Dame i gospodo, cijenjeni biskupe Đuro, poštovani članovi Počasnog  bleiburškog voda, selam alejkum i dobar dan vam želim. Obraćam vam se u svojstvu izaslanika Islamskog Mešihata u Hrvatskoj, njegovog predsjednika uvaženog muftije dr. Aziza Hasanovića koji je danas trebao i htio biti ovdje, ali zbog obaveza nije uspio, ali je pripremio govor i zamolio danas odavde ode njegova poruka. Povijest ljudskog roda bilježi brojne mračne stranice u kojima je upisano da čovjek može pobijediti (…) obrasce ponašanja koji mu ne dolikuju. Ljudski život je neprocjenjiv sa statusom svetosti kada je njegovo čuvanje u pitanju. Ljudski život je cijeli jedan svijet, a tko ga uništi kao da je uništio cijeli svijet. I danas živimo u vremenu izazova gledajući jedni druge i nastojeći dokučiti neki smisleni odgovor kakva nas budućnost očekuje. Hoćemo li ćemo mi kao ljudi vjere ponuditi članovima naše zajednice i okolini lijepe riječi objave u kojima naš zajednički cilj i stav Allah Bog poziva da učimo iz svojih i tuđih grešaka. Istina se mora znati, istinu valja čuvati i od istine sve i da hoćemo ne možemo pobjeći, niti se ona može zatrti, ona uvijek izađe na vidjelo. Zločin ne zastarijeva, zločin je zločin. Jedna od rijetkih kategorija koja se ničim ne može opravdat. Uzalud su mnogi pokušavali i pokušavaju opravdati počinjena zlodjela. Ako za sebe držimo da smo pravednici, a ponašamo se kao oni koji čine nepravdu, onda smo istoga statusa. Za neke su ljudi samo broj, samo artikl, samo resurs, a za vjernika, za osobu koja je u punom smislu te riječi čovjek ovo nikada ne može biti slučaj. Pamtimo zločine da se ne bi ponovili, pamtimo zločine da bi smo ih spriječili, čuvajmo sjećanja na sva stratišta jer pokušati opravdati zločin znači zazivati nesreću bez posljedica. Zato se prisjetimo svih žrtava čiji su životi oduzeti na svirep način, čuvajmo sjećanja na njih. Iza Bleiburga i drugih stratišta Drugog svjetskog rata, kada smo rekli, stoje razni loši događaji i razni zločini. To se dogodilo ponovno nažalost i u Vukovaru i u Srebrenici. Pomolimo se zato svemogućem Bogu za one koji nisu s nama koji su stradali od ruke zločinaca i pomolimo se za svoj smiraj i zazovimo Božju pomoć i Božji rahmet i oprost. Stoga služit ćemo jednu fatihu za sve žrtve za sve žrtve Bleiburga. Hvala na pažnji i selam alejkum.

Dragi hodočasnici i štovatelji žrtava blajburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda, sve vas srdačno pozdravljam i izričem zahvalnost za vaš dolazak na današnju komemoraciju. Osobitu zahvalnost u ime Počasnog blajburškog voda izričem preuzvišenom gospodinu monsinjoru Đuri Hraniću, nadbiskupu đakovačko-osječkom, koji je predsjedao današnjem misnom slavlju u ime Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Oče nadbiskupe, hvala Vam u velikoj nadi da više nitko neće morati postavljati pitanja koja ste Vi nama uputili i da to bude konačno riješeno. Također i s poštovanjem Idrizu Efendiji Bešiću, predstavniku Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj na sudjelovanju u ovoj današnjoj komemoraciji. Hrvatskom saboru i njegovom predsjedniku gospodinu Jandrokoviću zahvaljujemo na pokroviteljstvu nad još jednom ovogodišnjom komemoracijom na blajburškom polju. Zahvaljujemo na sudjelovanju na komemoraciji izaslanicima predsjednice Republike Hrvatske i predsjednika vlade Republike Hrvatske, ministrima gospodinu Goranu Mariću i Tomi Medvedu. Kao i svim ostalim ministrima u hrvatskoj vladi i svim saborskim zastupnicima. Također, osobitu zahvalu izričemo gospodinu doktoru Draganu Čoviću, članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz redova hrvatskog naroda, kao i gospodinu Željku Ragužu koji u komemoraciji predstavlja Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine. Poštovani župani, gradonačelnici i načelnici općina iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, članovi i predstavnici udruga branitelja i invalida Domovinskog rata, dragi predstavnici hrvatskog iseljeništva, svima vama zahvaljujem na doprinosu dostojanstvenom na proteku današnje komemoracije. Poštovani gledatelji i slušatelji Hrvatske radiotelevizije koja današnju komemoraciju izravno prenosi, najiskrenije vam zahvaljujem na sudjelovanju na današnjoj komemoraciji. Poštovani izvjestitelji svih tiskanih i elektronskih medija koji ste danas nazočni na blajburškom polju, zahvaljujem vam na ovogodišnjem iznimno velikom interesu za ovaj događaj spomena na nedužne žrtve blajburške tragedije. [Zahvale na njemačkom]. Poštovanje prema prošlosti i odgovornost prema budućnosti daju životu pravi smisao. Na kraju, želim napomenuti da će hrvatska televizija sutra, prvi program u nedjelju u 18 sati emitirati dokumentarni film Čuvari blajburške uspomene u kojem je prikazan rad Počasnog blajburškog voda od osnivanja 1952. godine do danas. U ovih 72 godine po prvi puta nedostaje predsjednik Počasnog blajburškog voda gospodina Ilija Abramović, kojega smo jučer obišli u bolnici u Klagenfurtu, želimo mu ozdravljenje i prenosim vam svima njegove pozdrave i znak zahvalnosti. Hvala vam lijepa i živili.

U ime Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine, srdačno pozdravljam monsinjora Đuru Hranića, đakovačko-osječkog nadbiskupa, Idriza Efendiju Bešića, izaslanika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, Draga Čovića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednika Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine, Gordana Jandrokovića, predsjednika Hrvatskog sabora, izaslanika predsjednice Gorana Marića, ministra u vladi Republike Hrvatske, izaslanika predsjednika vlade Republike Hrvatske Tomu Medveda, ministra u vladi Republike Hrvatske, Hrvatice i Hrvate i sve vas ostale nazočne. Stojeći danas na ovom blajburškom polju daleko od domovine, prisjećamo se što se ovdje događalo prije 72 godine. Prisjećamo se kako je ljudska lažna pravda počinila tešku nepravdu, štoviše, u ime nakaradne pravde počinjeni teški poslijeratni zločini. I ovdje se događala mračna noć povijesti u kojoj je mijenjano lice Europe. Vrijedno je i danas prisjetiti se nekih činjenica. U Drugome svjetskom ratu od 1941. do 1943. Velika je Britanija podupirala četnički pokret Draže Mihailovića. U zimu 43. Saveznici su počeli pomagati Titove partizane. Broj partizana u Srbiji 44. porastao je sa 22 000, koliko ih je bilo 43., na 204 000. partizanski vođa Josip Broz nudeći im amnestiju 17. kolovoza 44., pozvao je četnike na suradnju. U rujnu te godine jugoslavenski kralj Petar II. Pod britanskim pritiskom pozvao je četnike da se pridruže partizanima. Najveći broj četnika poslušao je kralja i prešao na partizansku stranu. Između 21. studenoga 44. i 15. siječnja 45. Broz je ponovno pozvao četnike na suradnju i ponudio im amnestiju nakon čega je partizanski pokret u Srbiji doživio nagli lažni porast. Na kraju Drugog svjetskog rata, veliki broj pripadnika hrvatske vojske i još brojniji civili predali su se britanskoj vojsci u Austriji pouzdajući se u njihovu zaštitu. Međutim, britanski su ih zapovjednici predali na nemilost partizanima iako su dobro znali, ili su trebali znati, od koga je i kako velikim dijelom nastala ta vojska. Uslijedila je najveća tragedija u povijesti hrvatskog naroda pokoljem hrvatskih vojnika i civila, ovdje na blajburškom polju i na Križnome putu od Slovenije, preko Hrvatske i Bosne i Hercegovine pa sve do Makedonije. Od iste zločinačke ruke u Srbiji nakon 45. pobijeno je više desetina tisuća Srba, Nijemaca i Mađara. Danas se često može čuti kako je na nekim mjestima počinjen najteži zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Neki od tih zločina nazivaju se opravdano najtežim mogućim ratnim zločinom, zločinom genocidom. Međutim, stradanje Hrvata na Bleiburgu po svojim je razmjerima višestruko veći zločin od tih zločina, što se neopravdano prešućuje čak i sa hrvatske strane. Iako je povijesna znanost utvrdila tko je pobio desetke tisuća vojnika i civila bez suda i suđenja, iako je europski parlament jasno osudio komunističke zločine, još ima onih u Bosni i Hercegovini i susjednim zemljama koji poriču počinjene zločine jugoslavenskog komunističkog režima, a u isto vrijeme zaklinju se europske vrijednosti i traži poštovanje za svoje žrtve zločina. Danas Hrvati u Bosni i Hercegovini zajedno s Republikom Hrvatskom i drugima koji su nam prijatelji, nisu bespomoćni kao što su to bili nenaoružani civili i razoružani vojnici 45. godine. I Europa je danas mnogo bliže nego daleke 45., odmah iza bosanskohercegovačkih brda i planina i rijeka u našoj Hrvatskoj. Žrtve Bleiburga i Križnoga puta nisu bile uzaludne, one su bile nadahnuće za sva hrvatska nastojanja da se dođe do slobode i hrvatske države. One su bile poticaj tijekom neizdrživog razdoblja komunizma u Jugoslaviji, u Domovinskom ratu, ali i danas u političkom životu Bosne i Hercegovine, da imamo pouzdanja u sebe i u hrvatsku državu. U Hrvatskom narodnom saboru Bosne i Hercegovine okupljeni su svi legitimni predstavnici Hrvata u Bosni i Hercegovini. O hrvatskom pitanju u Bosni i Hercegovini razgovara se i izvan granica Bosne i Hercegovine što nam daje za pravo nadati se kako će politički križni put hrvatske neravnopravnosti u Bosni i Hercegovini uskoro završiti nacionalnim uskrsom i hrvatskom slobodom. Vječno hvala svima žrtvama za hrvatsku narodnu slobodu na Bleiburgu i Križnom putu.

Poštovane dame i gospodo, štovatelji memoriranja Bleiburga, članovi obitelji poginulih i ubijenih. Posebna mi je čast pozdraviti vas u osobno ime i ime Hrvatskog sabora. I ove godine zajedno s Hrvatskim narodnim saborom BiH, Hrvatski sabor je pokrovitelj komemoracije žrtvama blajburške tragedije i svim poslijeratnim žrtvama komunističkog režima. Kao predsjednik Hrvatskog sabora obećajem da će se pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad komemoracijom nastaviti i u budućnosti. Okupili smo se ove godine ponovo na ovom svetom mjestu da se poklonimo žrtvama strašnih zločina i članovima njihovih obitelji, da im izrazimo našu najiskreniju sućut, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji. Okupili smo se ovdje da se podsjetimo, ali i još jednom potvrdimo našu obvezu i odgovornost čuvanja istine i aktivnog suprotstavljanja svim oblicima totalitarne vladavine. Na blajburškom polju i u kolonama smrti, na križnom putu dogodila su se strašna stradanja. Stotine tisuća nedužnih civila i razoružanih vojnika morali su propješačiti brojne kilometre kroz cijelu bivšu državu dok ih smrt nije sustigla. Ta stradanja danas su simboli patnje Hrvatskog naroda i svakako su jedan od najtežih događaja u našoj povijesti. Bleiburg je simbol i metafora svih hrvatskih stradanja ne samo u određenom razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, Bleiburg je podsjetnik i na sve zločine počinjene tijekom svih godina Jugoslavenskog komunističkog totalitarnog režima. U prošlom stoljeću Hrvatska je pretrpjela tri rata. Gledajući u kontekstu žrtava svi oni su bili pogubni i teški jer rat ne donosi nikome dobro. Čim se osvaja, gube životi, širi mržnja, ubija, to ne služi čovjeku na korist već na njegov moralni poraz. Na ovome mjestu odajemo počast i svim naraštajima Hrvata koji su daleko od domovine čekali dan kada će Hrvatska postati suverena nacija usidrena u europski prostor mira i demokracije. Danas kada imamo svoju državu obveza je svih nas stalno se podsjećati na sve žrtve koje su pale za nju. Obveza je svih nas učiniti da se više nikada ne ponove strašni zločini učinjeni iz bilo kojeg razloga, zbog bilo koje ideologije. Naša je odgovornost čvrsto osuditi svaku nedemokratsku, autoritarnu i totalitarnu vladavinu. Naša je obveza izraziti poštovanje svakoj žrtvi koja se predano, hrabro i časno suprotstavila svakom obliku takvog režima. Naša je odgovornost postaviti jasnu razliku između tragične prošlosti i mirnog i demokratskog društvenog poretka današnje Hrvatske, te se suprotstaviti i prevladati svaku duboku podjelu i neprijateljstvo među ljudima i narodima. Naša je obveza učiniti sve da se niti jedan zločin ne prešuti, već da se procesuira i da počinitelji zločina budu kažnjeni. Ovdje želim naglasiti da je na Bleiburgu, ali i u mjesecima nakon njega počinjena masovna likvidacija ljudi presudama bez suđenja. Ti zločini su jedna od najdublje zakopanih tajni, a oni koji su počinili te zločine nikada nisu bili izvedeni pred sud pravde. Ako se želimo odgovorno suočiti s prošlošću toga trebao biti svjesni, to priznati i pokloniti se žrtvama. Hrvatska kao suverena i demokratska država danas ima odgovornost promicati i čuvati slobodu, demokraciju, poštovanje ljudskih prava i vladavinu zakona. Hrvatska ima snage i ustrajnosti čvrsto jamčiti i osigurati slobodu i pravo čovjeka i svakog njezinog državljanina, poštovati njihovo dostojanstvo kao i promicati njihov gospodarski, kulturni napredak i socijalno blagostanje. O svim zločinima počinjenim u totalitarnim i nedemokratskim režimima važno je govoriti i znanstveno ih istražiti. Time će se zasigurno pridonijeti jačanju naše svijesti o njima jer bez istine i sjećanja nema istinske pomirbe, a pomirba se može postići samo prihvaćanjem odgovornosti, traženjem oprosta i jačanjem moralne obnove društva. Žrtve tragedije na Bleiburgu i svim križnim putevima, žrtve Domovinskog rata kojim je izborena naša sloboda i neovisnost, kao i sve žrtve totalitarne vladavine moraju se uvijek spominjati da se njihova priča i tragedija više nikada ne ponove, ali i ne zaborave jer kao što je poznato narodi koji zakopavaju istinu, koji zaboravljaju svoju povijest osuđeni su na svoje osobne tragedije. Hvala vam.

Drage majke i sestre, dame i gospodo, dragi štovani prijatelji, esselamu alejkum i dobar dan vam želim. Okupljeni danas ovdje na blajburškom polju da obilježimo obljetnicu tragedije i stradanja našega naroda u najvećem zbjegu u svojoj povijesti. Čuvamo od zaborava i obilježavamo našu nacionalnu tragediju i stradanje našega naroda u najvećem zbjegu u povijesti. Došli smo da odamo počast i pozdravimo preživjele. Evociramo sjećanja i pomolimo se za razoružane i nepravedno pobijene. I ovaj put ću pomenuti nužnost odgovornog i znanstvenog utvrđivanja broja stradalih, a za nas posebno važno broja muslimana žrtava blajburškog zbjega. I od ovih muslimana žrtava na Bleiburgu je nažalost isto kao i u Domovinskom ratu je bio više nego proporcionalan. Povijesna istina bila i ostala da narod, država i režim uvijek ne idu i nisu na istoj strani. I Potočari kod Srebrenice i Jasenovac i Tomašica kod Prijedora i Ovčara i Bleiburg i Jazovka su najveće grobnice našega naroda, to je naša rana, naša sudbina, to je naša uspomena i opomena. Naše pamćenje i sjećanje na ove žrtve, naše pravo, naš zavjet i naša obaveza i mi na ovim i ovakvim skupovima testiramo našu nacionalnu i patriotsku svijest. Naša zajednica, uvaženi muftija i ja osobno  – svijetle činjenice da je Bleiburg najveća grobnica muslimana u Europi u suradnji sa ostalim akterima, ne ulazeći u ikakve ideološke rasprave, redovno učestvujemo na ovom skupu, da ovom molitvom svemogućem Bogu da u svijetu zavlada mir. Svemogući Bože, neka majčina suza bude molitva da se nikada i nigdje i nikome ne ponovi rat jer rat stvara heroje, a uvjetno rečeno danas se herojstvo mjeri mrtvima. Svemogući Bože, primi naše dove jer je ti najbolje čuješ i najbolje znaš što govorimo i što mislimo. Oprosti grijehe umrlima, a i nama živima jer ti si vrhunac pravde i istine i jedino ti, uzvišeni Bože, imaš pravo i mogućnost konačnog oprosta. Bože, pomozi nam da drugima praštamo kako bi i mi tvoj oprost zaslužili. Bože naš, ne dopusti da nama vladaju oni koji u tebe ne vjeruju, koji se tebe ne boje i koji milosti nemaju. Uzvišeni premilostivi Bože, okupljeni ovdje na blajburškom polju skrušno ti se zahvaljujemo i smjerno te molimo – učini nas dostojnim tvoje neizmjerne milosti. Bože jedini svemogući, pomozi nam da svoj rad i život uskladimo sa uzdašnim istinama vjere, da budemo onakvi kakvi pravi vjernici trebaju biti; povjerljivi, pravedni, milostivi, učeni, radišni i tamin. Neka nam duše nikome zlo ne misli, neka nam misli budu čiste, stvaralačke i poletne. Neka nam ruke časno rade i grade. Neka nam oči otvoreno i pošteno gledaju. Neka nam riječi budu jasne, istinite i pravedne. Bože svemogući, nauči nas da je tolerancija najveći stupanj moći, a želja za osvetom najveći i prvi znak slabosti. Bože milostivi, učini nas od onih koji poštuju tuđa prava, dobra djela čine, potrebitima udjeljuju, a nasilje zabranjuju. Milostivi Bože, ako mi zaboravimo tebe, nemoj ti zaboraviti nas. Ako pogriješimo, podari nam snagu Adamovog pokajanja. Ako nas zla zadesi nesreća, pouči nas Nuhovoj lađi spasa. Ako nas zamrači krivovjerje, osvijetli nam put i branimo ih pravovjerjem. Ako nas uhvati strah od silnika, osposobi nas Musaovom pravdom, a ako nam se ponudi mržnja, spasi na Isaovom ljubavlju. Pomozi nam da one koji siju smutnju među nama na vrijeme prepoznamo i otkrijemo amin. Bože, kada se mi ogriješimo o ljude podari nam snagu isprike, a kad se ljudi ogriješe od nas podari nam snagu oprosta, amin. Amin amin amin… [na arapskom]… esselamu alejkum, hvala na pažnji.

…vrati nam svoga milosrđa. Dragi hodočasnici, štovatelji žrtava blajburške tragedije, svime ujedno upućujem i pozdrave i zahvalu u ime Počasnog blajburškoga voda. Preuzvišeni monsinjore Franjo Komarica, banjalučki biskupe, braćo svećenici, časne sestre i bogoslovi, poštovani Idriz efendija Bešić, predstavniče Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj, poštovani akademiče gospodine Željko Reiner posebno pozdravljam vas i vaše suradnike, potpredsjednike u Hrvatskom saboru, gospodu Antu Sanadera, Ivana Tepeša i Roberta Podolnjaka jer je vašom zaslugom obnovljeno pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad ovom komemoracijom. Zahvaljujemo na dolasku prvom potpredsjedniku hrvatske vlade gospodinu Tomislavu Karamarku i svim nazočnim ministrima u hrvatskoj vladi. A također pozdravljam gospođu Brunu Esih, izaslanicu predsjednice Republike Hrvatske. Također pozdravljam i zahvaljujem na dolasku svim zastupnicima Hrvatskog sabora. Izražavam dobrodošlicu gospođi Borjani Krišto koja je s nama u ime supokrovitelja komemoracije Hrvatskoga narodnoga sabora Bosne i Hercegovine, dobrodošli! Također pozdravljam i zahvaljujem ostalim članovima predsjedništva vlade Bosne i Hercegovine. Poštovani preživjeli sudionici križnih puteva, župani, gradonačelnici, hrvatski časnici udruge branitelja, invalidi Domovinskog rata, srdačno vas pozdravljam i zahvaljujem u ime Počasnog blajburškog voda za svekoliku podršku održavanja 71. obljetnice blajburške komemoracije. Također u ime Počasnog blajburškog voda zahvaljujemo svim predstavnicima naših medija… [prijevod na njemački] Mi ovdje okupljeni kako iz Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine i svih krajeva svijeta spominjemo se događaja obilježeni nečovječnim postupcima i nepravdama koje su obilježile hrvatsku domovinu i narod nakon Drugog svjetskog rata. Ovdje nas sabire molitva nad poznatim i nepoznatim grobištima. S ovoga mjesta otvarane su rane u dušama hrvatskog naroda o kojima se nije smjelo govoriti jer bi onaj koji bi se i na to usudio bio zatvoren i izvrgnut patnjama. Sve se činilo da grobovi ne progovore. Međutim, Bog nam je bio utjeha i zato istina o zlu izišla na vidjelo, preživjeli danas jobovski kliču: „On mi je dušu spasio od jame i život mi se veseli svjetlosti.“ Počasni blajburški vod osnovan je 1953. godine i od tada svake godine bez iznimke priređuje komemoracije na ovom mjestu. Za vrijeme komunističke Jugoslavije morali smo savladavati brojne prepreke da bi obranili dostojanstvo ove komemoracije i sačuvali je za naraštaje koji su došli sa samostalnom hrvatskom državom i hvala Bogu, u tome smo uspjeli. Nažalost i proteklih 25 godina ostali smo izloženi napadima koje prate razno razne obijede na račun motiva i ciljeva našega djelovanja. Meta smo onih istih kojih, kako se naročito vidi posljednjih tjedana, svjesno i planski iznose neistine sa svrhom ozloglašavanja hrvatskoga naroda. Sudbina naše udruge i ove komemoracije uvelike ovisi o sposobnosti i domoljublju onih koji vode hrvatsku državu, uostalom kao i same hrvatske države i budućnosti hrvatskoga naroda. Zato bih im na kraju uputio poruku u obliku riječi poznatoga njemačkog teologa Dietricha Bonhoffera, koji se svojih ideala nije odrekao ni pod cijenu života, a čime je i nama u Počasnom blajburškom vodu često bio i putokaz: „Poštovanje pred prošlošću i odgovornost pred budućnošću daju životu pravi smjer“. Hvala vam, živjeli!

Preuzvišeni oče biskupe, oci svećenici, časne sestre, drage Hrvatice i Hrvati, dragi prijatelji koji ste danas ovdje sa nama, najtoplije vas pozdravljam. Bleiburg, u to vrijeme posljednji plamen nade i vjere u slobodu i zaštitu, danas je jedan od simbola stradanja hrvatskog naroda i jedan od najstrašnijih zločina protiv čovječnosti. Početak tragedije koji se dogodio prije točno 71 godinu ostat će upamćen kao jedan od najgorih zločina učinjenih po završetku ratnih djelovanja i predaje oružja poražene vojske. Novija povijest ovih prostora zasigurno ne pamti goru odmazdu, progone i ubijanje nedužnih nakon završetka oružanih sukoba. Narod koji ništa nije moglo pokolebati u njegovom naumu da pođe na put u nepoznato, put u tuđinu i neizvjesnost kako bi pronašli spas s nadom i vjerom u zaštitu raznih konvencija od strane civiliziranih vojnih snaga dočekalo je mučenje i ubijanje bez milosti. Do danas nije utvrđena odgovornost za smrt desetina tisuća golorukih i razoružanih hrvatskih vojnika, katolika i muslimana, žena, djece i staraca na blajburškom polju i Križnom putu, kao ni odgovornost za mnoge druge zločine počinjene od strane komunističkog režima. Znam da ništa ne može vratiti živote naših djedova, očeva, majki, braće i sestara mučenih i ubijenih na putu koji je trebao biti put spasa, a pretvorio se u put smrti. Ali ono što možemo i moramo učiniti i ono što dugujemo obiteljima žrtava jednog od najstrašnijih zločina u ovom dijelu svijeta jeste istina, nedvosmislena i jedna istina. Nažalost, konkretni dokazi o počiniteljima ovog zlodjela, kojemu zasigurno nema presedana u povijesti civiliziranih naroda, kroz proteklih pola stoljeća sustavno su brisani. Do početka devedesetih godina blajburški zločin bio je zabranjena tema, spominjanjem ovog zločina riskirali ste slobodu, vi koji ste u borbi za istinu završili u zatvorima bivše države znate kakav je bio odnos prema ovom povijesnom događaju. Danas 71 godinu nepotpuni podaci o broju poginulih, nepoznata i neobilježena mjesta stradanja obiteljima poginulih otvaraju bolne rane. Još uvijek tragamo za kostima onih koji su tada izgubili živote i bez dostojnog ispraćaja ostali zatočeni i izgubljeni u hladnoj zemlji od Hrvatske do Slovenije i Austrije. Bez prave istine o Križnom putu, putu smrti, obitelji nestalih i ubijenih nikada neće imati smiraj, zbog svih njih ovakav zločin ne može se i ne smije zaboraviti. Zato smo danas došli ovdje na mjesto koje je simbol patnji i stradanja hrvatskog naroda kako bismo odali spomen i pijetet svim stradalima i svima onima za koje se ne zna gdje su pokopani. Naša nas vjera uči da oprostimo i molimo za one koji su nas povrijedili na bilo koji način, no bez prilike da se na dostojanstven način na našim ognjištima oprostimo od svojih najmilijih, da njihove kosti položimo u grobnicu kraj koje ćemo se okupiti u molitvi, rane ne mogu zacijeliti, a oprost je teško dati. Zbog toga ne smijemo posustati u traženju istine sve dok počinitelji ovog strašnog zločina ne dobiju ime, a kosti ubijenih svoje posljednje počivalište, sve dok sva stratišta ne budu pronađena i obilježena na primjeren i dostojanstven način, a predugo zaboravljena povijest hrvatskog naroda ne bude objelodanjena. Svaka nedužna žrtva bez obzira na pripadnost bilo kojem narodu, vjerskoj zajednici ili političkom uvjerenju zaslužuje poštovanje i molitvu te ima pravo na povrat vlastitog dostojanstva i časti. Ignoriranje i umanjivanje masovnih zločina neprihvatljivo je u današnjem civiliziranom svijetu, a pravo na dostojanstvenu komemoraciju u čast nevinim žrtvama najmanji je znak pažnje koji smo mi živi dužni pružiti za sve njihove patnje, boli i stradanja. Vjerujem kako ćemo nakon više od pola stoljeća mraka i lažnih istina moći ispisati pravu i potpunu istinu o ovom tragičnom razdoblju zabranjene hrvatske povijesti, okrenuti novu stranicu i nastaviti živjeti, nažalost, s bolnim sjećanjem na naše najmilije umjesto sa njima i sa istinom. Neka se ovo zlo nikada i nikome ne dogodi, pokoj vječni daruj im Gospodine.

Preuzvišeni oče biskupe, dragi prijatelji, a posebno dragi prijatelji iz Bosne i Hercegovine, ali i svih drugih krajeva koji ste se okupili ovdje. Čast mi je da vas mogu pozdraviti u svoje ime, no osobito u ime Hrvatskog sabora koji je napokon opet nakon dugih petnaest godina pokrovitelj na današnjim komemorativnim skupom u Bleiburgu. To sam obećao s ove govornice prije dvije godine, to smo i ostvarili. Okupili smo se danas ovdje kako bismo izrazili sućut tisućama žrtava komunizma koje su ubijene ovdje ili pak odvedene do raznih stratišta po križnim putevima po čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Naravno, svi oni nisu pobijeni ovdje, na ovom polju, ali je ovo mjesto ono koje simbolizira sva ta stratišta, uključujući ona za koja ni do danas nismo saznali, slično kao što Jasenovac simbolizira sva ustaška stratišta. Nedvojbeno je i to nikada nitko neće moći osporiti da su komunisti masovnim ubijanjem pripadnika razoružane vojske, ali i civila, žena i djece nakon završetka rata počinili strašan zločin. Ljudi su ubijani bez prethodnog suđenja, pobacan u jame o kojima je bilo zabranjeno govoriti i pisati sve do pada komunizma i demokratskih promjena. Te ljude je progutao mrak, njihovi najbliži o njima nisu znali ništa i nisu smjeli znati ništa. Nisu znali kakva je sudbina snašla njihove očeve, braću i djecu, još manje gdje su im grobovi, gdje im leže kosti, nisu im čak smjeli niti spominjati da i oni ne bi završili u komunističkim tamnicama. Kako su ispravne riječi evanđelja koje smo danas u euharistiji čuli, da oni koji čine zlo žele mrak i tminu jer na svjetlu njihovi zločini postaju razvidni. Oni koji su u Drugom svjetskom ratu izvojevali pobjedu na strani antifašističke koalicije tu su pobjedu nakon završetka rata nažalost jezivo ukaljali neoprostivim zločinima koje najoštrije osuđujemo i žrtvama kojih se ovdje ne Bleiburgu sa žaljenjem, tugom i najdubljim pijetetom sjećamo. Fašisti, nacisti i ustaše koji su činili zločine tijekom Drugog svjetskog rata za njih su uglavnom kažnjeni u brojnim pravednim ili nepravednim sudskim procesima i te je totalitarne ideologije odavno povijest jasno i nedvosmisleno osudila. Komunistički zločini nad Hrvatima počinjeni nakon završetka rata uopće nikad nisu ni procesuirani ni kažnjeni. Dapače, zločinci su mirno živjeli i uživali velike privilegije. To je ono što boli, to je ono što nas razlikuje od mnogih drugih europskih zemalja i europskih uljudbenih stečevina koji jasno u Rezoluciji skupštine Vijeća Europe još prije deset godina podređuju potrebu za osudom zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima. Upravo se u toj europskoj rezoluciji jasno kaže da je problem u tome što zločini komunizma nisu riješeni, a krivci nisu kažnjeni… a to su ključni uvjeti pomirbe. Naime, pomirbe ne može biti bez istine, a u Hrvatskoj se istina desetljećima skrivala, pa čak je i danas neki još uvijek pokušavaju prikriti ili barem reinterpretirati, odnosno relativizirati zločine jedne strane dok osuđuju zločine druge strane, a zločin i zločinci nemaju stranu, oni su naprosto zlo kakvim god se ideologijama pokušali opravdati i kakvim god se znacima pokušali obilježiti. I nevine žrtve jedne strane nisu manje važne ni manje bolne od nevinih žrtvi druge strane, kako neki pokušavaju i danas u Hrvatskoj prikazivati. Nema smisla govoriti o brojevima onih koji su zvjerski ubijeni na ovom polju i na križnim putevima, a još manje njima licitirati. O tome će valjda jednog dana povjesničari objektivno progovoriti, ali sve što je uistinu važno rekle su svete knjige različitih religija, od Mišne do Kur’ana, koje sve upozoravaju da tko ubije jednog nevinog čovjeka kao da je ubio cijelo čovječanstvo. Treba jasno reći svima onima koji pokušavaju i dan danas prikriti zločine na Bleiburgu i križnim putevima i tvrditi drugačije, naći neka nemušta opravdanja, da mi danas nismo došli na ovo polje izraziti nekakvo navodno žaljenje za NDH, a još manje slaviti i opravdavati ustaške zločine, već isključivo iskazati duboki pijetet prema nevinim žrtvama komunističkih zločina i to je jedina istina ma što oni govorili i ma kako pokušavali nastaviti sa višedesetljetnim nabijanjem kolektivne krivice svim Hrvatima koji nisu bili sudionici ni ustaških ni komunističkih zločina. Jer nijedan zločin ne opravdava drugi zločin. Naprotiv, ti su zločini umjesto da ratne rane zaliječe samo unijeli dodatni razdor i povode za sukobe kojih smo nažalost svjedoci sve do danas. Daj Bože da ti sukobi podijele napokon prestanu. Poštovane gospođe i gospodo, drage prijateljice i prijatelji, danas smo došli ovdje odati počast žrtvama križnih puteva i iskazati svoje neslaganje sa politikom zločina, zločina bez obzira na ideologiju kojim ga se pokušavalo opravdavati, zločina bez obzira na motive kojima ga se gdjegda i danas pokušava umanjiti ili relativizirati. Povijest ne smijemo zaboraviti, ali iz povijesti moramo naučiti da nepravda, mržnja i ubijanje nikada i nigdje nisu ništa dobroga učinili. Moramo se sjećati povijesti i prenositi svojoj djeci istinu o njoj, jer narod koji se ne sjeća svoje povijesti osuđen je da ju ponavlja. No, ostavimo mrtve na miru bez obzira na bol koju su proživljavali njihovi najbliži jer ih nažalost ne možemo vratiti, ali prekinimo napokon sa podjelama i živimo za budućnost naše djece u miru, slobodi i demokraciji. Čuva vas sve dragi Bog i čuvao duše svih onih koje leže ovdje razasute ispod ove zemlje oko nas. Hvala.

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici. Ponovno smo zajedno na ovome polju u kojem nas obuzima osjećaj neizrecivosti. Za ono što ne mogu izreći ljudske riječi, Božja je riječ ipak dovoljno snažna. Svake je godine vremenski odmak od događaja kojih se ovdje spominjemo sve veći, ali otajstvo života, otajstva zla i ljubavi ne ovise o tijeku povijesti i o slijedu vremena. Bog nam je progovorio u čitanju iz Poslanice svetoga Pavla Rimljanima. Progovorio nam je riječima koje padaju na tlo ovoga Bleiburškoga polja: „Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“. Nitko od ljudi ne može obuhvatiti razmjere patnje koja je vodila do ovoga polja i od ovoga polja. Ti događaji i osjećaji koji su sada prošlost, jednom su bili sadašnjost. No, za svako vrijeme vrijedi riječ da sve patnje sadašnjosti nisu ništa prema budućoj slavi. Pred takvim izričajem zastane dah i srce. Za nas vjernike izazov je tim veći, jer moramo pronaći odgovor na pitanje zašto to Bog dopušta i koliko treba strpljenja, da bi se vidjela Božja nagrada za dobro. U najbolnijim trenucima; pred nasiljem koje nadilazi ljudske predodžbe, bez vjere i nade, otvaraju se ponori očaja. U trenucima boli i trpljenja, kao ljudima nade i vjere u ljubav, Bog nam ponavlja da naša vremena nisu podudarna s njegovim vremenom, jer On je svemogući Bog, izvor života i Gospodar svih vremena. Kao kršćani znamo da strpljivost vjernika raste u blizini i prihvaćanju Kristova križa, u času kada je bilo sve dovršeno, kada je Isus zavapio krikom napuštenog. Ako u ljudskoj povijesti tražimo trenutak u kojemu se Boga trebalo vidjeti, a nije ga se moglo vidjeti bez vjere, nade i ljubavi, tada je to razapinjanje i smrt na križu Isusa Nazarećanina. Pravednik je ubijen, a nasilnici slave pobjedu. No, povijest svjedoči da je Raspeti uskrsnuo i uzašao na nebo. S time računamo, kako bismo hrabro ulazili u svaku životnu tamu. U dubini tame, koja nije zadnja slika čovjekove povijesti, nalazi se Bog, milosrdni Otac koji nas zaodijeva svjetlom. Ovih se dana Europa i svijet spominju 70. obljetnice završetka velikih patnja u Drugome svjetskom ratu. Slavi se oslobođenje od ideologija zla koje su na europskom kontinentu sijale mržnju i smrt, izazivale sukobe i podjele među ljudima i narodima te prouzrokovale trpljenja koja se ne mogu mjeriti ljudskim mjerilima. Ta cjelokupna tragedija koja je pogodila Europu tijekom dvadesetog stoljeća obilježena je, kako je istaknuo sveti papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. godine, trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. Dok je 1945. godine za zemlje zapadne Europe nastupilo oslobođenje od totalitarističkih ideologija zla, u Hrvatskoj, kao i u nekim drugim zemljama srednje i istočne Europe, došlo je do zamjene jednoga režima s drugim, jedne totalitarističke vlasti drugom, dotadašnji nacifašizam je zamijenio komunizam. Za razliku od drugih zemalja kojima je završetkom Drugoga svjetskog rata vraćena sloboda i demokracija, osvajanje vlasti od komunističkoga totalitarnog sustava za nas je značilo novi početak progona, zatvora i ubijanja nevinih ljudi; tu su jame i fojbe o kojima se nije smjelo govoriti, zatim sada već poznate i one još nepoznate i neistražene masovne grobnice i grobišta. Progoni i uklanjanje osoba nepodobnih režimu, osobito inteligencije koja nije dijelila marksističku ideologiju, čišćenje prostora od onih koji su bili ili mogli postati prepreka za komunistički režim, drastično uskraćivanje temeljnih čovjekovih prava i gaženje dostojanstva ljudske osobe označilo je, u većemu ili manjemu intenzitetu, razdoblje režima koji se u Hrvatskoj urušio tek 1990. godine. Posebno u nekim dijelovima Hrvatske, kao na primjer u Istri, Hrvatskome Primorju i Dalmaciji, domoljubni antifašistički otpor širokih masa u Drugome svjetskom ratu, koji je zaslužan za oslobađanje nacionalnoga teritorija u tome dijelu hrvatske zemlje, bio je iskorišten i borbom komunista za osvajanje vlasti, kao i za provođenje marksističke revolucije. Puno je primjera da su isti ljudi, posebno katolički svećenici i vjernici laici, tijekom rata trpjeli i bili progonjeni od fašista, a nakon rata od komunista. Rječiti je primjer istarski svećenik blaženi Miroslav Bulešić, mučenik komunizma, ubijen u Lanišću, u Istri, 24. kolovoza 1947. godine. U našoj Domovini, posebno zadnjih godina, ponovno se žele oživjeti sukobi i stare ideološke podjele za koje se vjerovalo da su dijelom prevladane; raspiruje se mržnja, nameće se netrpeljivost i isključivost. Naime, nekima kao da je stalo produbljivati neistine ne bi li se produžio sukob i nasilje iz vremena totalitarizma. Nasuprot domoljubnom antifašističkom otporu iz Drugoga svjetskog rata danas se pojavljuje neka nova ideologija antifašizma s diskursom iz pedesetih godina prošloga stoljeća koju ne nalazimo u suvremenosti drugih europskih zemalja. Izmišljanje neke fašizacije Hrvatske hrani tu ideologiju i daje joj priliku da se njezini promicatelji predstavljaju borcima protiv tih navodnih pojava, skrivajući pravu narav svoga djelovanja i ne dopuštajući da hrvatsko društvo raste u slobodi, zajedništvu i suživotu, u čežnji za napretkom, pravednošću i mirom, u otklonjenosti od svakoga totalitarizma. Za suvremen, miran i skladan razvoj hrvatskoga društva potreban je odmak i otklon od ideologija zla dvadesetog stoljeća: fašizma, nacizma i komunizma. Pustimo povijest povjesničarima bez straha pred istinom jer ideologije se boje istine i štite se propagandom laži. Ne dopustimo ni da sjeme novih ideologija antifašizma i antikomunizma unosi nove stare podjele u našu svakidašnjicu. Kao vjernici pozvani smo, u vjernosti Evanđelju, davati svjedočanstvo uvijek novog načina zajedništva. Spominjemo se završetka neizrecivih patnja u Drugome svjetskom ratu, ali one za mnoge nisu prestale završetkom ratnih operacija. „Mjesec svibanj 1945. godine u Hrvatskoj se posebno pamti kao mjesec strašnih pokolja zarobljenih vojnika i civilnog pučanstva izručenih jugoslavenskoj vojsci od zapadnih Saveznika. Spomen toga stradanja vezan je posebno uz Bleiburg i uz Križni put“ (Pismo HBK o pedesetoj godišnjici završetka Drugog svjetskog rata, Zagreb, 1. svibnja 1995.). Danas smo se okupili na ovome polju gdje je, nakon završetka Drugoga svjetskog rata, prije 70 godina, 15. svibnja 1945. godine, započela Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda, taj zločin protiv čovječnosti što ga je sustavno izvršila jugoslavenska vojska pod znakom crvene zvijezde petokrake. Na ovom polju počeo je Križni put koji je nastavljen u kolonama smrti, u neistraženim jamama i zloglasnim logorima; sve bez sudova, svjedoka i presuda, s ciljem da se žrtvama zatre svaki spomen i trag groba. O svemu se tome, od 1945. tijekom narednih 45 godina sve do demokratskih promjena u nas, nije smjelo ni govoriti, ni pisati. Strogo je određena damnatio memoriae – osuda na zaborav. Bleiburg je sve do pada komunističkoga režima ostao mjestom gdje se ipak moglo progovoriti o žrtvama i organizirati spomen na taj sustavni masovni pokolj Hrvata i pripadnika drugih naroda koji je počeo na ovome polju, a nastavljen je na raznim poznatim i još nepoznatim stratištima od Slovenije do Vukovara i Dubrovnika te još dalje. Stoga blajburško okupljanje i blajburški spomen ima posebno značenje i danas. Ono nam je i svjedok jednog vremena koje je nametalo šutnju, zatiralo pamćenje, širilo strah i kažnjavalo spomen. Bleiburg i danas svjedoči o strahu koji se uvukao i proširio. Bojali su se mnogi, a čini se najviše naredbodavci i izvršitelji strašnih zločina. Zato je bilo uvedeno korjenito brisanje sjećanja i širenje laži sustavnom propagandom. A Isus nam poručuje: „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32). Na ovome mjestu kao zagrebački nadbiskup postavljam pitanja: Bojimo li se istine? Vladaju li u Hrvatskoj snage koje ne žele da istina dođe na vidjelo? Kako inače objasniti nemar državnih institucija da se dođe do koliko je moguće potpunije istine o svim žrtvama rata i poraća, da se ispitaju sve jame, masovne grobnice i stratišta, da ih se dolično označi, da se svim žrtvama, bez obzira kojem narodu ili vjeroispovijesti pripadaju, te bez obzira na kojoj su strani ili bez strane pale, zagarantira principijelan pijetet? Potrebno je da se, koliko je moguće, popišu sve žrtve totalitarističkih ideologija zla, bez straha od istine na kojoj je strani bio veći broj stradalih. U našoj zemlji, natopljenoj krvlju, važno je tražiti istinu da ne bismo ostali zatvoreni u prošlost i stalno bili izlagani potpirivanju mržnje kojom se hrane ideologije zla. Očekujemo da se hrvatske institucije i pojedinci koji bi mogli tome pridonijeti zauzmu za sustavno iznošenje istine. Istina će nedvojbeno otkriti posljedice zločina, ali će dopustiti i da progovori nada, bez koje je budućnost zatvorena. Naše suvremeno polazište ne smije biti u ideološkim sukobima Drugoga svjetskog rata, jer su ti sukobi porazili jednu vrstu nečovječnih ideologija, ali su za našu Domovinu ostavili na životu drugu vrstu nečovječne ideologije. Nama je uporište mlađe i čvršće, u vrjednotama demokracije i zajedništva koje se živjelo i očitovalo u obrani Hrvatske u Domovinskome ratu. Draga braćo i sestre, ovo polje uvijek može biti ispunjeno novim pitanjima, nerazumijevanjem, žalošću i sukobima. Ovo polje može biti promatrano i kao polje hrvatske, i ne samo hrvatske, boli i očaja. Ali danas vas pozivam da to isto polje gledamo vjerničkim srcem. Ovdje, gdje je smrt ostavila duboke tragove, pred nama je rječita poruka nade. Takvim je ovo polje postalo od onoga trenutka kada se mnoštvo ovdje okupljeno nadalo ljudskom nadom da će biti zaštićeno. Ono je to i sada kada znamo da se ljudska nada slomila u patnji i križu. No, time nije nestala nada jer ona, prosvijetljena Kristovom žrtvom, govori o Božjoj objavi u tom istom trpljenju i o Božjem milosrđu. Čovjek koji je prihvatio grijehe narušio je ljubav prema Bogu Stvoritelju, prema bližnjemu, prema društvenim odnosima i prema stvorenomu svijetu. Grijeh razara unutarnji smisao božjega dara i proširuje prostore sebičnosti, mržnje i zla. Božje, pak, milosrđe način je na koji nam Bog ide ususret, na koji nas prihvaća, način na koji nam otvara srce nadi da smo svi od Boga voljeni zauvijek, bez obzira na naše grijehe. S ovoga polja, obilježenog hrvatskim križevima i križanjima, naš je pogled uprt prema Kristovu križu i ispunjen nadom u Božje milosrđe. Uprimo sada pogled i u našeg blaženika kardinala Alojzija Stepinca te poslušajmo njegov snažan poziv na opraštanje i pomirenje koje je potvrdio svojim mučeničkim životom i smrću. A oprostiti i pomiriti se, kaže Sveti papa Ivan Pavao II, znači očistiti sjećanja od mržnje, zavade, želje za osvetom; znači priznati bratom čak i onoga koji nam je nanio zlo, znači ne dopustiti da nas pobjedi zlo nego zlo svladati dobrim. Braćo i sestre, kao vjernici pokretani Duhom svetim, trpimo sadašnjost, ne želimo se zaustavljati na zlu koje vidimo i koje nas želi zarobiti. Jedan je pogled otvoren kristovoj novosti koja obnavlja čovjeka. Otvorimo se boljoj budućnosti, slijedeći Krista koji od nas traži da opraštamo i tražimo oprost. To je put obnove hrvatskoga zajedništva. To je put obnove Hrvatske. Dragi vjernici, ovo je polje hrvatske nade jer je u žrtvi nedužnih ostala živjeti čežnja za slobodom i molitvom za dobro. Vračajući se danas prema Hrvatskoj tragovima križnoga puta molimo za sve poginule i zahvalimo za živote koji su završavali ovdje na zemlji, s molitvom na usnama. Nedužno stradali uvijek su sjeme nove snage i zajedništva. S apostolom Pavlom gledamo trpljenja ljudi u prošlom i sadašnjem vremenu, posebno ona koja su nam bliska, koja obilježuju naše živote te u njima čujemo poglavito javljanje novoga života i poziv na hrvatsko zajedništvo. Zato je pred nama danas čudesna slika povijesti koja, putem trpljenja i nade, padova i pobjeda, ide prema cilju svojega ispunjenja. Sve zadobiva smisao te su u svojoj prolaznosti svi povijesni događaji viđeni kao velika cjelina protegnuta prema rađanju novoga svijeta. To rađanje ne ovisi o ljudskoj nestrpljivosti nego se događa po božjem milosrđu. S pouzdanjem u njega naše je iščekivanje ispunjeno sigurnošću da nas Bog prati, čeka i ljubi. Dragi vjernici, nismo ovamo došli nošeni zlom, strahom i progonstvom. Nismo vođeni političkim motivima nego smo tu kao djeca istoga milosrdnoga oca koji nas je potaknuo na zajedništvo, na molitvu u radosti što smrt nema za nju riječ, na istinu koja odjekuje u našoj čežnji za onim vrijednostima koje nadilaze prolaznost. Danas se nismo došli vratiti u prošlost i ostati u njoj nego moliti za našu domovinu Hrvatsku, za naše obitelji, za našu djecu i mlade. Samo tako ćemo biti osjetljivi u zauzetosti za istinu koja oslobađa. I ovdje zazivamo zagovor blaženoga Alojzija Stepinca, pastira koji je podnio žrtvu za svoje udareno stado i neslogu naroda. Čovjeka nade koji je u svome zalaganju za dobro bio nošen budućom nebeskom slavom i u njezinu je svjetlu čitao povijest. Blažena Djevice Marijo, kraljice Hrvata i svih naroda svijeta, moli za nas i s nama za spokoj svih nevino stradalih. Amen.

Poštovani puče hrvatski, Hrvatice i Hrvati. 70. je ovo obljetnica Bleiburga i Križnoga puta. Sveto je ovo tlo na kojem danas molimo i zahvaljujemo za žrtvu, koje su naši djedovi, majke i očevi, stričevi i ujaci, sinovi roda hrvatskog prinjeli na oltar hrvatske slobode. Pozdravljam vas u ime Počasnog bleiburškog voda koji mi je ukazao čast obratiti vam se ovdje kao jedan od hrvatskih branitelja Domovinskog rata u kojem smo stvorili demokratsku i neovisnu Hrvatsku državu i time sve žrtve pale na tom stoljetnom putu učinili besmrtnima. Pozdravljam duhovne oce, na čelu s uzoritim kardinalom Josipom Bozanićem, nadbiskupom zagrebačkim. Današnja komemoracija održava se pod visokim pokroviteljstvom predsjednice RH, gospođe Kolinde Grabar Kitarović i člana predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, gospodina Dragana Čovića. Prije dva dana predsjednica RH osobno je bila ovdje, pomolila se Bogu za žrtve i zapalila svijeću, a danas je ovdje njena posebna izaslanica gospođa Bruna Esih koju sa osobitim zadovoljstvom pozdravljam. Pozdravljam člana predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda gospodina Dragana Čovića. Pozdravljam muftiju zagrebačkog Aziza ef. Hasanovića, predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj. Ljubav je početak svega. Ljubav je pobjednica. Rodila nas je ljubav naših majki i očeva. Samo ljubav i vjera daje snagu oduprijeti se zlu. Zlo se ovdje u Bleiburgu i na Križnim putevima prije sedamdeset godina prikazala krvavih ruku, s mržnjom koja uništava život. Zlo to bijaše zaogrnuto komunističko-staljinističkom ideologijom. Sljedbenici tog zla, od Sibira 30.-ih godina prošloga stoljeća, Holodomora u Ukrajini pa preko Katinske šume, Crvenih što?, Golog otoka i mnogih drugih mučilišta, ubiše preko 100 milijuna ljudi. Pakt između Hitlera i Staljina potpisan je kolovoza 1938. godine. Pakt je to dvije ideologije zla 20. stoljeća. Staljinova komiterna škola odgojila je niz diktatora koji su svojim djelima povijest učinili još krvavijom te nadišli i samog Staljina. NKVD-ov čovjek za likvidacije trockista u Štanjolskoj, komunistički vođa Josip Broz osobno je zapovjedio pokolj Hrvata na Bleiburgu, Teznom, Hudo jami, cijelom Križnom putu. Po riječima Đilasa, okrutnost pokolja nad Hrvatima nije poznata u europskoj civilizaciji dok Ranković svjedoči da je komunistička Jugoslavija do 1951. godine likvidirala 568000 narodnih neprijatelja. Zvijezda petokraka, simbol komunističke Jugoslavije i nakon pada Berlinskog zida, simbola komunističkih diktatura, 1990. godine krenula je ponovno spriječiti demokratske procese i obraniti krvavu jugoslavensku tvorevinu, pritom otvoreno surađujuči s četničkom kokardom. Jedni, gradeći Veliku Srbiju, a drugi spašavajući Jugoslaviju, a obadvoji paleći, pljačkajući Hrvatsku i ubijajući Hrvate. No, suprotstavila im se ljubav i žrtva hrvatskog branitelja prema svom narodu, prema svom domu, prema slobodi koju je zapadna civilizacija utkala u moderne i prosperitetne demokratske države. Prvi predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman znao je dobro ideologiju tog zla. Znao je dobro da hrvatski narod svoju opstojnost može sačuvati samo u demokratskoj, slobodnoj hrvatskoj državi, članici suvremene ujedinjene Europe, dijeleći odgovornost za čovječanstvo kroz NATO savez. Nismo uspjeli istražiti i prebrojiti sve žrtve Bleiburga i Križnoga puta, a stigle su nove Domovinskog rata. Tražeći i jedne i druge da im se poklonimo i nikad ih ne zaboravimo. No zlo se opet ne ?. Nova ofenziva nazvana detuđmanizacija pokušavaju spriječiti ulazak Hrvatske u Europu i NATO. Vještinom medijskih i inih manipulacija koje su izučavali u ? akademiji uspijevaju doći na vlast. Dobrobit naroda nikada nije bio smisao njihove vlasti. Danas je odlazak iz Hrvatske put koji nam sugeriraju. Izbor hrvatske predsjednice gospođe Kolinde Grabara Kitarović jasan je znak neprihvaćanja tog puta. Stojimo ovdje na ovom svetom tlu u spomen žrtvama Bleiburga i Križnoga puta poput Mojsija na brdu Sinaju pred gorućim grmom. Stojimo izute obuće u poklonstvenu stavu bez ikakvog unutarnjeg nagona za osvetom, ali da s moralnom i domoljubnom sviješću, s nacionalnom i političkom odgovornošću poput Mojsija kojem je svemogući dao nalog da izvede izabrani narod iz egipatskog ropstva i mi na svjetlo dana iznesemo istinu o masovnoj agoniji hrvatskog naroda. Stoga, hrvatski narode, mi moramo u punini živjeti demokraciju, biti odgovorni prema sebi i svojoj državi, birati svoju vlast, a demokratski izabrani predstavnici naroda moraju, kako nas uči naša drevna Dubrovačka republika, zaboraviti osobne interese, a brinuti se za javne. Pred nama stoje novi izazovi, nove kušnje. No nikad, naša vjera u Boga, ljubav prema obitelji, bratu svom, narodu svom i državi svojoj Hrvatskoj nesmije usahnuti. Neka Bog blagoslovi sve nas i cijeli naš hrvatski narod. Živjeli.

Oče kardinale, oci svečenici, poštovana muftijo, poštovane dame i gospodo, drage Hrvatice i Hrvati, dragi prijatelji koji ste u ovom trenutku s nama, a na osobit način dragi branitelji koji ste ovdje s nama. Pozdravljam vas kao član predsjedništva BiH i u ime Hrvatskog narodnog sabora BiH na današnjoj 70. Obljetnici Bleiburške tragedije i krvavog Križnog puta hrvatskog naroda. Prije točno 70 godina upravo na ovom mjestu gdje danas stojimo, kada je 2. Svjetski rat završen proglašenjem Dana pobjede 9. Svibnja počeo je rat poslije rata. Na desetine je tisuća hrvatskih vojnika koji su položili oružje i predali se, bez suđenja i milosti, mučeno i ubijeno. I žene i djeca, stari i nemoćni nisu ostali pošteđeni. Konačan broj žrtava, kako u ratu tako i u poraću nije povijesno ni istražen ni ustanovljen. Ne zna se za sva stratišta kuda je prošao Križni put zarobljenih u poznatim četveroredima. Međutim, ono što se sa sigurnošću zna, najveći broj žrtava je bila hrvatska mladost u svojim ranim dvadesetim godinama čime je tragedija Bleiburga i Križnog puta za naš narod time još i veća. Skoro da i nema u hrvatskom narodu uže ili šire obitelji da je tragedija Bleburga ili Križnog puta, ili neka slična, nije pogodila. Kroz dugih pet desetljeća komunističke represije Bleiburg i Križni put je bilo zabranjeno spominjati i o tom počinjenom zločinu nije se smjelo govoriti. Na Bleiburg se križem dolazilo. Zbog spominjanja Bleiburga se završavalo na dugogodišnjim robijama po komunističkim kazamatima. Iako je u domovini bio prisilni muk naša emigracija, hrabri ljudi koji su preživjeli pokolj i poslije izbjegli sa svojim ognjišta kako bi sačuvali svoj život, i živote svojih bližnjih, pisanom su živom riječi svojih osobnih svjedočanstava čuvali spomen na ovo mjesto. (Ne?)zapamčeni pokolj i bitku vodili za istinu o njemu. Konačno, dolaskom slobode devedesetih godina hrvatski puk je pohrlio prema ovom mjestu, potomci ubijenih su odlučili učiniti sve  da se sazna sudbina njihovih najmilijih i da dostojno obilježe mjesto njihovog posljednjeg počivališta kako bi napokon dobili ono najmanje ljudsko, a to je da iz tamnog obzorja zabranjenog konačno ostvare elementarno ljudsko pravo, pridržano civilizacijskom poretku: ime i prezime, grob i mjesto memorije. Na žalost, svi smo svjesni činjenica da to nije išlo tako lako te da čak i sada ne ide onim čestitim, civilizacijskim putem. Naviknuti na ideologizirana objašnjenja nisu svi spremni na suočavanje s Bleiburgom. Nijekanje neće polučiti čestiti odnos u uljudbi? koja dobrim dijelom itekako ima veze s ovim mjestom na kojem u 70. obljetnici stojimo. Danas smo svi skupa odlučili svojim dolaskom odati svoje poštovanje i pijetet žrtvi naših djedova, otaca, muževa, naših majki, braće i sestara. Došli smo na Bleiburg istini pogledati u oči, suočiti se s njom, jer tako stoji napisano: samo će nas istina osloboditi. Samo tako istinski slobodni spoznajemo da je svaka žrtva – žrtva, i svaka, bez obzira gdje je učinjena, na jedan osobit način traži svoju zadovoljštinu. Moramo početi ? da žrtva nema narodnost, nema spol, nema vjersku pripadnost, nema rasu niti dob. Ona je jednostavno žrtva i jednostavno samo želi čistu istinu o sebi. I sam je rat, iako najniži oblik komunikacije među ljudima, ima svoje konvencije i propise i moraju ih se držati i najljući neprijatelji. A i ovdje su na Bleiburgu i na Križnom putu hrvatskoga naroda zaboravljene i prekršene sve ratne konvencije i svi civilizacijski propisi. Činjenice se moraju istražiti kako bismo prevrnuli ovu stranicu povijesti ispisanom krvlju, kako ovdje na Bleiburgu i na Križnom putu tako i na svim drugim neštomološkim? mjestima naše povijesti. Europa je 2006. godine svojom Rezolucijom osudila komunističke zločine i zatražila istragu do istine. Osudila je masovno kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih režima, izrazila sućut, razumijevanje i priznavanje žrtve svih strašnih komunističkih zločina te ohrabrila povjesničare diljem svijeta da nastave svoja istraživanja usmjerena prema određivanju i objektivnoj provjeri povijesnih činjenica. Moj dolazak ovdje na Bleiburg i ovo slovo kojim se obraćam svim žrtvama Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda, svima vama ovdje na Bleiburgu kao i svima vama koji nas pratite putem sredstava javnog priopćavanja je upravo ta potraga za izgubljenom i zaboravljenom istinom, zabranjenom istinom. Istina o žrtvi na ovom mjestu i o zločinu na njemu ista je i za žrtve na svakom drugom mjestu i za svaki drugi zločin i ta će nas istina ne samo osloboditi, kako naglasih, već i voditi iskreno u suživotu i pomirenju. A samo su to preduvjeti za iskrenu i izvjesnu budućnost. Prava istina iskorak je koji toliko želimo i sve ove godine čekamo. U tom smislu je Hrvatski narodni sabor BiH pokrovitelj ovogodišnje jubilarne komemoracije ovdje na Bleiburgu i u ime svih nas zahvaljujem i čestitam Počasnom bleiburškom vodu koji je sve ove godine brinuo o ovom za nas posebnom i povijesnom mjestu i koji je zadnjih godina uz velike poteškoće ovom mjestu našeg kulta i pijeteta dali dostojan i čestit izgled. Tu sagledavamo naš Bleiburg i sve naše Križne puteve. Tome smo se došli pokloniti, izreći svoje duboko poštovanje, zapaliti svijeće i moliti sa svima vama za njihov vječni mir. Pokoj vječni daruj im gospodine. Svako vam dobro i živjeli.

Vrlo štovani zagrebački nadbiskupe, kardinalu Josipe Bozanić, cijenjena izaslanice naše predsjednice, poštovani članu predsjedništva BiH, kao i predsjedniče Federacije BiH, cijenjeni saborski zastupnici, cijenjeni gradolnačelnici i župani, dragi naši heroji Domovinskog rata, sve vas srdačno pozdravljam danas ovdje na ovom simbolu stradanja naših naroda. Danas se na ovom mjestu prisjećamo onih koji su prije 70 godina skonačali svoj životni put tražeći spasa i priliku za opstanak. Naša kultura nam ne dozvoljava da se ne prisjetimo i svih žrtava jer mnogi životi su izgubljeni ili, bolje rečeno, oduzeti u vihoru ludila zvanog 2. svjetski rat. Ova po čovječanstvo jedna od najmračnijih pojava ostavila je trajne ožiljke koji bi trebali služiti i kao opomena i kao podsjetnik na pogubnost koju sa sobom rat nosi. Bleiburg, a i brojna druga stratišta su mjesta koja upozoravaju ne samo običan puk već i one koji puk vode. Znamo da je na ovom mjestu, ali i mnogim drugima dogovor malog broja vodećih ljudi doveo do desetaka tisuća žrtava. Povijest je dobro poznata i ovo nije izoliran slučaj iako je po narod jedan od najbolnijih, ali je glavno pitanje da li smo prihvatili, shvatili i usvojili poruku. Svijet je i danas u krizi, odnosi nisu na zavidnoj razini, svjedočimo napetostima diljem zemaljske kugle, brojne su nesuglasice, brojne su prijetnje, brojni su konflikti i danas, kao i onda, označavaju se cijele grupe ljudi po jednoj odrednici bilo nacionalnoj, etničkoj, ideološkoj, ali sve češće i vjerskoj. Bojazan je sve veća da se stvaraju preduvjeti za ružna događanja širih razmjera kojima je čovječanstvo svjedočilo. Nas i danas Bleiburg opominje. Opominje nas i Srebrenica. Opominje nas i Jazovka, opominje nas i Vukovar. Opominju nas sva stratišta jer je svima jedno zajedničko – najveći broj onih koji su svoje posljednje počivalište našli u njima je nevino i ubijeno na pravdi Boga. Ne zaboravimo da je rat upravo to – oduzimatelj ponajviše nevinih ljudskih života, a najmanje života onih koji su za njega i odgovorno. Zato je velika odgovornost na svima nama, i prisutnima i odsutnima, jer su nas njome zadužile naše žrtve da se nikome i nigdje ne dogodi ovakvo stradanje. Ne zapadajmo u zamku bezdušnosti kao što su to drugi učinili dozvolivši da im vrijednost žrtve određuje počinitelj zločina, tj. Da žrtvu promatraju i vrednuju s obzirom na to tko je zločin počinio. Za nas žrtva mora biti žrtva kao što je uvijek bila i prema njoj se moramo odnositi s najvećim pijetetom. Prava veličina jednog naroda leži upravo u snazi da nikad ne zaboravi, a da se ne osvećuje. Da je jači, a da ne napada, već da pomaže i da štiti. Stoga, prisjetimo se molitve naših najmilijih koji su izgubili svoje živote, molimo uzvišenog Boga da podari mudrost i snage onima koji odlučuju u iznalaženju miroljubivih rješenja kako nevini ne bi više silom prilika stradali. Molimo Uzvišenog da i nama udijeli snage kako na zločin nikada zločinom ne bismo odgovorili jer time bismo postali isti kao i njihovi počinitelji. Onaj tko ubije jednoga čovjeka na pravdi Boga kao da je ubio cijeli svijet, poručuje Kuran s čijom porukom i molitvom želim završiti.

Oče biskupe, poštovani hodočasnici koji ste došli na ovo polje, drage Hrvatice i Hrvati diljem svijeta, koji u ovoj komemoraciji sudjelujete putem medija. Nalazimo se na mjestu trajne uspomene na najveću hrvatsku tragediju. Okupila nas je ljubav za Hrvatsku i hrvatski rod. Okupila nas je molitva i sjećanje na žrtvu. Okupilo nas je mjesto na kojem se hrvatskoj žrtvi odavao spomen i kada se o njoj u Hrvatskoj nije smjelo govoriti, kada je na nju stavljen teret šutnje. Mnogi misle da smo zbog ovakvih okupljanja zarobljenici prošlosti, da smo izgubili dodir sa stvarnošću i njezinim problemima. Reći će kako opet kopamo po Bleiburgu i Jazovki, po hudim jamama i drugim stratištima, da ništa drugo i ne radimo nego tražimo prikrivena grobišta i kosti žrtava koje izniču iz zemlje i koje traže da se u njihovo ime govori istina o strašnom zločinu. Odavde, gdje je mnoštvo koje je hrlilo Zapadu zastalo i vraćeno, izručeno na milost i nemilost jednoj mržnji, trag je zločina od Maribora, Zagreba, Požege, Mostara i Skoplja do mnogih drugih znanih i neznanih mjesta i stratišta. Teror jugo-komunizma, montirani sudski procesi i podmukla smaknuća nisu prestala do kasnih 80-ih godina. Pravdajući svoj zločin, govorili su: „oni su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela“. Povijest im je odgovorila, kako prije dvije godine, s ove govornice reče jedan prijatelj: „Oni nikada neće umrijeti, a Jugoslavija nikada više neće živjeti“! Ima i onih, pa čak i među najvišim državnim dužnosnicima, koji još uvijek slave zločinačku zvijezdu petokraku. Ne možemo se ne upitati danas i ovdje zar se ti ljudi ne sjećaju devedesetprve, zar su zaboravili pod kojim su znakom počinjeni pokolji u Borovu selu, Škabrnji, i Vukovaru… Nije li samo Vukovar dovoljan da taj znak zauvijek ostane u hrvatskoj memoriji kao znak najvećeg zla?! Zašto stojimo ovdje na ovom polju punom bolnih uspomena? Da se tragedija ne ponovi, da naše iluzije ne pobjede naše interese, da ova žrtva dobije svoje mjesto u nacionalnoj svijesti, svoje značenje i svoj smisao: da ljubav za Hrvatsku u Hrvatskoj bude vrijednost po kojoj se mjerimo. Hrvatski narod ima obvezu istrage i procesuiranja zločina počinjenih na Bleiburgu, Jasenovcu i Križnom putu. Mi, nažalost, ni danas ne znamo koliki je broj žrtava Križnog puta. Govori se o približno dvije stotine tisuća ubijenih Hrvata od Bleiburga, preko Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, do zadnjih ishodišta Križnog puta na jugu Srbije i Makedonije. Zar nije minimalni povijesno-civilizacijski doseg utvrditi točan broj žrtava Križnog puta kako se više ne bi mogao ni umanjivati niti preuveličavati. Čak su i zemlje tzv. tvrdog komunizma odavna uredile i obilježile grobišta i grobove bez obzira na vojnu pripadnost, jer svaka žrtva, svaki poginuli ili umrli ima na to pravo, a živi imaju pravo i mogućnost žalovanja i sjećanja na žrtve. Nažalost, iskrivljena nacionalna svijest i ideološka obojenost glede žrtava općenito dovela je do toga da je Hrvatski Sabor pod vlašću političke opcije koja je na razne načine nasljednica komunističke partije, uskratio pokroviteljstvo Komemoracije u Bleiburgu. Imamo i primjera drugačijega odnosa prema žrtvama. Evo, mi smo u našemu Dugopolju, koje je pretrpjelo strahovite žrtve u Drugom svjetskom ratu, ponosni što smo zajedno sa svim mještanima podigli zajedničko spomen obilježje pod znakom križa, simbola patnje i novoga života, sa 445 imena stradalih Dugopoljaca sviju vojski i civila. Jer znamo da nas samo Istina oslobađa! Naša je obveza provesti u djelo Deklaraciju Europskog parlamenta o osudi komunističkih zločina, kao i Rezoluciju o osudi drugih totalitarističkih režima: nacizma i fašizma. Nemamo pravo iznevjeriti viziju pomirbe Hrvata, viziju oca moderne Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, koji je rano spoznao kobni usud hrvatskih podjela i kao temelj vječne Hrvatske postavio nacionalnu pomirbu. To nije samo pitanje nacionalnoga već općeljudskoga i Božjega nauka, za što se zalažu sve pozitivne vjere i učenja. Pogubnost hrvatske političke podijeljenosti dovela nas je u povijesti do nenadoknadivih demografskih gubitaka od kojih se kao narod ni danas nismo oporavili. Aktualna vlast svojim postupcima, novim ideološkim podjelama i starim ekonomskim zabludama zamagljuje tešku gospodarsku, socijalnu i demografsku stvarnost nacije, izazivajući tako novi egzodus desetaka tisuća naših sugrađana. Naš odgovor na takve prijetnje mora biti – nova nacionalna pomirba i hrvatska sloga. Mi nismo zarobljenici prošlosti. Mi Hrvati smo narod nade (kako nas nazva blago pokojni, sveti Ivan Pavao II). Ponosni na svoju višestoljetnu povijest; ponosni na svoju kulturu; ponosni na svoje hrvatske velikane; ponosni što smo Hrvati! U našim mislima i srcima čuvamo uspomenu na sve hrvatske branitelje koji su nam žrtvom omogućili da se možemo i smijemo sjećati, da možemo i smijemo biti Hrvati na zemlji hrvatskoj, na zemlji krvlju i suzama natopljenoj, na zemlji, od sviju na svijetu, najljepšoj. Uz želju za sretan povratak vašim obiteljima, pozdravljam vas riječima pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana: „Neka nam živi jedina i vječna Hrvatska“!

Hvala. Uvažene dame i gospodo, poštovani organizatori blajburške komemoracije, predstavnici počasnog blajburškog voda, preuzvišeni oče biskupe, oci svećenici, svi vi čije su misli uz žrtve blajburške tragedije i križnih putova našeg naroda kroz povijest. Srdačno vas pozdravljam u ime Hrvatskog narodnog sabora BiH i Doma naroda parlamentarne skupštine BiH. Okupljeni ovdje na blajburškom polju, sada već tradicionalno vraćamo misli i sjećanja 69 godina unazad. Pokušavamo zamisliti kakvu patnju su prošle žrtve ovog krvavog križnog puta i kakva mržnja prema Bogu i čovjeku je trebala postojati da se osmisli i provede ovakav zločin. Pokušaji sustavnog negiranja i zatiranja sjećanja na ovaj strašni događaj nije uspio. Obitelji žrtava, vjerske institucije, povjesničari i svi ljudi dobre volje kroz prošla desetljeća slagali su mozaik križnog puta kako bi se otrgao od zaborava, u povijesti realno prikazao, a obiteljima omogućio olakšanje u spoznaji što se stvarno dogodilo njihovim najmilijima koje godinama nisu ni smjeli spominjati. Mi koji smo ožalošćeni, a vjerujemo, moramo ustrajati da se rasvijetli svaki detalj užasnog zločina kako se više nikada i nigdje ne bi ponovio, a to je i način da naši pokojni čijim sjenama se klanjamo i za njih molimo mogu počivati u miru. Pozdravljajući vas u ime institucija BiH i hrvatskog naroda u ovim trenucima sjećanja moramo naglasiti koliko je i danas nepravedan i težak politički položaj našeg naroda u BiH. Naglašavamo naše ustrajno zalaganje i političku borbu za ustavnu jednakopravnost hrvatskog sa druga dva konstitutivna naroda u BiH. Svjesni da je to jedini način osiguranja trajnog mira i prosperiteta, kako za BiH, tako i za cijeli region. Poštovani i dragi prijatelji, upravo žrtve bleiburškog križnog puta, kao i Domovinskog rata, i uznička iskušenja mnoge naše braće i sestara kroz povijest, dovoljno su snažan motiv i obaveza da ne smijemo posustati u ovoj borbi za očuvanje slobode, kako bi naša djeca mogla ponosno hodati našom napaćenom zemljom. Zavjete koje dajemo uz komemoraciju prisjećanja na najviše sinove našeg naroda neka budu i naša molitva dragom Bogu da nam podari snage, mudrosti i odlučnosti u očuvanju svih vrijednosti za koje su se žrtvovali. Počivali u miru božjem.

Preuzvišeni oče biskupe, dragi prijatelji, nadao sam se da ću vas moći pozdraviti u ime Hrvatskog sabora. Nažalost, trenutačno vladajući nisu prihvatili naš prijedlog da Sabor bude pokrovitelj ovog događaja. Tako da vas mogu samo pozdraviti u svoje vlastito ime, u ime HDZ-a. Naravno možemo se svi pitati zašto je tome tako, kome smeta obilježavanje jednog neviđenog zločina, zločina u kojem su pobijeni žena, djeca, razoružani ljudi, bez ikakvog suda. Kome to može smetati, kome smeta što ovdje leži nekoliko desetaka tisuća ljudi, kojima se ni groba ne zna. Ne samo ovdje nego i u Dravogradu, Mariboru, na devet stotina mjesta po Hrvatskoj, ljudi čije su majke, očevi, djeca ih čekali nikad nisu doznali gdje njihovi najbliži leže. Ljudi kojima i danas njihovi unuci ne znaju gdje leže. Kome to može smetati, zar onima koji se kunu u europske vrijednosti? A što su to europske vrijednosti? Europske vrijednosti su također i osuda komunističkih zločina, što je Europa jasno rekla. I te zločine je i Europa i mi moramo osuditi, ne amo zbog prošlosti, nego zbog mladih naraštaja, zbog onih koji ne smiju biti odgajani na laži, na neistini i na prešućivanju istine, jer oni koji su odgojeni na neistini nemaju budućnosti. Istina je jamstvo da se Hrvatima strašna povijest i zločini koji su se dogodili ovdje nikad više neće dogoditi. Europska vrijednost je i to da se traži odati počast žrtvama zločina i traži osudu počinitelja zločina, jer samo to može biti osnovica i temelj pomirenja. Pomirenja ne može biti bez istine. Dragi prijatelji,, mi smo se ovdje okupili i to treba jasno reći svima onima koji napadaju ova okupljanja. Mi smo se okupili ne zbog mržnje prema nikome, pa niti prema onima koji su učinili ove strašne zločine. Mi smo se ovdje okupili zbog ljubavi, mi smo se okupili zbog ljubavi prema svima onima koji su nevini bili ovdje ubijeni, ubijeni samo zato što su drugačije mislili nego njihovi ubojice, ubijeni samo zato što su voljeli Hrvatsku. Mi smo se ovdje okupili zbog onih koji su umirali sa imenom Hrvatske na svojim ustima i sa hrvatskom u srcu. Mi smo se ovdje okupili zbog ljubavi prema Hrvatskoj. Dragi prijatelji, zbog te ljubavi i tu ljubav mi moramo stalno čuvati u svojim srcima. Neka vas čuva dragi Bog, i dragi Bog čuvao našu jedinu i voljenu Hrvatsku.

Prvo se želim zahvaliti organizatorima što su mi i 2014. godine pružili mogućnost da vam se obratim. Nipošto ne smatram da je to samo po sebi razumljivo, te sam potpuno svjesna časti kao nehrvatica da govorim ovdje na središnjem spomen mjestu stradanja hrvatskoga naroda. Kada je u svibnju 1945. godine oružje konačno utihnulo i kada su oni koji su preživjeli dugogodišnji rat pomislili da su na sigurnom na ovom polju na kojemu se sada nalazimo zatekla ih je stravična smrt. Pobješnjela soldateska takozvanog maršala Tita nije pravila razlike između Hrvata i Srba, staroaustrijanaca i Slovenaca, već je zvjerski pobila sve koji se nisu uklapali u njihov koncept novog komunističkog poretka. Tek sam nedavno imala mogućnost posjetiti rudarske iskopine Hudine jame, premda je ono što tamo možete vidjeti šokantno, ipak je znak d zločini Titovih partizana sve više dolaze na vidjelo i što je još puno važnije da se više ne mogu nijekati. Nitko više ne može osporiti da se europska polja smrti nalaze u državama koje su nastale raspadom Titove Jugoslavije. Isto tako se čak i ovdje u Koruškoj još uvijek pronalaze posmrtni ostaci žrtava. Ako austrijska savezna vlada već sama ništa ne poduzima kako bi se za njih napokon napravila središnja grobnica ja ću se osobno svom snagom zauzeti da se ostvari taj opravdani interes hrvatskoga naroda. Na kraju, svima nama želim da i ovogodišnje sjećanje na žrtve protekne dostojanstveno, te se zahvaljujem organizatorima na pripremi organizacije.

Okupili smo se na ovom blajburškom polju u svibnju 2014., da bismo se spomenuli svibnja 1945. Svibanj 1945. zapamćen je u svjetskoj povijesti kao mjesec završetka Drugog svjetskog rata u Europi. U Hrvatskoj se taj mjesec pamti i kao mjesec pokolja nevinih ljudi kojima spomen čuva ovo mjesto, a čije su kosti posijane diljem Slovenije, Hrvatske i drugih zemalja bivše Jugoslavije. Razoružani vojnici i brojni civili, najprije ljudi, a onda Hrvati, katolici i muslimani i mnogi drugi, u dijelu Iste i Dalmacije Talijani, u zapadnoj Vojvodini i istočnoj Slavoniji Nijemci, postali su materijal za odstrel jer „bilo kako bilo, ubiti ih se mora“, govorio je, nakon tzv. „oslobođenja“ Dubrovnika, jedan od visokih vojnih dužnosnika partizanskih postrojbi, opravdavajući pokolj nevinih i istaknutih građana na Daksi, mjestu koje je zajedno s Bleiburgom jedan od simbola poslijeratnog stradanja i „križnih putova“ hrvatskog naroda. Slaveći ovu misu i vjerujući da je naš raspeti i uskrsnuli Gospodin bio s njima u njihovoj patnji, u mislima se želimo vratiti u dane stradanja i u duhu krenuti njihovim križnim putovima, pridružiti se svima kojima su bez krivnje, makar ih bez suda i suđenja prati drugačiji glas, bila oduzeta ljudska prava, pogaženo ljudsko dostojanstvo i oduzet život. Želimo u mislima obići poznate i nepoznate grobnice i grobišta, izgovoriti imena i prezimena o kojima se nije smjelo govoriti ili se govorilo šapatom. Želimo se otajstveno otisnuti i prema svima onima koji su bili supatnici u njihovoj boli. Svibanj 2014., naš svibanj, obilježen je starim i neprevladanim ideološkim sukobima, istim onim koje su jedne tjerale da iz Hrvatske bježe, a drugima bile povod da ih bez milosti likvidiraju. Naš svibanj, ovaj 2014., obilježen je i dramatičnom ekonomskom krizom, velikim bojem nezaposlenih, nezaštićenim radnicima sa slabim plaćama i bez plaća, pogodovanjem stranom kapitalu kojeg svejedno nema… A što reći o našem svibnju 2014. kad su u pitanju branitelji ili najugroženije kategorije stanovništva: umirovljenici, invalidi, stari i bolesni, oni o kojima su se dosada barem povremeno brinule socijalne službe, a koji su našoj „socijalnoj“ državi postali preskupi? Ili što reći kad su u pitanju naši mladi, oni koji se školuju i oni koji su školovani, a koje smo u Hrvatskoj ostavili bez perspektive i prisilili da perspektivu, slično kao i blajburške izbjeglice, traže izvan granica vlastite domovine? Ovakav svibanj 2014. nije samo posljedica korupcije i kriminala, nespretnosti i neiskustva posljednjih desetljeća, nego i neprevladanih ideoloških razlika i dviju suprotstavljenih „istina“ koje priječe jedinstvenu interpretaciju nacionalne prošlosti, odnosno posljedica je i onog svibnja 1945. koji spominjemo ili, dopustite da stvar proširim, Jasenovca koji je simbol jednog drugog tragičnog stradanja. Uz 100. obljetnicu početka Prvog svjetskog rata želim stvar proširiti i na ono što se događalo nakon tog rata i u čemu se nalazi početak i izvor, ne i opravdanje, mnogih kasnijih zala. I zapravo, ključni problem je to što mi nemamo ispravan objektivan odnos prema svojoj prošlosti, kako onoj starijoj, tako i o onoj novijoj, kako nam to zorno pokazuju primjeri Vukovara i Knina. Bez objektivnog odnosa prema svojoj prošlosti, do kojeg se može doći samo ako postanemo sposobni ne vidjeti samo „svoje“ žrtve i „tuđe“ zločine, nego i „svoje“ zločine i „tuđe“ žrtve, nemoguće je imati ispravan odnos prema svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti. Nastaviti ćemo se i dalje ideološki dijeliti i, ovisno o stranama na kojim se nalazimo, povećavati postojeće tabue i mitove. I umjesto preuzimanja odgovornosti za društvo koje nam je povjereno, ponovno ćemo se zatvoriti u sebične, bilo osobne bilo grupne interese, ustaške ili udbaške, svejedno. To onesposobljava našu kreativnost, onu koja se očituje svugdje gdje dođemo, jer su Hrvati svugdje, osim u vlastitoj domovini, uspješni i cijenjeni građani. Polazeći od Božje riječi, smatram da se rješenje ove naše situacije nalazi u dvije riječi. Prva riječ je istina. Da bismo okrenuli stranicu naše nacionalne povijesti koja se zove Drugi svjetski rat i poraće, Jasenovac i Bleiburg, moramo pogledati istini u oči, koliko god ona bila teška i bolna. Samo nas istina, ona objektivna koja ne vidi samo zlo nego i dobro i, obrnuto, koja ne vidi samo dobro nego i zlo, može osloboditi i pročistiti naš pogled za otkrivanje bitnog. Istina nije nešto što Crkva može donijeti na ovo „krvavo polje“ i druga mjesta stradanja, makar se Crkva, zbog nemara onih koji imaju odgovornost za istinu, pokušava i tim baviti. Istina o Bleiburgu i Jasenovcu je odgovornost političara. Oni bi, uz pomoć znanstvenika, i u Bleiburg i u Jasenovac trebali donijeti istinu, a ne svoje stranačke interese, ne svoje ideologije koje ubijaju istinu, slobodu, različitost, toleranciju, mogućnost za oprost, za ljubav… Pozivam ih, zajedno s povjesničarima, da slobodni od svih ideologija doprinesu konačnom utvrđivanju istine. Da to nije lako, svjedoči nam ulomak iz Djela apostolskih koji nas je upoznao s metodama suprotstavljanja istini o Isusu Kristu u vrijeme prve Crkve. Istinu se može skrivati – pokušavalo se to i s Bleiburgom desetljećima – ali je se ne može sakriti. Može se i brojevima manipulirati, nažalost to se činilo i čini, ali se ne smije zaboraviti da u Bleiburgu, na Križnom putu, u Jasenovcu i na drugim mjestima stradanja nisu bili tek brojevi, nego da se iza svakog broja nalazi ljudska osoba sa svojim dostojanstvom, imenom i prezimenom. I obitelj koje ih nikad nisu dočekale. I koliko god da i danas vrijede riječi bl. Alojzija Stepinca, nadamo se uskoro svetog, koji na svoj način simbolizira sve poslijeratne mučenike hrvatskog naroda, a koji je 19. veljače 1943. u pismu Paveliću napisao da je Jasenovac „sramotna ljaga … za Nezavisnu Državu Hrvatsku“, toliko se može reći da su Bleiburg, Križni put, ali i Jasenovac, također „sramotna ljaga“ i na licu Republike Hrvatske i svih onih koji su imali dužnost nešto napraviti u utvrđivanju istine utemeljene na povijesnim činjenicama, a zbog ideoloških razloga to nisu napravili, nego i dalje, čini mi se u posljednje vrijeme sve više, neistinama i mitovima raspiruju mržnju koja nas i u svibnju 2014. dijeli gotovo jednako kao što nas je dijelila i u svibnju 1945. I to je naša najveća tragedija. Druga riječ je oprost. Oprost je ono što bi Crkva, s vjerom u Isusa Krista i njegovu natpovijesnu prisutnost u patnji ljudi svih vremena, morala donijeti ovdje i na sva stratišta ljudske povijesti. Oprost je temeljna poruka evanđelja i temeljno Isusovo poslanje i poslanje Crkve. Isus kaže: „Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim.“ Isus je došao da nam objavi istinu o Bogu koji oprašta. Njegovo najveće djelo je djelo oproštenja: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34) Oprost, uz istinu, je jedino što može donijeti konačni mir i spokoj rasutim kostima naše braće i sestara. „Tražiti oprost i sam oprostiti tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i tajnog mira“, poručio nam je sv. Ivan Pavao II., papa, u prigodi svog prvog posjeta našoj domovini. Ovo, tražiti oprost, u ime molitve na koju nas poziva Isus kad nam obećava „i što god zaištete u moje ime, učinit ću“, trebamo najprije usmjeriti prema Bogu. Zamolimo ga da nam oprosti što su se Jasenovac i Bleiburg uopće mogli dogoditi. S vjerom da nas Bog uslišava u našem tražnju oprosta, uputimo svoju molitvu za oprostom i prema našoj ubijenoj braći i sestrama. Iz molitve za oprost mora se probuditi i ono „oprostiti“. U Očenašu molimo: „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Ne oprostimo li, ni nama neće biti oprošteno. Ovo oprostiti da bi nam bilo oprošteno, samo se djelomično odnosi na zločince koje je bl. Alojzije Stepinac u već spomenutom pismu nazvao „najveća nesreća Hrvatske“, a što se može proširiti i na one koji su započeli svoj krvavi pir na ovom polju i one koji su im to naredili i koje još i danas neki veličaju i dozvoljavaju da se po njima zovu trgovi i ulice. Njih uglavnom ne možemo nego prepustiti Božjoj milosrdnoj ljubavi. Ovo oprostiti se još više odnosi na to da „mi“, „mi“ u Bleiburgu i „mi“ u Jasenovcu, oprostimo jedni drugima i jedni od drugih pitamo oproštenje. Ne za one zločine koji su se dogodili do 1945. i nakon 1945., ta nitko od nas nije zato odgovoran, nego zato što šezdeset devet godina kasnije jedni druge promatramo kroz te zločine. Braćo i sestre, uz poziv na veći trud i zalaganje odgovornih oko utvrđivanja istine, osude svih zločina i jednak pijetet prema svim žrtvama koje nam uvijek ostaju pouka, temeljna poruka koju s ovog mjesta želim poslati zaklinjući u ime Isusa Krista je poruka: Završimo konačno Drugi svjetski rat! Prestanimo se već jednom ponašati kao sinovi i kćeri ustaša i partizana i na druge gledati kao sinove i kćeri ustaša i partizana! Ma, prestanimo jedni drugima biti neprijatelji, a postanimo jedni drugima braća i sestre! I svi zajedno prionimo oko toga da se suočimo s problemima sadašnjosti, kako svojim sinovima i kćerima ne bismo ostavili naslijeđeni balast prošlosti koji nas je dijelio i dijeli, nego priliku za bolju zajedničku budućnost! Tek tad će se „svi krajevi svijeta“ koji „vidješe spasenje Boga našega“ o kojima smo pjevali u psalmu, zajedno s onim „raduj se, kliči i pjevaj“, koje se možda može učini neprimjerenim za ovo mjesto pijeteta, a nije, odnositi i na ovo polje i sva druga mjesta stradanja i križne putove koje smo, uz traženje istine i molitvu za oprost, kao kršćani pozvani gledati u svjetlu uskrsne radosti, ali i cijelu našu domovinu. I to će, vjerujte mi, postati razlog jednog drugačijeg povratka onih koji su iz domovine odlazili i odlaze, jer u njoj nisu vidjeli svoju budućnost, od onog koji je prije 69 godina započet na ovom bleiburškom polju i kojeg se danas spominjemo s tugom, poštovanjem i molitvom za sve nastradale, za njihove obitelji i za našu domovinu koja zaslužuje bolju sadašnjost i budućnost od svoje prošlosti. Amen.

Uzoriti biskupe Uziniću, cjenjeni članovi počasnog blajburškog voda, drage majke i sestre, štovane dame i gospodo, dragi i poštovani prijatelji, sve vas lijepo pozdravljam. Okupimo se danas ovdje na blajburškom polju na 69. obljetnicu i obilježavamo važan i tužan događaj. Čuvamo od zaborava i obilježavamo našu nacionalnu tragediju i stradanje jednog od najvećih zbjegova našeg naroda gdje na tisuće nevino stradalih žrtava čiji broj ni danas nažalost nije utvrđen. I danas smo na blajburškom polju, odajemo počast i molimo se za razoružane i pobijene, pozdravljamo preživjele i nazočne, a posjetimo odgovorene da se konačno odužimo žrtvama, tako da se utvrdi ozbiljno znanstveno, odgovorno i znanstveno utvrdimo broj stradalih, a za nas posebno važan broj Muslimana žrtava Bleiburga. Broj Muslimana na Bleiburgu je bio više nego proporcionalan. Relevantni izvori bivše države govore da je taj broj bio veliki i da je Bleiburg najveća grobnica Muslimana u Europi. Uvažavajući sva druga stratišta Bleiburg je najveća grobnica Muslimana u Europi. Uvažavajući sva stratišta Muslimana Bleiburg je, rekao sam, najveća grobnica Muslimana u Europi, naša rana i sudbina, naša činjenica i on je uvelike odredio naš status u bivšoj državi što je posebno osjetila i moja Gračanica …(?) Naše pamćenje i sjećanje na žrtvu Bleiburga je naše pravo, naš zavjet i naša obaveza. U Bleiburgu se trebamo jasno i pravno i moralno i povijesno i politički odrediti i s tim stavom izaći pred domaću i svjetsku javnost. Oživljavamo sjećanja na Bleiburg tako što ćemo govoriti i pisati o blajburškoj tragediji, naglasivši da je na blajburškom polju bilo omogućeno da se razoružani ljudi pobiju zahvaljujući takozvanim saveznicima i blajburška tragedija je opomena i spoznaja da saveznik ne znači prijatelj. Nije slučajno ovaj skup i ova komemoracija povezan za Majčin dan jer teška je suza majčinska. Hrvatska majka sa Blajburškog polja je postala i ostala simbolom stradanja i zato neka majčina suza bude molitva da se nikada i nikome i nigdje ne ponovi rat, jer rat stvara heroje, a kod nas se nažalost heroji mjere mrtvima. Bleiburg nije i ne bi trebao biti naša godišnjica, on mora bit naša svakodnevnica. Molimo te o bože svemogući neka tuga postane nada, neka osveta bude pravda, neka majčina suza bude molitva da se nikada i nikome i nigdje ne ponovi Bleiburg, Jazovka, Ovčara, Srebrenica, a sada evo i Tomašica. Prigoda da se sjetimo i riječi našeg uvaženog muftije Omerbašića koji je jednom rekao ovdje da se obratimo svemogućem Bogu, da nam da snage da ne zaboravimo, da praštamo i da se ne svetimo, jer osveta vodi u novo nasilništvo. Svemogući Bože primi naše dove, molitve jer ti najbolje čuješ i najbolje znaš šta govorimo i šta mislimo. Oprosti grijehe umrlima, nepravedno umrlim i pobijenim, a nama živima jer ti si vrhunac pravde, istine. Jedino ti uzvišeni Bože sve znaš, imaš pravo i mogućnost konačnog suda i oprosta. Bože pomozi nam da drugima praštamo kako bi i mi zaslužili tvoj oprost. Bože ne dopusti da nam vladaju koji u tebe ne vjeruju i koji se tebe ne boje i koji nema ju milosti prema nama…

Zahvaljujem na vašem dolasku i sudjelovanju kod ove komemoracije. Izričemo veliku zahvalnost pokrovitelju ovogodišnje komemoracije Splitsko-dalmatinskoj županiji, kao i svim darovateljima iz Hrvatske BiH, osobito hrvatskom narodu diljem svijeta, napose Kanade, Amerike i Australije, koji su iako daleko, ali srcem i svojim darovima čuvaju uspomenu na blajburšku tragediju. Zahvaljujemo predsjedatelju ovoga misnog slavlja monsinjoru Mati Uziniću, kao i maestru Šimi Maroviću, voditelju katedralnog zbora Svetog Duje u Splitu. Braćo i sestre, želim sve informirati daje slijedeće godine 70. obljetnica blajburške tragedije i molimo vas da već sada sudjelujete u pripremi obljetnice. Upućujemo zamolbu za prikupljanje pomoći potrebnih sredstava dovršetka započetog groblja ovdje iza borova s lijeve strane. Nakana je prenijeti sve posmrtne ostatke u zajedničku grobnicu za koje se zna i koji se pronađu uz odgovarajuća odobrenja. Sve najiskrenije molim da ne dopustimo da se zaborave žrtve tragedije i Domovinskog rata. Nije mi poznata niti jedna država koja će svaki pozitivni, dobronamjerni izričaj osjećaja domoljublja, rodoljublja prema svom narodu i državi proglašavati ekstremnim nacionalističkim ili fašističkim. Nepošteno je žrtvu branitelja za samostalnost hrvatske države omalovažavati i pripisivati zaslugama propale partizansko komunističke ideologije. Oče biskupe u ime počasnog blajburškog voda zahvaljujem za upućene riječi. Počasni blajburški vod i ovaj narod koji se ovdje okuplja spreman je na oprost i pomirbu. Poručite to i neka drugi znaju. Gospodo, pitajte narod o petokraci, pa čujte glas naroda je li ta petokraka postala zločinačka. Aktualna vlast Republike Hrvatske nakon dokidanja pokroviteljstva ustrajno podupire pojedince i udruge koje nisu ni prije ni sada željeli samostalnost hrvatske države. Gospodo u vlasti otvorite arhive, dopustite otvaranje grobišta i neka stručni ljudi reknu istinu o svim zločinima od 1941. do 1945., pa i dalje sve do 1990. Istina je samo jedna. Žrtva je žrtva i Bleiburga i Jasenovca. Svaka žrtva je nečiji otac, brat, majka, sestra, suprug, supruga, dijete. Odbacujemo i osuđujemo svaki ekstremizam, svaku totalitarnu ideologiju i rasizam, ali nam dopustite da volimo svoj narod, svoju domovinu Hrvatsku, svoju domovinu BiH, jer i ona je država i hrvatskog naroda, naglašavam i hrvatskog naroda. Počasni blajburški vod svima kaže hvala i ne zaboravite križne puteve svoga naroda. Hvala lijepa do dogodine.