Objave

BLEIBURG TRANSKRIPTI

2015.

Bruna Esih (izaslanica predsjednice RH)

ste domovine u kojoj živite, neovisno o vašoj vjeri i nacionalnosti. Dragi iseljenici koji ste pritisnuti teškim prilikama bili prisiljeni napustiti svoj dom i potražiti ga u dalekom svijetu, ali ste za njega i dalje disali i bili promicateljem istine kada za nju u domovini nije bilo mjesta. Ovo polje na kojemu i danas stojimo višeznačni je simbol jednoga naroda. Simbol tragedije, patnje i nepravde. Simbol šutnje i zabranjene povijesti. No danas ono, više nego ikada prije, jest i mora biti i puno više od toga. Neka bude simbolom nade, bolje budućnosti koju ćemo postići isključivo svojim djelima i simbol suživota u različitosti do kojega možemo doći samo istinom. Bleiburg tako može postati i najvećim simbolom našega zajedništva. Ukidanje saborskog pokroviteljstva nad ovom komemoracijom 2012. godine odvelo nas je daleko od toga. Potcjenjujući u svom ideološkom sljepilu upravo ključni čimbenik prepoznat kroz cijelu povijest kao glavni pokretač jednoga naroda, uskraćivanje njegovih osnovnih, ljudskih i civilizacijskih prava. Takvo pravo, možda više od bilo kojega drugoga, jest pokloniti se svojim mrtvima. Nema te sile koja jednom narodu može oduzeti takvo njegovo pravo, a koja bi bila jača od snage njegova zajedništva u nastojanju da to svoje pravo vrati. Baš zato smo i danas ovdje, okupljeni u broju kao nikada do sada u povijesti bleiburških komemoracija. Broj koji nadahnjuje i potvrđuje – jači smo od zla koje je u proljeće 1945. s ovoga mjesta, na križne puteve i u sigurnu smrt, poslalo razoružane vojnike i civile unatoč njihovoj vjeri u humanizam i međunarodne konvencije. Jači smo od zla koje ih je potom izmučene, i mrtve i žive, bacalo u protutenkovske rovove i rudarska okna i satralo im kosti. Ali posebno moramo biti jači od zla koje od onda do danas nalazi opravdanja za takav zločin, žrtve bez ikada provedenog suda proglašava krivcima i falsificira povijest. Vjekovna težnja hrvatskog naroda na vlastitu samostalnu državu zloupotrebljena je putem totalitarnih ideja i sustava za vrijeme i nakon 2. svjetskog rata, a posljednji takav pokušaj rezultirao je nedavnom agresijom na tek ostvarenu težnju za državom. Domovinski rat primjer je hrvatskog zajedništva i primjer kako se ostvaruje i bilo koji drugi zajednički cilj. Sadašnji cilj bolja je i pravednija Hrvatska bez tereta povijesti s kojom se nikada nismo suočili na pravi način. Manipulacija žrtvama grijeh je počinjen s namjerom i kao takav zaslužuje našu najveću moralnu i svaku drugu osudu jer počinjen je u istom totalitarnom duhu kao i u vrijeme provođenja masovnih likvidacija. Jesmo li kao država osudili svaki oblik totalitarizma, baš kao što je to učinio i čitav civilizirani svijet i Europa koje smo dio? Osudili smo, deklarativno. No osuda to nije dok se ne provede i ona sadržajna, uklanjanjem svih ideoloških obrazaca ponašanja. Demokratsko društvo ima se pravo takvim zvati tek kada svaki njegov dionik bude u stanju prihvatiti povijesne činjenice pa čak i onda kada mu ne idu u prilog. Svi mi, i kao narod i kao pojedinci, imamo ljudske i civilizacijske slobode i pravo na vlastita mišljenja, memorije i svjetonazore. Bit istinske demokracije i tolerantnog, pravednog društva upravo i čini ta naša različitost. Međutim, koliko god različiti bili moramo biti spremni prihvatiti da povijesna istina samo je jedna i svi je jednako zaslužujemo. U njenom traženju jedno je bitno – nesmijemo upirati prstom u žrtve, ma tko one bile. One nam danas, nažalost, ne mogu ništa reći osim što svojim brojnim rasutim kostima svjedoče o razmjerima zla. Jedini opravdani način dolaska do istine je stručan i znanstven pristup i kao takav temeljen isključivo na neprijepornim činjenicama i stvarnim pokazateljima, a takav pristup mora biti iniciran i podržan institucionalno i materijalno, uvijek imajući u vidu i posljedice pogrešnog pristupa statusu žrtve kao takve ili potpuni izostanak bilo kakvog bavljenja njome od uspostave hrvatske državnosti do danas. Takvi propusti uzrokuju status quo hrvatskoga društva i okretanje u krugu vlastitih slabosti temeljenim još uvijek na isforsiranim ideološkim podjelama. Može li na takvim nezdravim temeljima biti ikakvog nacionalnog konsenzusa koje je jedno jedino jamstvo uređene i prosperitetne države? Stoga, gdje god postoje jasne i nedvojbene činjenice da je počinjen zločin nad civilima, ranjenicima, razoružanim vojnicima ili bilo kojoj drugoj ratnoj ili poratnoj žrtvi, komemoracije se trebaju održavati na najvišoj nacionalnoj razini. Samo ona država i samo ona vlast koja će imati dovoljnu političku hrabrost, mudrost i iskreni osjećaj pijeteta u stanju je to i provesti. Iznimno je važno, također, da taj dugotrajni proces suočavanja s istinom pokreće državnička mudrost. U tom, kao i u svakom drugom procesu, važan je cilj, a do njega gotovo nikada ne dovodi lakši put. On, kadkad, mora bi usmjeravan čak i onim odlukama i potezima koji nam se u određenom trenutku, pa i danas ovdje, mogu učiniti nerazumljivima, razočaravajućima, rastužiti nas. Ta naša očekivanja čine nas ljudima. Zato i mi ne izgubimo iz vida naš zajednički cilj jer proces približavanja njemu već je započeo. Usporedno s mobilizacijom hrvatskih državotvornih snaga i ispravljanjem još jedne povijesne nepravde počinjene sjećanju na žrtve ukidanjem pokroviteljstva nad komemoracijom bleiburškim žrtvama i žrtvama Križnoga puta. Mi ovdje znamo tko je pokrenuo taj proces i ispravio spomenutu nepravdu. Znamo da je danas u duhu s nama i u mislima s nama i s našim mrtvima. Hvala.

Josip Bozanić (nadbiskup zagrebački)

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici. Ponovno smo zajedno na ovome polju u kojem nas obuzima osjećaj neizrecivosti. Za ono što ne mogu izreći ljudske riječi, Božja je riječ ipak dovoljno snažna. Svake je godine vremenski odmak od događaja kojih se ovdje spominjemo sve veći, ali otajstvo života, otajstva zla i ljubavi ne ovise o tijeku povijesti i o slijedu vremena. Bog nam je progovorio u čitanju iz Poslanice svetoga Pavla Rimljanima. Progovorio nam je riječima koje padaju na tlo ovoga Bleiburškoga polja: „Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“. Nitko od ljudi ne može obuhvatiti razmjere patnje koja je vodila do ovoga polja i od ovoga polja. Ti događaji i osjećaji koji su sada prošlost, jednom su bili sadašnjost. No, za svako vrijeme vrijedi riječ da sve patnje sadašnjosti nisu ništa prema budućoj slavi. Pred takvim izričajem zastane dah i srce. Za nas vjernike izazov je tim veći, jer moramo pronaći odgovor na pitanje zašto to Bog dopušta i koliko treba strpljenja, da bi se vidjela Božja nagrada za dobro. U najbolnijim trenucima; pred nasiljem koje nadilazi ljudske predodžbe, bez vjere i nade, otvaraju se ponori očaja. U trenucima boli i trpljenja, kao ljudima nade i vjere u ljubav, Bog nam ponavlja da naša vremena nisu podudarna s njegovim vremenom, jer On je svemogući Bog, izvor života i Gospodar svih vremena. Kao kršćani znamo da strpljivost vjernika raste u blizini i prihvaćanju Kristova križa, u času kada je bilo sve dovršeno, kada je Isus zavapio krikom napuštenog. Ako u ljudskoj povijesti tražimo trenutak u kojemu se Boga trebalo vidjeti, a nije ga se moglo vidjeti bez vjere, nade i ljubavi, tada je to razapinjanje i smrt na križu Isusa Nazarećanina. Pravednik je ubijen, a nasilnici slave pobjedu. No, povijest svjedoči da je Raspeti uskrsnuo i uzašao na nebo. S time računamo, kako bismo hrabro ulazili u svaku životnu tamu. U dubini tame, koja nije zadnja slika čovjekove povijesti, nalazi se Bog, milosrdni Otac koji nas zaodijeva svjetlom. Ovih se dana Europa i svijet spominju 70. obljetnice završetka velikih patnja u Drugome svjetskom ratu. Slavi se oslobođenje od ideologija zla koje su na europskom kontinentu sijale mržnju i smrt, izazivale sukobe i podjele među ljudima i narodima te prouzrokovale trpljenja koja se ne mogu mjeriti ljudskim mjerilima. Ta cjelokupna tragedija koja je pogodila Europu tijekom dvadesetog stoljeća obilježena je, kako je istaknuo sveti papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. godine, trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. Dok je 1945. godine za zemlje zapadne Europe nastupilo oslobođenje od totalitarističkih ideologija zla, u Hrvatskoj, kao i u nekim drugim zemljama srednje i istočne Europe, došlo je do zamjene jednoga režima s drugim, jedne totalitarističke vlasti drugom, dotadašnji nacifašizam je zamijenio komunizam. Za razliku od drugih zemalja kojima je završetkom Drugoga svjetskog rata vraćena sloboda i demokracija, osvajanje vlasti od komunističkoga totalitarnog sustava za nas je značilo novi početak progona, zatvora i ubijanja nevinih ljudi; tu su jame i fojbe o kojima se nije smjelo govoriti, zatim sada već poznate i one još nepoznate i neistražene masovne grobnice i grobišta. Progoni i uklanjanje osoba nepodobnih režimu, osobito inteligencije koja nije dijelila marksističku ideologiju, čišćenje prostora od onih koji su bili ili mogli postati prepreka za komunistički režim, drastično uskraćivanje temeljnih čovjekovih prava i gaženje dostojanstva ljudske osobe označilo je, u većemu ili manjemu intenzitetu, razdoblje režima koji se u Hrvatskoj urušio tek 1990. godine. Posebno u nekim dijelovima Hrvatske, kao na primjer u Istri, Hrvatskome Primorju i Dalmaciji, domoljubni antifašistički otpor širokih masa u Drugome svjetskom ratu, koji je zaslužan za oslobađanje nacionalnoga teritorija u tome dijelu hrvatske zemlje, bio je iskorišten i borbom komunista za osvajanje vlasti, kao i za provođenje marksističke revolucije. Puno je primjera da su isti ljudi, posebno katolički svećenici i vjernici laici, tijekom rata trpjeli i bili progonjeni od fašista, a nakon rata od komunista. Rječiti je primjer istarski svećenik blaženi Miroslav Bulešić, mučenik komunizma, ubijen u Lanišću, u Istri, 24. kolovoza 1947. godine. U našoj Domovini, posebno zadnjih godina, ponovno se žele oživjeti sukobi i stare ideološke podjele za koje se vjerovalo da su dijelom prevladane; raspiruje se mržnja, nameće se netrpeljivost i isključivost. Naime, nekima kao da je stalo produbljivati neistine ne bi li se produžio sukob i nasilje iz vremena totalitarizma. Nasuprot domoljubnom antifašističkom otporu iz Drugoga svjetskog rata danas se pojavljuje neka nova ideologija antifašizma s diskursom iz pedesetih godina prošloga stoljeća koju ne nalazimo u suvremenosti drugih europskih zemalja. Izmišljanje neke fašizacije Hrvatske hrani tu ideologiju i daje joj priliku da se njezini promicatelji predstavljaju borcima protiv tih navodnih pojava, skrivajući pravu narav svoga djelovanja i ne dopuštajući da hrvatsko društvo raste u slobodi, zajedništvu i suživotu, u čežnji za napretkom, pravednošću i mirom, u otklonjenosti od svakoga totalitarizma. Za suvremen, miran i skladan razvoj hrvatskoga društva potreban je odmak i otklon od ideologija zla dvadesetog stoljeća: fašizma, nacizma i komunizma. Pustimo povijest povjesničarima bez straha pred istinom jer ideologije se boje istine i štite se propagandom laži. Ne dopustimo ni da sjeme novih ideologija antifašizma i antikomunizma unosi nove stare podjele u našu svakidašnjicu. Kao vjernici pozvani smo, u vjernosti Evanđelju, davati svjedočanstvo uvijek novog načina zajedništva. Spominjemo se završetka neizrecivih patnja u Drugome svjetskom ratu, ali one za mnoge nisu prestale završetkom ratnih operacija. „Mjesec svibanj 1945. godine u Hrvatskoj se posebno pamti kao mjesec strašnih pokolja zarobljenih vojnika i civilnog pučanstva izručenih jugoslavenskoj vojsci od zapadnih Saveznika. Spomen toga stradanja vezan je posebno uz Bleiburg i uzKrižni put“ (Pismo HBK o pedesetoj godišnjici završetka Drugog svjetskog rata, Zagreb, 1. svibnja 1995.). Danas smo se okupili na ovome polju gdje je, nakon završetka Drugoga svjetskog rata, prije 70 godina, 15. svibnja 1945. godine, započela Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda, taj zločin protiv čovječnosti što ga je sustavno izvršila jugoslavenska vojska pod znakom crvene zvijezde petokrake. Na ovom polju počeo je Križni put koji je nastavljen u kolonama smrti, u neistraženim jamama i zloglasnim logorima; sve bez sudova, svjedoka i presuda, s ciljem da se žrtvama zatre svaki spomen i trag groba. O svemu se tome, od 1945. tijekom narednih 45 godina sve do demokratskih promjena u nas, nije smjelo ni govoriti, ni pisati. Strogo je određena damnatio memoriae – osuda na zaborav. Bleiburg je sve do pada komunističkoga režima ostao mjestom gdje se ipak moglo progovoriti o žrtvama i organizirati spomen na taj sustavni masovni pokolj Hrvata i pripadnika drugih naroda koji je počeo na ovome polju, a nastavljen je na raznim poznatim i još nepoznatim stratištima od Slovenije do Vukovara i Dubrovnika te još dalje. Stoga blajburško okupljanje i blajburški spomen ima posebno značenje i danas. Ono nam je i svjedok jednog vremena koje je nametalo šutnju, zatiralo pamćenje, širilo strah i kažnjavalo spomen. Bleiburg i danas svjedoči o strahu koji se uvukao i proširio. Bojali su se mnogi, a čini se najviše naredbodavci i izvršitelji strašnih zločina. Zato je bilo uvedeno korjenito brisanje sjećanja i širenje laži sustavnom propagandom. A Isus nam poručuje: „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32). Na ovome mjestu kao zagrebački nadbiskup postavljam pitanja: Bojimo li se istine? Vladaju li u Hrvatskoj snage koje ne žele da istina dođe na vidjelo? Kako inače objasniti nemar državnih institucija da se dođe do koliko je moguće potpunije istine o svim žrtvama rata i poraća, da se ispitaju sve jame, masovne grobnice i stratišta, da ih se dolično označi, da se svim žrtvama, bez obzira kojem narodu ili vjeroispovijesti pripadaju, te bez obzira na kojoj su strani ili bez strane pale, zagarantira principijelan pijetet? Potrebno je da se, koliko je moguće, popišu sve žrtve totalitarističkih ideologija zla, bez straha od istine na kojoj je strani bio veći broj stradalih. U našoj zemlji, natopljenoj krvlju, važno je tražiti istinu da ne bismo ostali zatvoreni u prošlost i stalno bili izlagani potpirivanju mržnje kojom se hrane ideologije zla. Očekujemo da se hrvatske institucije i pojedinci koji bi mogli tome pridonijeti zauzmu za sustavno iznošenje istine. Istina će nedvojbeno otkriti posljedice zločina, ali će dopustiti i da progovori nada, bez koje je budućnost zatvorena. Naše suvremeno polazište ne smije biti u ideološkim sukobima Drugoga svjetskog rata, jer su ti sukobi porazili jednu vrstu nečovječnih ideologija, ali su za našu Domovinu ostavili na životu drugu vrstu nečovječne ideologije. Nama je uporište mlađe i čvršće, u vrjednotama demokracije i zajedništva koje se živjelo i očitovalo u obrani Hrvatske u Domovinskome ratu. Draga braćo i sestre, ovo polje uvijek može biti ispunjeno novim pitanjima, nerazumijevanjem, žalošću i sukobima. Ovo polje može biti promatrano i kao polje hrvatske, i ne samo hrvatske, boli i očaja. Ali danas vas pozivam da to isto polje gledamo vjerničkim srcem. Ovdje, gdje je smrt ostavila duboke tragove, pred nama je rječita poruka nade. Takvim je ovo polje postalo od onoga trenutka kada se mnoštvo ovdje okupljeno nadalo ljudskom nadom da će biti zaštićeno. Ono je to i sada kada znamo da se ljudska nada slomila u patnji i križu. No, time nije nestala nada jer ona, prosvijetljena Kristovom žrtvom, govori o Božjoj objavi u tom istom trpljenju i o Božjem milosrđu. Čovjek koji je prihvatio grijehe narušio je ljubav prema Bogu Stvoritelju, prema bližnjemu, prema društvenim odnosima i prema stvorenomu svijetu. Grijeh razara unutarnji smisao božjega dara i proširuje prostore sebičnosti, mržnje i zla. Božje, pak, milosrđe način je na koji nam Bog ide ususret, na koji nas prihvaća, način na koji nam otvara srce nadi da smo svi od Boga voljeni zauvijek, bez obzira na naše grijehe. S ovoga polja, obilježenog hrvatskim križevima i križanjima, naš je pogled uprt prema Kristovu križu i ispunjen nadom u Božje milosrđe. Uprimo sada pogled i u našeg blaženika kardinala Alojzija Stepinca te poslušajmo njegov snažan poziv na opraštanje i pomirenje koje je potvrdio svojim mučeničkim životom i smrću. A oprostiti i pomiriti se, kaže Sveti papa Ivan Pavao II, znači očistiti sjećanja od mržnje, zavade, želje za osvetom; znači priznati bratom čak i onoga koji nam je nanio zlo, znači ne dopustiti da nas pobjedi zlo nego zlo svladati dobrim. Braćo i sestre, kao vjernici pokretani Duhom svetim, trpimo sadašnjost, ne želimo se zaustavljati na zlu koje vidimo i koje nas želi zarobiti. Jedan je pogled otvoren kristovoj novosti koja obnavlja čovjeka. Otvorimo se boljoj budućnosti, slijedeći Krista koji od nas traži da opraštamo i tražimo oprost. To je put obnove hrvatskoga zajedništva. To je put obnove Hrvatske. Dragi vjernici, ovo je polje hrvatske nade jer je u žrtvi nedužnih ostala živjeti čežnja za slobodom i molitvom za dobro. Vračajući se danas prema Hrvatskoj tragovima križnoga puta molimo za sve poginule i zahvalimo za živote koji su završavali ovdje na zemlji, s molitvom na usnama. Nedužno stradali uvijek su sjeme nove snage i zajedništva. S apostolom Pavlom gledamo trpljenja ljudi u prošlom i sadašnjem vremenu, posebno ona koja su nam bliska, koja obilježuju naše živote te u njima čujemo poglavito javljanje novoga života i poziv na hrvatsko zajedništvo. Zato je pred nama danas čudesna slika povijesti koja, putem trpljenja i nade, padova i pobjeda, ide prema cilju svojega ispunjenja. Sve zadobiva smisao te su u svojoj prolaznosti svi povijesni događaji viđeni kao velika cjelina protegnuta prema rađanju novoga svijeta. To rađanje ne ovisi o ljudskoj nestrpljivosti nego se događa po božjem milosrđu. S pouzdanjem u njega naše je iščekivanje ispunjeno sigurnošću da nas Bog prati, čeka i ljubi. Dragi vjernici, nismo ovamo došli nošeni zlom, strahom i progonstvom. Nismo vođeni političkim motivima nego smo tu kao djeca istoga milosrdnoga oca koji nas je potaknuo na zajedništvo, na molitvu u radosti što smrt nema za nju riječ, na istinu koja odjekuje u našoj čežnji za onim vrijednostima koje nadilaze prolaznost. Danas se nismo došli vratiti u prošlost i ostati u njoj nego moliti za našu domovinu Hrvatsku, za naše obitelji, za našu djecu i mlade. Samo tako ćemo biti osjetljivi u zauzetosti za istinu koja oslobađa. I ovdje zazivamo zagovor blaženoga Alojzija Stepinca, pastira koji je podnio žrtvu za svoje udareno stado i neslogu naroda. Čovjeka nade koji je u svome zalaganju za dobro bio nošen budućom nebeskom slavom i u njezinu je svjetlu čitao povijest. Blažena Djevice Marijo, kraljice Hrvata i svih naroda svijeta, moli za nas i s nama za spokoj svih nevino stradalih. Amen.

Tomislav Sopta (predstavnik Počasnog blajburškog voda)

Poštovani puče hrvatski, Hrvatice i Hrvati. 70. je ovo obljetnica Bleiburga i Križnoga puta. Sveto je ovo tlo na kojem danas molimo i zahvaljujemo za žrtvu, koje su naši djedovi, majke i očevi, stričevi i ujaci, sinovi roda hrvatskog prinjeli na oltar hrvatske slobode. Pozdravljam vas u ime Počasnog bleiburškog voda koji mi je ukazao čast obratiti vam se ovdje kao jedan od hrvatskih branitelja Domovinskog rata u kojem smo stvorili demokratsku i neovisnu Hrvatsku državu i time sve žrtve pale na tom stoljetnom putu učinili besmrtnima. Pozdravljam duhovne oce, na čelu s uzoritim kardinalom Josipom Bozanićem, nadbiskupom zagrebačkim. Današnja komemoracija održava se pod visokim pokroviteljstvom predsjednice RH, gospođe Kolinde Grabar Kitarović i člana predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, gospodina Dragana Čovića. Prije dva dana predsjednica RH osobno je bila ovdje, pomolila se Bogu za žrtve i zapalila svijeću, a danas je ovdje njena posebna izaslanica gospođa Bruna Esih koju sa osobitim zadovoljstvom pozdravljam. Pozdravljam člana predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda gospodina Dragana Čovića. Pozdravljam muftiju zagrebačkog Aziza ef. Hasanovića, predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj. Ljubav je početak svega. Ljubav je pobjednica. Rodila nas je ljubav naših majki i očeva. Samo ljubav i vjera daje snagu oduprijeti se zlu. Zlo se ovdje u Bleiburgu i na Križnim putevima prije sedamdeset godina prikazala krvavih ruku, s mržnjom koja uništava život. Zlo to bijaše zaogrnuto komunističko-staljinističkom ideologijom. Sljedbenici tog zla, od Sibira 30.-ih godina prošloga stoljeća, Holodomora u Ukrajini pa preko Katinske šume, Crvenih što?, Golog otoka i mnogih drugih mučilišta, ubiše preko 100 milijuna ljudi. Pakt između Hitlera i Staljina potpisan je kolovoza 1938. godine. Pakt je to dvije ideologije zla 20. stoljeća. Staljinova komiterna škola odgojila je niz diktatora koji su svojim djelima povijest učinili još krvavijom te nadišli i samog Staljina. NKVD-ov čovjek za likvidacije trockista u Štanjolskoj, komunistički vođa Josip Broz osobno je zapovjedio pokolj Hrvata na Bleiburgu, Teznom, Hudo jami, cijelom Križnom putu. Po riječima Đilasa, okrutnost pokolja nad Hrvatima nije poznata u europskoj civilizaciji dok Ranković svjedoči da je komunistička Jugoslavija do 1951. godine likvidirala 568000 narodnih neprijatelja. Zvijezda petokraka, simbol komunističke Jugoslavije i nakon pada Berlinskog zida, simbola komunističkih diktatura, 1990. godine krenula je ponovno spriječiti demokratske procese i obraniti krvavu jugoslavensku tvorevinu, pritom otvoreno surađujuči s četničkom kokardom. Jedni, gradeći Veliku Srbiju, a drugi spašavajući Jugoslaviju, a obadvoji paleći, pljačkajući Hrvatsku i ubijajući Hrvate. No, suprotstavila im se ljubav i žrtva hrvatskog branitelja prema svom narodu, prema svom domu, prema slobodi koju je zapadna civilizacija utkala u moderne i prosperitetne demokratske države. Prvi predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman znao je dobro ideologiju tog zla. Znao je dobro da hrvatski narod svoju opstojnost može sačuvati samo u demokratskoj, slobodnoj hrvatskoj državi, članici suvremene ujedinjene Europe, dijeleći odgovornost za čovječanstvo kroz NATO savez. Nismo uspjeli istražiti i prebrojiti sve žrtve Bleiburga i Križnoga puta, a stigle su nove Domovinskog rata. Tražeći i jedne i druge da im se poklonimo i nikad ih ne zaboravimo. No zlo se opet ne ?. Nova ofenziva nazvana detuđmanizacija pokušavaju spriječiti ulazak Hrvatske u Europu i NATO. Vještinom medijskih i inih manipulacija koje su izučavali u ? akademiji uspijevaju doći na vlast. Dobrobit naroda nikada nije bio smisao njihove vlasti. Danas je odlazak iz Hrvatske put koji nam sugeriraju. Izbor hrvatske predsjednice gospođe Kolinde Grabara Kitarović jasan je znak neprihvaćanja tog puta. Stojimo ovdje na ovom svetom tlu u spomen žrtvama Bleiburga i Križnoga puta poput Mojsija na brdu Sinaju pred gorućim grmom. Stojimo izute obuće u poklonstvenu stavu bez ikakvog unutarnjeg nagona za osvetom, ali da s moralnom i domoljubnom sviješću, s nacionalnom i političkom odgovornošću poput Mojsija kojem je svemogući dao nalog da izvede izabrani narod iz egipatskog ropstva i mi na svjetlo dana iznesemo istinu o masovnoj agoniji hrvatskog naroda. Stoga, hrvatski narode, mi moramo u punini živjeti demokraciju, biti odgovorni prema sebi i svojoj državi, birati svoju vlast, a demokratski izabrani predstavnici naroda moraju, kako nas uči naša drevna Dubrovačka republika, zaboraviti osobne interese, a brinuti se za javne. Pred nama stoje novi izazovi, nove kušnje. No nikad, naša vjera u Boga, ljubav prema obitelji, bratu svom, narodu svom i državi svojoj Hrvatskoj nesmije usahnuti. Neka Bog blagoslovi sve nas i cijeli naš hrvatski narod. Živjeli.

Dragan Čović (predsjednik Doma naroda parlamentarne skupštine BiH)

Oče kardinale, oci svečenici, poštovana muftijo, poštovane dame i gospodo, drage Hrvatice i Hrvati, dragi prijatelji koji ste u ovom trenutku s nama, a na osobit način dragi branitelji koji ste ovdje s nama. Pozdravljam vas kao član predsjedništva BiH i u ime Hrvatskog narodnog sabora BiH na današnjoj 70. Obljetnici Bleiburške tragedije i krvavog Križnog puta hrvatskog naroda. Prije točno 70 godina upravo na ovom mjestu gdje danas stojimo, kada je 2. Svjetski rat završen proglašenjem Dana pobjede 9. Svibnja počeo je rat poslije rata. Na desetine je tisuća hrvatskih vojnika koji su položili oružje i predali se, bez suđenja i milosti, mučeno i ubijeno. I žene i djeca, stari i nemoćni nisu ostali pošteđeni. Konačan broj žrtava, kako u ratu tako i u poraću nije povijesno ni istražen ni ustanovljen. Ne zna se za sva stratišta kuda je prošao Križni put zarobljenih u poznatim četveroredima. Međutim, ono što se sa sigurnošću zna, najveći broj žrtava je bila hrvatska mladost u svojim ranim dvadesetim godinama čime je tragedija Bleiburga i Križnog puta za naš narod time još i veća. Skoro da i nema u hrvatskom narodu uže ili šire obitelji da je tragedija Bleburga ili Križnog puta, ili neka slična, nije pogodila. Kroz dugih pet desetljeća komunističke represije Bleiburg i Križni put je bilo zabranjeno spominjati i o tom počinjenom zločinu nije se smjelo govoriti. Na Bleiburg se križem dolazilo. Zbog spominjanja Bleiburga se završavalo na dugogodišnjim robijama po komunističkim kazamatima. Iako je u domovini bio prisilni muk naša emigracija, hrabri ljudi koji su preživjeli pokolj i poslije izbjegli sa svojim ognjišta kako bi sačuvali svoj život, i živote svojih bližnjih, pisanom su živom riječi svojih osobnih svjedočanstava čuvali spomen na ovo mjesto. (Ne?)zapamčeni pokolj i bitku vodili za istinu o njemu. Konačno, dolaskom slobode devedesetih godina hrvatski puk je pohrlio prema ovom mjestu, potomci ubijenih su odlučili učiniti sve  da se sazna sudbina njihovih najmilijih i da dostojno obilježe mjesto njihovog posljednjeg počivališta kako bi napokon dobili ono najmanje ljudsko, a to je da iz tamnog obzorja zabranjenog konačno ostvare elementarno ljudsko pravo, pridržano civilizacijskom poretku: ime i prezime, grob i mjesto memorije. Na žalost, svi smo svjesni činjenica da to nije išlo tako lako te da čak i sada ne ide onim čestitim, civilizacijskim putem. Naviknuti na ideologizirana objašnjenja nisu svi spremni na suočavanje s Bleiburgom. Nijekanje neće polučiti čestiti odnos u uljudbi? koja dobrim dijelom itekako ima veze s ovim mjestom na kojem u 70. obljetnici stojimo. Danas smo svi skupa odlučili svojim dolaskom odati svoje poštovanje i pijetet žrtvi naših djedova, otaca, muževa, naših majki, braće i sestara. Došli smo na Bleiburg istini pogledati u oči, suočiti se s njom, jer tako stoji napisano: samo će nas istina osloboditi. Samo tako istinski slobodni spoznajemo da je svaka žrtva – žrtva, i svaka, bez obzira gdje je učinjena, na jedan osobit način traži svoju zadovoljštinu. Moramo početi ? da žrtva nema narodnost, nema spol, nema vjersku pripadnost, nema rasu niti dob. Ona je jednostavno žrtva i jednostavno samo želi čistu istinu o sebi. I sam je rat, iako najniži oblik komunikacije među ljudima, ima svoje konvencije i propise i moraju ih se držati i najljući neprijatelji. A i ovdje su na Bleiburgu i na Križnom putu hrvatskoga naroda zaboravljene i prekršene sve ratne konvencije i svi civilizacijski propisi. Činjenice se moraju istražiti kako bismo prevrnuli ovu stranicu povijesti ispisanom krvlju, kako ovdje na Bleiburgu i na Križnom putu tako i na svim drugim neštomološkim? mjestima naše povijesti. Europa je 2006. godine svojom Rezolucijom osudila komunističke zločine i zatražila istragu do istine. Osudila je masovno kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih režima, izrazila sućut, razumijevanje i priznavanje žrtve svih strašnih komunističkih zločina te ohrabrila povjesničare diljem svijeta da nastave svoja istraživanja usmjerena prema određivanju i objektivnoj provjeri povijesnih činjenica. Moj dolazak ovdje na Bleiburg i ovo slovo kojim se obraćam svim žrtvama Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda, svima vama ovdje na Bleiburgu kao i svima vama koji nas pratite putem sredstava javnog priopćavanja je upravo ta potraga za izgubljenom i zaboravljenom istinom, zabranjenom istinom. Istina o žrtvi na ovom mjestu i o zločinu na njemu ista je i za žrtve na svakom drugom mjestu i za svaki drugi zločin i ta će nas istina ne samo osloboditi, kako naglasih, već i voditi iskreno u suživotu i pomirenju. A samo su to preduvjeti za iskrenu i izvjesnu budućnost. Prava istina iskorak je koji toliko želimo i sve ove godine čekamo. U tom smislu je Hrvatski narodni sabor BiH pokrovitelj ovogodišnje jubilarne komemoracije ovdje na Bleiburgu i u ime svih nas zahvaljujem i čestitam Počasnom bleiburškom vodu koji je sve ove godine brinuo o ovom za nas posebnom i povijesnom mjestu i koji je zadnjih godina uz velike poteškoće ovom mjestu našeg kulta i pijeteta dali dostojan i čestit izgled. Tu sagledavamo naš Bleiburg i sve naše Križne puteve. Tome smo se došli pokloniti, izreći svoje duboko poštovanje, zapaliti svijeće i moliti sa svima vama za njihov vječni mir. Pokoj vječni daruj im gospodine. Svako vam dobro i živjeli.

Aziz ef. Hasanović (predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj)

Vrlo štovani zagrebački nadbiskupe, kardinalu Josipe Bozanić, cijenjena izaslanice naše predsjednice, poštovani članu predsjedništva BiH, kao i predsjedniče Federacije BiH, cijenjeni saborski zastupnici, cijenjeni gradolnačelnici i župani, dragi naši heroji Domovinskog rata, sve vas srdačno pozdravljam danas ovdje na ovom simbolu stradanja naših naroda. Danas se na ovom mjestu prisjećamo onih koji su prije 70 godina skonačali svoj životni put tražeći spasa i priliku za opstanak. Naša kultura nam ne dozvoljava da se ne prisjetimo i svih žrtava jer mnogi životi su izgubljeni ili, bolje rečeno, oduzeti u vihoru ludila zvanog 2. svjetski rat. Ova po čovječanstvo jedna od najmračnijih pojava ostavila je trajne ožiljke koji bi trebali služiti i kao opomena i kao podsjetnik na pogubnost koju sa sobom rat nosi. Bleiburg, a i brojna druga stratišta su mjesta koja upozoravaju ne samo običan puk već i one koji puk vode. Znamo da je na ovom mjestu, ali i mnogim drugima dogovor malog broja vodećih ljudi doveo do desetaka tisuća žrtava. Povijest je dobro poznata i ovo nije izoliran slučaj iako je po narod jedan od najbolnijih, ali je glavno pitanje da li smo prihvatili, shvatili i usvojili poruku. Svijet je i danas u krizi, odnosi nisu na zavidnoj razini, svjedočimo napetostima diljem zemaljske kugle, brojne su nesuglasice, brojne su prijetnje, brojni su konflikti i danas, kao i onda, označavaju se cijele grupe ljudi po jednoj odrednici bilo nacionalnoj, etničkoj, ideološkoj, ali sve češće i vjerskoj. Bojazan je sve veća da se stvaraju preduvjeti za ružna događanja širih razmjera kojima je čovječanstvo svjedočilo. Nas i danas Bleiburg opominje. Opominje nas i Srebrenica. Opominje nas i Jazovka, opominje nas i Vukovar. Opominju nas sva stratišta jer je svima jedno zajedničko – najveći broj onih koji su svoje posljednje počivalište našli u njima je nevino i ubijeno na pravdi Boga. Ne zaboravimo da je rat upravo to – oduzimatelj ponajviše nevinih ljudskih života, a najmanje života onih koji su za njega i odgovorno. Zato je velika odgovornost na svima nama, i prisutnima i odsutnima, jer su nas njome zadužile naše žrtve da se nikome i nigdje ne dogodi ovakvo stradanje. Ne zapadajmo u zamku bezdušnosti kao što su to drugi učinili dozvolivši da im vrijednost žrtve određuje počinitelj zločina, tj. Da žrtvu promatraju i vrednuju s obzirom na to tko je zločin počinio. Za nas žrtva mora biti žrtva kao što je uvijek bila i prema njoj se moramo odnositi s najvećim pijetetom. Prava veličina jednog naroda leži upravo u snazi da nikad ne zaboravi, a da se ne osvećuje. Da je jači, a da ne napada, već da pomaže i da štiti. Stoga, prisjetimo se molitve naših najmilijih koji su izgubili svoje živote, molimo uzvišenog Boga da podari mudrost i snage onima koji odlučuju u iznalaženju miroljubivih rješenja kako nevini ne bi više silom prilika stradali. Molimo Uzvišenog da i nama udijeli snage kako na zločin nikada zločinom ne bismo odgovorili jer time bismo postali isti kao i njihovi počinitelji. Onaj tko ubije jednoga čovjeka na pravdi Boga kao da je ubio cijeli svijet, poručuje Kuran s čijom porukom i molitvom želim završiti.

2014.

Uvod

Dragi gosti, gospođe i gospodo, dragi prijatelji, pozdravljam vas u ime organizatora 69. komemoracije za žrtva Bleiburga i Križnog puta u ime Počasnoga Blajburškoga voda. Pozdravimo ih s jednim pljeskom. Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH, Ureda za hrvatsku inozemnu pastvu i njezinoga ravnatelja fra Josipa Bebića. Pozdravljam naše pokrovitelje, sponzore i donatore, saborske zastupnike i državne dužnosnike, naše svećenike i posebice oca, biskupa, monsinjora Matu Uzinića. Od srca pozdravljam vas ovdje nazočne te Hrvatice i Hrvate u domovini i diljem cijeloga svijeta. S tugom vam moram reći da je više stotina naših hodočasnika ostalo na kolodvoru u Zagrebu. Blajburški počasni vod više nije imao sredstava kojima bi platio njihov prijevoz, a sramotno je da je sabor države Hrvatske otkazao pokroviteljstvo nad ovom komemoracijom. Pozdravimo njih najviše. Naravno, dopustite mi, imam privilegiju i u svoje osobno mjesto. Sa ovoga mjesta naše boli i tragedije, sa ovoga mjesta izdaje i tuge, ali s ovoga mjesta koje ne traži osvetu, ali i ne prihvaća zaborav. Nama je ostala sabranost, šutnja i molitva. O lijepa, o draga, o slatka slobodo, Dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave, sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti! Pozdravimo katedralni zbor svetoga Dujma iz Splita pod ravnanjem maestra don Šime Marovića. Za orguljama je sestra Mirta Škopljanac Mačina (?). Izvest će pjesmu Mila zemljo naša.

Zlatan Ževrnja (župan splitsko-dalmatinski)

Oče biskupe, poštovani hodočasnici koji ste došli na ovo polje, drage Hrvatice i Hrvati diljem svijeta, koji u ovoj komemoraciji sudjelujete putem medija. Nalazimo se na mjestu trajne uspomene na najveću hrvatsku tragediju. Okupila nas je ljubav za Hrvatsku i hrvatski rod. Okupila nas je molitva i sjećanje na žrtvu. Okupilo nas je mjesto na kojem se hrvatskoj žrtvi odavao spomen i kada se o njoj u Hrvatskoj nije smjelo govoriti, kada je na nju stavljen teret šutnje. Mnogi misle da smo zbog ovakvih okupljanja zarobljenici prošlosti, da smo izgubili dodir sa stvarnošću i njezinim problemima. Reći će kako opet kopamo po Bleiburgu i Jazovki, po hudim jamama i drugim stratištima, da ništa drugo i ne radimo nego tražimo prikrivena grobišta i kosti žrtava koje izniču iz zemlje i koje traže da se u njihovo ime govori istina o strašnom zločinu. Odavde, gdje je mnoštvo koje je hrlilo Zapadu zastalo i vraćeno, izručeno na milost i nemilost jednoj mržnji, trag je zločina od Maribora, Zagreba, Požege, Mostara i Skoplja do mnogih drugih znanih i neznanih mjesta i stratišta. Teror jugo-komunizma, montirani sudski procesi i podmukla smaknuća nisu prestala do kasnih 80-ih godina. Pravdajući svoj zločin, govorili su: „oni su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela“. Povijest im je odgovorila, kako prije dvije godine, s ove govornice reče jedan prijatelj: „Oni nikada neće umrijeti, a Jugoslavija nikada više neće živjeti“! Ima i onih, pa čak i među najvišim državnim dužnosnicima, koji još uvijek slave zločinačku zvijezdu petokraku. Ne možemo se ne upitati danas i ovdje zar se ti ljudi ne sjećaju devedesetprve, zar su zaboravili pod kojim su znakom počinjeni pokolji u Borovu selu, Škabrnji, i Vukovaru… Nije li samo Vukovar dovoljan da taj znak zauvijek ostane u hrvatskoj memoriji kao znak najvećeg zla?! Zašto stojimo ovdje na ovom polju punom bolnih uspomena? Da se tragedija ne ponovi, da naše iluzije ne pobjede naše interese, da ova žrtva dobije svoje mjesto u nacionalnoj svijesti, svoje značenje i svoj smisao: da ljubav za Hrvatsku u Hrvatskoj bude vrijednost po kojoj se mjerimo. Hrvatski narod ima obvezu istrage i procesuiranja zločina počinjenih na Bleiburgu, Jasenovcu i Križnom putu. Mi, nažalost, ni danas ne znamo koliki je broj žrtava Križnog puta. Govori se o približno dvije stotine tisuća ubijenih Hrvata od Bleiburga, preko Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, do zadnjih ishodišta Križnog puta na jugu Srbije i Makedonije. Zar nije minimalni povijesno-civilizacijski doseg utvrditi točan broj žrtava Križnog puta kako se više ne bi mogao ni umanjivati niti preuveličavati. Čak su i zemlje tzv. tvrdog komunizma odavna uredile i obilježile grobišta i grobove bez obzira na vojnu pripadnost, jer svaka žrtva, svaki poginuli ili umrli ima na to pravo, a živi imaju pravo i mogućnost žalovanja i sjećanja na žrtve. Nažalost, iskrivljena nacionalna svijest i ideološka obojenost glede žrtava općenito dovela je do toga da je Hrvatski Sabor pod vlašću političke opcije koja je na razne načine nasljednica komunističke partije, uskratio pokroviteljstvo Komemoracije u Bleiburgu. Imamo i primjera drugačijega odnosa prema žrtvama. Evo, mi smo u našemu Dugopolju, koje je pretrpjelo strahovite žrtve u Drugom svjetskom ratu, ponosni što smo zajedno sa svim mještanima podigli zajedničko spomen obilježje pod znakom križa, simbola patnje i novoga života, sa 445 imena stradalih Dugopoljaca sviju vojski i civila. Jer znamo da nas samo Istina oslobađa! Naša je obveza provesti u djelo Deklaraciju Europskog parlamenta o osudi komunističkih zločina, kao i Rezoluciju o osudi drugih totalitarističkih režima: nacizma i fašizma. Nemamo pravo iznevjeriti viziju pomirbe Hrvata, viziju oca moderne Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, koji je rano spoznao kobni usud hrvatskih podjela i kao temelj vječne Hrvatske postavio nacionalnu pomirbu. To nije samo pitanje nacionalnoga već općeljudskoga i Božjega nauka, za što se zalažu sve pozitivne vjere i učenja. Pogubnost hrvatske političke podijeljenosti dovela nas je u povijesti do nenadoknadivih demografskih gubitaka od kojih se kao narod ni danas nismo oporavili. Aktualna vlast svojim postupcima, novim ideološkim podjelama i starim ekonomskim zabludama zamagljuje tešku gospodarsku, socijalnu i demografsku stvarnost nacije, izazivajući tako novi egzodus desetaka tisuća naših sugrađana. Naš odgovor na takve prijetnje mora biti – nova nacionalna pomirba i hrvatska sloga. Mi nismo zarobljenici prošlosti. Mi Hrvati smo narod nade (kako nas nazva blago pokojni, sveti Ivan Pavao II). Ponosni na svoju višestoljetnu povijest; ponosni na svoju kulturu; ponosni na svoje hrvatske velikane; ponosni što smo Hrvati! U našim mislima i srcima čuvamo uspomenu na sve hrvatske branitelje koji su nam žrtvom omogućili da se možemo i smijemo sjećati, da možemo i smijemo biti Hrvati na zemlji hrvatskoj, na zemlji krvlju i suzama natopljenoj, na zemlji, od sviju na svijetu, najljepšoj. Uz želju za sretan povratak vašim obiteljima, pozdravljam vas riječima pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana: „Neka nam živi jedina i vječna Hrvatska“!

Dragan Čović (predsjednik Doma naroda parlamentarne skupštine BiH)

Hvala. Uvažene dame i gospodo, poštovani organizatori blajburške komemoracije, predstavnici počasnog blajburškog voda, preuzvišeni oče biskupe, oci svećenici, svi vi čije su misli uz žrtve blajburške tragedije i križnih putova našeg naroda kroz povijest. Srdačno vas pozdravljam u ime Hrvatskog narodnog sabora BiH i Doma naroda parlamentarne skupštine BiH. Okupljeni ovdje na blajburškom polju, sada već tradicionalno vraćamo misli i sjećanja 69 godina unazad. Pokušavamo zamisliti kakvu patnju su prošle žrtve ovog krvavog križnog puta i kakva mržnja prema Bogu i čovjeku je trebala postojati da se osmisli i provede ovakav zločin. Pokušaji sustavnog negiranja i zatiranja sjećanja na ovaj strašni događaj nije uspio. Obitelji žrtava, vjerske institucije, povjesničari i svi ljudi dobre volje kroz prošla desetljeća slagali su mozaik križnog puta kako bi se otrgao od zaborava, u povijesti realno prikazao, a obiteljima omogućio olakšanje u spoznaji što se stvarno dogodilo njihovim najmilijima koje godinama nisu ni smjeli spominjati. Mi koji smo ožalošćeni, a vjerujemo, moramo ustrajati da se rasvijetli svaki detalj užasnog zločina kako se više nikada i nigdje ne bi ponovio, a to je i način da naši pokojni čijim sjenama se klanjamo i za njih molimo mogu počivati u miru. Pozdravljajući vas u ime institucija BiH i hrvatskog naroda u ovim trenucima sjećanja moramo naglasiti koliko je i danas nepravedan i težak politički položaj našeg naroda u BiH. Naglašavamo naše ustrajno zalaganje i političku borbu za ustavnu jednakopravnost hrvatskog sa druga dva konstitutivna naroda u BiH. Svjesni da je to jedini način osiguranja trajnog mira i prosperiteta, kako za BiH, tako i za cijeli region. Poštovani i dragi prijatelji, upravo žrtve bleiburškog križnog puta, kao i Domovinskog rata, i uznička iskušenja mnoge naše braće i sestara kroz povijest, dovoljno su snažan motiv i obaveza da ne smijemo posustati u ovoj borbi za očuvanje slobode, kako bi naša djeca mogla ponosno hodati našom napaćenom zemljom. Zavjete koje dajemo uz komemoraciju prisjećanja na najviše sinove našeg naroda neka budu i naša molitva dragom Bogu da nam podari snage, mudrosti i odlučnosti u očuvanju svih vrijednosti za koje su se žrtvovali. Počivali u miru božjem.

Željko Reiner (potpredsjednik Hrvatskoga sabora)

Preuzvišeni oče biskupe, dragi prijatelji, nadao sam se da ću vas moći pozdraviti u ime Hrvatskog sabora. Nažalost, trenutačno vladajući nisu prihvatili naš prijedlog da Sabor bude pokrovitelj ovog događaja. Tako da vas mogu samo pozdraviti u svoje vlastito ime, u ime HDZ-a. Naravno možemo se svi pitati zašto je tome tako, kome smeta obilježavanje jednog neviđenog zločina, zločina u kojem su pobijeni žena, djeca, razoružani ljudi, bez ikakvog suda. Kome to može smetati, kome smeta što ovdje leži nekoliko desetaka tisuća ljudi, kojima se ni groba ne zna. Ne samo ovdje nego i u Dravogradu, Mariboru, na devet stotina mjesta po Hrvatskoj, ljudi čije su majke, očevi, djeca ih čekali nikad nisu doznali gdje njihovi najbliži leže. Ljudi kojima i danas njihovi unuci ne znaju gdje leže. Kome to može smetati, zar onima koji se kunu u europske vrijednosti? A što su to europske vrijednosti? Europske vrijednosti su također i osuda komunističkih zločina, što je Europa jasno rekla. I te zločine je i Europa i mi moramo osuditi, ne amo zbog prošlosti, nego zbog mladih naraštaja, zbog onih koji ne smiju biti odgajani na laži, na neistini i na prešućivanju istine, jer oni koji su odgojeni na neistini nemaju budućnosti. Istina je jamstvo da se Hrvatima strašna povijest i zločini koji su se dogodili ovdje nikad više neće dogoditi. Europska vrijednost je i to da se traži odati počast žrtvama zločina i traži osudu počinitelja zločina, jer samo to može biti osnovica i temelj pomirenja. Pomirenja ne može biti bez istine. Dragi prijatelji,, mi smo se ovdje okupili i to treba jasno reći svima onima koji napadaju ova okupljanja. Mi smo se okupili ne zbog mržnje prema nikome, pa niti prema onima koji su učinili ove strašne zločine. Mi smo se ovdje okupili zbog ljubavi, mi smo se okupili zbog ljubavi prema svima onima koji su nevini bili ovdje ubijeni, ubijeni samo zato što su drugačije mislili nego njihovi ubojice, ubijeni samo zato što su voljeli Hrvatsku. Mi smo se ovdje okupili zbog onih koji su umirali sa imenom Hrvatske na svojim ustima i sa hrvatskom u srcu. Mi smo se ovdje okupili zbog ljubavi prema Hrvatskoj. Dragi prijatelji, zbog te ljubavi i tu ljubav mi moramo stalno čuvati u svojim srcima. Neka vas čuva dragi Bog, i dragi Bog čuvao našu jedinu i voljenu Hrvatsku.

Anneliese Kitzmüller (potpredsjednica zajednice volksdeutschera u Austriji)

Prvo se želim zahvaliti organizatorima što su mi i 2014. godine pružili mogućnost da vam se obratim. Nipošto ne smatram da je to samo po sebi razumljivo, te sam potpuno svjesna časti kao nehrvatica da govorim ovdje na središnjem spomen mjestu stradanja hrvatskoga naroda. Kada je u svibnju 1945. godine oružje konačno utihnulo i kada su oni koji su preživjeli dugogodišnji rat pomislili da su na sigurnom na ovom polju na kojemu se sada nalazimo zatekla ih je stravična smrt. Pobješnjela soldateska takozvanog maršala Tita nije pravila razlike između Hrvata i Srba, staroaustrijanaca i Slovenaca, već je zvjerski pobila sve koji se nisu uklapali u njihov koncept novog komunističkog poretka. Tek sam nedavno imala mogućnost posjetiti rudarske iskopine Hudine jame, premda je ono što tamo možete vidjeti šokantno, ipak je znak d zločini Titovih partizana sve više dolaze na vidjelo i što je još puno važnije da se više ne mogu nijekati. Nitko više ne može osporiti da se europska polja smrti nalaze u državama koje su nastale raspadom Titove Jugoslavije. Isto tako se čak i ovdje u Koruškoj još uvijek pronalaze posmrtni ostaci žrtava. Ako austrijska savezna vlada već sama ništa ne poduzima kako bi se za njih napokon napravila središnja grobnica ja ću se osobno svom snagom zauzeti da se ostvari taj opravdani interes hrvatskoga naroda. Na kraju, svima nama želim da i ovogodišnje sjećanje na žrtve protekne dostojanstveno, te se zahvaljujem organizatorima na pripremi organizacije.

Mate Uzinić (biskup dubrovački)

Okupili smo se na ovom blajburškom polju u svibnju 2014., da bismo se spomenuli svibnja 1945. Svibanj 1945. zapamćen je u svjetskoj povijesti kao mjesec završetka Drugog svjetskog rata u Europi. U Hrvatskoj se taj mjesec pamti i kao mjesec pokolja nevinih ljudi kojima spomen čuva ovo mjesto, a čije su kosti posijane diljem Slovenije, Hrvatske i drugih zemalja bivše Jugoslavije. Razoružani vojnici i brojni civili, najprije ljudi, a onda Hrvati, katolici i muslimani i mnogi drugi, u dijelu Iste i Dalmacije Talijani, u zapadnoj Vojvodini i istočnoj Slavoniji Nijemci, postali su materijal za odstrel jer „bilo kako bilo, ubiti ih se mora“, govorio je, nakon tzv. „oslobođenja“ Dubrovnika, jedan od visokih vojnih dužnosnika partizanskih postrojbi, opravdavajući pokolj nevinih i istaknutih građana na Daksi, mjestu koje je zajedno s Bleiburgom jedan od simbola poslijeratnog stradanja i „križnih putova“ hrvatskog naroda. Slaveći ovu misu i vjerujući da je naš raspeti i uskrsnuli Gospodin bio s njima u njihovoj patnji, u mislima se želimo vratiti u dane stradanja i u duhu krenuti njihovim križnim putovima, pridružiti se svima kojima su bez krivnje, makar ih bez suda i suđenja prati drugačiji glas, bila oduzeta ljudska prava, pogaženo ljudsko dostojanstvo i oduzet život. Želimo u mislima obići poznate i nepoznate grobnice i grobišta, izgovoriti imena i prezimena o kojima se nije smjelo govoriti ili se govorilo šapatom. Želimo se otajstveno otisnuti i prema svima onima koji su bili supatnici u njihovoj boli. Svibanj 2014., naš svibanj, obilježen je starim i neprevladanim ideološkim sukobima, istim onim koje su jedne tjerale da iz Hrvatske bježe, a drugima bile povod da ih bez milosti likvidiraju. Naš svibanj, ovaj 2014., obilježen je i dramatičnom ekonomskom krizom, velikim bojem nezaposlenih, nezaštićenim radnicima sa slabim plaćama i bez plaća, pogodovanjem stranom kapitalu kojeg svejedno nema… A što reći o našem svibnju 2014. kad su u pitanju branitelji ili najugroženije kategorije stanovništva: umirovljenici, invalidi, stari i bolesni, oni o kojima su se dosada barem povremeno brinule socijalne službe, a koji su našoj „socijalnoj“ državi postali preskupi? Ili što reći kad su u pitanju naši mladi, oni koji se školuju i oni koji su školovani, a koje smo u Hrvatskoj ostavili bez perspektive i prisilili da perspektivu, slično kao i blajburške izbjeglice, traže izvan granica vlastite domovine? Ovakav svibanj 2014. nije samo posljedica korupcije i kriminala, nespretnosti i neiskustva posljednjih desetljeća, nego i neprevladanih ideoloških razlika i dviju suprotstavljenih „istina“ koje priječe jedinstvenu interpretaciju nacionalne prošlosti, odnosno posljedica je i onog svibnja 1945. koji spominjemo ili, dopustite da stvar proširim, Jasenovca koji je simbol jednog drugog tragičnog stradanja. Uz 100. obljetnicu početka Prvog svjetskog rata želim stvar proširiti i na ono što se događalo nakon tog rata i u čemu se nalazi početak i izvor, ne i opravdanje, mnogih kasnijih zala. I zapravo, ključni problem je to što mi nemamo ispravan objektivan odnos prema svojoj prošlosti, kako onoj starijoj, tako i o onoj novijoj, kako nam to zorno pokazuju primjeri Vukovara i Knina. Bez objektivnog odnosa prema svojoj prošlosti, do kojeg se može doći samo ako postanemo sposobni ne vidjeti samo „svoje“ žrtve i „tuđe“ zločine, nego i „svoje“ zločine i „tuđe“ žrtve, nemoguće je imati ispravan odnos prema svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti. Nastaviti ćemo se i dalje ideološki dijeliti i, ovisno o stranama na kojim se nalazimo, povećavati postojeće tabue i mitove. I umjesto preuzimanja odgovornosti za društvo koje nam je povjereno, ponovno ćemo se zatvoriti u sebične, bilo osobne bilo grupne interese, ustaške ili udbaške, svejedno. To onesposobljava našu kreativnost, onu koja se očituje svugdje gdje dođemo, jer su Hrvati svugdje, osim u vlastitoj domovini, uspješni i cijenjeni građani. Polazeći od Božje riječi, smatram da se rješenje ove naše situacije nalazi u dvije riječi. Prva riječ je istina. Da bismo okrenuli stranicu naše nacionalne povijesti koja se zove Drugi svjetski rat i poraće, Jasenovac i Bleiburg, moramo pogledati istini u oči, koliko god ona bila teška i bolna. Samo nas istina, ona objektivna koja ne vidi samo zlo nego i dobro i, obrnuto, koja ne vidi samo dobro nego i zlo, može osloboditi i pročistiti naš pogled za otkrivanje bitnog. Istina nije nešto što Crkva može donijeti na ovo „krvavo polje“ i druga mjesta stradanja, makar se Crkva, zbog nemara onih koji imaju odgovornost za istinu, pokušava i tim baviti. Istina o Bleiburgu i Jasenovcu je odgovornost političara. Oni bi, uz pomoć znanstvenika, i u Bleiburg i u Jasenovac trebali donijeti istinu, a ne svoje stranačke interese, ne svoje ideologije koje ubijaju istinu, slobodu, različitost, toleranciju, mogućnost za oprost, za ljubav… Pozivam ih, zajedno s povjesničarima, da slobodni od svih ideologija doprinesu konačnom utvrđivanju istine. Da to nije lako, svjedoči nam ulomak iz Djela apostolskih koji nas je upoznao s metodama suprotstavljanja istini o Isusu Kristu u vrijeme prve Crkve. Istinu se može skrivati – pokušavalo se to i s Bleiburgom desetljećima – ali je se ne može sakriti. Može se i brojevima manipulirati, nažalost to se činilo i čini, ali se ne smije zaboraviti da u Bleiburgu, na Križnom putu, u Jasenovcu i na drugim mjestima stradanja nisu bili tek brojevi, nego da se iza svakog broja nalazi ljudska osoba sa svojim dostojanstvom, imenom i prezimenom. I obitelj koje ih nikad nisu dočekale. I koliko god da i danas vrijede riječi bl. Alojzija Stepinca, nadamo se uskoro svetog, koji na svoj način simbolizira sve poslijeratne mučenike hrvatskog naroda, a koji je 19. veljače 1943. u pismu Paveliću napisao da je Jasenovac „sramotna ljaga … za Nezavisnu Državu Hrvatsku“, toliko se može reći da su Bleiburg, Križni put, ali i Jasenovac, također „sramotna ljaga“ i na licu Republike Hrvatske i svih onih koji su imali dužnost nešto napraviti u utvrđivanju istine utemeljene na povijesnim činjenicama, a zbog ideoloških razloga to nisu napravili, nego i dalje, čini mi se u posljednje vrijeme sve više, neistinama i mitovima raspiruju mržnju koja nas i u svibnju 2014. dijeli gotovo jednako kao što nas je dijelila i u svibnju 1945. I to je naša najveća tragedija. Druga riječ je oprost. Oprost je ono što bi Crkva, s vjerom u Isusa Krista i njegovu natpovijesnu prisutnost u patnji ljudi svih vremena, morala donijeti ovdje i na sva stratišta ljudske povijesti. Oprost je temeljna poruka evanđelja i temeljno Isusovo poslanje i poslanje Crkve. Isus kaže: „Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim.“ Isus je došao da nam objavi istinu o Bogu koji oprašta. Njegovo najveće djelo je djelo oproštenja: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34) Oprost, uz istinu, je jedino što može donijeti konačni mir i spokoj rasutim kostima naše braće i sestara. „Tražiti oprost i sam oprostiti tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i tajnog mira“, poručio nam je sv. Ivan Pavao II., papa, u prigodi svog prvog posjeta našoj domovini. Ovo, tražiti oprost, u ime molitve na koju nas poziva Isus kad nam obećava „i što god zaištete u moje ime, učinit ću“, trebamo najprije usmjeriti prema Bogu. Zamolimo ga da nam oprosti što su se Jasenovac i Bleiburg uopće mogli dogoditi. S vjerom da nas Bog uslišava u našem tražnju oprosta, uputimo svoju molitvu za oprostom i prema našoj ubijenoj braći i sestrama. Iz molitve za oprost mora se probuditi i ono „oprostiti“. U Očenašu molimo: „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Ne oprostimo li, ni nama neće biti oprošteno. Ovo oprostiti da bi nam bilo oprošteno, samo se djelomično odnosi na zločince koje je bl. Alojzije Stepinac u već spomenutom pismu nazvao „najveća nesreća Hrvatske“, a što se može proširiti i na one koji su započeli svoj krvavi pir na ovom polju i one koji su im to naredili i koje još i danas neki veličaju i dozvoljavaju da se po njima zovu trgovi i ulice. Njih uglavnom ne možemo nego prepustiti Božjoj milosrdnoj ljubavi. Ovo oprostiti se još više odnosi na to da „mi“, „mi“ u Bleiburgu i „mi“ u Jasenovcu, oprostimo jedni drugima i jedni od drugih pitamo oproštenje. Ne za one zločine koji su se dogodili do 1945. i nakon 1945., ta nitko od nas nije zato odgovoran, nego zato što šezdeset devet godina kasnije jedni druge promatramo kroz te zločine. Braćo i sestre, uz poziv na veći trud i zalaganje odgovornih oko utvrđivanja istine, osude svih zločina i jednak pijetet prema svim žrtvama koje nam uvijek ostaju pouka, temeljna poruka koju s ovog mjesta želim poslati zaklinjući u ime Isusa Krista je poruka: Završimo konačno Drugi svjetski rat! Prestanimo se već jednom ponašati kao sinovi i kćeri ustaša i partizana i na druge gledati kao sinove i kćeri ustaša i partizana! Ma, prestanimo jedni drugima biti neprijatelji, a postanimo jedni drugima braća i sestre! I svi zajedno prionimo oko toga da se suočimo s problemima sadašnjosti, kako svojim sinovima i kćerima ne bismo ostavili naslijeđeni balast prošlosti koji nas je dijelio i dijeli, nego priliku za bolju zajedničku budućnost! Tek tad će se „svi krajevi svijeta“ koji „vidješe spasenje Boga našega“ o kojima smo pjevali u psalmu, zajedno s onim „raduj se, kliči i pjevaj“, koje se možda može učini neprimjerenim za ovo mjesto pijeteta, a nije, odnositi i na ovo polje i sva druga mjesta stradanja i križne putove koje smo, uz traženje istine i molitvu za oprost, kao kršćani pozvani gledati u svjetlu uskrsne radosti, ali i cijelu našu domovinu. I to će, vjerujte mi, postati razlog jednog drugačijeg povratka onih koji su iz domovine odlazili i odlaze, jer u njoj nisu vidjeli svoju budućnost, od onog koji je prije 69 godina započet na ovom bleiburškom polju i kojeg se danas spominjemo s tugom, poštovanjem i molitvom za sve nastradale, za njihove obitelji i za našu domovinu koja zaslužuje bolju sadašnjost i budućnost od svoje prošlosti. Amen.

Idriz ef. Bešić (imam iz Gunje)

Uzoriti biskupe Uziniću, cjenjeni članovi počasnog blajburškog voda, drage majke i sestre, štovane dame i gospodo, dragi i poštovani prijatelji, sve vas lijepo pozdravljam. Okupimo se danas ovdje na blajburškom polju na 69. obljetnicu i obilježavamo važan i tužan događaj. Čuvamo od zaborava i obilježavamo našu nacionalnu tragediju i stradanje jednog od najvećih zbjegova našeg naroda gdje na tisuće nevino stradalih žrtava čiji broj ni danas nažalost nije utvrđen. I danas smo na blajburškom polju, odajemo počast i molimo se za razoružane i pobijene, pozdravljamo preživjele i nazočne, a posjetimo odgovorene da se konačno odužimo žrtvama, tako da se utvrdi ozbiljno znanstveno, odgovorno i znanstveno utvrdimo broj stradalih, a za nas posebno važan broj Muslimana žrtava Bleiburga. Broj Muslimana na Bleiburgu je bio više nego proporcionalan. Relevantni izvori bivše države govore da je taj broj bio veliki i da je Bleiburg najveća grobnica Muslimana u Europi. Uvažavajući sva druga stratišta Bleiburg je najveća grobnica Muslimana u Europi. Uvažavajući sva stratišta Muslimana Bleiburg je, rekao sam, najveća grobnica Muslimana u Europi, naša rana i sudbina, naša činjenica i on je uvelike odredio naš status u bivšoj državi što je posebno osjetila i moja Gračanica …(?) Naše pamćenje i sjećanje na žrtvu Bleiburga je naše pravo, naš zavjet i naša obaveza. U Bleiburgu se trebamo jasno i pravno i moralno i povijesno i politički odrediti i s tim stavom izaći pred domaću i svjetsku javnost. Oživljavamo sjećanja na Bleiburg tako što ćemo govoriti i pisati o blajburškoj tragediji, naglasivši da je na blajburškom polju bilo omogućeno da se razoružani ljudi pobiju zahvaljujući takozvanim saveznicima i blajburška tragedija je opomena i spoznaja da saveznik ne znači prijatelj. Nije slučajno ovaj skup i ova komemoracija povezan za Majčin dan jer teška je suza majčinska. Hrvatska majka sa Blajburškog polja je postala i ostala simbolom stradanja i zato neka majčina suza bude molitva da se nikada i nikome i nigdje ne ponovi rat, jer rat stvara heroje, a kod nas se nažalost heroji mjere mrtvima. Bleiburg nije i ne bi trebao biti naša godišnjica, on mora bit naša svakodnevnica. Molimo te o bože svemogući neka tuga postane nada, neka osveta bude pravda, neka majčina suza bude molitva da se nikada i nikome i nigdje ne ponovi Bleiburg, Jazovka, Ovčara, Srebrenica, a sada evo i Tomašica. Prigoda da se sjetimo i riječi našeg uvaženog muftije Omerbašića koji je jednom rekao ovdje da se obratimo svemogućem Bogu, da nam da snage da ne zaboravimo, da praštamo i da se ne svetimo, jer osveta vodi u novo nasilništvo. Svemogući Bože primi naše dove, molitve jer ti najbolje čuješ i najbolje znaš šta govorimo i šta mislimo. Oprosti grijehe umrlima, nepravedno umrlim i pobijenim, a nama živima jer ti si vrhunac pravde, istine. Jedino ti uzvišeni Bože sve znaš, imaš pravo i mogućnost konačnog suda i oprosta. Bože pomozi nam da drugima praštamo kako bi i mi zaslužili tvoj oprost. Bože ne dopusti da nam vladaju koji u tebe ne vjeruju i koji se tebe ne boje i koji nema ju milosti prema nama…

Ante Kutleša (predstavnik Počasnog blajburškog voda)

Zahvaljujem na vašem dolasku i sudjelovanju kod ove komemoracije. Izričemo veliku zahvalnost pokrovitelju ovogodišnje komemoracije Splitsko-dalmatinskoj županiji, kao i svim darovateljima iz Hrvatske BiH, osobito hrvatskom narodu diljem svijeta, napose Kanade, Amerike i Australije, koji su iako daleko, ali srcem i svojim darovima čuvaju uspomenu na blajburšku tragediju. Zahvaljujemo predsjedatelju ovoga misnog slavlja monsinjoru Mati Uziniću, kao i maestru Šimi Maroviću, voditelju katedralnog zbora Svetog Duje u Splitu. Braćo i sestre, želim sve informirati daje slijedeće godine 70. obljetnica blajburške tragedije i molimo vas da već sada sudjelujete u pripremi obljetnice. Upućujemo zamolbu za prikupljanje pomoći potrebnih sredstava dovršetka započetog groblja ovdje iza borova s lijeve strane. Nakana je prenijeti sve posmrtne ostatke u zajedničku grobnicu za koje se zna i koji se pronađu uz odgovarajuća odobrenja. Sve najiskrenije molim da ne dopustimo da se zaborave žrtve tragedije i Domovinskog rata. Nije mi poznata niti jedna država koja će svaki pozitivni, dobronamjerni izričaj osjećaja domoljublja, rodoljublja prema svom narodu i državi proglašavati ekstremnim nacionalističkim ili fašističkim. Nepošteno je žrtvu branitelja za samostalnost hrvatske države omalovažavati i pripisivati zaslugama propale partizansko komunističke ideologije. Oče biskupe u ime počasnog blajburškog voda zahvaljujem za upućene riječi. Počasni blajburški vod i ovaj narod koji se ovdje okuplja spreman je na oprost i pomirbu. Poručite to i neka drugi znaju. Gospodo, pitajte narod o petokraci, pa čujte glas naroda je li ta petokraka postala zločinačka. Aktualna vlast Republike Hrvatske nakon dokidanja pokroviteljstva ustrajno podupire pojedince i udruge koje nisu ni prije ni sada željeli samostalnost hrvatske države. Gospodo u vlasti otvorite arhive, dopustite otvaranje grobišta i neka stručni ljudi reknu istinu o svim zločinima od 1941. do 1945., pa i dalje sve do 1990. Istina je samo jedna. Žrtva je žrtva i Bleiburga i Jasenovca. Svaka žrtva je nečiji otac, brat, majka, sestra, suprug, supruga, dijete. Odbacujemo i osuđujemo svaki ekstremizam, svaku totalitarnu ideologiju i rasizam, ali nam dopustite da volimo svoj narod, svoju domovinu Hrvatsku, svoju domovinu BiH, jer i ona je država i hrvatskog naroda, naglašavam i hrvatskog naroda. Počasni blajburški vod svima kaže hvala i ne zaboravite križne puteve svoga naroda. Hvala lijepa do dogodine.