne siročadi. Ja i sada, u svojoj 80. godini, sam doživotno ratno siroče! Učila sam i odgajala osnovnoškolce, a moja najmlađa sestra donesena sa četiri mjeseca u kolijevci na ovu livadu 1942. godine. Liječnica, spašavala je ljudske živote. Naši potomci žive u Hrvatskoj, Srbiji, Vojvodini, Stockholmu, Londonu, Amsterdamu, Berlinu, Pragu. Moja želja je da na ovim livadama Jasenovca krene neka nova akcija mladih, na stratištu i pepelu konc-logora, neka lelujaju mirisne lipe u lipnju, povijaju se žalosne vrbe, ljuljaju prekrasne breze i platane, cvjetaju cvjetovi po želji mladih. Neka se mladi druže u stvaralačkim aktivnostima; likovnim, recitatorskim, pjevačkim, šahovskim… neka pjevaju dječji zborovi u ovom velikom cvijetu. Hvala.

Stjepan Mesić (počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH)

Poštovani antifašistički borci, cijenjeni antifašisti, gospođe i gospodo, drugarice i drugovi. Čast mi je obratiti vam se danas prigodom komemoriranja obljetnice proboja jasenovačkih logoraša. S dubokim poštovanjem klanjam se uspomeni na sve one koji su nevini, a svi su bili nevini, pobijeni u najvećem i najstrašnijem od nekoliko desetaka koncentracionih logora ustaške tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Mi smo ovdje da im odamo počast i da ih se sjetimo jer zaboraviti ne smijemo. Mi ovdje govorimo jer šutjeti o Jasenovcu, šutjeti danas, to ne bi značilo samo izbjegavati osudu ovdje počinjenih zločina, to bi bilo ravno samoubojstvu demokratske, na antifašizmu zasnovane hrvatske države. I zato smo ovdje, da još jednom kažemo istinu u lice svima onima koji nas zasipaju lažima o Pavelićevoj državi. Da, mi govorimo istinu i upravo zato nekima smo neugodni, nekima smetamo, pa nam predbacuju, optužuju nas čak da bojkotiramo žrtve i politiziramo Jasenovac – lažu. Činjenica da se ove godine održavaju uz onu službenu još dvije komemoracije u Jasenovcu posljedica je politike. Baš kao što je i sam Jasenovac bio odraz, izraz i instrument politike. Logor u Jasenovcu u koji su ljudi dopremani, gdje su ubijani samo i isključivo zbog nacionalnosti ili zbog vjere kao i zbog drugačijeg svjetonazora, bio je izraz ustaške, ne hrvatske nego ustaške politike. Bila je to politika najprije obespravljivanja, a potom i likvidiranja svih drugih i drugačijih, u ovom konkretnom slučaju Srba, Židova, Roma i Hrvata antifašista. Riječ je dakle o zločinačkoj politici, a oni koji su je provodili bili su zato, zar je to uopće potrebno i izricati, zločinci. Danas se vodi politika sakrivanja, negiranja ili u najmanju ruku relativiziranja tih zločina uz neskriveno obnavljanje idejne osnove ustaške zločinačke države. Da da, ja znam, ljute se kada se to ovako izravno kaže, ali ako netko govori kao ustaša, ako zastupa i promiče ideje što su ih zastupali ustaše, ako ističe njihovo znakovlje i simbole, ako pjeva njihove pjesme, onda on je ustaša. I zato nikakvo pretjerivanje, a još manje laganje ako se kaže da se nad današnju Hrvatsku nadvio ustaški zloduh kada među onima koji se predstavljaju ako demokrati i anti-totalitaristi ima ljudi koje se ne može ni doživjeti ni opisati drukčije nego kao ustaše, naprosto zato što oni to jesu. Ustaški pokret bio je najveće zlo i najveća sramota u povijesti, naglašavam, u povijesti hrvatskog naroda. Ne, on nije samo moralno posrnuće hrvatskog naroda, dakle cijeloga naroda, jer to bi bilo podrazumijevanje da su svi Hrvati bili ustaše, a nisu. Ali u dugoj povijesti hrvatskog naroda nema mračnijeg razdoblja od one četiri godine u kojima je vladao ustaški teror. U kojima se ovdje, ali i mnogim drugim logorima ubijalo, ponovit ću još jednom, Srbe, Rome, Židove i Hrvate antifašiste, u kojima se ubijalo zbog imena, zbog vjere, nacije ili uvjerenja. A ako bi ustašama u ruke pali i pripadnici nekog drugog naroda, nisu s imali čemu nadati, pa je tako ovdje ubijeno i sedmero Slovenaca, katoličkih svećenika, svima njima odajemo počast, svima njima obećajemo da ih nećemo zaboraviti, svima njima zavjetujemo se da ćemo nastaviti borbu protiv neofašizma, neoustaštva i povijesnog revizionizma koji truje naše mlade. Ako je borba za očuvanje uspomene na desetke tisuća ubijenih samo ovdje u Jasenovcu politika onda priznajem: „Bavimo se politikom.“ Ako je borba za demokratsku Hrvatsku, svjesnu svoje prošlosti, suočenu s istinom o toj prošlosti, ali zagledana u budućnost, ako je to politika, i opet priznajem: „Da, mi se bavimo politikom.“ Ako je borba protiv sveprisutnijih pojava renesanse fašizma i ustaštva i protiv tolerancije, što je aktualna vlast prema tome iskazuje, politika, onda moram bez oklijevanja i otvoreno reći: „Da, mi se bavimo politikom.“ Ali ne, i sto puta ne, mi ne politiziramo žrtve Jasenovca niti ih bojkotiramo, ni te žrtve duboko poštujemo, a bojkotiramo one koji bez trunke pijeteta bezočno manipuliraju ubijenim žrtvama ustaškog režima. Oni su naime ti koji koriste Jasenovac za promicanje svoje nakaradne teze o izjednačavanju fašizma i antifašizma, stoga za tu priliku zovu komunizmom kao zla – stoik treba odbaciti. Oni su ti, bit ću do kraja jasan, koji povijesno neosnovano stavljaju znak jednakosti između komunizma i antifašizma. Fašizam i njegova hrvatska inačica – ustaštvo, bili su ti koji su otvarali koncentracione logore i u njima ubijali ljude, da kažem ponovo, možda moje riječi dopru i do onih kojima su namijenjene, isključivo zbog nacionalnosti, vjere ili svjetonazora. To je činjenica i na toj činjenici nezgrapni falsifikati i priglupe tvrdnje kako su u Jasenovcu komunisti ubili više ljudi nego ustaše neće ama baš promijeniti. Krajnje je opasno, međutim, što se takvi falsifikati počinju prikazivati u školama i to na satu vjeronauka. Na nama je da ne popustimo u pritisku na vlast kako bi ne samo prestali tolerirati manifestacije ustaštva, praviti se prema njima gluhi i slijepi nego ih počeli kažnjavati. Na nama je da budemo savjest ovoga društva jer aktualna vlast očito savjesti nema. Na nama je da ovdje i danas ka i svuda i svakoga dana kažemo: „Dosta! Dosta je bilo ovako dalje, niti može niti smije ići.“ Ako to ne učinimo izdali smo žrtve kojima se danas klanjamo kao i sve one hrabre borce narodnooslobodilačkog pokreta koji su dali živote za Hrvatsku bez ustaštva. Ali ako to ne učinimo izdali smo i sve one koji su u devedesetim godinama stali na branik Hrvatske jer oni u golemoj većini ovakvu Hrvatsku nisu željeli. Današnja je Hrvatska tragično podijeljena, ta se podjela gradila i forsirala godinama, posljednjih nekoliko godina osobito agresivno, i oni koji su je poticali, koji su u tome najaktivnije sudjelovali  ne mogu pobjeći od svoje odgovornosti za današnje stanje izjavljujući kako ideološke podjele ostavljamo iza sebe. Ono što moramo ostaviti iza sebe svi mi, cijela Hrvatska, to je golema povijesna laž lansirana i poticana s jasnim političkim ciljevima. Tek onda kada bez i najmanje rezerve stvari postavimo na njihovo mjesto, tek onda kada uklonimo i najmanju sumnju o tome tko je stajao na pravoj, a tko na krivoj zločinačkoj strani u Drugom svjetskom ratu, riješit ćemo se i podjela i opterećenošću s prošlošću. To je uostalom naš dug prema svima kojima danas odajemo počast, prema svakome ubijenome, ali i prema svakome u borbi protiv fašizma poginulome Hrvatu, Srbinu, Židovu, Romu ili pripadniku bilo koje nacionalnosti. I to je naš dug prema onima koji dolaze. Ne dozvolimo da žive u laži, da nose breme prošlosti samo zato što neki ne žele prihvatiti istinu o prošlosti. Ne dozvolimo da žive u podjelama, ali radimo sve šta možemo da se prevladavanje podjela ne izvede nametanjem laži i jednoumljem zaogrnutim plaštem demokracije. Uprimo sve snage da Hrvatsku izgradimo kao demokratsku državu slobodnih i ravnopravnih građana. Neka je vječna slava svima ubijenima u Jasenovcu i svim žrtvama fašizma kao i onima koji su položili svoje živote u herojskoj borbi protiv najvećeg zla dvadesetog stoljeća. Hvala.

2015.

Nataša Mataušić (predsjednica Upravnog vijeća Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac)

Pozdravljam sve prisutne preživjele logoraše, rodbinu i prijatelje ubijenih, kao i sve uvažene goste: gospodina Josipa Leku, predsjednika Hrvatskog sabora; gospodina Zorana Milanovića, predsjednika Vlade Republike Hrvatske; gospodina Branka Lustiga, izaslanika Predsjednice Republike Hrvatske; gospođu Vesnu Pusić, prvu potpredsjednicu Vlade Republike Hrvatske i ministricu Vanjskih i europskih poslova; gospodina Berislava Šipuša, ministra kulture; gospodina Orsata Miljanića, ministra pravosuđa; gospodina Tihomira Jakovinu, ministra poljoprivrede; gospodina Milana Bandića, gradonačelnika grada Zagreba; crkvene i vjerske velikodostojnike, zastupnike u Hrvatskom saboru, predstavnike diplomatskog zbora akreditiranih u Republici Hrvatskoj; izaslanstva srpske, židovske i romske nacionalne manjine, izaslanstva antifašističkih boraca i antifašista. Posebno bi se zahvalila na dolasku i prisustvovanju ovogodišnjoj komemoraciji gospodinu Bruni Boyeru, izaslaniku Memorial de la Shoah iz Francuske i gospodinu Stevenu Lockertu, izaslaniku United States Holocaust Memorial Museum iz Washingtona. Poštovani gosti, dragi prijatelji, danas smo se okupili kako bi obilježili 70. obljetnicu proboja posljednjih preživjelih zatočenika Koncentracionog logora Jasenovac i odali počast svim njegovim žrtvama. U noći 21. – 22. travnja 1945. natiskani u mračnoj zgradi postolarske radionice, posljednji muški zatočenici mogli su birati između izvjesne i skore smrti i neizvjesnog pokušaja proboja. Ustaška straža ispred vrata, brisani prostor do logorske žice i stražara s mitraljescem do logorskih vrata, bio je put prema životu dijela zatočenika i istovremena potvrda njihovog ljudskog dostojanstva u odabiru vlastite sudbine. Prema brojnom stanju, te je večeri bilo 1.073 zatočenika. Nakon što su u večernjim satima izdvojeni i odvedeni svi grupnici, panika i strah među zatočenicima bivali su sve veći. Tijekom noći, nekoliko zatočenika se objesilo. Desetak zatočenika, među kojima su bili Ante Bakotić, Čedomil Huber, Dragutin Škrgatić i Pavao Kulašić načinilo je plan proboja. U kišovito nedjeljno jutro, toga 22. travnja 1945. na povik Ante Bakotića «Naprijed drugovi» desetine su provalile vrata. Oko 600 zatočenika pojurilo je prema150 metaraudaljenim logorskim vratima. Mitraljeska vatra s logorskog zida, svakim je trenutkom smanjivala broj onih koji su trčali prema slobodi. Od njih 600, proboj je preživjelo 90. Svi ostali našli su smrt na putu od logorske zgrade do logorskih vrata, na cesti, u hladnoj nabujaloj rijeci Savi, na livadama oko logora i prilazima šumi kod Košutarice. Iscrpljeni od teškog rada, neishranjeni i umorni od iščekivanja predstojeće smrti, bili su lak plijen ustaškim strojnicama. Oko 470 bolesnih, starih i nemoćnih zatočenika nije sudjelovalo u proboju. No, niti jedan nije preživio da svjedoči o njihovoj sudbini. Isti dan, samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz radne grupe Kožare, koja se nalazila u samom mjestu Jasenovac. Brojno stanje zatočenika u Kožari, na dan uoči proboja bilo je167, asamo njih 12 je preživjelo proboj. Ako uvažimo činjenicu da su u Logoru III Ciglana i u Kožari, u noći s 21. na 22. travnja 1945. nalazila 1.240 zatočenika dolazimo do zastrašujućeg podatka da su u zadnjem danu postojanja logora ubijena 1.122 zatočenika.Smisao postojanja JUSP Jasenovac i jest upravo u odavanju počasti i čuvanju uspomena na sve žrtve Koncentracionog logora Jasenovac. U osudi svih motiva formiranja ovog logora, u osudi svih počinjenih zločina kako se oni nikada više ne bi ponovili.

Franjo Habulin (predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH)

Cijenjeni visoki uzvanici, cijenjeni preživjeli zatočenici logora, dragi prijatelji, drugarice i drugovi. Okupili smo se na mjestu neviđenih zločina monstruzne rasne ideologije ustaškog režima kako bi se duboko poklonili njihovim žrtvama i s pijetetom odali počast. Ovdje u Jasenovcu ispod Cvijeta, simbola stradanja Srba, Židova, Roma i Hrvata u Drugom svjetskom ratu, njih preko 80 000. Svaka žrtva ima svoje ime i prezime, godinu rođenja i godinu kada je ovdje najokrutnije ubijena. Bili su krivi jer su bili drugačiji, jer su bili neistomišljenici. Osuđeni su bez suda, na osnovu rasnih zakona koje je kvislinški režim donio odmah po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske. Odnos ustaškog režima prema pripadnicima vlastitog naroda bio je okrutniji od odnosa njihovih naredbodavaca, talijanskih fašista i njemačkih nacista. Hrvatski narod nije prihvatio tuđinsku okupaciju i ustaški režim kvislinške Nezavisne Države Hrvatske. Vođen slobodarskim duhom i slobodarskim težnjama, hrvatski narod odazvao se pozivu antifašističkih snaga vođenih Josipom Brozom Titom na oružani ustanak protiv stranih okupatora i domaćih kvislinških režima. Borba je bila teška i neravnopravna uz ogromne žrtve. Ali konačna pobjeda u Narodnooslobodilačkoj ratu svrstala je Hrvatsku na stranu zemalja saveznica koje su pobijedile fašizam u Drugom svjetskom ratu i isprala sramotu koju je nanio kvislinški režim Nezavisne Države Hrvatske. Tekovine i vrijednosti Narodnooslobodilačke borbe aktualne su i danas. Već Pazinskim odlukama talijanskoj nacionalnoj manjini se zajamčuje autonomija, a trećim zasjedanjem ZAVNOH-a, deklaracijom o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske manjinskim narodima garantira se jednakost i ravnopravnost građana, bez obzira na narodnost, rasu i vjeroispovjest, sigurnost ličnosti i imovine, sloboda govora i štampe. Današnja samostalna, europska i demokratska Hrvatska je cjelovita i ako je to tako, onda bi demokratske vrijednosti trebale važiti na njezinom čitavom teritoriju, od Dubrovnika preko Like, Istre, Zagreba, Slavonije do Vukovara. Ali nad Hrvatskom se danas nadvija opasnost fašizacije. Agresivna ekstremna desnica i ne skriva svoj profašistički karakter. Mladim ljudima se danas nudi vjera i nacionalizam. U školama ne uče antifašizam kao civilizacijsku vrijednost. Knjižnice su ispražnjene od antifašističkih sadržaja, a odnos prema spomeničkoj baštini vezanoj uz antifašizam je kriminalna. Crkveni oci, pojedini, predvode mise za fašističke zločince, a ne za žrtve njihovih zločina. I ne možemo prihvatiti Bleiburg kao mjesto odavanja počasti nevinim žrtvama jer među njima je bilo i zločinaca čijim je žrtvama i posvećen današnji komemorativni skup. Pali borci u antifašističkoj borbi, civilne žrtve rata kao i mlade generacije koje dolaze obavezuju cjelokupnu hrvatsku javnost da se suprotstavi reviziji povijesti, da se suprotstavi minimiziranju žrtava fašističkog terora, veličanju kvislinške vojske kao domoljubne i antifašističke, veličanju ustaških zločinaca i općenito fašistizaciji Hrvatske. S ovog mjesta treba jasno poručiti: ne dozvolimo nove Jasenovce, Danice, Ovčare, Škabrnje, Srebrenice i druga gubilišta jer u njima najviše stradavaju nevini. Mlade generacije, one koje dolaze, zaslužuju bolje od onoga što se danas nudi. Hvala.

Milorad Pupovac (predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća)

Prije 70 godina zatočenici ustaškog koncentracijskog logora smrti krenuli su u proboj. Nisu čekali oslobodioce, već su odlučili da se pridruže snagama slobode. Birali su između neizvjesne slobode i mnogo izvijesnije smrti. Prije 70 godina ujedinjena antifašistička Evropa pobijedila je nacistički režim i njegove kvislinške režime, poput ustaškog. Tada su Evropljani znali što je nacifašizam. Danas i ovdje, nakon 70 godina, zbog onih 600 koji su krenuli u proboj i zbog onih dosad popisanih gotovo 100.000 žrtava trebamo postaviti pitanje: znamo li to mi današnji i ovdašnji što je nacifašizam. Znamo li ga prepoznati i znamo li mu kad treba reći ‘ne’. Znaju li i mogu li znati učenici osnovnih škola u našoj zemlji da je ovdje postojao dječji dio logora u kojem je usmrćeno oko 20.000 djece do 14 godina? Znaju li za druge logore za djecu poput onih u Sisku, Jastrebarskom, Križevcima i Đakovu u koje su dovođena židovska i srpska djeca te izgladnjivana i usmrćivana samo zato što su im roditelji bili Židovi i Srbi? Znaju li da romska djeca nisu imala ni tu ‘privilegiju’ da dospiju u logor nego su s roditeljima ubijana po dolasku u ovaj logor smrti? Znaju li i mogu li znati za Dianu Obexer Budisavljević, Austrijanku udatu za zagrebačkog Srbina koja je sa svojim prijateljima, prije svega s voditeljom Crvenog križa Kamilom Brösslerom, spasila 12.000 njihovih vršnjaka izvlačeći ih iz logora. Može li se održati znanje o tome što se ovdje događalo od augusta 1941. do aprila 1945. ukoliko će se u javnosti davati više prostora onima koji tvrde da je ovo mjesto izmišljotina komunistička i jugoslavenska? Može li se sačuvati sjećanje na ovo strašno mjesto i još strašniju zamisao države, kakva je bila ustaška NDH, ukoliko ni predstavnici ni pravosuđa, ni mnogi opasno u predstavnici politike ne vide ništa sporno a kamo li opasno u stadionskom skandiranju ‘Za dom – spremni!’? Kakva mogu biti sjećanja i kakva može biti svijest o državi koja je ozakonila, organizirala i provodila istrebljenja Židova, Roma i Srba samo zato što je stvorena u ideji rasno, vjerski i etnički čiste države a da neki od današnjih predstavnika države izbjegavaju imenovati nosioce te ideje i odgovornost za njihove zločine prebacuju na ‘sile Osovine’? Možemo li mi današnji koji se ovdje okupljamo i drugi koji ovdje dolaze doživjeti ovo mjesto stradanja uz ovakav postav muzeja i ovakav program njegova rada? Znamo kako su nastala ova dva jezera između kojih prolazimo? Znamo li da su nastala tako što su prvi zatočenici, od kojih su neki dovedeni iz Jadovna, kopali glinu kako bi mogli praviti cigle za logorski zid? Znamo li po čemu je ova humka uz lijevo jezero različita od humke uz desno jezero? Jer su ispod nje kosti onih koji su ubijeni. Ako ne znamo, taj doživljaj ne možemo steći. Na kraju, zapitajmo se danas i ovdje: možemo li, može li naše društvo prepoznati znakove narastanja atmosfere fašizacije i nacizacije? Hoće li obnova nacionalizma i antikomunizma, kao što je to već jednom u Evropi poslužilo prije Drugog svjetskog rata, ponovo poslužiti da se zaboravi sve ovo i hoćemo li smoći snage da pozovemo one koji proizvode strah, da prozovemo one koji promoviraju netoleranciju i da prozovemo one koji rade na zaboravu umjesto na oslobođenju i iskupljenju zbog strahote koja se dogodila na ovom mjestu. Mnogo je pitanja, a ne većinu od njih nećemo odgovarati ovdje. Ali ovdje ćemo reći odgovor koji je moguće reći – neka je slava martirima jasenovačkim.

Branko Lustig (izaslanik predsjednice RH)

Želio bih vas pozdraviti u ime naše predsjednice, Kolinde Grabar Kitarović, ali isto tako zahvaliti na časti koju mi je pružila što me pozvala ovamo. Međutim, ja ne bih htio govoriti o tome u ovom momentu. Ja bih vam se htio obratiti kao broj A3317. To je moj broj iz logora Auschwitz koji sam nosio dvije godine i uspio sam se vratiti. Bio sam u logorima u kojima su bili proboji kao i u ovom, prošao sam kraj Sobibora, kraj Treblinke, čak i kraj krematorija u Auschwitzu, Brezinka, gdje je pokušana pobuna, ali nije uspjela. Međutim, i to nije važno. Važno je da su moga djeda i moju cijelu obitelj iz Osijeka odveli ovamo u Jasenovac, i da je moj djed, Gutter Emanuel, poginuo i ubijen u lančari. To je važno. Važno je to da danas 70 godina nakon tog zločina ljudi jednostavno prelaze preko toga. Ja se bavim djelatnošću u gradu Zagrebu gdje podsjećam mladež na te dane. Gdje prikazujem filmove, gdje činim sve što je moguće da ljudi shvate da su jednog dana tu postojala vrata na kojima je pisala ustaška vojna. I tu su bile ustaške jedinice. Njemački izaslanici u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pisali su i slali note gdje su molili naše ljude da ne budu tako okrutni u logorima jer im to smeta jer ljudi bježe u partizane. Mi smo u centru Europe imali jednu baklju koja je gorila i koja se borila. Naš antifašizam je itekako radio. Ja se sjećam u logorima, u Bergen-Belsenu u Njemačkoj 1945. godine antifašisti su dolazili da nagovaraju i pomažu ljude da dođu kući, da idu natrag u Jugoslaviju. Bilo je strašno i ne može se to zaboraviti. Ne može se kazati da nije bilo fašizma, da nije bilo ustaša, da nije bilo zločina. Pa ljude su klali na svakom koraku. Pa tu na Gradini, tu je bilo tako da su klali sve što su stigli. Jednom se neke Rome klali i ti Romi su imali sa sobom i jednog medvjeda. I kad je došlo do medvjeda, onda je koljač rekao, „ajde ti odi u šumu, ti nemaš ništa s tim“. Čak prema zvjerima su bili milosrdniji nego prema ljudima. Židove, Srbe, Rome, Hrvate koji su se ogriješili na neke njihove neviđene zakone, sve su ih klali. I danas nitko ne može da tvrdi da toga nije bilo. To je bilo, jedino to nije dovoljno dokumentirano. Ja mislim da ne trebam umrijeti tako dugo, dok to jednog dana neću i dokumentirati. Ja si silno želim film o tome. I mislim da bi to bio izvrstan film koji bi prikazao kako je bilo ovdje na Balkanu. Bilo je strašno. Ali to sam već rekao. Zato vas molim da kad odete odavde ponesete to sa sobom u duši i da svima kojima možete govorite o tome, govorite o tim zvjerstvima koja su ovdje bila i koja su se dešavala. Hvala vam puno.

Zoran Milanović (predsjednik Vlade RH)

Dragi prijatelji, peti puta ovdje govorim i više nije lako ponavljati neke stvari koje treba ponavljati, ali od kojih ljudi okreću glavu. I kada se kaže da ne treba politizirati ovakve događaje, to zvuči dobro. Ali, na žalost ovo je bit politike. Ako se o ovome ne govori to znači da se o zločinima šuti. Ovo je bit politike zato što je u ovome što se ovdje događalo, i ne samo ovdje, bit odnosa između čovjeka i čovjeka, ljudi u društvu, zajednica u društvu, između dobra i zla i one banalnosti u svakom čovjeku koja čuči i vreba. Zato se bavimo politikom, poslom i pozivom za koji vjerujemo da je pun sadržaja i smisla. Ja ću pročitati uvod hrvatskog Ustava da bih neke stvari učinio u najboljoj namjeri jasnijima i možda skinuo osjećaj krivnje i frustracije s nekih koji ne razumiju ili ne žele razumijeti: «Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskog naroda, potvrđenu slijedom ukupnog povijesnog zbivanja u različitim državnim obličjima, te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskog naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata u odlukama ZAVNOH-a izraženoj nasuprot proglašnju NDH 1941. godine». Ako ovo nije jasno svakom Hrvatu i svakom građaninu Hrvatske, svakom političaru, onda neka se, molim lijepo, demokratskim sredstvima izvoli zalagati za nijekanje ovoga i za promjenu hrvatskog Ustava i za unošenje u hrvatski Ustav NDH. Ali, takvog junaka ja još čuo nisam i čekam da izađe i da kaže ako to zaista misli. A u međuvremenu ja ću reći i ponoviti ovo: za mene je u Drugom svjetskom ratu postojala samo jedna hrvatska vojska, to su bili hrvatski partizani i partizani Hrvatske.Kada su moji preci u Dalmaciji 1941. godine, dalmatinski Hrvati, išli u partizane nisu znali tko je na čelu tog pokreta, išli su kao patrioti i borci za slobodu protiv porobljenja svoje dalmatinske i hrvatske braće, za zaštitu Srba protiv kojih je provođen zulum. Imali su samo obične, najobičnije ljudske ideale. Hrvatska Lika, Banija, Kordun i narodi koji su tamo živjeli, hrvatski Srbi, narodi Primorja, Gorskog kotara, kasnije i Istre, to je hrvatska vojska i na nju moramo i uvijek ćemo biti ponosni i moramo otvoreno govoriti o svemu što nije bilo dobro, i o zločinima i o ubojstvima nakon Bleiburga, ne na Bleiburgu, nakon Bleiburga, na Teznom. Tamo je šačica razbojnika i ratnih zločinaca za sobom povela tisuće i tisuće mladih ljudi u uniformama, ne žene, uglavnom muškarce, koji su bez suđenja ubijeni, ne na Bleiburgu. Od toga nitko ne treba okretati glavu i o tome treba otvoreno govoriti. Međutim, Bleiburg je mjesto žala i komemoracije propasti NDH, države koja nije bila država hrvatskoga naroda i protiv koje je hrvatski narod, i srpski narod u Hrvatskoj, ustao jer nije mogao trpjeti nepravdu. I kada je Hannah Arendt – osoba koja mnogima možda ništa ne znači, Židovka, filozof, osoba koja je pratila suđenje Eichmannu – početkom 60-ih u Jeruzalemu govorila o banalnosti ljudskoga zla, o tome kako naizgled obični ljudi, domaći ljudi, očevi, preko noći postaju zlotvori i ubojice, misleći pri tome na Eichmanna, i na ono što se dogodilo u njemačkom narodu i njemačkoj naciji tijekom Drugoga svjetskog rata, onda ja mogu reći kao Hrvat da ja tu razinu banalnosti ljudskog zla u hrvatskom narodu u Drugom svjetskom ratu nisam vidio. Bili su zločinci koji su došli iz inozemstva i koji su jednu povijesnu želju i težnju hrvatskog naroda tako brutalno zloupotrijebili i silovali, a s druge strane je bio hrvatski narod, Dalmatinci, Ličani, ljudi s Banije, Kordunaši, Primorci, boduli, naši Gorani. I to 1941. godine, mnogi od njih nisu čekali pad Italije jer nisu mogli trpjeti nepravdu i zlo. I kada se govori o tome, kada političar, odgovorna osoba koju je birao hrvatski politički narod kaže javno da je atmosfera na stadionu na kojemu se skandiralo, odnosno urlalo «Za dom spremni» veličanstvena, onda je bolje da to prešuti. Ili da hladno i dostojanstveno ode s tog stadiona. To nije veličanstvena atmosfera, to je tužna i turobna atmosfera. Volim Hrvatsku i volim da pobijedi 10:0, ali ne na takav način, ne po svaku cijenu, ne država po svaku cijenu. Ova država. Ova Hrvatska. Živio hrvatski antifašizam, živjela moderna i humana Hrvatska!

Josip Leko (predsjednik Hrvatskog sabora)

Poštovani preživjeli zatočenici jasenovačkih logora, poštovani dužnosnici Republike Hrvatske, gospođe i gospodo, dragi prijatelji. Okupili smo se ovdje u ime čovječnosti, u ime najvišeg, moralnog zakona koji nas poziva da se uzajamno poštujemo, razumijemo, da jedni drugima budemo na pomoć i da pritom ne gledamo na porijeklo, na boju kože, očiju ili kose, na vjeru i uvjerenja, na godine života. Danas se ovdje prisjećamo da su nacistički i fašistički režimi koji su u Drugom svjetskom ratu počinili najgori mogući zločin, a to je izdaja čovječanstva i temeljnih načela na kojima se čovječanstvo razvija i napreduje. Ovdje smo u logoru smrti Jasenovac jednom od mjesta na kojima se suočavamo s užasom i patnjama žrtava nacifašističke politike rasne i nacionalne isključivosti. Ovdje smo kako bismo izrazili naše suosjećanje sa žrtvama jasenovačkog logora, poštovanje prema njihovom ljudskom dostojanstvu koje su im ustaše oduzele svodeći ih na običan broj. Strahote Jasenovca opominju i pozivaju sve nas da više nikada ne dopustimo diskriminaciju i progone na temelju nacionalnih, vjerskih, ideoloških ili rodnih razlika. Strahote nas pozivaju i opominju da se odlučno suprotstavimo svakoj politici mržnje, nejednakosti, nesnošljivosti i nasilja. Među ljudima, među narodima i među državama. Na žalost, ni današnji svijet nije lišen zla mržnje. Borba protiv diskriminacije i danas je važna. Podsjećanjem na zločine pružamo priliku mladim generacijama da čuju povijesnu opomenu Jasenovca i drugih stratišta.Ponovno ponavljam da je Republika Hrvatska imala snage i odlučnosti preispitati vlastite političke korijene. Učinili smo to demokratski i s nacionalnom sviješću i ponosom, ali i kritički. Zbog toga smo se mogli pokloniti žrtvama fašizma, obnoviti sjećanja i spomenike na njih te očuvati vlastitu antifašističku povijest. Istodobno smo osudili komunističke zločine odmazde i represije i poklonili se i žrtvama tih zločina. Sve to učinili smo uz osudu zločina učinjenih u bilo čije ime ili u ime bilo koje ideologije. U svijetu mir ni danas nije trajno sačuvan niti su potpuno poražene ideje fašizma. Zato moramo biti osjetljivi i reagirati na recikliranje pobijeđenih i nedemokratskih ideja iz prošlosti i osuđivati ih. Nikada ne smijemo dopustiti da žrtve ustaškog režima u Drugom svjetskom ratu budu zaboravljene ili još gore da bilo tko pokuša umanjivati ili čak negirati ustaške zločine. Zato je važno da na ovo mjesto dolazi što više mladih, da ga posjećuju i studenti. Generacija, koja je preživjela strahote Drugog svjetskog rata i sudjelovala u borbi protiv zločinačkih okupatorskih njemačkih i talijanskih kao i izdajničkog ustaškog režima na odlasku je. Uskoro više neće biti živih svjedoka koji će moći pričati o do tada neviđenom zlu koje je zadesilo Europu. Današnja Republika Hrvatska nije i ne želi biti slijednica ustaške tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Naše vrijednosti su antifašizam koji je sastavni dio demokratskih vrijednosti i te vrijednosti smo ugradili u temeljni zakon države, u Ustav i na tim vrijednostima gradimo našu državu i društvo. Na kraju, svim žrtvama logora Jasenovac u ime Hrvatskog sabora i svoje osobno ime izražavam najdublji pijetet i poštovanje. Hvala.

 

2014.

Nataša Mataušić (predsjednica Upravnog vijeća Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac)

U ime Javne ustanove SP Jasenovac, pozdravljam sve prisutne preživjele zatočenike jasenovačkih logora, rodbinu i prijatelje jasenovačkih žrtava, kao i sve uvažene goste: g. Ivu Josipovića, predsjednika RH, g. Josipa Leku, predsjednika Sabora, g. Zorana Milanovića, predsjednika Vlade RH, g. Željka Jovanovića, ministra znanosti, obrazovanja i sporta, general majora Dragu Lovrića, načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga, zastupnike u Hrvatskom saboru, g. Zdenka Vahovca, zamjenika županice Sisačko-moslavačke županije, gđu Mariju Mačković, načelnicu općine Jasenovac, g. Berislava Šipuša, zamjenika ministrice kulture, veleposlanike stranih zemalja u RH, crkvene velikodostojnike i predstavnike vjerskih organizacija, predstavnike antifašističkih udruga, kao i naroda stradalnika u RH: gospodina Milorada Pupovca, predsjednika Srpskog narodnog vijeća, gospodina Ognjena Krausa, predsjednika Koordinacije židovskih općina u RH i predsjednika Židovske općine Zagreb, Veljka Kajtazija, nezavisnog saborskog zastupnika, kao i Aleksandra Tolnauera, predsjednika Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Žao nam je što danas među nama, zbog opravdanih razloga, nije i g. Milan Bandić, gradonačelnik grada Zagreba, jer upravo njemu i gradu Zagrebu zahvaljujemo na uređenju prilazne ceste, parkinga, odmorišta uz fontanu, ceste koja vodi do pasarele i hortikulturnom uređenju okoliša. Prošli je tjedan zasađeno, kao donacija Grada Zagreba i 10.000 cvjetova. Po jedan za svakog ubijenog stanovnika Zagreba u Koncentracionom logoru Jasenovac i Stara Gradiška. S velikom zahvalnošću pozdravljam delegaciju grada Zagreba. Na njihovom predanom radu u korist ustanove, zahvalila bih se i pozdravila sve prisutne članove bivšeg Savjeta JUSP Jasenovac, a posebnoj bivšoj predsjednici gospođi Katici Sedmak. SP Jasenovac po broju zaposlenih je mala, a po rezultatima rada velika ustanova koja danas surađuje s brojnim europskim, američkim i izraelskim institucijama koje se bave istraživanjem i prezentacijom građe o genocidu i Holokaustu, te obrazovanju mladih. U sklopu svojih aktivnosti bavi se ne samo muzejskim već i istraživačkim, izdavačkim i obrazovnim radom. Iako dislocirana od većih gradskih središta, ona danas, po broju posjetioca ne zaostaje za većinom zagrebačkih muzeja. Ponosna sam što sam predsjednica Upravnog vijeća ove važne ustanove Republike Hrvatske. Istraživački rad na dopunama i izmjenama Poimeničnog popisa žrtava koncentracijskih logora Jasenovac i Stara Gradiška, naša je stalna zadaća, dug i obaveza prema onima koji su godinama bili stavljani pod zajednički nikad neverificirani zbroj žrtava. I pri tom se uvijek zaboravljalo da je konačan broj, zbroj pojedinačnih ljudskih sudbina, sjećanja, planova, nadanja, ljubavi i strahova koji su zauvijek nestali kad je zamahnula ustaška kama i ustaški nož ili kad se tijelo iscrpljeno od bolesti, neishranjenosti, psihičkih i fizičkih tortura predalo smrti kao jedinom izlazu iz strahovitih patnji. Pred nama su veliki i odgovorni zadaci: obnova i revitalizacija objekta «Kule» u Staroj Gradiški i izrada muzejskog postava posvećenom žrtvama tog ustaškog logora, a s tim u vezi i rad na izmjenama sadašnjeg postava Memorijalnog muzeja u Jasenovcu. Podstrek našem radu daje i Povelja Predsjednika Republike Hrvatske, gospodina Ive Josipovića koju je prošle godine u ime ustanove primila gospođa Nataša Jovičić, ravnateljica ustanove. Povelja nam je dodijeljena za izniman i osobit doprinos u odavanju počasti žrtvama koncentracijskih logora Jasenovac i Stara Gradiška, promociji istine i suočavanju s vlastitom prošlosti, te edukativnoj, znanstveno-istraživačkoj, publicističkoj i međunarodnoj suradnji, a u prigodi 45. obljetnice osnutka i djelovanja. Poštovani gosti, dragi prijatelji, bilo je isto ovako kišno nedjeljno jutro, toga 22. travnja 1945. godine kada su posljednji muški zatočenici jasenovačkog logora, natiskani u mračnoj zgradi postolarske radionice odlučili umjesto izvjesne i sigurne smrti, izabrati neizvjesan pokušaj proboja. Ustaška straža ispred vrata, brisani prostor do logorske žice i stražara s mitraljescem do vrata, bio je put prema životu dijela zatočenika i istovremena potvrda njihovog dostojanstva u odabiru vlastite sudbine. Na povik Ante Bakotića «Naprijed drugovi» oko 600 zatočenika, od njih nešto više od tisuće, pojurilo je prema 150 metara udaljenim logorskim vratima. Mitraljeska vatra s logorskog zida svakim je trenutkom smanjivala broj onih koji su trčali prema slobodi. Od njih šesto proboj je preživjelo 106 zatočenika. Svi ostali našli su smrt na putu od logorske zgrade do logorskih vrata, na cesti, u hladnoj nabujaloj rijeci Savi, na livadama oko logora i prilazima šumi kod Košutarice. Iscrpljeni od teškog rada, neishranjeni i umorni od iščekivanja predstojeće smrti, bili su lak plijen ustaškim strojnicama. Oko 470 starijih i bolesnih zatočenika nije sudjelovalo u proboju. No, niti jedan nije preživio da bi svjedočio o njihovoj sudbini. Isti dan samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz radne grupe «Kožara» koja se nalazila u samom mjestu Jasenovac. Brojno stanje zatočenika u «Kožari», na dan uoči proboja bilo je 167, a samo njih 11 je preživjelo proboj. Prošle godine predsjednik republike g. Ivo Josipović, dodijelio je posljednjim preživjelim učesnicima proboja odlikovanja Reda Stjepana Radića, a ustanova priznanja s likom Ante Bakotića. Poštovani gosti, dragi prijatelji, smisao postojanja JUSP Jasenovac, upravo i jest odavanje počasti i čuvanje uspomene na sve žrtve Koncentracionog logora Jasenovac, u osudi svih motiva formiranja ovog i svih drugih logora na području NDH, u osudi svih počinjenih zločina kako se oni ne vi više nikad ponovili. Hvala.

Milinko Čekić (predsjednik Udruženja logoraša Jasenovac-Beograd)

Dame i gospodo, poštovaoci žrtava fašizma i nacizma, logoraši, raduje me što ste ovde, da zajedno, još jednom, učinimo Pomen stotinama hiljada nevinih žrtava umorenih u jasenovačkom logoru i drugim logorima i stratištima na ovim prostorima, tokom Drugog svetskog rata – posebno umorenoj deci. Moja prva sećanja počinju od 6. maja 1942. godine, krsne slave moje porodice – Đurđevdana (za dva dana biće od tada 72 godine), kada se porodica poslednji put našla na okupu. Ono najstrašnije što sam posle toga doživljavao, ostalo je u mom sećanju zabeleženo kao kamerom. Nižu se slike odlaska porodice na Kozaru, slike u zbegu, svakodnevnog granatiranja i bombardovanja, slike mrtvih i raskomadanih ljudi, žena, dece, životinja. Došlo je do nemačko-ustaške ofanzive protiv naroda u Kozari koji nije nikog ugrožavao. Otpor koji su naši očevi pružili je slomljen. Usledio je masakr nad golorukim narodom. Oni koji nisu ubijeni na Kozari, zarobljeni su i odvedeni u Jasenovac, Staru Gradišku i druge logore. Oca sam poslednji put video na Cerovljanima, kada je odvojen sa ostalim odraslim muškarcima. Rasuli su se i ostali članovi porodice. Moja majka, sa nas troje dece, našli smo se sa ostalim zarobljenim narodom u logoru Jasenovac. Mesec i po dana smo bili na otvorenom prostoru, okupljeni u grupama, izloženi letnjoj žegi, kiši, noćnim hladnoćama, gladi. Ne sećam se da sam bio gladan, a bio sam. Ne sećam se da sam nešto jeo, sem neke smrdljive vode – ne znam da li je to bila hrana sa kazana ili voda iz obližnje bare. Logor je nekad bio pun ljudi, a zatim skoro prazan. Jedni su nekuda odlazili, da bi drugi došli. Iz Jasenovca smo sa mnogo drugih logoraša transportom sprovedeni u Grubišno Polje, a krajem septembra ustaše su nas odvele u logor Sisak. Kada su nas oduzeli od majke imao sam šest godina, sestra Dragana tri godine i Zdravka osam meseci. Delili smo sudbinu ostalih 6693 dece koja su se tih meseci našla u logoru u Sisku. Deca, koja su mogla da se kreću, besciljno su hodala, kao da nešto traže. Ona mlađa, puzala su po podu. Neprekidno se čuo plač dece, dozivanje majki, traženje hrane, vode. Iznemogla deca su ležala, kao da spavaju. Neka od njih su bila mrtva. Svako jutro odnosili su mrtvu decu. Zahvaljujući Diani Budisavljević i hrvatskim humanistima, iz logora Sisak smo dopremljeni u Zagreb. Obe sestre su mi preminule. Prošle godine sam u arhivu u Zagrebu pronašao “Razglednicu” [umrlicu) za moju najmlađu sestru. Preminula je u prihvatilištu Josipovac i sahranjena na Mirogoju, sa još 862 umrle dece. Moje preživljavanje je priča za drugo mesto, ovde govorim o umorenim. Poštovani, u selu Slabinja, opština Bosanska Dubica, gde sam rođen, na spomeniku podignutom žrtvama fašizma upisano je 1241 lice, od kojih su 114 deca, 465 su poginuli borci, a 776 su žrtve ustaškog i nemačkog zločina. Od 54 člana moje šire porodice (4 kuće od jednog pretka) rat nisu preživela 24 člana, od kojih su 12 deca – najstarije 14 godina, a najmlađe 8 meseci. Priča sa sličnim ishodom može da se čuje u svakom od potkozarskih sela, Hercegovini, Baniji, Slavoniji i svim drugim krajevima na teritoriji Nezavisne države Hrvatske i od svih onih koji su preživeli golgotu u ustaškim logorima. Postavlja se pitanje: Zašto su ubijana deca? Nisu ta deca bila “kolateralna šteta”. Bilo je to ciljano i planirano ubijanje nevinih ljudi, Srba, Jevreja, Roma, od najmlađih do najstarijih, bez obzira kako to danas ko nazivao – holokaustom, genocidom ili, jezikom koji svi razumemo -zločinom. Zašto su ubijana deca? Možda je deo odgovora u Uputstvu Heinricha Himlera, šefa Gestapoa, od 25. maja 1942. godine, koji, između ostalog, kaže: “Osumnjičene porodice, pa čak i čitava plemena, treba bez izuzetaka streljati, … decu streljanih treba oduzeti njihovim majkama kako ih ne bi odgajale u mržnji prema Nemcima. Majke poslati u koncentracione logore.” Himler kao da je prepisao deo ustaških planova i ideologije. Sve je bilo mnogo ranije zacrtano u propisima Nezavisne države Hrvatske i naredbama njenih zvaničnika, koje su ustaše revnosno izvršavale. Jasenovac je sinonim za stradanje srpskog, romskog i jevrejskog naroda. On je spomenik našeg pamćenja. Počinjeni zločini se pamte kao zapisi u genetskom kodu i ostaće upamćeni hiljadama godina, kao biblijski zločin Iroda nad decom u Vitlejemu. Zato, neka se ne očekuje da oprostimo zločine i zaboravimo one koji su ih počinili. Ali, da za zločine počinjene bilo kada, bilo gde i od koga, ne optužujemo ceo narod, u čije ime su ih državne i vojnopolitičke formacije tog vremena počinile. Prava reč je pomirenje. Ta reč, pre svega, podrazumeva jasno distanciranje od onih sunarodnika koji su počinili zločine, koji negiraju ili neutemeljeno umanjuju broj žrtava, podstiču verske i međunacionalne sukobe, ruše obeležja i spomenike kulture i uskraćuju pravo manjinskom narodu na negovanje tradicije i kulturne baštine? Pomirenju će više doprineti vraćanje naziva jedne ulice ili skinute spomen ploče, kojima je obeležavano stradanje, nego sva retorika, bez obzira što je dobronamerna i iskrena. Gest pomirenja je i današnji komemorativni skup, gde odajemo Pomen žrtvama, ne samo u sistemu logora Jasenovac, već svim nevinim žrtvama stradalim tokom Drugog svetskog rata. Odajemo pomen i mnogim poznatim i nepoznatim humanistima, koji su, često rizikujući svoj život, radili na spasavanju logoraša. Neka počivaju u miru! Gete je rekao da ratovi unesrećuju mnoge, dok traju, a ne usreće nikoga kada se završe. Nismo li to i sami iskusili, kako u našoj daljoj, tako i u bliskoj prošlosti. Hvala na pažnji.

Zoran Milanović (predsjednik Vlade RH)

Nakon ovako potresnog svjedočanstva, teško je govoriti, i ustvari svaki put kad ovdje dolazim, a do sad sam govorio jednom, pitam se što reći i ima li se što novo za reći. Da li ponoviti da je ovo podsjećanje na ono zlo u čovjeku, u koje ne vjeruješ dok se ne dogodi? Kao što ni tada, vjerojatno većina ljudi i nije vjerovala. Što taj rat može donijeti i kakvo zlo može u čovjeku probuditi. A eto, dogodilo se. Ti zločini su bili ovdje, ne u ime naroda, jer ja pripadam tom narodu, i ne dopuštam da ih je itko činio. Nego u ime države koje nema u hrvatskom Ustavu, nikad je nije bilo i nikad je neće biti. Ta država nije bila neovisna, država je očito bila kao instrument sile i represije koju je imala, a je li bila hrvatska? Za mene nije. Ta država je, kao što je rekao gospodin koji je svjedočio prije mene, imala propise koje je prevjerno i prerevno počela provoditi prije Trećeg Reicha. I to je grozno, i to treba ponavljati. I za to nema opravdanja i nema objašnjenja. Nema čak ni iracionalne podloge za to. Zašto je to bilo potrebno? Zašto je bilo potrebno ubiti ove ljude koji su bježali odavde? Muškarce. Žena nije bilo. One su ubijene dan ranije. Je li bilo potrebno ubiti te ljude ili ih samo pustiti da odu nakon toliko godina, kao što su to napravili u jednoj mjeri i nacisti u Poljskoj. To je travanj 1944. godine. Sovjetska vojska je pred Berlinom, Amerikanci su davno prešli Rajnu, sve je otišlo, sve se raspalo, ako je ikad itko vjerovao u novi svijet, u „svjetski poredak“, to je kraj travnja 1944. godine. I opet su ti ljudi ubijeni. I to se nikada neće moći shvatiti i to nikada neće moći biti objašnjeno. Kao i to da se u toj državi tada provodio teror nad pripadnicima manjina prije nego što je Njemačka napala Sovjetski Savez. Dva i pol mjeseca prije nego što je Njemačka napala Sovjetski Savez po Hrvatskoj se palilio i ubijalo i interniralo, po toj Nezavisnoj Hrvatskoj. Zašto? Tek napadom Njemačke na Sovjetski Savez počinju masovna ubojstva. Ubojstsva i egzekucije. Prije toga logori, geta, internacija Židova u Poljskoj, ali izravno ubijanje, istrebljivanje manjina, do tog dana prije, do tog napada na Sovjetski Savez, Europa nije vidjela. To se, nažalost, dogodilo ovdje, na prostoru na kojem mi živimo. I to je i u velikom broju ljudi, predaka ljudi koji ovdje žive, Srba, ali i desetaka i stotina tisuća Hrvata, Dalmacije, Slavonije, Zagorja, Istre, Primorja, otoka probudilo onaj osjećaj pravde i čovječnosti, da se pobune i ustanu protiv toga. Jer, reći ću ovdje kao predsjdnik Hrvatske Vlade, kao Hrvat koji zna i osjeća i svjestan je šta hrvatskom narodu znači njegova država, da cijena koju je jedan narod i jedna generacija spremna platiti za državu, ne smije biti u protivnosti sa svim načelima čovječnosti. A to je ta država bila. I zato se protiv nje pobunilo toliko Hrvata. I naravno oni koji su bili izravno proganjani, samo zato jer su pripadali drugom plemenu, drugoj naciji, drugom rodu, to su stvari koje moramo cijelo vrijeme ponavljati i ponavljati svojoj djeci. Ubojice i zločinci su odavno mrtvi. Ne vjerujem da je itko od njih preživio. Možda jest negdje daleko, neka mu je nemirana starost. Međutim, oni koji danas šire simaptije prema takvima, prema onome što su radili, rade lošu stvar i bude u čovjeku opet ono zlo. Za to nema opravdanja. Hrvatska danas, Hrvatska članica Europske unije, Hrvatska moderna, tradicionalna, ali i liberalna država, koja dopušta prava, ne samo da dopušta, nego potiče i razvija prava manjina, onih koji su dukčiji, ta Hrvatska je jamac da se ne ovako zlo, nego nikakvo slično zlo, ne smije i ne može dogoditi. I zato kada govorimo javno, kada nastupamo javno, jako je važno kakve riječi biramo i kakve izraze i geste, ako hoćete i grimase, upućujemo onima drugima, koji su samo susjedi. Ovdje u kući, u domu ili preko granice. Jer od te riječi, te geste, te grimase, te psovke se stvarao sloj mržnje koji je dopustio četrdesetih godina prošlog stoljeća da se dogodi takvo zlo. Gruba riječ prema Židovu, prema pripadniku manjine nije prvi put izašla u javnost 1941. godine. Desetljeća su tolerancije takvog govora, takvog garda, takvih gesta, prethodile zločinu. I zato je, ponavljam, jako važno, kako govorimo, kako se ophodimo, kako odgajamo svoju djecu i gdje povlačimo tu vidljivu crtu između dopuštenog i nedopuštenog, dobra i zla. Samo je to pravi put. I jedini pravi put. Dragi prijatelji, dame i gospodo ovdje se treba vraćati baš zato što je toliko neugodno.

Josip Leko (predsjednik Sabora RH)

Poštovane gospođe i gospodo, ovdje sam u svojstvu predsjednika Hrvatskog sabora, ali prije svega kao čovjek koji, odaje pijetet, duboko potresen sudbinom zatočenika i žrtava jasenovačkog logora, na mjestu opomene čovjeku svake generacije. Na ovom mjestu suočavamo se s nečovječnošću, brutalnošću i bezobzirnošću, suočavamo se sa silnom mržnjom prema “drugima”, s mržnjom koja se nemilice iskaljivala mučenjem, ubijanjem i stvaranjem koncentracijskog logora Jasenovac. Već dugo godina svake godine okupljamo se na komemoraciji ovdje u Jasenovcu te obilježavamo spomendan kako bismo izrazili pijetet nevinim žrtvama fašizma. Ali i iskazali solidarnost s onima koji trpe zbog nasilja, diskriminacije i poniženja, i danas. Činimo to i zato, kako bismo podsjetili na strahote i zloćudnost sistema koji je doveo do toga da samo na ovom mjestu bude pogubljeno više od 80.000 ljudi, među kojima je bio i veliki broj djece. Gospođe i gospodo, svaki režim, koji svoju moć gradi na gaženju ili gušenju ljudskih sloboda i prava zaslužuje najoštriju osudu svakog čovjeka. Ustaški režim je bio upravo takav, neslobodarski režim, režim bezobzirnog nasilja i strahovlade. Pa koji logori su djelo ustaškog režima. Ovo Spomen-područje Jasenovac trajna je opomena I upozorenje ne samo svima nama već i budućim eneracijam da svatko može biti proglašen “manje vrijednim” poput ovih žrtava ovdje, u slučaju da opet jednom pobijedi neka totalitarna ideologija koja počiva na nasilju, diskriminaciji i segregaciji. Upravo zato da se to ne bi ponovilo, zato da više nikada ne bude mržnje, ratova i ubijanja, okupili smo se danas ovdje, kako bismo podsjetili na sve zlo koje sa sobom donose gušenje slobode i zatiranje ljudskih sloboda i temeljnih prava. Strahote Jasenovca opominju i pozivaju sve nas da više nikada ne dopustimo diskriminaciju i progone na temelju nacionalnih, vjerskih, ideoloških ili drugih razlika. Jasenovac nas poziva da se odlučno suprotstavimo svakoj politici mržnje, nejednakosti, nesnošljivosti i nasilja i među ljudima i među narodima. Na žalost, ni današnji svijet nije lišen zla mržnje. Borba protiv diskriminacije i danas je važna. Zato podsjećamo na zločine Jasenovca i drugih stratišta. Gospođe i gospodo, želim naglasiti, Hrvatska je imala snage i odličnosti preispitati vlastite političke korijene. Učinili smo to demokratski i s nacionalnom sviješću i ponosom, ali i kritički. Zbog toga smo se mogli pokloniti žrtvama fašizma, obnoviti sjećanja i spomenike na njih te očuvati vlastitu antifašističku povijest. Istodobno smo osudili komunističke zločine odmazde i represije i poklonili se i žrtvama tih zločina. Sve to učinili smo uz osudu zločina učinjenih u bilo čije ime ili u ime bilo koje ideologije. Danas u svijetu mir nije trajno sačuvan niti su potpuno poražene ideje fašizma. Oni koji recikliraju pobijeđene ili nedemokratske ideje iz prošlosti osuđeni su od povijesti i ne ostvaruju razvojnu perspektivu, niti ne osiguravaju mir ni razvoj sebi ili budućim generacijama. Hrvatska i danas mora biti dosljedna svojoj politici afirmacije demokratskih vrijednosti u cilju boljeg života i životnog standarda svojih građana i njihove socijalne sigurnosti, ali i kao vjerodostojna članica EU. Današnja demokratska i europska Hrvatska izrasla je na vrijednostima antifašizma – na miru, slobodi, demokraciji, zaštiti ljudskih i manjinskih prava. To su trajne vrijednosti hrvatskog društva, i hrvatske države. Na tim najvišim ljudskim vrijednostima Hrvatska želi i dalje graditi svoju budućnost jer budućnost se i može izgraditi samo u miru, slobodi, uzajamnom poštovanju, solidarnosti te želji za dijalogom i suradnjom.

Ivo Josipović (predsjednik RH)

Poštovani nekadašnji zatočenici logora Jasenovac, poštovana rodbino stradalnika, gospodine predsjedniče Hrvatskog sabora sa zastupnicima, gospodine predsjedniče Vlade s ministrima, uvaženi predstavnici Županije i Jasenovca, cijenjeni predstavnici vjerskih zajednica,poštovani sudionici ove komemoracije, događaji koji zauvijek ostaju u kolektivnom sjećanju naroda i čovječanstva, gotovo bez iznimaka, utisnuti su u naše sjećanje strašnim stradanjem, bolom i tugom koji traju i ne mogu prestati. Logor Jasenovac, mjesto na kojemu se danas nalazimo, osnovan je na početku Drugog svjetskog rata, s ciljem da bude mjesto zaborava. Bio je stratište, mjesto na kojemu je preko 80 tisuća osoba na najstrašniji način mučeno, ubijeno i osuđeno na nepostojanje i zaborav. Na ovome mjestu se dogodio zločin, genocid, koji nikada neće prestati boljeti, koji nikada nećemo zaboraviti. Obilježavajući danas 69. obljetnicu proboja zatočenika iz jasenovačkog logora, sjećamo se svih žrtava. Zatočenici su ovdje podvrgnuti nezamislivim strahotama. Ti su ljudi bili krivi, zatvoreni, mučeni i ubijeni jer su bili krive nacionalnosti i vjere, ili jer su slijedili „krivi“ svjetonazor. Bili su Židovi, Srbi, Romi, Bošnjaci, Hrvati…, mnogi su bili antifašisti ili ljudi koji nisu mogli protiv svoje savjesti. I na ovom mjestu strašne tragedije, ovdje u Jasenovcu, moramo iskreno zažaliti što se zločin, dogodio u ime ideje stvaranja hrvatske države. Oni koji su Hrvatsku željeli stvoriti zločinom i nacifašističkom ideologijim, nisu to mogli učiniti. Učinili su zlo drugima, ali i Hrvatskoj i hrvatskome narodu. Ali, tijekom Drugog svjetskog rata, ogromna većina hrvatskog naroda bila je protiv ustaške politike i zločina te je zajedno s drugim narodima tadašnje Jugoslavije, Europe i Svijeta masovno sudjelovala u antifašističkom pokretu. To je potrebno naglasiti u ime pravde i povijesne istine. U vremenu društvenih kriza, kakvu živimo i danas, opasnosti isključenja, mržnje i netolerancije te zametci fašizma i drugih totalitarnih ideologija uvijek ostaju latentno prisutni i u modernom društvu. Ne zaboravimo, teška gospodarska kriza majka je fašizma. Zločini počinjeni u Jasenovcu i drugim koncentracijskim logorima u Europi podsjećaju na razorne potencijale totalitarizma koje i danas prepoznajemo u svijetu, u Europi, a i kod nas. I zato zlo treba i danas nazivati pravim imenom, valja mu se suprotstaviti i ponovo reći: nikada više! Ali, unatoč tom obećanju koje često dajemo, svijet iznova i iznova, olako prelazi preko zla, politika i ideologija koje zazivaju rat, mržnju, isključenje drugih i drukčijih, nasilje…. Često šutimo, ne borimo se protiv zla već u njegovu zametku, neki jer se boje, drugi jer ne prepoznaju zlo, treći jer misle da ionako ne mogu ništa promijeniti. Nije tako! „Masovno uništavanje Židova u koncentracijskim logorima nije bilo popraćeno burnim emocionalnim reakcijama, već mrtvom tišinom i nebrigom“, bilježi Zigmund Bauman. Zato, ne skrećimo pogled! Ne budimo ravnodušni! Zajedništvo i odlučnost u prokazivanju zla je jedina istinska snaga protiv novih Aushwitza, Jasenovca i drugih stratišta i zločina za i nakon II. svjetskog rata. Mi smo čuvari sjećanja na patnju ljudi koji ovdje počivaju. To smo danas, bit ćemo i ubuduće. Dugujemo sjećanje svakoj pojedinoj osobi koja je stradala ovdje i na svim sličnim mjestima širom svijeta. Sjećanje je kao štit koji može spriječiti neku buduću tiraniju i nepravdu, neki budući zločin. Neka je sjećanje most koji nas povezuje u dobru i oprostu, ne mač koji traži osvetu. Jer zlo ne smije nikada biti isprika za novo zlo. Ali, zlo želi uništiti sjećanje. Želi ga uništiti lažima, negiranjem zločina, ali i prijetnjom i nasiljem. Ustanova Spomen područje Jasenovac i ljudi koji tako brižno. mararljivo i pošteno čuvaju za nas povijest, jedina su kulturna institucija koja je zbog prijetnji pod stalnom policijskom zaštitom. To govori da zlo nije nestalo, da je tu i vreba. Ne dajmo mu priliku! Mi smo odgovorni za budućnost. Ovo nam mjesto mora biti štit protiv zla, naš zalog protiv mogućnosti da se strahote Jasenovca ikada ponove. Kameni cvijet pred nama već četrdeset i šest godina stoji kao simbol stradanja ali i simbol života. Po riječima njegova autora, „nikoga nije vrijeđao, nikome nije prijetio, nije pozivao na osvetu, a ipak nije skrivao istinu.” Izrastao je na kosturnici tolikih žrtava, nikog ne imenujući ponaosob, ne dijeleći žrtve ni po vjeri, ni po etničkoj pripadnosti,i ni po čemu drugom. Ove su žrtve prije svega ljudi. Bili su onakvi kakvi smo mi danas, obični, roditelji, djeca, prijatelji, radnici, profesori, seljaci, vjernici, nevjernici, s vrlinama i manama, kakve i mi imamo. Čini se da ovaj cvijet najbolje zna koga i zašto čuva ispod svog dubokog korijenja, na koga nas podsjeća, ovako uspravan i okrenut suncu. Uči nas kako se čuva sjećanje. Uči nas suosjećanju, pijetetu, praštanju i nadi. Svake godine iznova učvršćuje naše uvjerenje da ne smijemo dozvoliti da se zlo koje je ovdje bilo više ikada ponovi. Počastimo trenutkom tišine, osjećajem poniznosti i poštovanja, ovo spomen područje i žrtvu ljudi koji su ovdje stradali. Neka se danas svatko kome su ljudskost, ljubav i naša Domovina Hrvatska u srcu, bez suvišnih računica, bez politike, bez prebrojavanja naših i njihovih, u dostojanstvenoj tišini, ovdje podno bijelog cvijeta boli, iskreno pokloni svim žrtvama Jasenovca. Neka im je slava!