Posts

SRB TRANSKRIPT

2016.

Stjepan Mesić (počasni Predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH)

Dragi prijatelji, cijenjeni antifašisti, sudionici narodnooslobodilačke borbe, gospođe i gospodo, drugarice i drugovi. Evo nas opet jednom ovdje, da obilježimo obljetnicu ustanka protiv Osovinskih okupatora i njihovih domaćih saveznika u Drugom svjetskom ratu. Prošlo je od tada ravno 75 godina. Cijeli jedan ljudski vijek. Znači li to da trebamo prestati obilježavati ovaj dan, da se trebamo prestati sjećati nečega što je bilo najsvjetlija stranica u našoj novijoj povijesti. Nikako, pa i zbog ovih mračnjaka koje možete čuti s ovim prekrasnim pjesmama. Nije meni ovo prvi puta da sam u Srbu i nije prvi puta da govorim o potrebi ne samo obilježavanja nego i slavljenja Dana ustanka. A nije ni prvi puta da svjedočim bijednim pokušajima grupice zarobljenika prošlosti da ovo okupljanje ometaju. Neće nas omesti, mada je više nego žalosno da se okupljamo pod jakim policijskim osiguranjem kako bismo obilježili nešto što je nedvojbeno prvi kamen u temeljima današnje države Hrvatske. Bio sam, kažem, ovdje više puta, godine 2011. rekao sam i ovo, doslovno citiram: „Svi koji bi na bilo koji način mogli pokušati ometati naše okupljanje ili umanjivati njegovo značenje, ili ga pak predstavljati u potpuno pogrešnom svjetlu, vode unaprijed izgubljenu bitku. Mi smo, naime, na strani istine, a istinu se može neko vrijeme potiskivati, ali je se ne može pobijediti.“ Treba li to i danas ponavljati, očito da treba i vi ste svjedoci. Godine 2012. i opet doslovno citiram, rekao sam: „Ovo je dan zajedničkog, naglašavam, zajedničkog ustanka Hrvata i Srba koji su pod zastavom slobode počeli borbu protiv okupatora svoje zemlje, ali i protiv onih u samoj Hrvatskoj koji su voljom i milošću tih okupatora došli na vlast, uveli vladavinu terora i htjeli Hrvatsku pretvoriti u zemlju saveznicu Sila Osovina. To je dan kada su se antifašisti raznih nacija, vjera pa i ne uvijek istih svjetonazora našli u zajedničkoj borbi protiv zla što se nadvio nad najvećim dijelom Europe, uključujući i Hrvatsku i ostale zemlje bivše Jugoslavije. Dan ustanka kojeg se htjelo gurnuti u zaborav, velik je dan u povijesti hrvatskog naroda, Srba u Hrvatskoj i svih slobodoljubivih građana Hrvatske. To je veliki dan za sve istinske antifašiste bez obzira na kojoj to generaciji pripada.“ To sam, dakle, rekao godine 2012. Treba li to i danas ponavljati? Itekako treba. Pogotovo danas, čujete. Bio sam ovdje i godine 2013. i rekao sam, uz ostalo, i slijedeće: „Ovdje u Srbu obilježavamo akciju koja je označila početak ustanka pod vodstvom Komunističke Partije i Josipa Broza Tita. To su povijesne činjenice, a ipak ono što je legendarni britanski premijer Winston Churchill mogao jasno i glasno reći usred Londona u britanskom parlamentu, u jeku svjetskog rata da je, naime, komunistima pripala čast da povedu ustanak na području Jugoslavije to zadrti antikomunisti i jedva prikriveni, a nekada i neprikriveni ustašofili danas u Hrvatskoj ni slučajno ne mogu i neće ponoviti. Jer oni ne priznaju činjenice, oni ne priznaju povijest, oni povijest žele prekrajati i iznova pisati i moram reći, bez ikakve želje da dramatiziram stvari, taj im posao ide nažalost dobro od ruke. Oni u njemu uspijevaju, osvrnite se oko sebe, pogledajte i poslušajte odnosno pročitajte sadržaje što ih nude naši mediji, sadržaje kojima nas zatrpavaju razni samozvani povjesničari, praktično iz dana u dan njihova je drskost sve veća, njihova želja da prekroje i iznova napišu povijest Drugoga svjetskog rata sve je očitija i mogu uživati u plodovima svog rada jer jedva da im se netko odupire. Rekao sam to prije tri godine. Ima li potrebe ponavljati te riječi – mislim da na to pitanje ne moram dati odgovora. A godine 2014., u situaciji koja se u odnosu na protekle godine nije mijenjala, a koja je danas još opasnija od tadašnje, rekao sam s ovoga mjesta ovdje okupljenima, ali i cijeloj hrvatskoj javnosti slijedeće, i opet citiram: „Ustaški režim nije došao na vlast voljom hrvatskog naroda, mada je bilo u prvim danima naivnih ljudi koji su njihov dolazak pozdravili, niti je taj režim imao bilo kakvu demokratsku legitimaciju, niti je došao izborima niti referendumom. Ustaše su došli na vlast voljom okupatora. U svojoj prošlosti mogli su se pohvaliti samo pojedinačnim terorističkim okupacijama, a program kojeg su donijeli može se sažeti u jednu jedinu riječ – zločin. I to je istina, nepobitna istina, ma koliko se razni desničari derali… koliko se derali i uvjeravali u suprotno. Zločin je bio program, zločin je bila politika, zločin je bila svakodnevna praksa i to od samog početka. Prije bilo kakvih ustaških akcija, bilo kakvih diverzija ili napada, donijete su zakonske odredbe o zabrani ćirilice, zatim o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, a počelo je i osnivanjem koncentracijskih logora – na udaru su se našli Srbi, Židovi, Romi te komunisti i antifašisti bez obzira koje vjere ili nacije. Odmah od samog početka počinje obespravljivanje i ubijanje u skladu s onime što je doglavnik Mile Budak, a neki gradovi u Hrvatskoj i danas imaju ulice s njegovim imenom, definirao ovako: „Jedan dio ćemo Srba pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti na katoličku vjeru i tako pretvoriti u Hrvate.“ Dakle, ne citiram nikakav komunistički izvor, nego ustaško glasilo Hrvatski narod od 24. srpnja 1941. godine. Treba li i to danas ponavljati? Pa naravno da treba, nažalost. Upravo zato što smo u zaista tragičnoj poziciji da iz godine u godinu ponavljamo nepobitne povijesne činjenice i ja sam danas ponovio neke stvari što sam ih ovdje govorio u proteklim godinama. Neka ovo ponavljanje bude shvaćeno, u prvome redu kao poziv istinoljubivim znanstvenicima, ali i političarima koji se ne okreću kao list na vjetru nego imaju svoje uvjerenje da spase, doslovno spase naše mlade generacije od ponora povijesnog revizionizma, predrasuda i mržnje prema drugima i drugačijima. Od ponora u koje ih guraju i neki koji su do nedavno bili na vlasti, a formalno su još i danas. Generacija antifašističkih boraca na odlasku je. Ne uspijemo li posijati sjeme antifašizma, ljudskog civilizacijskog uvjerenja, nestranačkog, među mladima, ovoj se zemlji crno piše. U doslovnom i prenesenom smislu. Ne želim ovo okupljanje ni na koji način politizirati. Podsjetit ću vas samo na ono što nas očekuje za nepuna dva mjeseca. Tada nemojte zaboraviti što se i zašto ovdje dogodilo prije punih 75 godina. Tada polovicom rujna nemojte zaboraviti žrtve fašizma i veličanstvenu borbu antifašista koju ne mogu okaljati ni zločini iz osvete koji su se dogodili i na strani pobjednika. Sjetite se tada onoga čemu smo svjedočili prije nepunih mjesec dana, upravo ovdje u Srbu, i odlučite kakvu Hrvatsku želite. Na vama je odluka. Smrt fašizmu, sloboda narodu.

Milan Surla (borac 6. ličke proleterske divizije)

Drugarice i drugovi, dame i gospodo, borci narodnooslobodilačkog rata, potomci poginulih i umorenih boraca, uvaženi poštovaoci, imam zadovoljstvo i čast da kao jedan živi borac 6. ličke proleterske divizije ispred udruženja boraca 6. ličke proleterske divizije Nikola Tesla i 35. ličke udarne divizije u Beogradu, srdačno vas pozdravljam i čestitam 75. godišnjicu od početka ustanka u Hrvatskoj, 27.7. ’41. godine, koji je podmalo počeo u Srbu, ali pre tog datuma i u mnogim krajevima i selima u Lici, Dalmaciji i većim delovima Hrvatske. Zahvaljujem se organizatoru ove proslave koji su upriličili da zajedno obeležimo Dan ustanka naroda Hrvatske u borbi protiv fašizma, najvećeg zla u historiji čovečanstva. Dužan sam da istaknem da ogromna većina boraca nije otišla u partizane da bi se borila za neki komunistički poredak i vlast. Borili smo se protiv agresora, okupatora naše zemlje. Borili smo se da bi oslobodilački rat protiv fašizma i okupatora i domaćih kvislinga, 6. lička divizija elitna jedinica Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije formirana ovde u Lici u Hrvatskoj, prostere težak borbeni put širom Jugoslavije dug preko 15 hiljada kilometara, da bi se tek maja 1945. godine posred proboja Sremskog fronta ponovo vratio u zavičaj. Na ovoj svečanosti dužni smo se podsjeti da je divizija pri prodiranju novembra ’42. godine brojala 4 500 boraca, d bi krajem ’44. godine dolaskom u Srbiju brojala nepunih 2 400 boraca. Ponovnom reorganizacijom brojnost ove divizije narasla je na preko 16 000 boraca, bila je to najbrojnija divizija u Narodnooslobodilačkoj vojski Jugoslavije. Dođosmo također da se podsetimo da se u 6. ličkoj diviziji borilo i oko 600 mladih žena i devojaka od kojih je 200 dalo svoje mlade živote. Kada smo se postrojili u Maksimiru maja ’45. godine malo je bilo boraca koji su bili u stroju prilikom formiranja ’42. godine. Za slobodu svoje mlade živote dalo je više od pedeset posto boraca među kojima je i dosta devojaka i to u teškim borbama širom Bosne, Crne Gore, Srbije, Beograda, Srijema, Đakova, Čazme, Zagreba. Borili se za pravu stvar, za oslobođenje zemlje od okupatora i domaćih kvislinga. Sjećam se onih boraca koji su ostavili svoje živote, oni su uvijek tu sa nama, nisu zaboravljeni, jer borac nije mrtav kada pogine za svoju zemlju, mrtav je ako je zaboravljen. Šta da kažemo danas, strašno je i pomisliti da nam pojedinci i grupe pokušavaju zabraniti obeležavanje ovih naših slavnih godišnjica, krvave borbe u toku narodnooslobodilačkog rata, žrtve koje smo dali u antifašističkoj borbi ne smijemo zaboraviti i moramo se klanjati palim žrtvama za slobodu, ako ne radi nas onda radi mladih naraštaja koji bi trebali da gaje najsvijetlije vrijednosti ovoga naroda. U prvome redu da ti naraštaji žive u slobodi i ljubavi mi se moramo energično suprotstaviti svakom pokušaju falsifikovanja naše historije. Kada god se pojave političke, ekonomske i druge veće krize u svijetu, Europi i kod nas oživljava ekstremna desnica, najpre šovinizama zatim fašizam i nacizam koji postaju sve agresivniji. Mi stari borci i naši potomci poštovaoci kao i svi pošteni građani ove zemlje dužni smo da se toj užasi zla suprotstavimo i sprečimo ponovno oživljavanje najstrašnije ideologije i zla koje je celome svetu i nama nanelo ogromne nevolje, bol i smrt. Još jednom vam na kraju čestitam 75. Godišnjicu Dana ustanka naroda Hrvatske. Neka je večna slava palim borcima i nevinim žrtvama fašizma. Zahvaljujem na pažnji, živeli!

Nikola Budija (predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Zadra)

Dame i gospodo, drugarice i drugovi. Pripala mi je čast da vas u svojstvu predsjednika zajednica udruga antifašističkih boraca i antifašista Zadra i Zadarske županije mogu pozdraviti na ovoj svečanosti u drevnoj Lici i jednoj od najznačajnijih regija Hrvatske u narodnooslobodilačkoj borbi u kojoj je već 1941. godine oslobodilo i prvo kotarsko mjesto Donji Lapac, što je bio jedinstveni slučaj i na europskom prostoru. Pošto danas u ustaničkom Srbu obilježavamo povijesnu 75. obljetnicu ustanka naroda Hrvatske potrebno je bar u najkraćim crtama istaći kakav je doprinos dala ova regija u ukupnoj narodnooslobodilačkoj borbi u partizanskom ratu Titove pobjedničke armije, a bio je veliki doprinos. Lika je dala 25 000 boraca s puškom na ramenu od kojih je 9 000 ostavilo i svoje živote na bojnom polju. Lika je dala i dvije divizije od koji je proslavila 6. lička proleterska divizija, u kojoj sam i sam bio, Nikola Tesla odigrala povijesnu ulogu u obrani Glavnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije s Titom na čelu prilikom desanta na Drvar. Partizanska Lika imala je i više narodnih heroja među kojima i dva velikana Radu Končara Brkića i Marka Oreškovića Krntiju. Zbog masovne dobro organizirane i vođene narodnooslobodilačke borbe na području Like, to područje je od ’41. do ’45. godine pretežno bilo oslobođeno pa su njemu mogle boraviti i boravile su i brojne značajne institucije i ustanove od posebnog značenja ne samo za Liku već i u cjelini za uspješan razvoj narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj pa i šire. Za razvoj NOB-a u cijeloj tadašnjoj zajedničkoj državi Jugoslaviji. Na ličkom području su boravili u to vrijeme Centralni komitet KP Hrvatske, Glavni štab NOV Hrvatske, ZAVNOH, bolnica, štamparije, radionice za popravak i  izradu oružja, brojna skladišta municije i  drugog materijala za naoružanje partizanskih jedinica. Pa je i prva partizanska vojna škola bila osnovana u Donjem Lapcu radi obuke starješina Titovih partizana, za uspješnu borbu protiv okupatorskih snaga Nijemaca i Talijana i njihovih vjernih slugu kvislinga ustaša i četnika. Svjedoci smo, drugarice i drugovi, da smo zadnjih dvadesetak dana upravo na ovom području obilježavali neke ozbiljne probleme čiji je cilj bio da nam se onemogući da danas i obilježimo ovaj povijesni jubilej, iza čega je stajala jedna marginalna proustaška A-HSP stranka na čijem čelu je bila neoustaški obojena osoba. Intervencija organa policije trebala je biti i još brža i odlučnija, pa i državnih najviših organa koji su čekali na spavanju. Nije isključeno da se u narednom periodu nećemo susresti s ovakvim i sličnim, pa i još složenijim problemima s obzirom na složenost političke situacije u našoj domovini, jer smo svjedoci da je nedavno smijenjena jadna vlada pokušala završiti ono što vlada Republike Hrvatske nije uspjela devedesetih godina, a to je njihov cilj bio – micanje bilo kakvog pozitivnog vrednovanja partizanskog pokreta, a očigledno je da glavni uzroci u tome leže što su brojne istaknute osobe koje vrše odgovorne državne dužnosti u našoj zemlji, izgubile su politički i povijesni kompas koji kroz obavljanje svojih državnih dužnosti žele stvoriti neoustašku klimu u našoj domovini, što potvrđuju i brojne negativne pojave u njihovom ponašanju. Ističu se samo neke od tih negativnih pojava. Prvo, predsjednica republike, gospođa Kolinda Grabar-Kitarović, ubrzo nakon što je izabrana za predsjednicu države republike na sramni način iz svoga ureda izbacuje bistu Josipa Broza Tita što predstavlja najgrublji napad na tekovine narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj. A na inauguraciji svoje funkcije zaboravlja spomenuti antifašizam tek na sugestije službenika jedne strane zemlje javno iznosi svoj stav i povrede na ustaški pokret. Što je ranije čekala? Ovakvim svojim ponašanjem predsjednica države pokazala je da antifašizam nije njezino stvarno opredjeljenje, čime je davala i podršku barjaktaru ekstremne desnice, gospodinu Karamarku, koji je najgrublje napadao na ličnost Josipa Broza Tita, koga je na zadnji počinak ispratilo 132 predsjednika država i vlada svijeta, a našeg Tuđmana nažalost samo jedan državnik i to Demirel iz Turske. Nama je žao, ali jel on kriv ili neko drugi. Ovakvim svojim ponašanjem pokazala je, mislim na predsjednika države da antifašizam nije stvarno njezino opredjeljenje čime je davala i podršku barjaktaru ekstremne desnice, gospodinu Tomislavu Karamarku, koji je najgrublje napadao na ličnost Josipa Broza Tita, želeći ga prikazati najvećim ratnim zločincem u svijetu, misleći da će na taj način najlakše širiti neoustašku krivu među građane naše domovine u čemu je bitku već izgubio doživjevši i brodolom u vlastitoj političkoj stranci. Drugo, predsjednik sabora Republike Hrvatske do njegovoga raspuštanja gospodin Reiner, zahvaljujući se saborskim zastupnicima koji su ga izabrali za predsjednika sabora javno je rekao kako će se zalagati da se hrvatski sabor preimenuje u ndhazijski hrvatski državni sabor, a posebno se zalagao da se na komemoracijama kod ustaškog logora Jasenovac ne trebaju, maltene i ne smiju držati predavanja, govori, što znači da ne treba javno govoriti o zločinima koje su činili, koja su se događali u vrijeme vladavine poglavnika Pavelića, najvećeg zločinca u povijesti hrvatske države. Treće, sada tehnički premijer Tihomir Orešković kao mandatar za sastavljanje vlade Republike Hrvatske ministra kulture predlaže za, koji je bio izabran, neoustaškog obojenog Zlatka Hasanbegovića, koji žaluje nad propašću Nezavisne Države Hrvatske, tvorevine poglavnika Pavelića. Prisustvuje i mirno prosmatra neoustaško divljanje na nogometnoj utakmici u Osijeku i među hrvatske i izraelske reprezentacije, na kojoj su padale i ovakve riječi u sklopu skandiranja iz publike: “za dom spremni”, “ajmo ajmo ustaše, “mi Hrvati ustaše”. I ja sam Hrvat, al’ nisam ustaša nego Titov borac Jugoslavije. Ako se imaju u vidu brojni problemi koji su se događali u našoj domovini nekoliko zadnjih godina, a prisutni su i sada, koji su sadržajno usmjereni na omalovažavanje tekovina NOB-a u našoj domovini, s punim zadovoljstvom mogu danas ovdje i želim istaći što je predsjednik Saveza antifašističkih boraca Republike Hrvatske, drug Franjo Habulin, dao veoma sadržajan, ali i odličan intervju objavljen u tjedniku Nacional 26. lipnja ove godine, u kome je obrazložio i krajnje neprimjereno ponašanje aktualne državne vlasti prema obilježavanju ove godine državnog praznika Dana antifašističke borbe u Hrvatskoj i njihova nastojanja… i njihova čelnika vlasti, i njihova nastojanja na relativizaciju antifašizma što je više nego žalosno. Samo tako nastavite druže Habulinu, imate punu podršku naše zadarske zajednice udruga, uvjereni smo i zajednica udruga u cijeloj domovini Hrvatskoj. Herojski naprijed! I na kraju, nemojte mi zamjeriti, i na kraju osjećamo potrebu i osobno osjećam kao predsjednik zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Zadarske županije… osjećamo potrebu i osjećam je da se s ove današnje svečanosti i javno oglasimo o neprimjerenoj neistinitoj izjavi gospodina Stipe Zrilića, župana Zadarske županije, objavljenoj u Zadarskom listu 12. srpnja ove godine, kojom svojom sramnom izjavom on traži da se zabrani obilježavanje danas po njemu četničkog zločina u Srbu. Povijesna je istina gospodine župane da u Srbu 27. srpnja ’41. Godine nije bilo nikakvog četničkog već se dogodio povijesno veoma značajan partizanski ustanak u kojem su učesnici ustanka samo branili svoje živote, živote svojih obitelji i građana drevne Like od Luburićevih noževa i umjesto što se bavi neistinom bilo bi bolje da je gospodin župan Zrilić javnosti objasnio zašto za Dan oslobođenja grada Zadra, petom gradu u hrvatskoj državi po veličini, ne polaže vijence na velebni spomenik podignut na gradskom groblju u Zadru na kome doslovno piše: “Borcima palim za slobodu grada Zadra”, jer on veoma dobro zna, ako želi da zna, a on neće da zna, da je grad Zadar bio 24 godine pod fašističkom okupacijom. Smrt fašizmu, sloboda narodu!

Milan Tankosić (zamjenik načelnice Općine Gračac)

Poštovane dame i gospodo, borci antifašističke borbe i antifašisti, drugarice i drugovi. Pripala mi je i ove godine čast da vas u svoje osobno ime mještana Općine Gračac pozdravim i poželim vam dobrodošlicu u ustanički Srb. Bit ću kratak, ali ipak želim da istaknem nekoliko nepobitnih istina. Želim opet da ponovim, Srbe je bio, jeste i uvijek će biti simbol antifašizma, hrabrosti i bratstva među ljudima i  na kraju onog najbitnijeg – slobode, slobode da se živi, radi, stvara i gradi u zajedništvu i slozi. Srb je mjesto gdje odbacujemo etničke i druge konflikte koje drugi promoviraju i pokušavaju prikačiti nama. Srb je mjesto gdje potvrđujemo privrženost idejama većim od ideja nacije, krvi i zemlje, idejama koje spadaju u sistem vrijednosti koje cijeli svijet baštini i poštuje. Idejama slobode, bratstva, jednakosti il’ bar jednakim šansama za našu djecu, budućnosti, a ne prošlosti. Na kraju, Srb je mjesto gdje se okupljamo i gdje Hrvatsku branimo od pojedinaca i grupa koji bi je vratili u neka druga mračna vremena. Koji da je vole, ne bi je sramotili. Svojim profašističkim djelovanjem, čemu smo svjedočili i prije nekoliko dana kad su postavili svoj šator uz parolu “osvojili smo Srb”, sramoteći s time samo sebe i sebi slične, a sigurno ne ovo mjesto gdje smo se okupili danas.  mi smo bili mirni i dostojanstveni i želimo i njima da nađu mir, odupru se onima koji ih huškaju i lažu o dokazanim historijskim činjenicama. Na takav način neće i ne mogu ničemu pridonijeti, mogu samo provocirati i sijati sjeme razdora blokirajući ovu zemlju da se fokusira na ekonomski i društveni razvoj dostojan svih građana Hrvatske. Mi s druge strane znamo zašto smo tu, da odamo počast onima koji su ustali u najtežim trenucima prije 75 godina i borili se protiv zla svog vremena kao što i mi to činimo danas. Još jednom, dobrodošli u Srb, mjesto koje se ponosi svojom historijom i mjesto gdje nepokolebljivog srca slavimo antifašizam. Hvala vam.

Zoran Pusić (predsjednik Antifašističke lige)

Poštovane sudionice i sudionici ovog skupa kojeg obilježavamo 27. srpanj 75 godišnjicu antifašističkog ustanka u ovom kraju i nekad Dan ustanka Republike Hrvatske. Oprostite mi, ali ja sam inače malo na lošem glasu. U Srbu se 27. srpnja ’41. dogodio masovni narodni ustanak koji je bio potaknut strašnim zločinima koje su ustaše Maksa Luburića počinili na stotinama ljudi iz ovog kraja, uglavnom nad ženama, djecom i starcima. Muškarci su se poslije prvih hapšenja, dovođenja i ubojstava sklonili u šume. Organizatori ustanka su bili članovi Komunističke Partije Marko Orešković, Gojko Polovina, Nikola Vidaković, Đoko Jovanić, Dušan Mileusnić. I njihova imena kao u starim pričama o herojskim podvizima treba spomenuti, jer oni koji su ustali i organizirali ustanak protiv fašizma kad je on u svojoj okrutnosti dosegao apsolutno zlo, kad je tamanio ljude po rasnim zakonima, kad je izgledao nepobjediv, a izgledi u borbi s njim nikakvi, zaslužuju naše najdublje poštovanje. Sam Marko Orešković stradat će nepuna tri mjeseca poslije od dizanja ustanka po svemu sudeći od četnika. Narod ovog kraja sačuvat će sjećanje na njega u pjesmi. Narodne pjesme znaju biti patetične, ali stihove ove pjesme na primjer „Drug je Marko hrvatskoga roda, al’ je majka srpskoga naroda“ sročena u doba kad se raspojasani šovinizam i međuetnička mržnja harali i Europom i ovim krajevima svjedočanstvo su veličine NOB-a i najčasnijeg razdoblja Komunističke Partije u njenoj povijest. Danas 75 godina poslije za većinu građana to bi trebala biti daleka povijest, tek za političare možda prilika da istaknu s ponosom najmasovniju oružanu borbu protiv nacizma i fašizma unutar Europe. Pri tome nije najvažnije da je na kraju ta borba bila pobjedonosna, najvažnije je da je bila pravedna i u obrani ne samo golih života, nego i vrijednosti kao što su sloboda, jednakost i ravnopravno zajedništvo među ljudima bez kojih ljudsko društvo nema smisla. Međutim, to što bi trebala biti daleka povijest vraća se danas kao ostrašćeni revizionizam povijesti. Ne zato što su otkrivene nove činjenice nego zato da se lažima i izmišljotinama relativizira zloćudnost pokreta kao što su nacizam ili ustaštvo, jednom riječju fašizam. Većina onoga što sad govorim rečeno je više puta, rečeno je i ovdje u Srbu, ali najnoviji događaji gdje policija ne zna što da učini s ustašofilima koji skrnave spomenik ustaškim žrtvama, koji unose nelagodu i strah u cijelo mjesto, a bacaju sramotu na cijelu Hrvatsku, gdje se revizionizam i falsificiranje povijesti tako su se razmahali da ministar policije je tražio od akademske zajednice da zauzme stav o karakteru narodnog ustanka koji se dogodio prije 75 godina u Srbu. Sve to pokazuje da činjenice o tim događajima treba uporno ponavljati. Kao što treba ponavljati da je Europska Unija izgrađena na vrijednostima u čijoj obrani je antifašizam nastao i koja je Antifašistička koalicija u Drugom svjetskom ratu uz ogromne žrtve jedva uspjela obraniti. Ideje koje su u prvoj polovici 20. stoljeća se demonstrirale kao fašizam i nacizam, čiji nositelji su došli na vlast u Italiji i Njemačkoj i uzrokovali goleme ljudske patnje i stradanja, nisu nastale niti su nestale s tim pokretima. Te ideje i njihova dijabolična privlačnost za dio ljudi u svakoj državi nisu samo relikti prošlosti nego i suvremena, i trebala bi biti, vrlo zabrinjavajuća pojava. I u tom smislu vrijednosti u čijoj obrani je antifašizam nastao nisu definitivno obranjene nikad, samo je naše svakodnevno zalaganje za njih kakva je takva garancija da ćemo ih obraniti argumentima i da ih više nikada neće morati braniti na način na koji su prije 75 godina bili prisiljeni ljudi koji su ustali u ovom kraju u borbi protiv fašizma.

Milorad Pupovac (predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća)

Poštovane Ličanke i Ličani, Dalmatinke i Dalmatinci, poštovani svi od Istre do Baranje, posebno poštovani bivši predsjedniče Mesić, posebno dragi i poštovani gospodine Erceg. Danas je 75. godišnjica ustanka u Srbu koji je odlukom 4. zasjedanja ZAVNOH-a, odnosno prvog zasjedanja Narodnog sabora Hrvatske održanog 25. jula ’45. godine, na prijedlog Karla Mrazovića, a pod predsjedanjem Vladimira Nazora, velikog hrvatskog pjesnika i antifašiste koji je kad je trebalo sjeo u čamac i prešao Kupu svojoj braći antifašistima. A ’45. predsjedavajući Narodnim saborom Hrvatske zajedno sa svim zastupnicima ili vijećnicima, a bilo ih je i iz HSS-a i ZDS-a, bilo ih je iz svih političkih opcija, donosi odluku da se 27. srpnja proglasi narodnim blagdanom i donosi zakon o 27. srpnju kao narodnom blagdanu. Taj je zakon stavljen van snage ’91. godine odlukom Sabora Republike Hrvatske. Rutinski, bez mnogo obrazloženja, ali sa mnogo posljedica. Te posljedice osjećamo od tada pa do danas, jer od tada pa do danas traje negiranje antifašističkog oslobodilačkog karaktera ustanka u Srbu te ga se proglašava četničkim i zločinačkim. Od tada do danas traje negiranje udjela Srba u antifašističkom pokretu u Hrvatskoj, od tada do danas se cijeli antifašistički pokret ili negira ili lišava svojeg osnovnog sadržaja i svojih osnovnih aktera uključujući antifašističku koaliciju u kojoj je Komunistička Partija bila važna i na pojedinim razdobljima prevažna komponenta. Zato smo danas ovdje, da bismo se tome oduprli i suprotstavili, drugim sredstvima od onih kojima su ustanici bili prisiljeni da se odupiru, ali jednako odlučno, s jednakom sviješću o važnosti otpora za opstanak i Srba u Hrvatskoj i demokratskog karaktera Hrvatske. Kažem demokratskoga zato što nijedna demokracija u Europi i svijetu nakon strahota Drugog svjetskog rata ne može biti istinska bez vrijednosti antifašizma. Nijedna demokracija koja će negirati antifašizam nakon Drugog svjetskog rata i strahota koje su tamo počinjeni u ime rase, nacije, države, vjere, ne može biti istinska demokracija ako negira antifašizam i ako ga nema u svojim temeljima. Nijedna pa ni demokracija u Hrvatskoj. Ako se zbog dominacije hrvatskih i srpskih nacionalističkih politika to nije moglo vidjeti ’91. godine i kasnijih godina, danas se to vidi jasno kao dan. Zato danas i ovdje treba reći da oni koji negiraju antifašistički karakter ovog ustanka i koji negiraju cjelokupan hrvatski antifašistički pokret, ili ga ispražnjuju od njegovog stvarnog sadržaja, negiraju same demokratske temelje Hrvatske. Prije 75 godina ovdje u Srbu, kao i u Lapcu, Grahovu, Petrovcu i Drvaru na bosanskoj strani, nisu ustanici, nisu Srbi bili na krivom putu, naprotiv, bili su na pravom putu. Za razliku od onih koji su krenuli iz krivog puta i zauvijek ostali na krivom putu. A ovdje je više svjedoka. Iz dalmatinske i ličke strane, iz hrvatske i srpske strane, koji to mogu posvjedočiti kao što uostalom svjedoče ovdje svojim prisustvom, i Surla i drugi. Prvi je razlog taj što Srbi u ovom kraju nisu vjerovali predstavnicima četničkog, nacionalističkog i nazadnog pokreta, već predstavnicima komunističkog, internacionalističkog i naprednog pokreta. Vjerovali su Marku Oreškoviću i Gojku Polovini, a drugima vjerovali nisu, jer da su vjerovali krenuli bi za njima, a ne bi krenuli za Gojkom i za Markom, ne bi krenuli za Antom Baninom niti bi krenuli za Žeželjem, a krenuli su. I to je istina, i sva istina i koliko god se trudili mnogi da kažu da to istina nije i ovdje i okolo, to je istina. Drugi je razlog taj što su vjerovali više dalmatinskim i ličkim hrvatskim partizanima od grupica i pojedinaca ovdašnjih četnika koji su nestali kao što su nestali i oni od kojih su ustanici oslobodili i Srb i Donji Lapac i Petrovac i Drvar i Grahovo. I držali ga kao prve oslobođene teritorije na prostoru bivše Jugoslavije i Europe kao što to nitko drugi nije držao. Ideje i iskustvo zajedničkog života pokrenula je zajedničku borbu… kako protiv onih koji su bili protiv zajedničkog života tako i protiv onih koji su bili protiv života Srba u Hrvatskoj pa makar za takvu politiku predali svoju zemlju okupatoru, a dijelove teritorije isporučili njihovim zemljama. A oni koji oko toga i danas imaju dilemu ili im je današnji dan kontroverzan neka pročitaju tekst Slavka Goldsteina o ovome ustanku i onome što je prethodilo, druge neće trebati. A oni koji nemaju dilema i koji ovaj ustanak bez dilema od onoga što on jeste, a to je partizanski i narodnooslobodilački, pretvaraju u četnički, oni, to treba reći ovdje i danas, šire istine upravo onakve kako su širili oni 41′. godine. I oni su ’41. godine ovaj ustanak i partizane nazivali četničkim i njima je to bilo jedno te isto. Nama ni tada, ni sada, a ni sutra neće biti isto, jer mi znamo razliku. Zato su oni i dalje na krivom putu, i govore i pišu baš onako kako su govorili i pisali oni koji su ’41. godine, odnosno iz vremena svojeg rođenja, krenuli iz krivoga puta i završili kao neprijatelji europske i svjetske koalicije i bili poraženi od njih, za razliku od onih koji su ovdje ustali i bili dio europske i svjetske antifašističke koalicije i koji su s njima dočekali, slavili i proslavili pobjedu. Danas i ovdje reći ćemo da mi ne pravimo razliku među mrtvima. Ni ovdje ni bilo gdje drugdje. Posebno nedužnim žrtvama odmazdi i žrtvama politika istrebljivanja. Nas bole smrti i nedužnih Srba iz Nebljusa i nedužnih Hrvata iz Borićevca. Nas bole jednako smrti civila u Suvaji kao što nas bole žrtve civila u Brotnji. Nama su ubijeni Srbi u ustaškim akcijama čišćenja prije ustanka i ubijeni Hrvati u prvim danima ustanka podjednako vrijedni spomena. I zato vas pozivam i ove godine da im svima minutom šutnje odamo spomen. Ono u čemu mi pravimo razliku jesu ideje koje su pokretale ustaške i četničke s jedne, a partizanske jedinice i partizanske politike s druge strane. Te ideje i njihove prakse nisu bile niti jesu iste. Sredstva i ciljevi im nisu bili isti. I to treba reći sasvim jasno, pa i onima koji među Srbima u Hrvatskoj danas nastoje govoriti kako Srbima antifašizam nije važan. Mi ovdje hoćemo kazati da značajnije tekovine i važnije vrijednosti u 20. i 21. stoljeću Srbi u Hrvatskoj nemaju. I tko im ih odriče, odriče im ostanak, odriče im slobodu, odriče im ono na čemu su zajedno sa hrvatskim narodom osiguravali zajedništvo i miran život. Mi ćemo reći: „Srbi u Hrvatskoj trebaju antifašizam.“ Jednako trebaju kao što ga trebaju svi u Hrvatskoj, na prostoru bivše Jugoslavije, nažalost i Europe. Jer današnji kapitalizam nakon devastirajućih godina braka s nacionalizmom sve više i na sve većem prostoru generira fašizaciju društva. Ne samo postkomunističkih već nažalost sad možemo reći i postliberalnih europskih društava. Zato ovo mjesto i ovaj dan nisu ni kontroverzni, a pogotovo ne ono što nisu bili. Oni su mjesto opomene, ali i mjesto inspiracije. Opomene na rat i nepravdu i inspiracije za mir i za pravdu, a koji su, kao što vidimo, sve više ugroženi. Na kraju, za razliku od onih koji su nas pokušali ovdje omesti u ovom ili danas nas ometaju i vjerojatno će dobiti jednakog prostora kao što ćemo dobiti i mi u medijima i u javnosti, prikazujući nas kao dva ekstrema u kojem je navodno normalna Hrvatska. Ne, napravit će grešku kao što su je činili godinama. Mi ne spadamo među ekstreme, mi spadamo među normalne građane koji žele normalan život, normalnu politiku i normalnu državu. A ekstremi su oni koji šute, okreću glavu, prave se nevježama, ne žele se miješati, a puštaju ove ekstremiste na nas… oni su ekstremi. Mi ovdje nismo zato da bismo slavili smrt kao što je slave oni, nismo tu zato da bismo negirali ničiju smrt i pravdali ičiji zločin, ali jednu smrt ćemo slaviti, smrt fašizmu!

2015.

Milan Surla (predstavnik Udruženja 6. ličke)

Drugarice i drugovi, dame i gospodo, poštovani građani. Dozvolite mi da vas u ime boraca i potomaka 6. ličke proleterske divizije Nikola Tesla i 35. ličke udarne divizije svih boraca srdačno pozdravim u želji da 27. jul zajedno proslavimo kao Dan antifašističke borbe naroda Republike Hrvatske. Zahvaljujem se organizatorima ove proslave koji su upriličili da zajedno obilježavamo Dan ustanka naroda Like i Hrvatske u borbi protiv fašizma., najvećeg zla u historiji čovječanstva. Mjesec jun i juli je pun datuma koji nas sjećaju na ne tako davnu prošlost koja je obilježila dva svjetska rata sa najvećim žrtvama u historiji čovječanstva. Žrtve koje smo dali u antifašističkoj borbi ne smijemo zaboraviti i moramo se klanjati palim žrtvama za slobodu, ako ne radi nas onda radi mladih naraštaja koji treba da gaje najsvetije vrijednosti jednoga naroda. U prvom redu da ti naraštaji žive u slobodi, slozi i ljubavi. Ovaj skup treba da nas podsjeti na doprinos naroda Like u borbi protiv fašizma kroz Narodnooslobodilačku borbu koju su ovjekovječili narodi i borci Like. Neka je vječna slava i hvala palim borcima i nevinim žrtvama fašizma.

Zoran Pusić (predstavnik Antifašističke lige RH)

Dobar dan. Poštovani sudionici ovog skupa kojim obilježavamo 27. srpanj, slaveći 4. godišnjicu Antifašističkog ustanka u ovom kraju i, nekada, Dan ustanka u RH. Danas se kao Dan antifašističke borbe obilježava 22. lipanj, dan kad je grupa članova Komunističke partije iz Siska, potaknuta napadom nacističke Njemačke na SSSR osnovala Prvi sisački partizanski odred. U Srbu se, 27. srpnja ’41. dogodio masovni narodni ustanak koji nije bio potaknut prvenstveno ideološkim razlozima nego strašnim zločinima koje su ustaše Maksa Luburića počinili nad stotinama ljudi iz ovog kraja, uglavnom nad ženama, djecom i starcima. Muškarci su se poslije prvih hapšenja, odvođenja i ubojstava sklonili u šume. Iako masovnost ustanka nije bila potaknuta ideološkim razlozima, organizatori ustanka su bili članovi Komunističke partije – Marko Orešković, Gojko Polovina, Nikola Vidaković, Đoko Jovanić, Dušan Mileusnić. I njihova imena, kao u starim pričama o herojskim podvizima, treba spomenuti. Jer oni koji su ustali i organizirali ustanak protiv fašizma kad je on u svojoj okrutnosti dosegao apsolutno zlo, kad je izgledao nepobjediv, a izgledi u borbi s njim nikakvi, zaslužuju najdublje poštovanje. Sam Marko Orešković stradat će nepuna tri mjeseca poslije podizanja ustanka, po svemu sudeći od četnika. Narod ovog kraja sačuvat će sjećanje na njega u pjesmi. Narodne pjesme su često patetične, ali stihovi ove pjesme, npr. Drug je Marko hrvatskoga roda, al’ je majka srpskoga naroda sročen je u doba kad su raspojasani šovinizam i međuetnička mržnja harali i Europom i ovim krajevima, svjedočanstvo su veličine Narodnooslobodilačke borbe i najčasnijeg razdoblja Komunističke partije u njenoj povijesti. Danas, 74 godine poslije, za većinu građana to bi trebala biti daleka povijest. Tek za političare, možda, prilika da istaknu s ponosom najmasovniju oružanu borbu protiv nacizma i fašizma unutar Europe i to ne samo za vanjsku upotrebu ili kad su u posjetu Izraelu. Pri tome nije najvažnije da je na kraju ta borba bila pobjedonosna. Najvažnije je da je bila pravedna i u obrani, ne samo golih života kad se čovjeku čini da nema većeg bogatstva i sreće nego što su klupa, stolica i stol, nego i vrijednosti kao što su sloboda, jednakost i ravnopravno zajedništvo među ljudima bez kojih ljudsko društvo nema smisla. Međutim, to što bi trebala biti daleka povijest vraća se danas kao ostrašćeni revizionizam povijesti. Ne zato što su otkrivene nove činjenice nego zato da se lažima i izmišljotinama relativizira zloćudnost pokreta kao što su nacizam ili ustaštvo, jednom riječju fašizam. Tako se osnivaju društva čiji je proklamirani cilj dokazati da u Jasenovcu praktički nitko nije stradao, a ako jeste, onda zato jer je to zaslužio. Da su tisuće pobijenih ljudi u Jadovnom izmišljeni, da se u Srbu dogodila četnička pobuna s ciljem stvaranja Velike Srbije. Sve to pokazuje da ideje i praksa koje su u prvoj polovici 20. stoljeća nazvane skupnom imenicom fašizam, nisu nešto s čim se raskrstilo prije sedamdeset godina. Danas u Hrvatskoj vidimo pokušaj stvaranja stranačkih vojski čiji jedini cilj može biti nasilje nad političkim neistomišljenicima. Događaju se fizički napadi na homoseksualce i Rome i sve je to praćeno jačanjem stranaka i pokreta koji svoju političku snagu crpe iz širenja netrpeljivosti prema drugima i drugačijima. Ideje koje su se u prvoj polovici 20. stoljeća demonstrirale kao nacizam i fašizam, čiji nositelji su došli na vlast u Italiji i Njemačkoj i uzrokovali goleme ljudske patnje i stradanja nisu nastale niti su nestale s tim pokretima. Te ideje i njihova dijabolična privlačnost za dio ljudi u svakoj državi nisu samo relikti prošlosti nego suvremena, i trebala bi biti vrlo zabrinjavajuća pojava. Iz povijesti se zna da pokreti naslonjeni na te ideje prosperiraju na ekonomskim krizama, visokoj nezaposlenosti, besperspektivnosti i općim razočaranjem u neefikasnost demokracije, na militarizaciji društva. U Hrvatskoj je za sada još na djelu klasični obrazac poticanja netrpeljivosti prema manjinama, ali i u razvijenim demokratskim zemljama EU radikalno desne stranke jačaju na strahu od imigranata i ksenofobiji. Kao da i stare članice EU gube imunitet na opaku društvenu bolest, imunitet koje su imale u doba kada su pristupili izgradnji EU, na vrijednostima u čijoj obrani je antifašizam nastao i koje je antifašistička koalicija u 2. svjetskom ratu, uz ogromne žrtve, jedva uspjela obraniti. Zapravo, te vrijednosti nisu definitivno obranjene nikada. Samo naše svakodnevno zalaganje za njih je kakva-takva garancija da ćemo ih obraniti argumentima i da ih se više nikada neće morati braniti na način na koji su prije 74 godine bili prisiljeni ljudi koji su ustali protiv fašizma.

Franjo Habulin (predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH)

Cijenjeni prijatelji, dragi domaćini, drugarice i drugovi. Izuzetno mi je zadovoljstvo što vas mogu pozdraviti na današnjoj svečanosti proslave Dana ustanka. S posebnim zadovoljstvom pozdravljam borce učesnike Narodnooslobodilačke borbe. Danas ovdje u Srbu s ponosom slavimo Dan ustanka. To je ujedno i prilika da s pijetetom odamo počast palim ustanicima kao i civilnim žrtvama u 2. svjetskom ratu odnosno u Narodnooslobodilačkoj borbi. Ustanak na prostoru okupirane Kraljevine Jugoslavije nije se dogodio slučajno, on je bio reakcija na naci-fašističku ideologiju njemačkog i talijanskog okupatora u čijem programu je bila politika više rase, rasni genocidni zakoni, strahovlada, teror, ubojstva i deportaciju u koncentracione logore. Ta ideologija imala je svoje sljedbenike i na području Kraljevine Jugoslavije. Vjerne sluge fašizma raznih nacionalnih varijanti, nešto, četnike, ustaše, nešto i druge istih zločinačkih manira. Komunistička partija Jugoslavije vođena Josipom Brozom Titom postala je sposobna da kao jedna politička snaga pokrene narod na oružanu borbu protiv okupatora na platformi bratstva i jedinstva i jednakosti i ravnopravnosti naroda i narodnosti. Time su se suprotstavili ideji da međunacionalnom sukobu Hrvata i Srba, u interesu i za interese okupatora. Srpski narod, kao čitav narod u nešto Hrvatskoj učinio je jednu moguću ispravnu stvar – odazvao se pozivu Komunističke partije Jugoslavije i Josipa Broza Tita na oružani ustanak protiv okupatora i režima domaćih kolaboracionista. Bez zajedničke borbe s ostalim narodima ne bi ni bilo konačne pobjede. Narodnooslobodilačka borba nije donijela samo oružanu pobjedu nad fašizmom i slobodu. Ona je iznjedrila tekovine i vrijednosti koje su aktualne i danas. Izdvojio bih Deklaraciju o osnovnim pravima naroda i građana demokratske Hrvatske donesenu na 3. zasjedanju ZAVNOH-a. Ona govori o jednakosti hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj, o ravnopravnosti građana bez obzira na narodnost, rasu, vjeroispovijest. Jednaka prava žena i muškaraca itd., itd. To su najviši dometi, to su najviši demokratski standardi. Danas živimo u RH koja je ujedno i članica Europske zajednice naroda, ali u toj RH žele se dokinuti ili umanjiti prava manjina. Želim nešto ispričati. Prošle godine, kad sam se vraćao kući stao sam u Buzetu i otišao sam u samoposlugu da nešto kupim. Kad sam došao na blagajnu ispred mene je stajala jedna žena. Blagajnica je s njom govorila na talijanskom jeziku. Kad sam ja došao na red da platim svoje blagajnica je sa mnom razgovarala na hrvatskom jeziku. Kad sam izašao iz samoposluge, na zgradi koja je bila nasuprot samoposluge bila je tabla sa natpisom, nazivom ulice, napisana na talijanskom jeziku, napisana na hrvatskom jeziku. Mislim da nije potrebno reći ništa više osim toga. RH je jedinstvena u okviru svojih granica. Isti zakoni koji vrijede u jednoj regiji, vrijede u drugoj regiji i zato nema razloga da se isti odnosi prema nacionalnim manjinama. Kad bi se grade u Istri i još nekim regijama u RH, da se grade i u ostalim dijelovima Hrvatske. Od Dubrovnika, dakle od Dalmacije, preko Like, Banije, Korduna, Zagreba, Međimurja, Moslavine, Slavonije do Vukovara.  Ukoliko ne bi tad gradili takve odnose, ukoliko u RH ne bi gradili takve odnose prema nacionalnim manjima i sa nacionalnim manjinama imali bismo formalnu demokraciju čiji je sadržaj isključivo radikalno desni, fašistički. To bi bila katastrofa.  Danas kad ovdje obilježavamo obljetnicu Dana ustanka naroda Like moram spomenuti da u 2015. godini da smo obilježili i 70. obljetnicu pobjede nad fašizmom. Tu veliku i značajnu obljetnicu obilježio je čitav slobodoljubivi demokratski svijet, obilježila je Europa, obilježili smo i mi ovdje u RH. Tim više što mi imamo poseban razlog da to učinimo sa najviše dostojanstva. Naime, u RH i na prostorima nekadašnje Jugoslavije nije se dogodio tek pokret otpora, dogodio se općenarodni oružani ustanak protiv okupatora i njihovih domaćih slugu. Titovo vješto vođenje Narodnooslobodilačke borbe, Titovo vješto vođenje Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije dovelo do stvaranja odnosno otvaranja trećeg fronta u okviru zajedničkih napora i nastojanja za male antifašističke koalicije što je konačno dovelo i do konačne pobjede. Sa ponosom to danas možemo konstatirati, sa ponosom možemo reći: Da, ovdje se dogodio ustanak naroda i zbog toga drugarice i drugovi ja vam čestitam Dan ustanka, a ujedno vam čestitam i dan i 70. obljetnicu pobjede nad fašizmom. Hvala vam.

Milorad Pupovac (predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća)

Nema mnogo mjesta i nema mnogo prilika kao što su ove na kojima se okupljamo mi antifašisti čiji skupovi se ometaju, iz godine u godinu. Čiji skupovi se negiraju, iz godine u godinu. A mi se ovdje ne okupljamo da bismo slavili rat, ne okupljamo se ovdje da bismo širili mržnju, ne okupljamo se ovdje da bismo promovirali nasilje, ne okupljamo se ovdje kao ni nigdje drugdje da bismo činili išta drugo od ovoga zbog čega su se okupili ljudi prije 74 godine ovdje. A to je da imaju mir u svojim domovima, da na miru žive sa svojim susjedima, da imaju državu u kojoj će važiti zakoni jednaki za sve i u kojem će država štiti svakoga od onoga tko posegne za tim da misli da je on zakon i da treba dijeliti pravdu i određivati tko može u njoj živjeti, a tko ne. Ništa drugo. Ali iz godine u godinu, umjesto da država troši novac za druge stvari ona ih troši za desetke policajaca koji moraju obezbjeđivati ovaj skup. Od koga? Od ljudi koji mrze? Od ljudi koji bi ih htjeli protjerivati? Od onih koji su došli jučer i kazali da je ovo Pupovcu zadnji skup? Od onih koji su prije nekoliko dana kazali da Pupovac treba biti prvi Srbin kojega će protjerati Hrvatska i oduzeti mu državljanstvo? Umjesto da država poduzme ono što treba poduzeti prema takvima, država štiti nas ovdje kao da smo u rezervatu. Ali mi rezervat ne prihvaćamo jer to nije sloboda. Antifašisti u Hrvatskoj ne mogu biti poput Indijanaca svrstani u rezervate koje će država štiti od okolnih fašista i to treba reći ovdje i na ovom mjestu, glasno i jasno, i bez obzira koliko to izgledalo kao da je naše nastojanje da ovoj zemlji vratimo dostojanstvo sjećanju na Antifašistički ustanak u Srbu, i koliko god izgledalo da je gotovo nemoguće da u Hrvatskoj vrijednosti antifašizma postanu istinske vrijednosti koje će poštivati u školama, za političkim govornicama, koje će se poštivati kao sastavni dio ustavnih vrijednosti. Mi ćemo se nastavljati okupljati i mi ćemo činiti sve jer ne poznamo i nemamo bolje tradicije i ne poznamo i nemamo boljega osnova i plana kojeg bismo stali, iz kojeg bismo mogli govoriti, iz kojeg bismo mogli raditi, iz kojeg bismo mogli živjeti sa svojim susjedima. Prije 74 godine ovdje su počinjeni zločini prema Srbima u Brotnji, Bubnju, Osretku i drugim selima. Preko tri stotine ljudi je pobijeno. Počinjeni su zločini od onih koji nisu bili za antifašizam, sa srpske strane, prema mještanima Hrvatima Boričevca. I mi danas koji se ovdje okupljamo sjećamo se i jednih i drugih. Boli nas stradanje i jednih i drugih, a boli nas posebno što onih 92 dalmatinskih partizana čije grobnice su ovdje na mjesnome groblju ne posjećuje ni župan ni jedne dalmatinske županije, ne posjećuje ni gradonačelnik ni jednoga dalmatinskog grada, ni Splita, ni Šibenika ni Zadra, osim dalmatinskih antifašista i nas koji se ovdje okupljamo. Ali zato kada su u prilici bez nešto ikakve moralne skrupule kažu kako je Hrvatska imala najjači antifašistički pokret u Europi, a posebno Dalmacija. I mi kažemo jeste, ali znamo kako, zašto i s kim. I zato se okupljamo i okupljat ćemo se i pozivam vas da minutom šutnje odamo počast i onima iz Boričevca i onima iz okolnih srpskih sela i ovih 92 koji su ostali ležati ovdje u ovoj ličkoj zemlji. Neka im je vječna slava i vječna hvala. A sad mi dozvoliti da nakon ovoga što je rekao predsjednik Lige antifašista Zoran Pusić, nakon što je rekao predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske Franjo Habulin, nakon što je rekao predsjednik općine Apatina dr. Smiljanić, zamjenik načelnice općine Gračac, da kažem nekoliko riječi o tome zašto se mi ovdje okupljamo, šta hoćemo i koji smisao vidimo u našem okupljanju. Mi se ovdje okupljamo zbog toga što ne samo od 1941. do 1945. smo naučili lekciju kako se treba braniti mogućnost zajedničkog života između Hrvata i Srba, između svih građana i kako usmjeravanje ljudi jednih na druge, kako politika obračunavanja jednih protiv drugih i politika osvete može ostaviti ne samo strašne tragove nego isto tako može ograničiti ljudsku svijest, a time i ljudsku slobodu. Okupili smo se i zato da se sjetimo da takvih snaga nije bilo od 1991. do 1995. koje bi spriječile zlo koje se dogodilo u Hrvatskoj, u BiH i diljem bivše Jugoslavije. Jer je nacionalna isključivost i vjera da se na temelju nacionalne isključivosti bez brige za drugoga, za svojeg susjeda, za susjednu državu s kojom se dijeli rijeka, s kojom se dijeli more, s kojom se dijeli šuma, s kojom se dijeli nebo, nema ništa zajedničko. Okupili smo se ovdje i okupljamo se i okupljat ćemo se zbog toga što smatramo da je veličanje rata, da je inspiracija u ratu opasno za mir, opasno za gradnju mira, opasno za stvaranje kulture mira, da je nacionalna isključivost i nacionalna netrpeljivost kakva se razvija i u Hrvatskoj i u drugim dijelovima bivše Jugoslavije opasna za slobode svakoga od nas. I iz toga razloga mi ovdje u Srbu se okupljamo zbog toga što želimo sačuvati te vrijednosti. Vrijednosti građanske ravnopravnosti, vrijednosti nacionalne ravnopravnosti i vrijednosti socijalne jednakosti među ljudima. Ovi ljudi koji su ustali u Srbu su vjerovali u sve ove tri stvari i nije bilo veće vrijednosti i veće svetosti iznad te tri. Isto tako htio bih kazati da naša zadaća jeste da govorimo tako da nas ljudi razumiju, da govorimo da mogu shvatiti da ono što se pripisuje Srbu, ono što se pripisuje Antifašističkom ustanku nije istina kao što je Zoran Pusić rekao, da su to laži. Ukoliko to budemo činili i ukoliko u to budemo vjerovali, kao što su vjerovali prije 74 godine, prilike na uspjeh, šanse za uspjeh, mogućnosti za uspjeh neće nestati. Umjesto da govorimo o razvoju ovih krajeva, umjesto da govorimo o tome kako da Unu iskoristimo za zajedničko bogatstvo Hrvatske i Bosne, mi moramo govoriti o tome da li je antifašizam bio istinski slobodarski pokret ili nije. Umjesto da govorimo o tome kako da ljude u ovoj zemlji učinimo sretnijim, bogatijim, da ne odlaze, da nema viška ljudi, ovdje u našoj zemlji se još uvijek prebrojava i još uvijek gleda koga ima više, koga ima manje. Dakle, mi koji se ovdje okupljamo davno smo rekli ratu ne, ali onome čemu nismo rekli ne, a to su vrijednosti za koje antifašizam u svojih 70 godina i u svojih 70 godina uspjeha širi Europom, osiguravao mir, osiguravao slobodu, osiguravao ravnopravnost, tome ćemo reći ne, reći ćemo ne onima koji nas ometaju da se prisjetimo i da se prisjećamo toga. Hvala vam.

2014.

Uvod

…mogli da prekinu 2. svjetski rat i nacističkog vođu zaustave u njegovim zlodjelima. Nisu zaboravili spomenuti sve skupine civilnog otpora pa tako i one komunističke protivnike i protivnice nacionalsocijalizma. Najznačajniji njemački političari nemaju dvojbi o ratovanju na pravoj strani. Na današnji dan, dan ustanka, i mi smo iskazali zahvalnost najboljima, dalmatinskim borcima poginulim u oslobađanju Srba. Ovdje kraj spomenika ustanku odat ćemo pijetet žrtvama ustaškog terora i poštovanje svima onima koji su umjesto poslušnosti i okretanja glave u drugu stranu izašli i borili se. Za žrtve i za pale ustanike, vijence će položiti sekcija boraca i njihovih potomaka 6. ličke, Nikola Tesla 35. ličke udarne divizije iz Beograda. Pozivam izaslanika predsjednika Republike Hrvatske gospodina Zlatka Gareljića da položi vijenac. Drugovi Mesić, Habulin i Matijašec iz Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske položit će vijenac. Molim Milorada Pupovca da u ime Srpskog narodnog vijeća, sa saborskim zastupnikom Milom Horvatom položi vijenac. Gospođa Bosa Prodanović, Mirjana Milenković i gospodin Dušan Vujević položit će vijenac u ime ambasade Republike Srbije. Pozivam Milana Tankosića da u ime općine Gračac položi vijenac. Molim delegaciju Udruge antifašista Brezovica-Sisak da položi vijenac. Pozivam delegaciju vijeća srpske nacionalne manjine Vukovarsko-srijemske županije da položi vijenac. Pozivam delegaciju vijeća srpske nacionalne manjine Istarske županije da položi vijenac. Vijenac će položiti i Zajednica udruženja antifašista Zadarske županije. Udruga antifašista 27. februar iz Donjeg Lapca položit će vijenac. Pozivam delegaciju Socijalističke radničke partije iz Splita te sve druge građane i građanke da dođu i polože vijenac.

Dragan Markovina (povjesničar)

Dragi drugovi antifašisti, dragi prijatelji, poštovani uzvanici, iznimna mi je čast i jako sam sretan da sam ovdje s vama. Na današnji dan u ovom kraju, desio se, ja bi rekao, jedan vapaj za životom. Vapaj za pravom na život jednog naroda kojemu je uskraćeno i iz tog vapaja za životom rodila se i ideja antifašističke, tolerantne i multietničke Hrvatske. Tu ideju smo godinama živjeli, nadali smo se da smo ju nekako, da smo sve ono što se događalo u tom nesretnom 2. svjetskom ratu ostavili iza sebe, međutim, danas se iznova suočavamo s revizionizmom, negiranjem, s praktičkom činjenicom da bismo došli na ovu proslavu da moramo pokazati kroz nekoliko kontrolnih punktova dokumente i nadati se da će sve proteći u najboljem redu i da ćemo mirno otići kućama. To je jedna krajnje zapravo poražavajuća činjenica s obzirom da je strašan broj ljudi izgubio život za jednu ideju koja mislim da je vrijedila. Bili smo u 11 sati na spomeniku poginulim pripadnicima 10. dalmatinske brigade i na neki način moja prisutnost ovdje mi dozvoljava da se osjećam kao neki baštinik te ideje i te brigade koja je oslobađala ovaj kraj. Poruka koju bi ovdje vama želio reći je da niste sami, da Hrvatska nije samo ono što se ulicama valjalo devedesetih, što se valjalo u promjenama imena ulica da Hrvatska nije samo ovaj prosvjed koji se događa s druge strane, da je Hrvatska ipak nešto više. Da je ovo država ravnopravnih naroda i građana, i Hrvata i Srba, da će za mnoge od nas to zauvijek ostati i da nećemo nikada zaboraviti žrtvu koju su ovi ljudi podnijeli. Također apeliram na neki način za moderni antifašizam, za nešto što nam danas nasušno treba, jer nakon kratkotrajnog razdoblja od početka 2000tih godina izgleda da se opet vraćamo temeljnim pitanjima o ljudskim pravima i o tome kakvu zapravo Republiku Hrvatsku želimo. Tu je i predsjednik Mesić koji je puno radio na tome, i gospodin Pupovac naravno, da takva Hrvatska u kojoj se nažalost danas nalazimo ipak ne bude ono u čemu svakodnevno egzistiramo. I nadam se da će u toj borbi, na kraju krajeva, i oni i svi mi koji smo ovdje i svi oni koji su iza nas i s kojima razgovaramo i slično razmišljamo, ustrajati i pobijediti. Doista vjerujem da ovaj vapaj za pravom na život jednog naroda nije bio uzaludan. Mislim da svi koji ste iz ovog kraja i svi koji su baštinici ideje antifašizma mogu biti ponosni na sve što su ti ljudi dali za slobodu. I da nam je jedina ozbiljna racionalna perspektiva u suvremenoj Europi bratstvo hrvatskog i srpskog naroda i moderna antifašistička demokratska lijeva Europa. Hvala vam lijepo.

Milan Tankosić (zamjenik načelnice Općine Gračac)

Poštovane dame i gospodo, cijenjeni uzvanici, drugarice i drugovi, dozvolite da vas pozdravim u svoje osobno ime i u ime općine Gračac. Pozdravljam i uvažene goste, a posebno govornike uvaženog profesora povijesti dr. Dragana Markovinu, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, predsjednika Srpskog narodnog vijeća i zastupnika sabora, prof. dr. Milorada Pupovca. Poseban podrav i izraz dobrodošlice svim borcima i antifašistima okupljenim ovdje. Zahvaljujem se svima vama koji uveličavate ovo obilježavanje danas, ali sa žaljenjem moram da konstatiram da svjedočimo iz godine u godinu sve gorem stanju našeg mjesta, naše države koja je još više podijeljena i našeg cijelog naroda koji je još više očajan. Svjedočimo negativnim trendovima desničarenja i populizma, podjelama i netrpeljivosti, ali danas ipak stojimo ovdje gdje su na današnji dan ljudi ovog mjesta pokazali da neće trpjeti opresiju i fašistički totalitarizam, ubijanje svojih bližnjih, logore smrti i jame. Odajemo im počast danas, ali ne samo njima, već svim žrtvama u tom ratu, a posebno civilima. A ubijani su i civili i to najviše zbog svoje nacionalnosti, vjere i u prvom redu, Srbi, Židovi i Romi. Počinjeni su zločini i na drugoj strani i sigurno ništa ne opravdava nijedan zločin. Ali postoji jedna istina. Ovaj ustanak naroda Hrvatske u Srbu je bio protiv fašizma i pokrenuo je niz lančanih događaja koji su izrodili i ojačali slobodarski duh ovog naroda. Izrodili su bratstvo, malo je reći među narodima, a još bolje reći među ljudima. Izrodili su jednakost i progres kojeg danas imamo sve manje. Možda dođe dan da ovo mjesto opusti, da se ovaj spomenik uruši, da sve zaraste u zaborav, ali to neće biti danas. Ne dok mi stojimo ovdje, to nećemo dozvoliti. Možda dođe dan da se slobodarski duh našeg naroda ugasi i da ponovo služimo nekim novim okupatorima, ali ni to neće biti danas. Danas nam još gori vatra slobode u našim srcima. Možda dođe dan da bratstvo među ljudima nestane i da ponovo ljudi nasrnu jedni na druge, ali to neće biti danas. Neće biti jer nećemo dati, ali danas to, nažalost, sve više njih to priželjkuje, nada se tome, jer mir nije njihovo vrijeme. Dan je, nažalost, došao da jednakosti skoro nema više, ali još je možemo povratiti. Ako radimo zajedno i uspjet ćemo. Zbog svega za što su se borili ustanici trebamo ustrajati noseći najbolje vrednote antifašizma u našim srcima kroz ova iskušavajuća vremena. Hvala vam što to činite s nama. Hvala.

Milorad Pupovac (predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća)

Poštovani izaslaniče predsjednika Republike Ive Josipovića, poštovani bivši predsjedniče Republike Hrvatske gospodine Stjepane Mesiću, poštovani predsjedniče Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, gospodine Tolnaueru, poštovane i poštovani antifašisti i antifašistkinje Republike Hrvatske, došli ste na svoje mjesto. Došli ste u partizansko mjesto Srb, i to treba reći. Mjesto odakle je krenula partizanska borba, pretvorena u narodno-oslobodilačku borbu. Mjesto iz kojega je krenuo otpor prema okupatorima, bilo Talijanima ili Nijemcima i prema domaćim kvislinzima, bilo četnicima ili ustašama. I neka čuju oni koji trebaju čuti. Ovo je bilo i ostat će partizansko mjesto. Ovo je bilo i ostat će mjesto izvorišta antifašizma i antifašističke borbe u Hrvatskoj. Jedno od prvih na prostoru bivše Jugoslavije i jedno od prvih u Europi. Na današnji dan prije 73 godine je podignut ustanak. I onima koji pitaju što ovdje slavimo, i onima koji pitaju zašto se ovdje okupljamo dati ćemo tri odgovora. Prvi odgovor je ovdje se okupljamo i ovdje slavimo početak narodno-oslobodilačkog partizanskog pokreta koji je bio predvođen, to treba reći, hrvatskim i srpskim komunistima, Polovinom Srbinom i Oreškovićem Hrvatom. Polovinom koji je sa svojim drugim drugovima poveo ovdašnje ljude na ustanak i Oreškovićem koji je na nivou Like organizirao cjelokupni narod da prihvati ustanak i krene u ustanak. To je povijest, to su činjenice. A prije toga, prije tog ustanka, što je prije toga bilo treba danas ovdje reći iako nemam iluzije da će to odjeknuti u medijima u kojima bi trebalo odjekivati. Više će odjeknuti ovo dolje što ječi u ovoj rupi. To su naši mediji, demokratski i tolerantni, koji jednako tretiraju i antifašiste i fašiste, koji jednako tretiraju i one koji govore historijske istine i one koji žele iskriviti historijske istine. to su tako zvani slobodni nezavisni i demokratski mediji, svaka im čast na toj slobodi, na toj demokraciji i na toj nezavisnosti. I daleko im kuća bila s tim. Do ovoga dana bio je Gudovac, gotovo dvije stotine ubijenih muškaraca kraj Bjelovara. Bilo je i Grubišno polje, preko pet stotina onih koji su najprije odvezeni u logor Danicu kraj Koprivnice, a nakon toga u Jadovno odakle se nisu vratili. A bio je i Kerestinec iz kojega su htjeli na slobodu vodeći hrvatski intelektualci, ali je nisu stigli doseći jer ih je dosegla smrt od strane onih protiv kojih se ovaj narod podigao. Bio je i Veljun, bio je i Banski Grabovac, a što je najvažnije bilo je Jadovno, ali je bila i šuma Brezovica kraj Siska, kao i Jabes kraj Vrginmosta. Svi su vidjeli da je vrijeme da se krene na ustanak, a ovi ljudi su ovdje odlučili da ga izvedu. I izveli su ga. Izveli su ga zato da bi obranili goli život, jer do ovoga mjesta, do ovoga dana, i u Suvaji i u Bubnju i u Osretku i u drugim okolnim mjestima na stotine ljudi je već bilo ubijeno, u prvom redu žena, staraca i djece, jer su muškarci već bili u šumama. Spremajući se da zajedno s ustanicima iz Petrovca, Drvara, Grubišnog polja, Bihaća i drugih mjesta uzmu stvari u svoje ruke. I uzeli su je. I uzeli su je i imali su teritorij koji je bio oslobođen na koji je mogao doći vrhovni zapovjednik narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, Josip Broz Tito. Mogao je doći u Drvar. I onima koji su jučer ovdje bili i koji su danas ovdje samo da kažemo, u Drvar nije došao Draža, došao je Joža. I nisu ovdje ni tamo u Drvaru, ni ovdje u Srbu i u Lapcu branili Dražu nego Jožu. Ali njima to vrijedi govoriti koliko i o lanjskom snijegu. Narod se digao da bi obranio goli život kao što kaže dr. Markovina, ali digao se i zato što je bio vođen. Bio je vođen idejom antifašizma i nije se dao da ga se uvede u ideju četništva, nije se dao da ga se uvede u ideju fašizma. Tako je bilo i neka tako ostane, i zapamćeno i življeno. Drugu stvar koju bih htio reći. U Srbu ne slavimo samo jedan od prvih ustanaka u okupiranoj Europi protiv okupacijskih sila i protiv zločinačke vlasti koja je pod njom i prema njenoj želji ustanovljena, a koja je vladala u skladu sa svojim zločinačkim naumom. Koji zločinačni naum je najprije ozakonio isključenje Srba, Židova, Roma, komunista, a onda započeo njihovo istrebljenje i to činio tokom ’41. i ’42. gdje god je stizao i tko god je stizao. Nismo samo zato ovdje i bilo bi premalo, ne samo za nas i naše vrijeme, bilo bi premalo i za one kojih se ovdje sjećamo. Ovdje smo i zato da se sjetimo da su oni ustali zbog ideje bratstva među narodima, ravnopravnosti među narodima. Ustali su u toj vjeri i borili se s tom vjerom i Ličani i Dalmatinci i Grahovljani i svi drugi. A to je važno reći danas, zato što toga bratstva među narodima i ravnopravnosti među narodima, ne samo u posljednjih dvadeset pet godina na prostoru bivše Jugoslavije, nego i u današnjoj Europi ima sve manje. Sve je manje ravnopravnosti među narodima, sve je više onih koji misle da postoje narodi gazde i narodi sluge. Sve je više onih koji glasno govore kako postoje narodi domaćini i narodi gosti, a mi im s ovoga mjesta želimo reći da se okupljamo zbog toga što vjerujemo u drugačije bratstvo, u bratstvo ravnopravnih naroda, u Europu onakvu kakva je stvorena pobjedom antifašističke savezničke koalicije, kao koalicije ravnopravnih naroda. I zato ovo okupljanje ovdje je okupljanje protiv nacionalizma, protiv ekstremizma, protiv različitih oblika homofobije i ksenofobije, protiv vjerovanja da je zajednica nacije moralnija, politički ispravnija od zajednice građana i zajednice ravnopravnih pojedinaca. Protiv toga smo. I protiv toga su bili oni koji su ovdje prije 73 godine bili protiv režima koji je vjerovao da postoji nacija koja je ispravnija, moralnija nego što su druge. I zadnju stvar koju želim reći. Ovdje se okupljamo i zato što mislimo da se obrana slobode i jednakosti ne može ostvariti bez pravednosti, bez socijalne pravednosti. Ne nove, nego stare. One kakvu znamo, a kakva je potisnuta i prepuštena tržištu, prepuštena kapitalu, a na štetu rada, a na štetu onih koji žive od rada. I upravo zato što je sve više nezaposlenosti, neplaćenosti i potplaćenosti i zbog toga što države pripadaju nacijama bogatih, a siromaštvo narodu, važno je to reći ovdje i na ovom mjestu i u ovom kraju. Važno je to reći zbog toga što oni koji su bili povedeni idejom antifašizma nisu bili povedeni bez ove ideje socijalne pravde i socijalne pravednosti. I to treba reći za današnju Hrvatsku i treba reći za današnju Europu, jer ukoliko se ovakve razlike među građanima, a posebno među onima koji rade nastave, sve će više biti i sve će se više manifestirati sljedeća politika, kao što se manifestira u protekle dvije godine, a to je da se nacija koju su uzurpirali bogati u obliku nacionalizma sve više prodaje siromašnima. Da se mržnja nudi kao rješenje za nezaposlenost, a diskvalificiranje antifašizma i socijalizma kao rješenje za narastajuću potlačenost, sad ću reći nacije rada. I tome treba reći „ne“. Treba reći da mi slobodu razumijemo kao ravnopravnost. Sloboda da se bude ravnopravan, da mi jedinstvo razumijemo kao jednakost među svima bez obzira koliko bili različiti i da mi bratstvo razumijemo kao pravednost. I zato se mi ovdje okupljamo. I to je naš antifašizam, to je njegov sadržaj. I na kraju mi dozvolite da vas pozovem da minutom šutnje izrazimo slavu onima koji su nedužno stradali u Suvaji i onima u Goričevcu, onima koji su nedužno stradali u Škabrnji, ali i onima u Varivodu. Neka im vječna slava.

Stjepan Mesić (bivši predsjednik RH)

Gospođe i gospodo, uvaženi borci antifašističkog otpora i antifašisti, poštovani prijatelji, drugarice i drugovi, drago mi je što smo se ponovo našli i to ne bilo gdje i bilo kada. Drago mi je što smo se našli baš ovdje u Srbu i baš danas na dan kada se sjećamo početka ustanka protiv okupacije zajedničkog ustanka Hrvata i Srba u Hrvatskoj. To treba reći i nikada se ne umoriti od ponavljanja. Ovdje je počeo ustanak protiv okupacije čime nimalo ne umanjujem značenje osnivanja prvog partizanskog odredA U Sisku, ali ustanak, pravi ustanak, počeo je baš ovdje i zajednički su ga organizirali Hrvati, Srbi ili Srbi i Hrvati, kako hoćete. Zajedno su ga poveli slobodoljubivi ljudi, a na ustanak je pozvala komunistička partija koju je vodio Josip Broz Tito. I to je važno uvijek iznova ponavljati, jer onima koji danas demonstriraju i ovdje i drugdje protiv obilježavanja dana ustanka, činjenica je, nisu važni. Oni ih ne znaju, a činjenice treba znati. O nekima već smo čuli od prethodnika, neke ću ponoviti, neke tek usputno spomenuti, mada nijedna nije nevažna. Neovisno od toga je li se Jugoslavija kao unitarna država s dominacijom Srbije mogla održati ili nije, ali svi se slažu da nije, činjenica je da su Jugoslaviju razbile, Kraljevinu Jugoslavije, razbile Sile Osovine, nacistička Njemačka i fašistička Italija i njihovi saveznici. I činjenica je da su okupatori stvorili novu tvorevinu koju ovi vječno jučerašnji, ovi sveopći neznalice, u navodnom društvu znanja danas slave kao Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja nije bila ni država ni nezavisna ni Hrvatska. Ustaški režim nije došao na vlast voljom hrvatskog naroda nikakvih izborima i nikakvih referendumom. Mada je bilo u prvim danima naivnih ljudi koji su dolazak pozdravili, nit je taj režim imao bilo kakvu demokratsku legitimaciju, a nije se mogao pohvaliti ni uspješnom oslobodilačkom borbom što će biti najveći adut upravo antifašista na kraju 2. svjetskog rata. Ustaše su došle na vlast voljom okupatora. U svojoj prošlosti, mogli su se pohvaliti samo pojedinačnim terorističkim akcijama, a program kojeg su donijeli može se sažeti u jednu jedinu riječ: zločin. I to je istina, nepobitna istina ma koliko se razni desničari derali i uvjeravali u suprotno; zločin je bio program, zločin je bila politika, zločin je bila svakodnevna praksa i to od samog početka. I to treba jasno reći, jer nam uporno pokušavaju nametnuti tezu kako su ustaše pribjegli teroru navodno braneći hrvatsku državu od četnika ili srbo-četnika i komunista, kako već vole govoriti. E pa i to je još jedna od laži, a o tome je Miloran Pupovac govorio. To nije ništa drugo nego jedna notorna laž, jer samo dva dana nakon Pavelićevog dolaska u Zagreb, gledajte, 17. travnja 1941. godine, donijeta je zakonska odredba o zaštiti naroda i države kojom je otvoren put za izricanje smrtnih kazni samo i za pokušaj djelovanja, kao i uspostavljanje tako zvanih izvanrednih narodnih sudova, zapravo prijekih sudova koji su marljivo radili sve do sloma NDH izričući jedino smrtne kazne. usprkos tome, katolička crkva, koja danas bez ikakvih ograda sudjeluje u demoniziranju svega što je bilo nakon ’45., ali u prešućivanju, osnosno relativiziranju ustaških zločina, pozvala je odmah bez ikakvog oklijevanja i bez najmanje zadrške, slušajte sada, na uzvišeni rad oko čuvanja i unaprijeđivanja Nezavisne Države Hrvatske izražavajući soju lojalnost kvislinškom režimu. Prije bilo kakvih ustaničkih akcija, bilo kakvih diverzija ili napada, donijete su zakonske odredbe, sad slušajte, o zabrani ćirilice. Upozoravam, o zabrani ćirilice. Jel vam to zvuči nešto? Zatim o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda, a počelo je i osnivanje koncentracijskih logora. Na udaru su se našli prije svega Srbi, Židovi, Romi te komunisti i antifašisti, bez obzira koje vjere i koje nacije. I da još jednom pobijem priglupe tvrdnje kako je teror počeo kao odgovor na ustaške akcije ili kako oni vole govoriti na pobunu protiv hrvatske države, koja usput rečeno nije bila ni Hrvatska kao što sam rekao ni država, a o nezavisnosti i da ne govorimo. Dakle, logor u Kerestincu osnovan je 19. travnja 1941. godine, a potkraj istog mjeseca onaj u Koprivnici. Govorimo dakle o travnju ’41. godine, o istome mjesecu u kojemu je kapitulirala Kraljevina Jugoslavija, a talijanski fašisti uz blagoslov njemačkih nacista dopremili kamionima ustaše u Zagreb. Usporedno i s time, odmah i od samog početka počinje i obespravljivanje i ubijanje u skladu s onime što je doglavnik Mile Budak, a neki gradovi u Hrvatskoj i danas imaju ulice s njegovim imenom, definirao ovako : „Jedan ćemo dio Srba pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti na katoličku vjeru i tako prevedene pretopiti u Hrvate.“ Na tome su se svi zahvalili. Ne citiram nikakav komunistički izvor, nego ustaško glasilo Hrvatski narod od 24. srpnja ’41. godine. I opet upozoravam na datum, 24. srpnja ’41. E, zašto ja to sve govorim? Zato što vas zamaram onime što ionako većina vas zna. Zato što se nadam da će barem neke od mojih riječi doprijeti do hrvatske javnosti. Prema njoj, toj javnosti imam odgovornost da to kažem, da čovjek koji je kroz 10 godina na čelu države pokušavao vratiti antifašizam tamo gdje mu je mjesto: u temelje našeg društva, ali i kao počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske. Između šutnje i govora ja se odlučujem na govor. To je i jedino što mogu. Imam obavezu da to kažem upravo danas i upravo ovdje, jer smo suočeni sa završnim jurišem radikalne, zašto ne reći pravo ime, profašističke desnice koja želi zauvijek prekrojiti povijest i uvjeriti nas da je ’45. godine Hrvatska izgubila rat. S tim je obrazloženjem uostalom svojedobno u Zagrebu ukinuta i ulica 8. maja ’45. Tvrdilo se da je tada počela okupacija. Istina je upravo suprotno; tada je došlo oslobođenje i tada je Hrvatska pobijedila, Hrvatska i svi njezini građani, bez obzira na nacionalnost i bez obzira na vjeru. Rat je izgubio fašizam. Zabrinut sam što primat neofašističkog radikaizma nesmetano raste i preplavljuje ne samo hrvatsko društvo, nego prodire i na hrvatsku političku scenu pa i u redove onih kod kojih bi se to trebalo najmanje očekivati. Tolerancija prema fašizmu nije dokaz, kao što je Milorad Pupovac, rekao dokaz demokratičnosti. Izljeve fašistoidne mržnje ne može se opravdavati floskulom da svatko ima pravo na svoje mišljenje. Citirati ću vam jednu izjavu, slušajte: „Uskrsnuli smo samostalnu hrvatsku državu, ali još ima tuđinskih elemenata koji nastoje potkopati izgradnju nove Hrvatske. Ovi su strani elementi bili oduvijek protivnici svake oslobodilačke borbe hrvatskog naroda. Ti će elementi koji su nama doseljeni otići natrag kada dođe vrijeme, a sada je to vrijeme došlo. Narodna poslovica kaže ‘ili mi se ukloni ili mi se pokloni’.“ Zvuči posve suvremeno. Takve i slične izjave možemo na dnevnoj osnovi pročitati u desnim profašističkim medijima, ali nažalost, a to je ono što me duboko zabrinjava, i na političkoj sceni. Dakle, zvuči suvremeno, ali to nije suvremeno. To što sam vam pročitao to je izjavio ustaški ministar pravosuđa Mirko Puk, 2. lipnja 1941. godine i opet upozoravam na datum. Svjedoci smo, dakle, ofenzive desnice koja uopće ne skriva svoja profašistička stanovišta, a takva stanovišta, to svi dobro znamo, nailaze na plodno tlo u uvjetima ekonomske krize, u kojoj Hrvatska grca već godinama. Usprkos tome, u zakonu o udrugama građana koji je prošao u sadašnjem saboru koji ima sastav takav kakav ima, u djelatnostima i aktivnostima od interesa za opće dobro, nije se našlo mjesto niti za antifašizam kao civilizacijsku tekovinu, niti za vrijednosti narodno-oslobodilačke borbe. Pred Hrvatskom su ove godine, moram upozoriti, to su predsjednički, a iduće godine parlamentarni. Danas i ovdje u Srbu, na dan ustanka naroda Hrvatske želim poručiti na nezaobilazni kriterij pri odlučivanju za kandidata, odnosno za stranku, i na jednim i na drugim izborima mora biti odnos prema antifašizmu, ne prigodničarski, nego svakodnevni. Ne uz, ako i ali, nego jasan, konkretan i bezrezervno pozitivan odnos. Ako Hrvatska ne prepozna opasnost koja joj prijeti od ponovnog zatiranja antifašizma pa i spomena na njega, onda nam se, moram reći, crno piše, u doslovnom i prenesenom smislu. Vjerujem da demokratska, slobodarska Hrvatska ima snage tome se oduprijeti i vjerujem da će u tome biti uspješna baš kao što su bili uspješni i oni koji su ovdje pred punih 70 godina poveli borbu za slobodu. Ali svakako želim na kraju naglastiti, mi moramo s vrha vlasti reagirati, oni koji su preuzeli odgovornost. Ne može nekakav biskup tvrditi da je ova vlast nenarodna, protunarodna i zločinačka, jer ako je to tako, kako onda uzimaju novce od zločinačke vlasti? Zašto se ne zahvale na novcima? E pa to vlast mora reći i to mora poslat papi. Meni kada je jedan biskup pravio nered u vojsci, ja sam obavijestio Svetu stolicu i rekao sam „ako još jedan čujem politički govor, zabravit ću mu ulazak u vojne objekte“. Kad su ga nakon par dana pitali „čujemo da je predsjednik pisao nešto Svetoj stolici?“, „Mir i dobro!, Mir i dobro!“. A gledajte što ovi sada govore. Dakle, mora se reagirati. I mi danas ovdje reagiramo. Hvala vam lijepo.


 

KNIN TRANSKRIPT

2015.

Josip Bozanić (nadbiskup zagrebački)

Zahvalnost, ta plemenita osobina vjernih ljudi, okupila nas je danas u kraljevskom gradu Kninu, na proslavi dvadesete obljetnice oslobođenja domovine, kojim je velik dio hrvatskoga teritorija vraćen u svoje međunarodno priznate okvire.  U ovoj crkvi Gospe Velikoga hrvatskoga krsnoga zavjeta u Kninu, jučer posvećene po domaćem dijecezanskom biskupu šibenskom mons. Anti Ivasu, stojimo pred Bogom i nosimo mu ne samo svoju osobnu povijest, nego i povijest koja sve nas nadilazi, povijest hrvatskoga naroda i naše domovine Hrvatske.  Ovdje u Kninu susreću se naša prošlost i sadašnjost, ovdje se isprepliće naša crkvenost i naše narodno biće, ovdje su duboki korijeni našega kršćanskog identiteta i odavde se bolje vide prijelomnice hoda hrvatskoga naroda kroz povijest. No, ovdje smo ponajprije radi toga da bismo zahvalili Bogu i hrvatskim braniteljima za slobodnu domovinu. Ovdje u Kninu molitva za domovinu, tako potrebna u ovome trenutku naše nacionalne povijesti, ima snažnu znakovitost. Ona je vidljiva i po prisutnosti hrvatskih biskupa kojima je stalo do zajedništva hrvatskih vjernika. Danas svjedočimo tom zajedništvu kakvo se u Kninu već dugo nije očitovalo. U središtu današnje Božje riječi nalazi se pouzdanje u Gospodina, pouzdanje koje susrećemo u ovoj crkvi Bogorodice Marije, Majke Spasiteljeve i Majke naše koju zovemo Gospa Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta i time dajemo do znanja da je i Marija u temelju naše vjere, naše predanosti, odanosti i zahvalnosti Bogu, kako osobne tako i cijeloga naroda. Upravo je pouzdanje u Boga izvor utjehe, nade i istinske ljudske sreće. U tom smislu naviještena Božja riječ nam pomaže povezati pouzdanje u Boga i radost, kao i suprotnost takvomu stavu, a to je nepouzdanje u Boga i neprihvaćanje njegove volje, što vodi u beznađe. Knjiga Brojeva progovorila nam je o izabranome narodu u pustinji koji šalje svoje ljude na izviđanje zemlje Božjega obećanja. Vratili su se nakon što su je promatrali četrdeset dana. Viđeno su opisali riječima koje su postale poslovične: Zemlja kojom teče med i mlijeko. Pokazali su da postoje pretpostavke za dobar svakidašnji život. No, u toj zemlji naišli su i na zapreke kojih su se prestrašili: velike utvrde i snažne ljude. To je bio razlog oklijevanju i gubitku pouzdanja. Odgovarali su narod od nakane da uđe u tu zemlju te širili sumnju u mogućnost da ta zemlja bude njihova. Posumnjali su u Boga i u njegova obećanja, napustili su sigurnost koja im je bila oslonac. Početno oduševljenje i radost splasnuli su pred poteškoćama. Nakon toga, Bog kažnjava njihovu pobunu, njihovo opiranje njegovu planu i nevjeru. U Evanđelju smo također susreli odnose između radosti i poteškoća, radosti i pouzdanja. Poznat nam je taj evanđeoski odlomak. Tijekom svadbene gozbe ponestalo je vina, nad radost slavlja nadvila se prijetnja. U tim se neugodnim okolnostima za mladence našla i Marija, kao dionica slavlja i kao osoba koja vidi potrebe bližnjih. Zahvaljujući njenu pouzdanju, vjeri i posredništvu radost nije prekinuta. Dragi vjernici, s pouzdanjem u Boga došli smo danas u ovaj grad. Knin je danas hodočasnički grad, a ova crkva svetište domovinske zahvalnosti. Neprevarljivim očima duše zagledani u svoju povijest, svjesni okolnosti koje su nas dopratile do ove točke, mi se sjećamo, i mi svjedočimo, ovdje, pred Bogom, da su se prvih dana mjeseca kolovoza godine 1995. upravo u Kninu, simbolički otključala vrata kroz koja je hrvatska domovina oslobođena. Hrvatski branitelji i redarstvenici tada su ušli u Knin, noseći u srcima svoje supruge, djecu, očeve i majke, braću i sestre, obitelji, gradove od Vukovara do Dubrovnika, i cijeli narod. Danas smo ponosni i ponosno smo došli u Knin sa svima njima povezani u srcu kako bismo, kao Crkva, zahvalili Bogu na daru slobode. Baštinici smo mira. I danas Bogu zahvaljujemo za sve žive koji su nam ga omogućili, a molimo za one koji su živote utkali u neprobojno platno naše slobode. Srcem uzdižemo zahvalnu molitvu Bogu za sve poginule i umrle hrvatske branitelje, sinove i kćeri lijepe naše, koji su nam mir dali okusiti pod vodstvom prvoga hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana, i u doba dragoga duhovnoga autoriteta hrvatskoga puka, sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, a ovdje se s osobitim poštovanjem spominjem i blagopokojnog biskupa šibenskoga Srećka Badurine, zauzetog mirotvorca. Kao vjernici znamo: u životu nema slučajnosti. Ako se hrvatski vjerni puk tijekom Domovinskog rata predao zagovoru Blažene Djevice Marije, što su na poseban način, s krunicom u ruci, činili hrvatski branitelji, je li bilo moguće da se veličanstvena pobjeda ne izbori i na njezin blagdan? Ona je posredovala Isusovu prvom čudu u Kani Galilejskoj, a znamo da je njezin zagovor, zaštita Gospe Snježne, bio presudan i u čudu hrvatske obrane i oslobođenja. Braćo i sestre, danas mirno slavimo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, te Dan hrvatskih branitelja, jer su i visoke međunarodne institucije potvrdile da je oslobađanje Hrvatske bila časna misija hrvatskih vojnika, i da je jedini motiv hrvatske države bio uspostava pravednoga mira. Dovoljno je zaviriti u podatke o onima koji su Hrvatsku branili i oslobodili, kako bi se shvatilo da hrvatska sloboda nije plod ni nacionalne niti vjerske isključivosti. Vojno-redarstvena akcija Oluja označila je završetak rata u Hrvatskoj, omogućila mirnu reintegraciju preostalog okupiranog hrvatskog teritorija i donijela nagovještaj mira za Bosnu i Hercegovinu. Teško je reći kada su Hrvati bili radosniji nego prije dvadeset godina, kad je bila oslobođena domovina. Za tu smo radost došli zahvaliti Bogu, jer smo svjedoci događaja koji nisu protumačivi bez Božje prisutnosti i pomoći. Neki će govoriti o iznenađujućemu tijeku i okolnostima, o stručno izvršenoj akciji, dok mi vidimo čudo oslobođenja koje su ostvarili hrabri ljudi, ispunjeni pouzdanjem u Boga. Stoga, kako je moguće da danas netko optužuje Hrvatsku za protjerivanje, nazvano etničkim čišćenjem, kada su upravo Hrvati i pripadnici nesrpskog stanovništva s tog okupiranog područja bili u jesen 1991. godine protjerani, morali ostaviti svoja ognjišta i sve što su imali, a mnogi su među njima bili i pogubljeni. Opustošeno je na tom području 68 katoličkih župa, a prognano oko 100 000 katoličkih vjernika. Nakon oslobođenja, u kolovozu 1995. godine, u tim župama naišli smo na pustoš i otkrili porušene i spaljene domove naših vjernika, razorene i obeščašćene katoličke crkve, kapele, groblja – pogaženo svjedočanstvo našeg tisućljetnog katoličkog života. Smijemo ovdje ustvrditi da neki koji danas optužuju ili su zagovarali postupke takvog čišćenja, ili su šutjeli kad su mogli i morali govoriti, ili su i sami u njima sudjelovali. Iako su hrvatske vlasti, kad je započela akcija oslobađanja, upućivale srpskom stanovništvu – kojega je prema popisu iz 1991. godine bilo na tom području oko 160 000 – opetovani poziv da ostanu mirni u svojoj domovini, da im se jamče sva ljudska i građanska prava i da polože oružje, srpsko je stanovništvo ipak bježalo odvozeći svoje stvari. Kardinal Franjo Kuharić u jednom izlaganju u listopadu 1995. godine ovako je prosudio takvo postupanje srpskog stanovništva. Kardinal kaže: Smatramo da su tri važna razloga. 1. Toliki su bili indoktrinirani idejom Velike Srbije da nisu htjeli nipošto prihvatiti realnost države Hrvatske da bi u njoj živjeli kao njezini ravnopravni građani; 2. I njihove vlasti su dale zapovijed da odlaze. Pravoslavni episkop Longin, koji je boravio u Kninu, kazao je, nešto više od mjesec dana prije Oluje, da će oni pozvati srpski narod na odlazak iz Hrvatske ako Hrvatska napadne takozvanu Krajinu; I treći. 3. Treći razlog je osjećaj krivnje. Mnogi su sudjelovali u pljački, paljenju i rušenju hrvatskih kuća, u rušenju katoličkih crkava i crkvenih objekata. Susjed koji je susjedu zapalio kuću ili mu je još nekoga iz obitelji ubio, nije imao hrabrosti dočekati toga susjeda kad se bude vratio iz progonstva. Zaključuje kardinal. Braćo i sestre, rat je veliko zlo i uvijek ostavlja teške posljedice na duhovnom i materijalnom području. Vjerujemo da mnogi hrvatski građani srpske nacionalnosti nisu po vlastitoj odluci napustili svoje domove. Naša je Crkva apelirala na hrvatske prognanike i druge gađane da ne padnu u napast mržnje i osvete. Nažalost, bilo je nakon vojno-redarstvene akcije i slučajeva pljačkanja i paljenja srpskih kuća, bilo je i žrtava. Zbog toga treba žaliti. Danas se s ljudskim i kršćanskim pijetetom spominjemo svih žrtava rata devedesetih godina prošloga stoljeća na hrvatskim prostorima, a kao vjernici molimo pokoj njihovim dušama. Čeznuli smo za slobodom i, nakon desetljeća totalitarizama, premda smo istinski tražili mir, spremni na pomirbu i opraštanje, osjetili smo silinu zla koje pred sobom nije imalo nikakva obzira niti mjeru čovještva. Toj silini zla i promicateljima zla nije bilo do naroda, ni hrvatskoga, ni srpskoga u Hrvatskoj. Dragi vjernici, što smo zapravo tražili? Da se prekine nasilje, da se obrišu suze, da se ljudi vrate u svoje domove, da se našemu narodu priznaju prava koja imaju drugi narodi, da se poštuje na referendumu demokratski očitovana volja hrvatskih građana za državom Hrvatskom? Budući naraštaji proučavat će vojno-redarstvenu operaciju Oluja pod raznim vidovima, počevši od vojnih analitičara. Mi smo zahvalni Bogu što je ona bila nagovještaj mira na ovim prostorima. Ona je učinkovito zaustavila djelovanje imperijalističkih ratnih ideologija kojima je okvir jugoslavenske države služio za ostvarivanje njihovih ciljeva. Ona se dogodila u zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća. U stoljeću koje je na ovim prostorima državno politički obilježeno jugoslavenskom tvorevinom koja je u svim etapama svojega postojanja na hrvatskim prostorima generirala napetost između Hrvata i Srba. Željeli bismo vjerovati da je i taj period hrvatske povijesti završen. Braćo i sestre, Hrvatska danas živi novo razdoblje svoje povijesti u suvremenom zajedništvu europskih zemalja. Potrebno je otvarati se novim izazovima europskog društva, ali istodobno čuvati i promicati hrvatski identitet i hrvatsko zajedništvo koje je niknulo kao plod hrvatske obrane, hrabrosti i mudrosti mnogih. I ne mislim samo na ljude na najodgovornijim položajima, kojima svakako dugujemo zahvalnost, nego i na jednostavne ljude koje je uvelike oblikovala molitva i vrijednosti vjere, na ljude iskušane patnjom. Devedesetih godina prošlog stoljeća hrvatski je čovjek iskusio svu milinu zajedništva, solidarnosti, mudrosti, znanja, požrtvovnosti i napose žive vjere, što se pretvorilo u spasonosni koridor prema miru. Upravo te vrjednote treba izučavati, na njih podsjećati i njih mudro ugrađivati u školske i akademske sustave, u gospodarske strategije, u dugoročno razvojne planove, u pronatalitetne politike. Mi, građani Hrvatske, možemo se nositi sa svim problemima, i onim najvećim, budu li zaživjele vrjednote mira i zajedništva za koje smo se izborili. Hrvatska čezne za unutarnjim prijateljem. Zato kao zagrebački nadbiskup, molim tebe, hrvatski politički dužnosniče, da budeš prijatelj hrvatskomu narodu; molim tebe, koji radiš u sudstvu, tebe u kulturi, tebe u znanosti, tebe u sportu, tebe u medijima, tebe u gospodarstvu da budeš prijatelj hrvatskomu narodu; pozivam tebe, brate i sestro u vjeri, gdje god bili, da budete prijatelji narodu svomu. Ovdje u Kninu obraćam se i vama poštovani sugrađani srpske nacionalnosti: budite prijatelji zajedničke nam domovine Hrvatske. Ovdje su naši korijeni, ovdje nam je zajednička sadašnjost i budućnost. Bog nam daruje mogućnost življenja u zemlji koju nam je on povjerio i za koju ne samo mi, nego mnogi koji je upoznaju kažu da je lijepa. Zemlja je to u kojoj možemo zahvalno živjeti čuvajući vrijednosti života i obitelji; zemlja u kojoj se treba naći dovoljno posla za sve; zemlja koja može razveseliti srce i čovjeka učiniti čovječnijim. Hrvatska himna, čiji zvuci danas odzvanjaju Kninom, nigdje izrijekom ne spominje Boga, no svakim stihom upućuje na Stvoritelja. Samo je On mogao stvoriti takvu ljepotu ravnica, planina i mora, potaknuti toliko junaštvo i milinu, o kojoj stihovi lijepe naše pjevaju. Kao vjernici danas molimo Trojedinoga Boga da očinskom brigom blagoslovi i štiti domovinu nam Hrvatsku, a mi mu kao pradjedovski zavjet ostavljamo vjernost i zahvalnost: dok nam njive sunce grije, dok nam hrašće bura vije, dok nam mrtve grobak krije, dok nam živo srce bije. Danas, danas se ovdje vidi da Hrvatska prepoznaje što je vrijedno. Kao narod koji naročito časti Bogorodicu osjećamo koliko nam je potreban njezin zagovor, da bismo lakše prihvatili Božju volju. Da bismo bolje čuli što nam to Gospodin govori, obnovimo svoj zavjet s krsnoga vrela, ohrabreni pouzdanjem koje je svjedočio blaženi Alojzije Stepinac. Stoga se na kraju poniznom molbom obraćam Gospi Velikoga hrvatskoga krsnoga zavjeta: U srcu tvoga starodrevnog Knina primi naš zavjet, vrjedniji od zlata, blagoslov spusti s nebeskih visina. Ti, Kraljice i Majko Hrvata. Amen.

Juraj Jezerinac (biskup Vojnog ordinarija)

Draga moja hrvatska braćo i sestre, okupila nas je danas ovdje ljubav i sjećanje na naše pokojne branitelje, na sve nestale, zatočene i neidentificirane borce. Okupio nas je danas Dan domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i (….) hrvatskog savjeta koji danas posebno štuje Vojni ordinarijat. (…) braću i sestre, supruge i sve nas. I ova smrt za nas je (…) poruka da se ovu zemlju može obraniti i danas izgrađivati samo u ljubavi i zajedničkoj slozi. I ova smrt, braćo i sestre, za nas je pouka da ne dopustimo bilo kakve podjele, nesloge i podjele nas razdvajaju, a sloga ujedinjuje. Stoga bih želio da nas ova memorija učini još više složnima, ujedinjenima oko vrijednosti za koje su živjeli i dali svoje živote naši hrvatski branitelji. Braćo i sestre, upravo nam je danas jako potrebna nada u ovim našim vremenima. U toj vjeri i nadi mi se okupljamo na mjestima pogibelji naših branitelja, (…) i grobljima sa sigurnošću i čvrstom nadom da je Bog, pravedni božji sud, iznad svih zemaljskih tribunala. Da je riječ božja koja najbolje prepoznaje misli i srca naših branitelja, uvijek jedini i sigurni pravorijek istine. A sada vas pozivam, braćo i sestre, (…) molitve izrečene i mi zajedno sudjelujemo.

Josipa Rimac (gradonačelnica grada Knina)

Poštovana predsjednice RH dozvolite mi da na samom početku prije svih, s velikom zahvalnošću, pozdravim obitelji naših poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, hrvatske ratne vojne invalide (…). Poštovani potpredsjednici Hrvatskog Sabora, saborski zastupnici, župane Šibensko-kninski. Hrvatice i Hrvati, domovinske i iseljene Hrvatske. Kninjanke i Kninjani, dragi gosti i uzvanici dobrodošli u kraljevski grad Knin, srednjovjekovnu hrvatsku prijestolnicu. Dobrodošli u grad hrvatskih knezova i kraljeva na središnju proslavu 20. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja. To je Dan pobjede i Dan domovinske zahvalnosti, to je Dan hrvatskih branitelja, to je dan hrvatskog ponosa i slobode. Sve vas pozdravljam i zahvaljujem što ste danas ovdje došli odati počast i iskazati poštovanje onima koji su nam podarili slobodu – hrvatskim braniteljima. Dok sam razmišljala kako vas danas pozdraviti ovdje u Kninu prisjećam se vapaja pokojnog biskupa Badurine upućenog 1990. godine pobunjenim Srbima u Kninu u kojem zaziva i izražava brigu za nas Hrvate ovdje u Kninu. Poziva na mir. Ali prisjećam se i zapisa don Mirka Barbarića Pozdrav iz Knina, 10.10.1991. u kojem svjedoči o stradanjima Hrvata u kninskom zatvoru. Zato pobjeda, izvojevana u veličanstvenoj vojno-redarstvenoj operaciji Oluja bila je i ostala kruna (…) težnje hrvatskog naroda za ponovnom uspostavom hrvatske državnosti i potpunom neovisnošću s pravom ga smijemo zvati i danom svih hrvatskih pobjeda. Zato slavimo Dan hrvatskih branitelja, dan naših heroja čijom smo nesebičnom ljubavlju spašeni od velikosrpske agresije, a pod vodstvom vizionara i stvoritelja suverene i samostalne Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom. Hrvatski branitelji su podnijeli najveći teret života i nikad ne smijemo zaboraviti da je preko 15 000 branitelja dalo živote za Hrvatsku. Zato je njima u čast jučer posvećena crkva Gospe velikog hrvatskog krsnog zavjeta. Mi Kninjani osobito smo ponosno što je naš grad, grad velikog hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira, grad u kojem je pisana povijest Hrvata, središnje mjesto srednjovjekovnog uspona i pada nakon 900 godina doživio narodno i državotvorno uskrsnuće. U ovom hrvatskom kraju i u ovom gradu koji je pržen suncem, branjen burom, zaliven potocima krvi, kroz stoljeća na braniku vjere i hrvatstva, prošao kroz oganj i (…) ali je ostao uznosit i vjeran svom narodu i svojoj domovini. Riječi prvog hrvatskog predsjednika, vrhovnika oružanih snaga dr. Franje Tuđmana izrečene na kninskoj tvrđavi 6. kolovoza 1995.: Imamo Hrvatsku, neka nam budu vječna jeka, poticaj i nadahnuće, neka na našoj ponosnoj stini pradidova vječno vijori hrvatski stijeg – simbol pobjede, slave, ponosa našeg hrvatskog naroda. Stoga, drage moje Hrvatice i Hrvati, svi vi koji volite i poštujete jedinu nam domovinu Hrvatsku dostojanstveno slavimo danas i ne samo danas nego i uvijek naše časne i veličanstvene pobjede. Ne dopustimo nikome da nam ugasi luč slobode, onu luč koju su naši heroji podarili svome hrvatskom narodu. Čestitam vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja i 20. obljetnicu VRO Oluja. Želim da se ugodno osjećate u našem kraljevskom gradu Kninu, kao svoji među svojima i svoji na svome. Neka nam vječno živi jedina domovina Hrvatska. Živjeli.

Dražimir Jukić (predstavnik Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi)

(…) hrvatski narode tako vas je lijepo vidjeti danas ovdje. Veliko je uzbuđenje za mene ovdje pred vama držati govor, sjećati se kako smo oslobađali povijesni kraljevski grad Knin. Sjećati se svih pripadnika HV-a, policije i Hrvatskog vijeća obrane koji su položili svoje živote za slobodu hrvatskog naroda. U čast na njih prije svega pozdravljam članove obitelji poginulih, zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, sve stradalnike Domovinskog rata, ratne zapovjednike, sve gardiste i specijalce, sve pripadnike MUP-a i pričuvnih postrojbi, pripadnike Hrvatskog vijeća obrane i sve one koji su na bilo koji način pridonijeli da danas imamo slobodnu i neovisnu RH. S posebnom časti pozdravljam predsjednicu RH, vrhovnu zapovjednicu oružanih snaga koja je od početka svog mandata stala uz hrvatske branitelje i zaštitu Domovinskog rata. Pozdravljam crkvene vjerodostojnike koji su kroz cijeli Domovinski rat, i poslije njega, uvijek bili uz hrvatske branitelje i hrvatski narod. Tako su i danas zajedno s nama u borbi za bolju hrvatsku. Pozdravljam obitelj prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Pozdravljam predstavnike veterana Slovenije, VSO, koji su došli zajedno s nama proslaviti pobjedu hrvatske vojske. Pozdravljam sve goste i uzvanike iz Hrvatske i iz iseljeništva. I na kraju pozdravljam gradonačelnicu Knina, gospođu Josipu Rimac i ostale domaćine koji su uložili ogroman trud da bi svi mi danas dostojanstveno proslavili 20. obljetnicu oslobodilačke operacije Oluja. Čast mi je danas govoriti s ovog posebnog mjesta, s kraljevskog grada Knina na čijoj je tvrđavi prije 20 godina naš prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman poljubio i pustio hrvatsku zastavu. Puno je simbolike bilo u tom činu, ali je i puno muke i teških trenutaka prošlo do te veličanstvene pobjede. Preko 15 000 ubijenih Hrvata i ljudi drugih nacionalnosti koji su Hrvatsku osjećali kao svoju domovinu. 180 000 razorenih domova, stotine tisuća protjeranih, za mnoge obitelji, a njih je preko 1000, (…) još nije gotov. I dan danas traže stratišta svojih najmilijih. Dragi prijtelji, 20 godina nakon Oluje koja je označila slobodu, ali i slom fašističkog plana tzv. Velike Srbije možemo biti ponosni. Ponosni što smo od prvog dana sudjelovali u oslobađanju naše domovine, što smo branili naše ljude, naše crkve, kulturu, tradiciju, povijest, i u konačnici istinu i pravdu. Bili smo na pravoj strani, strani svjetla i borili smo se za istinu i to nam nitko ne može oduzeti. Čitamo i slušamo ovih dana u medijima kako se zbog činjenice da Hrvatska slavi slavi svoju najveću pobjedu bune? i ljute oni koji su nas napadali i koji su po Hrvatskoj ostavili svoj krvavi trag. Na jednom im smetaju hrvatske institucije, hrvatski sveci, hrvatski domoljubi, smeta ih to što je hrvatska samostalna, suverena i priznata članica najvažnijih međunarodnih asocijacija. A mi im s ovog mjesta poručujemo – gospodo, branili smo svoje. Hrvatski branitelji, heroji, oslobađali su svoju zemlju, nisu za razliku od vas posezali za tuđom. I zapamtite – opet bi učinili isto. I pobijedili. Hrvatska predvođena s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom i s ratnim ministrom Gojkom Šuškom provela je pravedan oslobodilački rat koji je kulminirao vojno-redarstvenom operacijom Oluja. Hrvatska vojska ratovala je sukladno svim međunarodnim konvencijama. Hrvatska nikog nije protjerala, što je u konačnici potvrđeno i presudom Haškog suda. Današnja srpska politika bila je za odlazak Srba s ovog područja. Srpska politika je ta koja je ljude pozivala na odlazak iz Hrvatske, a današnje, njihovo tzv. žaljenje za žrtvama koje su sami posijali tek je žaljenje za neuspjehom njihovog paklenog plana Velike Srbije. Oluja je jedno od najvećih vrijednosti naše domovine jer je označila konačnu slobodu i mir u Hrvatskoj. Za taj mir i za današnju samostalnu suverenu Hrvatsku najzaslužniji su hrvatski branitelji, a ovo je naš dan. Zato me, kao hrvatskog branitelja, istinski žalosti što u ovom trenutku nisu s nama predsjednik Hrvatskog sabora, predsjednik Vlade RH. Obilježavanje Oluje trenutak je koji nas treba ujedinjavati. To je dan kad ne bi smjele biti prisutne političke ili bilo kakve druge podjele jer dostojno obilježavanje Oluje i svega onoga što ona predstavlja naša je nacionalna, državna obveza, ali i minimum pijeteta poginulim braniteljima, njihovim obiteljima koji ih i danas oplakuju, prema invalidima i svim žrtvama velikosrpske agresije na Hrvatsku. U tom kontekstu moram se osvrnuti na najteže invalide Domovinskog rata i hrvatske branitelje koji već mjesecima u Savskoj 66 prosvjeduju za svoje i naše dostojanstvo. Pozivam ministra branitelja i predsjednika Vlade da zatome taštinu i da postupe časno prema onima koji su im omogućili da danas budu tamo gdje jesu. Hrvatski branitelji ne traže ništa, a spremni su opet podnijeti žrtvu i teret teške gospodarske krize, kao i svaki čovjek u našoj Hrvatskoj. Ali gospodo, nećemo dozvoliti da se prema onima koji su nesebično dali sebe onda kad je najteže, najviše trebalo danas ponašate kao da su teret, jer oni to nisu. Ti časni ljudi, ako zatreba, spremni su Hrvatsku dovesti do novih pobjeda i nikad to nemojte zaboraviti. Dragi hrvatski narode, dragi hrvatski branitelji, drage obitelji poginulih, zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, poštovani predstavnici državnih i lokalnih vlasti, poštovani crkveni vjerodostojnici i svi prisutni od srca vam čestitam Dan domovinske zahvalnosti i Dan pobjede i Dan hrvatskih branitelja te 20. godišnjicu veličanstvene operacije Oluja. Na kraju, dopustite mi da govor završim riječima našeg prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana: Sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto.

Kolinda Grabar-Kitarović (predsjednica RH)

Drage Hrvatice i Hrvati u domovini i svijetu,  i sve hrvatske državljanke i državljani, od srca vam čestitam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i 20. obljetnicu slavne vojno-redarstvene operacije Oluja. Poseban pozdrav svim hrvatskim braniteljima, ma gdje bili. Posebno danas moram pozdraviti sve one koji su sudjelovali u Oluji, posebno zapovjednike ratnih postrojbi, ali isto tako, moramo se u ovom trenutku prisjetiti i odati pijetet svim poginulim, umrlim i nestalim hrvatskim braniteljima, svim stradalnicima, svim civilnim žrtvama Domovinskog rata, napose djeci. Svim obiteljima poginulih branitelja i civila, svima koji su na bilo koji način izgubili ili život ili zdravlje za našu hrvatsku domovinu, uključujući i naše ratne invalide. Hvala vam od srca. Zahvaljujem vam svima na ovom iznimnom toplom dočeku danas u Kninu. Ne grije samo sunce, griju i vaša srca. Hvala vam na optimizmu kojega ovdje vidim danas, hvala vam na vjeri u svoj narod, na vjeri u našu hrvatsku domovinu, na vjeri u našu budućnost. Taj vaš optimizam, taj vaš duh i domoljublje i meni daje optimizam i vjeru u našu Hrvatsku. Vi ste moja snaga. Zahvaljujem vam na tome i moram vam reći volim te narode moj, volim te zemljo moja Hrvatska. Ovo danas nije samo proslava Oluje, ovo je svehrvatski slobodarski skup zajedništva i ponosa. Danas smo doista jedna Hrvatska. Došli ste iz svih krajeva Hrvatske. Došli ste iz mnogih krajeva svijeta, od Austrije i Bosne i Hercegovine do Australije i danas smo jedno, i Hrvatska ovdje i iseljena Hrvatska. Današnji je praznik u potpunosti zaživio unutar hrvatskog naroda i ogromne većine hrvatskih građana jer simbolizira sve naše pobjede. Mi smo narod koji slavi pobjede, a ne poraze. Mi smo narod koji zna cijeniti krvlju stečenu slobodu, jer rat je bio ovdje, a ne tamo negdje daleko. S ovoga mjesta želim jasno poručiti: Ovaj skup nije uperen ni protiv koga pa tako niti protiv Srbije. Danas slavimo svoju pobjedu i zajedništvo. Hrvatska danas proslavlja povratak u svoj ustavno-pravni poredak 10 400 kvadratnih kilometara svog okupiranog teritorija. S najdubljom zahvalnošću sjećamo se preko 200 hrvatskih vojnika poginulih u Oluji, dvoje nestalih i 200 000 hrvatskih kćeri i sinova koji su predvođeni vrhovnim zapovjednikom i prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom slomili kičmu velikosrpskoj politici Slobodana Miloševića i njegovih jataka u Hrvatskoj. No, Oluja je puno više od toga. No, Oluja je puno više od samo naše pobjede. Oluja je spriječila pad zaštićene zone Bihać i možda još i veći masakr nego što se dogodio u Srebrenici. Naposljetku, sigurno je vojni poraz pobunjenih Srba i slom Miloševićeve velikosrpske politike pridonio i padu njegovog režima i otvorio put demokratskim procesima u samoj Srbiji. Rekla sam to jučer u Zagrebu i reći ću opet i danas ovdje. Žalimo za svakim izgubljenim životom, i hrvatskim i srpskim. No, opet naglašavam da je uzrok tome bila Miloševićeva ekspanzionistička velikosrpska politika. Stoga nije dobro što su danas vrlo glasni u Srbiji baš oni koji su bili vrlo tihi u vrijeme okupacije trećine hrvatskoga teritorija ili su pak javno podržavali Miloševićevu politiku. Čak su proglašavani i mogućim Miloševićevim nasljednicima. Mi u Hrvatskoj ne želimo se vraćati u prošlost, pružamo ruku prijateljstva, suživota i tolerancije. Ne želimo srpski narod kao takav kriviti zbog agresije na našu državu. Ali nikada nećemo dopustiti da se agresor i žrtva izjednačavaju. Svake žrtve treba se sjetiti, svaka žrtva ima svoje ime i prezime, a svaki zločin počinitelja. No, nikada ne smijemo zaboraviti da je Hrvatska napadnuta iznutra i izvana i da je ponajprije zahvaljujući zajedništvu i pomirbi hrvatskog nacionalnog bića ostvarena veličanstvena pobjeda u Domovinskom ratu. Presudama haškog suda i međunarodnog suda pravde Oluja je dobila i međunarodnu legitimaciju. Danas bez imalo ustezanja možemo reći kako je to bila briljantno vođena i izvedena vojna akcija. Nitko od nas ne poriče da su se nakon Oluje dogodili zločini i ubojstva. No Oluja je čista kao suza i jedan je od zaglavnih kamena moderne hrvatske države. U ovoj prigodi želim istaknuti i neke vrlo važne činjenice. Prvo, hrvatski državni vrh i međunarodna zajednica činili su sve kako bi se okupirani hrvatski teritorij mirno reintegrirao, što su pobunjeni Srbi uporno izigravali i odbijali. Drugo, predsjednik Tuđman u svojem je proglasu pozvao hrvatske građane srpske nacionalnosti, koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni, da ostanu kod svojih kuća i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu dočekaju hrvatsku vlast. Treće, zapovijed o evakuaciji srpskog stanovništva s okupiranih područja potpisali su njihovi politički i vojni vođe Martić i Mrkšić. I kad danas srpski politički izjavljuju kako je Olujom proveden genocid nad srpskim narodom i to uspoređuju s genocidom u Srebrenici, s ovog mjesta im poručujem – gospodo okanite se mitova, laži i obmana. Gospodo, okrenite se europskoj budućnosti. Hrvatska nije neprijatelj Srbiji i ne sijte sjeme novog zla. Mi Hrvati, nasuprot tome, moramo biti veliki u pobjedi. Upravo grad Knin želim istaknuti kao primjer suživota i tolerancije. Najodlučnije odbacujem pokušaje nametanja teze kako su danas Srbi u Hrvatskoj građani drugog reda. Upravo suprotno, srpskoj nacionalnoj manjini zajamčena su sva građanska i manjinska prava po najvišim europskim standardima. Bila bih iznimno sretna kad bi ista takva prava kao Srbi u Hrvatskoj uživali i naši Hrvati u Srbiji. Hrvatice i Hrvati i svi hrvatski građani, zahvaljujući Oluji Hrvatska je danas cjelovita država, članica Europske unije i NATO saveza. U proteklih dvadeset godina puno smo postigli, ali i veliki su izazovi pred nama. Moramo učiniti sve da naše mlade zadržimo u našoj domovini. Ne smijemo dopustiti da žrtve koje su pale za našu slobodu budu žrtve za opustjelu i odumiruću Hrvatsku. Pitanje odumiranja nacije postavit ću kao jedno od glavnih tijekom svojega mandata. Želim zajedno s vama pokrenuti gospodarsku i demografsku oluju, kojoj će prethoditi široki nacionalni konsenzus. Samo novim hrvatskim zajedništvom možemo dobiti i tu bitku. Sve vas skupa pozivam da i ostatak dana provedemo u druženju i dostojanstvenom veselju, kako to doliči pobjednicima. Pozivam vas da večeras zajedno zapjevamo ovdje u Kninu u čast i slavu domovini i svim hrvatskim braniteljima. Na kraju, hvala vam još jednom što činite za našu hrvatsku domovinu i neka nam živi jedina i vječna najdraža domovina Hrvatska.

2014.

Ivan Vukić (umirovljeni brigadir HV)

Danas me je zapala osobita čast obratiti Vam se u ime svih branitelja za nas na ovom svetom mjestu i svetom danu za hrvatsku povijest. Zato mi dopustite i združiti svoje, a uvjeren sam i Vaše pozdrave. Znam da će to nekima izgledati čudno, ali mi koji vjerujemo u Boga, nama je to stvarnost. Zato ponajprije pozdravimo naše poginule i umrle prijatelje branitelje koji su svoj život ugradili u stvaranje slobodne i samostalne države Hrvatske; oni će taj pozdrav čuti. Pozdravimo i iskažimo svoje najdublje divljenje, poštovanje i zahvalnost prvom hrvatskom predsjedniku, vrhovnom zapovjedniku, Franji Tuđmanu. Zahvale ministru, Vojku Šušku i ratnim zapovjednicima koji više nisu s nama i onima koji su kroz povijest živjeli i umirali za samostalnu i slobodnu Hrvatsku. Pozdravljam sve majke i očeve, udovice i djece branitelja koji više nisu s nama. Pozdravljam sve ratne invalide koji su dio svog tijela ugradili u temelje dane nam Hrvatske. Pozdravljam vas dragi suborci, koji ste sad u zadnjim redovima, a kad je trebalo bili ste u prvim. Poseban pozdrav: uputimo našu najdublju zahvalnost i divljenje napaćenom stradalničkom Vukovaru i njihovim žrtvama i njegovim braniteljima. Isto tako, pozdravimo pripadnike HVO-a, jer njihov doprinos hrvatskoj slobodi je nemjerljiv. Pozdravljam svjetovne i crkvene vlasti, pozdravljam sve one diljem Hrvatske kojima je Hrvatska u srcu, a Oluja istinski simbol briljantne vojne pobjede slobode i državnosti. Dragi prijatelji, današnja proslava nije za nas ni proslava, ona je obveza i trajni zavjet koji imamo u dugove Domovinskog rata, a kojim moramo određivati suvremenu hrvatsku državu, državu pravednosti, prosperiteta i sloboda. No, moramo prostudirati da Hrvatska ne ide u dobrom smjeru, isto kao što je istina da strani branitelji mogu urušiti društvenu i političku izolaciju/situaciju/inovaciju i da ih se predstavlja kao rizičnu skupinu o kojoj se povremeno vrijedi brinuti. Zato s ovog mjesta poručujemo da hrvatski branitelji imaju svetu obvezu prema svakoj kapi prolivene krvi u obrani domovine, prema svakom suborcu, prema svim žrtvama Domovinskog rata. Poručujemo da smo spremni preuzeti bilo koje odgovornosti u izgradnji društva i odnosa u društvu, u kojem će važiti pravda, razumijevanje i dostojanstvo svakog čovjeka, društva, slobode i napretka. Kad govorimo o braniteljima, ovom prilikom imam potrebu naglasiti da govorim o svim braniteljima, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest, jer takvih u Domovinskom ratu nije bio zanemariv broj. Konačno, da je bio samo jedan takav, a bilo ih je dosta, njima odajemo zahvalnost i priznanje. Takvima je i danas mjesto s nama, ovdje u pobjedničkom postolju, a ne onima koji su 1991. veliki dio Hrvatske htjeli pripojiti Srbiji i koji danas tvrdi da su za to imali pravo i da bi to ponovili. S obzirom na činjenicu da se Hrvatska od ’91. do ’95. obranila i oslobodila oružjem, a operacija Oluja je kruna Domovinskog rata, kraljica svih naših bitaka i ponos koji ostaje za vječnost, slobodno možemo zaključiti ako je Domovinski rat temelj suvremene Hrvatske, a je, branitelji su temeljna vrijednost Domovinskog rata, a i današnje države. Mi, hrvatski branitelji, pripadamo onom dijelu hrvatskog društva, suboraca i njihovih obitelji, koji je za Hrvatsku najviše dao. Svoje zadaće u Domovinskom ratu izvršili smo uspješno i časno. Mora li se to isto reći za političke elite nakon završetka Domovinskog rata? Za kraj, hrvatski branitelji imaju snage i znanja doprinjeti pravednom, dostojanstvenom i prosperitetnom hrvatskom društvu. Nećemo dozvoliti da značaj branitelja bude na margini te da o njima odlučuju udruge problematičnih ciljeva, kao što i nikad neće imati svoje ideale. Uz pomoć Božju, učinit ćemo Hrvatsku onakvom za kakvu smo se borili. Bog vas poživi.

Josip Leko (predsjednik Sabora RH)

Dragi prijatelji slobode, mira i demokracije, prvo, srdačno želim pozdraviti sve hrvatske branitelje i stradale obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, stradalnike Domovinskog rata. Pozdravljam predstavnike Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova. Pozdravljam poštovanog predsjednika Republike Hrvatske i predsjednika Vlade Republike Hrvatske. Poštovani uzvanici, veleposlanici, gospodo i gospođe, ovo je dan, dan pobjede i domovinske zahvalnosti i dan hrvatskih branitelja i najveći hrvatski praznik slobode i demokracije. Pobjeda u Oluji svim našim građanima donijela je dugo željeni mir, omogućila povratak normalnom životu, radu za bolju budućnost, brigu za nove generacije. To su trajne vrijednosti hrvatske budućnosti. U ovoj svečanoj prigodi iskazujem zahvalnost svim hrvatskim braniteljima koji su sudjelovali u obrani zemlje od nametnutog raka i oslobađanju okupiranih područja od velikosrpske agresije. Hrvatska je do pobjede u Domovinskom ratu i života u slobodi i demokraciji došla zahvaljujući jedinstvu svih svojih domoljubnih i slobodoljubljivih građana. Za neovisnost, slobodu i demokratsku hrvatsku državu borili su se iz ljubavi prema domovini. Nismo ovisili o našim političkim uvjerenjima, vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti odlazeći u obranu domovine. Prema svim hrvatskim braniteljima, naročito prema onima koji su položili svoje živote za slobodnu, samostalnu, demokratsku Hrvatsku izražavam svoje najiskrenije poštovanje i divljenje. Međutim, izražavam svoje duboko žaljenje što su na njihov najveći dan, danas, na naš praznik slobode, u današnjoj europskoj Hrvatskoj, prisutne duboke društvene podjele i umjetno stvoreni razlozi, koji bi Hrvatsku da su postojali tijekom Domovinskog rata, zasigurno doveli do poraza i potpunog uništenja. Sada, danas, kada Dan pobjede domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, nakon dugih godina hrvatskih generala i sjene haških optužnica, slavimo najveličansniju hrvatsku vojno-redarstvenu Oluju slobodno, dostojno i dostojanstveno. Pojavile su se neke snage kojima to naše jedinstvo ne odgovara. Nikako i nimalo i nikada ne slažem se s takvom politikom bilo sa koje strane dolazila; ne opravdavam i osuđujem posijano sjeme razdora. Upravo iz poštivanja prema svemu što su hrvatski branitelji dali za Hrvatsku odlučio sam danas sudjelovati u ovoj velikoj proslavi slobode kako bih upravo ovdje naglasio i rekao: zabrinut sam dubinom krize i podjela u hrvatskom društvu. Dugo u Republici Hrvatskoj opterećeni smo teškom gospodarskom krizom nezakonja i nezaposlenosti. Umjesto podjela, svi s istim naporima moramo osigurnati bolju budućnost i nama i našim budućim generacijama. To možemo samo ako budemo prihvaćali jedni druge, poticali snošljivost, uljuđenost te poštivali legitimnost državnih institucija i demokratski proces. Mržnja nikom ne koristi, a društvena mržnja opasna je za budućnost hrvatskog naroda. U demokratskom društvu ne vrijedi pravilo „tko nije s nama, taj je protiv nas“. Postignuta demokratska prava i slobode ne možemo sačuvati ako ne čuvamo naše demokratske institucije. Sve naše interese, sve naše probleme, nas i našeg društva, moramo rješavati kroz demokratske institucije. Dužni smo to prema našim braniteljima, a posebno prema poginulima i njihovoj žrtvi za slobodu. Dužni smo to i budućim generacijama hrvatskih građana i hrvatskog naroda. Dostojanstvena proslava velikog praznika slobode mora biti osigurana u slobodi na demokratski način i u budućnosti. Za deset, dvadeset trideset ili sto godina. Na kraju, poštovane gospođe i gospodo, hrvatskim građanima, posebice Vama, hrvatskim braniteljima i Vašim obiteljima, u ime svoje osobno čestitam ovaj veliki dan slobode s najboljim željama da za budućnost jedine Hrvatske. Živjeli.

Ivo Josipović (predsjednik RH)

Poštovane obitelji poginulih branitelja, poštovani branitelji, visoki dužnosnici Republike Hrvatske, pripadnici oružanih snaga, dame i gospodo, građanke i građani Republike Hrvatske, čestitam Vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja. Na ovaj veliki blagdan kad slavimo našu slobodu moramo se sjetiti prije svega svih onih koji su dali svoj život za našu slobodu. Moramo se sjetiti svih onih koji su dali svoje zdravlje za našu slobodu. Moramo se sjetiti svih vojnih i civilnih žrtava rata. Danas, kada uživamo u slobodi, moramo znati da je hrvatska pobjeda u Domovinskom ratu otvorila put miru na cijelom jugoistoku Europe. To je velika zasluga naših branitelja, velika zasluga vodstva Republike Hrvatske iz tog doba, velika zasluga cijelog hrvatskog naroda. Hrvatska je pobijedila u ratu, Hrvatska mora pobijediti u miru. Kada kažem da Hrvatska mora pobijediti u miru znači da moramo pobijediti prije svega gospodarsku krizu, moramo pobijediti bijedu, moramo pobijediti sve one nedemokratske tendencije koje još uvijek prepoznajemo u hrvatskom društvu. Vukovar je hrvatska svetinja, Knin je hrvatska svetinja, i danas, evo, po prvi puta otkad slavimo i obilježavamo ovdje Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, svi zajedno smo postavili ovdje vijenac u čast i slavu poginulih branitelja. Bili smo zajedno, i oni koji su na vlasti i oni koji su u oporbi; branitelji, kulturni, vjerski, civilni djelatnici. Bili smo udruženi u ljubavi prema domovini i takvi ćemo i ostati. Dragi prijatelji, hrvatska sloboda, hrvatska demokracija, ljudska prava, gospodarski napredak su oni ciljevi koje su nam naši branitelji s pobjedom u Domovinskom ratu ostavili kao dužnost. Ovdje, mogu obećati u ime svih nas, činiti ćemo sve da nam Hrvatska bude uspješna, prosperitetna država. Još jednom čestitam Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.

Zoran Milanović (predsjednik Vlade RH)

Dame i gospodo, uvaženi gosti, pozdrav svima, a naročito onima koji drugu godinu zaredom deru svoje grlo nama neka dođu zviždati na Markov trg, jer to je mjesto gdje se zviždi, a ovo je mjesto gdje se poštuje, gdje se poštuje sve one koji su pali za Hrvatsku i koji nisu na margini društva i to želim naglasiti, to nije istina i to nikada nećemo dopustiti. To su ljudi koji su nam važni kao i naša braća i sestre, i koliko god se neki trudili tvrditi drukčije, branitelji u Hrvatskoj, svi branitelji u Hrvatskoj, muškarci, žene, svi oni koji su za Hrvatsku dali kap znoja, a kamoli kap krvi ili svoj život, nama su jako važni i na srcu su nam i bit će nam u srcu cijeli život. Ali nisam ovdje da bi to ikome posredno dokazivao ili se pred bilo kim pravdao jer moja vlada je narodna vlada i izabrao nas je hrvatski narod, većinom Hrvatice i Hrvati. I dok je tako, upravljat ćemo ovom zemljom i voditi je na pravi put, a reći ću vam koji je to. To je put hrvatskih interesa. To je put kojeg je Hrvatska nažalost izgubila nakon što je ona kula gore i tvrđava prije tisuću godina pala pod tuđina. Taj tuđin je bio Otoman, bio je Austrijanac, bio je Mletak, bio je Talijan. I njemu je Hrvatska bila kolonija i mi smo mu bili stranci. Tisuću godina smo čekali priliku da imamo svoju državu. Još jednom, i stotinu puta nakon toga, hvala Vam svima onima koji su za tu državu dali sve: život, imovinu, svoju rodbinu, ono što im je najdraže. Tisuću godina mi smo radili, borili se i ginuli za strance koji su nas tretirali kao strance. Danas, to nisu naši neprijatelji, zajedno smo u Europskoj uniji, zajedno gradimo bolju budućnost, ali mi želimo bolju sadašnjost. Želimo naprosto da o vlastitim interesima odlučujemo mi u Hrvatskoj. Biti član Europske unije ne znači ne braniti svoje interese i ne reći jasno što ugrožava hrvatsku samostalnost, što ugrožava hrvatsko pravo: da upravljamo svojim novcem, svojim resursima, svojim prirodnim bogatstvima, svime onime za što je ovaj narod tisuću godina, ne zadnjih pedeset godina, nego tisuću godina služio drugima i ti drugi su mu izvlačili sve bogatstvo. Svi ovi svjetionici, svi oni molovi, sve ono što je građeno u Dalmaciji, stranci su gradili za sebe, ne za nas i naše pretke. Ovo je naše vrijeme, ovo je vrijeme za svaku vlast, svaku narodnu vlast u Hrvatskoj. Jer svaka vlast u Hrvatskoj je bila narodna vlast. I ona Franje Tuđmana, kojem ovom prilikom također iskazujem poštovanje. I ne mislim da je lijepo da mu se fućka, jer je bio hrvatski predsjednik u vrijeme kada je to bilo najteže i kada je najteže bilo donositi odluke i kada je svaka odluka izgledala jednostavno, a bila je sto puta teža nego danas. Dragi prijatelji, dragi građani Hrvatske, dragi branitelji, drage Kninjanke i Kninjani završiti ću s onim riječima s kojima sam završio i prošle godine, a koristio ih je jedan državnik prije sedamdeset godina na početku jednog, odnosno na kraju jednog velikog rata, 2. svjetskog rata i sve što je rečeno odnosi se na nas i na svaki rat; u ratu pa i u porazu, otpor i prkos, u pobjedi velikodušnost, u miru dobra vjera. Živjela Hrvatska i živjeli!

JAZOVKA TRANSKRIPT

2016.

Vjekoslav Huzjak (biskup Bjelovarsko-križevačke biskupije)

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga Amen. Mir vama. Draga braćo svećenici, dragi župniče, drage časne, poštivani predstavnici islamske vjerske zajednice, poštovani predstavnici državnih vlasti, izaslanice predsjednice, ministre, predstavnici lokalnih vlasti domaćih, predstavnici svih udruga koji ste danas ovdje na ovom mjestu okupljeni, draga braćo i sestre. Sve vas od srca pozdravljam na ovome mjestu koje je mjesto tuge i žalosti, ali je mjesto povijesnoga sjećanja, mjesto na kojem se sjećamo svih onih koji su stradali, koji su poginuli, na pravdi Boga što kaže narod, koji su stradali, pobijeni, bačeni, sakriveni. Očito sakriveni iz vrlo jednostavnog razloga – htjelo se sakriti zločin. Htjelo se sakriti ono što je učinjeno zlo. Mi kao kršćani, kao vjernici, sve žrtve, svaku patnju i svako trpljenje tih nevinih ljudi stavljamo na oltar pred Gospodina. Molimo ga da blagoslovi svako trpljenje nevino, da blagoslovi svakog čovjeka ubijenog, kojemu je nasilno oduzet život iz razloga koji su uglavnom ideološki. Ali kao kršćani, kao vjernici, mi dok slavimo euharistiju i ovu žrtvu, mi u isto vrijeme molimo Gospodina za oproštenje svojih slabosti, propusta, grijeha, nedosljednosti i imamo snage kao kršćani, kao vjernici moliti Gospodina i za one koji su ubijali, klali, koji su odlučivali o ubojstvima jednako tako krivi, jednako tako nose na duši i na savjesti zlo koje je učinjeno. Mi molimo Gospodina osobito u ovoj godini milosrđa da nama svima iskaže milosrđe osobito onima čije zlo je veliko i čiji je grijeh velik. Zato dok stojimo okupljeni oko oltara upiremo pogled u Krista Gospodina, Spasitelja našega jedinoga. Spasitelja koji visi na križu ne kao znak slabosti i kao znak pobjede zla nego visi na križu kao znak pobjede nad smrću i nad grijehom jer križ nije zadnja riječ nego je zadnja riječ pobjeda života nad smrću, uskrsnuće Njegovo, koje upiremo pogled s vjerom da ćemo svi, i oni naši dragi pokojni koje se danas ovdje spominjemo, a i mi koji hodimo ovom zemljom danas, hodeći nad jamama i nad grobištima naših dragih pokojnih, u uskrsnuću naći smisao života svojega i naći se zajedno s njima jer u Bogu sve živi i u Bogu sve umire. Nismo, braćo i sestre, na ovoj zemlji ničiji, nismo na ovoj zemlji prepušteni sami sebi, nismo na ovoj zemlji oni koji su bez nade. Uskrsnuće je naša nada jer je pobjeda života. Skrušimo se zato pred Gospodinom i molimo ga oproštenje svojih slabosti i grijeha. Draga braćo svećenici, dragi predstavnici političkoga života naše drage hrvatske domovine, dragi predstavnici udruga i društava svih koji ste ovdje, draga braćo i sestre. Slušali smo Božju riječ koja nam doziva u svijest, u pamet uopće razlog zašto se mi ovdje okupljamo. Jer kad ne bi bilo nade u uskrsnuće i kad ne bi bilo nade u vječni život što bismo mi radili ovdje? Mi bismo ovdje mogli jedino okupiti se, žalostiti se i u srcima gušiti mržnju prema onima koji su zla činili. Ali mi nismo zato ovdje. Mi smo ovdje prije svega da svoju molitvu i svoju muku predamo Bogu našemu po životu, po smrti i po uskrsnuću Krista Gospodina koji nam vrlo jasno govori: „Ja sam put, istina i život.“ Ocu nebeskom, Bogu vječnom i svemogućem može se doći jedino po meni. Jer on je bogočovjek koji među nama svjedoči božju ljubav i milosrđe. On je onaj u čijemu životu mi vidimo sve živote od postanka svijeta do ponovnog Kristova dolaska, do sudnjega dana. On je onaj u čijemu životu i uskrsnuću mi promatramo i živote naših pokojnika, osobito ovih koji su pobijeni, stradali, mučeni, koje je mržnja bacila u jamu ovu na Jazovki ili u jame širom naše drage domovine, ma i širom svijeta. Jer mržnja i smrt drugo ne zna nego ubijati. Mržnja i smrt ne zna ništa drugo nego uništavati, rušiti, paliti, a život braćo i sestre, život koji gradimo mi s Bogom i u Bogu, taj život ima snage graditi, planirati za budućnost, taj život ima snage okrenuti se u prošlost, vidjeti što se dogodilo, moliti i oprostiti, taj život ima snage pokazati da je život jači od smrti i da je smrt slaba, preslaba da bi mogla nadvladati ono što je Bog nama darovao po sinu svome u snazi i milosti duha svetoga pokazujući nam put u život, jer kada Isus za sebe kaže: „Ja sam put“, nije to put u smrt nego put u život, zato on jest i istina i život. I oni kojih su pobijeni, ali i onih koji su ubijali jer oni su bježali pred sobom i pred svojom savješću i zato su bacali ljude u jamu inače bi ih bili pokopali javno. Bježali su pred sobom, pred svojom savješću, bježali su pred budućnošću, bježali su pred onim što zapravo se ne može izbjeći, a to je danas evo ovdje mi stojimo na tom grobištu kao i na grobištima diljem hrvatske drage domovine prikazujući Bogu molitvu i žrtvu euharistijsku, ne krvnu. Žrtvu za njih, ali i žrtvu s njima jer i oni su pobijeni zato jer se nekome nisu dopali, jer su bili oni koji život svoj vide s Bogom, koji život svoj vide u svojoj domovini, u hrvatskoj domovini. One koje su smatrali ili su ih neprijatelji smatrali da su oni slabi ili da će biti prijetnja. Dakle njih je pobio, njih je pobila mržnja i strah jer onaj koji ubija, on se boji. On se boji onoga kojega ubija, zato ga ubija. Koliko god se činilo da je on nadmoćan, da je on silan, da je on veli, on je zapravo malen i zapravo gmizav, puza po zemlji, puza kao zmija jer nema snage uzdići se do razine ljudskoga, a o kršćanskom uopće da ne govorimo ili o vjerničkom osjećaju bilo koje vjere, da uopće ne govorimo. Zato braćo i sestre kad mi ovdje stojimo i molimo, mi molimo za duše naših dragih pokojnika, molimo za njihove živote, mi molimo za ono neostvareno u njihovom životu. Koliko je tu bilo ljudi i starijih i mlađih, koliko je tu bilo duhovnih zvanja, koliko je tu bilo budućnosti koja je mogla dati novi život, novi zamah hrvatskoj domovini, nije joj se dopustilo. I zato mi danas Bogu prikazujemo ovu žrtvu moleći za njih iz duše, iz srca, slobodni, slobodni od svakoga zla, slobodni od svake mržnje, slobodni od svega onoga što čovjeka pritišće u zemlju, što ga gura u blato. Nego mi kao kršćani kao vjernici dižemo svoj pogled, dižemo svoj pogled Bogu koji nas nosi i daje nam snagu prevladati zlo i smrt. Danas se slavi dan antifašizma. Kad mi razmišljamo o antifašizmu ovdje na ovom mjestu onda se pitamo tko je pobio ove ljude ovdje? Je li ih pobio fašizam ili antifašizam? U Hrvatskoj nažalost antifašizam. Ali taj antifašizam je jednako komunizam tako da antifašizam moramo staviti pod navodnike jer to nije to. Antifašizam po sebi bi trebao biti nešto što je protivno svakom totalitarizmu, što je protivno onome što ne poštuje čovjeka i što čovjeka smatra predmetom i može ga zgaziti, a ono što mi tražimo kao kršćani i kao vjernici je poštivanje svakoga čovjeka, poštivanje njegovog dostojanstva. Jesu li ti ljudi bili krivi? Slušali smo nedugo, ne tako davno na televiziji od ministrice vanjskih poslova da su oni koji su na Bleiburgu stradali, a to je simbol za sva stradanja u Hrvatskoj, da su oni bili krivi, ali im krivica nije dokazana. Braćo i sestre, nitko na to nije reagirao javno, ali to je zapravo strašna istina naše stvarnosti. Da se može izreći nešto takovoga, nešto tako gruboga, brutalnoga, nešto tako nečovječnoga, neljudskoga, a onda to neljudsko proizvodi i dalje svoje rezultate, svoje plodove. To znači da su oni bili krivi jer su bili Hrvati i sve što je hrvatsko je krivo. Braćo i sestre ne smijemo se dopustiti mi kao vjernici, kao kršćani, kao ljudi. Ne smijemo dopustiti da takva logika prevlada u društvu. Jer što se događa? Nama se nameće krivica, nama se nameće krivica jer se osuđuju jedni simboli, a drugi se prešutno dižu i uzdižu. Dakle na taj način se zapravo ponovno stvaraju podjele, produbljuju se podjele u društvu svjesno ili nesvjesno. Tko tome služi, sve ono što se može upotrijebiti, osobito mediji nažalost, ali mi braćo i sestre ne smijemo dopustiti da ta logika podjele i ta logika netrpeljivosti i mržnje uđe u naša srca. Jučer sam gledao na televiziji i slušam čovjeka iz politike koji govori kako je ovdje u Hrvatskoj sada na vlasti revizionizam povijesti. A ja vas sada pitam, zdravoj svijesti i pameti svakoga od nas, ako je Hrvatska povijest građena do sada i rađena na krivim činjenicama, na lažima, na nedostupnim podatcima, na skrivanjima, je li tu povijest treba revidirati? Jel’ treba reći da je Jazovka grobište gdje su pogubljeni i bačeni mnogi nevini, ne krivi. Jel’ treba reći da su ovdje okolo još pitaj Boga, župnik mi kaže: „Ne zna se točno“, gdje su još jame zazidane na kojima je naraslo drveća, gdje su jame širom hrvatske domovine, gdje su pokapani ljudi, pa jel’ to treba reći, jel’ to istina? Jel’ je to fašizam? Jel’ je istina fašizam? Ne, istina je put jedini kojim čovjek može doći do sebe. I ti ljudi koji su ubijali, ali i njihova djeca i njihovi sinovi i unuci jednako tako moraju doći do istine, ne može ih osloboditi nikakva laž. Ali oni i dalje nam nameću i sebe nameću kao prave, kao moderne, kao one koji nas vode u budućnost, u koju budućnost? Zato braćo i sestre mi smo odgovorni, nemojmo nikad prebacivati odgovornost na nekoga drugoga, nisu drugi odgovorni nego mi. Mi smo odgovorni za svoje živote, mi smo odgovorni za svoje obitelji, mi smo odgovorni za svoj hrvatski narod, mi smo dogovorni za svoju hrvatsku domovinu, mi smo odgovorni za svakoga čovjeka koji u njoj živi. Tu odgovornost, kako ćemo vršiti? Mana svim razinama, od one osobne do svih onih razina na kojima jesmo, radimo, stvaramo, učimo, poučavamo, vodimo, pokazujemo primjerom. Idemo na izbore, dajemo glas. Odgovornost svakoga građanina Republike Hrvatske je doći i reći na izborima što misli o svojoj domovini, o svojoj državi, o svojoj vlasti. Laž je braćo i sestre, laž: „Nemamo za koga“. Kako nemamo za koga? Imamo ljude, imamo tamo, ne znam, kandidata more. Borimo se zato da imamo pravednu domovinu. Borimo se zato da imamo istinitu domovinu. Nije to borba ni protiv koga nego je borba za istinu. Braćo i sestre, ako istina prevlada, ako pravednost prevlada onda će ono što je zlo otpasti samo po sebi, nema mjesta. Ali ako mi puštamo… ja znam reći često da mi u Hrvatskoj zapravo još uvijek smo u komunizmu. Jer kad razgovaramo s ljudima, ja razgovaram s vama dakle, tu koji ste jel’. Dođu izbori: „Ma i ovako i onako će to netko drugi odlučiti, što ćemo ići na izbore.“ Dakle, što to znači? Koji su to oni drugi? Partija. Tako je bilo pedeset godina. Kad je bilo samo jedan kandidat i mogao si dati glas za jednoga. Ali braćo i sestre mi danas živimo u drugačijem svijetu kojega mi moramo izgraditi, mi moramo u svojim glavama stvari staviti na svoje mjesto jer ako ne stavimo na mjesto u glavama neće se spustiti u naša srca. Jer ako pustimo da i dalje ljudi vode koji ne vole svoju domovinu, koji ne vole narod iz kojega su potekli, kol’ko je to njihov narod ja to ne znam, ali koji ne vole hrvatsku domovinu kako nam može biti bolje. Jer svi oni ekscesi koji se događaju čak i na sportskim terenima pokazuju samo da ima ljudi koji ne vole svoju domovinu, odnosno ne vole Hrvatsku. Jel’ to njihova domovina ne znam, ali ja svojoj domovini braćo i sestre ne bih nikad učinio nešto što joj može nauditi i što je zlo. Jesu li ovi ljudi koji ovdje, za koje se molimo danas, jesu li za svoju domovinu učinili nešto loše, nešto zlo? Jesu li oni protiv nekoga bili? Ne, oni su bili za istinu i htjeli su graditi život u slobodnoj, u svojoj domovini. I to je bila krivica. Mi gledamo ljude koji danas ne razumiju hrvatsku kulturu niti je žele, niti je žele razumjeti. Nemojmo dopustiti da takvi ljudi vode domovinu. Ja nisam protiv nikoga i da se razumijemo, često nam spotiču Crkva se miješa u politiku. Ma nije… ja se ne kandidiram, dakle neću nikada biti kandidat ni za koje mjesto u državnoj službi niti u bilo kojoj stranci. Ali mi je stalo do hrvatske domovine i do moga naroda i do svakog čovjeka koji u Hrvatskoj živi, dakle bez obzira na nacionalnost, da može živjeti u dobru, u istini i u plemenitosti. To se može postići jedino da svi zajedno složimo glave i idemo naprijed, ne drugačije. Dokle god nas uspiju dijeliti razni interesi i različiti pogledi, tako dugo nam neće biti dobro. Mi smo mala domovina, mala Hrvatska, mali narod. Koliko nas u Europi ima? Nas je četiri milijuna jedva. Europa je preko pola milijarde. Dakle, mi smo mali postotak ljudi, ali braćo i sestre naša hrvatska kultura je stara, utemeljena na vrijednostima koje su vjerničke. Utemeljena na vrijednostima koje su kršćanske. Za krst časni i slobodu zlatnu ginulo se je hrabro i odvažno, skupljenih glava. Nije se pitalo jesi ti Jure, jesi Štef ili si Mate. Nego se borilo zato da se ima nešto što je sveto i u što se ne dira. Zato braćo i sestre mi ovdje danas, dok stojimo na ovom mjestu kao kršćani, što rekoh na početku, mi molimo za svoje pokojne, ali mi imamo snage u sebi kao vjernici, kao kršćani koji vjeruju u Kristov ponovni dolazak i da ćemo u njemu svi vidjeti svoje živote, svi. Nitko neće moći biti sa strane, nitko neće moći reći: „Mene se to ne tiče“. Svi ćemo doživjeti svoje živote u svjetlu istine Božje, prema tome mi možemo ovdje dok molimo za pokojne moliti i za one klali i ubijali. Moliti za njihovo obraćenje, još ih ima živih. Moliti da to zlo koje je učinjeno nas, braćo i sestre, ne zakoči u našem životu, nego da slobodni od toga zla čisteći svoju memoriju, kako nam je papa, sveti papa, naš papa Ivan Pavao II. govorio: „Očistite svoju memoriju od zla, nemojte ju očistiti od sjećanja na sve ono što se dogodilo“. Ali od zla, od mržnje, od svega što sputava, svega što stišče, što ne da k’o željezno, kliješta što stišću… oslobodimo se toga. Ne možemo drugačije nego s Božjom pomoću braćo i sestre, nema drugoga puta. Jedino nam Bog može dati snage da to učinimo. I zato to činimo s velikim oduševljenjem i s radošću i radi onih koji su pobijeni. Mislite da oni koji su pobijeni da se vesele kad je Hrvatskoj loše? Sigurno ne. Mole oni za nas, za sve nas, da naši životi budu danas svjedočenje za ono što je istinito, pravedno, i što je vrijedno, što je u smislu kulture hrvatskoga narode i hrvatske države sveto i u što se ne smije dirati. Ako svi budemo skupili glave, ako svaki na svom mjestu bude dao svoj doprinos da taj mozaik koji se zove Hrvatska izgleda lijepo i radosno. Svi volimo reći: „Lijepa naša domovina“, a doista je prekrasna, gledajući je izvana. Ali je ona prekrasna ili najkrasnija po nama braćo i sestre, po našim životima. Nije ona lijepa samo što ima lijepe predijele, šume, more, planine, doline, jel’… žitnicu, ma rijeke. Nije samo po tome lijepa, ona je lijepa po nama i ona će po nama biti lijepa i ostati lijepa. Zato se nemojmo bojati, ja uvijek kažem: „Nemojmo se bojati ni života“ jer ako se ne bojimo života onda znači da u toj lijepoj domovini ima onoga životnoga soka koji je ljudsko božanski, jer Bog nam daje život. Nemojmo se bojati života, ako se počnemo bojati života umrli smo, gotovi smo, nema nas! Nego, radujmo se životu i radujmo se ono što je lijepo, plemenito i što je istinito. I to na ovakvim mjestima imamo pravo s osobitom radošću i s osobitim ponosom. Zašto? Pa tu su ljudi koji su temelj onoga što je stvarano, jer mržnja prema njima, mržnja koja ih je ubila, mržnja koja je vladala godinama, desetljećima, ta mržnja je konačno došla kraju. Pustimo je, maknimo je iz naših srdaca, nemojmo pustiti da ona i dalje vlada našim srcima. Nego pustimo je vani, maknimo je i stvarajmo prostor gdje se ljudi mogu gledati jedan drugoga licem u lice, iskreno, ljudski, vjernički. Gdje se ljudi mogu gledati radujući se jedan drugome i stvarajući nešto novo, a to je Božji dar i Božji poziv. Eto braćo i sestre, danas dok molimo za naše drage pokojne mi molimo i za našu dragu domovinu, za sve one ljude koji su u njoj odgovorni za opće dobro, za dobro svih nas. Molimo jednako tako za nas, za naše živote da oni budu svjedočanstvo vjere, da si ne dopustimo da bilo što što nije dobro i plemenito prevlada u našim srcima, jer na taj način ubijamo sebe. Nego gradimo život istine i pravednosti, u toj istini imamo pravo tražiti istinu o svemu što se dogodilo. Nemojmo… ja nisam nikad za to da kažem: „Ah, pustite vi to,“ kao što neki sada govore, jel’, „pustite vi ono što je bilo, to je prošlo, idemo mi sada naprijed.“ Ma kuda? Kuda to mi idemo naprijed? Treba reći istinu o onome što se dogodilo, ne zato da mrzimo jedni druge nego da znamo tko je kadar u hrvatskom društvu izgraditi nešto dobro, plemenito i lijepo. I tome treba dati da gradi, toga treba gurati naprijed, „ajde gradi, ti možeš, ti znaš.“ Oni koji se naguravaju, a ne znaju, neće ništa sagraditi. Zato braćo i sestre nemojmo se bojati odgovornosti za sebe i za dvoju domovinu. Učimo mlade odgovornosti, nemojmo ih učiti samo da im sve treba dati i popustiti neka rade što hoće; propast će, upropastit će se. Učimo im, pomognimo im da odgovorno grad kod svoje obitelji, da odgovorno grade društvo u kojem žive i svoju domovinu. Svakog čovjeka, bez obzira na to tko je, što je, kako se zvao i odakle je došao. Zato braćo i sestre Krist uskrsli, koji ovdje svijetli nama kao nada, kao ovo sunce današnje. On svijetli nama kao sigurnost našega života i naših pokojnih, pobijenih, stradalih…. Nas samih koji danas živimo i generacija koje dolaze poslije nas. Molimo Gospodina uskrslog Spasitelja da nam i dalje bude i put i istina i život. Jer na tom putu ne moramo se ničega bojati, na tom putu ima mjesta za svakoga čovjeka, na tom put ima mjesta za svakoga od nas, na tom putu ima mjesta na kojemu ćemo se susretati i graditi ono što je dobro i plemenito – to je Božji poziv. To je put na koji nas zove danas svaka riječ, riječ evanđelja, riječ učiteljstva Crkve, riječ naših znanstvenika koji su istiniti i istinoljubivi, riječ umjetnika… svaka riječ koja je pozitivna i plemenita i lijepa zove nas na taj put. Neka Krist Gospodin i dalje bude naš put, istina i život do vječnosti. Na kraju ove svete mise, draga braćo i sestre, ja bih želio podsjetiti na ono što mi kao kršćani vjerujemo. Vjerujemo da u svetoj misi sudjeluje sve stvoreno – i crkva zemaljska, putujuća u kojoj smo mi i ona crkva pokojnika naših koji su u vječnosti i ona crkva zajedništva s Bogom, koja se raduje pred Bogom. To znači da u svetu misu uključujemo svakoga čovjeka i sve ono što je Gospodin Bog stvorio nama na dobro. Uključujemo naravno i svaku žrtvu, osobito onu koja je nevino stradala. Svi oni koji su pobijeni za rata drugoga svjetskoga, i u poraću. Sve one naše žrtve Domovinskog rata koje su prenesene da bi mi danas imali svoju domovinu Hrvatsku. Svakog čovjeka koji je nevin stradao, bez obzira na to tko je i gdje je stradao. Jer kao kršćani, kao vjernici, mi stojimo pred Bogom u istini. Mi stojimo pred Bogom neopterećeni. Mi stojimo pred Bogom u slobodi. I ta sloboda i ta radost življenja u Bogu je jedina nada koja nas može vući naprijed usprkos svim ljudskim slabostima, bilo osobnim bilo javnim, društvenim. Ta nada da je Bog naš život i da život uvijek pobjeđuje i ne može smrt biti zadnja. Kao kršćani mi smo uvijek optimisti, vječiti optimisti i molimo Gospodina da sve žrtve koje su pale na bilo kojem mjestu iz bilo kojeg razloga ne budu uzaludne nego da nam pomognu da mognemo više ljubiti brata čovjeka kraj sebe, da možemo s više entuzijazma graditi domovinu i sve ono što je dobro i lijepo i plemenito, da ono slabo i ljudsko otpadne samo po sebi. Budimo čvrsti uvjereni u ono što vjerujemo jer to je put našega spasenja, ali to je i put budućnosti Hrvatske. Zato vas ja s ovoga mjesta s velikom radošću blagoslivljem u Božje ime. U ime Boga milosrdnoga kojega zazivamo u ovoj godini milosrđa. Boga koji gleda čovjekovo srce, nutrinu, koji gleda misao, koji gleda ono što mi jesmo. Ne što bismo htjeli biti ni kakvima se želimo prikazati, nego ono što doista jesmo. Da nas tu Bog dohvati svojim milosrđem i ljubavlju i da nas vodi naprijed u ljubavi prema čovjeku i u ljubavi prema svojoj domovini. Jer to nikakav internacionalizam niti ikakvi izmi ne mogu zamijeniti niti nadomjestiti. Zato braćo i sestre budimo odvažni, hrabri u življenju svoje vjere i u onih, u življenju onih vrijednosti koje nas vode naprijed u životu. Znajmo žrtvovati ako je što potrebno iz svoga života da bi nam svima zajedno bilo dobro ili bolje, kao što je to Krist Gospodin učinio žrtvujući sebe za spas naš i za otpuštenje naših grijeha. To milosrđe Božje iskazano u Kristu Gospodinu zazivam na vas sve, na one koji su iza nas, koji su pokojni, koji su živote dali u obrani domovine ili su je dali zato jer su bili mržnjom zahvaćeni. U tu molitvu i taj blagoslov uključujemo sve one koji će doći pred nama, koji će doći i voljeti ono što mi volimo i graditi ono što je nama sveto.

Imam Admir Muhić (predsjednik Mešihata Islamske zajednice)

Neka je hvaljeno i uzvišeno Njegovo biće. Uvažena izaslanice predsjednice gospođo Esih, poštovani ministre gospodine Hasanbegoviću, cijenjeni biskupe, svećenici, braćo i sestre. Prenosim vam srdačne pozdrave, selame uvaženog muftije doktora Aziza efendije Hasanovića. Upravo na ovaj dan, sedamnaesti mjeseca Ramazana, kada muslimani poste uzdržavajući se inače od onog što je dozvoljeno. Opet smo danas, ove godine na Jazovki prisjećajući se svih žrtava, svih nevinih ubijenih, među kojima je bio i nemali broj muslimana stoga je prisustvo predstavnika islamske zajednice ovdje neophodno. Te zajednice koja ove godine obilježava sto godina od institucionalnog priznanja islama u Hrvatskoj. Želja mi je da ovi skupovi budu poruka mira, poruka dobra, da se zlu odupremo. Upravo onom zlu koji je počinio strašan zločin ovdje u ovoj šumi, a to ne samo da svjedoče ljudi danas prisutni ovdje i preživjeli, nego svjedoči i svjedočit će na sudnjem danu, mi koji smo vjernici vjerujemo u to, svo ovo drveće, svi ovi listovi zeleni danas koji lijepo ovako izgledaju, sve će svjedočiti za mučenike, šehide, oni koji su ubijeni na svirep, nedoličan način. Oni su naši svjedoci na dan suda. A na nama je da mi često se prisjećamo njih s ciljem, kako reče biskup uvaženi i uzoriti, da istinu pronosimo, to je naša istina iako bolna, ali istina jer mi takve zločine činili nismo i ono što možemo da uradimo, možda i domaću zadaću, kao što sam prošle godine govorio, obilježimo ne sebe nego puteve kojima ćemo doći i znati doći oni koji nisu bili u Jazovki. Na raskrsnicama, na putevima nema ni jednog smjerokaza Jazovka. Uradimo to, omogućimo i drugima da dođu ovdje. Zato ću sada za ubijene muslimane i sve žrtve izreći molitvu i pomolit se Svevišnjem Bogu za njihove plemenite duše da ih smjesti u džennet, odnosno raj.

Ivica Vukelić (član Hrvatskog Obrednog Zdruga Jazovka)

Poštovani hodočasnici spomen hod-pohoda Jazovka 2016. godine. Hvala vam u ime organizatora Hrvatskog Obrednog Zdruga Jazovka što ste i ove godine u ovolikom broju došli na Jazovku. Dokle god mi dolazimo na Jazovku, koja je postola simbolom svih hrvatskih stradanja ne dozvoljavamo da se zlodjela nad našim narodom zaborave. Pozdravljam preživjele pripadnike Domovinske vojske koji su danas s nama. Sve domobranske udruge, udruge HVIDRA-e proizišle iz Domovinskog rata, predstavnike Počasnog Bleiburškog voda i Hrvatskog žrtvoslovnog društva. Pozdravljamo katoličke i grkokatoličke svećenike na čelu s biskupom bjelovarski mons. Vjekoslavom Huzjakom. Pozdravljamo i izaslanika Aziza Hasanovića, predsjednika Mešihata Islamske zajednice, imama Admira Muhića. Pozdravljamo i ministra kulture, obrazovanja i športa gospodina Zlatka Hasanbegovića. I na kraju, srdačno pozdravljamo izaslanicu pokroviteljice ovog hodočašća predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, gospođu Brunu Esih.

Frano Čirko (član Hrvatskog Obrednog Zdruga Jazovka)

Prosvjed vlastima Republike Hrvatske. Gospodo ili drugovi predvodnici, poštujući vaše predvodničke ustanove Hrvatski Obredni Zdrug Jazovka u ime hodočasnika spomen-pohoda na Jazovku i svih Jazovki diljem domovine i tuđine opetovano podsjeća politička predvodništva Republike Hrvatske na zahtjeve iz prethodnih proglasa koji se uporno ignoriraju. Ne poštuju se i ne provode se deklaracije i rezolucije Hrvatskog sabora i Vijeća Europe. Ignoriraju se poruke i zahtjevi poglavara katoličke crkve u Hrvata jer one ne odgovaraju jugokomunističkim ostacima u hrvatskim vlastima bez obzira koje boje vlast bila. Ne zaboravljamo da iako već punih 26 godina živimo u demokratskoj Republici Hrvatskoj još niste donijeli zakon o lustraciji. Niste zabranili isticanje jugokomunističkih simbola pod kojima su počinjeni mnogi zločini od Bleiburga do Ovčare. Niste zabranili veličanje zločinca i masovnog ubojicu Josipa Broza Tita – najljepši trg u srcu glavnog grada svih Hrvata još uvijek nosi njegovo ime, a u Kumrovcu se opetovano veliča kao da još uvijek živimo u Jugoslaviji. Ima li itko tko ne zna da nas upravo njegova zločinstva ovdje okupljaju? Masovno ubojstvo hodočasnika u Srbu slavi se kao dan ustanka naroda Hrvatske. Dok mi ovdje molimo za duše pobijenih branitelja domovine Hrvatske bez dokazane krivnje te bez suda i zakona, u šumi Brezovici nad nekoliko tisuća pobijenih branitelja domovine Hrvatske orgijaju oni koji su ispalili prvi metak u hrvatsku državu. Do kada ćemo to tolerirati? Do kada ćemo čekati da državne vlasti ukinu sve presude pod prijekim i ostalim sudovima bez valjane obrane, kao i sve službene partijske odluke o progonu i oduzimanju imovine Hrvatima na područjima Zrina, Gvozdanskog, Španovice i drugih mjesta širom domovine. Tražimo da vlasti Republike Hrvatske osiguraju dostatna sredstva za ekshumaciju žrtava jugokomunističkog terora, uzimanje njihovih DNK i DNK članova njihovih obitelji, njihovu identifikaciju te predaju obiteljima ili njihov dostojanstveni pokop u zajedničkoj grobnici na mjestu ekshumacije uz poštivanje svih ljudskih vrednota i vjerskih običaja svakog branitelja hrvatske domovine. Tražimo da vlasti Republike Hrvatske osiguraju dostatna sredstva za obnovu i uređenje u izvornom obliku hrvatskih vojničkih groblja kako dolikuje uljuđenim državama. Postoje groblja engleska, ruska, francuska, židovska, talijanska, američka, no kažite nam gdje su hrvatska? Hrvatski vojnici bez obzira na Ženevske konvencije nemaju svoja groblja već imaju samo pune jame i stratišta kako što su Bleiburg, Macelj, Tezno, Barbarin rov, Jazovka i tako dalje. I konačno, tražimo provođenje istinske dekomunizacije hrvatske države i hrvatskog društva, a pod time se podrazumijeva konačno utvrđivanje i iskapanje svih masovnih grobnica žrtava jugokomunističkog terora, pokretanje istraga i kaznenih procesa protiv svih živih počinitelja zločina, zabrana isticanja jugokomunističkih simbola, promjena imena svih trgova i ulica nazvanih po jugokomunističkim zločincima na čelu sa zločincem i masovnim ubojicom Josipom Brozom Titom, te donošenje zakona o lustraciji kojim bi se onemogućilo počiniteljima i sljedbenicima jugokomunizma i velikosrpstva sudjelovanje u vlasti i državnoj službi kako se ne bi nikada ponovio slučaj Dragutina Rafaja, egzekutora s Jazovke koji je svojedobno postao predsjednikom sabora i sucem ustavnog suda. Ne zaboravljamo da su počinitelji zločina Jazovke znali što čine, stoga Hrvatski Obredni Zdrug Jazovka i sav zdrug udruga svjesni da je stiglo vrijeme da istina i pravda ugledaju svjetlo dana u ime sudionika ovoga spomen-pohoda jamče spremnost na bezuvjetnu provedbu do ispunjenja svih zadaća iz ovog i ranijih proglasa. Hrvatska mora prekinuti šutnju. Hvala.

2015.

Bruna Esih (izaslanica predsjednice RH)

Dragi štovatelji ovog tihog, tužnog mjesta. Priroda, priroda kao božje očitovanje veća je i snažnija od čovjeka. Udivljenje i poniznost osjećaji su koji se u prirodi i čovjeku neminovno bude. Zašto ih nisu osjećali krvnici žrtava, onih zbog kojih smo se danas okupili kako bismo im odali počast i svoj iskreni pijetet. Na to pitanje nama je jako teško odgovoriti. Znamo tek što mi danas ovdje osjećamo i vjerujemo. Oni kojima su na ovom mjestu posljednji pogled, misao i molitva bili upućeni svojim precima i Bogu otišli su u nadi da će uskoro ugledati njihovo lice. To im je mogla biti jedina utjeha u jezovitom smrtnom času koji ih je dočekao ovdje od ruke zle, od ruke bezbožne. Jama Jazovka kao da je personifikacija tuge kojom je desetljećima bio protkan ovaj narod. Duboka, crna i nijema. Nijema kakva je i morala biti jer tako je nalagala zločinačka komunistička ideologija u svom nastojanju da zatre svaki spomen na pobijene, ponižene i u crne jame pobacane ljude. Poništiti ih, kao da nikad nisu postojali. Zatrti baš svaku mogućnost opstanka onih koji su svoju grudu zemlje željeli nazivati hrvatskom bio je najsigurniji način dolaska na vlast i ostanka na istoj tijekom ukupnog, jugokomunističkog totalitarnog razdoblja. Na ovome mjestu i nad ovom jamom to hrvatsko poništavalo se dva puta, 1943. i 1945. Oba puta, nasuprot svim ljudskim i moralnim zakonima i načelima, Ženevska konvencija iz 1929. jasno je definirala obrasce postupanja sa ratnim zarobljenicima koji uključuju humanost, a isključuju svaki oblik ponižavanja. O zarobljenikovoj smrti valjalo je obavijestiti njegovu obitelj. Ranjenike pak Ženevska konvencija definira kao štićene osobe s kojima treba postupati čovječno i osigurati im potrebnu njegu te na njih primijeniti opća pravila međunarodnog prava koja se odnose i na zarobljenike. No, na kakvu ste čovječnost mogli računati od Titovih vojnika. Nakon završetka rata i zauzimanja Zagreba partizani su oko 270 ranjenika iz zagrebačkih bolnica odveli u Sošice, likvidirali i bacili u jamu Jazovku. Svi su egzekutori bili nagrađeni ordenjem i pozicijama, a za svoje grijehe nisu se nikada pokajali niti im je zbog njih suđeno. U sklopu nekadašnje Državne komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava bilo je osnovano vijeće za istraživanje, uređenje i obilježavanje masovnog stratišta jame Jazovke. To vijeće imalo je zadatak utvrditi točan broj žrtava, očistiti jamu, urediti je kao dostojno vječno počivalište, ali i zabilježiti dostupne važne podatke vezane za zločin. Terenska istraživanja odvijala su se prvom polovicom 1999. godine. Pregledavanjem jame utvrđeno je postojanje posmrtnih ostataka 447 žrtava. U jami su pronađeni predmeti koji su dokazali da su vršene likvidacije ranjenika. Žice kojima su bile zavezane ruke žrtava, sjekira i motika kao moguća oruđa likvidacije. Prema materijalnim dokazima dio žrtava bio je ubijan vatrenim oružjem dok su neke žrtve ubijane tupo-tvrdim predmetima. Međutim, unatoč svojim rezultatima ili upravo zbog njih već 2000. godine ukinuta je Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, a sljedećih 15 godina niti jedna državna institucija nije preuzela njezinu misiju i zadatak. Zbog takvog odnosa države prema utvrđivanju činjenica, ako se neminovno reflektiraju na njenu sadašnjost i budućnost žrtve i njihova počivališta ponovno bi bili zatajeni da nije bilo iznimnih napora i želje za istinom od strane pojedinaca i ljubavi hrvatskog naroda koja svojom snagom uporno presuđuje zaborav i šutnju, a o čemu i danas ovdje ponosno svjedočimo. Budimo, stoga, jednako postojani u daljnjem traženju istine toliko važne možda i presudne za bolju budućnost. Preduvjet za takvu budućnost susret je s prošlošću u obliku stvarne osude svakog totalitarizma i njihovih izvršitelja. Preduvjet za takvu budućnost prestanak je manipulacije mrtvima, ali i manipulacije nama živima putem istih ideoloških obrazaca koji su primjenjivani i u poraću 1945. Zato ćemo reći glasno: Ne, hrvatski narod ne mrzi, u Hrvatskoj se ne provodi i ne postoji fašizacija društva, ona se izmišlja kao povod i opravdanje za obračun s političkim neistomišljenicima. Mi ovdje i na drugim stratištima svoga naroda ne žalimo za propalim državnim tvorevinama koje god one bile jer svoju državu imamo i ona je dovoljno velika da bude dom svih onih koji je vole i koji je poštuju. Ne tražimo vraćanje u povijest već vraćanje dostojanstva žrtvama, onima zbog kojih smo i ovdje i s kojima smo stojeći na ovom tlu isprepleteni u ljubavi, baš kao i korijenje stabala koje ih umjesto nas miluje. Hvala lijepa.

2014.

Orest Wilczynski (ukrajinski grkokatolički svećenik)

Hvaljen Isus i Marija! Poštovana gospodo, na žalost ove godine nisam u mogućnosti prihvatiti Vaš poziv da skupa s Vama odam počast hrvatskim žrtvama jugokomunističkog terora. Ali usprkos svoje tjelesne odsutnosti biti ću sjedinjen s Vama u zajedničkoj molitvi za nevine žrtve ovog stravičnog zločina. Ove godine već sam se obećao organizatorima obilježavanja sjećanja na žrtve ruskog komunističkog masakra u mom gradu Zoločivu. Gdje u razdoblju od rujna 1939. do lipnja 1941. komunistički zločinci masakrirali ne stravičan način više tisuća osoba bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, bez obzira na dob i spol. Stari dvorac kralja Jana Sobieckog u Zoločivu, osloboditelja Beča od turske opsada i spasioca Europe pretvoren je divljim hordama ruskih komunista u tvornicu smrti, strave i užasa. I to je samo jedno od mnogih stratišta na kojima sa sotonskom okrutnošću ruskim okupatorima vršen genocid Ukrajinaca te pripadnika drugih narodnosti širom Ukrajine. Maskari su nastavljeni i nakon ponovnog dolaska Rusa 1944. Tugujem skupa s Vama nad žrtvama ne samo jugokomunističkog režima već i nad hrvatskim žrtvama tijekom srbočetničke agresije na Hrvatsku, Bosni i Hercegovinu u novije vrijeme. Tugujem, ali u isto vrijeme i divim se stoljetnoj upornoj i herojskoj borbi hrvatskog naroda za svoju državnu samostalnost, svoj jezik i kulturu, svoju vjernost Kristovom Križu i Kristovoj Crkvi, kojom upravljaju Nasljednici sv. Petra Apostola. Neka Gospodin u svom velikom milosrđu podari vječni mir svim hrvatskim žrtvama u vječnosti, a hrvatskom narodu mir i blagostanje u našem prolaznom vremenu. S poštovanjem i zahvalnošću.

Boris Prebeg (predsjednik Hrvatskog Obrednog Zdruga Jazovka)

Gospodo ili drugovi predvodnici! Poštujući Vaše predvodničke ustanove – Zdrug Jazovka u ime hodočasnika Spomen-pohoda na Jazovku i sve Jazovke diljem Domovine i Tuđine – opetovano podsjeća, pita i zahtijeva: što politička predvodništva Republike Hrvatske zdušno i pokorno provode sve naloge tzv.Europe, štetne za Hrvatsku. Ali, nikako ne pokreću niti jedan jedini istražno-sudbeni postupak o jugokomunističkim zločinstvima do 1945.  i do ’90., premda takve postupke zahtijevaju iznimno dobre Odluke ili Rezolucije Europskoga vijeća (1096 od 27.VI.1996. i 1481 od 25.I.2006.) te Izjava ili Deklaracija Hrvatskoga sabora (od 30.VI.2006.)?  Zašto prešućuju, ne poštuju, istovjetne poruke iz Bleiburških propovijedi poglavarâ Katoličke crkve u Hrvata. Ne prihvaćaju, dakle, takve odluke i poruke Europskoga vijeća, Hrvatskoga sabora i Katoličke crkve, jer one ne gode zaostalim jugokomunistima u hrvatskim vlastima. Zato smo danas mi promicaitelji  istine i pravde došli na Jazovku, jamu boli kod Sošica na Žumberku, to središnje  mjesto, domovinski znamen vječnih počivališta Hrvata, koje mahom od svibnja 1945. ubijahu partizansko-jugoslavenski zločinci, pokloniti se kao što to činimo uvijek istoga, današnjega nadnevka – 22. lipnja. Žrtve pobacane u ovu Jazovku imaju svoja imena, svoja prezimena koja se taje po arhivima. Poznata su imena i prezimena njihovih komunističkih krvnika koju njihova djeca i unuci u hrvatskim vlastima štite od progona pravosudnih tijela Republike  Hrvatske. Među imenima koja su zapovjedila ili izvršila zločine kod jame Jazovke spominju se Živko Vujčić, Marko Belinić, Rade Bulat, Milka Kufrin, Lutvo Ahmetović,  Milan Žeželj, Marijan Badel, Dragutin Rafaj, Marijan Cvetković, Petar Kleut i drugi. Svi oni stekli su zavidne karijere u društvu, napose u političkoj, zakonodavnoj i sudbenoj vlasti. Ovih dana njih se posebno sjećamo jer se sudilo Josipu Boljkovcu za zločine. Ni iskazi svjedoka pred sudom nisu bili nikakav dokaz. Što se doista dogodilo od  očevidaca  bolje znaju „nasljednici“ u sudstvu. Stoga nas ne čude združena gotovo orkestrirana nastojanja da se  priče o lustraciji zaborave, kao nešto štetno za Republiku Hrvatsku. Lustracija u bilo kojem obimu usporila bi obnovu Jugo-komunističke tradicije u Hrvatskoj. Ostaje otvoreno pitanje hoće li kadrovi u hrvatskom pravosuđu,  izabrani nasljednici i sinovi spomenutih  „heroja“ Jazovke moći ili htjeti provesti bilo kakav osuđujući postupak. Neka drugovi odu u Miru!  Mi znamo da im miran odlazak osiguravaju DORH i Bajić. Ova Jazovka svjedoči da su znali što čine!  U proglasu 2013. godine tražili smo zaštitu prava hrvatskog branitelja Marića.  Što su učinile državne institucije i vlasti?  Vidjela je to cijela Hrvatska. Primile su i veličale četnika, štitili njegov lik i djelo. Što to znači branitelju Mariću?  Naravno to zorno svjedoči da ova protuhrvatska garnitura na vlasti zna što čini. HOZ Jazovka opetuje da je preduvjet ozdravljenja našeg društva i države  bila i ostaje Lustracija. Upravo onakva kakvu su provele primjerice Poljska,  Rumunjska i druge države koje su svrgle komunističku diktaturu. Ostali neprijeporni uvjeti su: ukidanje Zakona o oprostu, jer žrtve od Dubrovnika do Vukovara vape do neba za Istinom i  Pravdom, ponajprije zemaljskom. Oprosta nema. Suditi im treba temeljem dokazivih  činjenica. Zato imamo sva prava i običaje civiliziranog svijeta. Garantiranje prava hrvatskim braniteljima, da  prestane trgovina njihovim pravima i nepotrebno izazivanje nesigurnosti. Nadalje tražimo od vlasti Republike Hrvatske bezuvjetno ukidanje svih osuđujućih presuda po prijekim i ostalim sudovima bez valjane obrane, svih sudbenih i partijskih odluka o progonu i oduzmanju imovine hrvatima u područjima Zrina, Gvozdanskog, Španovice i drugih mjesta širom Domovine. Bezuvjetno vraćanje ukupne imovine žrtvama tih zlosilnih čina. Također, potrebno je vratiti  čast i dostojanstvo pobijenima, protjeranima i njihovim obiteljima i novčano ih obeštetiti za svaku žrtvu palu u protivbi četničkom, jugoslavenskom i komunističko-unitarističkom  presizanju na hrvatsku zemlju. Tražimo da dužnosnici „troroge“ vlasti priznaju masovna zločinstva te prestanu orgijati nad kostima  ubijenih branitelja hrvatske domovine svakog  22. lipnja u šumi Brezovici, kao i orgije četnika 27. srpnja u Srbu. Izgleda da mučenje Hrvata nije dovoljno pa im za to treba dodatno ranu „zasoliti“, pogaziti hrvatski Vukovar i od njega stvoriti enklavu  s dva pisma i dva jezika,  suprotno ustavu Republike Hrvatske. Sigurni smo da znaju što čine! Tražimo da vlasti Republike Hrvatske osiguraju dostatna sredstva za ekshumaciju, uzimanje DNK-a od  žrtava, članova njihovih obitelji, njhovu predaju obiteljima ili njihov dostojanstven pokop u zajedničkoj grobnici na mjestu ekshumacije uz poštivanje svih ljudskih vrednota i vjerskih običaja svakog branitelja hrvatske Domovine. Vrijeme je izvršiti inventuru, provjeriti što su Hrvatske državne  vlasti i nositelji odgovornosti učinili po opravdanim zahtjevima HOZ Jazovka. očekuje da Akademija, Matica hrvatske, domoljubne udruge, znanstvenici povjesničari i vjerske zajednice u RH daju svoj prinos istini. Također očekujemo da te institucije i udruge to posvjedoče na 25. jubilarnom hodočašću  22.lipnja 2015. godine. Stoga je HOZ Jazovka suočen s ugroženošću Domovine zbog ogluhe dosadašnjih vlasti RH na plemenite zahtjeve hrvatskih obranbenih, uzničkih, žrtvoslovnih te inih domoljubnih udruga i osoba, opet u ime Istine i Pravde te u ime sudionika ovoga Spomen-pohoda pozivaju i sami se obvezuju na bezuvjetnu provedbu do ispunjenja svih zadaća iz  ovog i ranijih proglasa. Ovaj Prosvjedni zahtjev prosljeđujemo na pozor i skrb Crkvi u Hrvata, koju titoistički zlodusi zvjerski ubijahu doista šeststo šestdeset i šest (666) puta, Crkvi mučenika poput bl. kardinala Stepinca, Crkvi na djelu za Istinu, Put i Život po Isusu Kristu.

Nikola Kekić (Križevački grkokatolički biskup)

Braćo i sestre po Isusu Kristu, Gospodinu našemu! Naš učitelj Isus Krist danas nas je poveo na ovo mjesto da bi nama, njegovim učenicima, uputio svoju riječ. Ovdje smo na satu povijesti u Božjoj prirodi. Na satu povijesti o spasenju ljudskoga roda i na satu povijesti hrvatskoga naroda. Svojim misaonim očima gledamo unatrag, promatramo sadašnjost, ali oči naše uprte su i u budućnost. Što imamo od pogleda u prošlost? Kad smo polazili školu imali smo i predmet zvan povijest. Naši su nas učitelji učili o povijesti svijeta i naroda. Mnoga plemena i narodi nestali su, dok su drugi uspjeli preživjeti do danas. Posebnu pozornost posvetili su našoj nacionalnoj povijesti, našim hrvatskim narodnim korjenima. Znamo da smo jedan od naroda starih Slavena, da su naši preci u ove divne krajeve koje nazivamo lijepom našom domovinom počeli doseljavati u 7. stoljeću, da su od toga stoljeća pa dalje malo po malo primali krštenje i time postajali narod Božji, da su imali svoje knezove i kraljeve, da su politički ulazili u zajedništva sa susjednim narodima, što je trajalo stoljećima. To su bila teška vremena opstojnosti narodnog bića, jer velika riba uvijek je u napasti da proguta malu riba. Bilo je pokušaja da se iz toga tuđinskog zagrljaja oslobodimo. U tom smislu spomenimo hrvatskoga bana Petra Zrinskog i Krstu Frankopana. Borbu za slobodu Hrvatske platili su svojim životima. Jedini od biskupa koji je u Hrvatskoj stao uz njih bio je naš grkokatolički marčanski biskup Gabrijel Mijakić, koji je svoj život skončao kao robijaš. Nakon raspada političkog zajedništa s Austrijom i Ugarskom nakon I. svjetskog rata, Hrvati opet nisu iskoristili priliku za uspostavu svoje države, nego vođeni politički gledano slijepim vođama ušli u novo zajedništvo južnoslavenskih naroda i sljedećih 20 godina trpjeli nepravde iz Beograda. Među brojnim političkim žrtvama koji su u tom razdoblju životima platili borbu za slobodu je i sin ovoga kraja naše domovine, sin Žumberka rodom ovdje iz Sošica Stanislav Hranilović. Početkom II. svjetskog rata Hrvati su iskoristili ratne prilike i neprilike kako bi konačno došli do svoje države, ali kratko je to trajalo. Ta i takva Hrvatska opet je ovisila o silnicima drugih država, a i o domaćem političkom vodstvu koje očito nije bilo doraslo trenucima vremena. Uzalud su zagrebački nadbiskup sada blaženi Alojzije Stepinac, čiji je jučer bio imendan, a s njime zajedno i naš grkokatolički križevački biskup Janko Šimrak, kao i još neki biskupi, dizali svoj glas protiv nepravdi i progona režimu nepoželjnih ljudi i upozoravali da se na takvim temeljima ne gradi mlada hrvatska država. Znamo svi kako je na kraju sve tragično završilo. Nove komunističke vlasti nemilosrdno su bez ikakva suda u kratko vrijeme okrutno pogubili cvijet hrvatske mladosti. Dio njih i ovdje početkom siječnja 1943. i tijekom svibnja i lipnja 1945. godine. Ovdje dodajem i jedan detalj što hrvatskoj javnosti vjerojatno nije poznato. Naime, dvije naše časne sestre Bazilijanke, Žumberčanke, Irena Smičiklas i Vasilija Popović, saznavši kako novi vlastodršci iz Zagreba danima i noćima kamionima odvoze ljude ovamo na Jazovku i tu ih na najokrutniji način ubijaju i bacaju u ovu jamu, pošle su polovicom mjeseca lipnja 1945. k nadbiskupu Stepincu da ga o tome izvjeste. Čuvši od njih o tim strahotama, on je pred njima telefonom nazvao druga Bakarića i povišenim tonom s njim podugo razgovarao o tim žalosnim zbivanjima. Rezultat tog razgovora bio je da su drugovi prestali dovoziti svoje žrtve na Jazovku. U jamu su bacili živo vapno i zatvorili ju. Okolnom stanovništvu zaprijetli su likvidacijom, ako bi se tko usudio pisnuti o onome što se ovdje događalo. Mene je moj pokojni sošički župnik Stanko Višošević tamo negdje oko 1960. godine kriomice doveo ovamo i tada sam od njega prvi put čuo za Jazovku. I opet nam je bilo suđeno gotovo pola stoljeća živjeti u zajednici južnoslavenskih baroda, lišeni istinske slobode, progonjeni zbog vjere u Boga. I onda se konačno nakon dugih stoljeća na obzorju pojavilo sunce slobode, ali to sunce bilo je obavijeno crvenom bojom. Znak koji ne upućuje na dobro. I bi tako. Počela je teška i krvava borba za konačnu slobodu. Mnogi dični sinovi hrvatskoga naroda dali su svoje živote da bi nam podarili slobodu. Neka im je na tome vječna naša hvala. I počela je živjeti mlada hrvatska država. Narod je na slobodnim izborima sve do sada povjeravao vodstvo države ljudima koji su puno obećavali. Među njima bilo je sposobnih i poštenih političara, ali i onih koji su svoj položaj iskorištavali da bi mladu i ratom osiromašenu državu opljačkali. Materijalna dobra koja su stvarale generacije i generacije marljivih radnika, oni raznim nečasnim manipulacijama prisvojiše. Novac koji pripada ovome narodu, oni strpaše u svoje prljave džepove. I sadašnje vodstvo ove naše države Hrvatske nije u stanju ovome narodu osigurati bolju budućnost, pogotovo našim mladima. Nije sve kriva svjetska ekonomska kriza. U mnogome smo sami krivi za ovakvo stanje jer nas ne vode sposobni ljudi, vizionari. A ima takvih u nas. Samo im se mora dati šansa. Zar netko tko je stručan i sposoban mora biti član neke od naših stranaka da bi isplivao na površinu i da bi mu se pružila šansa? Vrijeme je da vođe tih stranaka počnu razmišljati zrelo, u interesu hrvatskih građana. Ne zaboravimo da je Bog stvarajući ovu zemlju čovjeku povjerio da njome upravlja. I njome trebaju upravljati ljudi koji imaju od Boga talenat za upravljanje. Dajući povjerenje samo takvim ljudima možemo se nadati boljem životu ovdje na zemlji. U suprotnom, i dalje će veći dio građana čamiti u bijedi i neimaštini. Svjesni stanja u kojem se nalazimo, svi smo pozvani da se uključimo u novi rat za bolju Hrvatsku – u rat protiv nepravde, laži, nepoštenih političara, vlasnika pojedinih tvrtki koji svoje zaposlenike tretiraju kao robove, u bespoštedni rat s onima koji na jedan perfidan i agresivan način žele većini hrvatskoga naroda, koji je sazdan na kršćanskim temeljima, nametnuti neke svoje ideje i svjetonazor s ciljem razaranja svega onoga što je dobro i plemenito u čovjeku. Nije Isus uzalud rekao: “Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati” (Mt 7, 15 – 16). U vremenima prije Krista, u Starom zavjetu bijaše također lažnih proroka koji su židovskim kraljevima i narodu govorili i proricali ono što je uhu ugodno za čuti, ali to bijahu obmane. A mnoge proroke koje im je sam Bog slao i koji su korili kraljeve i narod zbog nevjernosti prognaše i ubiše. Takva sudbina snašla je velikoga proroka Jeremiju čije smo riječi danas čuli. Pozivao je kralja i narod na obraćenje i da se ne uzdaju u visoke zidine oko Jeruzalema. Uzalud. I ubrzo ih je neprijatelj porazio i odveo u ropstvo. U svako vrijeme, i danas, potrebni su nam proroci, Božji ljudi, pravednici, koji će narodu Božjem naviještati evanđelje i koji će osuđivati sve ono što u društvu ne valja i što vodi u moralnu i materijanu propast. A po krštenju i krizmi i svaki od nas primio je dar proroštva. Dizati svoj glas za pravdu i istinu, za mir i ljubav, za čovjekovo dostojanstvo. Bog nam uvijek mora biti na prvom mjestu, a onda čovjek njegovo stvorenje na drugom mjestu. Sveti Pavao u poslanici Rimljanima, a i nama, kaže što je zapravo uzrok uglavnom svih zala kroz povijest ljudskoga roda. To je grijeh. To je raditi po svome, a ne po Božjemu. Onaj prvi grijeh u raju zemaljskom, zvan istočni ili izvorni grijeh, smrtonosan je otrov koji je mimo Božje volje čovjek navukao na sebe. Posljedica toga je prvo ubojstvo. Brat ubija svoga rođenoga brata. I tako će se ljudi međusobno ubijati sve do svršetka svijeta, ne držeći ništa do 5. Božje zapovijedi: Ne ubij! U svemu pak tome još je najveći grijeh ubiti nevinoga čovjeka. I onoga koji je tek počeo živjeti u utrobi svoje majke i odrasloga čovjeka. Koliki su nevini ljudi kroz našu hrvatsku povijest stradali? Koliki nevini ljudi u naša vremena u Siriji, Iraku, Afganistanu i nekim državama afričkog kontinenta, pa i Ukrajini, svakodnevno ginu zbog grupa ljudi koji da bi ostavarili svoje političke ciljene nemilice ispred sebe siju smrt. Strašno! Promatrajući s nebesa, da se tako slikovito izrazim, to svoje stvorenje – čovjeka kako je upao u kolo smrti, Bog koji je Ljubav, po svome jedinorođenome Sinu silazi k nama da bi tu našu zlu sklonu ljudsku narav pobožanstvenio i tako joj ulio snagu za borbu s napastima. Sam Bog u čovjeku Isusu žrtvuje sebe na križu za naše vječno spasenje. On svojim uskrsnućem pobjeđuje smrt kao posljedicu grijeha i time svima nama omogućuje diku nebesku. Kolike je neizmjerne ljubavi! Čusmo u današnjem evanđelju Isusa koji svojim apostolima kaže: Ne bojte se! Smjelo propovijedajte evanđelje diljem svijeta. Duh Božji će vas pritom voditi i hrabriti. Ne bojte se ni za svoje živote. Većina vas izgubit će svoje živote i time svojom mučeničkom krvlju opečatiti svoje propovijedanje. Važno je da sačuvate dušu svoju, vjeru u mene, da se ne pokolebate. Doista, izgubiti dušu, znači izgubiti sve. Živjeti u vječnoj tami. Ista je poruka i nama. Ne dopustimo da dušu svoju okaljamo teškim grijesima! Bdijmo nad sobom danju i noću! Vjernik ne može živjeti bez nade, bez pouzdanja. Bogu prepustimo sebe, svoju obitelj i svoj narod. I shvatimo ozbiljno riječi Isusove: “Tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem koji je na nebesima”. Nema, vjerujem, kršćana koji bi se iz nekih razloga izričito odrekli Krista javno pred ljudima. Ali ako kršćanin ne živi u skladu sa svojom vjerom, ako ne poštuje Božji ustav – 10 Božjih zapovijedi i po njima ne živi, on se u praksi, u svakodnevnom životu odriče Boga i time sam kroji svoju sudbinu. Ako živiš mimo Boga ovdje na zemlji, onda ti Bog ne treba niti nakon smrti. Sačuvaj nas, Bože, takva završetka. Svima nam je potrebno istinsko obraćenje. Neka bi nas nazočnost na ovome mjestu, na ovoj žumberačkoj Golgoti, potaklo na razmišljanje o vrijednosti života, na žrtvu koju Bog u svakodnevnom životu od nas traži, a nadasve da se u nama probudi posvemašnja ljubav prema Bogu i ljubav prema svakom čovjeku, pa čak i prema neprijatelju. Sve će nestati. Ostat će samo ljubav, jer Bog je Ljubav.

Boris Prebeg (predsjednik Hrvatskog Obrednog Zdruga Jazovka)

Ja bi još par riječi imao za reći. Zamolio bih samo neka se formira kolona za polaganje vijenaca i svijeća. Dragi prijatelji, dragi hodočasnici, okupili smo se 24. puta nad jamom Jazovkom odati počast žrtvama jugokomunizma. Kao što znate, prokomunističke vlasti nisu stekle snage ni volje usprkos dokazima i svjedocima osuditi niti jednog počinitelja zlodjela na Jazovci ili drugim egzekucijama u domovini i tuđini. Dapače, njihovi nasljednici i djeca zdušno brane i zataškavaju njihove zločine i na sve načine pravdaju i veličaju njihova zlodjela kao danas u Brezovici ili 27. srpnja u Srbu. Kako narod kaže, bagra udbaška ide korak dalje, veliča i štuje jednog od najvećih ubojica hrvatskog naroda Tita. Tito je osoba koja je pobila, utamničila ili raselila na stotine tisuća Hrvata, a drugovi koji bez smjene već 24 godine obnašaju vlasti i dalje ga štuju i u zvijezde kuju. Dragi prijatelji, pitamo se do kada i do kuda će ići ta hrvatska glupost i dvoličnost. Lustracija tih umnoženih kadrova najkraći je i najučinkovitiji put. Pitamo se, zar je potreban još jedan rat da bismo počeli normalno živjeti, govoriti povijesne istine i voljeti lijepu našu hrvatsku domovinu više nego sebe sama. Za dom i sve za Hrvatsku.


JASENOVAC TRANSKRIPT

2016.

Nevenka Marinković (preživjela logorašica)

„Jasenovac – žrtva je pojedinac“ – na 1884 stranice 2007. godine objavljen je nedovršeni popis žrtava Jasenovca. Na ove livade nakon ofenzive na Kozari lipnja 1942. godine stjerani smo ne svojom voljom, ne svojom krivnjom. Tata je upregao volove, strpao u kola svoju porodicu i nešto stvari pa preko šančeva i rovova kroz Bosansku Dubicu dovezao nas na ovo mjesto – ne svojom voljom. Njihovom voljom smo postali žrtve fašističkog terora, žrtva je pojedinac. Živote, to jedino blago koje dobivamo rođenjem, gubili smo – najstarija sestra sa svoja dva sinčića u odmazdi strijeljane u Bijeloj Stijeni nedaleko od Okučana. U Jasenovcu je bilo previše logoraša pa su ih od petog do dvanaestog mjeseca 1942. godine 16 500 njih transportirali u koncentracioni logor Staro Sajmište na lijevoj obali Save u Zemunu. U transportu ih je veliki broj od iznemoglosti, bolesti, starosti i gladi izgubilo živote. Staro Sajmište je posjedovalo specijalni kamion sa plinom u velikoj prikolici. Zatočenicima su govorili da idu na rad te da svoje stvari stave u kamion, a  njih su smjestili u prikolicu. U prikolicu su upumpavali plin te su ih do odredišta ugušili. Istresali su ih u pripremljene jame kojih je bilo na više lokacija, najviše u Jajincima. U takvoj jednoj prikolici svoj život je izgubio moj tata! Nakon učestale upotrebe kamiona i prikolice, pokvarile su se. Oko 4 000 jasenovačkih zatočenika vraćeno je u Jasenovac, u transportu su mnogi poumirali. Na nedovršenom popisu „Jasenovac – žrtva je pojedinac“ iz 2007. godine na 960. stranici upisana je Marinković Stane Stanka 1928. godina – 1943. Bosanska Dubica, moja sestra, spaljena od ustaša 1943. godine u logoru Jasenovcu na stratištu Jasenovac. Napomena: SZS1 64 Jasenovac. Imala je 14 godina. Doktor Ilija Jakovljević, odvjetnik i književnik, u svojih 400 dana robije zapisivao je; iz tih zapisa nastao je jedinstven izuzetan roman „Konc-logor na Savi“ objavljen 1999. godine. Za mene je posebno šokantno… šokantan dio gdje opisuje brutalnost i način na koji su oduzimali nevinost tim djevojčicama, a potom ih žive spaljivali. Koga nisu ustrijelili metkom, ugušili plinom ili spalili, zatrovali su tifusom! Tifus je usmrtio majku Vlajku, šestu žrtvu moje obitelji. Preživjelo je petoro djece, ratne siročadi. Ja i sada, u svojoj 80. godini, sam doživotno ratno siroče! Učila sam i odgajala osnovnoškolce, a moja najmlađa sestra donesena sa četiri mjeseca u kolijevci na ovu livadu 1942. godine. Liječnica, spašavala je ljudske živote. Naši potomci žive u Hrvatskoj, Srbiji, Vojvodini, Stockholmu, Londonu, Amsterdamu, Berlinu, Pragu. Moja želja je da na ovim livadama Jasenovca krene neka nova akcija mladih, na stratištu i pepelu konc-logora, neka lelujaju mirisne lipe u lipnju, povijaju se žalosne vrbe, ljuljaju prekrasne breze i platane, cvjetaju cvjetovi po želji mladih. Neka se mladi druže u stvaralačkim aktivnostima; likovnim, recitatorskim, pjevačkim, šahovskim… neka pjevaju dječji zborovi u ovom velikom cvijetu. Hvala.

Stjepan Mesić (počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH)

Poštovani antifašistički borci, cijenjeni antifašisti, gospođe i gospodo, drugarice i drugovi. Čast mi je obratiti vam se danas prigodom komemoriranja obljetnice proboja jasenovačkih logoraša. S dubokim poštovanjem klanjam se uspomeni na sve one koji su nevini, a svi su bili nevini, pobijeni u najvećem i najstrašnijem od nekoliko desetaka koncentracionih logora ustaške tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Mi smo ovdje da im odamo počast i da ih se sjetimo jer zaboraviti ne smijemo. Mi ovdje govorimo jer šutjeti o Jasenovcu, šutjeti danas, to ne bi značilo samo izbjegavati osudu ovdje počinjenih zločina, to bi bilo ravno samoubojstvu demokratske, na antifašizmu zasnovane hrvatske države. I zato smo ovdje, da još jednom kažemo istinu u lice svima onima koji nas zasipaju lažima o Pavelićevoj državi. Da, mi govorimo istinu i upravo zato nekima smo neugodni, nekima smetamo, pa nam predbacuju, optužuju nas čak da bojkotiramo žrtve i politiziramo Jasenovac – lažu. Činjenica da se ove godine održavaju uz onu službenu još dvije komemoracije u Jasenovcu posljedica je politike. Baš kao što je i sam Jasenovac bio odraz, izraz i instrument politike. Logor u Jasenovcu u koji su ljudi dopremani, gdje su ubijani samo i isključivo zbog nacionalnosti ili zbog vjere kao i zbog drugačijeg svjetonazora, bio je izraz ustaške, ne hrvatske nego ustaške politike. Bila je to politika najprije obespravljivanja, a potom i likvidiranja svih drugih i drugačijih, u ovom konkretnom slučaju Srba, Židova, Roma i Hrvata antifašista. Riječ je dakle o zločinačkoj politici, a oni koji su je provodili bili su zato, zar je to uopće potrebno i izricati, zločinci. Danas se vodi politika sakrivanja, negiranja ili u najmanju ruku relativiziranja tih zločina uz neskriveno obnavljanje idejne osnove ustaške zločinačke države. Da da, ja znam, ljute se kada se to ovako izravno kaže, ali ako netko govori kao ustaša, ako zastupa i promiče ideje što su ih zastupali ustaše, ako ističe njihovo znakovlje i simbole, ako pjeva njihove pjesme, onda on je ustaša. I zato nikakvo pretjerivanje, a još manje laganje ako se kaže da se nad današnju Hrvatsku nadvio ustaški zloduh kada među onima koji se predstavljaju ako demokrati i anti-totalitaristi ima ljudi koje se ne može ni doživjeti ni opisati drukčije nego kao ustaše, naprosto zato što oni to jesu. Ustaški pokret bio je najveće zlo i najveća sramota u povijesti, naglašavam, u povijesti hrvatskog naroda. Ne, on nije samo moralno posrnuće hrvatskog naroda, dakle cijeloga naroda, jer to bi bilo podrazumijevanje da su svi Hrvati bili ustaše, a nisu. Ali u dugoj povijesti hrvatskog naroda nema mračnijeg razdoblja od one četiri godine u kojima je vladao ustaški teror. U kojima se ovdje, ali i mnogim drugim logorima ubijalo, ponovit ću još jednom, Srbe, Rome, Židove i Hrvate antifašiste, u kojima se ubijalo zbog imena, zbog vjere, nacije ili uvjerenja. A ako bi ustašama u ruke pali i pripadnici nekog drugog naroda, nisu s imali čemu nadati, pa je tako ovdje ubijeno i sedmero Slovenaca, katoličkih svećenika, svima njima odajemo počast, svima njima obećajemo da ih nećemo zaboraviti, svima njima zavjetujemo se da ćemo nastaviti borbu protiv neofašizma, neoustaštva i povijesnog revizionizma koji truje naše mlade. Ako je borba za očuvanje uspomene na desetke tisuća ubijenih samo ovdje u Jasenovcu politika onda priznajem: „Bavimo se politikom.“ Ako je borba za demokratsku Hrvatsku, svjesnu svoje prošlosti, suočenu s istinom o toj prošlosti, ali zagledana u budućnost, ako je to politika, i opet priznajem: „Da, mi se bavimo politikom.“ Ako je borba protiv sveprisutnijih pojava renesanse fašizma i ustaštva i protiv tolerancije, što je aktualna vlast prema tome iskazuje, politika, onda moram bez oklijevanja i otvoreno reći: „Da, mi se bavimo politikom.“ Ali ne, i sto puta ne, mi ne politiziramo žrtve Jasenovca niti ih bojkotiramo, ni te žrtve duboko poštujemo, a bojkotiramo one koji bez trunke pijeteta bezočno manipuliraju ubijenim žrtvama ustaškog režima. Oni su naime ti koji koriste Jasenovac za promicanje svoje nakaradne teze o izjednačavanju fašizma i antifašizma, stoga za tu priliku zovu komunizmom kao zla – stoik treba odbaciti. Oni su ti, bit ću do kraja jasan, koji povijesno neosnovano stavljaju znak jednakosti između komunizma i antifašizma. Fašizam i njegova hrvatska inačica – ustaštvo, bili su ti koji su otvarali koncentracione logore i u njima ubijali ljude, da kažem ponovo, možda moje riječi dopru i do onih kojima su namijenjene, isključivo zbog nacionalnosti, vjere ili svjetonazora. To je činjenica i na toj činjenici nezgrapni falsifikati i priglupe tvrdnje kako su u Jasenovcu komunisti ubili više ljudi nego ustaše neće ama baš promijeniti. Krajnje je opasno, međutim, što se takvi falsifikati počinju prikazivati u školama i to na satu vjeronauka. Na nama je da ne popustimo u pritisku na vlast kako bi ne samo prestali tolerirati manifestacije ustaštva, praviti se prema njima gluhi i slijepi nego ih počeli kažnjavati. Na nama je da budemo savjest ovoga društva jer aktualna vlast očito savjesti nema. Na nama je da ovdje i danas ka i svuda i svakoga dana kažemo: „Dosta! Dosta je bilo ovako dalje, niti može niti smije ići.“ Ako to ne učinimo izdali smo žrtve kojima se danas klanjamo kao i sve one hrabre borce narodnooslobodilačkog pokreta koji su dali živote za Hrvatsku bez ustaštva. Ali ako to ne učinimo izdali smo i sve one koji su u devedesetim godinama stali na branik Hrvatske jer oni u golemoj većini ovakvu Hrvatsku nisu željeli. Današnja je Hrvatska tragično podijeljena, ta se podjela gradila i forsirala godinama, posljednjih nekoliko godina osobito agresivno, i oni koji su je poticali, koji su u tome najaktivnije sudjelovali  ne mogu pobjeći od svoje odgovornosti za današnje stanje izjavljujući kako ideološke podjele ostavljamo iza sebe. Ono što moramo ostaviti iza sebe svi mi, cijela Hrvatska, to je golema povijesna laž lansirana i poticana s jasnim političkim ciljevima. Tek onda kada bez i najmanje rezerve stvari postavimo na njihovo mjesto, tek onda kada uklonimo i najmanju sumnju o tome tko je stajao na pravoj, a tko na krivoj zločinačkoj strani u Drugom svjetskom ratu, riješit ćemo se i podjela i opterećenošću s prošlošću. To je uostalom naš dug prema svima kojima danas odajemo počast, prema svakome ubijenome, ali i prema svakome u borbi protiv fašizma poginulome Hrvatu, Srbinu, Židovu, Romu ili pripadniku bilo koje nacionalnosti. I to je naš dug prema onima koji dolaze. Ne dozvolimo da žive u laži, da nose breme prošlosti samo zato što neki ne žele prihvatiti istinu o prošlosti. Ne dozvolimo da žive u podjelama, ali radimo sve šta možemo da se prevladavanje podjela ne izvede nametanjem laži i jednoumljem zaogrnutim plaštem demokracije. Uprimo sve snage da Hrvatsku izgradimo kao demokratsku državu slobodnih i ravnopravnih građana. Neka je vječna slava svima ubijenima u Jasenovcu i svim žrtvama fašizma kao i onima koji su položili svoje živote u herojskoj borbi protiv najvećeg zla dvadesetog stoljeća. Hvala.

2015.

Nataša Mataušić (predsjednica Upravnog vijeća Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac)

Pozdravljam sve prisutne preživjele logoraše, rodbinu i prijatelje ubijenih, kao i sve uvažene goste: gospodina Josipa Leku, predsjednika Hrvatskog sabora; gospodina Zorana Milanovića, predsjednika Vlade Republike Hrvatske; gospodina Branka Lustiga, izaslanika Predsjednice Republike Hrvatske; gospođu Vesnu Pusić, prvu potpredsjednicu Vlade Republike Hrvatske i ministricu Vanjskih i europskih poslova; gospodina Berislava Šipuša, ministra kulture; gospodina Orsata Miljanića, ministra pravosuđa; gospodina Tihomira Jakovinu, ministra poljoprivrede; gospodina Milana Bandića, gradonačelnika grada Zagreba; crkvene i vjerske velikodostojnike, zastupnike u Hrvatskom saboru, predstavnike diplomatskog zbora akreditiranih u Republici Hrvatskoj; izaslanstva srpske, židovske i romske nacionalne manjine, izaslanstva antifašističkih boraca i antifašista. Posebno bi se zahvalila na dolasku i prisustvovanju ovogodišnjoj komemoraciji gospodinu Bruni Boyeru, izaslaniku Memorial de la Shoah iz Francuske i gospodinu Stevenu Lockertu, izaslaniku United States Holocaust Memorial Museum iz Washingtona. Poštovani gosti, dragi prijatelji, danas smo se okupili kako bi obilježili 70. obljetnicu proboja posljednjih preživjelih zatočenika Koncentracionog logora Jasenovac i odali počast svim njegovim žrtvama. U noći 21. – 22. travnja 1945. natiskani u mračnoj zgradi postolarske radionice, posljednji muški zatočenici mogli su birati između izvjesne i skore smrti i neizvjesnog pokušaja proboja. Ustaška straža ispred vrata, brisani prostor do logorske žice i stražara s mitraljescem do logorskih vrata, bio je put prema životu dijela zatočenika i istovremena potvrda njihovog ljudskog dostojanstva u odabiru vlastite sudbine. Prema brojnom stanju, te je večeri bilo 1.073 zatočenika. Nakon što su u večernjim satima izdvojeni i odvedeni svi grupnici, panika i strah među zatočenicima bivali su sve veći. Tijekom noći, nekoliko zatočenika se objesilo. Desetak zatočenika, među kojima su bili Ante Bakotić, Čedomil Huber, Dragutin Škrgatić i Pavao Kulašić načinilo je plan proboja. U kišovito nedjeljno jutro, toga 22. travnja 1945. na povik Ante Bakotića «Naprijed drugovi» desetine su provalile vrata. Oko 600 zatočenika pojurilo je prema150 metaraudaljenim logorskim vratima. Mitraljeska vatra s logorskog zida, svakim je trenutkom smanjivala broj onih koji su trčali prema slobodi. Od njih 600, proboj je preživjelo 90. Svi ostali našli su smrt na putu od logorske zgrade do logorskih vrata, na cesti, u hladnoj nabujaloj rijeci Savi, na livadama oko logora i prilazima šumi kod Košutarice. Iscrpljeni od teškog rada, neishranjeni i umorni od iščekivanja predstojeće smrti, bili su lak plijen ustaškim strojnicama. Oko 470 bolesnih, starih i nemoćnih zatočenika nije sudjelovalo u proboju. No, niti jedan nije preživio da svjedoči o njihovoj sudbini. Isti dan, samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz radne grupe Kožare, koja se nalazila u samom mjestu Jasenovac. Brojno stanje zatočenika u Kožari, na dan uoči proboja bilo je167, asamo njih 12 je preživjelo proboj. Ako uvažimo činjenicu da su u Logoru III Ciglana i u Kožari, u noći s 21. na 22. travnja 1945. nalazila 1.240 zatočenika dolazimo do zastrašujućeg podatka da su u zadnjem danu postojanja logora ubijena 1.122 zatočenika.Smisao postojanja JUSP Jasenovac i jest upravo u odavanju počasti i čuvanju uspomena na sve žrtve Koncentracionog logora Jasenovac. U osudi svih motiva formiranja ovog logora, u osudi svih počinjenih zločina kako se oni nikada više ne bi ponovili.

Franjo Habulin (predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH)

Cijenjeni visoki uzvanici, cijenjeni preživjeli zatočenici logora, dragi prijatelji, drugarice i drugovi. Okupili smo se na mjestu neviđenih zločina monstruzne rasne ideologije ustaškog režima kako bi se duboko poklonili njihovim žrtvama i s pijetetom odali počast. Ovdje u Jasenovcu ispod Cvijeta, simbola stradanja Srba, Židova, Roma i Hrvata u Drugom svjetskom ratu, njih preko 80 000. Svaka žrtva ima svoje ime i prezime, godinu rođenja i godinu kada je ovdje najokrutnije ubijena. Bili su krivi jer su bili drugačiji, jer su bili neistomišljenici. Osuđeni su bez suda, na osnovu rasnih zakona koje je kvislinški režim donio odmah po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske. Odnos ustaškog režima prema pripadnicima vlastitog naroda bio je okrutniji od odnosa njihovih naredbodavaca, talijanskih fašista i njemačkih nacista. Hrvatski narod nije prihvatio tuđinsku okupaciju i ustaški režim kvislinške Nezavisne Države Hrvatske. Vođen slobodarskim duhom i slobodarskim težnjama, hrvatski narod odazvao se pozivu antifašističkih snaga vođenih Josipom Brozom Titom na oružani ustanak protiv stranih okupatora i domaćih kvislinških režima. Borba je bila teška i neravnopravna uz ogromne žrtve. Ali konačna pobjeda u Narodnooslobodilačkoj ratu svrstala je Hrvatsku na stranu zemalja saveznica koje su pobijedile fašizam u Drugom svjetskom ratu i isprala sramotu koju je nanio kvislinški režim Nezavisne Države Hrvatske. Tekovine i vrijednosti Narodnooslobodilačke borbe aktualne su i danas. Već Pazinskim odlukama talijanskoj nacionalnoj manjini se zajamčuje autonomija, a trećim zasjedanjem ZAVNOH-a, deklaracijom o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske manjinskim narodima garantira se jednakost i ravnopravnost građana, bez obzira na narodnost, rasu i vjeroispovjest, sigurnost ličnosti i imovine, sloboda govora i štampe. Današnja samostalna, europska i demokratska Hrvatska je cjelovita i ako je to tako, onda bi demokratske vrijednosti trebale važiti na njezinom čitavom teritoriju, od Dubrovnika preko Like, Istre, Zagreba, Slavonije do Vukovara. Ali nad Hrvatskom se danas nadvija opasnost fašizacije. Agresivna ekstremna desnica i ne skriva svoj profašistički karakter. Mladim ljudima se danas nudi vjera i nacionalizam. U školama ne uče antifašizam kao civilizacijsku vrijednost. Knjižnice su ispražnjene od antifašističkih sadržaja, a odnos prema spomeničkoj baštini vezanoj uz antifašizam je kriminalna. Crkveni oci, pojedini, predvode mise za fašističke zločince, a ne za žrtve njihovih zločina. I ne možemo prihvatiti Bleiburg kao mjesto odavanja počasti nevinim žrtvama jer među njima je bilo i zločinaca čijim je žrtvama i posvećen današnji komemorativni skup. Pali borci u antifašističkoj borbi, civilne žrtve rata kao i mlade generacije koje dolaze obavezuju cjelokupnu hrvatsku javnost da se suprotstavi reviziji povijesti, da se suprotstavi minimiziranju žrtava fašističkog terora, veličanju kvislinške vojske kao domoljubne i antifašističke, veličanju ustaških zločinaca i općenito fašistizaciji Hrvatske. S ovog mjesta treba jasno poručiti: ne dozvolimo nove Jasenovce, Danice, Ovčare, Škabrnje, Srebrenice i druga gubilišta jer u njima najviše stradavaju nevini. Mlade generacije, one koje dolaze, zaslužuju bolje od onoga što se danas nudi. Hvala.

Milorad Pupovac (predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća)

Prije 70 godina zatočenici ustaškog koncentracijskog logora smrti krenuli su u proboj. Nisu čekali oslobodioce, već su odlučili da se pridruže snagama slobode. Birali su između neizvjesne slobode i mnogo izvijesnije smrti. Prije 70 godina ujedinjena antifašistička Evropa pobijedila je nacistički režim i njegove kvislinške režime, poput ustaškog. Tada su Evropljani znali što je nacifašizam. Danas i ovdje, nakon 70 godina, zbog onih 600 koji su krenuli u proboj i zbog onih dosad popisanih gotovo 100.000 žrtava trebamo postaviti pitanje: znamo li to mi današnji i ovdašnji što je nacifašizam. Znamo li ga prepoznati i znamo li mu kad treba reći ‘ne’. Znaju li i mogu li znati učenici osnovnih škola u našoj zemlji da je ovdje postojao dječji dio logora u kojem je usmrćeno oko 20.000 djece do 14 godina? Znaju li za druge logore za djecu poput onih u Sisku, Jastrebarskom, Križevcima i Đakovu u koje su dovođena židovska i srpska djeca te izgladnjivana i usmrćivana samo zato što su im roditelji bili Židovi i Srbi? Znaju li da romska djeca nisu imala ni tu ‘privilegiju’ da dospiju u logor nego su s roditeljima ubijana po dolasku u ovaj logor smrti? Znaju li i mogu li znati za Dianu Obexer Budisavljević, Austrijanku udatu za zagrebačkog Srbina koja je sa svojim prijateljima, prije svega s voditeljom Crvenog križa Kamilom Brösslerom, spasila 12.000 njihovih vršnjaka izvlačeći ih iz logora. Može li se održati znanje o tome što se ovdje događalo od augusta 1941. do aprila 1945. ukoliko će se u javnosti davati više prostora onima koji tvrde da je ovo mjesto izmišljotina komunistička i jugoslavenska? Može li se sačuvati sjećanje na ovo strašno mjesto i još strašniju zamisao države, kakva je bila ustaška NDH, ukoliko ni predstavnici ni pravosuđa, ni mnogi opasno u predstavnici politike ne vide ništa sporno a kamo li opasno u stadionskom skandiranju ‘Za dom – spremni!’? Kakva mogu biti sjećanja i kakva može biti svijest o državi koja je ozakonila, organizirala i provodila istrebljenja Židova, Roma i Srba samo zato što je stvorena u ideji rasno, vjerski i etnički čiste države a da neki od današnjih predstavnika države izbjegavaju imenovati nosioce te ideje i odgovornost za njihove zločine prebacuju na ‘sile Osovine’? Možemo li mi današnji koji se ovdje okupljamo i drugi koji ovdje dolaze doživjeti ovo mjesto stradanja uz ovakav postav muzeja i ovakav program njegova rada? Znamo kako su nastala ova dva jezera između kojih prolazimo? Znamo li da su nastala tako što su prvi zatočenici, od kojih su neki dovedeni iz Jadovna, kopali glinu kako bi mogli praviti cigle za logorski zid? Znamo li po čemu je ova humka uz lijevo jezero različita od humke uz desno jezero? Jer su ispod nje kosti onih koji su ubijeni. Ako ne znamo, taj doživljaj ne možemo steći. Na kraju, zapitajmo se danas i ovdje: možemo li, može li naše društvo prepoznati znakove narastanja atmosfere fašizacije i nacizacije? Hoće li obnova nacionalizma i antikomunizma, kao što je to već jednom u Evropi poslužilo prije Drugog svjetskog rata, ponovo poslužiti da se zaboravi sve ovo i hoćemo li smoći snage da pozovemo one koji proizvode strah, da prozovemo one koji promoviraju netoleranciju i da prozovemo one koji rade na zaboravu umjesto na oslobođenju i iskupljenju zbog strahote koja se dogodila na ovom mjestu. Mnogo je pitanja, a ne većinu od njih nećemo odgovarati ovdje. Ali ovdje ćemo reći odgovor koji je moguće reći – neka je slava martirima jasenovačkim.

Branko Lustig (izaslanik predsjednice RH)

Želio bih vas pozdraviti u ime naše predsjednice, Kolinde Grabar Kitarović, ali isto tako zahvaliti na časti koju mi je pružila što me pozvala ovamo. Međutim, ja ne bih htio govoriti o tome u ovom momentu. Ja bih vam se htio obratiti kao broj A3317. To je moj broj iz logora Auschwitz koji sam nosio dvije godine i uspio sam se vratiti. Bio sam u logorima u kojima su bili proboji kao i u ovom, prošao sam kraj Sobibora, kraj Treblinke, čak i kraj krematorija u Auschwitzu, Brezinka, gdje je pokušana pobuna, ali nije uspjela. Međutim, i to nije važno. Važno je da su moga djeda i moju cijelu obitelj iz Osijeka odveli ovamo u Jasenovac, i da je moj djed, Gutter Emanuel, poginuo i ubijen u lančari. To je važno. Važno je to da danas 70 godina nakon tog zločina ljudi jednostavno prelaze preko toga. Ja se bavim djelatnošću u gradu Zagrebu gdje podsjećam mladež na te dane. Gdje prikazujem filmove, gdje činim sve što je moguće da ljudi shvate da su jednog dana tu postojala vrata na kojima je pisala ustaška vojna. I tu su bile ustaške jedinice. Njemački izaslanici u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pisali su i slali note gdje su molili naše ljude da ne budu tako okrutni u logorima jer im to smeta jer ljudi bježe u partizane. Mi smo u centru Europe imali jednu baklju koja je gorila i koja se borila. Naš antifašizam je itekako radio. Ja se sjećam u logorima, u Bergen-Belsenu u Njemačkoj 1945. godine antifašisti su dolazili da nagovaraju i pomažu ljude da dođu kući, da idu natrag u Jugoslaviju. Bilo je strašno i ne može se to zaboraviti. Ne može se kazati da nije bilo fašizma, da nije bilo ustaša, da nije bilo zločina. Pa ljude su klali na svakom koraku. Pa tu na Gradini, tu je bilo tako da su klali sve što su stigli. Jednom se neke Rome klali i ti Romi su imali sa sobom i jednog medvjeda. I kad je došlo do medvjeda, onda je koljač rekao, „ajde ti odi u šumu, ti nemaš ništa s tim“. Čak prema zvjerima su bili milosrdniji nego prema ljudima. Židove, Srbe, Rome, Hrvate koji su se ogriješili na neke njihove neviđene zakone, sve su ih klali. I danas nitko ne može da tvrdi da toga nije bilo. To je bilo, jedino to nije dovoljno dokumentirano. Ja mislim da ne trebam umrijeti tako dugo, dok to jednog dana neću i dokumentirati. Ja si silno želim film o tome. I mislim da bi to bio izvrstan film koji bi prikazao kako je bilo ovdje na Balkanu. Bilo je strašno. Ali to sam već rekao. Zato vas molim da kad odete odavde ponesete to sa sobom u duši i da svima kojima možete govorite o tome, govorite o tim zvjerstvima koja su ovdje bila i koja su se dešavala. Hvala vam puno.

Zoran Milanović (predsjednik Vlade RH)

Dragi prijatelji, peti puta ovdje govorim i više nije lako ponavljati neke stvari koje treba ponavljati, ali od kojih ljudi okreću glavu. I kada se kaže da ne treba politizirati ovakve događaje, to zvuči dobro. Ali, na žalost ovo je bit politike. Ako se o ovome ne govori to znači da se o zločinima šuti. Ovo je bit politike zato što je u ovome što se ovdje događalo, i ne samo ovdje, bit odnosa između čovjeka i čovjeka, ljudi u društvu, zajednica u društvu, između dobra i zla i one banalnosti u svakom čovjeku koja čuči i vreba. Zato se bavimo politikom, poslom i pozivom za koji vjerujemo da je pun sadržaja i smisla. Ja ću pročitati uvod hrvatskog Ustava da bih neke stvari učinio u najboljoj namjeri jasnijima i možda skinuo osjećaj krivnje i frustracije s nekih koji ne razumiju ili ne žele razumijeti: «Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskog naroda, potvrđenu slijedom ukupnog povijesnog zbivanja u različitim državnim obličjima, te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskog naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata u odlukama ZAVNOH-a izraženoj nasuprot proglašnju NDH 1941. godine». Ako ovo nije jasno svakom Hrvatu i svakom građaninu Hrvatske, svakom političaru, onda neka se, molim lijepo, demokratskim sredstvima izvoli zalagati za nijekanje ovoga i za promjenu hrvatskog Ustava i za unošenje u hrvatski Ustav NDH. Ali, takvog junaka ja još čuo nisam i čekam da izađe i da kaže ako to zaista misli. A u međuvremenu ja ću reći i ponoviti ovo: za mene je u Drugom svjetskom ratu postojala samo jedna hrvatska vojska, to su bili hrvatski partizani i partizani Hrvatske.Kada su moji preci u Dalmaciji 1941. godine, dalmatinski Hrvati, išli u partizane nisu znali tko je na čelu tog pokreta, išli su kao patrioti i borci za slobodu protiv porobljenja svoje dalmatinske i hrvatske braće, za zaštitu Srba protiv kojih je provođen zulum. Imali su samo obične, najobičnije ljudske ideale. Hrvatska Lika, Banija, Kordun i narodi koji su tamo živjeli, hrvatski Srbi, narodi Primorja, Gorskog kotara, kasnije i Istre, to je hrvatska vojska i na nju moramo i uvijek ćemo biti ponosni i moramo otvoreno govoriti o svemu što nije bilo dobro, i o zločinima i o ubojstvima nakon Bleiburga, ne na Bleiburgu, nakon Bleiburga, na Teznom. Tamo je šačica razbojnika i ratnih zločinaca za sobom povela tisuće i tisuće mladih ljudi u uniformama, ne žene, uglavnom muškarce, koji su bez suđenja ubijeni, ne na Bleiburgu. Od toga nitko ne treba okretati glavu i o tome treba otvoreno govoriti. Međutim, Bleiburg je mjesto žala i komemoracije propasti NDH, države koja nije bila država hrvatskoga naroda i protiv koje je hrvatski narod, i srpski narod u Hrvatskoj, ustao jer nije mogao trpjeti nepravdu. I kada je Hannah Arendt – osoba koja mnogima možda ništa ne znači, Židovka, filozof, osoba koja je pratila suđenje Eichmannu – početkom 60-ih u Jeruzalemu govorila o banalnosti ljudskoga zla, o tome kako naizgled obični ljudi, domaći ljudi, očevi, preko noći postaju zlotvori i ubojice, misleći pri tome na Eichmanna, i na ono što se dogodilo u njemačkom narodu i njemačkoj naciji tijekom Drugoga svjetskog rata, onda ja mogu reći kao Hrvat da ja tu razinu banalnosti ljudskog zla u hrvatskom narodu u Drugom svjetskom ratu nisam vidio. Bili su zločinci koji su došli iz inozemstva i koji su jednu povijesnu želju i težnju hrvatskog naroda tako brutalno zloupotrijebili i silovali, a s druge strane je bio hrvatski narod, Dalmatinci, Ličani, ljudi s Banije, Kordunaši, Primorci, boduli, naši Gorani. I to 1941. godine, mnogi od njih nisu čekali pad Italije jer nisu mogli trpjeti nepravdu i zlo. I kada se govori o tome, kada političar, odgovorna osoba koju je birao hrvatski politički narod kaže javno da je atmosfera na stadionu na kojemu se skandiralo, odnosno urlalo «Za dom spremni» veličanstvena, onda je bolje da to prešuti. Ili da hladno i dostojanstveno ode s tog stadiona. To nije veličanstvena atmosfera, to je tužna i turobna atmosfera. Volim Hrvatsku i volim da pobijedi 10:0, ali ne na takav način, ne po svaku cijenu, ne država po svaku cijenu. Ova država. Ova Hrvatska. Živio hrvatski antifašizam, živjela moderna i humana Hrvatska!

Josip Leko (predsjednik Hrvatskog sabora)

Poštovani preživjeli zatočenici jasenovačkih logora, poštovani dužnosnici Republike Hrvatske, gospođe i gospodo, dragi prijatelji. Okupili smo se ovdje u ime čovječnosti, u ime najvišeg, moralnog zakona koji nas poziva da se uzajamno poštujemo, razumijemo, da jedni drugima budemo na pomoć i da pritom ne gledamo na porijeklo, na boju kože, očiju ili kose, na vjeru i uvjerenja, na godine života. Danas se ovdje prisjećamo da su nacistički i fašistički režimi koji su u Drugom svjetskom ratu počinili najgori mogući zločin, a to je izdaja čovječanstva i temeljnih načela na kojima se čovječanstvo razvija i napreduje. Ovdje smo u logoru smrti Jasenovac jednom od mjesta na kojima se suočavamo s užasom i patnjama žrtava nacifašističke politike rasne i nacionalne isključivosti. Ovdje smo kako bismo izrazili naše suosjećanje sa žrtvama jasenovačkog logora, poštovanje prema njihovom ljudskom dostojanstvu koje su im ustaše oduzele svodeći ih na običan broj. Strahote Jasenovca opominju i pozivaju sve nas da više nikada ne dopustimo diskriminaciju i progone na temelju nacionalnih, vjerskih, ideoloških ili rodnih razlika. Strahote nas pozivaju i opominju da se odlučno suprotstavimo svakoj politici mržnje, nejednakosti, nesnošljivosti i nasilja. Među ljudima, među narodima i među državama. Na žalost, ni današnji svijet nije lišen zla mržnje. Borba protiv diskriminacije i danas je važna. Podsjećanjem na zločine pružamo priliku mladim generacijama da čuju povijesnu opomenu Jasenovca i drugih stratišta.Ponovno ponavljam da je Republika Hrvatska imala snage i odlučnosti preispitati vlastite političke korijene. Učinili smo to demokratski i s nacionalnom sviješću i ponosom, ali i kritički. Zbog toga smo se mogli pokloniti žrtvama fašizma, obnoviti sjećanja i spomenike na njih te očuvati vlastitu antifašističku povijest. Istodobno smo osudili komunističke zločine odmazde i represije i poklonili se i žrtvama tih zločina. Sve to učinili smo uz osudu zločina učinjenih u bilo čije ime ili u ime bilo koje ideologije. U svijetu mir ni danas nije trajno sačuvan niti su potpuno poražene ideje fašizma. Zato moramo biti osjetljivi i reagirati na recikliranje pobijeđenih i nedemokratskih ideja iz prošlosti i osuđivati ih. Nikada ne smijemo dopustiti da žrtve ustaškog režima u Drugom svjetskom ratu budu zaboravljene ili još gore da bilo tko pokuša umanjivati ili čak negirati ustaške zločine. Zato je važno da na ovo mjesto dolazi što više mladih, da ga posjećuju i studenti. Generacija, koja je preživjela strahote Drugog svjetskog rata i sudjelovala u borbi protiv zločinačkih okupatorskih njemačkih i talijanskih kao i izdajničkog ustaškog režima na odlasku je. Uskoro više neće biti živih svjedoka koji će moći pričati o do tada neviđenom zlu koje je zadesilo Europu. Današnja Republika Hrvatska nije i ne želi biti slijednica ustaške tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Naše vrijednosti su antifašizam koji je sastavni dio demokratskih vrijednosti i te vrijednosti smo ugradili u temeljni zakon države, u Ustav i na tim vrijednostima gradimo našu državu i društvo. Na kraju, svim žrtvama logora Jasenovac u ime Hrvatskog sabora i svoje osobno ime izražavam najdublji pijetet i poštovanje. Hvala.

 

2014.

Nataša Mataušić (predsjednica Upravnog vijeća Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac)

U ime Javne ustanove SP Jasenovac, pozdravljam sve prisutne preživjele zatočenike jasenovačkih logora, rodbinu i prijatelje jasenovačkih žrtava, kao i sve uvažene goste: g. Ivu Josipovića, predsjednika RH, g. Josipa Leku, predsjednika Sabora, g. Zorana Milanovića, predsjednika Vlade RH, g. Željka Jovanovića, ministra znanosti, obrazovanja i sporta, general majora Dragu Lovrića, načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga, zastupnike u Hrvatskom saboru, g. Zdenka Vahovca, zamjenika županice Sisačko-moslavačke županije, gđu Mariju Mačković, načelnicu općine Jasenovac, g. Berislava Šipuša, zamjenika ministrice kulture, veleposlanike stranih zemalja u RH, crkvene velikodostojnike i predstavnike vjerskih organizacija, predstavnike antifašističkih udruga, kao i naroda stradalnika u RH: gospodina Milorada Pupovca, predsjednika Srpskog narodnog vijeća, gospodina Ognjena Krausa, predsjednika Koordinacije židovskih općina u RH i predsjednika Židovske općine Zagreb, Veljka Kajtazija, nezavisnog saborskog zastupnika, kao i Aleksandra Tolnauera, predsjednika Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Žao nam je što danas među nama, zbog opravdanih razloga, nije i g. Milan Bandić, gradonačelnik grada Zagreba, jer upravo njemu i gradu Zagrebu zahvaljujemo na uređenju prilazne ceste, parkinga, odmorišta uz fontanu, ceste koja vodi do pasarele i hortikulturnom uređenju okoliša. Prošli je tjedan zasađeno, kao donacija Grada Zagreba i 10.000 cvjetova. Po jedan za svakog ubijenog stanovnika Zagreba u Koncentracionom logoru Jasenovac i Stara Gradiška. S velikom zahvalnošću pozdravljam delegaciju grada Zagreba. Na njihovom predanom radu u korist ustanove, zahvalila bih se i pozdravila sve prisutne članove bivšeg Savjeta JUSP Jasenovac, a posebnoj bivšoj predsjednici gospođi Katici Sedmak. SP Jasenovac po broju zaposlenih je mala, a po rezultatima rada velika ustanova koja danas surađuje s brojnim europskim, američkim i izraelskim institucijama koje se bave istraživanjem i prezentacijom građe o genocidu i Holokaustu, te obrazovanju mladih. U sklopu svojih aktivnosti bavi se ne samo muzejskim već i istraživačkim, izdavačkim i obrazovnim radom. Iako dislocirana od većih gradskih središta, ona danas, po broju posjetioca ne zaostaje za većinom zagrebačkih muzeja. Ponosna sam što sam predsjednica Upravnog vijeća ove važne ustanove Republike Hrvatske. Istraživački rad na dopunama i izmjenama Poimeničnog popisa žrtava koncentracijskih logora Jasenovac i Stara Gradiška, naša je stalna zadaća, dug i obaveza prema onima koji su godinama bili stavljani pod zajednički nikad neverificirani zbroj žrtava. I pri tom se uvijek zaboravljalo da je konačan broj, zbroj pojedinačnih ljudskih sudbina, sjećanja, planova, nadanja, ljubavi i strahova koji su zauvijek nestali kad je zamahnula ustaška kama i ustaški nož ili kad se tijelo iscrpljeno od bolesti, neishranjenosti, psihičkih i fizičkih tortura predalo smrti kao jedinom izlazu iz strahovitih patnji. Pred nama su veliki i odgovorni zadaci: obnova i revitalizacija objekta «Kule» u Staroj Gradiški i izrada muzejskog postava posvećenom žrtvama tog ustaškog logora, a s tim u vezi i rad na izmjenama sadašnjeg postava Memorijalnog muzeja u Jasenovcu. Podstrek našem radu daje i Povelja Predsjednika Republike Hrvatske, gospodina Ive Josipovića koju je prošle godine u ime ustanove primila gospođa Nataša Jovičić, ravnateljica ustanove. Povelja nam je dodijeljena za izniman i osobit doprinos u odavanju počasti žrtvama koncentracijskih logora Jasenovac i Stara Gradiška, promociji istine i suočavanju s vlastitom prošlosti, te edukativnoj, znanstveno-istraživačkoj, publicističkoj i međunarodnoj suradnji, a u prigodi 45. obljetnice osnutka i djelovanja. Poštovani gosti, dragi prijatelji, bilo je isto ovako kišno nedjeljno jutro, toga 22. travnja 1945. godine kada su posljednji muški zatočenici jasenovačkog logora, natiskani u mračnoj zgradi postolarske radionice odlučili umjesto izvjesne i sigurne smrti, izabrati neizvjesan pokušaj proboja. Ustaška straža ispred vrata, brisani prostor do logorske žice i stražara s mitraljescem do vrata, bio je put prema životu dijela zatočenika i istovremena potvrda njihovog dostojanstva u odabiru vlastite sudbine. Na povik Ante Bakotića «Naprijed drugovi» oko 600 zatočenika, od njih nešto više od tisuće, pojurilo je prema 150 metara udaljenim logorskim vratima. Mitraljeska vatra s logorskog zida svakim je trenutkom smanjivala broj onih koji su trčali prema slobodi. Od njih šesto proboj je preživjelo 106 zatočenika. Svi ostali našli su smrt na putu od logorske zgrade do logorskih vrata, na cesti, u hladnoj nabujaloj rijeci Savi, na livadama oko logora i prilazima šumi kod Košutarice. Iscrpljeni od teškog rada, neishranjeni i umorni od iščekivanja predstojeće smrti, bili su lak plijen ustaškim strojnicama. Oko 470 starijih i bolesnih zatočenika nije sudjelovalo u proboju. No, niti jedan nije preživio da bi svjedočio o njihovoj sudbini. Isti dan samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz radne grupe «Kožara» koja se nalazila u samom mjestu Jasenovac. Brojno stanje zatočenika u «Kožari», na dan uoči proboja bilo je 167, a samo njih 11 je preživjelo proboj. Prošle godine predsjednik republike g. Ivo Josipović, dodijelio je posljednjim preživjelim učesnicima proboja odlikovanja Reda Stjepana Radića, a ustanova priznanja s likom Ante Bakotića. Poštovani gosti, dragi prijatelji, smisao postojanja JUSP Jasenovac, upravo i jest odavanje počasti i čuvanje uspomene na sve žrtve Koncentracionog logora Jasenovac, u osudi svih motiva formiranja ovog i svih drugih logora na području NDH, u osudi svih počinjenih zločina kako se oni ne vi više nikad ponovili. Hvala.

Milinko Čekić (predsjednik Udruženja logoraša Jasenovac-Beograd)

Dame i gospodo, poštovaoci žrtava fašizma i nacizma, logoraši, raduje me što ste ovde, da zajedno, još jednom, učinimo Pomen stotinama hiljada nevinih žrtava umorenih u jasenovačkom logoru i drugim logorima i stratištima na ovim prostorima, tokom Drugog svetskog rata – posebno umorenoj deci. Moja prva sećanja počinju od 6. maja 1942. godine, krsne slave moje porodice – Đurđevdana (za dva dana biće od tada 72 godine), kada se porodica poslednji put našla na okupu. Ono najstrašnije što sam posle toga doživljavao, ostalo je u mom sećanju zabeleženo kao kamerom. Nižu se slike odlaska porodice na Kozaru, slike u zbegu, svakodnevnog granatiranja i bombardovanja, slike mrtvih i raskomadanih ljudi, žena, dece, životinja. Došlo je do nemačko-ustaške ofanzive protiv naroda u Kozari koji nije nikog ugrožavao. Otpor koji su naši očevi pružili je slomljen. Usledio je masakr nad golorukim narodom. Oni koji nisu ubijeni na Kozari, zarobljeni su i odvedeni u Jasenovac, Staru Gradišku i druge logore. Oca sam poslednji put video na Cerovljanima, kada je odvojen sa ostalim odraslim muškarcima. Rasuli su se i ostali članovi porodice. Moja majka, sa nas troje dece, našli smo se sa ostalim zarobljenim narodom u logoru Jasenovac. Mesec i po dana smo bili na otvorenom prostoru, okupljeni u grupama, izloženi letnjoj žegi, kiši, noćnim hladnoćama, gladi. Ne sećam se da sam bio gladan, a bio sam. Ne sećam se da sam nešto jeo, sem neke smrdljive vode – ne znam da li je to bila hrana sa kazana ili voda iz obližnje bare. Logor je nekad bio pun ljudi, a zatim skoro prazan. Jedni su nekuda odlazili, da bi drugi došli. Iz Jasenovca smo sa mnogo drugih logoraša transportom sprovedeni u Grubišno Polje, a krajem septembra ustaše su nas odvele u logor Sisak. Kada su nas oduzeli od majke imao sam šest godina, sestra Dragana tri godine i Zdravka osam meseci. Delili smo sudbinu ostalih 6693 dece koja su se tih meseci našla u logoru u Sisku. Deca, koja su mogla da se kreću, besciljno su hodala, kao da nešto traže. Ona mlađa, puzala su po podu. Neprekidno se čuo plač dece, dozivanje majki, traženje hrane, vode. Iznemogla deca su ležala, kao da spavaju. Neka od njih su bila mrtva. Svako jutro odnosili su mrtvu decu. Zahvaljujući Diani Budisavljević i hrvatskim humanistima, iz logora Sisak smo dopremljeni u Zagreb. Obe sestre su mi preminule. Prošle godine sam u arhivu u Zagrebu pronašao “Razglednicu” [umrlicu) za moju najmlađu sestru. Preminula je u prihvatilištu Josipovac i sahranjena na Mirogoju, sa još 862 umrle dece. Moje preživljavanje je priča za drugo mesto, ovde govorim o umorenim. Poštovani, u selu Slabinja, opština Bosanska Dubica, gde sam rođen, na spomeniku podignutom žrtvama fašizma upisano je 1241 lice, od kojih su 114 deca, 465 su poginuli borci, a 776 su žrtve ustaškog i nemačkog zločina. Od 54 člana moje šire porodice (4 kuće od jednog pretka) rat nisu preživela 24 člana, od kojih su 12 deca – najstarije 14 godina, a najmlađe 8 meseci. Priča sa sličnim ishodom može da se čuje u svakom od potkozarskih sela, Hercegovini, Baniji, Slavoniji i svim drugim krajevima na teritoriji Nezavisne države Hrvatske i od svih onih koji su preživeli golgotu u ustaškim logorima. Postavlja se pitanje: Zašto su ubijana deca? Nisu ta deca bila “kolateralna šteta”. Bilo je to ciljano i planirano ubijanje nevinih ljudi, Srba, Jevreja, Roma, od najmlađih do najstarijih, bez obzira kako to danas ko nazivao – holokaustom, genocidom ili, jezikom koji svi razumemo -zločinom. Zašto su ubijana deca? Možda je deo odgovora u Uputstvu Heinricha Himlera, šefa Gestapoa, od 25. maja 1942. godine, koji, između ostalog, kaže: “Osumnjičene porodice, pa čak i čitava plemena, treba bez izuzetaka streljati, … decu streljanih treba oduzeti njihovim majkama kako ih ne bi odgajale u mržnji prema Nemcima. Majke poslati u koncentracione logore.” Himler kao da je prepisao deo ustaških planova i ideologije. Sve je bilo mnogo ranije zacrtano u propisima Nezavisne države Hrvatske i naredbama njenih zvaničnika, koje su ustaše revnosno izvršavale. Jasenovac je sinonim za stradanje srpskog, romskog i jevrejskog naroda. On je spomenik našeg pamćenja. Počinjeni zločini se pamte kao zapisi u genetskom kodu i ostaće upamćeni hiljadama godina, kao biblijski zločin Iroda nad decom u Vitlejemu. Zato, neka se ne očekuje da oprostimo zločine i zaboravimo one koji su ih počinili. Ali, da za zločine počinjene bilo kada, bilo gde i od koga, ne optužujemo ceo narod, u čije ime su ih državne i vojnopolitičke formacije tog vremena počinile. Prava reč je pomirenje. Ta reč, pre svega, podrazumeva jasno distanciranje od onih sunarodnika koji su počinili zločine, koji negiraju ili neutemeljeno umanjuju broj žrtava, podstiču verske i međunacionalne sukobe, ruše obeležja i spomenike kulture i uskraćuju pravo manjinskom narodu na negovanje tradicije i kulturne baštine? Pomirenju će više doprineti vraćanje naziva jedne ulice ili skinute spomen ploče, kojima je obeležavano stradanje, nego sva retorika, bez obzira što je dobronamerna i iskrena. Gest pomirenja je i današnji komemorativni skup, gde odajemo Pomen žrtvama, ne samo u sistemu logora Jasenovac, već svim nevinim žrtvama stradalim tokom Drugog svetskog rata. Odajemo pomen i mnogim poznatim i nepoznatim humanistima, koji su, često rizikujući svoj život, radili na spasavanju logoraša. Neka počivaju u miru! Gete je rekao da ratovi unesrećuju mnoge, dok traju, a ne usreće nikoga kada se završe. Nismo li to i sami iskusili, kako u našoj daljoj, tako i u bliskoj prošlosti. Hvala na pažnji.

Zoran Milanović (predsjednik Vlade RH)

Nakon ovako potresnog svjedočanstva, teško je govoriti, i ustvari svaki put kad ovdje dolazim, a do sad sam govorio jednom, pitam se što reći i ima li se što novo za reći. Da li ponoviti da je ovo podsjećanje na ono zlo u čovjeku, u koje ne vjeruješ dok se ne dogodi? Kao što ni tada, vjerojatno većina ljudi i nije vjerovala. Što taj rat može donijeti i kakvo zlo može u čovjeku probuditi. A eto, dogodilo se. Ti zločini su bili ovdje, ne u ime naroda, jer ja pripadam tom narodu, i ne dopuštam da ih je itko činio. Nego u ime države koje nema u hrvatskom Ustavu, nikad je nije bilo i nikad je neće biti. Ta država nije bila neovisna, država je očito bila kao instrument sile i represije koju je imala, a je li bila hrvatska? Za mene nije. Ta država je, kao što je rekao gospodin koji je svjedočio prije mene, imala propise koje je prevjerno i prerevno počela provoditi prije Trećeg Reicha. I to je grozno, i to treba ponavljati. I za to nema opravdanja i nema objašnjenja. Nema čak ni iracionalne podloge za to. Zašto je to bilo potrebno? Zašto je bilo potrebno ubiti ove ljude koji su bježali odavde? Muškarce. Žena nije bilo. One su ubijene dan ranije. Je li bilo potrebno ubiti te ljude ili ih samo pustiti da odu nakon toliko godina, kao što su to napravili u jednoj mjeri i nacisti u Poljskoj. To je travanj 1944. godine. Sovjetska vojska je pred Berlinom, Amerikanci su davno prešli Rajnu, sve je otišlo, sve se raspalo, ako je ikad itko vjerovao u novi svijet, u „svjetski poredak“, to je kraj travnja 1944. godine. I opet su ti ljudi ubijeni. I to se nikada neće moći shvatiti i to nikada neće moći biti objašnjeno. Kao i to da se u toj državi tada provodio teror nad pripadnicima manjina prije nego što je Njemačka napala Sovjetski Savez. Dva i pol mjeseca prije nego što je Njemačka napala Sovjetski Savez po Hrvatskoj se palilio i ubijalo i interniralo, po toj Nezavisnoj Hrvatskoj. Zašto? Tek napadom Njemačke na Sovjetski Savez počinju masovna ubojstva. Ubojstsva i egzekucije. Prije toga logori, geta, internacija Židova u Poljskoj, ali izravno ubijanje, istrebljivanje manjina, do tog dana prije, do tog napada na Sovjetski Savez, Europa nije vidjela. To se, nažalost, dogodilo ovdje, na prostoru na kojem mi živimo. I to je i u velikom broju ljudi, predaka ljudi koji ovdje žive, Srba, ali i desetaka i stotina tisuća Hrvata, Dalmacije, Slavonije, Zagorja, Istre, Primorja, otoka probudilo onaj osjećaj pravde i čovječnosti, da se pobune i ustanu protiv toga. Jer, reći ću ovdje kao predsjdnik Hrvatske Vlade, kao Hrvat koji zna i osjeća i svjestan je šta hrvatskom narodu znači njegova država, da cijena koju je jedan narod i jedna generacija spremna platiti za državu, ne smije biti u protivnosti sa svim načelima čovječnosti. A to je ta država bila. I zato se protiv nje pobunilo toliko Hrvata. I naravno oni koji su bili izravno proganjani, samo zato jer su pripadali drugom plemenu, drugoj naciji, drugom rodu, to su stvari koje moramo cijelo vrijeme ponavljati i ponavljati svojoj djeci. Ubojice i zločinci su odavno mrtvi. Ne vjerujem da je itko od njih preživio. Možda jest negdje daleko, neka mu je nemirana starost. Međutim, oni koji danas šire simaptije prema takvima, prema onome što su radili, rade lošu stvar i bude u čovjeku opet ono zlo. Za to nema opravdanja. Hrvatska danas, Hrvatska članica Europske unije, Hrvatska moderna, tradicionalna, ali i liberalna država, koja dopušta prava, ne samo da dopušta, nego potiče i razvija prava manjina, onih koji su dukčiji, ta Hrvatska je jamac da se ne ovako zlo, nego nikakvo slično zlo, ne smije i ne može dogoditi. I zato kada govorimo javno, kada nastupamo javno, jako je važno kakve riječi biramo i kakve izraze i geste, ako hoćete i grimase, upućujemo onima drugima, koji su samo susjedi. Ovdje u kući, u domu ili preko granice. Jer od te riječi, te geste, te grimase, te psovke se stvarao sloj mržnje koji je dopustio četrdesetih godina prošlog stoljeća da se dogodi takvo zlo. Gruba riječ prema Židovu, prema pripadniku manjine nije prvi put izašla u javnost 1941. godine. Desetljeća su tolerancije takvog govora, takvog garda, takvih gesta, prethodile zločinu. I zato je, ponavljam, jako važno, kako govorimo, kako se ophodimo, kako odgajamo svoju djecu i gdje povlačimo tu vidljivu crtu između dopuštenog i nedopuštenog, dobra i zla. Samo je to pravi put. I jedini pravi put. Dragi prijatelji, dame i gospodo ovdje se treba vraćati baš zato što je toliko neugodno.

Josip Leko (predsjednik Sabora RH)

Poštovane gospođe i gospodo, ovdje sam u svojstvu predsjednika Hrvatskog sabora, ali prije svega kao čovjek koji, odaje pijetet, duboko potresen sudbinom zatočenika i žrtava jasenovačkog logora, na mjestu opomene čovjeku svake generacije. Na ovom mjestu suočavamo se s nečovječnošću, brutalnošću i bezobzirnošću, suočavamo se sa silnom mržnjom prema “drugima”, s mržnjom koja se nemilice iskaljivala mučenjem, ubijanjem i stvaranjem koncentracijskog logora Jasenovac. Već dugo godina svake godine okupljamo se na komemoraciji ovdje u Jasenovcu te obilježavamo spomendan kako bismo izrazili pijetet nevinim žrtvama fašizma. Ali i iskazali solidarnost s onima koji trpe zbog nasilja, diskriminacije i poniženja, i danas. Činimo to i zato, kako bismo podsjetili na strahote i zloćudnost sistema koji je doveo do toga da samo na ovom mjestu bude pogubljeno više od 80.000 ljudi, među kojima je bio i veliki broj djece. Gospođe i gospodo, svaki režim, koji svoju moć gradi na gaženju ili gušenju ljudskih sloboda i prava zaslužuje najoštriju osudu svakog čovjeka. Ustaški režim je bio upravo takav, neslobodarski režim, režim bezobzirnog nasilja i strahovlade. Pa koji logori su djelo ustaškog režima. Ovo Spomen-područje Jasenovac trajna je opomena I upozorenje ne samo svima nama već i budućim eneracijam da svatko može biti proglašen “manje vrijednim” poput ovih žrtava ovdje, u slučaju da opet jednom pobijedi neka totalitarna ideologija koja počiva na nasilju, diskriminaciji i segregaciji. Upravo zato da se to ne bi ponovilo, zato da više nikada ne bude mržnje, ratova i ubijanja, okupili smo se danas ovdje, kako bismo podsjetili na sve zlo koje sa sobom donose gušenje slobode i zatiranje ljudskih sloboda i temeljnih prava. Strahote Jasenovca opominju i pozivaju sve nas da više nikada ne dopustimo diskriminaciju i progone na temelju nacionalnih, vjerskih, ideoloških ili drugih razlika. Jasenovac nas poziva da se odlučno suprotstavimo svakoj politici mržnje, nejednakosti, nesnošljivosti i nasilja i među ljudima i među narodima. Na žalost, ni današnji svijet nije lišen zla mržnje. Borba protiv diskriminacije i danas je važna. Zato podsjećamo na zločine Jasenovca i drugih stratišta. Gospođe i gospodo, želim naglasiti, Hrvatska je imala snage i odličnosti preispitati vlastite političke korijene. Učinili smo to demokratski i s nacionalnom sviješću i ponosom, ali i kritički. Zbog toga smo se mogli pokloniti žrtvama fašizma, obnoviti sjećanja i spomenike na njih te očuvati vlastitu antifašističku povijest. Istodobno smo osudili komunističke zločine odmazde i represije i poklonili se i žrtvama tih zločina. Sve to učinili smo uz osudu zločina učinjenih u bilo čije ime ili u ime bilo koje ideologije. Danas u svijetu mir nije trajno sačuvan niti su potpuno poražene ideje fašizma. Oni koji recikliraju pobijeđene ili nedemokratske ideje iz prošlosti osuđeni su od povijesti i ne ostvaruju razvojnu perspektivu, niti ne osiguravaju mir ni razvoj sebi ili budućim generacijama. Hrvatska i danas mora biti dosljedna svojoj politici afirmacije demokratskih vrijednosti u cilju boljeg života i životnog standarda svojih građana i njihove socijalne sigurnosti, ali i kao vjerodostojna članica EU. Današnja demokratska i europska Hrvatska izrasla je na vrijednostima antifašizma – na miru, slobodi, demokraciji, zaštiti ljudskih i manjinskih prava. To su trajne vrijednosti hrvatskog društva, i hrvatske države. Na tim najvišim ljudskim vrijednostima Hrvatska želi i dalje graditi svoju budućnost jer budućnost se i može izgraditi samo u miru, slobodi, uzajamnom poštovanju, solidarnosti te želji za dijalogom i suradnjom.

Ivo Josipović (predsjednik RH)

Poštovani nekadašnji zatočenici logora Jasenovac, poštovana rodbino stradalnika, gospodine predsjedniče Hrvatskog sabora sa zastupnicima, gospodine predsjedniče Vlade s ministrima, uvaženi predstavnici Županije i Jasenovca, cijenjeni predstavnici vjerskih zajednica,poštovani sudionici ove komemoracije, događaji koji zauvijek ostaju u kolektivnom sjećanju naroda i čovječanstva, gotovo bez iznimaka, utisnuti su u naše sjećanje strašnim stradanjem, bolom i tugom koji traju i ne mogu prestati. Logor Jasenovac, mjesto na kojemu se danas nalazimo, osnovan je na početku Drugog svjetskog rata, s ciljem da bude mjesto zaborava. Bio je stratište, mjesto na kojemu je preko 80 tisuća osoba na najstrašniji način mučeno, ubijeno i osuđeno na nepostojanje i zaborav. Na ovome mjestu se dogodio zločin, genocid, koji nikada neće prestati boljeti, koji nikada nećemo zaboraviti. Obilježavajući danas 69. obljetnicu proboja zatočenika iz jasenovačkog logora, sjećamo se svih žrtava. Zatočenici su ovdje podvrgnuti nezamislivim strahotama. Ti su ljudi bili krivi, zatvoreni, mučeni i ubijeni jer su bili krive nacionalnosti i vjere, ili jer su slijedili „krivi“ svjetonazor. Bili su Židovi, Srbi, Romi, Bošnjaci, Hrvati…, mnogi su bili antifašisti ili ljudi koji nisu mogli protiv svoje savjesti. I na ovom mjestu strašne tragedije, ovdje u Jasenovcu, moramo iskreno zažaliti što se zločin, dogodio u ime ideje stvaranja hrvatske države. Oni koji su Hrvatsku željeli stvoriti zločinom i nacifašističkom ideologijim, nisu to mogli učiniti. Učinili su zlo drugima, ali i Hrvatskoj i hrvatskome narodu. Ali, tijekom Drugog svjetskog rata, ogromna većina hrvatskog naroda bila je protiv ustaške politike i zločina te je zajedno s drugim narodima tadašnje Jugoslavije, Europe i Svijeta masovno sudjelovala u antifašističkom pokretu. To je potrebno naglasiti u ime pravde i povijesne istine. U vremenu društvenih kriza, kakvu živimo i danas, opasnosti isključenja, mržnje i netolerancije te zametci fašizma i drugih totalitarnih ideologija uvijek ostaju latentno prisutni i u modernom društvu. Ne zaboravimo, teška gospodarska kriza majka je fašizma. Zločini počinjeni u Jasenovcu i drugim koncentracijskim logorima u Europi podsjećaju na razorne potencijale totalitarizma koje i danas prepoznajemo u svijetu, u Europi, a i kod nas. I zato zlo treba i danas nazivati pravim imenom, valja mu se suprotstaviti i ponovo reći: nikada više! Ali, unatoč tom obećanju koje često dajemo, svijet iznova i iznova, olako prelazi preko zla, politika i ideologija koje zazivaju rat, mržnju, isključenje drugih i drukčijih, nasilje…. Često šutimo, ne borimo se protiv zla već u njegovu zametku, neki jer se boje, drugi jer ne prepoznaju zlo, treći jer misle da ionako ne mogu ništa promijeniti. Nije tako! „Masovno uništavanje Židova u koncentracijskim logorima nije bilo popraćeno burnim emocionalnim reakcijama, već mrtvom tišinom i nebrigom“, bilježi Zigmund Bauman. Zato, ne skrećimo pogled! Ne budimo ravnodušni! Zajedništvo i odlučnost u prokazivanju zla je jedina istinska snaga protiv novih Aushwitza, Jasenovca i drugih stratišta i zločina za i nakon II. svjetskog rata. Mi smo čuvari sjećanja na patnju ljudi koji ovdje počivaju. To smo danas, bit ćemo i ubuduće. Dugujemo sjećanje svakoj pojedinoj osobi koja je stradala ovdje i na svim sličnim mjestima širom svijeta. Sjećanje je kao štit koji može spriječiti neku buduću tiraniju i nepravdu, neki budući zločin. Neka je sjećanje most koji nas povezuje u dobru i oprostu, ne mač koji traži osvetu. Jer zlo ne smije nikada biti isprika za novo zlo. Ali, zlo želi uništiti sjećanje. Želi ga uništiti lažima, negiranjem zločina, ali i prijetnjom i nasiljem. Ustanova Spomen područje Jasenovac i ljudi koji tako brižno. mararljivo i pošteno čuvaju za nas povijest, jedina su kulturna institucija koja je zbog prijetnji pod stalnom policijskom zaštitom. To govori da zlo nije nestalo, da je tu i vreba. Ne dajmo mu priliku! Mi smo odgovorni za budućnost. Ovo nam mjesto mora biti štit protiv zla, naš zalog protiv mogućnosti da se strahote Jasenovca ikada ponove. Kameni cvijet pred nama već četrdeset i šest godina stoji kao simbol stradanja ali i simbol života. Po riječima njegova autora, „nikoga nije vrijeđao, nikome nije prijetio, nije pozivao na osvetu, a ipak nije skrivao istinu.” Izrastao je na kosturnici tolikih žrtava, nikog ne imenujući ponaosob, ne dijeleći žrtve ni po vjeri, ni po etničkoj pripadnosti,i ni po čemu drugom. Ove su žrtve prije svega ljudi. Bili su onakvi kakvi smo mi danas, obični, roditelji, djeca, prijatelji, radnici, profesori, seljaci, vjernici, nevjernici, s vrlinama i manama, kakve i mi imamo. Čini se da ovaj cvijet najbolje zna koga i zašto čuva ispod svog dubokog korijenja, na koga nas podsjeća, ovako uspravan i okrenut suncu. Uči nas kako se čuva sjećanje. Uči nas suosjećanju, pijetetu, praštanju i nadi. Svake godine iznova učvršćuje naše uvjerenje da ne smijemo dozvoliti da se zlo koje je ovdje bilo više ikada ponovi. Počastimo trenutkom tišine, osjećajem poniznosti i poštovanja, ovo spomen područje i žrtvu ljudi koji su ovdje stradali. Neka se danas svatko kome su ljudskost, ljubav i naša Domovina Hrvatska u srcu, bez suvišnih računica, bez politike, bez prebrojavanja naših i njihovih, u dostojanstvenoj tišini, ovdje podno bijelog cvijeta boli, iskreno pokloni svim žrtvama Jasenovca. Neka im je slava!

 

BREZOVICA TRANSKRIPT

2016.

Franjo Habulin (predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH)

Cijenjeni visoki gosti i uzvanici, visoki predstavnici državne i lokalne vlasti, drugarice i drugovi. Izuzetno mi je zadovoljstvo što vas mogu pozdraviti na današnjoj svečanosti povodom 75. obljetnice formiranja prvog sisačkog partizanskog odreda, odnosno, Dana antifašističke borbe. Posebno pozdravljam borce, učesnike narodnooslobodilačkog rata. Današnji dan je praznik čitave Hrvatske, svakog njezinog građanina, jer da nije bilo antifašističke borbe i konačne pobjede u Drugom svjetskom ratu, ne bi bilo ni cjelovite Hrvatske u današnjim granicama. To je činjenica koja je jasna svakome tko se barem malo pozabavio našom prošlošću. Ali hrvatski desničari tu jednostavnu istinu još nisu spoznali, oni uporno krivotvore upravo činjenice misleći da će zbog tog nestati. Moram ih razočarati, ona neće nestati. Pođimo dakle od činjenica; ovdje u Brezovici oformljen je prvi partizanski odred u okupiranoj Jugoslaviji, odnosno, u tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pod vlašću ustaša, vjernih kvislinga u službi nacističkih i fašističkih okupatora. Ovdje 22. lipnja 1941. godine počeo oružani otpor. Naravno, otpor fašizmu počeo je znatno ranije, Labinskom bunom, a ustanak u punom smislu riječi nastavio se akcijom u Srbu potkraj srpnja 1941. godine, i to su činjenice koje se ne mogu poreći. Antifašistička borba bila je od samog početka zajednička borba Hrvata i Srba u Hrvatskoj, kao i drugih naroda koji su živjeli na tlu Jugoslavije, i to je činjenica. Vodeću snagu antifašističke borbe činili su komunisti na čelu s Josipom Brozom, kasnije proslavljenim maršalom Titom, najuspješnijim vođom pokreta otpora u okupiranoj Europi. Većina boraca narodnooslobodilačke vojske činio je narod, dakle ljudi koji su ustali na oružje i zato da izbjegnu progone, hapšenja, odvođenja u logore, likvidacije i zato da se izbore za slobodu. Ni tu činjenicu ne možemo poreći. Napokon, poslijeratna Europa je sazdana na temeljima antifašizma i na osnovi rezultata antifašističke borbe, nije stoga čudo da je danom Europe proglašen upravo Dan pobjede nad fašizmom. Sve su to naglašavam još jednom nepobitne činjenice, baš kao što je činjenica i to da su fašizam, nacizam i njihovi vazali vodili politiku koja se može sažeti u jednu jedinu riječ – zločin. Da, bilo je zločina i na strani pobjednika, ne samo naših, ali pobjednička politika nije bila zločin, te dvije tvari treba dobro razlikovati. Mi danas obilježavamo Dan antifašističke borbe, rekao sam uvodno da je to praznik čitave Hrvatske, odnosno svih njezinih građana, odnosno da bi to trebao biti. Nažalost nije i s tim se moramo suočiti. Godinama se već antifašizam i rezultati antifašističke borbe demoniziraju, podcjenjuju, pa čak i prikazuju kao nešto antihrvatsko. I predugo je cijelo naše društvo zatvaralo oči pred time. Ipak, naše društvo sve više pokazuje da ima snage suočiti se sa činjenicom da se otvoreno koketira sa ustaštvom, da se to radi i danas, da se borci antifašističkog rata sumorno optužuje kao zločince, da su njihova prava višekratno smanjivana, mada se u javnosti govori o nekim golemim mirovinama partizana. Javno i otvoreno moramo progovoriti o uništavanju spomenika i spomen područja antifašističkim borcima i žrtvama fašizma. Pa punih devet godina trajala je borba da se u Zagrebu vrati ime Trga žrtava fašizma. I danas nakon svega toga svjedočimo nasrtajima čak i iz redova vlasti na vrijednosti i značenje antifašističke borbe. Svjedočimo negiranju antifašizma kao jednog od temelja suvremene Hrvatske. I sve se to pokriva frazom o slobodi javne riječi, to je cinična laž. Sloboda javne riječi ne opravdava da se činjenice falsificiraju kao što se na primjer čini pri izjednačavanju fašizma i antifašizma kao jednakih zala. Oni koji to govore upotrebljavaju za tu svrhu izraz komunizam, mada je jasno na što misle. No niti komunizam kao jedna ideja koja nigdje nije realizirana ni antifašizam u kojem su se istakli mnogi komunisti ne mogu se uspoređivati. Nikada i ni na koji način, a najmanje kao jednaka zla. Upravo nedavno susjedna Italija donijela je zakon koji kažnjava negiranje holokausta. U Hrvatskoj nikome ništa slično ne pada na pamet uz napomenu da se zločini protiv Židova priznaju mada nerado, no masovni zločini protiv Srba i Roma nastoje se pod svaku cijenu prešutjeti, odnosno čak i negirati. To nije dobro niti za položaj Hrvatske u svijetu, a još manje za naše mlade generacije koje se odgajaju na lažima o onome što se stvarno dogodilo. Odajući počast borcima sisačkog partizanskog odreda i svim borcima antifašističkog rata moramo se preuzeti obavezu da se odupremo povijesnom revizionizmu, nastojanjima da se demonizira antifašizam kao i da još predanije radimo na reafirmiranju antifašizma kao jednog od temelja naše države. Mi u Savezu antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske ionako na tome radimo. Pozivam stoga državnu vlast, kao i cjelokupnu hrvatsku javnost da nam se pridruže u tome kako bi idući Dan antifašističke borbe bio zaista praznik cijele Hrvatske. To je zajedništvo koje nam treba i to je zajedništvo kojem moramo težiti. Ne zajedništvo povijesne laži nego zajedništvo u prihvaćanju povijesne istine i vrijednosti i tekovina antifašizma. Nitko u Republici Hrvatskoj nema pravo da pod krinkom velikog domoljublja prisvaja Republiku Hrvatsku, ona je domovina svih njezinih građana. Domoljublje se ne izražava iscrtavanjem fašističkih simbola, ono se ne izražava izvikivanjem fašističkih parola, rasprodaja nacionalnog bogatstva i tako dalje. Domoljublje se dokazuje predanim radom, stvaralaštvom, zalaganjem za mir, slobodu, jednakost, ravnopravnost, međusobno uvažavanje, suživot. To su pretpostavke da u zajedništvu ovu zemlju pretvorimo u zemlju blagostanja, u bogatu zemlju sretnih ljudi. Sve preduvjete za to imamo – imamo lijepu i bogatu domovinu Hrvatsku, ostalo je u našim rukama. Drugarice i drugovi, čestitam vam današnji dan, Dan antifašističke borbe.

Kristina Ikić Baniček (gradonačelnica grada Siska)

Poštovani izaslaniče predsjednice Republike Hrvatske, poštovana izaslanice predsjednika vlade, poštovana izaslanice predsjednika hrvatskog sabora, poštovani veleposlanici i predstavnici diplomatskog zbora, poštovana izaslanice župana Sisačko-moslavačkog, brojni partizani i antifašisti. Sretan vam Dan antifašističke borbe. Važnost današnjeg dana u hrvatskoj povijesti nije samo u činjenici da se jednom godišnje ovdje prigodno prisjetimo hrabrosti i žrtve koji su na današnji dan prije točno 75 godina najbolji Siščani tog trenutka i vremena pokazali cijelom svijetu već na kojima svjedočimo i u ovome našem trenutku i vremenu, govore o važnosti i nužnosti da svijest o antifašističkoj srži hrvatskog naroda očuvamo pred gotovo svakodnevnim napadima probuđenih i osokoljenih neofašista. Svjedoci smo, naime, pokušaja da se perfidnom zamjenom teza one koji su ubijali i klali proglašava žrtvama, a one koji su bježali u šumu i spašavali goli život i uzeli oružje u ruke u nužnoj samoobrani sebe, svojih bližnjih i svojih sugrađana od najgore svireposti i bezumnog nasilja koje je svijet do tada vidio, proglašava zločincima. Protiv tog vrlog fašizma i dalje se treba boriti, i dalje bitka nije dobivena, čini se zapravo kao da u bitku moramo od samoga početka, kao da partizani rat nisu već jednom dobili. Ovoga puta moramo u bitku u kojoj na sreću nema pušaka i bombi, ali kao oružje protiv nas koriste laži i podvale. Ako dozvolimo da relativiziranjem žrtve i zločinaca kao što su pokušali relativizirati moral i  tvrdili da je relativan, zamagljuje razliku između njih i nas, istinskih antifašista, onda će oni pobijediti, a mi izgubiti. Onda će bilo tko, pa i lokalni neofašist kojem su dali zadatak da nam ubije kulturu, moći za sebe reći da je antifašist iako niti jedan jedini antifašist kojega ja poznajem nikada niti mrtav ne bi na sebe pri zdravoj pameti stavio ustašku kapu. Onda će se na stadionima iz sveg glasa oriti ustaški poklič, a oni koji su ga poveli biti će proglašeni za ljubitelje opere ili za nagluhe i slabijeg sluha. Onda će bilo tko od crtača svastika i nasilnike moći proglašavati Orjunašima samo da sakrije pravu istinu a to je da su neo-fašisti. Onda će bilo tko moći pričati kako su mu djeda ubili zločinci, a svi ćemo morati dobiti amneziju da je djed u crnoj kapi sa krilatim slovom U ubijao i klao ljude samo zato što su druge narodnosti, druge vjere, drugog uvjerenja ili naprosto samo zato što nisu bili Ustaše kao on. Mi izgubiti u toj bitci ne smijemo, na to nas obvezuje 77 mladića i djevojaka koji su se u bitku upustili sa gotovo zanemarivim šansama da pobjede i da prežive. Digli su se protiv sile pred kojom je strepila cijela Europa i na kraju su, srećom, uz ogromne osobne žrtve i uspjeli. Time su i nas nasljednike njihovog antifašizma zauvijek obvezali da se borimo i da ne izgubimo. Zato je biti antifašist, istinski antifašist danas jednako važno kao i prije 75 godina. Antifašizam je moralni vodič ili ako vam je draže kompas za razlikovanje dobra i zla u vremenu kada crtu između ispravnog i krivog neki pokušavaju namjerno pobrisati. Danas smo ovdje da se borimo za očuvanje te crte, danas smo ovdje da naša djeca budu sposobna jednoga dana prepoznati tu razliku između nas i njih. Mi smo bili i ostat ćemo antifašisti, a oni su s druge strane crte. Oni su sa strane sa koje je smrt, laž, podjela i podvala, a mi smo na našoj strani gdje je život, istina, zajedništvo i pravednost, uvijek je bila i uvijek će ostati. Smrt fašizmu, sloboda narodu.

Ivanka Roksandić (predsjednica skupštine županije Sisačko-moslavačke)

Gospođe i gospodo, poštovani antifašistički borci, poštovani uzvanici. Pozdravljam vas u ime sisačko-moslavačke županije u šumi Brezovica kraj Siska kada obilježavamo dan antifašističke borbe sjećajući se prvog sisačkog partizanskog odreda koji je osnovan na današnji dan prije 75 godina, 22. lipnja 1941. godine. Lipanj je mjesec kada Sisačko-moslavačka županija i grad Sisak, grad hrvatskih pobjeda, slave nekoliko važnih događaja koji su postali dio hrvatske povijesti. Prve pobjede nad Turcima 22. lipnja 1593., osnivanja prvog partizanskog odreda 22. lipnja 1941. godine, te obljetnice osnivanja 57. samostalnog bataljuna Hrvatske vojske jedne od prvih dragovoljačkih postrojbi na tlu Republike Hrvatske koja je 23. lipnja 1991. imala prvo postrojavanje u Sisku. Burna i nepredvidiva povijest ovih krajeva dovodila nas je često na rub opstanka, vječite borbe za rodni kraj, za domovinu. Uspjeli smo u svim značajnim trenutcima povijesti othrvati se nedaćama, opstali smo. Danas se prisjećamo osnutka prve naoružane antifašističke postrojbe u Hrvatskoj i uopće na ovim prostorima. Na njezine borce kojima je prvi zapovjednik bio Vlado Janić Capo pripadnik odreda bio je i pokojni general Hrvatske vojske Janko Bobetko. Tako je na početku Drugog svjetskog rata grupa hrabrih ljudi ustala protiv najvećeg zla 20. stoljeća, protiv fašizma koji je svojom pogubnom ideologijom ugrozio civilizacijske i povijesne tekovine čovječanstva. Suprotstavili su se okupaciji, zločinu i nepravdi. Osnivanje sisačkog partizanskog odreda označilo je početak organizirane antifašističke borbe u Hrvatskoj u kojima je aktivno sudjelovalo više tisuća hrvatskih građana. Prije većine europskih zemalja hrvatski antifašisti pokazali su kako se pruža otpor onima koji šire mržnju, fašizam i smrt. Hrvatska je u odnosu na broj stanovnika imala jedan od najsnažnijih antifašističkih pokreta. Mnogi od vas koji ste danas ovdje znaju kako je bilo teško suprotstaviti se fašizmu i izboriti slobodu. Moramo čuvati osjećaj poštovanja na žrtve koje su od prvih dana ustanka ponijeli antifašistički borci kao i za sve nevine žrtve koje su pale u tom ratu. Žalimo za svim žrtvama, ali danas posebno poštovanje iskazujemo onima koji su položili svoje živote u borbi protiv fašizma za slobodu Hrvatske. Pružajući otpor fašizmu, boreći se za slobodu vi ste novim generacijama ucrtali put prema demokraciji, ravnopravnosti i modernoj Hrvatskoj. Imati svoju ravnopravnost i živjeti u slobodi najveće su vrijednosti svakoga naroda, a Republika Hrvatska koja je stvorena u Domovinskom ratu ima antifašizam kao dio svog identiteta. Upravo na tim temeljima Hrvatska će i dalje graditi svoju budućnost. Nakraju, svim antifašističkim borcima, svim antifašistima, žiteljima Sisačko-moslavačke županije i cijele Hrvatske čestitam dan antifašističke borbe u sjećanje na borce prvog sisačkog partizanskog odreda. Hvala.

Madij Ismailov (predstavnik diplomatskog zbora zemalja Antifašističke koalicije)

Čast mi je kao predstavniku Kazahstana i Antifašističke koalicije da vam drugarice i drugovi mogu uputiti nekoliko riječi. Poštovane dame i gospodo, cijela povijest čovječanstva priča je o dugim ratovima i krhkom miru. 22. lipanj još jedan je crni datum u našoj zajedničkoj povijesti povezane s nacifašističkom agresijom koja je odnijela živote desetaka milijuna ljudi. Dame i gospodo nismo se slučajno okupili danas u slavnom gradu Sisku. Upravo ovdje točno prije 75 godina nastao je mali partizanski odred koji je kasnije prerastao u pokret otpora ogromnih dimenzija. Važno je napomenuti da u ovom dijelu jugoistočne Europe, nacifašizam podnio je velike gubitke u ljudstvu i tehnici. Zahvaljujući zajedničkim junačkim naporima svih naroda nacifašizam je bio uništen i nije se proširio na cijeli svijet. Zbog toga sada kada u raznim krajevima svijeta čuju se eksplozije, umiru civili i ruše se gradovi ne smijemo zaboraviti na svijetu koji nosi ljudska agresija i to koliko je važno djelovati zajedno protiv bilo kakvog oblika zla. Radi sjećanja na žrtve moramo biti zajedno kako bi smo učinkovito spriječili prijetnje suvremenoga doba. Hvala vam. Smrt fašizmu, sloboda narodu.

Margareta Mađerić (izaslanica predsjednika hrvatskog Sabora Željka Reinera)

Uvaženi izaslaniče predsjednice Republike Hrvatske, uvažena izaslanice predsjednika hrvatske Vlade, predstavnici grada Siska, Sisačko-moslavačke županije, cjenjeni antifašistički borci, dame i gospodo. Pozdravljam vas u ime hrvatskoga Sabora, predsjednika hrvatskoga Sabora akademika Željka Reinera i svih ovdje prisutnih saborskih zastupnika. Izražavam poštovanje svim hrabrim ljudima, svima koji su pružali otpor politici nacizma i fašizma koja je cijelome svijetu donijela patnje, razaranja i milijune mrtvih. Ljudi koji su na današnji dan prije 75 godina u šumi Brezovica osnovali prvi sisački partizanski pokret, Hrvatskoj su u Drugom svjetskom ratu donijeli pobjedu u savezništvu s milijunima drugih ljudi diljem svijeta koji su ustali protiv osvajačkog rata i nasilja, a za humane ideale mira, slobode, pravde, jednakosti i prava na različitost. Bila je to borba protiv neshvatljive totalitarne ideologije. Zaboravimo li ono što je u antifašističkoj borbi na tlu Hrvatske ginulo na tisuće i tisuće ljudi odreći ćemo se sami sebe i naše jedine domovine koju imamo, naše drage Hrvatske. Nitko si ne može uzeti za pravo da prezre hrabrost, da omalovaži ljudske živote koji su pali u borbi protiv ekstremizma i totalitarizma, a za život u miru, toleranciji, solidarnosti i pravu svakog naroda da sam odlučuje o svojoj sudbini. Hrvatski antifašistički pokret jedan je od prvih koji je nastao na tlu Europe uspio je ostvariti ono za čime su težili svi hrvatski domoljubi. Ujedinio je pod zajedničkom hrvatskom vlašću Hrvatske krajeve kojima su vladali tuđinci, te ZAVNOH-ovskim odlukama o pravu na samoodređenje omogućio stvaranje današnje neovisne, demokratske države Hrvatske i zbog toga hrvatski antifašistički pokret u Drugom svjetskom ratu služi na čast i ponos cijele Hrvatske i svih njezinih građana. Dragi antifašistički borci, uvažene građanke i građani Republike Hrvatske još jednom vas srdačno pozdravljam u ime hrvatskoga Sabora, u ime svih zastupnica i zastupnika u hrvatskom Saboru žalim vam čestitati dan antifašističke borbe i neka nam vječno u miru, slobodi i demokraciji živi naša europska slobodna Hrvatska. Hvala vam.

Dubravka Jurlina Alibegović (izaslanica predsjednika vlade Tihomira Oreškovića)

Poštovani izaslaniče predsjednice Republike Hrvatske, poštovana izaslanice predsjednika hrvatskog Sabora, poštovana gospođo gradonačelnice, poštovani predstavnici Sisačko-moslavačke županije, uvažene gospođe i gospodo zastupnici hrvatskoga Sabora, uvaženi predstavnici udruga iz Domovinskoga rata, uvaženi predstavnici diplomatskoga zbora u Republici Hrvatskoj, dragi uzvanici i gosti. Pozdravljam vas kao izaslanica predsjednika vlade Republike Hrvatske gospodina Tihomira Oreškovića ovdje u spomen parku u Brezovici na važan državni praznik u Republici Hrvatskoj, Dan antifašističke borbe. Antifašizam u sebi nosi najšire demokratske osnove i utkan je u temeljne odredbe Ustava Republike Hrvatske, a to su sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštovanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav. Ovom prilikom podsjećam da je upravo negacija temeljnih ljudskih i ustavnih prava bila pokretač osnivanja 22. lipnja 1941. godine prvog partizanskog odreda Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske, jednog od prvih oružanih protufašističkih formacija u tada porobljenoj Europi. Republika Hrvatska kao i cijela Europa i svijet danas su pred novim izazovima koje nosi suvremeno doba; visoka nezaposlenost mladih, starenje stanovništva, prevelika zagađenost okoliša, nedovoljan stupanj obrazovanosti stanovništva, nedostatan gospodarski rast i društveni razvoj, no oni nisu usporedivi sa strahotama Drugoga svjetskoga rata. Prisjetimo se da je i Europska unija također imala korijene u Drugom svjetskom ratu, a svi građani Europske unije odlučili su spriječiti ponavljanje ratnih razaranja i ubijanja uz ekonomsko i političko ujedinjenje europskih zemalja. Hrvatska je od srpnja 2013. godine dio europske obitelji koju čini 28 zemalja članica. Hrvatska je dio velikog projekta kojem je cilj demokracija, mir i stabilnost kao preduvjet boljeg standarda i kvalitete života svih građana i građanki Europske unije. Današnji državni praznik osobito je lijepa prilika da se prisjetimo i zahvalimo na položenim žrtvama koje su nam omogućile našu slobodu i razvoj u vlastitoj državi. Također nam to mora biti i podsjetnik u ustavnom jačanju odgovornosti svih nas građana i građanki koji svojim postupcima trebaju pridonijeti općem boljitku cijelog našeg društva. 22. lipnja 1941. godine ostat će upamćen i zabilježen kao dan koji svjedoči i trajno simbolizira borbu protiv fašizma i opredijeljenost za suvremene civilizacijske vrijednosti. U ime Vlade Republike Hrvatske i u svoje ime čestitam vam Dan antifašističke borbe.

Milan Bandić (izaslanik predsjednice Republike Hrvatske)

Hvala lijepo poštovani preživjeli borci narodnooslobodilačkog rata i antifašisti. Dragi prijatelji antifašisti, visoka izaslanstva na državnoj razini, na lokalnoj razini, dragi prijatelji. Prije svega želim vam sretan Dan antifašističke borbe i čestitam vam 75. obljetnicu ustanka protiv okupatora. Pozdravljam vas kao izaslanik predsjednice Republike Hrvatske, gospođe Grabar-Kitarović, koja je bila spriječena nazočiti našoj proslavi te prenosim njene čestitke. Ponosan sam što s vama stojim na ovom povijesnom mjestu i što zajedno obilježavamo ovaj značajan događaj hrvatske povijesti. Ponosan sam danas ovdje, k’o i svih petnaest godina kojih sam bio ovdje kao gradonačelnik grada Zagreba i grada heroja. Zahvaljujući općenarodnom ustanku koji su organizirali sisački domoljubi i borci, Hrvatska se među prvima na ovim našim prostorima svrstala na stranu pobjednike antifašističke alijanse, pokazala da su Hrvati itekako bili svjesni zla koje su donijeli nacizam i fašizam u naše krajeve te mu se odlučno suprotstavili. Sjećajući se hrabrosti i odlučnosti 79 boraca legendarnog sisačkog odreda od koji je njih samo 38 preživjelo rat, možemo ponosno reći kako su oni bili ta iskra koja je zapalila veliki antifašistički plamen i pokrenula općenarodni ustanak protiv okupacije i fašističke strahovlade. Njima u spomen, danas se prisjećamo i svih onih koji su svoje živote položili za našu slobodu u Drugom svjetskom ratu, ali i nevinih žrtava svih velikih totalitarizama koji u opustošili našu zemlju. Hrvatski pokret otpora protiv fašizma, nacizma i domaćih izdajnika bio je jedinstven u Europi. Razmjeri sudjelovanja u toj borbi daju puno pravo borcima narodnooslobodilačkog rata hrvatska vojska, hrvatska partizanska vojska. Bez te vojske, Hrvatska na kraju Drugog svjetskog rata ne bi završila na pobjedničkoj strani. U odnosu na broj stanovnika Hrvatska je sa oko 200 000 boraca potkraj rata imala najmasovniji pokret otpora podnijevši relativno i najveće žrtve oko 64 000 poginulih. Usporedimo li to, te brojke s puno većim europskim državama, kao na primjer s Francuskom, vidimo koliki je hrvatski doprinos europskoj slobodi i europskom antifašizmu. Visi je postotak sudjelovanja hrvatskih partizana u NOB-u nego francuskih partizana. To moramo imami na umu i to moramo stalno isticati. Baš zato nikada ne dozvolimo da nam bilo tko lijepi ustaške ili bilo kakve druge fašističke epitete. Svjesni smo mi zla koje je učinjeno za vrijeme nezavisne hrvatske države, koja nije bila ni nezavisna ni hrvatska već izdajnička, zločinačka i na štetu hrvatskog naroda. To je teret koji nas prati i prema kojem smo se jasno postavili i osudili ga. To je opomena i za budućnost, da nikada ne dopustimo bilo kakvo ponižavanje drugog i drugačijeg. Ali isto tako smo svjesni da su neki pod zastavom časne antifašističke borbe, pod kojom su se za slobodu svoga naroda izginule tisuće i tisuće hrvatskih mladića i djevojaka, također poneki činili zlo. Desetljećima su neki od tih zločina prešućivani. Kako bismo očuvali vrijednost antifašističke borbe da se pojedina pa i komunistička zlodjela ili ideološka zlostavljanja skrivaju pod skutima antifašizma. Previše je vremena prošlo da ne bismo racionalno i objektivno mogli sagledati vlastitu prošlost, biti ponosni na ono što je dobro, a osuditi ono što je zlo. Previše je izazova pred nama u budućnosti da bismo još bili zakopani u rovove prošlosti. „Istina nas sve oslobađa“, kako je govorio sveti papa Ivana Pavao II. Nitko danas ne može negirati činjenicu da je usporedno s oružanom borbom na trećem zasjedanju ZAVNOH-a davne 1944. točnije u svibnju u Topuskom, utemeljen put državnosti Hrvatske kao federativne jedinice u sklopu bivše Jugoslavije. S tada stečenom državnopravnom podlogom hrvatski narod pola stoljeća kasnije proglasio državnu neovisnost i obranio Hrvatsku u obrambenom Domovinskom ratu. Nije to završetak naše povijesne borbe za slobodu i neovisnost. Danas kad imamo samostalnu i suverenu državu, slobodnu naciju, članicu Europske unije i NATO saveza prisjetimo se kako je jedna od dionica toga dugog puta započela upravo ovdje. Današnja Hrvatska ne bi postojala bez hrvatskih partizana i tadašnje vodstva partizanskog pokreta, kao što ne bi postojala bez hrvatskih branitelja i prvog hrvatskog predsjednika, koji je partizan i antifašist, Tuđman, koji nas je 991. nesebično poveo u pobjedu. Zato, poštujući povijesnu istinu krvareći kako su ustanak protiv okupacije 41. i 91. te borbe za slobodnu socijalnu pravdu i nacionalnu ravnopravnost bili izraz dubokih i trajnih povijesnih slobodarskih i državotvornih opredjeljenja hrvatskog naroda, kao i svih hrvatskih domoljuba bez obzira na vjeru i naciju. Toj istini i danas odajemo dužno priznanje i poštovanje. A danas kad baštinimo hrvatsku državu osjećamo odgovornost prema svima onima koji su svoje živote položili za nju. Bili bismo odgovorni pred poviješću kad ne bismo učinili sve što je u našoj moći da joj pomognemo da postane država slobode, napretka, solidarnosti i zajedništva. Hrvatskoj moramo pomoći da prestane biti zatočenica ideoloških podjela i sukoba, nesnalaženja i neznanja, lutanja i politikanstva. To sve i zaslužuje. Moramo preuzeti dijete povijesne ophodnosti oko naših bivših predaka i staviti svoju energiju, viziju, znanje, iskustvo u službu općeg dobra. Upravo je to jedan od razloga zbog kojeg na predstojećim parlamentarnim izborima treba okupiti široku narodnu koaliciju i staviti se u službi cijele Hrvatske. Vrijeme je da preuzmemo uloge od onih koji ne znaju i ne žele, dosta eksperimentiranja i trošenja našeg dragocjenog vremena. Hrvatski ljudi ne žive na odgodu već ovdje i sada. Zasučimo rukave zajedno i uhvatimo se posla bi afirmirali na djelu rad i solidarnost. Hrvatska zaslužuje bolje kako zbog onih koji su za nju dali ono najbolje što su imali, svoje živote i zdravlje, tako i zbog generacije koja će doći nakon nas. Ne zaboravimo prošlost već učimo od nje kako je ne bismo morali ponavljati. Još jednom preživjelim antifašistima, borcima NOB-a ovdje i onima koji nas gledaju i slušaju diljem Hrvatske, svim prijateljima antifašistima, sretan Dan antifašističke borbe. Živjeli.

2015.

Franjo Habulin (predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH)

Cijenjena predsjednice Republike Hrvatske, cijenjeni predsjedniče Vlade Republike Hrvatske, izaslanice predsjednika Hrvatskog sabora, cijenjeni veleposlanici u Republici Hrvatskoj, Vaše eskcelencije, visoki gosti i uzvanici, drugarice i drugovi. Zadovoljstvo mi je što vas mogu pozdraviti na današnjoj svečanosti obilježavanja Dana antifašističke borbe i formiranja Prvog partizanskog odreda na prostorima okupirane Kraljevine Jugoslavije. S posebnim zadovoljstvom pozdravljam borce, učesnike Narodnooslobodilačkog rata. Ustanak u Hrvatskoj nije se dogodio slučajno i stihijski. Još na Petoj zemaljskoj konferenciji 1940. godine u Dubravi donjeta je odluka o pokretanju Oslobodilačkog rata u slučaju napada nacističke Njemačke i fašističke Italije na Jugoslaviju. U kratkom razdoblju, koje je prethodilo novom Svjetskom ratu, Komunistička partija vođena Josipom Brozom Titom, postala je sposobna da kao jedina politička snaga pokrene narod na oružanu borbu protiv okupatora. Dobro je poznato da su sve građanske političke partije poslije okupacije Hrvatske ili pasivizirale ili poduprle okupaciju, ustaški poredak i Nezavisnu državu Hrvatsku. Činjenica je da su jedino komunisti imali hrabrosti i viziju da pokrenu ustanak i da ga artikuliraju kroz parole bratstva i jedinstva, jednakosti i ravnopravnosti, naroda i narodnosti. Time su se suprotstavili ideji o međunarodnom sukobu Hrvata i Srba za interese okupatora. Bez te vizije ne bi bilo pobjede. Ne znači da su antifašizam i komunizam isto. Točno je da su svi komunisti bili antifašisti, ali je točno i to da svi antifašisti nisu bili komunisti. Odlazak sisačkih komunista u šumu Brezovica 22. lipnja 1941. godine i formiranje Partizanskog odreda bilo je izraz opredjeljenja većine hrvatskog naroda koji se nije mirio s okupacijom i zločinačkim režimom Nezavisne države Hrvatske. Taj režim prihvatio je antifašističku ideologiju u čijem programu je bila politika više rase, razni genocidni zakoni, strahovlada, teror, ubojstva, deportacije u koncentracione logore i osvajački poduhvati za životni prostor. Titova doktrina vođenja oružane borbe dovela je do pojave novog jugoslavenskog ratišta u okviru općih napora zemalja Antifašističke koalicije u borbi protiv Sila osovine. Na to danas možemo biti ponosni kao na izuzetan doprinos hrvatskog naroda u Narodnooslobodilačkoj borbi i konačnoj pobjedi nad fašizmom. Danas, 74 godina poslije, danas moramo upozoriti na nastojanja esktremne desnice da Hrvatsku gurne na gubitničku stranu u Drugom svjetskom ratu i na minimaliziranje uloge Narodnooslobodilačke vojske u konačnoj pobjedi nad fašizmom. Moramo ukazati na iscrtavanje kukastih križeva, ustaškog znakovlja i ustaških pozdrava na nogometnim utakmicama. Moramo ukazati da se u školama ne uči, ili ne u dovoljnoj mjeri, povijest vezana uz Drugi svjetski rat odnosno Narodnooslobodilačku borbu, da su knjižnice ispražnjene od antifašističkih sadržaja, bili oni literarni ili stručno-povijesni, i na 3000 porušenih spomenika podignutih herojima i žrtvama Narodnooslobodilačke borbe. Moramo ukazati da se u crkvama služe mise za ustaške zločince, a ne za njihove žrtve i na sustavne napade na lik i djelo Maršala Tita i pripadnike Narodnooslobodilačke borbe. Sve je to u službenoj viziji povijesti i veličanja propale Nezavisne države Hrvatske i rehabilitacije njene vojske, danas Hrvatske domovinske vojske koja nikad nije nosila takav naziv. Godinama upozoravamo na to, na te negativne pojave koje izazivaju podjele i mržnju u hrvatskom društvu i nije bilo reakcija najšire društvene zajednice do iscrtavanja kukastog križa na travnjaku Hajdukovog stadiona. Ta slika obišla je svijet. Napravila je štetu hrvatskom nogometu i čitavoj Republici Hrvatskoj. Sada su sve stranke našle za shodno da osude taj čin, da se ograde od njega i da izraze svoje antifašističko opredjeljenje. Kasne u tome jer ovo nije izraz huligasnkog nestašluka već dobro isplanirana akcija višegodišnjeg fašističkog djelovanja. Krajnje je vrijeme da se u Hrvatskoj pokrenu sve demokratske snage, od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, javnih, kulturnih radnika, institucija vlasti, stranaka i udruga civilnog društva, osude djelovanje ekstremne desnice koja ima sve karakteristike povijesnog fašizma te da se konačno počne primjenjivati zakon koji je vezan uz tu problematiku. Hvala vam lijepa.

Kristina Ikić Baniček(gradonačelnica grada Siska)

Poštovana predsjednice Republike Hrvatske, poštovani predsjedniče Vlade Republike Hrvatske, poštovana podpredsjednice Hrvatskog sabora, poštovani bivši predsjedniče Republike Hrvatske, poštovana bivša predsjednice Vlade Republike Hrvatske, Vaša ekscelencijo veleposlaniče Kraljevine Norveške, predstavnici Diplomatskog zbora, župane Sisačko-Moslavački, dragi partizani, dragi antifašisti. Prije točno 74 godine grupa nevjerojatno hrabrih, uglavnom vrlo mladih ljudi krenula je odavde, ispod debelog brijesta, na put koji je tragično završio za većinu njih, na put za koji su znali da ih vodi u pogibelj, ali na put za koji su svi oni duboko u sebi znali da je jedini ispravan i jedini moguć. Kada su se postrojavali, sigurna sam da nitko od njih nije razmišljao hoće li 74 godine kasnije na to isto mjesto doći itko da ih se prisjeti, da se sjeti njihove žrtve. Sigurno tada nisu razbijali glavu o svojoj povijesnoj ulozi jer su imali druge brige na pameti. Svojim činom, oni su se usudili suprotstaviti najvećoj vojnoj sili koju je svijet do tada ikada vidio. Usudili su se suprotstaviti toliko moćnom i zastrašujućem neprijatelju kojem su se u to vrijeme predavali i znatno veći i znatno moćniji narodi. Da je Hrvatska u Drugom svjetskom ratu učinila samo tu jedinu stvar, da je samo prva među okupiranim državama Europe moćnom ratnom stroju nacizma rekla „Ne“ bilo bi to dovoljno da nas se kao narod svrsta među antifašiste, među sve one koji su bili spremni oduprijeti se zlu i dotad nezamislivoj sili. Međutim, mi danas dobro znamo da je žrtva koju su podnjeli da bi i Hrvatska bila svrstana među države Antifašističke koalicije bila neusporedivo veća jer većina njih nije dočekala kraj rata živa. Tu žrtvu su podnjeli pod simbolom koji im je tada jedini služio kao moralni kompas za razlikovanje dobra i zla. Učinili su to kao komunisti, sa crvenom zvijezdom petokrakom na čelu. Petokrakom koja je bila simbol njihove spremnosti da se žrtvuje za nešto veće od njih, za nešto vrijednije čak i od njihovih života. U to vrijeme su u moralnom glavinjanju zapeli mnogi čelnici europskih država, pa tako i dotadašnji predstavnici vođe hrvatskog naroda, ali zahvaljujući Vladi Aniću Capi i najboljim mladim ljudima koji su u tom trenutku živjeli u Sisku, Sisak prvi, a potom Dalmacija, Banija, a potom i cijela Hrvatska odabrali su svjetlo i ispravni put koji im je u tom trenutku nudila samo zvijezda petokraka. Antifašizma bez crvene zvijezde ne bi bilo i danas smo prisiljeni s pijeteta i sjećanja na njih to ovdje ponoviti i jasno reći. Revizionisti svih boja i svih odora pokušavaju činiti sve da tu istinu sakriju, relativiziraju. Ako u tome uspiju, mi kao narod gubimo svoj identitet i svoje temeljno antifašističko i demokratsko usmjerenje. Mi smo slobodna i suverena država jer smo i 1941. i 1991. izabrali teži, ali ispravni put i jer smo jednako i ’41. kao i ’91. znali prepoznati što je moralno ispravno i kojim putem moramo krenuti. Zato je ovo naše okupljanje, iz godine u godinu, zalog upravo njima, da nikada nismo skrenilu s njihovog puta i da i danas dobro znamo koji je pravi put, put koji su nam oni zacrtali te davne ’41. godine. Smrt fašizmu, sloboda narodu.

Zoran Milanović (predsjednik Vlade RH)

Dame i gospodo, poštovani prijatelji, poštovana predsjednice Republik Hrvatske, poštovani bivši predsjednici gospodo Josipović i Mesiću, dragi građani Republike Hrvatske današnji dan je blagdan svake godine. Mi smo ove godine obilježavali i sedamdeset-godišnjicu pobjede nad fašizmom, sedamdeset-godišnjicu pobjede antifašističke koalicije. To je obljetnica. Međutim Hrvatska, odlukom zakonodavnog tijela, već više od dva desetljeća ovaj dan, svake godine, uzastopce obilježava kao dan antifašizma, kao dan ustanka. Prije više od dvadeset godina tako je odlučio Hrvatski sabor, tako je odlučio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, i sam partizan, i sam član Komunističke partije Hrvatske od 1942. godine, što nikada u svom životu, javnom djelovanju nije zanijekao niti se toga stidio. To su činjenice i ja danas ovdje govorim manje emocijama, više glasom razuma. Našu povijest, svoju povijest ne možemo mijenjati. Ustanak ’41. godine u Hrvatskoj bio je sve samo ne jednostavan. Ovdje su se, prije točno 74 godine, 22. lipnja, na dan napada Hitlera na Sovjetski savez, na dan kada je Hitler prekršio sporazum o nenapadanju, sisački komunisti samoinicijativno povukli u šumu i sa namjerom da dignu ustanak, i sa namjerom i ciljem da ne padnu u ruke svojim krvnicima. To su činjenice. To nije bio narodni ustanak jer premalo je ljudi u njemu sudjelovalo, ali je bio legitiman ustanak jedinih koji su u tom trenutku bili spremni reći „Ne“. Napravili su to na svoju ruku, čak i prije nego što je to učinila Komunistička partija Jugoslavije koja je bila dio Kominterne i koja je slušala upute Moskve. Ljudi, to je hrvatska povijest. Moramo je gledati otvorenim očima i o njoj otvoreno razgovarati i svoju djecu i mlade ne indoktrinirati nego ih tjerati da misle i postavljaju pitanja. Bilo je sjajnih stvari na koje možemo biti ponosni. Ovdje je na početku danas rečeno da je to bio prvi odred u ovom dijelu Europe, vjerojatno nehotice. Naime, to je bilo jedinstveno u Europi. Toga nigdje u Europi nije bilo, kao što niti pokreta protiv fašizma, nacizma i ustaša ovdje u Hrvatskoj nigdje nije bilo kao što je bilo u Hrvatskoj, a razina, proporcije, razmjeri sudjelovanja naroda u toj borbi daju puno pravo toj vojsci da se zove hrvatska vojska, hrvatska narodna vojska, hrvatska partizanska vojska, partizani Hrvatske sastavljeni od svih naroda Hrvatske, prije svega Hrvata, ali u velikoj mjeri i Srba. Ovdje su ’41. godine, njih dvadesetak koliko ih se ovdje skupilo tog dana, pa onda pripadnici Prvog odreda, njih osamdesetak bili uglavnom Hrvati. To ne volimo prebrojavati, ali je to činjenica. Taj odred nije dugo funkcionirao, ali nije ni mogao. Već u rujnu ’41. godine bio je vojno pritisnut od jačih od sebe, od ustaša iz Siska, i morali su se povući na Baniju, na Banovinu. Tamo su se združili zajedno sa lokalnim Srbima koji su već tada mjesecima trpili i jedva preživljavali ustaški zulum i teror i ratne zločine. I to sjedinjenje, ta veza Hrvata i Srba, hrvatskih komunista i srpskog naroda, sirotinje, je dovela do toga da na Baniji, pa i na Kordunu pokret bude masovan, narodni, partizanski, ne četnički i da dođe do jednog borbenog jedinstva dvaju naroda, prije svega Hrvata i Srba u borbi za slobodu. To su također stvari koje su povijesne činjenice. Idemo razgovarati o tome, možda netko ne misli da je to točno, ali to su užasno važne stvari da bi Hrvatska na kraju završila ne na pobjedničkoj strani, to je manje važno, nego na pravoj strani. Jer ta prava strana je morala pobdjediti. Dobro je moralo pobijediti zlo i Hrvati su uvijek bili na pravoj strani, na strani dobra, što naravno ne znači da su rođeni bolji, da su rođeni superiorniji jer nisu, ali da su birali pravi put, da su birali teži put i ’41. godine i ’91. godine. Kao što je danas ovdje već rečeno, to je činjenica. Hrvatski put je bio teži put, zadnjih stotinu godina je bio teži put i sve što smo dobili i zaradili, zaradili smo sami, bez kredita, bez popusta i na to imamo pravo. To je naša pravda i naša pravica i partizanski pokret je u tome igrao povijesno neprocjenjivu ulogu. A kako je, kako je moglo biti. Prije tjedan dana prolazio sam kroz Plitice i prošao kroz Rakovicu. Svima vam je poznata Rakovička buna 1871. godine koju je vodio Eugen Kvaternik. Eugen Kvaternik, tadašnji pravaši među Krajišnicima pred rasformiranje Vojne krajine pod sloganom „Borba protiv tuđinske vlasti!“. Tada je to grubo nazvano švabsko-mađaronska vlast. Dakle narod ovih prostora, narod koji je ovdje živio, dijelio sudbinu, koji je bio naoružan, koji je branio granicu od Otomana, od imperija koji je prijetio našoj kulturi i civilizaciji, taj narod je 1871. godine bez razlike u vjeri, i katolički i pravoslavni svećenici zajedno, ustao i nažalost loše završio. Dugo nam je trebalo, dugo nam je trebalo da naučimo tu osnovnu lekciju povijesti i suživota, a to je da živimo ovdje zajedno, da dijelimo sudbinu zajedno, da je ovo država hrvatskog naroda i Hrvatska država, da u njoj sve manjine, pa i najbrojnija manjina, srpska manjina, imaju sva prava, da poštuju ovu državu, da ju vole, da je grade, da je njeguju i da je ovo naša država, ne ona država iz ’41. godine, to nije naša država. I nikada nije bila. Za kraj, za kraj reći ću i ovo, ponovit ću, povijest ne možemo mijenjati. Ovo stoljeće su, po značaju i utjecaju, u političkom životu Hrvatske obilježila tri čovjeka. To su Stjepan Radić, to je Josip Broz Tito i to je Franjo Tuđman. I reći ću opet – kom krivo, kom pravo. Ono što je bilo ’45. se ne može uspoređivati s onime što je bilo ’91. ili 2001. godine. Svatko dobronamjeran to zna, svatko dobronamjeran će reći to svojoj djeci, ali temeljna poruka ostaje. Hrvatska danas je moderna, demokratska država u kojoj vlada pravo, u kojoj vladaju prava svih njezinih građana bez obzira na njihovu nacionalnost, bez obzira na njihovo rođenje. Ta Hrvatska teško da bi postojala bez partizana, bez tadašnjeg vodstva partizanskog pokreta, ta država nikako ne bi postojala bez hrvatskih branitelja i bez onih koji su je ’91. godine nesebično poveli u pobjedu. Živjela moderna Hrvatska, živio hrvatski antifašizam. Volimo i gradimo svoju Hrvatsku, ovu našu današnju Hrvatsku. Živjeli!

Kolinda Grabar-Kitarović (predsjednica RH)

Poštovani sudionici antifašističke borbe, veterani Drugog svjetskog rata, pripadnici partizanskog pokreta otpora, poštovani gospodine predsjedniče Vlade RH, poštovana gospođo podpredsjednice Hrvatskog sabora, poštovani gospodine predsjedniče Saveza antifašističkih boraca, poštovani gospodine župane i gospođo gradonačelnice, gospodo Josipović i Mesić, predstavnici diplomatskog zbora, cijenjeni uzvanici, gospođe i gospodo. Dopustite mi čestitati vama i svim građanima RH Dan antifašističke borbe. Srdačno vas pozdravljam na ovom važnom mjestu novije hrvatske povijesti okupljeni u povodu proslave Dana antifašističke borbe. Stara je istina da je povijest učiteljica života, no ona to može biti samo ako znamo i prihvaćamo povijesnu istinu utemeljenu na činjenicama. Svaki narod ima datume i mjesta koji tu povijesnu istinu sažimlju. Tako današnji dan, i ovo mjesto, 22. lipnja u šumi Brezovica, simbolično sažimaju povijest povijest antifašističke borbe u Hrvatskoj kao jedna od važnih etapa našeg povijesnog hoda ka slobodi i neovisnosti. Povijesna je istina da su upravo hrvatski komunisti sisačkoga kraja na dan njemačkoga napada na Sovjetski savez pokrenuli ustanak u Hrvatskoj. Bio je to početak borbe za oslobođenje Hrvatske od okupacije kojoj je ustaški režim pružao podršku u ime ostvarenja hrvatske države kompromitirajući je međutim predajom dijela povijesnih hrvatskih krajeva okupacijskim silama te zločinima i progonima na rasnoj i političkoj osnovi. To su povijesne činjenice koje danas, 74 godine od spomenutog događaja, možemo i moramo ustvrditi bez ideoloških ili drugih prijepora. Tužne su sudbine brojnih hrvatskih i srpskih obitelji iz Hrvatske koje i dan danas, 70 godina nakon završetka rata ne znaju gdje su njihovi najmiliji završili. Nemaju mjesto gdje zapaliti svijeću ili odati dužnu počast stradalima u vihoru Drugog svjetskog rata, a sudbine ljudi bile su različite, a to vi, veterani Drugog svjetskog rata, najbolje znate. Znate kako su stradala i brojna djeca, žene i nevini civili naprosto iz razloga što su se našli u krivo vrijeme na krivom mjestu. Brojne obitelji bile su podijeljene, narodi zavađeni, susjedi su odjednom postali neprijatelji, a sve to proizašlo je iz onog zla koje se proširilo Europom i zla nacizma i fašizma koji je bio početna ishodišna točka za sve sve nesreće i stradanja milijuna ljudi diljem Europe. I danas kad se sjetimo tog 22. lipnja ’41. kada se okupila grupa ljudi, domoljuba, intelektualaca, radnika i seljaka koji su imali dovoljno hrabrosti i oslobodilačkog duha krenuti u borbu protiv zla također se trebamo sjetiti i ’91. godine kada je hrvatski narod također imao dovoljno hrabrosti još jednom reći „Ne“ zlu koje je bilo u nastajanju te reći „Ne“ ugnjetavanju i tiraniji. S posebnim ponosom danas se trebamo prisjetiti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i generala Janka Bobetka koji je i sam bio član ovoga odreda, akademika Ivana Supeka, političara Andrije Hebranga, pisca i pjesnika Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića, ali i svih onih znanih i neznanih koji su i ’41. i ’91. prepoznali važan trenutak za Hrvatsku te se stavili na branik domovine. Obilježavajući današnji datum kao državni blagdan možemo i trebamo istaknuti njegovu nedvojbenu važnost u sklopu naše povijesne borbe za slobodu i neovisnost. Odluka hrvatskih antifašista u ustanku pokrenula je proces uključivanja hrvatskog naroda, a u znatnom postotku i Srba te drugih manjinskih naroda u zajedničku borbu dionika antihitlerovske koalicije. I ne samo to, pokretanjem antifašističke borbe hrvatski komunisti i antifašisti općenito definitivno su odbacili jugoslavenski centralizam, odlučno se suprotstavivši i četništvu koje je već prvih dana rata pokazalo svoj zločinački karakter. Vođeni idealima slobode i socijalne pravde antifašistički pokret koji se tijekom rata legitimirao kao narodnooslobodilački, razvio se u Hrvatskoj kao nigdje u Europi. U odnosu na broj stanovnika, Hrvatska je sa oko 200 000 boraca potkraj rata imala najmasovniji pokret otpora podnjevši relativno najveće žrtve, oko 64 000 poginulih. Usporedo s oružanom borbom, na zajedanjima ZAVNOH-a utrt je put državnosti Hrvatske kao federalne jedinice u sklopu bivše Jugoslavije. S državnom pravnom podlogom tada stečenom hrvatski je narod pola stoljeća poslije proglasio državnu neovisnost i obranio Hrvatsku u Domovinskom ratu. Bio je to završetak naše povijesne borbe za slobodu i neovisnost. Današnja svečanost podsjeća nas kako je jedna od dionica toga dugoga puta započela upravo ovdje. Poštujući povijesnu istinu treba stoga reći ustanak protiv okupacije i borba za slobodu, za socijalnu pravdu i nacionalnu ravnopravnost bili su izraz dubokih i trajnih povijesnih, slobodarskih i državotvornih opredjeljenja hrvatskoga naroda kao i svih hrvatskih domoljuba, bez obzira na vjeru i naciju. Toj istina danas odajemo dužno priznanje i poštovanje. Vjerujem, međutim, da smo poštujući povijesnu istinu zreli upravo na ovome mjestu priznati i što se događalo potkraj rata i nakon njega. Masovne likvidacije i progoni, konfiskacija imovine i druge prisilne mjere protiv proglašenih narodnih neprijatelja ne mogu ni sa čime opravdati niti se pozitivno vrednovati. Antifašizam želimo čuvati kao povijesnu vrijednost, komunizam ne, kao i niti jedan drugi totalitarni poredak. Govoreći dakle o vrijednostima antifašizma, potrebno je (l)učiti opravdanu borbu protiv okupacije i totalitarnih ideologija fašizma i nacizma te ustaških i četničkih zločina, od onoga što sav demokratskih svijet odbacuje kao negativno naslijeđe totalitarne komunističke ideologije. Stoga, iskazujući počast svim antifašističkim borcima palima za slobodu možemo, bez osjećaja umanjivanja njihovih zasluga, osuditi svaki zločin i iskazati poštovanje prema svakoj žrtvi. Zločin je zločin, ma tko ga i kada počinio i treba ga uvijek osuditi te za zločin nema niti može biti ikakvog opravdanja. Danas, kada ovaj datum slavimo kao suverena država i punopravna članica Europske unije, uključeni u sve važne međunarodne političke i gospodarske procese, naš društveni život više ne treba biti opterećen prošlošću. Želimo povijest prosuditi objektivno i trijezno jer jedino tako, slobodni od jednostranih fokusiranja s bilo koje strane, napokon se možemo složno posvetiti izgradnji budućnosti, a osnovni uvjet tome jesu sloboda i mir koji smo ostvarili zajedništvom u Domovinskom ratu i međusobno poštovanje. To zajedništvo tada stvoreno može i treba biti i sada i uvijek nadahnuće našem zajedništvu u samosvjesnoj posvećenosti i izgradnji stabilne i uspješne države, i svim dobrima bogatog društva. Svatko je za to odgovoran. Svatko tomu može i treba dati svoj doprinos, a povijest nam u tome treba biti smjerokaz i pouka. Hrvatski narod i svi građani Hrvatske moraju biti jedinstveni u želji za boljom i prosperitetnijom Hrvatskom. Onom Hrvatskom u kojoj nema nimalo mjesta nikakvoj mržnji, diskriminaciji, veličanju fašizma, totalitarizma i diktatura. Onom Hrvatskom u kojoj se jednako poštuje i hrvatski narod i sve nacionalne manjine, u kojoj se ne govori „mi“ ili „oni“, već se na istini, poštenju, domoljublju i zajedništvu gradi bolja Hrvatska. Svima vama još jednom srdačno čestitam Dan antifašističke borbe. Hvala vam.

 

2014.

Uvod

…Predsjednika saveza antifašističkih boraca i antifašista republike hrvatske, organizatora ove svečanosti druga Franju Gamulina kao i sve prisutne partizanke i partizane, antifašistkinje i antifašiste. Upućujem srdačne pozdrave svim nazočnim veleposlanicima i izaslanstvima veleposlanstva u Republici Hrvatskoj. Posebno pozdravljam i izaslanstvo oružanih snaga republike hrvatske kao i izaslanstva udruga hrvatskih branitelja iz domovinskog rata.

Franjo Habulin (predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH)

…predsjedniče Republike Hrvatske, cijenjeni predsjedniče vlade Republike Hrvatske, cijenjena potpredsjednice hrvatskog sabora, cijenjeni visoki gosti i uzvanici, drugarice i drugovi čast mi je i zadovoljstvo što vas danas mogu pozdraviti na ovoj proslavi. Zahvaljujem vašoj nazočnosti, što na ovom časnom mjestu ustanka, borbe i ponosa, mjesto na kojem je malobrojna grupa hrabrih zapalila svjetlo slobode u mraku porobljene Europe. Danas pokušavamo spoznati dio osjećaja koji su ih preplavili tog dana kada su se, sklanjajući se pred progonom, okupili ovdje u šumi kod starog brijesta. Pokušavam spoznati koja su bila njihova saznanja, strahovi, da li su bili svjesni da kreću na put s kojeg se većina, ili čak svi neće vratiti svojim domovima, obiteljima i prijateljima. Jesu li vjerovali da će njihovim putem krenuti mnogi, putem koji će ih ipak na kraju dovesti do slobode. Taj put nije bio lagan jer već sljedeći dani su ukazivali na teškoće koje ih očekuju, ali malobrojni, slabo i nikako naoružani tražeći svjetlo slobode pokrenuli su mnoge, pokrenuli su i one koji nisu vjerovali i one koji su očekivali da im sloboda dođe sama od sebe kao neko civilizacijsko pravo. Pokrenuli su i one koji su mislili da su sloboda i demokracija tu uvijek i da zlo ne može upravljati čovjekom. Daljnji mjeseci i godine odveli su ih putem patnji, ali i slave. Oni svoju slavu nisu dobili nečim što im pripada već su je stekli u krvavom boju, stekli su je gazeći snjegove, prelazeći rijeke i spavajući pod vedrim nebom i vodeći borbu protiv, u ljudstvu i naoružanju višestruko jačeg neprijatelja. Sa ovog mjesta su krenuli širem Hrvatske promičući ideju bratstva i jedinstva, ideju vjerske i nacionalne tolerancije, nade za bolju sutrašnjicu, Odazvali su se pozivu jedine tada organizirane političke antifašističke stranke u tadašnjoj državi, komunističke partije predvođene Josipom Brozom Titom. Isprepleli su svoje ruke sa svim narodima, sa svim vjerama i ljudima koji su osjećali strahotu pritiska fašizma i nacizma, ali i onog najbolnijeg – da se u našem narodu razvila ljudska i civilizacijska sramota koja se nazvala ustaštvo, taj sramni kvislinški pokret u ovom djelu Europe. Neki kada govore o prvom sisačkom partizanskom odredu prebrojavaju ih po nacionalnosti. Ono što znam, što svakako znam o ovom danu prije 73 godine nisu njihovi strahovi i boli, nade i želje. Ono što svakako znam da se nisu dijelili po nacionalnosti i vjeri , da im nije bilo važno ime, vjera i nacija sudruga koji je uz njih, važna im je bila samo ideja otpora fašizmu i nacizmu. Krv koja se prolila za slobodu nije bila ni hrvatska, ni srpska, ni katolička, ni pravoslavna, bila je ljudski crvena. Poštovani prijatelji, govoreći o prošlosti ne mogu da se ne osvrnem na sadašnjost jer spoznajući prošlost razumijemo sadašnjost i predviđamo budućnost. Govorim pred vama kao predsjednik saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, organizacije koja nastoji sačuvati uspomene na plemenitu, tešku i krvavu žrtvu ljudi koji našu državu sa stranog puta ustaštva i kolaboracije odveli na stranu zemalja antifašističke koalicije, na stranu pobjede i čovječnosti. Govorim pred vama, najvišim državnim dužnosnicima države u kojoj grupe i pojedinci čak ni u građanskom odgoju u školama ne uče antifašizam kao civilizacijsku vrijednost, države u kojoj se prava manjina žele smanjiti, države u kojoj se kriminalno odnosimo prema spomeničkoj i kulturnoj baštini vezanoj uz antifašizam, državi u kojoj su knjižnice ispražnjene od antifašističkih sadržaja, bili oni literalni ili služba povijesti, države u kojoj visoki crkveni dostojanstvenici cjelivaju ruku i predvode mise za ratne zločince, a ne za žrtve njihovih zločina. I na kraju, poručujem u ime onih koji su na današnji dan krenuli u otpor i ustanak da ćemo i dalje slaviti junaštvo Brezovice i klanjati se žrtvi Jasenovca te baš kao i oni malobrojni od prije 73 godine nastojati pružiti vjeru u bolje sutra, u budućnost tolerancije, uvažavanja i povijesne istine. Drugarice i drugovi, čestitam vam dan antifašističke borbe.

Kristina Ikić Baniček (gradonačelnica grada Siska)

…narodno oslobodilačkog pokreta poštivani antifašisti dozvolite mi da u ime rodnog mjesta hrvatskog antifašističkog pokreta i u ime grada Siska, i u vaše ime pozdravim naše drage i uvažene gosta Ivu Josipovića predsjednika republike hrvatske, Zorana Milanovića, predsjednika vlade republike hrvatske, Dragicu Zgrebec potpredsjednicu hrvatskog sabora, njegovu ekscelenciju Macieja Szymanskog veleposlanika republike poljske, i Franju Gamulina, predsjednika saveza antifašističkih boraca i antifašista republike hrvatske i Zdenka Vahoveca, zamjenika županice Sisačko-moslovačke županije,pozdravljam i sve uzvanike koji su na centralnu proslavu državnog praznika dana antifašizma stigli u Sisak u našu memorijalnu šumu spomen park Brezovica u kojoj zajedno svakog 22. lipnja obilježavamo osnivanje prvog sisačkog partizanskog odreda. Svake godine okupimo se ovdje s osjećajem ponosa kojim nas ispunjava sjećanje na hrabrosti i požrtvovnost male, ali i iznimne grupe ljudi koji su nedugo nakon okupacije svoje zemlje odabrali put odricanja i nesigurnosti jer im je alternativa bila nezamisliva – pokoravanje fašističkoj, nenarodnoj, nametnutoj vlasti koja je ubijala njegove sugrađane samo zbog razlike u narodnosti i vjeri. Ove godine međutim, osim neizmjernog ponosa ne možemo izbjeći da naš susret, da naše okupljanje ne prati osjećaj srama. Sram koji osjećam posljedica je izostanka još jednog simbola, još jednog spomenika uz ovaj grandiozan simbol Brezovice iza mojih leđa, koji je djelo Siščanina Želimira Janeša, koji nas je ovdje u spomen šumi dočekivao svakog 22. lipnja kada dolazimo u Brezovicu jer se prigodno sjećamo onih kojima dugujemo toliko puno. Nema spomenika Ustanak, poznatog hrvatskog kipara Frana Kršinića. Nema ga i više nikada ga neće biti jer je nepovratno uništen. Njegovom uništenju međutim nije kumovala pohlepa ljudi koji očigledno nisu znali što čine, njegovom nestanku je kumovalo nešto puno ozbiljnije, nešto što u meni izaziva taj sram o kojem govorim. Taj spomenik, taj simbol našeg spomena na žrtve antifašističke borbe bezumnom odlukom nekih nedobronamjernih ljudi maknut je iz centra grada Siska još devedesetih godina, pospremljen ovdje u šumu u koju premalo ljudi prerijetko dolazi da bude daleko od očiju i daleko od srca. Ono što taj spomenik znači očigledno je smetalo nekim ljudima koji nisu željeli svaki dan gledati ga i svakoga dana misliti na ono što on predstavlja – borbu ljudi za bolje i pravednije društvo, društvo u kojem se ljudi ne dijele na naciju i vjeru, već na one koji žele dobro svojem gradu, svojoj zemlji, i one koji to ne žele. Ljudi koji su ga nedavno ukrali i razrezali shvatili su tu poruku njegovog micanja upravo onako kako je i zamišljena; shvatili su da nikome više nije stalo do njega, shvatili su kao da imaju dozvolu napraviti s njim što ih je volja jer da je nekome nešto značio ne bi maknut u šumu. Zbog tih ljudi i onih koji su ga uklonili iz centra Siska, ja danas uz ponos na slavnu bornu naših predaka osjećam i sram. Osjećam da nisam napravila (pljesak), osjećam da nisam napravila dovoljno da spomenik Ustanak i sve što on predstavlja zaštitim od zaborava i nezainteresiranosti. Poruka koju nam je taj spomenik pričao svojim postojanjem ne smije nikad biti zaboravljena. Jednom su u Sisku živjeli ljudi koji su sve što su imali, a pod sve mislim naravno na svoj život, stavili na raspolaganje nečemu što je bilo veće od njih. Stavili su svoje mlade živote na oltar ideji da čovjek čovjeku nema pravo određivat smije li ili ne biti različit i živjeti različito. Više od polovice mladića i djevojaka koji su se ovdje našli prije 73 godine…

Maciej Zsymasnki (poljski veleposlanik)

Predsjedniče Republike Hrvatske, poštovani predsjedniče hrvatske vlade, poštovana potpredsjednice hrvatskog sabora i visoki uzvanici a vidim svi ste visok uzvanici (pljesak), dozvolite mi da odajući čast počast partizanima koji su ovdje stvorili prvi partizanski odred reći ću malo nekoliko riječi o tome da nisu oni bili osamljeni, da imali su saveznike iako u dalekoj zemlji, ali ipak borili smo se za isto. Bilo je u poljskoj povijesti period kada je, kada Poljska je nestala sa karte svijeta 123 godine, ipak nije to značilo da su nestali poljski patrioti koji su svojim političkim i vojnim djelovanjem težili ka postizanju neovisnosti. I vratili smo našu državu natrag. Poljska se vratila na kartu svijeta 1918. godine, ipak ne zadugo. 1. rujna 1939 godine totalitarna nacistička Njemačka započela je drugi svjetski rat udarajući upravo na Poljsku. Poljaci za vrijeme mračnog razdoblja rata nisu gubili nadu da će okupator biti poražen i da ćemo živjeti u svojoj slobodnoj državi. Vjerovali su da će se to brzo dogoditi, da će nam već na proljeće 40. godine doći pomoć saveznici, Francuska i Velika Britanija koje su odmah nakon napada na Poljsku objavile Njemačkoj rat. Nismo čekali njihovu pomoć pasivno. Slično kao Hrvati u lipnju 41. ovdje u Brezovici krenuli smo u listopadu 1939.godine partizanski rat odmah nakon kapitulacije regularnog odreda poljske vojske, naši su vojnici započeli djelovati partizanski. Neovisno o njihovoj podzemnom borbi, o njihovoj podzemnoj borbi u to vrijeme je na terenu Poljske nastajalo više od 200 podzemnih vojnih i civilnih organizacija koje su stvorile vlastite bojne formacije. Istaknuo se Savez oružane borbe koji su podzemna vojska, vojska koje pripadala poljskoj vladi u izbjeglištvu u Londonu. Osnovana je u studenom 39., a 42. godine preobrazila se u Zemaljsku armiju, da bi kasnije prikupila 380 000 vojnika, partizana. Politički pokreti i političke stranke su isto stvarale partizanske odrede. Druge po veličini oružane snage poljskog podzemlja su bili seljački bataljuni koji su stvorili članovi Pučke stranke- 170 000 partizana. Imali smo također narodne partizanske odrede, naoružane snage više od 70 000, ljevičarskih komunističkih partizana koji su udružili svoje snage u okviru narodne armije i bilo ih je više od 30 000 osoba. Na brojnim mjestima na svijetu ljudi su iskusili prokletstva totalitarizma. Zajednička za Poljsku i Hrvatsku je grozota fašizma. Poljska je upoznala fašizam u obliku koji su kreirali njemački nacisti. O tome što je bio svjedoče brojke koje su teške za zamisliti. Čak ako uzmemo u obzir najniže procjene demografa, život je izgubilo 6 milijuna 28 tisuća državljana Poljske. Na svaku tisuću građana u Poljskoj je poginulo 220 osoba. Za usporedbu, na primjer u Francuskoj 15, u Nizozemskoj 22. Fašisti su na planirani način željeli uništiti Poljake i ostale narode koje su živjeli u Poljskoj. Zbog ekstremnih nacističkih djelovanja usmjerenim prema obrazovanim slojevima društva Poljska je izgubila 39% liječnika, 33% učitelja škola nižih razina, 30% znanstvenika, predavača visokog školstva, po mom broju (prilično nejasno) 700 profesora, 28% svećenika, 26% radnika. Strašno uništena Poljska je ipak dočekala dan oslobođenja. Drugi svjetski rat se približavao kraju, a njemački fašistički okupatori pobijeđeni. Ipak se brzo ispostavilo da oslobođenje od njemačke okupacije nije označavalo slobodu. Naši saveznici iz Sovjetskog saveza odlučili su dovesti u Poljsku svoj red i odlučili su nametnuti svoj totalitarni sustav, ovog puta komunistički. Na stranu slobodu i neovisnost smo morali pričekati, ponovo u podzemnoj borbi, ovog puta političkoj, još 44 godine. Ove godine Poljske obilježava 25. obljetnicu demokratskih izbora koji su promijenili tijek povijesti i uzrokovali da smo se konačno oslobodili od tmurnog vremena totalitarizma. Danas je Poljska slobodna, a Poljaci iz vlastitog iskustva znaju da je riječ sloboda suprotnost riječi totalitarizam. Na jednoj od prvih tablica nakon što se uđe u „tvornicu smrti“, ozloglašen bivši njemački nacistički koncentracijski logor, Auschwitz Birkenau nalazi se izreka Georgea Santayane – oni koji ne pamte prošlost, osuđeni su da je ponavljaju. Sjećajmo se i pamtimo. Hvala.

Zoran Milanović (predsjednik Vlade RH)

…borbe, ovdje u Sisku kao i svake godine, i kada je kiša i kada je sunce da se sjetimo, da ne zaboravimo što se događalo prije 73 godine, ali ne samo ovdje u Sisku. Što je to što je jedan narod natjeralo da iz, neću reći komfora doma, ali iz jednog relativnog mira i stabilnosti u kojem je živio prepozna zlo i zlu se suprotstavi. Prije 73 godine ovdje se okupilo osamdesetak mladih ljudi. Mnogi od njih nisu se vratili, poginuli su, ubijeni su, nestali su. U isto vrijeme u drugim dijelovima hrvatske, u Dalmaciji, samo nekoliko tjedana nakon ovog slavnog, časnog događaja, također su se okupili mladi ljudi ne znajući jedni za druge. Nije bilo ni komunikacija ni interneta, nije bilo onoga što nas danas kao ljude u zajednici povezuje. Bilo je naprosto jedno zajedništvo, otpor, prkos i suprotstavljanje nečemu što se osjetilo da ne valja, da je naprosto loše. To loše ne smijemo rehabilitirati i moramo se uvijek držati na distanci od tog zla. To je prepoznao, to su prepoznali i oni koji su stvarali ovu novu Hrvatsku državu i pisali hrvatski ustav u kojem nema takozvane nezavisne države. To nije slučajno, to je nešto što se dogodilo, to je nešto u čemu je sudjelovao taj jedan broj Hrvata, ali to je nešto prema čemu uvijek treba držati distancu i reći s tim nemamo veze. S tim nas ne povezujte, to je greška koja se dogodila, to nije potrebno, to ne valja i upravo s tim osjećajem moji Hrvati su krenuli u borbe. Taj pokret je bio i patriotski, i slobodarski, i nacionalni, naročito u Dalmaciji. On je prije svega bio ljudski, bio je ljudski zato što se osjećalo od samog početka da nešto ne valja. Što nije valjalo? 22.lipnja, na dan kada su se ovdje okupili mladići u šumi Brezovici, Njemačka je napala Sovjetski savez. Da, prije toga rat je trajao već skoro dvije godine, i da, bilo je oblika otpora, uglavnom sporadičnog i neorganiziranog, ali Njemačka vojna sila je gazila Europu bez premca, bez ikoga dovoljnog jakog da se suprotstavi. Tog 22.lipnja bilo je i progona, bilo je i zlostavljanja, bilo je internacija,bilo je svega zla i na okupiranim područjima Poljske, ali ono što se počelo događati ovdje u Hrvatskoj s prvim dana osnutka Nezavisne države Hrvatske do tada porobljena Europa nije vidjela. Tu su bila masovna ubojstva, naglašavam masovna ubojstva i likvidacije ljudi koji su se drugačije križali, imali drukčiju vjeru i nacionalnost. Toga u Europi, do napada na Sovjetski savez u tim razmjerima nije bilo. Kako su na to reagirali naši narodi? Srbi koji su bili najproganjaniji morali su reagirati istog trena. Hrvati, mogli su čekati, mogli su kalkulirati, što je također ljudski, što ne treba osuditi. Navodno imali su svoju državu, međutim mnogi među njima, mnogi naši preci su odlučili da je to loše i da se tome treba suprotstaviti. Kad sam spominjao Dalmaciju, jedan ogroman patriotski pokret, ne komunistički, ne ideologizirani nego naprosto ljudski, pokret svijesti, prkosa, otpora prodaji fašističkoj Italiji doveo je do toga da se u ovim danima, istim danima ljeta 41.godine, okupe mnogi mladi ljudi. Splitski, prvi splitski partizanski odred, kojem ovdje također treba odati posebnu čast, koji se ne slavi centralno i koji se ne obilježava kao nacionalni praznik također je dao velik doprinos, simbol svijesti i otpora naroda Dalmacije, dalmatinskih Hrvata. Ti momci koji su otišli od svoj kuća: radnici, škverani, neki težaci, studenti, iz siromašnih i manje siromašnih obitelji, svi su ubijeni. Ubili su ih Hrvati u dalmatinskoj zagori. To je bio krik koji je dalmatinske Hrvate također organizirao i potjerao na otpor. Mnogi bi možda ostali kod kuće i čekali da rat završi ako bi im to itko dopustio. To su stvari koje moramo cijelo vrijeme osvješćivati i o njima učiti svoju djecu, ali učiti ih tako da nam se u svojim razmišljanjima i suprotstave ako treba. Ne ih indoktrinirati. Zato još jednom naglašavam značenje odgoja, ne indoktrinacije jer indoktrinacija je svojstvena totalitarnim društvima, onima koji nacrtaju neku stvar i traže od svih da ih napamet ponavljaju. To je lakši put, najlakši za čovjeka i zatvara oči pred istinom. Lakši zato što naprosto ne zahtijeva toliki angažman i toliko razmišljanje, trud, emocionalni napor koliko rad (ili rat) zahtijeva slobodno mišljenje. To je teško, to je zahtjevniji put. To je put na kojem se može zalutati. Hrvatski put je u ovim godinama i stoljećima bio teži put. Ništa nam nije dato, sve smo morali izboriti i to po cijeni za koju smo nekad mislili da je previsoka. I sada konačno, nakon toliko godina, kao i Poljska, koja je bila komadana, raskomadana, spajana pa opet napadana, Hrvatska je tu, sama sa sobom i sama pred sobom. Sve što nam treba je 50 godina, ako je moguće i puno više od 50 godina , mira, stabilnosti, predvidivosti, da se više nikad ni pod kakvim okolnostima mladići i djevojke ne moraju okupljati u šumi kao što je Brezovica ili u nekoj drugoj šumi i u nekoj drugoj dolini. Nikada više. Po prvi puta u našoj povijesti mi imamo sve faktore, sve instrumente svog uspjeha u svojim rukama. Više nema izgovora. Imamo nacionalnu državu i to je naš najsnažniji instrument. Čak i u onoj tamnici naroda, kako je rekao jedan od mojih prethodnika u Kraljevini Jugoslaviji, možda je bila tamnica, ali smo ostali zajedno. Iz toga se rodila hrvatska država. Danas izgovora više nema i to je moja centralna poruka ovdje. Poruka ne prkosa i ponosa, nego samopoštovanja i samosvijesti Hrvata, a Hrvati i hrvatski građani su svi oni koji ovdje žive, imaju svi jednaka prava i za to se borimo svaki dan. I ne pitamo politiku koliko košta jer je to ljudski kapital, to je kultura ljudskog srca, da onome tko je, ako ne slabiji onda malobrojniji, a onda i defanzivniji, pomogneš ne na svoju štetu jer to nikada u krajnjoj liniji nije na svoju štetu nego za dobro. Želim vam sve najbolje za ovaj blagdan. Čvrsto vjerujem da se vidimo i sljedeće godine, a u međuvremenu, pozivam vas da izaberemo teži put, ne uzaludan put, nego teži put koji stvara kompletnog čovjeka koji odgaja djecu, koji ih traži da misle, da se nasilju misli suprotstavljaju i da budu slobodni u tome. To je za mene bit slobode. Živjeli!

Ivo Josipović (predsjednik RH)

Drugarice i drugovi partizani, antifašisti visoki dužnosnici i prijatelji gospođe i gospodo današnji je dan jedan od najvažnijih dana u hrvatskoj povijesti, današnji datum je jedan od najvažnijih dana u hrvatskoj povijesti to je datum kada su se antifašisti naši očevi i djedovi,pobunili protiv zla i nepravde ovdje na ovom mjestu i zato ovdje na ovom mjestu vama i svim građankama i građanima Republike Hrvatske čestitam Dan antifašističke borbe. Ustati protiv zla bila je hrabra i dalekosežna odluka, trebalo je imati hrabrosti i vizije, vjere da se u tom ljetnom danu 41.godine ustane protiv jedne od tada najvećih najsnažnijih armija na svijetu vojske koja je tada postizala samo uspjehe. No vođeni visokim idealima, načelima, ciljevima, ljubavi prema domovini naši su partizani bili ti koji su ovdje na ovom mjestu ustali i rekli ne, antifašizam je jači fašizam neće proći i ta četverogodišnja bitka koju su vodili, koja je bila teška, puna stradanja, krvi, na kraju je završila pobjedom dobra nad zlom. Naša generacij, današnja Hrvatska, na tome im treba biti vječito zahvalan. Nikada ne smijemo zaboraviti njihovo djelo, ne smijemo dopustiti da se tekovine antifašizma, rezultati Narodno oslobodilačke borbe zaborave. To nikada ne smijemo dopustiti. Borba protiv stranog okupatora, borba protiv kvislinga, borba protiv ugnjetavanja. To su vrijednosti, to su ideali, to su ciljevi protiv kojih je ustala i današnja generacija za slobodu naše Hrvatske. Moram reći, međutim, da postoji druga važna načela, druge važne tekovine koje nam je donijela antifašistička borba. Prvo, stvorili smo republiku umjesto monarhije. Stvorili smo federativno uređenje nekadašnje države koja je imala svoje mjesto u ustavnome, političkom uređenju i koja je omogućila poslije da Hrvatska pravno i faktičko bude proglašena samostalnom i neovisnom državom. Da nije bilo pobjede antifašizma naša bi budućnost, a potom i samostalnost bila daleko neizvjesnija i teža. To nikada ne smijemo zaboraviti. Nažalost, bilo je i naših sunarodnjaka koji su povjerovali okupatoru. Povjerovali su da se san o Hrvatskoj državi može postići uz pomoć okupatora. Oni to nisu radili u korist slobode, a time, ni u korist Hrvatske. Služili su okupatoru, činili su zlodjela protiv ljudi samo zato jer su bili druge vjere, jer su bili druge nacije ili zato jer su bili antifašisti, jer su se borili protiv okupatora. Mržnja i strah bila su njihova poruka. Nije zato čudo da su se našli na poraženoj stran,i na strani protiv koje je ustao čitav slobodoljubiv svijet. Tu istinu nikada ne smijemo zaboraviti. Ljudi koji se ne dijele prema naciji i vjeri, zajedno Hrvati, Srbi, Bošnjaci, ostali u tim su danima pružili jedni drugima ruku i porazili su zlo. Oni nisu vjerovali u ideologiju fašizma i nacizma i na tome im hvala. Oni su odlučili, oni su odlučili ostvariti hrvatsko državno pravo na drugi način – u zajedništvu, u idealima koje smo i danas ovdje afirmirali kada je riječ o slobodi, demokraciji, ljudskim pravima. Ustati tada, biti dio Narodno oslobodilačke borba pod vodstvom Josipa Broza Tita, bilo je časno. To što je upravo jedan Hrvat stajao na čelu partizanskog pokreta najbolji je odgovor onima koji danas iz raznih razloga izjednačavaju hrvatstvo s ustaštvom. Hrvatstvo nije jednako ustaštvu. Hrvatstvo je protiv ustaša. To je jednostavna i jasna istina i nju nikada ne smijemo zaboraviti. Partizani su bili jedina snaga koja se tada oduprla okupatoru, ali i ustaštvu i četništvu. I zato ima povijesne zasluge. Obnova ekstremizma, obnova zla koji smo vidjeli 90-ih godina i koja je rezultirala agresijom, napadom, ratom više nikada ne smije biti opet tu među nama. Politika suradnje nasuprot politici sukoba i ratova je ona politika koju vodi naša hrvatska država. Gospođe i gospodo, bilo je ovdje riječi o tome kako se ruše spomenici. Bilo je riječi o tome kako zaboravljamo naše heroje Drugog svjetskog rata. Bilo je riječi o tome da se krivotvori povijest. Ali evo mi smo tu, mi smo dokaz da se ta povijest neće krivotvoriti i da se neće zaboraviti. Ali, zaista upitajmo se da li činimo dovoljno. Podsjetit ću vas, mnogi ste bili u uredu predsjednika, prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman u svoj je ured stavio bistu predsjednika Tita. Ona i danas tamo stoji i bila je tamo za vrijeme predsjednika Mesića, bit će do kraja mog mandata. A siguran sam, siguran sam da će biti i uredu, tko god da to bude, budućeg predsjednika Republike Hrvatske. Tako je. Ali, dame i gospodo, drugarice, drugovi, ovdje vidim ljude koji su na važnim dužnostima. Vidim ljude koji svakodnevno ili donose odluke ili su ih mogli donositi. Vidim ljude iz različitih stranaka, to mi je posebno drago. Ovo nije stranački skup. Ovo je narodni skup i zato ovdje vidim, zaista, i iz lijevog i desnog, centra, iz ljevice, predstavnike stranka pa pitam sve nas, pitam njih, pitam sebe da li kada odemo s ovog skupa možemo zaboraviti gdje smo bili, o čemu smo govorili. Da li zaista možemo otići sutra u svojim stranačkim prostorijama zagovarati nešto drugo od onoga što smo ovdje čuli i o čemu ovdje govorimo. Tko je taj koji sprječava naše gradonačelnike da vrate spomenike Drugog svjetskog rat u svoje gradove. Koja je to sila koja ne da se malo bolje financiraju udruge antifašista. Koja je to sila koja ne dozvoljava da se u udžbenicima govori o istini u Drugom svjetskom ratu. Nema nikakve velike sile, postoje naravno naši sugrađani koje misle drukčije i to je dio demokracije, ali nisu oni krivi zato što toga nema, zato što su nevraćeni(?) spomenici, što udžbenici možda nisu onakvi kakvi bi trebali biti, što nedostaje neki put sredstava za afirmaciju antifašizma. Krivi smo mi ovdje. I zato, poštovana dame i gospodo, drugarice i drugovi, visoki dužnosnici, gradonačelnici, gradonačelnice, sutra je radni dan, sutra je ponedjeljak. Vratimo se u svoje urede i radimo ono o čemu ovdje danas govorimo. I nikada nemojmo zaboraviti istinu. Nemojmo zaboraviti istinu o onima, na neki način, precima koji su časno, kada je to trebalo, kao što su učinili njihovi sinovi i unuci 90-ih, ustali protiv zla, ustali su za slobodu, ustali su za demokraciju, ustali su za slobodnu Hrvatsku. Sretan vam Dan antifašističke borbe.

 

BLEIBURG TRANSKRIPTI

2016.

Franjo Komarica (banjalučki biskup)

Draga braćo svećenici, redovnici, drage sestre redovnice, dragi Kristovi vjernici laici, poštovani vjernici muslimani, cijenjeni prijatelji, svi ovdje nazočni u ovom velikom broju kao i svi vi koji nas pratite putem hrvatske televizije, putem hrvatskog radija i hrvatskog katoličkog radija. Liturgijsko obilježavanje današnjeg blagdana svetoga Matije apostola i mučenika nije glavni razlog našeg današnjeg molitvenog zborovanja na ovom mjestu koje zavrjeđuje pamćenje i poštovanje svakog humanog bića. Glavni razlog je tužna, ali nužna komemoracija stradanja mnogih desetina tisuća ljudi koji su bili djeca istoga Boga Stvoritelja koji je stvorio i svakoga od nas. Ove godine se navršava, kako smo čuli, 71 godina od toga dramatičnog vremena kada su oni izdani od tadašnjih Juda i osuđeni od tadašnjih Pilata završili nasilno svoj ovozemaljski život i došli pred lice svoga stvoritelja. U kakvom su stanju bili u tome za svakoga čovjeka presudnom času kada su se našli oči u oči sa svojim stvoriteljem, otkupiteljem i sucem to nitko od nas ne zna. Objavljena vječna Božja istina, koju smo čuli danas u odlomku Ivanova evanđelja, a Ivan donosi Isusove riječi, glasi da Bog ne želi vječne smrti nikoga koji umire nego da je on dao svoga jedinorođenoga sina da ne pogine nijedan koji u njega vjeruje već da ima život vječni, jer Bog nije poslao svoga sina na svijet da sudi svijetu nego da se svijet spasi po njemu. U ovome se sastoji sud – svjetlo je došlo na svijet, a ljudi su više voljeli tamu nego svjetlo jer su im djela bila zla. Svatko tko čini zlo mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu da se otkriju njegova djela. To su Isusove jasne riječi, nad-vremenske vrijede do sudnjega dana. Dakle, istina Božja glasi da Bog ljubi neograničeno i bezuvjetno sve ljude, cijeli svijet i da je Njegovo milosrđe i spasenje namijenjeno i tebi i meni i svim ljudima i cijelome svijetu. Tu istinu smo mi ljudi pozvani vjerom prihvatiti kao predragocjeno svjetlo nad našim životnim zemaljskim stazama. Nažalost, temeljem naše ljudske krhkosti i nesavršenosti te zavodljivosti od strane zloduha na nevjeru i činjenje zla mi smo ljudi kadri jedni drugima činiti zlo sve to uništavanja tuđeg života. Od te mogućnosti nitko nije posvema pošteđen, ali nije ni prisiljen da se tom mogućnošću mora poslužiti. To nam tumači isti Isusov apostol Ivan u svojoj poslanici kada piše ovako: „Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo i u nama nema istine. Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je On i pravedan, oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.“ Priznanjem vlastitih grijeha bitan je preduvjet za čovjeka da bude spašen od vječne smrti, tko to odbija za njega, veli Isus, taj mrzi svjetlo, tj. Isusa i ne prihvaća njegovu istinu da smo svi mi ljudi Božja ljubljena stvorenja. Sam Isus za takvoga čovjeka tvrdi da su njegova djela zla, ali to ne znači da prije ili kasnije njegova djela, zla djela protiv Božjih stvorenja, osobito protiv čovjeka kao bogolikog stvorenja neće doći na vidjelo, da neće biti ni od ljudi otkrivena, pred Bogom se, dakako, ničija zla djela ne mogu sakriti. Izuzetno dramatična istina o dubokom dehumaniziranju čovjeka, stanovnika europskog kontinenta koji je imao osobiti privilegij upoznati Božju objavljenu istinu i o Bogu i o čovjeku, kao Božjem ljubljenom biću, došla je do punog izražaja u prošlom visoko civiliziranom dvadesetom stoljeću, najkrvavijem stoljeću otkad se piše ljudska povijest, među desetinama miliona ljudskih bića kojima su brutalno pogazili njihovo ljudsko dostojanstvo i oduzeli život druga ljudska bića, praveći se gospodarima tuđih života i sudbina, našle su se također i mnoge desetine pa i stotine tisuća naših sunarodnjaka, mladih i starih, muškaraca i žena, djevojaka i djece, Hrvata. Mnogi od njih su bili članovi iste Kristove crkve koji joj i mnogi od nas pripadamo, ili pak članovi islamske zajednice ili koje druge vjerske zajednice, ogromna većina njih bez osobne dokazane im krivice čak i bez ikakvog suđenja, samo zato što je pripadala hrvatskom narodu i katoličkoj crkvi, odnosno svojoj vjerskoj zajednici, bestijalno mučena i likvidirana počevši do ovog mjesta do bezbrojnih znanih i neznanih stratišta na svojevrsnom dramatičnom križnom putu dugom tko zna koliko desetina i stotina kilometara. Za veliki broj tih stradalnika ni do danas se ne zna gdje su im smrtni ostaci. Kao baštinici europske uljudbe, naši roditelji i preci znali su da je osobito za vjerujućeg čovjeka sveta dužnost i djelo milosrđa mrtve pokopati i to onako kako to dolikuje njihovom ljudskom dostojanstvu i vjerskom uvjerenju dotičnih pokojnika i njihove najbliže rodbine. Još u praksi naroda Staroga zavjeta kako čitamo u knjizi proroka Jeremije ne moći biti pokopan i sahranjen značilo je sramotu i kaznu. Postojao je također kod Židova, kako čitamo u Ponovljenom zakonu u knjizi Staroga zavjeta, i strogi propis da se i strance i one na smrt osuđene mora dolično sahraniti. A u kršćanstvu je još od najranijih vremena pokapanje mrtvih i molitva za mrtve bila sveta dužnost koju se trebalo obaviti čak i slučaju opasnosti po vlastiti život. Mi danas ovdje okupljeni kao vjernici ili kao civilizirani humanisti na ovoj zajedničkoj molitvenoj komemoraciji, htjeli ili ne htjeli, pokazujemo svoje pravo lice pred svim ovim žrtvama, ali i jedni pred drugima, pa ako i hoćete pred cijelom javnosti ne samo iz zemalja odakle nas je većina došla, iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, nego i pred cijelom Europom pa i šire. Dragovoljno smo došli da svoju vjerničku zajedničku molitvu uputimo jedinom Gospodaru svakoga ljudskoga života i svakoga naroda na kugli zemaljskoj za duše naših sunarodnjaka Hrvata ubijenih i nestalih pred sedamdeset i više godina, ali i za nas same i druge naše sunarodnjake, sugrađane i suvremenike. S pravom se očekuje od nas kao vjerujućih ljudi da znamo za opravdanost naše molitve milosrdnome gospodaru svakog ljudskog bića za duše naše preminule braće i sestara u vjeri kao i svi drugi tada poubijani i nestali. Kao članovi ljudskoga roda, a osobito kao članovi Božjeg vjerujućeg naroda mi se osjećamo svi međusobno povezani i to na razne načine uključujući i isprepletenost krivnje i grijeha. Zato kršćanska liturgija omogućuje da u ovakvoj prigodi čujemo i svetopisamsku poruku kakva je bila ona i za našeg prvog čitanja iz druge knjige o Makabejcima. I taj tekst nas osobito potiče na molitvu i zadovoljštinu za pokojne kao znak naše povezanosti s njima i naše nade u vječni život. Da mi, slično kao i plemeniti Juda Makabejac, ne vjerujemo da će naša pobijena braća uskrsnuti bili bismo ludi što molimo za mrtve. Ali mi znamo da je znak naše kršćanske vjerodostojnosti moliti i prinositi žrtvu naknadnicu, dakle Kristovu žrtvu u svetoj misi, da se svima pokojnima kojih se danas s dužnim pijetetom spominjemo oproste grijesi. Mi kršćani u sudbenom ispovijedanju svoje vjere također ispovijedamo kako je utjelovljeni sin Božji Isus Krist radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao na pakao, da je bio prije toga umro i pokopan, ali da je treći dan uskrsnuo. Time je svim ljudima od postanka svijeta do sudnjega dana otvoren put sretnu vječnost za koju je i stvoren svaki čovjek i svaki od nas. To je učinila za sve nas Kristova predragocjena prolivena krv. Koliko je nevine ljudski proliveno tijekom protekloga krvavog stoljeća u Europi, na cijeloj zemaljskoj kugli, jer su ljudi prezreli neizmjernu vrijednost Kristove prolivene krvi, jer su se pojedini državnici, političari i društveni sistemi bili fatalno udaljili od sadržaja Kristove radosne vijesti i kršćanskih načela koja omogućuju među ljudima i narodima uspostavu i vladavinu i trajanje pravednog mira za sve. Ovo znakovito mjesto i sadržaj današnjeg komemorativnog skupa jedan je najizražajnijih simbola posljedica totalitarizama ideologija koje su strahovito i duboko ponizile ljudsko dostojanstvo i osramotile ljudski rod gazeći bezočno ljudsko dostojanstvo i temeljna ljudska prava i slobode i uništavajući čovjekov osjećaj za svu odgovornost i moralne i etičke vrijednosti. Na ovom potresnom mjestu koje simbolizira mnoge stotine znanih i još više neznanih i neistraženih masovnih grobnica naših sunarodnjaka, a osobito na području Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine, likvidiranih u suprotnosti s međunarodnim pravom tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Iz naših srdaca bi se morala vinuti usrdna molitva: „Bože daj nam svima svoj mir, svoj, a ne mir robova niti prijevremenih grobova“. Jednako tako opravdano se konačno mora čuti i naš jasan i odlučan glas za čovjeka, za njegovu bogolikost i njegovo dostojanstvo koje mu je Bog dao, a čovjek nema pravo oduzeti. Ako bismo i dalje šutjeli onda se u našoj životnoj stvarnosti neće moći ostvariti onaj istinski mir kojega stvoritelj svih ljudi i naroda želi podariti svoj svojoj djeci. Ako budemo i dalje šutjeli tada će zakon jačega i dalje carevati u našem svakodnevlju, a prijetnja represalijama, egoizmom i ratom obmrtvit će dijalog i napore oko međusobnog sporazumijevanja. Ako budemo i dalje šutjeli ugasit ćemo dragocjeno nam svjetlo i zapriječiti prijeko nam potrebnu toplinu ljubavi Isusa Krista, božanskog univerzalnog kralja mira. Kristov mir tada neće doći u naša srca, a kako mislimo postići istinski mir u našim srcima, izgraditi željeni mir u svojim obiteljima, u svome narodu i svojoj zemlji ako nam Bog tvorac toga željkovanoga mira zbog našeg duhovnog sljepila i fatalne opstrukcije njemu taj svoj mir ne može dati? Nismo li nažalost i danas svjedoci da neizliječene brojne rane iz užasnog Drugog svjetskog rata i poraća, zbog dugogodišnjeg gaženja istine i preziranja pravde te od nemogućnosti i nedovoljne spremnosti za uspostavljanje prijeko potrebnog procesa praštanja, pomirenja i pravednog mira među ljudima i narodima našeg životnog okruženja, izrodiše i ovo naše vrijeme nove gorke i smrtonosne plodove uništavanja i iskorjenjivanja ne samo pojedinaca ili manjih skupina nego i velikoga dijela našeg hrvatskoga naroda. Naroda, zbog čijih smo se nekadašnjih brojnih i neprebolnih žrtava danas ovdje sabrali. Svima vama je vjerujem poznato da kao brat u vjeri mnogima od vas i kao član istog hrvatskog naroda kojem pripada i najveći broj vas ovdje okupljenih, dolazim iz svog rodnog grada Banjaluke iz svoje domovine Bosne i Hercegovine iz koje su nasilno neki suvremeni samozvani bogovi tijekom nastavka Prvog i Drugog svjetskoga rata, u Domovinskom ratu fatalno i bezrazložno iskorijenili i naš narod i Kristovu crkvu s njime. Mi smo osobno doživjeli, vidjeli i još uvijek gledamo kako se mirotvorac godinama ismijava i odbacuje, kako se bratstvo među ljudima izruguje, kako se jedinstvo ljudi i naroda i cijele ljudske obitelji omalovažavaju, kako se milosrđe, istina i pravednost preziru, a mnogi naš sunarodnjak i sugrađanin s pravom čezne za istinom i pravdom. Istinski pomoći čovjeku i spasiti ga to nije samo ne likvidirati ga, ne osakatiti ga, ne mučiti ga, to nužno uključuje omogućiti mu da zadovolji svoju opravdanu legitimnu žeđ i glad za pravdom koju mu netko drugi bezočno uskraćuje. To je naša zadaća kao ljudskih bića, a pogotovo kao Kristovih vjernik i suradnika u izgradnji civilizacije i istine, pravednosti, milosrđa, mira i ljubavi. Crkva ne može ne čuti i ne slušati jauk tolikih žrtava bezočnog egoizma i vapaj tolikih obespravljenih i u svom dostojanstvu zgaženih, bez obzira na njihovu etničku, vjersku, ideološku ili rasnu pripadnost. I vodstvo i svi članovi Crkve su u savjesti pozvani razmisliti o svojoj suodgovornosti za postojanje u našem vremenu i našem životnom okruženju toliko obespravljenih, toliko prognanih, toliko zapostavljenih, prezrenih, iskorištavanih, bolesnih i na duši i na tijelu. Valja nam svima pred Bogom i jedni pred drugima moliti za oproštenje, proštenje grijeha propustom i sami jedni drugima opraštati za učinjene propuste glede dužne pomoći svim potrebitima. Za razliku od onog prvog Bleiburga i Križnog puta, koji su se dogodili prije nego što smo se mnogi mi ovdje nazočni bili rodili, u protekla dva i pol desetljeća dogodili su se pred mojim i vašim očima novi Bleiburg i novi Križni put na kojem su za svoj rodni kraj i za svoje stoljetne krijene nestale nove stotine tisuća naših sunarodnjaka Hrvata i drugih članova iste Kristove zajednice. Svima njima zapravo je uvijen njihov identitet jer im je oduzeto pravo na njihovo rodno mjesto, najsvetije mjesto za svakog čovjeka jer je to mjesto izabrao sam Bog Stvoritelj. Oni su de facto živi mrtvaci, strašno! Strašno, tužno i ružno za europsku civilizaciju i za sve nas koji se odlikujemo i odlikovati humanošću pogotovo kršćanskom. Uzalud su bili upereni brojni njihovi tužni pogledi i upućeni još tužniji vapaji za pomoć. Našli su se, svjedoci smo tome, opet kao i prije sedamdeset godina neke lažne vođe sa katastrofalnim političkim odlukama, neki novi Jude, neki novi Herodi i Pilati, neki suvremeni izrugivači humanitarnog prava međunarodnog i s njima novi bezočni dželati. Opet su brojni nevini nastradali, ne zbog njihove osobne krivice nego samo zato što su se prema sudu moćnika našli na krivome mjestu i što su bili ono i ondje što i gdje im je njihov stvoritelj odredio. A brojni domaći i svjetski humanisti to su ne samo gledali i šutke odobravali nego su mnogi od njih i sudjelovali u tom zločinu protiv čovječnosti. Uzalud su bili brojni apeli najvećih moralnih autoriteta svijeta, nasljednika prvaka Apostolskog zbora rimskih biskupa među kojima su osobito bili snažni oni svetoga pape Ivana Pavla II. koji je upućivao i državnicima i političarima, a i nas biskupe je on bodrio i zaduživao. U jednom od svojih obraćanja 15. siječnja 1999. poratne godine rekao je nama biskupima između ostaloga i ovo: „Poznato mi je zalaganje vaših crkava u pružanju pomoći svemu puku da počne ponovno živjeti redovitim životom. Nastavite i dalje braniti neotuđivo pravo svake osobe i svakoga naroda kao što ste to činili sve od samog početka krvavog sukoba koji je iza sebe ostavio mržnju i nepovjerenje, mrtvace i izbjeglice te s cijelih područja uklonio pučanstva koja su tamo živjela stoljećima. Kako se s bolju ne prisjetiti da se broj katolika prepolovio“, zavapio je papa te je onda rekao i ovo: „Upoznat sam sa zaprekama na koje nailazi katoličko pučanstvo na području središnje Bosne, na banjalučkom području i Posavini pri pokušaju da se ponovno vrate na svoja ognjišta. Ono što se traži za katolike vrijedi također za pripadnike drugih vjerskih zajednica i etničkih skupina na cijelom području Bosne i Hercegovine, bez podupiranja jednih na štetu drugih. Svima se moraju jamčiti temeljna prava, svima se moraju pružati iste mogućnosti. Budite neumorni glasnici praštanja i pomirbe. Crkva je svjesna da je to sastavni dio propovijedanja i evanđelja i svjedočenje milosrđa Oca nebeskoga“, riječi su papine, a onda je on dodao i ovo, u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine, to jest kada je proglasio blaženim nadbiskupa zagrebačkog kardinala Alojzija Stepinca: „Podsjetio sam da oprostiti i pomiriti se znači očistiti sjećanje od mržnje, zaraze, želje za osvetom, znači priznati bratom čak i onoga koji nam je nanio zlo, znači ne dopustiti da nas pobijedi zlo nego zlo nadvladati dobrim.“ To su riječi pape ’99. godine, čovjeka sveca. Braćo i sestre, jesmo li voljni i kadri ove riječi suvremenog Božjeg proroka i našeg istinskog prijatelja, sada i zagovornika pred Božjim lice, primiti ozbiljno k srcu i nastojati odlučno provoditi u djelo svjesni da tome nema alternative. Ne bez razloga, upozorava i sadašnji papa Franjo na pogubnu opasnost po današnjeg čovjeka i čovječanstvo sve raširenije globalizacije ravnodušnosti čime se odobravaju brojne nepravde i uzrokuju mnoge nevolje. U svojoj svečanoj poslanici proglašenja ove izvanredne jubilejske godine milosrđa papa govori i o odnosu između pravde i milosrđa i naglašava: „To nisu dvije suprotstavljene stvari nego dvije dimenzije jedne te iste stvarnosti koja se postupno razbija sve dok se dosegne vrhunac u punini ljubavi. Pravda je temeljni koncept građanskog društva u kojemu u normalnim okolnostima postoji pravni sustav preko kojega se primjenjuju zakoni. Pravda znači i to da svakome treba dati ono što mu pripada“, naglašava papa. Isti papa, kako smo čuli nedavno u veličanstvenom njegovom govoru, preporuča Europi kulturu dijaloga i susreta. Zar to nije rješenje i za nas, naš narod i za naše odnose s našim susjedima? Ima li tome alternative? Narode moj, drži do svoga dostojanstva pa ćeš se svidjeti i Bogu i drugim narodima. Drži se Kristovog puta i bit ćeš i ti svjetlo drugim narodima. Odeš li ti sa svog puta otić’eš u mrak, otić’eš u smrt, ti sa svojom djecom, ned’o Bog da se to dogodi. Na ovom za naš hrvatski narod povijesnom mjestu na kojem se nalazi spomen obilježje i ovaj bogoslužni dostojno uređeni prostor, ovako uređen i održavan tijekom poratnih decenija s ljubavlju, voljom i nemalim žrtvama mnogih rodoljuba i domoljuba te drugih plemenitih ljudi. Svi smo mi danas svjedoci činjenice da ljudi uvijek iznova smognu snage otkloniti ruševine koje žele nasilno sakrivati istinu te da su sposobni zajednički izrađivati zdanje ljubavi, pomirenja i mira na mjestu gdje su se nalazile ruševine zlobe, zablude i zlodjela. Ako je to tako onda smo i svi mi danas ovdje okupljeni pa i svi vi koji ovu molitvenu komemoraciju dobrohotno pratite posredstvom hrvatske televizije i hrvatskog radija te hrvatskog katoličkog radija, svi smo mi hodočasnici prijatelji istine, pravde, pomirenja i mira. Zato se s pravom smije očekivati od svih nas, a osobito od službenih državnih predstavnika i institucija hrvatskoga slobodarskoga, kulturnog i civiliziranog europskog naroda, kako iz Republike Hrvatske tako i iz Bosne i Hercegovine, da konačni i oni, to jest vi ovdje mnogi koji ste nazočni poput mnogih svojih kolega iz drugih europskih naroda odbace pritisak dosadašnje višedecenijske javne šutnje i započnete trezveno, odlučno i objektivno suočavanje s dramatičnim i tragičnim događajima s kraja Drugog svjetskog rata, neposrednog poraća, ali i iz vremena samoga Drugo svjetskog rata i Domovinskog rata i njegovih, za dio našeg naroda u Bosni i Hercegovini, fatalnih posljedica. Za ljubav Kristovu u duhu ove jubilarne godine Božjeg milosrđa molim vas! Ne dopustimo da razbacane i nesahranjene kosti desetina i desetina tisuća naših sunarodnjaka i članova naše crkve i dalje ne nađu svoj pokoj kao što se to s njima događalo tijekom proteklih sedam decenija, poglavito zbog zabrane, prezira ili nemara dosadašnjih službenih političkih državnih predstavnika država u kojima smo živjeli ili danas živimo. Učinimo svi zajedno djelo milosrđa u ovoj godini milosrđa, pokopajmo konačno naše mrtve, oni to od nas već odavno očekuju! Molim dobroga i milosrdnoga Boga da nam svima podari svoga svetog duha kako bismo svi mogli shvatiti i prihvatiti da se jedno pravedno i sređeno društvo ne može izgrađivati s mržnjom i nasiljem. Neka i ovaj današnji susret s Kristom Isusom, našim najvećim prijateljem, našim vođom i učiteljem koji je nas sve ljude pomirio a svojim i našim nebeskim Ocem i kojem smo milosrđu preporučili duše svih žrtava Bleiburga, Križnog puta i posljednja dva rata i poraća, bude nama povod za nove zajedničke poduhvate oko istinskog bratstva i ljubavi među našim sunarodnjacima, među našim sugrađanima i suvremenicima. O zagovoru presvete Djevice i Bogorodice Marije, tješiteljice žalosti i pomoćnice kršćana te svetoga apostola Matije, blaženoga Alojzija Stepinca i svih drugih naših svetaca i blaženika, omogućuje nam Gospodin takve međusobne odnose bez kojih ne možemo biti mirnog zajedničkog života. A našim dragim pokojnicima kojih se danas s puno pijeteta spominjemo želimo pokoj vječni daruj Gospodine. Počivali u miru Božjem. Amen. Tako neka i bude.

Idriz ef. Bešić (predstavnik Mešihata Islamske zajednice Hrvatske)

Drage majke i sestre, dame i gospodo, dragi štovani prijatelji, esselamu alejkum i dobar dan vam želim. Okupljeni danas ovdje na blajburškom polju da obilježimo obljetnicu tragedije i stradanja našega naroda u najvećem zbjegu u svojoj povijesti. Čuvamo od zaborava i obilježavamo našu nacionalnu tragediju i stradanje našega naroda u najvećem zbjegu u povijesti. Došli smo da odamo počast i pozdravimo preživjele. Evociramo sjećanja i pomolimo se za razoružane i nepravedno pobijene. I ovaj put ću pomenuti nužnost odgovornog i znanstvenog utvrđivanja broja stradalih, a za nas posebno važno broja muslimana žrtava blajburškog zbjega. I od ovih muslimana žrtava na Bleiburgu je nažalost isto kao i u Domovinskom ratu je bio više nego proporcionalan. Povijesna istina bila i ostala da narod, država i režim uvijek ne idu i nisu na istoj strani. I Potočari kod Srebrenice i Jasenovac i Tomašica kod Prijedora i Ovčara i Bleiburg i Jazovka su najveće grobnice našega naroda, to je naša rana, naša sudbina, to je naša uspomena i opomena. Naše pamćenje i sjećanje na ove žrtve, naše pravo, naš zavjet i naša obaveza i mi na ovim i ovakvim skupovima testiramo našu nacionalnu i patriotsku svijest. Naša zajednica, uvaženi muftija i ja osobno  – svijetle činjenice da je Bleiburg najveća grobnica muslimana u Europi u suradnji sa ostalim akterima, ne ulazeći u ikakve ideološke rasprave, redovno učestvujemo na ovom skupu, da ovom molitvom svemogućem Bogu da u svijetu zavlada mir. Svemogući Bože, neka majčina suza bude molitva da se nikada i nigdje i nikome ne ponovi rat jer rat stvara heroje, a uvjetno rečeno danas se herojstvo mjeri mrtvima. Svemogući Bože, primi naše dove jer je ti najbolje čuješ i najbolje znaš što govorimo i što mislimo. Oprosti grijehe umrlima, a i nama živima jer ti si vrhunac pravde i istine i jedino ti, uzvišeni Bože, imaš pravo i mogućnost konačnog oprosta. Bože, pomozi nam da drugima praštamo kako bi i mi tvoj oprost zaslužili. Bože naš, ne dopusti da nama vladaju oni koji u tebe ne vjeruju, koji se tebe ne boje i koji milosti nemaju. Uzvišeni premilostivi Bože, okupljeni ovdje na blajburškom polju skrušno ti se zahvaljujemo i smjerno te molimo – učini nas dostojnim tvoje neizmjerne milosti. Bože jedini svemogući, pomozi nam da svoj rad i život uskladimo sa uzdašnim istinama vjere, da budemo onakvi kakvi pravi vjernici trebaju biti; povjerljivi, pravedni, milostivi, učeni, radišni i tamin. Neka nam duše nikome zlo ne misli, neka nam misli budu čiste, stvaralačke i poletne. Neka nam ruke časno rade i grade. Neka nam oči otvoreno i pošteno gledaju. Neka nam riječi budu jasne, istinite i pravedne. Bože svemogući, nauči nas da je tolerancija najveći stupanj moći, a želja za osvetom najveći i prvi znak slabosti. Bože milostivi, učini nas od onih koji poštuju tuđa prava, dobra djela čine, potrebitima udjeljuju, a nasilje zabranjuju. Milostivi Bože, ako mi zaboravimo tebe, nemoj ti zaboraviti nas. Ako pogriješimo, podari nam snagu Adamovog pokajanja. Ako nas zla zadesi nesreća, pouči nas Nuhovoj lađi spasa. Ako nas zamrači krivovjerje, osvijetli nam put i branimo ih pravovjerjem. Ako nas uhvati strah od silnika, osposobi nas Musaovom pravdom, a ako nam se ponudi mržnja, spasi na Isaovom ljubavlju. Pomozi nam da one koji siju smutnju među nama na vrijeme prepoznamo i otkrijemo amin. Bože, kada se mi ogriješimo o ljude podari nam snagu isprike, a kad se ljudi ogriješe od nas podari nam snagu oprosta, amin. Amin amin amin… [na arapskom]… esselamu alejkum, hvala na pažnji.

Ante Kutleša (glasnogovornik Počasnog blajburškog voda)

…vrati nam svoga milosrđa. Dragi hodočasnici, štovatelji žrtava blajburške tragedije, svime ujedno upućujem i pozdrave i zahvalu u ime Počasnog blajburškoga voda. Preuzvišeni monsinjore Franjo Komarica, banjalučki biskupe, braćo svećenici, časne sestre i bogoslovi, poštovani Idriz efendija Bešić, predstavniče Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj, poštovani akademiče gospodine Željko Reiner posebno pozdravljam vas i vaše suradnike, potpredsjednike u Hrvatskom saboru, gospodu Antu Sanadera, Ivana Tepeša i Roberta Podolnjaka jer je vašom zaslugom obnovljeno pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad ovom komemoracijom. Zahvaljujemo na dolasku prvom potpredsjedniku hrvatske vlade gospodinu Tomislavu Karamarku i svim nazočnim ministrima u hrvatskoj vladi. A također pozdravljam gospođu Brunu Esih, izaslanicu predsjednice Republike Hrvatske. Također pozdravljam i zahvaljujem na dolasku svim zastupnicima Hrvatskog sabora. Izražavam dobrodošlicu gospođi Borjani Krišto koja je s nama u ime supokrovitelja komemoracije Hrvatskoga narodnoga sabora Bosne i Hercegovine, dobrodošli! Također pozdravljam i zahvaljujem ostalim članovima predsjedništva vlade Bosne i Hercegovine. Poštovani preživjeli sudionici križnih puteva, župani, gradonačelnici, hrvatski časnici udruge branitelja, invalidi Domovinskog rata, srdačno vas pozdravljam i zahvaljujem u ime Počasnog blajburškog voda za svekoliku podršku održavanja 71. obljetnice blajburške komemoracije. Također u ime Počasnog blajburškog voda zahvaljujemo svim predstavnicima naših medija… [prijevod na njemački] Mi ovdje okupljeni kako iz Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine i svih krajeva svijeta spominjemo se događaja obilježeni nečovječnim postupcima i nepravdama koje su obilježile hrvatsku domovinu i narod nakon Drugog svjetskog rata. Ovdje nas sabire molitva nad poznatim i nepoznatim grobištima. S ovoga mjesta otvarane su rane u dušama hrvatskog naroda o kojima se nije smjelo govoriti jer bi onaj koji bi se i na to usudio bio zatvoren i izvrgnut patnjama. Sve se činilo da grobovi ne progovore. Međutim, Bog nam je bio utjeha i zato istina o zlu izišla na vidjelo, preživjeli danas jobovski kliču: „On mi je dušu spasio od jame i život mi se veseli svjetlosti.“ Počasni blajburški vod osnovan je 1953. godine i od tada svake godine bez iznimke priređuje komemoracije na ovom mjestu. Za vrijeme komunističke Jugoslavije morali smo savladavati brojne prepreke da bi obranili dostojanstvo ove komemoracije i sačuvali je za naraštaje koji su došli sa samostalnom hrvatskom državom i hvala Bogu, u tome smo uspjeli. Nažalost i proteklih 25 godina ostali smo izloženi napadima koje prate razno razne obijede na račun motiva i ciljeva našega djelovanja. Meta smo onih istih kojih, kako se naročito vidi posljednjih tjedana, svjesno i planski iznose neistine sa svrhom ozloglašavanja hrvatskoga naroda. Sudbina naše udruge i ove komemoracije uvelike ovisi o sposobnosti i domoljublju onih koji vode hrvatsku državu, uostalom kao i same hrvatske države i budućnosti hrvatskoga naroda. Zato bih im na kraju uputio poruku u obliku riječi poznatoga njemačkog teologa Dietricha Bonhoffera, koji se svojih ideala nije odrekao ni pod cijenu života, a čime je i nama u Počasnom blajburškom vodu često bio i putokaz: „Poštovanje pred prošlošću i odgovornost pred budućnošću daju životu pravi smjer“. Hvala vam, živjeli!

Borjana Krišto (predstavnica HDZ-a BiH)

Preuzvišeni oče biskupe, oci svećenici, časne sestre, drage Hrvatice i Hrvati, dragi prijatelji koji ste danas ovdje sa nama, najtoplije vas pozdravljam. Bleiburg, u to vrijeme posljednji plamen nade i vjere u slobodu i zaštitu, danas je jedan od simbola stradanja hrvatskog naroda i jedan od najstrašnijih zločina protiv čovječnosti. Početak tragedije koji se dogodio prije točno 71 godinu ostat će upamćen kao jedan od najgorih zločina učinjenih po završetku ratnih djelovanja i predaje oružja poražene vojske. Novija povijest ovih prostora zasigurno ne pamti goru odmazdu, progone i ubijanje nedužnih nakon završetka oružanih sukoba. Narod koji ništa nije moglo pokolebati u njegovom naumu da pođe na put u nepoznato, put u tuđinu i neizvjesnost kako bi pronašli spas s nadom i vjerom u zaštitu raznih konvencija od strane civiliziranih vojnih snaga dočekalo je mučenje i ubijanje bez milosti. Do danas nije utvrđena odgovornost za smrt desetina tisuća golorukih i razoružanih hrvatskih vojnika, katolika i muslimana, žena, djece i staraca na blajburškom polju i Križnom putu, kao ni odgovornost za mnoge druge zločine počinjene od strane komunističkog režima. Znam da ništa ne može vratiti živote naših djedova, očeva, majki, braće i sestara mučenih i ubijenih na putu koji je trebao biti put spasa, a pretvorio se u put smrti. Ali ono što možemo i moramo učiniti i ono što dugujemo obiteljima žrtava jednog od najstrašnijih zločina u ovom dijelu svijeta jeste istina, nedvosmislena i jedna istina. Nažalost, konkretni dokazi o počiniteljima ovog zlodjela, kojemu zasigurno nema presedana u povijesti civiliziranih naroda, kroz proteklih pola stoljeća sustavno su brisani. Do početka devedesetih godina blajburški zločin bio je zabranjena tema, spominjanjem ovog zločina riskirali ste slobodu, vi koji ste u borbi za istinu završili u zatvorima bivše države znate kakav je bio odnos prema ovom povijesnom događaju. Danas 71 godinu nepotpuni podaci o broju poginulih, nepoznata i neobilježena mjesta stradanja obiteljima poginulih otvaraju bolne rane. Još uvijek tragamo za kostima onih koji su tada izgubili živote i bez dostojnog ispraćaja ostali zatočeni i izgubljeni u hladnoj zemlji od Hrvatske do Slovenije i Austrije. Bez prave istine o Križnom putu, putu smrti, obitelji nestalih i ubijenih nikada neće imati smiraj, zbog svih njih ovakav zločin ne može se i ne smije zaboraviti. Zato smo danas došli ovdje na mjesto koje je simbol patnji i stradanja hrvatskog naroda kako bismo odali spomen i pijetet svim stradalima i svima onima za koje se ne zna gdje su pokopani. Naša nas vjera uči da oprostimo i molimo za one koji su nas povrijedili na bilo koji način, no bez prilike da se na dostojanstven način na našim ognjištima oprostimo od svojih najmilijih, da njihove kosti položimo u grobnicu kraj koje ćemo se okupiti u molitvi, rane ne mogu zacijeliti, a oprost je teško dati. Zbog toga ne smijemo posustati u traženju istine sve dok počinitelji ovog strašnog zločina ne dobiju ime, a kosti ubijenih svoje posljednje počivalište, sve dok sva stratišta ne budu pronađena i obilježena na primjeren i dostojanstven način, a predugo zaboravljena povijest hrvatskog naroda ne bude objelodanjena. Svaka nedužna žrtva bez obzira na pripadnost bilo kojem narodu, vjerskoj zajednici ili političkom uvjerenju zaslužuje poštovanje i molitvu te ima pravo na povrat vlastitog dostojanstva i časti. Ignoriranje i umanjivanje masovnih zločina neprihvatljivo je u današnjem civiliziranom svijetu, a pravo na dostojanstvenu komemoraciju u čast nevinim žrtvama najmanji je znak pažnje koji smo mi živi dužni pružiti za sve njihove patnje, boli i stradanja. Vjerujem kako ćemo nakon više od pola stoljeća mraka i lažnih istina moći ispisati pravu i potpunu istinu o ovom tragičnom razdoblju zabranjene hrvatske povijesti, okrenuti novu stranicu i nastaviti živjeti, nažalost, s bolnim sjećanjem na naše najmilije umjesto sa njima i sa istinom. Neka se ovo zlo nikada i nikome ne dogodi, pokoj vječni daruj im Gospodine.

Žejlko Reiner (predsjednik Hrvatskog sabora)

Preuzvišeni oče biskupe, dragi prijatelji, a posebno dragi prijatelji iz Bosne i Hercegovine, ali i svih drugih krajeva koji ste se okupili ovdje. Čast mi je da vas mogu pozdraviti u svoje ime, no osobito u ime Hrvatskog sabora koji je napokon opet nakon dugih petnaest godina pokrovitelj na današnjim komemorativnim skupom u Bleiburgu. To sam obećao s ove govornice prije dvije godine, to smo i ostvarili. Okupili smo se danas ovdje kako bismo izrazili sućut tisućama žrtava komunizma koje su ubijene ovdje ili pak odvedene do raznih stratišta po križnim putevima po čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Naravno, svi oni nisu pobijeni ovdje, na ovom polju, ali je ovo mjesto ono koje simbolizira sva ta stratišta, uključujući ona za koja ni do danas nismo saznali, slično kao što Jasenovac simbolizira sva ustaška stratišta. Nedvojbeno je i to nikada nitko neće moći osporiti da su komunisti masovnim ubijanjem pripadnika razoružane vojske, ali i civila, žena i djece nakon završetka rata počinili strašan zločin. Ljudi su ubijani bez prethodnog suđenja, pobacan u jame o kojima je bilo zabranjeno govoriti i pisati sve do pada komunizma i demokratskih promjena. Te ljude je progutao mrak, njihovi najbliži o njima nisu znali ništa i nisu smjeli znati ništa. Nisu znali kakva je sudbina snašla njihove očeve, braću i djecu, još manje gdje su im grobovi, gdje im leže kosti, nisu im čak smjeli niti spominjati da i oni ne bi završili u komunističkim tamnicama. Kako su ispravne riječi evanđelja koje smo danas u euharistiji čuli, da oni koji čine zlo žele mrak i tminu jer na svjetlu njihovi zločini postaju razvidni. Oni koji su u Drugom svjetskom ratu izvojevali pobjedu na strani antifašističke koalicije tu su pobjedu nakon završetka rata nažalost jezivo ukaljali neoprostivim zločinima koje najoštrije osuđujemo i žrtvama kojih se ovdje ne Bleiburgu sa žaljenjem, tugom i najdubljim pijetetom sjećamo. Fašisti, nacisti i ustaše koji su činili zločine tijekom Drugog svjetskog rata za njih su uglavnom kažnjeni u brojnim pravednim ili nepravednim sudskim procesima i te je totalitarne ideologije odavno povijest jasno i nedvosmisleno osudila. Komunistički zločini nad Hrvatima počinjeni nakon završetka rata uopće nikad nisu ni procesuirani ni kažnjeni. Dapače, zločinci su mirno živjeli i uživali velike privilegije. To je ono što boli, to je ono što nas razlikuje od mnogih drugih europskih zemalja i europskih uljudbenih stečevina koji jasno u Rezoluciji skupštine Vijeća Europe još prije deset godina podređuju potrebu za osudom zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima. Upravo se u toj europskoj rezoluciji jasno kaže da je problem u tome što zločini komunizma nisu riješeni, a krivci nisu kažnjeni… a to su ključni uvjeti pomirbe. Naime, pomirbe ne može biti bez istine, a u Hrvatskoj se istina desetljećima skrivala, pa čak je i danas neki još uvijek pokušavaju prikriti ili barem reinterpretirati, odnosno relativizirati zločine jedne strane dok osuđuju zločine druge strane, a zločin i zločinci nemaju stranu, oni su naprosto zlo kakvim god se ideologijama pokušali opravdati i kakvim god se znacima pokušali obilježiti. I nevine žrtve jedne strane nisu manje važne ni manje bolne od nevinih žrtvi druge strane, kako neki pokušavaju i danas u Hrvatskoj prikazivati. Nema smisla govoriti o brojevima onih koji su zvjerski ubijeni na ovom polju i na križnim putevima, a još manje njima licitirati. O tome će valjda jednog dana povjesničari objektivno progovoriti, ali sve što je uistinu važno rekle su svete knjige različitih religija, od Mišne do Kur’ana, koje sve upozoravaju da tko ubije jednog nevinog čovjeka kao da je ubio cijelo čovječanstvo. Treba jasno reći svima onima koji pokušavaju i dan danas prikriti zločine na Bleiburgu i križnim putevima i tvrditi drugačije, naći neka nemušta opravdanja, da mi danas nismo došli na ovo polje izraziti nekakvo navodno žaljenje za NDH, a još manje slaviti i opravdavati ustaške zločine, već isključivo iskazati duboki pijetet prema nevinim žrtvama komunističkih zločina i to je jedina istina ma što oni govorili i ma kako pokušavali nastaviti sa višedesetljetnim nabijanjem kolektivne krivice svim Hrvatima koji nisu bili sudionici ni ustaških ni komunističkih zločina. Jer nijedan zločin ne opravdava drugi zločin. Naprotiv, ti su zločini umjesto da ratne rane zaliječe samo unijeli dodatni razdor i povode za sukobe kojih smo nažalost svjedoci sve do danas. Daj Bože da ti sukobi podijele napokon prestanu. Poštovane gospođe i gospodo, drage prijateljice i prijatelji, danas smo došli ovdje odati počast žrtvama križnih puteva i iskazati svoje neslaganje sa politikom zločina, zločina bez obzira na ideologiju kojim ga se pokušavalo opravdavati, zločina bez obzira na motive kojima ga se gdjegda i danas pokušava umanjiti ili relativizirati. Povijest ne smijemo zaboraviti, ali iz povijesti moramo naučiti da nepravda, mržnja i ubijanje nikada i nigdje nisu ništa dobroga učinili. Moramo se sjećati povijesti i prenositi svojoj djeci istinu o njoj, jer narod koji se ne sjeća svoje povijesti osuđen je da ju ponavlja. No, ostavimo mrtve na miru bez obzira na bol koju su proživljavali njihovi najbliži jer ih nažalost ne možemo vratiti, ali prekinimo napokon sa podjelama i živimo za budućnost naše djece u miru, slobodi i demokraciji. Čuva vas sve dragi Bog i čuvao duše svih onih koje leže ovdje razasute ispod ove zemlje oko nas. Hvala.

2015.

Bruna Esih (izaslanica predsjednice RH)

ste domovine u kojoj živite, neovisno o vašoj vjeri i nacionalnosti. Dragi iseljenici koji ste pritisnuti teškim prilikama bili prisiljeni napustiti svoj dom i potražiti ga u dalekom svijetu, ali ste za njega i dalje disali i bili promicateljem istine kada za nju u domovini nije bilo mjesta. Ovo polje na kojemu i danas stojimo višeznačni je simbol jednoga naroda. Simbol tragedije, patnje i nepravde. Simbol šutnje i zabranjene povijesti. No danas ono, više nego ikada prije, jest i mora biti i puno više od toga. Neka bude simbolom nade, bolje budućnosti koju ćemo postići isključivo svojim djelima i simbol suživota u različitosti do kojega možemo doći samo istinom. Bleiburg tako može postati i najvećim simbolom našega zajedništva. Ukidanje saborskog pokroviteljstva nad ovom komemoracijom 2012. godine odvelo nas je daleko od toga. Potcjenjujući u svom ideološkom sljepilu upravo ključni čimbenik prepoznat kroz cijelu povijest kao glavni pokretač jednoga naroda, uskraćivanje njegovih osnovnih, ljudskih i civilizacijskih prava. Takvo pravo, možda više od bilo kojega drugoga, jest pokloniti se svojim mrtvima. Nema te sile koja jednom narodu može oduzeti takvo njegovo pravo, a koja bi bila jača od snage njegova zajedništva u nastojanju da to svoje pravo vrati. Baš zato smo i danas ovdje, okupljeni u broju kao nikada do sada u povijesti bleiburških komemoracija. Broj koji nadahnjuje i potvrđuje – jači smo od zla koje je u proljeće 1945. s ovoga mjesta, na križne puteve i u sigurnu smrt, poslalo razoružane vojnike i civile unatoč njihovoj vjeri u humanizam i međunarodne konvencije. Jači smo od zla koje ih je potom izmučene, i mrtve i žive, bacalo u protutenkovske rovove i rudarska okna i satralo im kosti. Ali posebno moramo biti jači od zla koje od onda do danas nalazi opravdanja za takav zločin, žrtve bez ikada provedenog suda proglašava krivcima i falsificira povijest. Vjekovna težnja hrvatskog naroda na vlastitu samostalnu državu zloupotrebljena je putem totalitarnih ideja i sustava za vrijeme i nakon 2. svjetskog rata, a posljednji takav pokušaj rezultirao je nedavnom agresijom na tek ostvarenu težnju za državom. Domovinski rat primjer je hrvatskog zajedništva i primjer kako se ostvaruje i bilo koji drugi zajednički cilj. Sadašnji cilj bolja je i pravednija Hrvatska bez tereta povijesti s kojom se nikada nismo suočili na pravi način. Manipulacija žrtvama grijeh je počinjen s namjerom i kao takav zaslužuje našu najveću moralnu i svaku drugu osudu jer počinjen je u istom totalitarnom duhu kao i u vrijeme provođenja masovnih likvidacija. Jesmo li kao država osudili svaki oblik totalitarizma, baš kao što je to učinio i čitav civilizirani svijet i Europa koje smo dio? Osudili smo, deklarativno. No osuda to nije dok se ne provede i ona sadržajna, uklanjanjem svih ideoloških obrazaca ponašanja. Demokratsko društvo ima se pravo takvim zvati tek kada svaki njegov dionik bude u stanju prihvatiti povijesne činjenice pa čak i onda kada mu ne idu u prilog. Svi mi, i kao narod i kao pojedinci, imamo ljudske i civilizacijske slobode i pravo na vlastita mišljenja, memorije i svjetonazore. Bit istinske demokracije i tolerantnog, pravednog društva upravo i čini ta naša različitost. Međutim, koliko god različiti bili moramo biti spremni prihvatiti da povijesna istina samo je jedna i svi je jednako zaslužujemo. U njenom traženju jedno je bitno – nesmijemo upirati prstom u žrtve, ma tko one bile. One nam danas, nažalost, ne mogu ništa reći osim što svojim brojnim rasutim kostima svjedoče o razmjerima zla. Jedini opravdani način dolaska do istine je stručan i znanstven pristup i kao takav temeljen isključivo na neprijepornim činjenicama i stvarnim pokazateljima, a takav pristup mora biti iniciran i podržan institucionalno i materijalno, uvijek imajući u vidu i posljedice pogrešnog pristupa statusu žrtve kao takve ili potpuni izostanak bilo kakvog bavljenja njome od uspostave hrvatske državnosti do danas. Takvi propusti uzrokuju status quo hrvatskoga društva i okretanje u krugu vlastitih slabosti temeljenim još uvijek na isforsiranim ideološkim podjelama. Može li na takvim nezdravim temeljima biti ikakvog nacionalnog konsenzusa koje je jedno jedino jamstvo uređene i prosperitetne države? Stoga, gdje god postoje jasne i nedvojbene činjenice da je počinjen zločin nad civilima, ranjenicima, razoružanim vojnicima ili bilo kojoj drugoj ratnoj ili poratnoj žrtvi, komemoracije se trebaju održavati na najvišoj nacionalnoj razini. Samo ona država i samo ona vlast koja će imati dovoljnu političku hrabrost, mudrost i iskreni osjećaj pijeteta u stanju je to i provesti. Iznimno je važno, također, da taj dugotrajni proces suočavanja s istinom pokreće državnička mudrost. U tom, kao i u svakom drugom procesu, važan je cilj, a do njega gotovo nikada ne dovodi lakši put. On, kadkad, mora bi usmjeravan čak i onim odlukama i potezima koji nam se u određenom trenutku, pa i danas ovdje, mogu učiniti nerazumljivima, razočaravajućima, rastužiti nas. Ta naša očekivanja čine nas ljudima. Zato i mi ne izgubimo iz vida naš zajednički cilj jer proces približavanja njemu već je započeo. Usporedno s mobilizacijom hrvatskih državotvornih snaga i ispravljanjem još jedne povijesne nepravde počinjene sjećanju na žrtve ukidanjem pokroviteljstva nad komemoracijom bleiburškim žrtvama i žrtvama Križnoga puta. Mi ovdje znamo tko je pokrenuo taj proces i ispravio spomenutu nepravdu. Znamo da je danas u duhu s nama i u mislima s nama i s našim mrtvima. Hvala.

Josip Bozanić (nadbiskup zagrebački)

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici. Ponovno smo zajedno na ovome polju u kojem nas obuzima osjećaj neizrecivosti. Za ono što ne mogu izreći ljudske riječi, Božja je riječ ipak dovoljno snažna. Svake je godine vremenski odmak od događaja kojih se ovdje spominjemo sve veći, ali otajstvo života, otajstva zla i ljubavi ne ovise o tijeku povijesti i o slijedu vremena. Bog nam je progovorio u čitanju iz Poslanice svetoga Pavla Rimljanima. Progovorio nam je riječima koje padaju na tlo ovoga Bleiburškoga polja: „Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“. Nitko od ljudi ne može obuhvatiti razmjere patnje koja je vodila do ovoga polja i od ovoga polja. Ti događaji i osjećaji koji su sada prošlost, jednom su bili sadašnjost. No, za svako vrijeme vrijedi riječ da sve patnje sadašnjosti nisu ništa prema budućoj slavi. Pred takvim izričajem zastane dah i srce. Za nas vjernike izazov je tim veći, jer moramo pronaći odgovor na pitanje zašto to Bog dopušta i koliko treba strpljenja, da bi se vidjela Božja nagrada za dobro. U najbolnijim trenucima; pred nasiljem koje nadilazi ljudske predodžbe, bez vjere i nade, otvaraju se ponori očaja. U trenucima boli i trpljenja, kao ljudima nade i vjere u ljubav, Bog nam ponavlja da naša vremena nisu podudarna s njegovim vremenom, jer On je svemogući Bog, izvor života i Gospodar svih vremena. Kao kršćani znamo da strpljivost vjernika raste u blizini i prihvaćanju Kristova križa, u času kada je bilo sve dovršeno, kada je Isus zavapio krikom napuštenog. Ako u ljudskoj povijesti tražimo trenutak u kojemu se Boga trebalo vidjeti, a nije ga se moglo vidjeti bez vjere, nade i ljubavi, tada je to razapinjanje i smrt na križu Isusa Nazarećanina. Pravednik je ubijen, a nasilnici slave pobjedu. No, povijest svjedoči da je Raspeti uskrsnuo i uzašao na nebo. S time računamo, kako bismo hrabro ulazili u svaku životnu tamu. U dubini tame, koja nije zadnja slika čovjekove povijesti, nalazi se Bog, milosrdni Otac koji nas zaodijeva svjetlom. Ovih se dana Europa i svijet spominju 70. obljetnice završetka velikih patnja u Drugome svjetskom ratu. Slavi se oslobođenje od ideologija zla koje su na europskom kontinentu sijale mržnju i smrt, izazivale sukobe i podjele među ljudima i narodima te prouzrokovale trpljenja koja se ne mogu mjeriti ljudskim mjerilima. Ta cjelokupna tragedija koja je pogodila Europu tijekom dvadesetog stoljeća obilježena je, kako je istaknuo sveti papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. godine, trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. Dok je 1945. godine za zemlje zapadne Europe nastupilo oslobođenje od totalitarističkih ideologija zla, u Hrvatskoj, kao i u nekim drugim zemljama srednje i istočne Europe, došlo je do zamjene jednoga režima s drugim, jedne totalitarističke vlasti drugom, dotadašnji nacifašizam je zamijenio komunizam. Za razliku od drugih zemalja kojima je završetkom Drugoga svjetskog rata vraćena sloboda i demokracija, osvajanje vlasti od komunističkoga totalitarnog sustava za nas je značilo novi početak progona, zatvora i ubijanja nevinih ljudi; tu su jame i fojbe o kojima se nije smjelo govoriti, zatim sada već poznate i one još nepoznate i neistražene masovne grobnice i grobišta. Progoni i uklanjanje osoba nepodobnih režimu, osobito inteligencije koja nije dijelila marksističku ideologiju, čišćenje prostora od onih koji su bili ili mogli postati prepreka za komunistički režim, drastično uskraćivanje temeljnih čovjekovih prava i gaženje dostojanstva ljudske osobe označilo je, u većemu ili manjemu intenzitetu, razdoblje režima koji se u Hrvatskoj urušio tek 1990. godine. Posebno u nekim dijelovima Hrvatske, kao na primjer u Istri, Hrvatskome Primorju i Dalmaciji, domoljubni antifašistički otpor širokih masa u Drugome svjetskom ratu, koji je zaslužan za oslobađanje nacionalnoga teritorija u tome dijelu hrvatske zemlje, bio je iskorišten i borbom komunista za osvajanje vlasti, kao i za provođenje marksističke revolucije. Puno je primjera da su isti ljudi, posebno katolički svećenici i vjernici laici, tijekom rata trpjeli i bili progonjeni od fašista, a nakon rata od komunista. Rječiti je primjer istarski svećenik blaženi Miroslav Bulešić, mučenik komunizma, ubijen u Lanišću, u Istri, 24. kolovoza 1947. godine. U našoj Domovini, posebno zadnjih godina, ponovno se žele oživjeti sukobi i stare ideološke podjele za koje se vjerovalo da su dijelom prevladane; raspiruje se mržnja, nameće se netrpeljivost i isključivost. Naime, nekima kao da je stalo produbljivati neistine ne bi li se produžio sukob i nasilje iz vremena totalitarizma. Nasuprot domoljubnom antifašističkom otporu iz Drugoga svjetskog rata danas se pojavljuje neka nova ideologija antifašizma s diskursom iz pedesetih godina prošloga stoljeća koju ne nalazimo u suvremenosti drugih europskih zemalja. Izmišljanje neke fašizacije Hrvatske hrani tu ideologiju i daje joj priliku da se njezini promicatelji predstavljaju borcima protiv tih navodnih pojava, skrivajući pravu narav svoga djelovanja i ne dopuštajući da hrvatsko društvo raste u slobodi, zajedništvu i suživotu, u čežnji za napretkom, pravednošću i mirom, u otklonjenosti od svakoga totalitarizma. Za suvremen, miran i skladan razvoj hrvatskoga društva potreban je odmak i otklon od ideologija zla dvadesetog stoljeća: fašizma, nacizma i komunizma. Pustimo povijest povjesničarima bez straha pred istinom jer ideologije se boje istine i štite se propagandom laži. Ne dopustimo ni da sjeme novih ideologija antifašizma i antikomunizma unosi nove stare podjele u našu svakidašnjicu. Kao vjernici pozvani smo, u vjernosti Evanđelju, davati svjedočanstvo uvijek novog načina zajedništva. Spominjemo se završetka neizrecivih patnja u Drugome svjetskom ratu, ali one za mnoge nisu prestale završetkom ratnih operacija. „Mjesec svibanj 1945. godine u Hrvatskoj se posebno pamti kao mjesec strašnih pokolja zarobljenih vojnika i civilnog pučanstva izručenih jugoslavenskoj vojsci od zapadnih Saveznika. Spomen toga stradanja vezan je posebno uz Bleiburg i uzKrižni put“ (Pismo HBK o pedesetoj godišnjici završetka Drugog svjetskog rata, Zagreb, 1. svibnja 1995.). Danas smo se okupili na ovome polju gdje je, nakon završetka Drugoga svjetskog rata, prije 70 godina, 15. svibnja 1945. godine, započela Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda, taj zločin protiv čovječnosti što ga je sustavno izvršila jugoslavenska vojska pod znakom crvene zvijezde petokrake. Na ovom polju počeo je Križni put koji je nastavljen u kolonama smrti, u neistraženim jamama i zloglasnim logorima; sve bez sudova, svjedoka i presuda, s ciljem da se žrtvama zatre svaki spomen i trag groba. O svemu se tome, od 1945. tijekom narednih 45 godina sve do demokratskih promjena u nas, nije smjelo ni govoriti, ni pisati. Strogo je određena damnatio memoriae – osuda na zaborav. Bleiburg je sve do pada komunističkoga režima ostao mjestom gdje se ipak moglo progovoriti o žrtvama i organizirati spomen na taj sustavni masovni pokolj Hrvata i pripadnika drugih naroda koji je počeo na ovome polju, a nastavljen je na raznim poznatim i još nepoznatim stratištima od Slovenije do Vukovara i Dubrovnika te još dalje. Stoga blajburško okupljanje i blajburški spomen ima posebno značenje i danas. Ono nam je i svjedok jednog vremena koje je nametalo šutnju, zatiralo pamćenje, širilo strah i kažnjavalo spomen. Bleiburg i danas svjedoči o strahu koji se uvukao i proširio. Bojali su se mnogi, a čini se najviše naredbodavci i izvršitelji strašnih zločina. Zato je bilo uvedeno korjenito brisanje sjećanja i širenje laži sustavnom propagandom. A Isus nam poručuje: „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32). Na ovome mjestu kao zagrebački nadbiskup postavljam pitanja: Bojimo li se istine? Vladaju li u Hrvatskoj snage koje ne žele da istina dođe na vidjelo? Kako inače objasniti nemar državnih institucija da se dođe do koliko je moguće potpunije istine o svim žrtvama rata i poraća, da se ispitaju sve jame, masovne grobnice i stratišta, da ih se dolično označi, da se svim žrtvama, bez obzira kojem narodu ili vjeroispovijesti pripadaju, te bez obzira na kojoj su strani ili bez strane pale, zagarantira principijelan pijetet? Potrebno je da se, koliko je moguće, popišu sve žrtve totalitarističkih ideologija zla, bez straha od istine na kojoj je strani bio veći broj stradalih. U našoj zemlji, natopljenoj krvlju, važno je tražiti istinu da ne bismo ostali zatvoreni u prošlost i stalno bili izlagani potpirivanju mržnje kojom se hrane ideologije zla. Očekujemo da se hrvatske institucije i pojedinci koji bi mogli tome pridonijeti zauzmu za sustavno iznošenje istine. Istina će nedvojbeno otkriti posljedice zločina, ali će dopustiti i da progovori nada, bez koje je budućnost zatvorena. Naše suvremeno polazište ne smije biti u ideološkim sukobima Drugoga svjetskog rata, jer su ti sukobi porazili jednu vrstu nečovječnih ideologija, ali su za našu Domovinu ostavili na životu drugu vrstu nečovječne ideologije. Nama je uporište mlađe i čvršće, u vrjednotama demokracije i zajedništva koje se živjelo i očitovalo u obrani Hrvatske u Domovinskome ratu. Draga braćo i sestre, ovo polje uvijek može biti ispunjeno novim pitanjima, nerazumijevanjem, žalošću i sukobima. Ovo polje može biti promatrano i kao polje hrvatske, i ne samo hrvatske, boli i očaja. Ali danas vas pozivam da to isto polje gledamo vjerničkim srcem. Ovdje, gdje je smrt ostavila duboke tragove, pred nama je rječita poruka nade. Takvim je ovo polje postalo od onoga trenutka kada se mnoštvo ovdje okupljeno nadalo ljudskom nadom da će biti zaštićeno. Ono je to i sada kada znamo da se ljudska nada slomila u patnji i križu. No, time nije nestala nada jer ona, prosvijetljena Kristovom žrtvom, govori o Božjoj objavi u tom istom trpljenju i o Božjem milosrđu. Čovjek koji je prihvatio grijehe narušio je ljubav prema Bogu Stvoritelju, prema bližnjemu, prema društvenim odnosima i prema stvorenomu svijetu. Grijeh razara unutarnji smisao božjega dara i proširuje prostore sebičnosti, mržnje i zla. Božje, pak, milosrđe način je na koji nam Bog ide ususret, na koji nas prihvaća, način na koji nam otvara srce nadi da smo svi od Boga voljeni zauvijek, bez obzira na naše grijehe. S ovoga polja, obilježenog hrvatskim križevima i križanjima, naš je pogled uprt prema Kristovu križu i ispunjen nadom u Božje milosrđe. Uprimo sada pogled i u našeg blaženika kardinala Alojzija Stepinca te poslušajmo njegov snažan poziv na opraštanje i pomirenje koje je potvrdio svojim mučeničkim životom i smrću. A oprostiti i pomiriti se, kaže Sveti papa Ivan Pavao II, znači očistiti sjećanja od mržnje, zavade, želje za osvetom; znači priznati bratom čak i onoga koji nam je nanio zlo, znači ne dopustiti da nas pobjedi zlo nego zlo svladati dobrim. Braćo i sestre, kao vjernici pokretani Duhom svetim, trpimo sadašnjost, ne želimo se zaustavljati na zlu koje vidimo i koje nas želi zarobiti. Jedan je pogled otvoren kristovoj novosti koja obnavlja čovjeka. Otvorimo se boljoj budućnosti, slijedeći Krista koji od nas traži da opraštamo i tražimo oprost. To je put obnove hrvatskoga zajedništva. To je put obnove Hrvatske. Dragi vjernici, ovo je polje hrvatske nade jer je u žrtvi nedužnih ostala živjeti čežnja za slobodom i molitvom za dobro. Vračajući se danas prema Hrvatskoj tragovima križnoga puta molimo za sve poginule i zahvalimo za živote koji su završavali ovdje na zemlji, s molitvom na usnama. Nedužno stradali uvijek su sjeme nove snage i zajedništva. S apostolom Pavlom gledamo trpljenja ljudi u prošlom i sadašnjem vremenu, posebno ona koja su nam bliska, koja obilježuju naše živote te u njima čujemo poglavito javljanje novoga života i poziv na hrvatsko zajedništvo. Zato je pred nama danas čudesna slika povijesti koja, putem trpljenja i nade, padova i pobjeda, ide prema cilju svojega ispunjenja. Sve zadobiva smisao te su u svojoj prolaznosti svi povijesni događaji viđeni kao velika cjelina protegnuta prema rađanju novoga svijeta. To rađanje ne ovisi o ljudskoj nestrpljivosti nego se događa po božjem milosrđu. S pouzdanjem u njega naše je iščekivanje ispunjeno sigurnošću da nas Bog prati, čeka i ljubi. Dragi vjernici, nismo ovamo došli nošeni zlom, strahom i progonstvom. Nismo vođeni političkim motivima nego smo tu kao djeca istoga milosrdnoga oca koji nas je potaknuo na zajedništvo, na molitvu u radosti što smrt nema za nju riječ, na istinu koja odjekuje u našoj čežnji za onim vrijednostima koje nadilaze prolaznost. Danas se nismo došli vratiti u prošlost i ostati u njoj nego moliti za našu domovinu Hrvatsku, za naše obitelji, za našu djecu i mlade. Samo tako ćemo biti osjetljivi u zauzetosti za istinu koja oslobađa. I ovdje zazivamo zagovor blaženoga Alojzija Stepinca, pastira koji je podnio žrtvu za svoje udareno stado i neslogu naroda. Čovjeka nade koji je u svome zalaganju za dobro bio nošen budućom nebeskom slavom i u njezinu je svjetlu čitao povijest. Blažena Djevice Marijo, kraljice Hrvata i svih naroda svijeta, moli za nas i s nama za spokoj svih nevino stradalih. Amen.

Tomislav Sopta (predstavnik Počasnog blajburškog voda)

Poštovani puče hrvatski, Hrvatice i Hrvati. 70. je ovo obljetnica Bleiburga i Križnoga puta. Sveto je ovo tlo na kojem danas molimo i zahvaljujemo za žrtvu, koje su naši djedovi, majke i očevi, stričevi i ujaci, sinovi roda hrvatskog prinjeli na oltar hrvatske slobode. Pozdravljam vas u ime Počasnog bleiburškog voda koji mi je ukazao čast obratiti vam se ovdje kao jedan od hrvatskih branitelja Domovinskog rata u kojem smo stvorili demokratsku i neovisnu Hrvatsku državu i time sve žrtve pale na tom stoljetnom putu učinili besmrtnima. Pozdravljam duhovne oce, na čelu s uzoritim kardinalom Josipom Bozanićem, nadbiskupom zagrebačkim. Današnja komemoracija održava se pod visokim pokroviteljstvom predsjednice RH, gospođe Kolinde Grabar Kitarović i člana predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, gospodina Dragana Čovića. Prije dva dana predsjednica RH osobno je bila ovdje, pomolila se Bogu za žrtve i zapalila svijeću, a danas je ovdje njena posebna izaslanica gospođa Bruna Esih koju sa osobitim zadovoljstvom pozdravljam. Pozdravljam člana predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda gospodina Dragana Čovića. Pozdravljam muftiju zagrebačkog Aziza ef. Hasanovića, predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj. Ljubav je početak svega. Ljubav je pobjednica. Rodila nas je ljubav naših majki i očeva. Samo ljubav i vjera daje snagu oduprijeti se zlu. Zlo se ovdje u Bleiburgu i na Križnim putevima prije sedamdeset godina prikazala krvavih ruku, s mržnjom koja uništava život. Zlo to bijaše zaogrnuto komunističko-staljinističkom ideologijom. Sljedbenici tog zla, od Sibira 30.-ih godina prošloga stoljeća, Holodomora u Ukrajini pa preko Katinske šume, Crvenih što?, Golog otoka i mnogih drugih mučilišta, ubiše preko 100 milijuna ljudi. Pakt između Hitlera i Staljina potpisan je kolovoza 1938. godine. Pakt je to dvije ideologije zla 20. stoljeća. Staljinova komiterna škola odgojila je niz diktatora koji su svojim djelima povijest učinili još krvavijom te nadišli i samog Staljina. NKVD-ov čovjek za likvidacije trockista u Štanjolskoj, komunistički vođa Josip Broz osobno je zapovjedio pokolj Hrvata na Bleiburgu, Teznom, Hudo jami, cijelom Križnom putu. Po riječima Đilasa, okrutnost pokolja nad Hrvatima nije poznata u europskoj civilizaciji dok Ranković svjedoči da je komunistička Jugoslavija do 1951. godine likvidirala 568000 narodnih neprijatelja. Zvijezda petokraka, simbol komunističke Jugoslavije i nakon pada Berlinskog zida, simbola komunističkih diktatura, 1990. godine krenula je ponovno spriječiti demokratske procese i obraniti krvavu jugoslavensku tvorevinu, pritom otvoreno surađujuči s četničkom kokardom. Jedni, gradeći Veliku Srbiju, a drugi spašavajući Jugoslaviju, a obadvoji paleći, pljačkajući Hrvatsku i ubijajući Hrvate. No, suprotstavila im se ljubav i žrtva hrvatskog branitelja prema svom narodu, prema svom domu, prema slobodi koju je zapadna civilizacija utkala u moderne i prosperitetne demokratske države. Prvi predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman znao je dobro ideologiju tog zla. Znao je dobro da hrvatski narod svoju opstojnost može sačuvati samo u demokratskoj, slobodnoj hrvatskoj državi, članici suvremene ujedinjene Europe, dijeleći odgovornost za čovječanstvo kroz NATO savez. Nismo uspjeli istražiti i prebrojiti sve žrtve Bleiburga i Križnoga puta, a stigle su nove Domovinskog rata. Tražeći i jedne i druge da im se poklonimo i nikad ih ne zaboravimo. No zlo se opet ne ?. Nova ofenziva nazvana detuđmanizacija pokušavaju spriječiti ulazak Hrvatske u Europu i NATO. Vještinom medijskih i inih manipulacija koje su izučavali u ? akademiji uspijevaju doći na vlast. Dobrobit naroda nikada nije bio smisao njihove vlasti. Danas je odlazak iz Hrvatske put koji nam sugeriraju. Izbor hrvatske predsjednice gospođe Kolinde Grabara Kitarović jasan je znak neprihvaćanja tog puta. Stojimo ovdje na ovom svetom tlu u spomen žrtvama Bleiburga i Križnoga puta poput Mojsija na brdu Sinaju pred gorućim grmom. Stojimo izute obuće u poklonstvenu stavu bez ikakvog unutarnjeg nagona za osvetom, ali da s moralnom i domoljubnom sviješću, s nacionalnom i političkom odgovornošću poput Mojsija kojem je svemogući dao nalog da izvede izabrani narod iz egipatskog ropstva i mi na svjetlo dana iznesemo istinu o masovnoj agoniji hrvatskog naroda. Stoga, hrvatski narode, mi moramo u punini živjeti demokraciju, biti odgovorni prema sebi i svojoj državi, birati svoju vlast, a demokratski izabrani predstavnici naroda moraju, kako nas uči naša drevna Dubrovačka republika, zaboraviti osobne interese, a brinuti se za javne. Pred nama stoje novi izazovi, nove kušnje. No nikad, naša vjera u Boga, ljubav prema obitelji, bratu svom, narodu svom i državi svojoj Hrvatskoj nesmije usahnuti. Neka Bog blagoslovi sve nas i cijeli naš hrvatski narod. Živjeli.

Dragan Čović (predsjednik Doma naroda parlamentarne skupštine BiH)

Oče kardinale, oci svečenici, poštovana muftijo, poštovane dame i gospodo, drage Hrvatice i Hrvati, dragi prijatelji koji ste u ovom trenutku s nama, a na osobit način dragi branitelji koji ste ovdje s nama. Pozdravljam vas kao član predsjedništva BiH i u ime Hrvatskog narodnog sabora BiH na današnjoj 70. Obljetnici Bleiburške tragedije i krvavog Križnog puta hrvatskog naroda. Prije točno 70 godina upravo na ovom mjestu gdje danas stojimo, kada je 2. Svjetski rat završen proglašenjem Dana pobjede 9. Svibnja počeo je rat poslije rata. Na desetine je tisuća hrvatskih vojnika koji su položili oružje i predali se, bez suđenja i milosti, mučeno i ubijeno. I žene i djeca, stari i nemoćni nisu ostali pošteđeni. Konačan broj žrtava, kako u ratu tako i u poraću nije povijesno ni istražen ni ustanovljen. Ne zna se za sva stratišta kuda je prošao Križni put zarobljenih u poznatim četveroredima. Međutim, ono što se sa sigurnošću zna, najveći broj žrtava je bila hrvatska mladost u svojim ranim dvadesetim godinama čime je tragedija Bleiburga i Križnog puta za naš narod time još i veća. Skoro da i nema u hrvatskom narodu uže ili šire obitelji da je tragedija Bleburga ili Križnog puta, ili neka slična, nije pogodila. Kroz dugih pet desetljeća komunističke represije Bleiburg i Križni put je bilo zabranjeno spominjati i o tom počinjenom zločinu nije se smjelo govoriti. Na Bleiburg se križem dolazilo. Zbog spominjanja Bleiburga se završavalo na dugogodišnjim robijama po komunističkim kazamatima. Iako je u domovini bio prisilni muk naša emigracija, hrabri ljudi koji su preživjeli pokolj i poslije izbjegli sa svojim ognjišta kako bi sačuvali svoj život, i živote svojih bližnjih, pisanom su živom riječi svojih osobnih svjedočanstava čuvali spomen na ovo mjesto. (Ne?)zapamčeni pokolj i bitku vodili za istinu o njemu. Konačno, dolaskom slobode devedesetih godina hrvatski puk je pohrlio prema ovom mjestu, potomci ubijenih su odlučili učiniti sve  da se sazna sudbina njihovih najmilijih i da dostojno obilježe mjesto njihovog posljednjeg počivališta kako bi napokon dobili ono najmanje ljudsko, a to je da iz tamnog obzorja zabranjenog konačno ostvare elementarno ljudsko pravo, pridržano civilizacijskom poretku: ime i prezime, grob i mjesto memorije. Na žalost, svi smo svjesni činjenica da to nije išlo tako lako te da čak i sada ne ide onim čestitim, civilizacijskim putem. Naviknuti na ideologizirana objašnjenja nisu svi spremni na suočavanje s Bleiburgom. Nijekanje neće polučiti čestiti odnos u uljudbi? koja dobrim dijelom itekako ima veze s ovim mjestom na kojem u 70. obljetnici stojimo. Danas smo svi skupa odlučili svojim dolaskom odati svoje poštovanje i pijetet žrtvi naših djedova, otaca, muževa, naših majki, braće i sestara. Došli smo na Bleiburg istini pogledati u oči, suočiti se s njom, jer tako stoji napisano: samo će nas istina osloboditi. Samo tako istinski slobodni spoznajemo da je svaka žrtva – žrtva, i svaka, bez obzira gdje je učinjena, na jedan osobit način traži svoju zadovoljštinu. Moramo početi ? da žrtva nema narodnost, nema spol, nema vjersku pripadnost, nema rasu niti dob. Ona je jednostavno žrtva i jednostavno samo želi čistu istinu o sebi. I sam je rat, iako najniži oblik komunikacije među ljudima, ima svoje konvencije i propise i moraju ih se držati i najljući neprijatelji. A i ovdje su na Bleiburgu i na Križnom putu hrvatskoga naroda zaboravljene i prekršene sve ratne konvencije i svi civilizacijski propisi. Činjenice se moraju istražiti kako bismo prevrnuli ovu stranicu povijesti ispisanom krvlju, kako ovdje na Bleiburgu i na Križnom putu tako i na svim drugim neštomološkim? mjestima naše povijesti. Europa je 2006. godine svojom Rezolucijom osudila komunističke zločine i zatražila istragu do istine. Osudila je masovno kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih režima, izrazila sućut, razumijevanje i priznavanje žrtve svih strašnih komunističkih zločina te ohrabrila povjesničare diljem svijeta da nastave svoja istraživanja usmjerena prema određivanju i objektivnoj provjeri povijesnih činjenica. Moj dolazak ovdje na Bleiburg i ovo slovo kojim se obraćam svim žrtvama Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda, svima vama ovdje na Bleiburgu kao i svima vama koji nas pratite putem sredstava javnog priopćavanja je upravo ta potraga za izgubljenom i zaboravljenom istinom, zabranjenom istinom. Istina o žrtvi na ovom mjestu i o zločinu na njemu ista je i za žrtve na svakom drugom mjestu i za svaki drugi zločin i ta će nas istina ne samo osloboditi, kako naglasih, već i voditi iskreno u suživotu i pomirenju. A samo su to preduvjeti za iskrenu i izvjesnu budućnost. Prava istina iskorak je koji toliko želimo i sve ove godine čekamo. U tom smislu je Hrvatski narodni sabor BiH pokrovitelj ovogodišnje jubilarne komemoracije ovdje na Bleiburgu i u ime svih nas zahvaljujem i čestitam Počasnom bleiburškom vodu koji je sve ove godine brinuo o ovom za nas posebnom i povijesnom mjestu i koji je zadnjih godina uz velike poteškoće ovom mjestu našeg kulta i pijeteta dali dostojan i čestit izgled. Tu sagledavamo naš Bleiburg i sve naše Križne puteve. Tome smo se došli pokloniti, izreći svoje duboko poštovanje, zapaliti svijeće i moliti sa svima vama za njihov vječni mir. Pokoj vječni daruj im gospodine. Svako vam dobro i živjeli.

Aziz ef. Hasanović (predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj)

Vrlo štovani zagrebački nadbiskupe, kardinalu Josipe Bozanić, cijenjena izaslanice naše predsjednice, poštovani članu predsjedništva BiH, kao i predsjedniče Federacije BiH, cijenjeni saborski zastupnici, cijenjeni gradolnačelnici i župani, dragi naši heroji Domovinskog rata, sve vas srdačno pozdravljam danas ovdje na ovom simbolu stradanja naših naroda. Danas se na ovom mjestu prisjećamo onih koji su prije 70 godina skonačali svoj životni put tražeći spasa i priliku za opstanak. Naša kultura nam ne dozvoljava da se ne prisjetimo i svih žrtava jer mnogi životi su izgubljeni ili, bolje rečeno, oduzeti u vihoru ludila zvanog 2. svjetski rat. Ova po čovječanstvo jedna od najmračnijih pojava ostavila je trajne ožiljke koji bi trebali služiti i kao opomena i kao podsjetnik na pogubnost koju sa sobom rat nosi. Bleiburg, a i brojna druga stratišta su mjesta koja upozoravaju ne samo običan puk već i one koji puk vode. Znamo da je na ovom mjestu, ali i mnogim drugima dogovor malog broja vodećih ljudi doveo do desetaka tisuća žrtava. Povijest je dobro poznata i ovo nije izoliran slučaj iako je po narod jedan od najbolnijih, ali je glavno pitanje da li smo prihvatili, shvatili i usvojili poruku. Svijet je i danas u krizi, odnosi nisu na zavidnoj razini, svjedočimo napetostima diljem zemaljske kugle, brojne su nesuglasice, brojne su prijetnje, brojni su konflikti i danas, kao i onda, označavaju se cijele grupe ljudi po jednoj odrednici bilo nacionalnoj, etničkoj, ideološkoj, ali sve češće i vjerskoj. Bojazan je sve veća da se stvaraju preduvjeti za ružna događanja širih razmjera kojima je čovječanstvo svjedočilo. Nas i danas Bleiburg opominje. Opominje nas i Srebrenica. Opominje nas i Jazovka, opominje nas i Vukovar. Opominju nas sva stratišta jer je svima jedno zajedničko – najveći broj onih koji su svoje posljednje počivalište našli u njima je nevino i ubijeno na pravdi Boga. Ne zaboravimo da je rat upravo to – oduzimatelj ponajviše nevinih ljudskih života, a najmanje života onih koji su za njega i odgovorno. Zato je velika odgovornost na svima nama, i prisutnima i odsutnima, jer su nas njome zadužile naše žrtve da se nikome i nigdje ne dogodi ovakvo stradanje. Ne zapadajmo u zamku bezdušnosti kao što su to drugi učinili dozvolivši da im vrijednost žrtve određuje počinitelj zločina, tj. Da žrtvu promatraju i vrednuju s obzirom na to tko je zločin počinio. Za nas žrtva mora biti žrtva kao što je uvijek bila i prema njoj se moramo odnositi s najvećim pijetetom. Prava veličina jednog naroda leži upravo u snazi da nikad ne zaboravi, a da se ne osvećuje. Da je jači, a da ne napada, već da pomaže i da štiti. Stoga, prisjetimo se molitve naših najmilijih koji su izgubili svoje živote, molimo uzvišenog Boga da podari mudrost i snage onima koji odlučuju u iznalaženju miroljubivih rješenja kako nevini ne bi više silom prilika stradali. Molimo Uzvišenog da i nama udijeli snage kako na zločin nikada zločinom ne bismo odgovorili jer time bismo postali isti kao i njihovi počinitelji. Onaj tko ubije jednoga čovjeka na pravdi Boga kao da je ubio cijeli svijet, poručuje Kuran s čijom porukom i molitvom želim završiti.

2014.

Uvod

Dragi gosti, gospođe i gospodo, dragi prijatelji, pozdravljam vas u ime organizatora 69. komemoracije za žrtva Bleiburga i Križnog puta u ime Počasnoga Blajburškoga voda. Pozdravimo ih s jednim pljeskom. Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH, Ureda za hrvatsku inozemnu pastvu i njezinoga ravnatelja fra Josipa Bebića. Pozdravljam naše pokrovitelje, sponzore i donatore, saborske zastupnike i državne dužnosnike, naše svećenike i posebice oca, biskupa, monsinjora Matu Uzinića. Od srca pozdravljam vas ovdje nazočne te Hrvatice i Hrvate u domovini i diljem cijeloga svijeta. S tugom vam moram reći da je više stotina naših hodočasnika ostalo na kolodvoru u Zagrebu. Blajburški počasni vod više nije imao sredstava kojima bi platio njihov prijevoz, a sramotno je da je sabor države Hrvatske otkazao pokroviteljstvo nad ovom komemoracijom. Pozdravimo njih najviše. Naravno, dopustite mi, imam privilegiju i u svoje osobno mjesto. Sa ovoga mjesta naše boli i tragedije, sa ovoga mjesta izdaje i tuge, ali s ovoga mjesta koje ne traži osvetu, ali i ne prihvaća zaborav. Nama je ostala sabranost, šutnja i molitva. O lijepa, o draga, o slatka slobodo, Dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave, sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti! Pozdravimo katedralni zbor svetoga Dujma iz Splita pod ravnanjem maestra don Šime Marovića. Za orguljama je sestra Mirta Škopljanac Mačina (?). Izvest će pjesmu Mila zemljo naša.

Zlatan Ževrnja (župan splitsko-dalmatinski)

Oče biskupe, poštovani hodočasnici koji ste došli na ovo polje, drage Hrvatice i Hrvati diljem svijeta, koji u ovoj komemoraciji sudjelujete putem medija. Nalazimo se na mjestu trajne uspomene na najveću hrvatsku tragediju. Okupila nas je ljubav za Hrvatsku i hrvatski rod. Okupila nas je molitva i sjećanje na žrtvu. Okupilo nas je mjesto na kojem se hrvatskoj žrtvi odavao spomen i kada se o njoj u Hrvatskoj nije smjelo govoriti, kada je na nju stavljen teret šutnje. Mnogi misle da smo zbog ovakvih okupljanja zarobljenici prošlosti, da smo izgubili dodir sa stvarnošću i njezinim problemima. Reći će kako opet kopamo po Bleiburgu i Jazovki, po hudim jamama i drugim stratištima, da ništa drugo i ne radimo nego tražimo prikrivena grobišta i kosti žrtava koje izniču iz zemlje i koje traže da se u njihovo ime govori istina o strašnom zločinu. Odavde, gdje je mnoštvo koje je hrlilo Zapadu zastalo i vraćeno, izručeno na milost i nemilost jednoj mržnji, trag je zločina od Maribora, Zagreba, Požege, Mostara i Skoplja do mnogih drugih znanih i neznanih mjesta i stratišta. Teror jugo-komunizma, montirani sudski procesi i podmukla smaknuća nisu prestala do kasnih 80-ih godina. Pravdajući svoj zločin, govorili su: „oni su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela“. Povijest im je odgovorila, kako prije dvije godine, s ove govornice reče jedan prijatelj: „Oni nikada neće umrijeti, a Jugoslavija nikada više neće živjeti“! Ima i onih, pa čak i među najvišim državnim dužnosnicima, koji još uvijek slave zločinačku zvijezdu petokraku. Ne možemo se ne upitati danas i ovdje zar se ti ljudi ne sjećaju devedesetprve, zar su zaboravili pod kojim su znakom počinjeni pokolji u Borovu selu, Škabrnji, i Vukovaru… Nije li samo Vukovar dovoljan da taj znak zauvijek ostane u hrvatskoj memoriji kao znak najvećeg zla?! Zašto stojimo ovdje na ovom polju punom bolnih uspomena? Da se tragedija ne ponovi, da naše iluzije ne pobjede naše interese, da ova žrtva dobije svoje mjesto u nacionalnoj svijesti, svoje značenje i svoj smisao: da ljubav za Hrvatsku u Hrvatskoj bude vrijednost po kojoj se mjerimo. Hrvatski narod ima obvezu istrage i procesuiranja zločina počinjenih na Bleiburgu, Jasenovcu i Križnom putu. Mi, nažalost, ni danas ne znamo koliki je broj žrtava Križnog puta. Govori se o približno dvije stotine tisuća ubijenih Hrvata od Bleiburga, preko Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, do zadnjih ishodišta Križnog puta na jugu Srbije i Makedonije. Zar nije minimalni povijesno-civilizacijski doseg utvrditi točan broj žrtava Križnog puta kako se više ne bi mogao ni umanjivati niti preuveličavati. Čak su i zemlje tzv. tvrdog komunizma odavna uredile i obilježile grobišta i grobove bez obzira na vojnu pripadnost, jer svaka žrtva, svaki poginuli ili umrli ima na to pravo, a živi imaju pravo i mogućnost žalovanja i sjećanja na žrtve. Nažalost, iskrivljena nacionalna svijest i ideološka obojenost glede žrtava općenito dovela je do toga da je Hrvatski Sabor pod vlašću političke opcije koja je na razne načine nasljednica komunističke partije, uskratio pokroviteljstvo Komemoracije u Bleiburgu. Imamo i primjera drugačijega odnosa prema žrtvama. Evo, mi smo u našemu Dugopolju, koje je pretrpjelo strahovite žrtve u Drugom svjetskom ratu, ponosni što smo zajedno sa svim mještanima podigli zajedničko spomen obilježje pod znakom križa, simbola patnje i novoga života, sa 445 imena stradalih Dugopoljaca sviju vojski i civila. Jer znamo da nas samo Istina oslobađa! Naša je obveza provesti u djelo Deklaraciju Europskog parlamenta o osudi komunističkih zločina, kao i Rezoluciju o osudi drugih totalitarističkih režima: nacizma i fašizma. Nemamo pravo iznevjeriti viziju pomirbe Hrvata, viziju oca moderne Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, koji je rano spoznao kobni usud hrvatskih podjela i kao temelj vječne Hrvatske postavio nacionalnu pomirbu. To nije samo pitanje nacionalnoga već općeljudskoga i Božjega nauka, za što se zalažu sve pozitivne vjere i učenja. Pogubnost hrvatske političke podijeljenosti dovela nas je u povijesti do nenadoknadivih demografskih gubitaka od kojih se kao narod ni danas nismo oporavili. Aktualna vlast svojim postupcima, novim ideološkim podjelama i starim ekonomskim zabludama zamagljuje tešku gospodarsku, socijalnu i demografsku stvarnost nacije, izazivajući tako novi egzodus desetaka tisuća naših sugrađana. Naš odgovor na takve prijetnje mora biti – nova nacionalna pomirba i hrvatska sloga. Mi nismo zarobljenici prošlosti. Mi Hrvati smo narod nade (kako nas nazva blago pokojni, sveti Ivan Pavao II). Ponosni na svoju višestoljetnu povijest; ponosni na svoju kulturu; ponosni na svoje hrvatske velikane; ponosni što smo Hrvati! U našim mislima i srcima čuvamo uspomenu na sve hrvatske branitelje koji su nam žrtvom omogućili da se možemo i smijemo sjećati, da možemo i smijemo biti Hrvati na zemlji hrvatskoj, na zemlji krvlju i suzama natopljenoj, na zemlji, od sviju na svijetu, najljepšoj. Uz želju za sretan povratak vašim obiteljima, pozdravljam vas riječima pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana: „Neka nam živi jedina i vječna Hrvatska“!

Dragan Čović (predsjednik Doma naroda parlamentarne skupštine BiH)

Hvala. Uvažene dame i gospodo, poštovani organizatori blajburške komemoracije, predstavnici počasnog blajburškog voda, preuzvišeni oče biskupe, oci svećenici, svi vi čije su misli uz žrtve blajburške tragedije i križnih putova našeg naroda kroz povijest. Srdačno vas pozdravljam u ime Hrvatskog narodnog sabora BiH i Doma naroda parlamentarne skupštine BiH. Okupljeni ovdje na blajburškom polju, sada već tradicionalno vraćamo misli i sjećanja 69 godina unazad. Pokušavamo zamisliti kakvu patnju su prošle žrtve ovog krvavog križnog puta i kakva mržnja prema Bogu i čovjeku je trebala postojati da se osmisli i provede ovakav zločin. Pokušaji sustavnog negiranja i zatiranja sjećanja na ovaj strašni događaj nije uspio. Obitelji žrtava, vjerske institucije, povjesničari i svi ljudi dobre volje kroz prošla desetljeća slagali su mozaik križnog puta kako bi se otrgao od zaborava, u povijesti realno prikazao, a obiteljima omogućio olakšanje u spoznaji što se stvarno dogodilo njihovim najmilijima koje godinama nisu ni smjeli spominjati. Mi koji smo ožalošćeni, a vjerujemo, moramo ustrajati da se rasvijetli svaki detalj užasnog zločina kako se više nikada i nigdje ne bi ponovio, a to je i način da naši pokojni čijim sjenama se klanjamo i za njih molimo mogu počivati u miru. Pozdravljajući vas u ime institucija BiH i hrvatskog naroda u ovim trenucima sjećanja moramo naglasiti koliko je i danas nepravedan i težak politički položaj našeg naroda u BiH. Naglašavamo naše ustrajno zalaganje i političku borbu za ustavnu jednakopravnost hrvatskog sa druga dva konstitutivna naroda u BiH. Svjesni da je to jedini način osiguranja trajnog mira i prosperiteta, kako za BiH, tako i za cijeli region. Poštovani i dragi prijatelji, upravo žrtve bleiburškog križnog puta, kao i Domovinskog rata, i uznička iskušenja mnoge naše braće i sestara kroz povijest, dovoljno su snažan motiv i obaveza da ne smijemo posustati u ovoj borbi za očuvanje slobode, kako bi naša djeca mogla ponosno hodati našom napaćenom zemljom. Zavjete koje dajemo uz komemoraciju prisjećanja na najviše sinove našeg naroda neka budu i naša molitva dragom Bogu da nam podari snage, mudrosti i odlučnosti u očuvanju svih vrijednosti za koje su se žrtvovali. Počivali u miru božjem.

Željko Reiner (potpredsjednik Hrvatskoga sabora)

Preuzvišeni oče biskupe, dragi prijatelji, nadao sam se da ću vas moći pozdraviti u ime Hrvatskog sabora. Nažalost, trenutačno vladajući nisu prihvatili naš prijedlog da Sabor bude pokrovitelj ovog događaja. Tako da vas mogu samo pozdraviti u svoje vlastito ime, u ime HDZ-a. Naravno možemo se svi pitati zašto je tome tako, kome smeta obilježavanje jednog neviđenog zločina, zločina u kojem su pobijeni žena, djeca, razoružani ljudi, bez ikakvog suda. Kome to može smetati, kome smeta što ovdje leži nekoliko desetaka tisuća ljudi, kojima se ni groba ne zna. Ne samo ovdje nego i u Dravogradu, Mariboru, na devet stotina mjesta po Hrvatskoj, ljudi čije su majke, očevi, djeca ih čekali nikad nisu doznali gdje njihovi najbliži leže. Ljudi kojima i danas njihovi unuci ne znaju gdje leže. Kome to može smetati, zar onima koji se kunu u europske vrijednosti? A što su to europske vrijednosti? Europske vrijednosti su također i osuda komunističkih zločina, što je Europa jasno rekla. I te zločine je i Europa i mi moramo osuditi, ne amo zbog prošlosti, nego zbog mladih naraštaja, zbog onih koji ne smiju biti odgajani na laži, na neistini i na prešućivanju istine, jer oni koji su odgojeni na neistini nemaju budućnosti. Istina je jamstvo da se Hrvatima strašna povijest i zločini koji su se dogodili ovdje nikad više neće dogoditi. Europska vrijednost je i to da se traži odati počast žrtvama zločina i traži osudu počinitelja zločina, jer samo to može biti osnovica i temelj pomirenja. Pomirenja ne može biti bez istine. Dragi prijatelji,, mi smo se ovdje okupili i to treba jasno reći svima onima koji napadaju ova okupljanja. Mi smo se okupili ne zbog mržnje prema nikome, pa niti prema onima koji su učinili ove strašne zločine. Mi smo se ovdje okupili zbog ljubavi, mi smo se okupili zbog ljubavi prema svima onima koji su nevini bili ovdje ubijeni, ubijeni samo zato što su drugačije mislili nego njihovi ubojice, ubijeni samo zato što su voljeli Hrvatsku. Mi smo se ovdje okupili zbog onih koji su umirali sa imenom Hrvatske na svojim ustima i sa hrvatskom u srcu. Mi smo se ovdje okupili zbog ljubavi prema Hrvatskoj. Dragi prijatelji, zbog te ljubavi i tu ljubav mi moramo stalno čuvati u svojim srcima. Neka vas čuva dragi Bog, i dragi Bog čuvao našu jedinu i voljenu Hrvatsku.

Anneliese Kitzmüller (potpredsjednica zajednice volksdeutschera u Austriji)

Prvo se želim zahvaliti organizatorima što su mi i 2014. godine pružili mogućnost da vam se obratim. Nipošto ne smatram da je to samo po sebi razumljivo, te sam potpuno svjesna časti kao nehrvatica da govorim ovdje na središnjem spomen mjestu stradanja hrvatskoga naroda. Kada je u svibnju 1945. godine oružje konačno utihnulo i kada su oni koji su preživjeli dugogodišnji rat pomislili da su na sigurnom na ovom polju na kojemu se sada nalazimo zatekla ih je stravična smrt. Pobješnjela soldateska takozvanog maršala Tita nije pravila razlike između Hrvata i Srba, staroaustrijanaca i Slovenaca, već je zvjerski pobila sve koji se nisu uklapali u njihov koncept novog komunističkog poretka. Tek sam nedavno imala mogućnost posjetiti rudarske iskopine Hudine jame, premda je ono što tamo možete vidjeti šokantno, ipak je znak d zločini Titovih partizana sve više dolaze na vidjelo i što je još puno važnije da se više ne mogu nijekati. Nitko više ne može osporiti da se europska polja smrti nalaze u državama koje su nastale raspadom Titove Jugoslavije. Isto tako se čak i ovdje u Koruškoj još uvijek pronalaze posmrtni ostaci žrtava. Ako austrijska savezna vlada već sama ništa ne poduzima kako bi se za njih napokon napravila središnja grobnica ja ću se osobno svom snagom zauzeti da se ostvari taj opravdani interes hrvatskoga naroda. Na kraju, svima nama želim da i ovogodišnje sjećanje na žrtve protekne dostojanstveno, te se zahvaljujem organizatorima na pripremi organizacije.

Mate Uzinić (biskup dubrovački)

Okupili smo se na ovom blajburškom polju u svibnju 2014., da bismo se spomenuli svibnja 1945. Svibanj 1945. zapamćen je u svjetskoj povijesti kao mjesec završetka Drugog svjetskog rata u Europi. U Hrvatskoj se taj mjesec pamti i kao mjesec pokolja nevinih ljudi kojima spomen čuva ovo mjesto, a čije su kosti posijane diljem Slovenije, Hrvatske i drugih zemalja bivše Jugoslavije. Razoružani vojnici i brojni civili, najprije ljudi, a onda Hrvati, katolici i muslimani i mnogi drugi, u dijelu Iste i Dalmacije Talijani, u zapadnoj Vojvodini i istočnoj Slavoniji Nijemci, postali su materijal za odstrel jer „bilo kako bilo, ubiti ih se mora“, govorio je, nakon tzv. „oslobođenja“ Dubrovnika, jedan od visokih vojnih dužnosnika partizanskih postrojbi, opravdavajući pokolj nevinih i istaknutih građana na Daksi, mjestu koje je zajedno s Bleiburgom jedan od simbola poslijeratnog stradanja i „križnih putova“ hrvatskog naroda. Slaveći ovu misu i vjerujući da je naš raspeti i uskrsnuli Gospodin bio s njima u njihovoj patnji, u mislima se želimo vratiti u dane stradanja i u duhu krenuti njihovim križnim putovima, pridružiti se svima kojima su bez krivnje, makar ih bez suda i suđenja prati drugačiji glas, bila oduzeta ljudska prava, pogaženo ljudsko dostojanstvo i oduzet život. Želimo u mislima obići poznate i nepoznate grobnice i grobišta, izgovoriti imena i prezimena o kojima se nije smjelo govoriti ili se govorilo šapatom. Želimo se otajstveno otisnuti i prema svima onima koji su bili supatnici u njihovoj boli. Svibanj 2014., naš svibanj, obilježen je starim i neprevladanim ideološkim sukobima, istim onim koje su jedne tjerale da iz Hrvatske bježe, a drugima bile povod da ih bez milosti likvidiraju. Naš svibanj, ovaj 2014., obilježen je i dramatičnom ekonomskom krizom, velikim bojem nezaposlenih, nezaštićenim radnicima sa slabim plaćama i bez plaća, pogodovanjem stranom kapitalu kojeg svejedno nema… A što reći o našem svibnju 2014. kad su u pitanju branitelji ili najugroženije kategorije stanovništva: umirovljenici, invalidi, stari i bolesni, oni o kojima su se dosada barem povremeno brinule socijalne službe, a koji su našoj „socijalnoj“ državi postali preskupi? Ili što reći kad su u pitanju naši mladi, oni koji se školuju i oni koji su školovani, a koje smo u Hrvatskoj ostavili bez perspektive i prisilili da perspektivu, slično kao i blajburške izbjeglice, traže izvan granica vlastite domovine? Ovakav svibanj 2014. nije samo posljedica korupcije i kriminala, nespretnosti i neiskustva posljednjih desetljeća, nego i neprevladanih ideoloških razlika i dviju suprotstavljenih „istina“ koje priječe jedinstvenu interpretaciju nacionalne prošlosti, odnosno posljedica je i onog svibnja 1945. koji spominjemo ili, dopustite da stvar proširim, Jasenovca koji je simbol jednog drugog tragičnog stradanja. Uz 100. obljetnicu početka Prvog svjetskog rata želim stvar proširiti i na ono što se događalo nakon tog rata i u čemu se nalazi početak i izvor, ne i opravdanje, mnogih kasnijih zala. I zapravo, ključni problem je to što mi nemamo ispravan objektivan odnos prema svojoj prošlosti, kako onoj starijoj, tako i o onoj novijoj, kako nam to zorno pokazuju primjeri Vukovara i Knina. Bez objektivnog odnosa prema svojoj prošlosti, do kojeg se može doći samo ako postanemo sposobni ne vidjeti samo „svoje“ žrtve i „tuđe“ zločine, nego i „svoje“ zločine i „tuđe“ žrtve, nemoguće je imati ispravan odnos prema svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti. Nastaviti ćemo se i dalje ideološki dijeliti i, ovisno o stranama na kojim se nalazimo, povećavati postojeće tabue i mitove. I umjesto preuzimanja odgovornosti za društvo koje nam je povjereno, ponovno ćemo se zatvoriti u sebične, bilo osobne bilo grupne interese, ustaške ili udbaške, svejedno. To onesposobljava našu kreativnost, onu koja se očituje svugdje gdje dođemo, jer su Hrvati svugdje, osim u vlastitoj domovini, uspješni i cijenjeni građani. Polazeći od Božje riječi, smatram da se rješenje ove naše situacije nalazi u dvije riječi. Prva riječ je istina. Da bismo okrenuli stranicu naše nacionalne povijesti koja se zove Drugi svjetski rat i poraće, Jasenovac i Bleiburg, moramo pogledati istini u oči, koliko god ona bila teška i bolna. Samo nas istina, ona objektivna koja ne vidi samo zlo nego i dobro i, obrnuto, koja ne vidi samo dobro nego i zlo, može osloboditi i pročistiti naš pogled za otkrivanje bitnog. Istina nije nešto što Crkva može donijeti na ovo „krvavo polje“ i druga mjesta stradanja, makar se Crkva, zbog nemara onih koji imaju odgovornost za istinu, pokušava i tim baviti. Istina o Bleiburgu i Jasenovcu je odgovornost političara. Oni bi, uz pomoć znanstvenika, i u Bleiburg i u Jasenovac trebali donijeti istinu, a ne svoje stranačke interese, ne svoje ideologije koje ubijaju istinu, slobodu, različitost, toleranciju, mogućnost za oprost, za ljubav… Pozivam ih, zajedno s povjesničarima, da slobodni od svih ideologija doprinesu konačnom utvrđivanju istine. Da to nije lako, svjedoči nam ulomak iz Djela apostolskih koji nas je upoznao s metodama suprotstavljanja istini o Isusu Kristu u vrijeme prve Crkve. Istinu se može skrivati – pokušavalo se to i s Bleiburgom desetljećima – ali je se ne može sakriti. Može se i brojevima manipulirati, nažalost to se činilo i čini, ali se ne smije zaboraviti da u Bleiburgu, na Križnom putu, u Jasenovcu i na drugim mjestima stradanja nisu bili tek brojevi, nego da se iza svakog broja nalazi ljudska osoba sa svojim dostojanstvom, imenom i prezimenom. I obitelj koje ih nikad nisu dočekale. I koliko god da i danas vrijede riječi bl. Alojzija Stepinca, nadamo se uskoro svetog, koji na svoj način simbolizira sve poslijeratne mučenike hrvatskog naroda, a koji je 19. veljače 1943. u pismu Paveliću napisao da je Jasenovac „sramotna ljaga … za Nezavisnu Državu Hrvatsku“, toliko se može reći da su Bleiburg, Križni put, ali i Jasenovac, također „sramotna ljaga“ i na licu Republike Hrvatske i svih onih koji su imali dužnost nešto napraviti u utvrđivanju istine utemeljene na povijesnim činjenicama, a zbog ideoloških razloga to nisu napravili, nego i dalje, čini mi se u posljednje vrijeme sve više, neistinama i mitovima raspiruju mržnju koja nas i u svibnju 2014. dijeli gotovo jednako kao što nas je dijelila i u svibnju 1945. I to je naša najveća tragedija. Druga riječ je oprost. Oprost je ono što bi Crkva, s vjerom u Isusa Krista i njegovu natpovijesnu prisutnost u patnji ljudi svih vremena, morala donijeti ovdje i na sva stratišta ljudske povijesti. Oprost je temeljna poruka evanđelja i temeljno Isusovo poslanje i poslanje Crkve. Isus kaže: „Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim.“ Isus je došao da nam objavi istinu o Bogu koji oprašta. Njegovo najveće djelo je djelo oproštenja: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34) Oprost, uz istinu, je jedino što može donijeti konačni mir i spokoj rasutim kostima naše braće i sestara. „Tražiti oprost i sam oprostiti tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i tajnog mira“, poručio nam je sv. Ivan Pavao II., papa, u prigodi svog prvog posjeta našoj domovini. Ovo, tražiti oprost, u ime molitve na koju nas poziva Isus kad nam obećava „i što god zaištete u moje ime, učinit ću“, trebamo najprije usmjeriti prema Bogu. Zamolimo ga da nam oprosti što su se Jasenovac i Bleiburg uopće mogli dogoditi. S vjerom da nas Bog uslišava u našem tražnju oprosta, uputimo svoju molitvu za oprostom i prema našoj ubijenoj braći i sestrama. Iz molitve za oprost mora se probuditi i ono „oprostiti“. U Očenašu molimo: „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Ne oprostimo li, ni nama neće biti oprošteno. Ovo oprostiti da bi nam bilo oprošteno, samo se djelomično odnosi na zločince koje je bl. Alojzije Stepinac u već spomenutom pismu nazvao „najveća nesreća Hrvatske“, a što se može proširiti i na one koji su započeli svoj krvavi pir na ovom polju i one koji su im to naredili i koje još i danas neki veličaju i dozvoljavaju da se po njima zovu trgovi i ulice. Njih uglavnom ne možemo nego prepustiti Božjoj milosrdnoj ljubavi. Ovo oprostiti se još više odnosi na to da „mi“, „mi“ u Bleiburgu i „mi“ u Jasenovcu, oprostimo jedni drugima i jedni od drugih pitamo oproštenje. Ne za one zločine koji su se dogodili do 1945. i nakon 1945., ta nitko od nas nije zato odgovoran, nego zato što šezdeset devet godina kasnije jedni druge promatramo kroz te zločine. Braćo i sestre, uz poziv na veći trud i zalaganje odgovornih oko utvrđivanja istine, osude svih zločina i jednak pijetet prema svim žrtvama koje nam uvijek ostaju pouka, temeljna poruka koju s ovog mjesta želim poslati zaklinjući u ime Isusa Krista je poruka: Završimo konačno Drugi svjetski rat! Prestanimo se već jednom ponašati kao sinovi i kćeri ustaša i partizana i na druge gledati kao sinove i kćeri ustaša i partizana! Ma, prestanimo jedni drugima biti neprijatelji, a postanimo jedni drugima braća i sestre! I svi zajedno prionimo oko toga da se suočimo s problemima sadašnjosti, kako svojim sinovima i kćerima ne bismo ostavili naslijeđeni balast prošlosti koji nas je dijelio i dijeli, nego priliku za bolju zajedničku budućnost! Tek tad će se „svi krajevi svijeta“ koji „vidješe spasenje Boga našega“ o kojima smo pjevali u psalmu, zajedno s onim „raduj se, kliči i pjevaj“, koje se možda može učini neprimjerenim za ovo mjesto pijeteta, a nije, odnositi i na ovo polje i sva druga mjesta stradanja i križne putove koje smo, uz traženje istine i molitvu za oprost, kao kršćani pozvani gledati u svjetlu uskrsne radosti, ali i cijelu našu domovinu. I to će, vjerujte mi, postati razlog jednog drugačijeg povratka onih koji su iz domovine odlazili i odlaze, jer u njoj nisu vidjeli svoju budućnost, od onog koji je prije 69 godina započet na ovom bleiburškom polju i kojeg se danas spominjemo s tugom, poštovanjem i molitvom za sve nastradale, za njihove obitelji i za našu domovinu koja zaslužuje bolju sadašnjost i budućnost od svoje prošlosti. Amen.

Idriz ef. Bešić (imam iz Gunje)

Uzoriti biskupe Uziniću, cjenjeni članovi počasnog blajburškog voda, drage majke i sestre, štovane dame i gospodo, dragi i poštovani prijatelji, sve vas lijepo pozdravljam. Okupimo se danas ovdje na blajburškom polju na 69. obljetnicu i obilježavamo važan i tužan događaj. Čuvamo od zaborava i obilježavamo našu nacionalnu tragediju i stradanje jednog od najvećih zbjegova našeg naroda gdje na tisuće nevino stradalih žrtava čiji broj ni danas nažalost nije utvrđen. I danas smo na blajburškom polju, odajemo počast i molimo se za razoružane i pobijene, pozdravljamo preživjele i nazočne, a posjetimo odgovorene da se konačno odužimo žrtvama, tako da se utvrdi ozbiljno znanstveno, odgovorno i znanstveno utvrdimo broj stradalih, a za nas posebno važan broj Muslimana žrtava Bleiburga. Broj Muslimana na Bleiburgu je bio više nego proporcionalan. Relevantni izvori bivše države govore da je taj broj bio veliki i da je Bleiburg najveća grobnica Muslimana u Europi. Uvažavajući sva druga stratišta Bleiburg je najveća grobnica Muslimana u Europi. Uvažavajući sva stratišta Muslimana Bleiburg je, rekao sam, najveća grobnica Muslimana u Europi, naša rana i sudbina, naša činjenica i on je uvelike odredio naš status u bivšoj državi što je posebno osjetila i moja Gračanica …(?) Naše pamćenje i sjećanje na žrtvu Bleiburga je naše pravo, naš zavjet i naša obaveza. U Bleiburgu se trebamo jasno i pravno i moralno i povijesno i politički odrediti i s tim stavom izaći pred domaću i svjetsku javnost. Oživljavamo sjećanja na Bleiburg tako što ćemo govoriti i pisati o blajburškoj tragediji, naglasivši da je na blajburškom polju bilo omogućeno da se razoružani ljudi pobiju zahvaljujući takozvanim saveznicima i blajburška tragedija je opomena i spoznaja da saveznik ne znači prijatelj. Nije slučajno ovaj skup i ova komemoracija povezan za Majčin dan jer teška je suza majčinska. Hrvatska majka sa Blajburškog polja je postala i ostala simbolom stradanja i zato neka majčina suza bude molitva da se nikada i nikome i nigdje ne ponovi rat, jer rat stvara heroje, a kod nas se nažalost heroji mjere mrtvima. Bleiburg nije i ne bi trebao biti naša godišnjica, on mora bit naša svakodnevnica. Molimo te o bože svemogući neka tuga postane nada, neka osveta bude pravda, neka majčina suza bude molitva da se nikada i nikome i nigdje ne ponovi Bleiburg, Jazovka, Ovčara, Srebrenica, a sada evo i Tomašica. Prigoda da se sjetimo i riječi našeg uvaženog muftije Omerbašića koji je jednom rekao ovdje da se obratimo svemogućem Bogu, da nam da snage da ne zaboravimo, da praštamo i da se ne svetimo, jer osveta vodi u novo nasilništvo. Svemogući Bože primi naše dove, molitve jer ti najbolje čuješ i najbolje znaš šta govorimo i šta mislimo. Oprosti grijehe umrlima, nepravedno umrlim i pobijenim, a nama živima jer ti si vrhunac pravde, istine. Jedino ti uzvišeni Bože sve znaš, imaš pravo i mogućnost konačnog suda i oprosta. Bože pomozi nam da drugima praštamo kako bi i mi zaslužili tvoj oprost. Bože ne dopusti da nam vladaju koji u tebe ne vjeruju i koji se tebe ne boje i koji nema ju milosti prema nama…

Ante Kutleša (predstavnik Počasnog blajburškog voda)

Zahvaljujem na vašem dolasku i sudjelovanju kod ove komemoracije. Izričemo veliku zahvalnost pokrovitelju ovogodišnje komemoracije Splitsko-dalmatinskoj županiji, kao i svim darovateljima iz Hrvatske BiH, osobito hrvatskom narodu diljem svijeta, napose Kanade, Amerike i Australije, koji su iako daleko, ali srcem i svojim darovima čuvaju uspomenu na blajburšku tragediju. Zahvaljujemo predsjedatelju ovoga misnog slavlja monsinjoru Mati Uziniću, kao i maestru Šimi Maroviću, voditelju katedralnog zbora Svetog Duje u Splitu. Braćo i sestre, želim sve informirati daje slijedeće godine 70. obljetnica blajburške tragedije i molimo vas da već sada sudjelujete u pripremi obljetnice. Upućujemo zamolbu za prikupljanje pomoći potrebnih sredstava dovršetka započetog groblja ovdje iza borova s lijeve strane. Nakana je prenijeti sve posmrtne ostatke u zajedničku grobnicu za koje se zna i koji se pronađu uz odgovarajuća odobrenja. Sve najiskrenije molim da ne dopustimo da se zaborave žrtve tragedije i Domovinskog rata. Nije mi poznata niti jedna država koja će svaki pozitivni, dobronamjerni izričaj osjećaja domoljublja, rodoljublja prema svom narodu i državi proglašavati ekstremnim nacionalističkim ili fašističkim. Nepošteno je žrtvu branitelja za samostalnost hrvatske države omalovažavati i pripisivati zaslugama propale partizansko komunističke ideologije. Oče biskupe u ime počasnog blajburškog voda zahvaljujem za upućene riječi. Počasni blajburški vod i ovaj narod koji se ovdje okuplja spreman je na oprost i pomirbu. Poručite to i neka drugi znaju. Gospodo, pitajte narod o petokraci, pa čujte glas naroda je li ta petokraka postala zločinačka. Aktualna vlast Republike Hrvatske nakon dokidanja pokroviteljstva ustrajno podupire pojedince i udruge koje nisu ni prije ni sada željeli samostalnost hrvatske države. Gospodo u vlasti otvorite arhive, dopustite otvaranje grobišta i neka stručni ljudi reknu istinu o svim zločinima od 1941. do 1945., pa i dalje sve do 1990. Istina je samo jedna. Žrtva je žrtva i Bleiburga i Jasenovca. Svaka žrtva je nečiji otac, brat, majka, sestra, suprug, supruga, dijete. Odbacujemo i osuđujemo svaki ekstremizam, svaku totalitarnu ideologiju i rasizam, ali nam dopustite da volimo svoj narod, svoju domovinu Hrvatsku, svoju domovinu BiH, jer i ona je država i hrvatskog naroda, naglašavam i hrvatskog naroda. Počasni blajburški vod svima kaže hvala i ne zaboravite križne puteve svoga naroda. Hvala lijepa do dogodine.