Posts

JAZOVKA TRANSKRIPT

2016.

Vjekoslav Huzjak (biskup Bjelovarsko-križevačke biskupije)

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga Amen. Mir vama. Draga braćo svećenici, dragi župniče, drage časne, poštivani predstavnici islamske vjerske zajednice, poštovani predstavnici državnih vlasti, izaslanice predsjednice, ministre, predstavnici lokalnih vlasti domaćih, predstavnici svih udruga koji ste danas ovdje na ovom mjestu okupljeni, draga braćo i sestre. Sve vas od srca pozdravljam na ovome mjestu koje je mjesto tuge i žalosti, ali je mjesto povijesnoga sjećanja, mjesto na kojem se sjećamo svih onih koji su stradali, koji su poginuli, na pravdi Boga što kaže narod, koji su stradali, pobijeni, bačeni, sakriveni. Očito sakriveni iz vrlo jednostavnog razloga – htjelo se sakriti zločin. Htjelo se sakriti ono što je učinjeno zlo. Mi kao kršćani, kao vjernici, sve žrtve, svaku patnju i svako trpljenje tih nevinih ljudi stavljamo na oltar pred Gospodina. Molimo ga da blagoslovi svako trpljenje nevino, da blagoslovi svakog čovjeka ubijenog, kojemu je nasilno oduzet život iz razloga koji su uglavnom ideološki. Ali kao kršćani, kao vjernici, mi dok slavimo euharistiju i ovu žrtvu, mi u isto vrijeme molimo Gospodina za oproštenje svojih slabosti, propusta, grijeha, nedosljednosti i imamo snage kao kršćani, kao vjernici moliti Gospodina i za one koji su ubijali, klali, koji su odlučivali o ubojstvima jednako tako krivi, jednako tako nose na duši i na savjesti zlo koje je učinjeno. Mi molimo Gospodina osobito u ovoj godini milosrđa da nama svima iskaže milosrđe osobito onima čije zlo je veliko i čiji je grijeh velik. Zato dok stojimo okupljeni oko oltara upiremo pogled u Krista Gospodina, Spasitelja našega jedinoga. Spasitelja koji visi na križu ne kao znak slabosti i kao znak pobjede zla nego visi na križu kao znak pobjede nad smrću i nad grijehom jer križ nije zadnja riječ nego je zadnja riječ pobjeda života nad smrću, uskrsnuće Njegovo, koje upiremo pogled s vjerom da ćemo svi, i oni naši dragi pokojni koje se danas ovdje spominjemo, a i mi koji hodimo ovom zemljom danas, hodeći nad jamama i nad grobištima naših dragih pokojnih, u uskrsnuću naći smisao života svojega i naći se zajedno s njima jer u Bogu sve živi i u Bogu sve umire. Nismo, braćo i sestre, na ovoj zemlji ničiji, nismo na ovoj zemlji prepušteni sami sebi, nismo na ovoj zemlji oni koji su bez nade. Uskrsnuće je naša nada jer je pobjeda života. Skrušimo se zato pred Gospodinom i molimo ga oproštenje svojih slabosti i grijeha. Draga braćo svećenici, dragi predstavnici političkoga života naše drage hrvatske domovine, dragi predstavnici udruga i društava svih koji ste ovdje, draga braćo i sestre. Slušali smo Božju riječ koja nam doziva u svijest, u pamet uopće razlog zašto se mi ovdje okupljamo. Jer kad ne bi bilo nade u uskrsnuće i kad ne bi bilo nade u vječni život što bismo mi radili ovdje? Mi bismo ovdje mogli jedino okupiti se, žalostiti se i u srcima gušiti mržnju prema onima koji su zla činili. Ali mi nismo zato ovdje. Mi smo ovdje prije svega da svoju molitvu i svoju muku predamo Bogu našemu po životu, po smrti i po uskrsnuću Krista Gospodina koji nam vrlo jasno govori: „Ja sam put, istina i život.“ Ocu nebeskom, Bogu vječnom i svemogućem može se doći jedino po meni. Jer on je bogočovjek koji među nama svjedoči božju ljubav i milosrđe. On je onaj u čijemu životu mi vidimo sve živote od postanka svijeta do ponovnog Kristova dolaska, do sudnjega dana. On je onaj u čijemu životu i uskrsnuću mi promatramo i živote naših pokojnika, osobito ovih koji su pobijeni, stradali, mučeni, koje je mržnja bacila u jamu ovu na Jazovki ili u jame širom naše drage domovine, ma i širom svijeta. Jer mržnja i smrt drugo ne zna nego ubijati. Mržnja i smrt ne zna ništa drugo nego uništavati, rušiti, paliti, a život braćo i sestre, život koji gradimo mi s Bogom i u Bogu, taj život ima snage graditi, planirati za budućnost, taj život ima snage okrenuti se u prošlost, vidjeti što se dogodilo, moliti i oprostiti, taj život ima snage pokazati da je život jači od smrti i da je smrt slaba, preslaba da bi mogla nadvladati ono što je Bog nama darovao po sinu svome u snazi i milosti duha svetoga pokazujući nam put u život, jer kada Isus za sebe kaže: „Ja sam put“, nije to put u smrt nego put u život, zato on jest i istina i život. I oni kojih su pobijeni, ali i onih koji su ubijali jer oni su bježali pred sobom i pred svojom savješću i zato su bacali ljude u jamu inače bi ih bili pokopali javno. Bježali su pred sobom, pred svojom savješću, bježali su pred budućnošću, bježali su pred onim što zapravo se ne može izbjeći, a to je danas evo ovdje mi stojimo na tom grobištu kao i na grobištima diljem hrvatske drage domovine prikazujući Bogu molitvu i žrtvu euharistijsku, ne krvnu. Žrtvu za njih, ali i žrtvu s njima jer i oni su pobijeni zato jer se nekome nisu dopali, jer su bili oni koji život svoj vide s Bogom, koji život svoj vide u svojoj domovini, u hrvatskoj domovini. One koje su smatrali ili su ih neprijatelji smatrali da su oni slabi ili da će biti prijetnja. Dakle njih je pobio, njih je pobila mržnja i strah jer onaj koji ubija, on se boji. On se boji onoga kojega ubija, zato ga ubija. Koliko god se činilo da je on nadmoćan, da je on silan, da je on veli, on je zapravo malen i zapravo gmizav, puza po zemlji, puza kao zmija jer nema snage uzdići se do razine ljudskoga, a o kršćanskom uopće da ne govorimo ili o vjerničkom osjećaju bilo koje vjere, da uopće ne govorimo. Zato braćo i sestre kad mi ovdje stojimo i molimo, mi molimo za duše naših dragih pokojnika, molimo za njihove živote, mi molimo za ono neostvareno u njihovom životu. Koliko je tu bilo ljudi i starijih i mlađih, koliko je tu bilo duhovnih zvanja, koliko je tu bilo budućnosti koja je mogla dati novi život, novi zamah hrvatskoj domovini, nije joj se dopustilo. I zato mi danas Bogu prikazujemo ovu žrtvu moleći za njih iz duše, iz srca, slobodni, slobodni od svakoga zla, slobodni od svake mržnje, slobodni od svega onoga što čovjeka pritišće u zemlju, što ga gura u blato. Nego mi kao kršćani kao vjernici dižemo svoj pogled, dižemo svoj pogled Bogu koji nas nosi i daje nam snagu prevladati zlo i smrt. Danas se slavi dan antifašizma. Kad mi razmišljamo o antifašizmu ovdje na ovom mjestu onda se pitamo tko je pobio ove ljude ovdje? Je li ih pobio fašizam ili antifašizam? U Hrvatskoj nažalost antifašizam. Ali taj antifašizam je jednako komunizam tako da antifašizam moramo staviti pod navodnike jer to nije to. Antifašizam po sebi bi trebao biti nešto što je protivno svakom totalitarizmu, što je protivno onome što ne poštuje čovjeka i što čovjeka smatra predmetom i može ga zgaziti, a ono što mi tražimo kao kršćani i kao vjernici je poštivanje svakoga čovjeka, poštivanje njegovog dostojanstva. Jesu li ti ljudi bili krivi? Slušali smo nedugo, ne tako davno na televiziji od ministrice vanjskih poslova da su oni koji su na Bleiburgu stradali, a to je simbol za sva stradanja u Hrvatskoj, da su oni bili krivi, ali im krivica nije dokazana. Braćo i sestre, nitko na to nije reagirao javno, ali to je zapravo strašna istina naše stvarnosti. Da se može izreći nešto takovoga, nešto tako gruboga, brutalnoga, nešto tako nečovječnoga, neljudskoga, a onda to neljudsko proizvodi i dalje svoje rezultate, svoje plodove. To znači da su oni bili krivi jer su bili Hrvati i sve što je hrvatsko je krivo. Braćo i sestre ne smijemo se dopustiti mi kao vjernici, kao kršćani, kao ljudi. Ne smijemo dopustiti da takva logika prevlada u društvu. Jer što se događa? Nama se nameće krivica, nama se nameće krivica jer se osuđuju jedni simboli, a drugi se prešutno dižu i uzdižu. Dakle na taj način se zapravo ponovno stvaraju podjele, produbljuju se podjele u društvu svjesno ili nesvjesno. Tko tome služi, sve ono što se može upotrijebiti, osobito mediji nažalost, ali mi braćo i sestre ne smijemo dopustiti da ta logika podjele i ta logika netrpeljivosti i mržnje uđe u naša srca. Jučer sam gledao na televiziji i slušam čovjeka iz politike koji govori kako je ovdje u Hrvatskoj sada na vlasti revizionizam povijesti. A ja vas sada pitam, zdravoj svijesti i pameti svakoga od nas, ako je Hrvatska povijest građena do sada i rađena na krivim činjenicama, na lažima, na nedostupnim podatcima, na skrivanjima, je li tu povijest treba revidirati? Jel’ treba reći da je Jazovka grobište gdje su pogubljeni i bačeni mnogi nevini, ne krivi. Jel’ treba reći da su ovdje okolo još pitaj Boga, župnik mi kaže: „Ne zna se točno“, gdje su još jame zazidane na kojima je naraslo drveća, gdje su jame širom hrvatske domovine, gdje su pokapani ljudi, pa jel’ to treba reći, jel’ to istina? Jel’ je to fašizam? Jel’ je istina fašizam? Ne, istina je put jedini kojim čovjek može doći do sebe. I ti ljudi koji su ubijali, ali i njihova djeca i njihovi sinovi i unuci jednako tako moraju doći do istine, ne može ih osloboditi nikakva laž. Ali oni i dalje nam nameću i sebe nameću kao prave, kao moderne, kao one koji nas vode u budućnost, u koju budućnost? Zato braćo i sestre mi smo odgovorni, nemojmo nikad prebacivati odgovornost na nekoga drugoga, nisu drugi odgovorni nego mi. Mi smo odgovorni za svoje živote, mi smo odgovorni za svoje obitelji, mi smo odgovorni za svoj hrvatski narod, mi smo dogovorni za svoju hrvatsku domovinu, mi smo odgovorni za svakoga čovjeka koji u njoj živi. Tu odgovornost, kako ćemo vršiti? Mana svim razinama, od one osobne do svih onih razina na kojima jesmo, radimo, stvaramo, učimo, poučavamo, vodimo, pokazujemo primjerom. Idemo na izbore, dajemo glas. Odgovornost svakoga građanina Republike Hrvatske je doći i reći na izborima što misli o svojoj domovini, o svojoj državi, o svojoj vlasti. Laž je braćo i sestre, laž: „Nemamo za koga“. Kako nemamo za koga? Imamo ljude, imamo tamo, ne znam, kandidata more. Borimo se zato da imamo pravednu domovinu. Borimo se zato da imamo istinitu domovinu. Nije to borba ni protiv koga nego je borba za istinu. Braćo i sestre, ako istina prevlada, ako pravednost prevlada onda će ono što je zlo otpasti samo po sebi, nema mjesta. Ali ako mi puštamo… ja znam reći često da mi u Hrvatskoj zapravo još uvijek smo u komunizmu. Jer kad razgovaramo s ljudima, ja razgovaram s vama dakle, tu koji ste jel’. Dođu izbori: „Ma i ovako i onako će to netko drugi odlučiti, što ćemo ići na izbore.“ Dakle, što to znači? Koji su to oni drugi? Partija. Tako je bilo pedeset godina. Kad je bilo samo jedan kandidat i mogao si dati glas za jednoga. Ali braćo i sestre mi danas živimo u drugačijem svijetu kojega mi moramo izgraditi, mi moramo u svojim glavama stvari staviti na svoje mjesto jer ako ne stavimo na mjesto u glavama neće se spustiti u naša srca. Jer ako pustimo da i dalje ljudi vode koji ne vole svoju domovinu, koji ne vole narod iz kojega su potekli, kol’ko je to njihov narod ja to ne znam, ali koji ne vole hrvatsku domovinu kako nam može biti bolje. Jer svi oni ekscesi koji se događaju čak i na sportskim terenima pokazuju samo da ima ljudi koji ne vole svoju domovinu, odnosno ne vole Hrvatsku. Jel’ to njihova domovina ne znam, ali ja svojoj domovini braćo i sestre ne bih nikad učinio nešto što joj može nauditi i što je zlo. Jesu li ovi ljudi koji ovdje, za koje se molimo danas, jesu li za svoju domovinu učinili nešto loše, nešto zlo? Jesu li oni protiv nekoga bili? Ne, oni su bili za istinu i htjeli su graditi život u slobodnoj, u svojoj domovini. I to je bila krivica. Mi gledamo ljude koji danas ne razumiju hrvatsku kulturu niti je žele, niti je žele razumjeti. Nemojmo dopustiti da takvi ljudi vode domovinu. Ja nisam protiv nikoga i da se razumijemo, često nam spotiču Crkva se miješa u politiku. Ma nije… ja se ne kandidiram, dakle neću nikada biti kandidat ni za koje mjesto u državnoj službi niti u bilo kojoj stranci. Ali mi je stalo do hrvatske domovine i do moga naroda i do svakog čovjeka koji u Hrvatskoj živi, dakle bez obzira na nacionalnost, da može živjeti u dobru, u istini i u plemenitosti. To se može postići jedino da svi zajedno složimo glave i idemo naprijed, ne drugačije. Dokle god nas uspiju dijeliti razni interesi i različiti pogledi, tako dugo nam neće biti dobro. Mi smo mala domovina, mala Hrvatska, mali narod. Koliko nas u Europi ima? Nas je četiri milijuna jedva. Europa je preko pola milijarde. Dakle, mi smo mali postotak ljudi, ali braćo i sestre naša hrvatska kultura je stara, utemeljena na vrijednostima koje su vjerničke. Utemeljena na vrijednostima koje su kršćanske. Za krst časni i slobodu zlatnu ginulo se je hrabro i odvažno, skupljenih glava. Nije se pitalo jesi ti Jure, jesi Štef ili si Mate. Nego se borilo zato da se ima nešto što je sveto i u što se ne dira. Zato braćo i sestre mi ovdje danas, dok stojimo na ovom mjestu kao kršćani, što rekoh na početku, mi molimo za svoje pokojne, ali mi imamo snage u sebi kao vjernici, kao kršćani koji vjeruju u Kristov ponovni dolazak i da ćemo u njemu svi vidjeti svoje živote, svi. Nitko neće moći biti sa strane, nitko neće moći reći: „Mene se to ne tiče“. Svi ćemo doživjeti svoje živote u svjetlu istine Božje, prema tome mi možemo ovdje dok molimo za pokojne moliti i za one klali i ubijali. Moliti za njihovo obraćenje, još ih ima živih. Moliti da to zlo koje je učinjeno nas, braćo i sestre, ne zakoči u našem životu, nego da slobodni od toga zla čisteći svoju memoriju, kako nam je papa, sveti papa, naš papa Ivan Pavao II. govorio: „Očistite svoju memoriju od zla, nemojte ju očistiti od sjećanja na sve ono što se dogodilo“. Ali od zla, od mržnje, od svega što sputava, svega što stišče, što ne da k’o željezno, kliješta što stišću… oslobodimo se toga. Ne možemo drugačije nego s Božjom pomoću braćo i sestre, nema drugoga puta. Jedino nam Bog može dati snage da to učinimo. I zato to činimo s velikim oduševljenjem i s radošću i radi onih koji su pobijeni. Mislite da oni koji su pobijeni da se vesele kad je Hrvatskoj loše? Sigurno ne. Mole oni za nas, za sve nas, da naši životi budu danas svjedočenje za ono što je istinito, pravedno, i što je vrijedno, što je u smislu kulture hrvatskoga narode i hrvatske države sveto i u što se ne smije dirati. Ako svi budemo skupili glave, ako svaki na svom mjestu bude dao svoj doprinos da taj mozaik koji se zove Hrvatska izgleda lijepo i radosno. Svi volimo reći: „Lijepa naša domovina“, a doista je prekrasna, gledajući je izvana. Ali je ona prekrasna ili najkrasnija po nama braćo i sestre, po našim životima. Nije ona lijepa samo što ima lijepe predijele, šume, more, planine, doline, jel’… žitnicu, ma rijeke. Nije samo po tome lijepa, ona je lijepa po nama i ona će po nama biti lijepa i ostati lijepa. Zato se nemojmo bojati, ja uvijek kažem: „Nemojmo se bojati ni života“ jer ako se ne bojimo života onda znači da u toj lijepoj domovini ima onoga životnoga soka koji je ljudsko božanski, jer Bog nam daje život. Nemojmo se bojati života, ako se počnemo bojati života umrli smo, gotovi smo, nema nas! Nego, radujmo se životu i radujmo se ono što je lijepo, plemenito i što je istinito. I to na ovakvim mjestima imamo pravo s osobitom radošću i s osobitim ponosom. Zašto? Pa tu su ljudi koji su temelj onoga što je stvarano, jer mržnja prema njima, mržnja koja ih je ubila, mržnja koja je vladala godinama, desetljećima, ta mržnja je konačno došla kraju. Pustimo je, maknimo je iz naših srdaca, nemojmo pustiti da ona i dalje vlada našim srcima. Nego pustimo je vani, maknimo je i stvarajmo prostor gdje se ljudi mogu gledati jedan drugoga licem u lice, iskreno, ljudski, vjernički. Gdje se ljudi mogu gledati radujući se jedan drugome i stvarajući nešto novo, a to je Božji dar i Božji poziv. Eto braćo i sestre, danas dok molimo za naše drage pokojne mi molimo i za našu dragu domovinu, za sve one ljude koji su u njoj odgovorni za opće dobro, za dobro svih nas. Molimo jednako tako za nas, za naše živote da oni budu svjedočanstvo vjere, da si ne dopustimo da bilo što što nije dobro i plemenito prevlada u našim srcima, jer na taj način ubijamo sebe. Nego gradimo život istine i pravednosti, u toj istini imamo pravo tražiti istinu o svemu što se dogodilo. Nemojmo… ja nisam nikad za to da kažem: „Ah, pustite vi to,“ kao što neki sada govore, jel’, „pustite vi ono što je bilo, to je prošlo, idemo mi sada naprijed.“ Ma kuda? Kuda to mi idemo naprijed? Treba reći istinu o onome što se dogodilo, ne zato da mrzimo jedni druge nego da znamo tko je kadar u hrvatskom društvu izgraditi nešto dobro, plemenito i lijepo. I tome treba dati da gradi, toga treba gurati naprijed, „ajde gradi, ti možeš, ti znaš.“ Oni koji se naguravaju, a ne znaju, neće ništa sagraditi. Zato braćo i sestre nemojmo se bojati odgovornosti za sebe i za dvoju domovinu. Učimo mlade odgovornosti, nemojmo ih učiti samo da im sve treba dati i popustiti neka rade što hoće; propast će, upropastit će se. Učimo im, pomognimo im da odgovorno grad kod svoje obitelji, da odgovorno grade društvo u kojem žive i svoju domovinu. Svakog čovjeka, bez obzira na to tko je, što je, kako se zvao i odakle je došao. Zato braćo i sestre Krist uskrsli, koji ovdje svijetli nama kao nada, kao ovo sunce današnje. On svijetli nama kao sigurnost našega života i naših pokojnih, pobijenih, stradalih…. Nas samih koji danas živimo i generacija koje dolaze poslije nas. Molimo Gospodina uskrslog Spasitelja da nam i dalje bude i put i istina i život. Jer na tom putu ne moramo se ničega bojati, na tom putu ima mjesta za svakoga čovjeka, na tom put ima mjesta za svakoga od nas, na tom putu ima mjesta na kojemu ćemo se susretati i graditi ono što je dobro i plemenito – to je Božji poziv. To je put na koji nas zove danas svaka riječ, riječ evanđelja, riječ učiteljstva Crkve, riječ naših znanstvenika koji su istiniti i istinoljubivi, riječ umjetnika… svaka riječ koja je pozitivna i plemenita i lijepa zove nas na taj put. Neka Krist Gospodin i dalje bude naš put, istina i život do vječnosti. Na kraju ove svete mise, draga braćo i sestre, ja bih želio podsjetiti na ono što mi kao kršćani vjerujemo. Vjerujemo da u svetoj misi sudjeluje sve stvoreno – i crkva zemaljska, putujuća u kojoj smo mi i ona crkva pokojnika naših koji su u vječnosti i ona crkva zajedništva s Bogom, koja se raduje pred Bogom. To znači da u svetu misu uključujemo svakoga čovjeka i sve ono što je Gospodin Bog stvorio nama na dobro. Uključujemo naravno i svaku žrtvu, osobito onu koja je nevino stradala. Svi oni koji su pobijeni za rata drugoga svjetskoga, i u poraću. Sve one naše žrtve Domovinskog rata koje su prenesene da bi mi danas imali svoju domovinu Hrvatsku. Svakog čovjeka koji je nevin stradao, bez obzira na to tko je i gdje je stradao. Jer kao kršćani, kao vjernici, mi stojimo pred Bogom u istini. Mi stojimo pred Bogom neopterećeni. Mi stojimo pred Bogom u slobodi. I ta sloboda i ta radost življenja u Bogu je jedina nada koja nas može vući naprijed usprkos svim ljudskim slabostima, bilo osobnim bilo javnim, društvenim. Ta nada da je Bog naš život i da život uvijek pobjeđuje i ne može smrt biti zadnja. Kao kršćani mi smo uvijek optimisti, vječiti optimisti i molimo Gospodina da sve žrtve koje su pale na bilo kojem mjestu iz bilo kojeg razloga ne budu uzaludne nego da nam pomognu da mognemo više ljubiti brata čovjeka kraj sebe, da možemo s više entuzijazma graditi domovinu i sve ono što je dobro i lijepo i plemenito, da ono slabo i ljudsko otpadne samo po sebi. Budimo čvrsti uvjereni u ono što vjerujemo jer to je put našega spasenja, ali to je i put budućnosti Hrvatske. Zato vas ja s ovoga mjesta s velikom radošću blagoslivljem u Božje ime. U ime Boga milosrdnoga kojega zazivamo u ovoj godini milosrđa. Boga koji gleda čovjekovo srce, nutrinu, koji gleda misao, koji gleda ono što mi jesmo. Ne što bismo htjeli biti ni kakvima se želimo prikazati, nego ono što doista jesmo. Da nas tu Bog dohvati svojim milosrđem i ljubavlju i da nas vodi naprijed u ljubavi prema čovjeku i u ljubavi prema svojoj domovini. Jer to nikakav internacionalizam niti ikakvi izmi ne mogu zamijeniti niti nadomjestiti. Zato braćo i sestre budimo odvažni, hrabri u življenju svoje vjere i u onih, u življenju onih vrijednosti koje nas vode naprijed u životu. Znajmo žrtvovati ako je što potrebno iz svoga života da bi nam svima zajedno bilo dobro ili bolje, kao što je to Krist Gospodin učinio žrtvujući sebe za spas naš i za otpuštenje naših grijeha. To milosrđe Božje iskazano u Kristu Gospodinu zazivam na vas sve, na one koji su iza nas, koji su pokojni, koji su živote dali u obrani domovine ili su je dali zato jer su bili mržnjom zahvaćeni. U tu molitvu i taj blagoslov uključujemo sve one koji će doći pred nama, koji će doći i voljeti ono što mi volimo i graditi ono što je nama sveto.

Imam Admir Muhić (predsjednik Mešihata Islamske zajednice)

Neka je hvaljeno i uzvišeno Njegovo biće. Uvažena izaslanice predsjednice gospođo Esih, poštovani ministre gospodine Hasanbegoviću, cijenjeni biskupe, svećenici, braćo i sestre. Prenosim vam srdačne pozdrave, selame uvaženog muftije doktora Aziza efendije Hasanovića. Upravo na ovaj dan, sedamnaesti mjeseca Ramazana, kada muslimani poste uzdržavajući se inače od onog što je dozvoljeno. Opet smo danas, ove godine na Jazovki prisjećajući se svih žrtava, svih nevinih ubijenih, među kojima je bio i nemali broj muslimana stoga je prisustvo predstavnika islamske zajednice ovdje neophodno. Te zajednice koja ove godine obilježava sto godina od institucionalnog priznanja islama u Hrvatskoj. Želja mi je da ovi skupovi budu poruka mira, poruka dobra, da se zlu odupremo. Upravo onom zlu koji je počinio strašan zločin ovdje u ovoj šumi, a to ne samo da svjedoče ljudi danas prisutni ovdje i preživjeli, nego svjedoči i svjedočit će na sudnjem danu, mi koji smo vjernici vjerujemo u to, svo ovo drveće, svi ovi listovi zeleni danas koji lijepo ovako izgledaju, sve će svjedočiti za mučenike, šehide, oni koji su ubijeni na svirep, nedoličan način. Oni su naši svjedoci na dan suda. A na nama je da mi često se prisjećamo njih s ciljem, kako reče biskup uvaženi i uzoriti, da istinu pronosimo, to je naša istina iako bolna, ali istina jer mi takve zločine činili nismo i ono što možemo da uradimo, možda i domaću zadaću, kao što sam prošle godine govorio, obilježimo ne sebe nego puteve kojima ćemo doći i znati doći oni koji nisu bili u Jazovki. Na raskrsnicama, na putevima nema ni jednog smjerokaza Jazovka. Uradimo to, omogućimo i drugima da dođu ovdje. Zato ću sada za ubijene muslimane i sve žrtve izreći molitvu i pomolit se Svevišnjem Bogu za njihove plemenite duše da ih smjesti u džennet, odnosno raj.

Ivica Vukelić (član Hrvatskog Obrednog Zdruga Jazovka)

Poštovani hodočasnici spomen hod-pohoda Jazovka 2016. godine. Hvala vam u ime organizatora Hrvatskog Obrednog Zdruga Jazovka što ste i ove godine u ovolikom broju došli na Jazovku. Dokle god mi dolazimo na Jazovku, koja je postola simbolom svih hrvatskih stradanja ne dozvoljavamo da se zlodjela nad našim narodom zaborave. Pozdravljam preživjele pripadnike Domovinske vojske koji su danas s nama. Sve domobranske udruge, udruge HVIDRA-e proizišle iz Domovinskog rata, predstavnike Počasnog Bleiburškog voda i Hrvatskog žrtvoslovnog društva. Pozdravljamo katoličke i grkokatoličke svećenike na čelu s biskupom bjelovarski mons. Vjekoslavom Huzjakom. Pozdravljamo i izaslanika Aziza Hasanovića, predsjednika Mešihata Islamske zajednice, imama Admira Muhića. Pozdravljamo i ministra kulture, obrazovanja i športa gospodina Zlatka Hasanbegovića. I na kraju, srdačno pozdravljamo izaslanicu pokroviteljice ovog hodočašća predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, gospođu Brunu Esih.

Frano Čirko (član Hrvatskog Obrednog Zdruga Jazovka)

Prosvjed vlastima Republike Hrvatske. Gospodo ili drugovi predvodnici, poštujući vaše predvodničke ustanove Hrvatski Obredni Zdrug Jazovka u ime hodočasnika spomen-pohoda na Jazovku i svih Jazovki diljem domovine i tuđine opetovano podsjeća politička predvodništva Republike Hrvatske na zahtjeve iz prethodnih proglasa koji se uporno ignoriraju. Ne poštuju se i ne provode se deklaracije i rezolucije Hrvatskog sabora i Vijeća Europe. Ignoriraju se poruke i zahtjevi poglavara katoličke crkve u Hrvata jer one ne odgovaraju jugokomunističkim ostacima u hrvatskim vlastima bez obzira koje boje vlast bila. Ne zaboravljamo da iako već punih 26 godina živimo u demokratskoj Republici Hrvatskoj još niste donijeli zakon o lustraciji. Niste zabranili isticanje jugokomunističkih simbola pod kojima su počinjeni mnogi zločini od Bleiburga do Ovčare. Niste zabranili veličanje zločinca i masovnog ubojicu Josipa Broza Tita – najljepši trg u srcu glavnog grada svih Hrvata još uvijek nosi njegovo ime, a u Kumrovcu se opetovano veliča kao da još uvijek živimo u Jugoslaviji. Ima li itko tko ne zna da nas upravo njegova zločinstva ovdje okupljaju? Masovno ubojstvo hodočasnika u Srbu slavi se kao dan ustanka naroda Hrvatske. Dok mi ovdje molimo za duše pobijenih branitelja domovine Hrvatske bez dokazane krivnje te bez suda i zakona, u šumi Brezovici nad nekoliko tisuća pobijenih branitelja domovine Hrvatske orgijaju oni koji su ispalili prvi metak u hrvatsku državu. Do kada ćemo to tolerirati? Do kada ćemo čekati da državne vlasti ukinu sve presude pod prijekim i ostalim sudovima bez valjane obrane, kao i sve službene partijske odluke o progonu i oduzimanju imovine Hrvatima na područjima Zrina, Gvozdanskog, Španovice i drugih mjesta širom domovine. Tražimo da vlasti Republike Hrvatske osiguraju dostatna sredstva za ekshumaciju žrtava jugokomunističkog terora, uzimanje njihovih DNK i DNK članova njihovih obitelji, njihovu identifikaciju te predaju obiteljima ili njihov dostojanstveni pokop u zajedničkoj grobnici na mjestu ekshumacije uz poštivanje svih ljudskih vrednota i vjerskih običaja svakog branitelja hrvatske domovine. Tražimo da vlasti Republike Hrvatske osiguraju dostatna sredstva za obnovu i uređenje u izvornom obliku hrvatskih vojničkih groblja kako dolikuje uljuđenim državama. Postoje groblja engleska, ruska, francuska, židovska, talijanska, američka, no kažite nam gdje su hrvatska? Hrvatski vojnici bez obzira na Ženevske konvencije nemaju svoja groblja već imaju samo pune jame i stratišta kako što su Bleiburg, Macelj, Tezno, Barbarin rov, Jazovka i tako dalje. I konačno, tražimo provođenje istinske dekomunizacije hrvatske države i hrvatskog društva, a pod time se podrazumijeva konačno utvrđivanje i iskapanje svih masovnih grobnica žrtava jugokomunističkog terora, pokretanje istraga i kaznenih procesa protiv svih živih počinitelja zločina, zabrana isticanja jugokomunističkih simbola, promjena imena svih trgova i ulica nazvanih po jugokomunističkim zločincima na čelu sa zločincem i masovnim ubojicom Josipom Brozom Titom, te donošenje zakona o lustraciji kojim bi se onemogućilo počiniteljima i sljedbenicima jugokomunizma i velikosrpstva sudjelovanje u vlasti i državnoj službi kako se ne bi nikada ponovio slučaj Dragutina Rafaja, egzekutora s Jazovke koji je svojedobno postao predsjednikom sabora i sucem ustavnog suda. Ne zaboravljamo da su počinitelji zločina Jazovke znali što čine, stoga Hrvatski Obredni Zdrug Jazovka i sav zdrug udruga svjesni da je stiglo vrijeme da istina i pravda ugledaju svjetlo dana u ime sudionika ovoga spomen-pohoda jamče spremnost na bezuvjetnu provedbu do ispunjenja svih zadaća iz ovog i ranijih proglasa. Hrvatska mora prekinuti šutnju. Hvala.

2015.

Bruna Esih (izaslanica predsjednice RH)

Dragi štovatelji ovog tihog, tužnog mjesta. Priroda, priroda kao božje očitovanje veća je i snažnija od čovjeka. Udivljenje i poniznost osjećaji su koji se u prirodi i čovjeku neminovno bude. Zašto ih nisu osjećali krvnici žrtava, onih zbog kojih smo se danas okupili kako bismo im odali počast i svoj iskreni pijetet. Na to pitanje nama je jako teško odgovoriti. Znamo tek što mi danas ovdje osjećamo i vjerujemo. Oni kojima su na ovom mjestu posljednji pogled, misao i molitva bili upućeni svojim precima i Bogu otišli su u nadi da će uskoro ugledati njihovo lice. To im je mogla biti jedina utjeha u jezovitom smrtnom času koji ih je dočekao ovdje od ruke zle, od ruke bezbožne. Jama Jazovka kao da je personifikacija tuge kojom je desetljećima bio protkan ovaj narod. Duboka, crna i nijema. Nijema kakva je i morala biti jer tako je nalagala zločinačka komunistička ideologija u svom nastojanju da zatre svaki spomen na pobijene, ponižene i u crne jame pobacane ljude. Poništiti ih, kao da nikad nisu postojali. Zatrti baš svaku mogućnost opstanka onih koji su svoju grudu zemlje željeli nazivati hrvatskom bio je najsigurniji način dolaska na vlast i ostanka na istoj tijekom ukupnog, jugokomunističkog totalitarnog razdoblja. Na ovome mjestu i nad ovom jamom to hrvatsko poništavalo se dva puta, 1943. i 1945. Oba puta, nasuprot svim ljudskim i moralnim zakonima i načelima, Ženevska konvencija iz 1929. jasno je definirala obrasce postupanja sa ratnim zarobljenicima koji uključuju humanost, a isključuju svaki oblik ponižavanja. O zarobljenikovoj smrti valjalo je obavijestiti njegovu obitelj. Ranjenike pak Ženevska konvencija definira kao štićene osobe s kojima treba postupati čovječno i osigurati im potrebnu njegu te na njih primijeniti opća pravila međunarodnog prava koja se odnose i na zarobljenike. No, na kakvu ste čovječnost mogli računati od Titovih vojnika. Nakon završetka rata i zauzimanja Zagreba partizani su oko 270 ranjenika iz zagrebačkih bolnica odveli u Sošice, likvidirali i bacili u jamu Jazovku. Svi su egzekutori bili nagrađeni ordenjem i pozicijama, a za svoje grijehe nisu se nikada pokajali niti im je zbog njih suđeno. U sklopu nekadašnje Državne komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava bilo je osnovano vijeće za istraživanje, uređenje i obilježavanje masovnog stratišta jame Jazovke. To vijeće imalo je zadatak utvrditi točan broj žrtava, očistiti jamu, urediti je kao dostojno vječno počivalište, ali i zabilježiti dostupne važne podatke vezane za zločin. Terenska istraživanja odvijala su se prvom polovicom 1999. godine. Pregledavanjem jame utvrđeno je postojanje posmrtnih ostataka 447 žrtava. U jami su pronađeni predmeti koji su dokazali da su vršene likvidacije ranjenika. Žice kojima su bile zavezane ruke žrtava, sjekira i motika kao moguća oruđa likvidacije. Prema materijalnim dokazima dio žrtava bio je ubijan vatrenim oružjem dok su neke žrtve ubijane tupo-tvrdim predmetima. Međutim, unatoč svojim rezultatima ili upravo zbog njih već 2000. godine ukinuta je Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, a sljedećih 15 godina niti jedna državna institucija nije preuzela njezinu misiju i zadatak. Zbog takvog odnosa države prema utvrđivanju činjenica, ako se neminovno reflektiraju na njenu sadašnjost i budućnost žrtve i njihova počivališta ponovno bi bili zatajeni da nije bilo iznimnih napora i želje za istinom od strane pojedinaca i ljubavi hrvatskog naroda koja svojom snagom uporno presuđuje zaborav i šutnju, a o čemu i danas ovdje ponosno svjedočimo. Budimo, stoga, jednako postojani u daljnjem traženju istine toliko važne možda i presudne za bolju budućnost. Preduvjet za takvu budućnost susret je s prošlošću u obliku stvarne osude svakog totalitarizma i njihovih izvršitelja. Preduvjet za takvu budućnost prestanak je manipulacije mrtvima, ali i manipulacije nama živima putem istih ideoloških obrazaca koji su primjenjivani i u poraću 1945. Zato ćemo reći glasno: Ne, hrvatski narod ne mrzi, u Hrvatskoj se ne provodi i ne postoji fašizacija društva, ona se izmišlja kao povod i opravdanje za obračun s političkim neistomišljenicima. Mi ovdje i na drugim stratištima svoga naroda ne žalimo za propalim državnim tvorevinama koje god one bile jer svoju državu imamo i ona je dovoljno velika da bude dom svih onih koji je vole i koji je poštuju. Ne tražimo vraćanje u povijest već vraćanje dostojanstva žrtvama, onima zbog kojih smo i ovdje i s kojima smo stojeći na ovom tlu isprepleteni u ljubavi, baš kao i korijenje stabala koje ih umjesto nas miluje. Hvala lijepa.

2014.

Orest Wilczynski (ukrajinski grkokatolički svećenik)

Hvaljen Isus i Marija! Poštovana gospodo, na žalost ove godine nisam u mogućnosti prihvatiti Vaš poziv da skupa s Vama odam počast hrvatskim žrtvama jugokomunističkog terora. Ali usprkos svoje tjelesne odsutnosti biti ću sjedinjen s Vama u zajedničkoj molitvi za nevine žrtve ovog stravičnog zločina. Ove godine već sam se obećao organizatorima obilježavanja sjećanja na žrtve ruskog komunističkog masakra u mom gradu Zoločivu. Gdje u razdoblju od rujna 1939. do lipnja 1941. komunistički zločinci masakrirali ne stravičan način više tisuća osoba bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, bez obzira na dob i spol. Stari dvorac kralja Jana Sobieckog u Zoločivu, osloboditelja Beča od turske opsada i spasioca Europe pretvoren je divljim hordama ruskih komunista u tvornicu smrti, strave i užasa. I to je samo jedno od mnogih stratišta na kojima sa sotonskom okrutnošću ruskim okupatorima vršen genocid Ukrajinaca te pripadnika drugih narodnosti širom Ukrajine. Maskari su nastavljeni i nakon ponovnog dolaska Rusa 1944. Tugujem skupa s Vama nad žrtvama ne samo jugokomunističkog režima već i nad hrvatskim žrtvama tijekom srbočetničke agresije na Hrvatsku, Bosni i Hercegovinu u novije vrijeme. Tugujem, ali u isto vrijeme i divim se stoljetnoj upornoj i herojskoj borbi hrvatskog naroda za svoju državnu samostalnost, svoj jezik i kulturu, svoju vjernost Kristovom Križu i Kristovoj Crkvi, kojom upravljaju Nasljednici sv. Petra Apostola. Neka Gospodin u svom velikom milosrđu podari vječni mir svim hrvatskim žrtvama u vječnosti, a hrvatskom narodu mir i blagostanje u našem prolaznom vremenu. S poštovanjem i zahvalnošću.

Boris Prebeg (predsjednik Hrvatskog Obrednog Zdruga Jazovka)

Gospodo ili drugovi predvodnici! Poštujući Vaše predvodničke ustanove – Zdrug Jazovka u ime hodočasnika Spomen-pohoda na Jazovku i sve Jazovke diljem Domovine i Tuđine – opetovano podsjeća, pita i zahtijeva: što politička predvodništva Republike Hrvatske zdušno i pokorno provode sve naloge tzv.Europe, štetne za Hrvatsku. Ali, nikako ne pokreću niti jedan jedini istražno-sudbeni postupak o jugokomunističkim zločinstvima do 1945.  i do ’90., premda takve postupke zahtijevaju iznimno dobre Odluke ili Rezolucije Europskoga vijeća (1096 od 27.VI.1996. i 1481 od 25.I.2006.) te Izjava ili Deklaracija Hrvatskoga sabora (od 30.VI.2006.)?  Zašto prešućuju, ne poštuju, istovjetne poruke iz Bleiburških propovijedi poglavarâ Katoličke crkve u Hrvata. Ne prihvaćaju, dakle, takve odluke i poruke Europskoga vijeća, Hrvatskoga sabora i Katoličke crkve, jer one ne gode zaostalim jugokomunistima u hrvatskim vlastima. Zato smo danas mi promicaitelji  istine i pravde došli na Jazovku, jamu boli kod Sošica na Žumberku, to središnje  mjesto, domovinski znamen vječnih počivališta Hrvata, koje mahom od svibnja 1945. ubijahu partizansko-jugoslavenski zločinci, pokloniti se kao što to činimo uvijek istoga, današnjega nadnevka – 22. lipnja. Žrtve pobacane u ovu Jazovku imaju svoja imena, svoja prezimena koja se taje po arhivima. Poznata su imena i prezimena njihovih komunističkih krvnika koju njihova djeca i unuci u hrvatskim vlastima štite od progona pravosudnih tijela Republike  Hrvatske. Među imenima koja su zapovjedila ili izvršila zločine kod jame Jazovke spominju se Živko Vujčić, Marko Belinić, Rade Bulat, Milka Kufrin, Lutvo Ahmetović,  Milan Žeželj, Marijan Badel, Dragutin Rafaj, Marijan Cvetković, Petar Kleut i drugi. Svi oni stekli su zavidne karijere u društvu, napose u političkoj, zakonodavnoj i sudbenoj vlasti. Ovih dana njih se posebno sjećamo jer se sudilo Josipu Boljkovcu za zločine. Ni iskazi svjedoka pred sudom nisu bili nikakav dokaz. Što se doista dogodilo od  očevidaca  bolje znaju „nasljednici“ u sudstvu. Stoga nas ne čude združena gotovo orkestrirana nastojanja da se  priče o lustraciji zaborave, kao nešto štetno za Republiku Hrvatsku. Lustracija u bilo kojem obimu usporila bi obnovu Jugo-komunističke tradicije u Hrvatskoj. Ostaje otvoreno pitanje hoće li kadrovi u hrvatskom pravosuđu,  izabrani nasljednici i sinovi spomenutih  „heroja“ Jazovke moći ili htjeti provesti bilo kakav osuđujući postupak. Neka drugovi odu u Miru!  Mi znamo da im miran odlazak osiguravaju DORH i Bajić. Ova Jazovka svjedoči da su znali što čine!  U proglasu 2013. godine tražili smo zaštitu prava hrvatskog branitelja Marića.  Što su učinile državne institucije i vlasti?  Vidjela je to cijela Hrvatska. Primile su i veličale četnika, štitili njegov lik i djelo. Što to znači branitelju Mariću?  Naravno to zorno svjedoči da ova protuhrvatska garnitura na vlasti zna što čini. HOZ Jazovka opetuje da je preduvjet ozdravljenja našeg društva i države  bila i ostaje Lustracija. Upravo onakva kakvu su provele primjerice Poljska,  Rumunjska i druge države koje su svrgle komunističku diktaturu. Ostali neprijeporni uvjeti su: ukidanje Zakona o oprostu, jer žrtve od Dubrovnika do Vukovara vape do neba za Istinom i  Pravdom, ponajprije zemaljskom. Oprosta nema. Suditi im treba temeljem dokazivih  činjenica. Zato imamo sva prava i običaje civiliziranog svijeta. Garantiranje prava hrvatskim braniteljima, da  prestane trgovina njihovim pravima i nepotrebno izazivanje nesigurnosti. Nadalje tražimo od vlasti Republike Hrvatske bezuvjetno ukidanje svih osuđujućih presuda po prijekim i ostalim sudovima bez valjane obrane, svih sudbenih i partijskih odluka o progonu i oduzmanju imovine hrvatima u područjima Zrina, Gvozdanskog, Španovice i drugih mjesta širom Domovine. Bezuvjetno vraćanje ukupne imovine žrtvama tih zlosilnih čina. Također, potrebno je vratiti  čast i dostojanstvo pobijenima, protjeranima i njihovim obiteljima i novčano ih obeštetiti za svaku žrtvu palu u protivbi četničkom, jugoslavenskom i komunističko-unitarističkom  presizanju na hrvatsku zemlju. Tražimo da dužnosnici „troroge“ vlasti priznaju masovna zločinstva te prestanu orgijati nad kostima  ubijenih branitelja hrvatske domovine svakog  22. lipnja u šumi Brezovici, kao i orgije četnika 27. srpnja u Srbu. Izgleda da mučenje Hrvata nije dovoljno pa im za to treba dodatno ranu „zasoliti“, pogaziti hrvatski Vukovar i od njega stvoriti enklavu  s dva pisma i dva jezika,  suprotno ustavu Republike Hrvatske. Sigurni smo da znaju što čine! Tražimo da vlasti Republike Hrvatske osiguraju dostatna sredstva za ekshumaciju, uzimanje DNK-a od  žrtava, članova njihovih obitelji, njhovu predaju obiteljima ili njihov dostojanstven pokop u zajedničkoj grobnici na mjestu ekshumacije uz poštivanje svih ljudskih vrednota i vjerskih običaja svakog branitelja hrvatske Domovine. Vrijeme je izvršiti inventuru, provjeriti što su Hrvatske državne  vlasti i nositelji odgovornosti učinili po opravdanim zahtjevima HOZ Jazovka. očekuje da Akademija, Matica hrvatske, domoljubne udruge, znanstvenici povjesničari i vjerske zajednice u RH daju svoj prinos istini. Također očekujemo da te institucije i udruge to posvjedoče na 25. jubilarnom hodočašću  22.lipnja 2015. godine. Stoga je HOZ Jazovka suočen s ugroženošću Domovine zbog ogluhe dosadašnjih vlasti RH na plemenite zahtjeve hrvatskih obranbenih, uzničkih, žrtvoslovnih te inih domoljubnih udruga i osoba, opet u ime Istine i Pravde te u ime sudionika ovoga Spomen-pohoda pozivaju i sami se obvezuju na bezuvjetnu provedbu do ispunjenja svih zadaća iz  ovog i ranijih proglasa. Ovaj Prosvjedni zahtjev prosljeđujemo na pozor i skrb Crkvi u Hrvata, koju titoistički zlodusi zvjerski ubijahu doista šeststo šestdeset i šest (666) puta, Crkvi mučenika poput bl. kardinala Stepinca, Crkvi na djelu za Istinu, Put i Život po Isusu Kristu.

Nikola Kekić (Križevački grkokatolički biskup)

Braćo i sestre po Isusu Kristu, Gospodinu našemu! Naš učitelj Isus Krist danas nas je poveo na ovo mjesto da bi nama, njegovim učenicima, uputio svoju riječ. Ovdje smo na satu povijesti u Božjoj prirodi. Na satu povijesti o spasenju ljudskoga roda i na satu povijesti hrvatskoga naroda. Svojim misaonim očima gledamo unatrag, promatramo sadašnjost, ali oči naše uprte su i u budućnost. Što imamo od pogleda u prošlost? Kad smo polazili školu imali smo i predmet zvan povijest. Naši su nas učitelji učili o povijesti svijeta i naroda. Mnoga plemena i narodi nestali su, dok su drugi uspjeli preživjeti do danas. Posebnu pozornost posvetili su našoj nacionalnoj povijesti, našim hrvatskim narodnim korjenima. Znamo da smo jedan od naroda starih Slavena, da su naši preci u ove divne krajeve koje nazivamo lijepom našom domovinom počeli doseljavati u 7. stoljeću, da su od toga stoljeća pa dalje malo po malo primali krštenje i time postajali narod Božji, da su imali svoje knezove i kraljeve, da su politički ulazili u zajedništva sa susjednim narodima, što je trajalo stoljećima. To su bila teška vremena opstojnosti narodnog bića, jer velika riba uvijek je u napasti da proguta malu riba. Bilo je pokušaja da se iz toga tuđinskog zagrljaja oslobodimo. U tom smislu spomenimo hrvatskoga bana Petra Zrinskog i Krstu Frankopana. Borbu za slobodu Hrvatske platili su svojim životima. Jedini od biskupa koji je u Hrvatskoj stao uz njih bio je naš grkokatolički marčanski biskup Gabrijel Mijakić, koji je svoj život skončao kao robijaš. Nakon raspada političkog zajedništa s Austrijom i Ugarskom nakon I. svjetskog rata, Hrvati opet nisu iskoristili priliku za uspostavu svoje države, nego vođeni politički gledano slijepim vođama ušli u novo zajedništvo južnoslavenskih naroda i sljedećih 20 godina trpjeli nepravde iz Beograda. Među brojnim političkim žrtvama koji su u tom razdoblju životima platili borbu za slobodu je i sin ovoga kraja naše domovine, sin Žumberka rodom ovdje iz Sošica Stanislav Hranilović. Početkom II. svjetskog rata Hrvati su iskoristili ratne prilike i neprilike kako bi konačno došli do svoje države, ali kratko je to trajalo. Ta i takva Hrvatska opet je ovisila o silnicima drugih država, a i o domaćem političkom vodstvu koje očito nije bilo doraslo trenucima vremena. Uzalud su zagrebački nadbiskup sada blaženi Alojzije Stepinac, čiji je jučer bio imendan, a s njime zajedno i naš grkokatolički križevački biskup Janko Šimrak, kao i još neki biskupi, dizali svoj glas protiv nepravdi i progona režimu nepoželjnih ljudi i upozoravali da se na takvim temeljima ne gradi mlada hrvatska država. Znamo svi kako je na kraju sve tragično završilo. Nove komunističke vlasti nemilosrdno su bez ikakva suda u kratko vrijeme okrutno pogubili cvijet hrvatske mladosti. Dio njih i ovdje početkom siječnja 1943. i tijekom svibnja i lipnja 1945. godine. Ovdje dodajem i jedan detalj što hrvatskoj javnosti vjerojatno nije poznato. Naime, dvije naše časne sestre Bazilijanke, Žumberčanke, Irena Smičiklas i Vasilija Popović, saznavši kako novi vlastodršci iz Zagreba danima i noćima kamionima odvoze ljude ovamo na Jazovku i tu ih na najokrutniji način ubijaju i bacaju u ovu jamu, pošle su polovicom mjeseca lipnja 1945. k nadbiskupu Stepincu da ga o tome izvjeste. Čuvši od njih o tim strahotama, on je pred njima telefonom nazvao druga Bakarića i povišenim tonom s njim podugo razgovarao o tim žalosnim zbivanjima. Rezultat tog razgovora bio je da su drugovi prestali dovoziti svoje žrtve na Jazovku. U jamu su bacili živo vapno i zatvorili ju. Okolnom stanovništvu zaprijetli su likvidacijom, ako bi se tko usudio pisnuti o onome što se ovdje događalo. Mene je moj pokojni sošički župnik Stanko Višošević tamo negdje oko 1960. godine kriomice doveo ovamo i tada sam od njega prvi put čuo za Jazovku. I opet nam je bilo suđeno gotovo pola stoljeća živjeti u zajednici južnoslavenskih baroda, lišeni istinske slobode, progonjeni zbog vjere u Boga. I onda se konačno nakon dugih stoljeća na obzorju pojavilo sunce slobode, ali to sunce bilo je obavijeno crvenom bojom. Znak koji ne upućuje na dobro. I bi tako. Počela je teška i krvava borba za konačnu slobodu. Mnogi dični sinovi hrvatskoga naroda dali su svoje živote da bi nam podarili slobodu. Neka im je na tome vječna naša hvala. I počela je živjeti mlada hrvatska država. Narod je na slobodnim izborima sve do sada povjeravao vodstvo države ljudima koji su puno obećavali. Među njima bilo je sposobnih i poštenih političara, ali i onih koji su svoj položaj iskorištavali da bi mladu i ratom osiromašenu državu opljačkali. Materijalna dobra koja su stvarale generacije i generacije marljivih radnika, oni raznim nečasnim manipulacijama prisvojiše. Novac koji pripada ovome narodu, oni strpaše u svoje prljave džepove. I sadašnje vodstvo ove naše države Hrvatske nije u stanju ovome narodu osigurati bolju budućnost, pogotovo našim mladima. Nije sve kriva svjetska ekonomska kriza. U mnogome smo sami krivi za ovakvo stanje jer nas ne vode sposobni ljudi, vizionari. A ima takvih u nas. Samo im se mora dati šansa. Zar netko tko je stručan i sposoban mora biti član neke od naših stranaka da bi isplivao na površinu i da bi mu se pružila šansa? Vrijeme je da vođe tih stranaka počnu razmišljati zrelo, u interesu hrvatskih građana. Ne zaboravimo da je Bog stvarajući ovu zemlju čovjeku povjerio da njome upravlja. I njome trebaju upravljati ljudi koji imaju od Boga talenat za upravljanje. Dajući povjerenje samo takvim ljudima možemo se nadati boljem životu ovdje na zemlji. U suprotnom, i dalje će veći dio građana čamiti u bijedi i neimaštini. Svjesni stanja u kojem se nalazimo, svi smo pozvani da se uključimo u novi rat za bolju Hrvatsku – u rat protiv nepravde, laži, nepoštenih političara, vlasnika pojedinih tvrtki koji svoje zaposlenike tretiraju kao robove, u bespoštedni rat s onima koji na jedan perfidan i agresivan način žele većini hrvatskoga naroda, koji je sazdan na kršćanskim temeljima, nametnuti neke svoje ideje i svjetonazor s ciljem razaranja svega onoga što je dobro i plemenito u čovjeku. Nije Isus uzalud rekao: “Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati” (Mt 7, 15 – 16). U vremenima prije Krista, u Starom zavjetu bijaše također lažnih proroka koji su židovskim kraljevima i narodu govorili i proricali ono što je uhu ugodno za čuti, ali to bijahu obmane. A mnoge proroke koje im je sam Bog slao i koji su korili kraljeve i narod zbog nevjernosti prognaše i ubiše. Takva sudbina snašla je velikoga proroka Jeremiju čije smo riječi danas čuli. Pozivao je kralja i narod na obraćenje i da se ne uzdaju u visoke zidine oko Jeruzalema. Uzalud. I ubrzo ih je neprijatelj porazio i odveo u ropstvo. U svako vrijeme, i danas, potrebni su nam proroci, Božji ljudi, pravednici, koji će narodu Božjem naviještati evanđelje i koji će osuđivati sve ono što u društvu ne valja i što vodi u moralnu i materijanu propast. A po krštenju i krizmi i svaki od nas primio je dar proroštva. Dizati svoj glas za pravdu i istinu, za mir i ljubav, za čovjekovo dostojanstvo. Bog nam uvijek mora biti na prvom mjestu, a onda čovjek njegovo stvorenje na drugom mjestu. Sveti Pavao u poslanici Rimljanima, a i nama, kaže što je zapravo uzrok uglavnom svih zala kroz povijest ljudskoga roda. To je grijeh. To je raditi po svome, a ne po Božjemu. Onaj prvi grijeh u raju zemaljskom, zvan istočni ili izvorni grijeh, smrtonosan je otrov koji je mimo Božje volje čovjek navukao na sebe. Posljedica toga je prvo ubojstvo. Brat ubija svoga rođenoga brata. I tako će se ljudi međusobno ubijati sve do svršetka svijeta, ne držeći ništa do 5. Božje zapovijedi: Ne ubij! U svemu pak tome još je najveći grijeh ubiti nevinoga čovjeka. I onoga koji je tek počeo živjeti u utrobi svoje majke i odrasloga čovjeka. Koliki su nevini ljudi kroz našu hrvatsku povijest stradali? Koliki nevini ljudi u naša vremena u Siriji, Iraku, Afganistanu i nekim državama afričkog kontinenta, pa i Ukrajini, svakodnevno ginu zbog grupa ljudi koji da bi ostavarili svoje političke ciljene nemilice ispred sebe siju smrt. Strašno! Promatrajući s nebesa, da se tako slikovito izrazim, to svoje stvorenje – čovjeka kako je upao u kolo smrti, Bog koji je Ljubav, po svome jedinorođenome Sinu silazi k nama da bi tu našu zlu sklonu ljudsku narav pobožanstvenio i tako joj ulio snagu za borbu s napastima. Sam Bog u čovjeku Isusu žrtvuje sebe na križu za naše vječno spasenje. On svojim uskrsnućem pobjeđuje smrt kao posljedicu grijeha i time svima nama omogućuje diku nebesku. Kolike je neizmjerne ljubavi! Čusmo u današnjem evanđelju Isusa koji svojim apostolima kaže: Ne bojte se! Smjelo propovijedajte evanđelje diljem svijeta. Duh Božji će vas pritom voditi i hrabriti. Ne bojte se ni za svoje živote. Većina vas izgubit će svoje živote i time svojom mučeničkom krvlju opečatiti svoje propovijedanje. Važno je da sačuvate dušu svoju, vjeru u mene, da se ne pokolebate. Doista, izgubiti dušu, znači izgubiti sve. Živjeti u vječnoj tami. Ista je poruka i nama. Ne dopustimo da dušu svoju okaljamo teškim grijesima! Bdijmo nad sobom danju i noću! Vjernik ne može živjeti bez nade, bez pouzdanja. Bogu prepustimo sebe, svoju obitelj i svoj narod. I shvatimo ozbiljno riječi Isusove: “Tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem koji je na nebesima”. Nema, vjerujem, kršćana koji bi se iz nekih razloga izričito odrekli Krista javno pred ljudima. Ali ako kršćanin ne živi u skladu sa svojom vjerom, ako ne poštuje Božji ustav – 10 Božjih zapovijedi i po njima ne živi, on se u praksi, u svakodnevnom životu odriče Boga i time sam kroji svoju sudbinu. Ako živiš mimo Boga ovdje na zemlji, onda ti Bog ne treba niti nakon smrti. Sačuvaj nas, Bože, takva završetka. Svima nam je potrebno istinsko obraćenje. Neka bi nas nazočnost na ovome mjestu, na ovoj žumberačkoj Golgoti, potaklo na razmišljanje o vrijednosti života, na žrtvu koju Bog u svakodnevnom životu od nas traži, a nadasve da se u nama probudi posvemašnja ljubav prema Bogu i ljubav prema svakom čovjeku, pa čak i prema neprijatelju. Sve će nestati. Ostat će samo ljubav, jer Bog je Ljubav.

Boris Prebeg (predsjednik Hrvatskog Obrednog Zdruga Jazovka)

Ja bi još par riječi imao za reći. Zamolio bih samo neka se formira kolona za polaganje vijenaca i svijeća. Dragi prijatelji, dragi hodočasnici, okupili smo se 24. puta nad jamom Jazovkom odati počast žrtvama jugokomunizma. Kao što znate, prokomunističke vlasti nisu stekle snage ni volje usprkos dokazima i svjedocima osuditi niti jednog počinitelja zlodjela na Jazovci ili drugim egzekucijama u domovini i tuđini. Dapače, njihovi nasljednici i djeca zdušno brane i zataškavaju njihove zločine i na sve načine pravdaju i veličaju njihova zlodjela kao danas u Brezovici ili 27. srpnja u Srbu. Kako narod kaže, bagra udbaška ide korak dalje, veliča i štuje jednog od najvećih ubojica hrvatskog naroda Tita. Tito je osoba koja je pobila, utamničila ili raselila na stotine tisuća Hrvata, a drugovi koji bez smjene već 24 godine obnašaju vlasti i dalje ga štuju i u zvijezde kuju. Dragi prijatelji, pitamo se do kada i do kuda će ići ta hrvatska glupost i dvoličnost. Lustracija tih umnoženih kadrova najkraći je i najučinkovitiji put. Pitamo se, zar je potreban još jedan rat da bismo počeli normalno živjeti, govoriti povijesne istine i voljeti lijepu našu hrvatsku domovinu više nego sebe sama. Za dom i sve za Hrvatsku.