Objave

JAZOVKA TRANSKRIPT

2015.

Bruna Esih (izaslanica predsjednice RH)

Dragi štovatelji ovog tihog, tužnog mjesta. Priroda, priroda kao božje očitovanje veća je i snažnija od čovjeka. Udivljenje i poniznost osjećaji su koji se u prirodi i čovjeku neminovno bude. Zašto ih nisu osjećali krvnici žrtava, onih zbog kojih smo se danas okupili kako bismo im odali počast i svoj iskreni pijetet. Na to pitanje nama je jako teško odgovoriti. Znamo tek što mi danas ovdje osjećamo i vjerujemo. Oni kojima su na ovom mjestu posljednji pogled, misao i molitva bili upućeni svojim precima i Bogu otišli su u nadi da će uskoro ugledati njihovo lice. To im je mogla biti jedina utjeha u jezovitom smrtnom času koji ih je dočekao ovdje od ruke zle, od ruke bezbožne. Jama Jazovka kao da je personifikacija tuge kojom je desetljećima bio protkan ovaj narod. Duboka, crna i nijema. Nijema kakva je i morala biti jer tako je nalagala zločinačka komunistička ideologija u svom nastojanju da zatre svaki spomen na pobijene, ponižene i u crne jame pobacane ljude. Poništiti ih, kao da nikad nisu postojali. Zatrti baš svaku mogućnost opstanka onih koji su svoju grudu zemlje željeli nazivati hrvatskom bio je najsigurniji način dolaska na vlast i ostanka na istoj tijekom ukupnog, jugokomunističkog totalitarnog razdoblja. Na ovome mjestu i nad ovom jamom to hrvatsko poništavalo se dva puta, 1943. i 1945. Oba puta, nasuprot svim ljudskim i moralnim zakonima i načelima, Ženevska konvencija iz 1929. jasno je definirala obrasce postupanja sa ratnim zarobljenicima koji uključuju humanost, a isključuju svaki oblik ponižavanja. O zarobljenikovoj smrti valjalo je obavijestiti njegovu obitelj. Ranjenike pak Ženevska konvencija definira kao štićene osobe s kojima treba postupati čovječno i osigurati im potrebnu njegu te na njih primijeniti opća pravila međunarodnog prava koja se odnose i na zarobljenike. No, na kakvu ste čovječnost mogli računati od Titovih vojnika. Nakon završetka rata i zauzimanja Zagreba partizani su oko 270 ranjenika iz zagrebačkih bolnica odveli u Sošice, likvidirali i bacili u jamu Jazovku. Svi su egzekutori bili nagrađeni ordenjem i pozicijama, a za svoje grijehe nisu se nikada pokajali niti im je zbog njih suđeno. U sklopu nekadašnje Državne komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava bilo je osnovano vijeće za istraživanje, uređenje i obilježavanje masovnog stratišta jame Jazovke. To vijeće imalo je zadatak utvrditi točan broj žrtava, očistiti jamu, urediti je kao dostojno vječno počivalište, ali i zabilježiti dostupne važne podatke vezane za zločin. Terenska istraživanja odvijala su se prvom polovicom 1999. godine. Pregledavanjem jame utvrđeno je postojanje posmrtnih ostataka 447 žrtava. U jami su pronađeni predmeti koji su dokazali da su vršene likvidacije ranjenika. Žice kojima su bile zavezane ruke žrtava, sjekira i motika kao moguća oruđa likvidacije. Prema materijalnim dokazima dio žrtava bio je ubijan vatrenim oružjem dok su neke žrtve ubijane tupo-tvrdim predmetima. Međutim, unatoč svojim rezultatima ili upravo zbog njih već 2000. godine ukinuta je Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, a sljedećih 15 godina niti jedna državna institucija nije preuzela njezinu misiju i zadatak. Zbog takvog odnosa države prema utvrđivanju činjenica, ako se neminovno reflektiraju na njenu sadašnjost i budućnost žrtve i njihova počivališta ponovno bi bili zatajeni da nije bilo iznimnih napora i želje za istinom od strane pojedinaca i ljubavi hrvatskog naroda koja svojom snagom uporno presuđuje zaborav i šutnju, a o čemu i danas ovdje ponosno svjedočimo. Budimo, stoga, jednako postojani u daljnjem traženju istine toliko važne možda i presudne za bolju budućnost. Preduvjet za takvu budućnost susret je s prošlošću u obliku stvarne osude svakog totalitarizma i njihovih izvršitelja. Preduvjet za takvu budućnost prestanak je manipulacije mrtvima, ali i manipulacije nama živima putem istih ideoloških obrazaca koji su primjenjivani i u poraću 1945. Zato ćemo reći glasno: Ne, hrvatski narod ne mrzi, u Hrvatskoj se ne provodi i ne postoji fašizacija društva, ona se izmišlja kao povod i opravdanje za obračun s političkim neistomišljenicima. Mi ovdje i na drugim stratištima svoga naroda ne žalimo za propalim državnim tvorevinama koje god one bile jer svoju državu imamo i ona je dovoljno velika da bude dom svih onih koji je vole i koji je poštuju. Ne tražimo vraćanje u povijest već vraćanje dostojanstva žrtvama, onima zbog kojih smo i ovdje i s kojima smo stojeći na ovom tlu isprepleteni u ljubavi, baš kao i korijenje stabala koje ih umjesto nas miluje. Hvala lijepa.

2014.

Orest Wilczynski (ukrajinski grkokatolički svećenik)

Hvaljen Isus i Marija! Poštovana gospodo, na žalost ove godine nisam u mogućnosti prihvatiti Vaš poziv da skupa s Vama odam počast hrvatskim žrtvama jugokomunističkog terora. Ali usprkos svoje tjelesne odsutnosti biti ću sjedinjen s Vama u zajedničkoj molitvi za nevine žrtve ovog stravičnog zločina. Ove godine već sam se obećao organizatorima obilježavanja sjećanja na žrtve ruskog komunističkog masakra u mom gradu Zoločivu. Gdje u razdoblju od rujna 1939. do lipnja 1941. komunistički zločinci masakrirali ne stravičan način više tisuća osoba bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, bez obzira na dob i spol. Stari dvorac kralja Jana Sobieckog u Zoločivu, osloboditelja Beča od turske opsada i spasioca Europe pretvoren je divljim hordama ruskih komunista u tvornicu smrti, strave i užasa. I to je samo jedno od mnogih stratišta na kojima sa sotonskom okrutnošću ruskim okupatorima vršen genocid Ukrajinaca te pripadnika drugih narodnosti širom Ukrajine. Maskari su nastavljeni i nakon ponovnog dolaska Rusa 1944. Tugujem skupa s Vama nad žrtvama ne samo jugokomunističkog režima već i nad hrvatskim žrtvama tijekom srbočetničke agresije na Hrvatsku, Bosni i Hercegovinu u novije vrijeme. Tugujem, ali u isto vrijeme i divim se stoljetnoj upornoj i herojskoj borbi hrvatskog naroda za svoju državnu samostalnost, svoj jezik i kulturu, svoju vjernost Kristovom Križu i Kristovoj Crkvi, kojom upravljaju Nasljednici sv. Petra Apostola. Neka Gospodin u svom velikom milosrđu podari vječni mir svim hrvatskim žrtvama u vječnosti, a hrvatskom narodu mir i blagostanje u našem prolaznom vremenu. S poštovanjem i zahvalnošću.

Boris Prebeg (predsjednik Hrvatskog Obrednog Zdruga Jazovka)

Gospodo ili drugovi predvodnici! Poštujući Vaše predvodničke ustanove – Zdrug Jazovka u ime hodočasnika Spomen-pohoda na Jazovku i sve Jazovke diljem Domovine i Tuđine – opetovano podsjeća, pita i zahtijeva: što politička predvodništva Republike Hrvatske zdušno i pokorno provode sve naloge tzv.Europe, štetne za Hrvatsku. Ali, nikako ne pokreću niti jedan jedini istražno-sudbeni postupak o jugokomunističkim zločinstvima do 1945.  i do ’90., premda takve postupke zahtijevaju iznimno dobre Odluke ili Rezolucije Europskoga vijeća (1096 od 27.VI.1996. i 1481 od 25.I.2006.) te Izjava ili Deklaracija Hrvatskoga sabora (od 30.VI.2006.)?  Zašto prešućuju, ne poštuju, istovjetne poruke iz Bleiburških propovijedi poglavarâ Katoličke crkve u Hrvata. Ne prihvaćaju, dakle, takve odluke i poruke Europskoga vijeća, Hrvatskoga sabora i Katoličke crkve, jer one ne gode zaostalim jugokomunistima u hrvatskim vlastima. Zato smo danas mi promicaitelji  istine i pravde došli na Jazovku, jamu boli kod Sošica na Žumberku, to središnje  mjesto, domovinski znamen vječnih počivališta Hrvata, koje mahom od svibnja 1945. ubijahu partizansko-jugoslavenski zločinci, pokloniti se kao što to činimo uvijek istoga, današnjega nadnevka – 22. lipnja. Žrtve pobacane u ovu Jazovku imaju svoja imena, svoja prezimena koja se taje po arhivima. Poznata su imena i prezimena njihovih komunističkih krvnika koju njihova djeca i unuci u hrvatskim vlastima štite od progona pravosudnih tijela Republike  Hrvatske. Među imenima koja su zapovjedila ili izvršila zločine kod jame Jazovke spominju se Živko Vujčić, Marko Belinić, Rade Bulat, Milka Kufrin, Lutvo Ahmetović,  Milan Žeželj, Marijan Badel, Dragutin Rafaj, Marijan Cvetković, Petar Kleut i drugi. Svi oni stekli su zavidne karijere u društvu, napose u političkoj, zakonodavnoj i sudbenoj vlasti. Ovih dana njih se posebno sjećamo jer se sudilo Josipu Boljkovcu za zločine. Ni iskazi svjedoka pred sudom nisu bili nikakav dokaz. Što se doista dogodilo od  očevidaca  bolje znaju „nasljednici“ u sudstvu. Stoga nas ne čude združena gotovo orkestrirana nastojanja da se  priče o lustraciji zaborave, kao nešto štetno za Republiku Hrvatsku. Lustracija u bilo kojem obimu usporila bi obnovu Jugo-komunističke tradicije u Hrvatskoj. Ostaje otvoreno pitanje hoće li kadrovi u hrvatskom pravosuđu,  izabrani nasljednici i sinovi spomenutih  „heroja“ Jazovke moći ili htjeti provesti bilo kakav osuđujući postupak. Neka drugovi odu u Miru!  Mi znamo da im miran odlazak osiguravaju DORH i Bajić. Ova Jazovka svjedoči da su znali što čine!  U proglasu 2013. godine tražili smo zaštitu prava hrvatskog branitelja Marića.  Što su učinile državne institucije i vlasti?  Vidjela je to cijela Hrvatska. Primile su i veličale četnika, štitili njegov lik i djelo. Što to znači branitelju Mariću?  Naravno to zorno svjedoči da ova protuhrvatska garnitura na vlasti zna što čini. HOZ Jazovka opetuje da je preduvjet ozdravljenja našeg društva i države  bila i ostaje Lustracija. Upravo onakva kakvu su provele primjerice Poljska,  Rumunjska i druge države koje su svrgle komunističku diktaturu. Ostali neprijeporni uvjeti su: ukidanje Zakona o oprostu, jer žrtve od Dubrovnika do Vukovara vape do neba za Istinom i  Pravdom, ponajprije zemaljskom. Oprosta nema. Suditi im treba temeljem dokazivih  činjenica. Zato imamo sva prava i običaje civiliziranog svijeta. Garantiranje prava hrvatskim braniteljima, da  prestane trgovina njihovim pravima i nepotrebno izazivanje nesigurnosti. Nadalje tražimo od vlasti Republike Hrvatske bezuvjetno ukidanje svih osuđujućih presuda po prijekim i ostalim sudovima bez valjane obrane, svih sudbenih i partijskih odluka o progonu i oduzmanju imovine hrvatima u područjima Zrina, Gvozdanskog, Španovice i drugih mjesta širom Domovine. Bezuvjetno vraćanje ukupne imovine žrtvama tih zlosilnih čina. Također, potrebno je vratiti  čast i dostojanstvo pobijenima, protjeranima i njihovim obiteljima i novčano ih obeštetiti za svaku žrtvu palu u protivbi četničkom, jugoslavenskom i komunističko-unitarističkom  presizanju na hrvatsku zemlju. Tražimo da dužnosnici „troroge“ vlasti priznaju masovna zločinstva te prestanu orgijati nad kostima  ubijenih branitelja hrvatske domovine svakog  22. lipnja u šumi Brezovici, kao i orgije četnika 27. srpnja u Srbu. Izgleda da mučenje Hrvata nije dovoljno pa im za to treba dodatno ranu „zasoliti“, pogaziti hrvatski Vukovar i od njega stvoriti enklavu  s dva pisma i dva jezika,  suprotno ustavu Republike Hrvatske. Sigurni smo da znaju što čine! Tražimo da vlasti Republike Hrvatske osiguraju dostatna sredstva za ekshumaciju, uzimanje DNK-a od  žrtava, članova njihovih obitelji, njhovu predaju obiteljima ili njihov dostojanstven pokop u zajedničkoj grobnici na mjestu ekshumacije uz poštivanje svih ljudskih vrednota i vjerskih običaja svakog branitelja hrvatske Domovine. Vrijeme je izvršiti inventuru, provjeriti što su Hrvatske državne  vlasti i nositelji odgovornosti učinili po opravdanim zahtjevima HOZ Jazovka. očekuje da Akademija, Matica hrvatske, domoljubne udruge, znanstvenici povjesničari i vjerske zajednice u RH daju svoj prinos istini. Također očekujemo da te institucije i udruge to posvjedoče na 25. jubilarnom hodočašću  22.lipnja 2015. godine. Stoga je HOZ Jazovka suočen s ugroženošću Domovine zbog ogluhe dosadašnjih vlasti RH na plemenite zahtjeve hrvatskih obranbenih, uzničkih, žrtvoslovnih te inih domoljubnih udruga i osoba, opet u ime Istine i Pravde te u ime sudionika ovoga Spomen-pohoda pozivaju i sami se obvezuju na bezuvjetnu provedbu do ispunjenja svih zadaća iz  ovog i ranijih proglasa. Ovaj Prosvjedni zahtjev prosljeđujemo na pozor i skrb Crkvi u Hrvata, koju titoistički zlodusi zvjerski ubijahu doista šeststo šestdeset i šest (666) puta, Crkvi mučenika poput bl. kardinala Stepinca, Crkvi na djelu za Istinu, Put i Život po Isusu Kristu.

Nikola Kekić (Križevački grkokatolički biskup)

Braćo i sestre po Isusu Kristu, Gospodinu našemu! Naš učitelj Isus Krist danas nas je poveo na ovo mjesto da bi nama, njegovim učenicima, uputio svoju riječ. Ovdje smo na satu povijesti u Božjoj prirodi. Na satu povijesti o spasenju ljudskoga roda i na satu povijesti hrvatskoga naroda. Svojim misaonim očima gledamo unatrag, promatramo sadašnjost, ali oči naše uprte su i u budućnost. Što imamo od pogleda u prošlost? Kad smo polazili školu imali smo i predmet zvan povijest. Naši su nas učitelji učili o povijesti svijeta i naroda. Mnoga plemena i narodi nestali su, dok su drugi uspjeli preživjeti do danas. Posebnu pozornost posvetili su našoj nacionalnoj povijesti, našim hrvatskim narodnim korjenima. Znamo da smo jedan od naroda starih Slavena, da su naši preci u ove divne krajeve koje nazivamo lijepom našom domovinom počeli doseljavati u 7. stoljeću, da su od toga stoljeća pa dalje malo po malo primali krštenje i time postajali narod Božji, da su imali svoje knezove i kraljeve, da su politički ulazili u zajedništva sa susjednim narodima, što je trajalo stoljećima. To su bila teška vremena opstojnosti narodnog bića, jer velika riba uvijek je u napasti da proguta malu riba. Bilo je pokušaja da se iz toga tuđinskog zagrljaja oslobodimo. U tom smislu spomenimo hrvatskoga bana Petra Zrinskog i Krstu Frankopana. Borbu za slobodu Hrvatske platili su svojim životima. Jedini od biskupa koji je u Hrvatskoj stao uz njih bio je naš grkokatolički marčanski biskup Gabrijel Mijakić, koji je svoj život skončao kao robijaš. Nakon raspada političkog zajedništa s Austrijom i Ugarskom nakon I. svjetskog rata, Hrvati opet nisu iskoristili priliku za uspostavu svoje države, nego vođeni politički gledano slijepim vođama ušli u novo zajedništvo južnoslavenskih naroda i sljedećih 20 godina trpjeli nepravde iz Beograda. Među brojnim političkim žrtvama koji su u tom razdoblju životima platili borbu za slobodu je i sin ovoga kraja naše domovine, sin Žumberka rodom ovdje iz Sošica Stanislav Hranilović. Početkom II. svjetskog rata Hrvati su iskoristili ratne prilike i neprilike kako bi konačno došli do svoje države, ali kratko je to trajalo. Ta i takva Hrvatska opet je ovisila o silnicima drugih država, a i o domaćem političkom vodstvu koje očito nije bilo doraslo trenucima vremena. Uzalud su zagrebački nadbiskup sada blaženi Alojzije Stepinac, čiji je jučer bio imendan, a s njime zajedno i naš grkokatolički križevački biskup Janko Šimrak, kao i još neki biskupi, dizali svoj glas protiv nepravdi i progona režimu nepoželjnih ljudi i upozoravali da se na takvim temeljima ne gradi mlada hrvatska država. Znamo svi kako je na kraju sve tragično završilo. Nove komunističke vlasti nemilosrdno su bez ikakva suda u kratko vrijeme okrutno pogubili cvijet hrvatske mladosti. Dio njih i ovdje početkom siječnja 1943. i tijekom svibnja i lipnja 1945. godine. Ovdje dodajem i jedan detalj što hrvatskoj javnosti vjerojatno nije poznato. Naime, dvije naše časne sestre Bazilijanke, Žumberčanke, Irena Smičiklas i Vasilija Popović, saznavši kako novi vlastodršci iz Zagreba danima i noćima kamionima odvoze ljude ovamo na Jazovku i tu ih na najokrutniji način ubijaju i bacaju u ovu jamu, pošle su polovicom mjeseca lipnja 1945. k nadbiskupu Stepincu da ga o tome izvjeste. Čuvši od njih o tim strahotama, on je pred njima telefonom nazvao druga Bakarića i povišenim tonom s njim podugo razgovarao o tim žalosnim zbivanjima. Rezultat tog razgovora bio je da su drugovi prestali dovoziti svoje žrtve na Jazovku. U jamu su bacili živo vapno i zatvorili ju. Okolnom stanovništvu zaprijetli su likvidacijom, ako bi se tko usudio pisnuti o onome što se ovdje događalo. Mene je moj pokojni sošički župnik Stanko Višošević tamo negdje oko 1960. godine kriomice doveo ovamo i tada sam od njega prvi put čuo za Jazovku. I opet nam je bilo suđeno gotovo pola stoljeća živjeti u zajednici južnoslavenskih baroda, lišeni istinske slobode, progonjeni zbog vjere u Boga. I onda se konačno nakon dugih stoljeća na obzorju pojavilo sunce slobode, ali to sunce bilo je obavijeno crvenom bojom. Znak koji ne upućuje na dobro. I bi tako. Počela je teška i krvava borba za konačnu slobodu. Mnogi dični sinovi hrvatskoga naroda dali su svoje živote da bi nam podarili slobodu. Neka im je na tome vječna naša hvala. I počela je živjeti mlada hrvatska država. Narod je na slobodnim izborima sve do sada povjeravao vodstvo države ljudima koji su puno obećavali. Među njima bilo je sposobnih i poštenih političara, ali i onih koji su svoj položaj iskorištavali da bi mladu i ratom osiromašenu državu opljačkali. Materijalna dobra koja su stvarale generacije i generacije marljivih radnika, oni raznim nečasnim manipulacijama prisvojiše. Novac koji pripada ovome narodu, oni strpaše u svoje prljave džepove. I sadašnje vodstvo ove naše države Hrvatske nije u stanju ovome narodu osigurati bolju budućnost, pogotovo našim mladima. Nije sve kriva svjetska ekonomska kriza. U mnogome smo sami krivi za ovakvo stanje jer nas ne vode sposobni ljudi, vizionari. A ima takvih u nas. Samo im se mora dati šansa. Zar netko tko je stručan i sposoban mora biti član neke od naših stranaka da bi isplivao na površinu i da bi mu se pružila šansa? Vrijeme je da vođe tih stranaka počnu razmišljati zrelo, u interesu hrvatskih građana. Ne zaboravimo da je Bog stvarajući ovu zemlju čovjeku povjerio da njome upravlja. I njome trebaju upravljati ljudi koji imaju od Boga talenat za upravljanje. Dajući povjerenje samo takvim ljudima možemo se nadati boljem životu ovdje na zemlji. U suprotnom, i dalje će veći dio građana čamiti u bijedi i neimaštini. Svjesni stanja u kojem se nalazimo, svi smo pozvani da se uključimo u novi rat za bolju Hrvatsku – u rat protiv nepravde, laži, nepoštenih političara, vlasnika pojedinih tvrtki koji svoje zaposlenike tretiraju kao robove, u bespoštedni rat s onima koji na jedan perfidan i agresivan način žele većini hrvatskoga naroda, koji je sazdan na kršćanskim temeljima, nametnuti neke svoje ideje i svjetonazor s ciljem razaranja svega onoga što je dobro i plemenito u čovjeku. Nije Isus uzalud rekao: “Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati” (Mt 7, 15 – 16). U vremenima prije Krista, u Starom zavjetu bijaše također lažnih proroka koji su židovskim kraljevima i narodu govorili i proricali ono što je uhu ugodno za čuti, ali to bijahu obmane. A mnoge proroke koje im je sam Bog slao i koji su korili kraljeve i narod zbog nevjernosti prognaše i ubiše. Takva sudbina snašla je velikoga proroka Jeremiju čije smo riječi danas čuli. Pozivao je kralja i narod na obraćenje i da se ne uzdaju u visoke zidine oko Jeruzalema. Uzalud. I ubrzo ih je neprijatelj porazio i odveo u ropstvo. U svako vrijeme, i danas, potrebni su nam proroci, Božji ljudi, pravednici, koji će narodu Božjem naviještati evanđelje i koji će osuđivati sve ono što u društvu ne valja i što vodi u moralnu i materijanu propast. A po krštenju i krizmi i svaki od nas primio je dar proroštva. Dizati svoj glas za pravdu i istinu, za mir i ljubav, za čovjekovo dostojanstvo. Bog nam uvijek mora biti na prvom mjestu, a onda čovjek njegovo stvorenje na drugom mjestu. Sveti Pavao u poslanici Rimljanima, a i nama, kaže što je zapravo uzrok uglavnom svih zala kroz povijest ljudskoga roda. To je grijeh. To je raditi po svome, a ne po Božjemu. Onaj prvi grijeh u raju zemaljskom, zvan istočni ili izvorni grijeh, smrtonosan je otrov koji je mimo Božje volje čovjek navukao na sebe. Posljedica toga je prvo ubojstvo. Brat ubija svoga rođenoga brata. I tako će se ljudi međusobno ubijati sve do svršetka svijeta, ne držeći ništa do 5. Božje zapovijedi: Ne ubij! U svemu pak tome još je najveći grijeh ubiti nevinoga čovjeka. I onoga koji je tek počeo živjeti u utrobi svoje majke i odrasloga čovjeka. Koliki su nevini ljudi kroz našu hrvatsku povijest stradali? Koliki nevini ljudi u naša vremena u Siriji, Iraku, Afganistanu i nekim državama afričkog kontinenta, pa i Ukrajini, svakodnevno ginu zbog grupa ljudi koji da bi ostavarili svoje političke ciljene nemilice ispred sebe siju smrt. Strašno! Promatrajući s nebesa, da se tako slikovito izrazim, to svoje stvorenje – čovjeka kako je upao u kolo smrti, Bog koji je Ljubav, po svome jedinorođenome Sinu silazi k nama da bi tu našu zlu sklonu ljudsku narav pobožanstvenio i tako joj ulio snagu za borbu s napastima. Sam Bog u čovjeku Isusu žrtvuje sebe na križu za naše vječno spasenje. On svojim uskrsnućem pobjeđuje smrt kao posljedicu grijeha i time svima nama omogućuje diku nebesku. Kolike je neizmjerne ljubavi! Čusmo u današnjem evanđelju Isusa koji svojim apostolima kaže: Ne bojte se! Smjelo propovijedajte evanđelje diljem svijeta. Duh Božji će vas pritom voditi i hrabriti. Ne bojte se ni za svoje živote. Većina vas izgubit će svoje živote i time svojom mučeničkom krvlju opečatiti svoje propovijedanje. Važno je da sačuvate dušu svoju, vjeru u mene, da se ne pokolebate. Doista, izgubiti dušu, znači izgubiti sve. Živjeti u vječnoj tami. Ista je poruka i nama. Ne dopustimo da dušu svoju okaljamo teškim grijesima! Bdijmo nad sobom danju i noću! Vjernik ne može živjeti bez nade, bez pouzdanja. Bogu prepustimo sebe, svoju obitelj i svoj narod. I shvatimo ozbiljno riječi Isusove: “Tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem koji je na nebesima”. Nema, vjerujem, kršćana koji bi se iz nekih razloga izričito odrekli Krista javno pred ljudima. Ali ako kršćanin ne živi u skladu sa svojom vjerom, ako ne poštuje Božji ustav – 10 Božjih zapovijedi i po njima ne živi, on se u praksi, u svakodnevnom životu odriče Boga i time sam kroji svoju sudbinu. Ako živiš mimo Boga ovdje na zemlji, onda ti Bog ne treba niti nakon smrti. Sačuvaj nas, Bože, takva završetka. Svima nam je potrebno istinsko obraćenje. Neka bi nas nazočnost na ovome mjestu, na ovoj žumberačkoj Golgoti, potaklo na razmišljanje o vrijednosti života, na žrtvu koju Bog u svakodnevnom životu od nas traži, a nadasve da se u nama probudi posvemašnja ljubav prema Bogu i ljubav prema svakom čovjeku, pa čak i prema neprijatelju. Sve će nestati. Ostat će samo ljubav, jer Bog je Ljubav.

Boris Prebeg (predsjednik Hrvatskog Obrednog Zdruga Jazovka)

Ja bi još par riječi imao za reći. Zamolio bih samo neka se formira kolona za polaganje vijenaca i svijeća. Dragi prijatelji, dragi hodočasnici, okupili smo se 24. puta nad jamom Jazovkom odati počast žrtvama jugokomunizma. Kao što znate, prokomunističke vlasti nisu stekle snage ni volje usprkos dokazima i svjedocima osuditi niti jednog počinitelja zlodjela na Jazovci ili drugim egzekucijama u domovini i tuđini. Dapače, njihovi nasljednici i djeca zdušno brane i zataškavaju njihove zločine i na sve načine pravdaju i veličaju njihova zlodjela kao danas u Brezovici ili 27. srpnja u Srbu. Kako narod kaže, bagra udbaška ide korak dalje, veliča i štuje jednog od najvećih ubojica hrvatskog naroda Tita. Tito je osoba koja je pobila, utamničila ili raselila na stotine tisuća Hrvata, a drugovi koji bez smjene već 24 godine obnašaju vlasti i dalje ga štuju i u zvijezde kuju. Dragi prijatelji, pitamo se do kada i do kuda će ići ta hrvatska glupost i dvoličnost. Lustracija tih umnoženih kadrova najkraći je i najučinkovitiji put. Pitamo se, zar je potreban još jedan rat da bismo počeli normalno živjeti, govoriti povijesne istine i voljeti lijepu našu hrvatsku domovinu više nego sebe sama. Za dom i sve za Hrvatsku.