Objave

JAZOVKA TRANSKRIPT

2017.

Mijo Gorski (zagrebački pomoćni biskup)

… je rekao da se nalazimo u nekom idiličnom kraju, a ipak taj kraj krije u sebi tajnu mučne smrti mnogih ljudi koji su vezani i nemoćni bili mučki ubijeni. I u tom hramu Božjem, koji je najveći najljepši jer ga je sam Gospodin stvorio, mi kršćani danas molimo za ubijene. U knjizi o Makabejcima stoji zapisano kako je Juda knez izraelski zapovjedio da se prinesu žrtve okajnice za pale vojnike. Da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bio bi suvišno i ludo moliti za mrtve. To je razlog našeg okupljanja danas ovdje. Želimo moliti za mrtve, kršćane i nekršćane čije kosti se nalaze ispod nas u jami Jazovka, jer Pismo kaže da je moliti za mrtve sveto i pobožno djelo. Naše nas molitve s njima povezuju, Kristova žrtva koju u euharistiji prikazujemo, naše molitve koje za njih upućujemo Bogu, zalog su oproštenja njihovih grijeha i vječnog spasenja. Ovdje smo dakle prije svega kao vjernici koji činom molitve ispovijedaju vjeru u uskrsnuće tijela i život budućega vijeka. Bez te dimenzije, bez vječnosti, naši bi napori bili uzaludni, a naše molitve beskorisne. Vjerujemo da čovjekov život nije ograničen obzorom ovog materijalnog vidljivog svijeta, duša ostaje besmrtna i kada nastupi uništenje tijela koje će vjerujemo, preobraženo uskrsnuti na novi život. Odlučujuće značenje za smisao našeg ljudskog zemaljskog života sastoji se upravo u besmrtnosti, a besmrtnost podrazumijeva odgovornost. Jer to znači da sve što činimo ostavlja trag u vječnosti, naše dobro i naše zlo, naše ljubavi i mržnje, molitve i bjegovi od Boga, sve ostavlja trag u vječnosti. Vjera u uskrsnuće želi nas pripraviti na susret s onim kojem ništa nije skriveno. Koji nas je postavio i ostavio u ovom privremenom zemaljskom domu, da se svaki od nas na svojem području sprema za susret ne s podmitljivim sudom javnosti, nego neprevarljivim sudom Božjim. Tom Božjem sudu danas u svojim molitvama izručujemo žrtve komunističkih zločina moleći za njih milosrđe i oproštenje. Iako nisu imali priliku preseliti se s ovoga svijeta kako to nalaže ljudska narav i njihova vjera, neka u miru očekuju dan uskrsnuća, Bog bio njihov mir. No u toj istoj vjeri u život budućega vijeka, ne sjećamo se samo žrtava, u toj vjeri promišljamo i procjenjujemo i o njihovim zločincima. Razmišljamo i o počiniteljima zločina. Zastrašuje tolika količina mržnja koja je čak i nakon završetka oružanih sukoba ubijala ljude i kroz ovaj uski prolaz jame Jazovke gurala pod zemlju. To nije moguće razumjeti bez djelovanja zloga duha, za tu jamu i koliko mrtvih tijela ona može primiti nisu znali stranci, znali su domaći ljudi. Tako se ponovno potvrđuje tužna istina da nam najveća zla nisu napravili strani neprijatelji nego naši susjedi i lažni prijatelji. I sami su počinitelji ovog zlodjela itekako bili svjesni da čine zločin. Da su svoj čin smatrali pravednim i ispravnim, učinili bi to danju, presudama, dokazanim krivnjama, pred svjedocima, a ne moću, skrivajući se od pogleda i zatrpavajući žrtve od zemlju. Tako su htjeli sakriti ne samo žrtve nego i dokaze i ubojice. Tragično je da danas kada su žrtve otkrivene još uvijek ima onih koji štite i opravdavaju ovakve zločine, ali tko god opravdava ili prikriva zločin i sam ima udjela u njemu. Apostol Ivan u svojem evanđelju piše: „Ovo je sud. Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više voljeli tamu nego svjetlost jer ima djela bijahu zla.“ Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost. Da se ne razotkriju djela njegova. To je razlog zašto se i dan danas nastoji zataškati zločin.. da se ne razotkriju zla djela i njihovi počinitelji. No, prije ili kasnije zemlja otkriva svoje tajne. Kao i u slučaju biblijske braće Kaina i Abela, ponavlja se riječ pisma: „Krv tvoga Abela, tvoga brata Abela, bit će sa Zemlje prema nebu“, kako i stoji zapisano u knjizi Postanka. Ne može se sakriti nijedno djelo. Mogu se spaliti dokumenti, zatrti ljudi, ali čin ostaje dobar ili zao, ostaje kao trajno obilježje svake osobe i vremena. Mi smo svjesni da na Zemlji neće biti ostvarena pravda i pravednost u punoj punini, zato ih prema riječima Pisma i prepuštamo Bogu. No to ne znači da zločin neće biti kažnjen. Sveti Pavao apostol u svojoj Poslanici Rimljanima piše: „Svi ćemo stati pred sudište Božje i svaki će od nas za sebe Bogu dati račun. Tada će sve tajne biti znane. Tada ćemo se pred Gospodinom naći potpuno ogoljeni od svih svojih zemaljskih lažnih zaštita. U svjetlu Božje pravde ostat ćemo sami, u trajnoj odgovornosti svojih odluka i čina. U čistoj istini odnosa kojeg radimo i s ljudima i s Bogom.“ I braćo i sestre, moramo biti svjesni, neće ni za koga biti jeftinog kajanja. Upravo ta nas činjenica besmrtnog života i odgovornosti pred Bogom u vječnosti snažno potiče na ispravno djelovanje danas. Kad posljednjih godina slušamo riječi i čitamo tekstove iznesene u javnosti čini se da smo još u Drugom svjetskom ratu. Nije li vrijeme da taj rat završi u svima nama, da se oslobodimo snagom Božjeg praštanja i milosrđa, i da se okrenemo životu i budućnosti. Čvrsto se nadamo da će i komisija za suočavanje s prošlosti imati volju, hrabrost i mogućnosti donijeti svoj plod i otkriti istinu ma kakva bila i osloboditi nas za život. A mi smo dužni učiniti što je u našoj moći. Potičemo institucije naše države da otkrivanjem istine konačno skinu pečat laži i krivnje s hrvatskoga naroda. Ne može se uzletjeti s okovima na nogama privezan lancem laži i teretom prošlosti, oslobodimo se braćo i sestre toga tereta. Hoće li ikada doći dan kada ćemo mi Hrvati i svi drugi narodi koji u Hrvatskoj žive moći bez jala zbog tuđeg uspjeha, bez mržnje zbog počinjene nepravde, bez klevetničkih optužbi i riječi razdora moći živjeti zajedno. Ne kao sada da živimo u paralelnim svjetovima, nego ruku u pod ruku, srcem uz srce obnavljati moralno i biološki svoj narod, časnim i marnim radom izgrađivati svoju domovinu Hrvatsku. Možda to neću dočekati, ali draga braćo i sestre danas je na nama odgovornost, kosti onih koji leže pod našim nogama, žrtve onih koji su poginuli u svim ratovima za slobodu domovine Hrvatske, žrtve naših branitelja u Domovinskom ratu na to nas obvezuju. I Evanđelje nas opominje: „ako je kraljevstvo u sebi podijeljeno, propast će“. Zato braćo i sestre ne osvrćimo se natrag, pogled usmjerimo prema naprijed u budućnost koju nam Bog sprema. Čuli smo u današnjem Evanđelju kako se Isus sažalio nad majkom udovicom i tješi je riječima: „Ne plači“ i danas govori majci i domovini Hrvatskoj, ne plači Hrvatska, ne osvrći se natrag, mnogi ti sinovi i kćeri leže u utrobi tvoje zemlje, kosti mnogih su razasute diljem tvojih dolova i gora, s mnogih mjesta krv viče prema nebu, ali Isus govori: „Ne plači“. Pljačkali su se kroz povijest silni narodi i horde razbojničke, otimali su urod tvojih polja, blago iz tvojih štala, kruh sa tvoga stola i djecu iz tvojega doma, ali ti si preživjela snagom vjere u Isusa Krista koji ti i danas govori ne plači i ne strahuj. Zato i danas vjeruj, vjeruj u nadi i protiv svake nade. Vjeruj i iz pepela započni novi život, iz nova života djece napući svoje prostore, gradi svoje kuće i gradove, obrađuj svoja polja i voćnjake, plovi ponosna svojem more jer će prema riječima proroka Izaije suzu sa svakog lica gospodin Bog otrti i slobodu će svoga naroda na svoj zemlji skinuti. Tako gospodin reče. Amen.

…. nas čuva od budućih zala jer smo dužni čuvati spomen na one koji su ubijeni, ali bez gorčine u srcu, mirne savjesti. Dužni smo tražiti i otkrivati istinu bez želje za osvetom ili nekom pravdom nego zbog toga što nam Isus govori: „istina će vas osloboditi“. Nećemo više biti ucijenjeni ničime, nikakvim riječima i nikakvim lažnim događajima, zato smo dužni tražiti tu istinu. Na tom putu neka nam pomogne čovjek, blaženik i vjerujem uskoro i svetac blaženi Alojzije Stepinac koji je za istinu Katoličke crkve, za istinu vjere bio spreman poći i u smrt. Neka Božji blagoslov siđe na sve nas, na naše pobijene, na naše mrtve i na sve nas žive.

Admir ef. Muhić (glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Karlovac)

Neka je hvaljeno i uzvišeno njegovo biće u ime Boga milostivog samilosnog. Uvaženi izaslaniče Predsjednice Republike Hrvatske gospodin Hebrang, poštovani biskupe, svećenici, uvažene delegacije, poštovani saborski zastupnici, posebno gospodine Hasanbegoviću, cijenjene sestre i poštovana braćo. Prenosim vam srdačne pozdrave i selame, riječi mira i blagostanja uvaženog predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj akademika muftiju dr. Aziza efendija Hasanovića koji je spriječen danas da bude ovdje s nama, ali islamska zajednica kao i svih prethodnih godina vodi brigu da bude prisutan netko od zajednice, da li na Bleiburgu, da li u Vukovaru, da li u BiH, a posebno ovdje na ovom području gdje ja živim i radim. Prenosim vam isto tako srdačne selame, pozdrave, riječi mira, iste one riječi kojima se i biskup obraća od svojih župljana, od svojih đematlija koji žive na granici sa BiH. Svake godine iznova budimo emocije, evociramo sjećanja na ono što se dogodilo ovdje i na mnogim jamama diljem Republike Hrvatske. Ovo je mjesto gdje dolazimo da se poklonimo nevinim žrtvama, mjesto da učimo dove, da izričemo svoje molitve svevišnjemu Bogu, da se zlo koje su radili oni koji nisu vjerovali u Boga jer da su vjerovali oni to počinili ne bi, da se to zlo nikada, i nikome, i nigdje ne ponovi i s toga ćemo prenositi na svoja pokoljenja, na svoju djecu, na župljane, na prijatelje da uvijek govore o jami Jazovki, ali i o drugim jamama. Evo sutra isto tako ima jedna komemoracija blizu Slunja gdje su mučki ubijeni oni koji su voljeli svoju domovinu. Ovo je skup domoljublja i mi na to imamo pravo. Idući ovamo ja sam primijetio gospodina saborskog zastupnika Hasanbegovića da je odlazio jer mu je bilo pozlilo, no međutim zamolio sam ga da zajedno samnom bude prisutan ovdje, da se poklonimo nevinim žrtvama, da im poručimo fatihu i da zamolimo Boga da ne bježimo od istine jer mi koji govorimo istinu, mi nju živimo. Istina je naša teška i bolna, istinu mi podnosimo i pronosimo bez obzira bila ona u udžbenicima ili ne, mi istinu volimo, mi od istine ne bježimo. Istina je Bog, definicija Boga je istina. Istina je da je približno 500 duša, 500 ljudi nevinih ubijeno na jami Jazovki. Ovo nije nikakav skup, kako ga neki nazivaju, okarakteriziran i obojen različitim nekakvim definicijama, ovo je skup mira gdje šaljemo poruke mira. Danas ima i drugih skupova. Oni koji će nam uputiti još neke poruke, mi želimo s ovog mjesta uputiti poruku prije svega onima koji nas predstavljaju, nažalost nemamo ni danas predstavnike načelnike općina, nemamo župane i gradonačelnike, zahvaljujem se Predsjednici republike i Vladi koji imaju respekta prema ovom mjestu da šalju svoje izaslanike. Nadam se da će i kao sa Bleiburga biti izravan prijenos, nekih od slijedećih godina, upravo iz ove šume, da se čuje ta poruka, poruka iz jame jer oni koji su mučki ubijeni nevini ovdje u ovoj šumi imaju pravo na svoju poruku, a to je poruka da su ih ubili samo zato što su pripadali određenoj vjeri ili naciji, mi to ovdje svjedočimo. Neka nam nitko ne daje definicije što mi ovdje radimo. Mi se zapravo molimo Bogu da se to više ne dogodi, na to imamo pravo i neka nas nitko na to ne upozorava. Nemali broj muslimana je ubijeno ovdje. Mi često spominjemo i Vukovar i Srebrenicu, danas se sjećamo isto tako suza majke Kate iz Vukovara, ali i suza majke Have iz Prijedora kojoj su ubili 6 sinova i muža, gdje je ubijeno cijelo čovječanstvo, mi na to imamo pravo da govorimo. Vrijeđa nas ako nam drugi kažu ne smijete to, mi smijemo, možemo, moramo govoriti zbog budućnosti ove naše djece, zbog budućnosti naših života. Republiku Hrvatsku u domovinskom ratu zajedno su branili i Ivan i Sulejman, i Hasan i Štef. Ja sam neki dan imao neku ekshumaciju u Karlovcu jednog branitelja muslimana koji je zajedno iskopan sa kolegom braniteljem Hrvatom i zajedno smo prisustvovali ponovnom ukapanju. Nisu se razdvajali ni u ratu, a ni u miru, zajedno smo ih ispratili. Neka se ne prešućuje broj muslimana učesnika u Domovinskom ratu gdje je preko 25 000 sudjelovalo, a preko 1 200 dalo svoje živote. Stoga smo danas ovdje da si i branitelja hrvatskih sjetimo i da ih ne zaboravimo nikada. Posebno u ovom svetom mjesecu Ramazanu koji traje do nedjelje, a u nedjelju je ramazanski Bajram upućujemo dove i molitve svevišnjemu Bogu da vlada mir, da mir bude okupacija, da bude mir s nama i mir sa svima drugima, da istinu govorimo i da od istine ne bježimo. A sada ćemo se pomoliti za ubijene muslimane u jami Jazovka.

Ivan Vukelić (predstavnik Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka)

Dragi hodočasnici, cijenjeni gosti, časni članovi domoljubnih udruga. Čast mi je pozdraviti vas u ime Hrvatskog obrednog zdruga-Jazovka, ujedno vam prenosim pozdrave predsjednika HOZ-Jazovka koji je trenutno odsutan, te članova HOZ-Jazovka iz Australije. Već je dvadeset i sedma godina kako hodočastimo na ovo mjesto, mjesto tuge, mjesto koje nijemo svjedoči o svoj nakaznosti komunističkog sustava i jezivoj okrutnosti partizanskih zločinaca. Svjedoci smo bezosjećajnosti i nezanimanja mnogih dosadašnjih vlasti za ovu jamu, a tako i za stotine drugih u kojima leže kosti naših najmilijih, gdje leže oni koji su za komunistički sustav bili nepoželjni. Zapitajmo se tko su ti ljudi, koji je njihov grijeh da su tako okrutno pobijeni, zbog čega se njihova žrtva ne poštuje, tko vodi našu državu da nema mjesta za suosjećanje prema nevinim žrtvama. Odgovor je vrlo jednostavan, te su žrtve nedužni ljudi, ljudi poput nas, a njihov je jedini grijeh bila vjernost domovini, Crkvi i obitelji. Državu nam vode potomci zločinaca koji su takvo i toliko zločinstvo i počinili, potomci koji troše golemu snagu kako bi se obezvrijedio i spriječio svaki pokušaj istraživanja i dostojnog ukopa stotina tisuća takvih nedužnih žrtava. Gdje se god zakopa u hrvatsku zemlju izviru kosti, kosti koje vape za istinom, kosti koje čekaju pravdu. Danas se nalazimo ovdje kako bi s punim poštovanjem odali počast ljudima koji su bez suda pobijeni, koji su bez prava na obranu predani na iskorijenuće jugokomunističkim zločincima. Nije riječ o brojkama, o ideologiji, riječ je o divljački pobijenim ljudima. Oni su bili i jesu osobe sa svojim ljudskim pravima i svaka je njihova smrt ostala nezacijeljenom ranom u srcima njihovih obitelji. Mrtvi nemaju svoj glas, imaju naš glas; mrtvi ne mogu moliti, imaju našu molitvu; mrtvi se ne mogu opravdati, mi smo dužni zahtijevati pravednost za njih. Govore nam, pustite prošlost povjesničarima, zaboravimo što je bilo, okrenimo se budućnosti i sve u tom smislu. Kakva li sljepila, neznanja i straha. Pa zar možemo ostati slijepi i gluhi kada nam državu rastaču, kada nas branitelje progone, kada nam nameću pismo pod kojim su klana naše žene i djeca, kada se sablasti komunističke prošlosti šepire po Kumrovcu i Bundeku, kada pozivaju na rušenje ustavno pravnog poretka naše države, kada naše branitelje nazivaju agresorima i to u našoj vlastitoj državi Hrvatskoj, koje li mahnite lude. Jedan od bivših predsjednika vlade izjavio je jednom da smo mi zemlja slučaj i doista iako se sa njime ni u čemu nisam slagao s ovime ću se složiti, mi jesmo zemlja slučaj, ali psihijatrijski slučaj. Kako drugačije objasniti da nam Hrvatsku vode oni koji Hrvatsku nisu htjeli ni željeli, da komunističke zločine istražuju oni koji su te grozote činili, kako objasniti činjenicu da smo za predsjednike birali udbaške doušnike i veleizdajice, potomke tamničara i krvnika hrvatskog naroda, kako objasniti činjenicu da su nam javnu televiziju vodili agenti UDBA-e i KOS-a, da nas bivša ministrica javnih poslova naziva agresorima. Nema tog psihijatra na svijetu koji može razumjeti da se junaci Domovinskog obrambenog rata izručuju onima koji su taj rat i prouzročili, da se pokušavaju legalizirati posljedice etničkog čišćenja sveg nesrpskog življa u Vukovaru, da se lažnim popisom stanovništva pokušava promijeniti sastav stanovništva u gradu koji još uvijek traži svoje najmilije, da se manjini koja mrzi Hrvatsku i Hrvate daju prava kakva nije mogla ostvariti ni pokoljem nad većinskim hrvatskim narodom, da se pljuje po svetoj Katoličkoj crkvi u Hrvata koja je uvijek bila uza svoj narod i trpjela i stenjala pod jugokomunističkom čizmom 50 godina, i da sada kada imamo svoju državu kada bi čovjek pomislio kako je zlo doba prošlosti potomci tih istih zlotvora napadaju samu bit hrvatske opstojnosti, naš hrvatski jezik, našu vjeru i obitelj. Nameću nam izopačene vrijednosti dekadentnog svijeta pod imenom demokracije, ljudskih prava, rodne jednakosti ma što to značilo. Koji psihijatar može shvatiti da se veliča crvena petokraka, a pod njom su Hrvatsku razarali vojnom silom, da se veliča jedan od najvećih svjetskih zločinaca mnoštveni ubojica Josip Broz Tito i da mnoge ulice i trgove unakažuje njegovo ime. Hrvatska je suočena s podjelama uz koje je svaka pomirba besmislena. Oni koji nas napadaju pod krinkom antifašizma upućujemo poziv na suočavanje s istinom, poziv na kajanje jer se tek nakon bistrine istine i dubine kajanja moguć oprost i toliko željen mir. Očekujemo od Vlade Republike Hrvatske nastavak prije započetih istraživanja, procesuiranje i osudu svih živućih zločinaca, te primjereno obilježavanje svih grobišta i stratišta žrtava jugokomunističkog terora. Hrvatski je narod platio divovsku cijenu zbog vjernosti domovini pa zato nitko i ništa ne može iz hrvatske narodne svijesti izbrisati hrabrost i žrtvu hrvatskih ratnika, civila, žena i djece, mučenika pobijenih na najgrozniji način. Oni će vječno živjeti u našim srcima, a mi ćemo svojim djelima pokazati kako njihove mučeničke smrti nisu uzaludne. Ako ikada više bude ugrožena nezavisnost države Hrvatske opet ćemo stati na branik domovine spremni opet svoj život položiti pred svevišnjega. Neka nam vječno živi domovina Hrvatska.

Andrija Hebrang (izaslanik predsjednice RH)

Draga braćo i sestre, dame i gospodo, poštovani oče biskupe, dragi svećenici, poštovani predstavnici naše bratske muslimanske zajednice, naših supatnika u povijesti. Sve vas srdačno pozdravljam i čast mi je uputiti pozdrave pokroviteljice ove tužne svečanosti Predsjednice Republike Hrvatske gospođe Kolinde Grabar-Kitarović. Ujedno upućujem njezinu sućut svim obiteljima žrtava ovog zločina u crnoj jami Jazovki, ali i svih komunističkih zločina kojih je nažalost Hrvatska puna. Mi danas ovdje stojimo nad kostima koje su pobacali najprije ’43, to su bili razoružani vojnici. Svi razoružani vojnici su po svim, i tada važećim konvencijama, zaslužili prava zarobljenika, pobili su ih i mučki bacili u jamu. Zločin nad zločinima je počinjen nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada su ’45 punili jamu sa svim onima koji nisu istomišljenici tada dolazećeg komunističkog poretka. Hrvatska je nažalost puna Jazovki, mi smo jedini narod koji gazi po kostima svojih mučenika, svojih predaka. Hrvatska ima danas 940 policijski utvrđenih lokaliteta, a sigurno i koja stotina više na kojima su skriveni grobovi i skrivena grobišta. Hrvatska ima grobove svojih ubijenih Hrvata i u Sloveniji, preko 600 lokaliteta. Ni jedan narod nema toliko mučeničkih smrti kao što to ima hrvatski narod. Svi zločini nakon Drugog svjetskog rata su mirnodopski zločini i to je najveći mirnodopski zločin u Europi počinjen u njezinoj povijesti. I u čemu je problem, pa problem je u našoj sramoti 70 godina nakon počinjenja tog krvavog mirnodopskog zločina, mi danas nismo otkopali tijela tih mučenika niti u najmanjoj simboličnoj mjeri. Oni koji nam ne dozvoljavaju ta otkopavanja, to su štovatelji te zločinačke komunističke ideologije, to su njihovi slijednici koji ih štite, to su oni koji vode Hrvatsku samo zato da bi prikrili te zločine, nikakvih drugih ideja oni sa Hrvatskom nemaju. Što je posljedica toga? To je zločin nakon zločina, posljedica toga je duboka podijeljenost u hrvatskom narodu, s jedne strane mi koji smo rodbina i nasljednici, slijednici tih žrtava, s druge strane oni koji su slijednici i štovatelji ubojica i taj duboki jaz dijeli hrvatski korpus i zbog toga Hrvatska tapka na mjestu evo već ovih 25 godina, i zbog toga ne možemo naprijed jer nema pomirbe bez istine. To je ono što nam poručuje Vijeće Europe u svojoj rezoluciji 1481, to je ono što nas ući i naša Crkva i naša vjera, a istina leži pod zemljom i dok ona leži pod zemljom nema nam mira u našoj Hrvatskoj. I zato se moramo danas pitati, a tko su ti pobijeni? Kažu neki naši nedavni predsjednici, neki šefovi nekih lijevih stranaka da su to bili krivci, doduše nije im suđeno, ali oni su krivci. To kažu predsjednici koji su bili pravnici, zamislite. Zar je moguće to čuti danas u 21. stoljeću, kako može biti krivac onaj kojem nije suđeno, koji nije imao pravo na obranu, koji nije imao pravo na žalbu, nego je mučki ubijen, vezan žicom, u potiljak metak ili još gore tupi predmet sjekire. Smatra se da je pobijeno tih godina preko 200 000 Hrvata. Grijeh je ove generacije što ih ostavlja pod zemljom na neobilježenim grobovima. Pravo je svakog čovjeka, svakog Kršćanina, svakog vjernika bilo koje vjere da ima dostojanstven pokop dostojan čovjeka. Mi moramo to ostvariti i pružiti ovim pokojnicima jer oni nisu pokopani dostojanstveno nego mučki i zločinački. I danas znamo tko je nalogodavac takvog zločina, 70 godina šutilo se i govorilo ne zna se tko je zapovjednik zločina, međutim zna se, imamo svjedoke, imamo knjige, imamo dokumente. Dozapovjednik OZNA-e zločinačke organizacije koju su komunisti pred kraj rata organizirali samo zato da bi pobili svoje buduće protivnike, pukovnik te OZNA-e Jefto Šašić dao je svjedočenje zapisano u knjizi Pere Simića srbijanskog književnika i povjesničara. Jefto Šašić svjedoči kako mu je zapovijed da pobije preko 200 000 razoružanih vojnika, civila, žena, djece i svećenika kod Bleiburga dao osobno jedan od 10 najvećih zločinaca svijeta Josip Broz Tito i to je danas činjenica koju imamo dokumentiranu, ali naši komunisti ne vjeruju ni dokumentima. Oni i danas s takvim imenom kaljaju naše gradove, naše trgove. To je ono što ne smijemo dozvoliti iz jednog jedinog razloga što je to uzrok naše duboke podjele u kojoj Hrvatska neće i ne može naprijed. Moramo ovdje naglasiti i još jednu činjenicu koju naša Predsjednica više puta, zadnji put jučer naglasila, danas je 22. lipanj i danas se obilježava taj antifašistički ustanak. Antifašizam i komunizam su dva potpuno suprotna pojma. Mi nemamo ništa protiv onih koji su se borili protiv nacističkog zla, dapače mi smo osudili taj nacizam, ali komunisti su počinili veće zločine od njih, a taj zločin mi još službeno nismo osudili, još uvijek ga toleriramo i opravdavamo. Dok ne izjednačimo ta dva zla, dotle neće biti istine, a dok nema istine  neće biti niti pomirbe. Zar su mogli biti antifašisti oni koji su u Jazovku bacali te zarobljenike, te ljude lišene časti i dostojanstva samo zato jer misle drugačije. Jesu li to radili antifašisti? Pa ne mogu antifašisti upotrebljavat fašističke metode. To su bili komunisti i zato danas s ovoga mjesta uslišimo vapaje ovih kostiju koje su pod nama i koje su na tisuće mjesta diljem Hrvatske, Slovenije i drugih susjednih država, a vapaj kaže otkopajte nas, pokopajte nas dostojanstveno, obilježite nam grob. Mi smo to pokušali do sada dva puta, 1992. na poticaj prvog hrvatskog Predsjednika Franje Tuđmana, osnovali smo saborsko povjerenstvo i počeli smo s otkopavanjima. Od cirka 200 000 pobijenih ekshumirali smo 1163 posmrtna ostatka i tada je komunističko podzemlje tihim finim metodama ugasilo, ubilo, eutanaziralo to saborsko povjerenstvo i ono je prestalo raditi. Tih 1163 posmrtna ostatka iskopana na Maclju je 12 godina ležalo u crnim vrećama na patologiji na Šalati. Koji narod dozvoljava da njegovi pokojnici leže u crnim vrećama, a da ih dostojanstveno ne pokopa, a i tada 2005. godine pokopali smo ih ne državnom inicijativom, nego inicijativom nekolicine entuzijasta i uz pomoć naše Crkve i tu smo pokazali da državna tijela ne prate bilo svog naroda jer ne vjeruju da su naši pokojnici nevini a oni su nevini jer im nikad nije dokazana krivica. Ono što moramo reći je da smo čitav niz godina nakon toga pokušavali ponovno organizirat otkopavanje tih kostiju. Uspjeli smo tek 2010. godine, osobno sam bio inicijator specijalnog zakona koji je donio Hrvatski sabor, osnovan je ured koji će to raditi, ured je radio manje od godinu dana, ekshumirali smo tri jame na Gračanima kod Zagreba. U tim jamama našli smo kosture nažalost maloljetnih osoba, što je lako dokazati medicinski i odmah nakon toga vlada Zorana Milanovića je zabranila rad uredu. Dvaput je dakle ubijen pokušaj, i s ovog mjesta apeliramo u ime svih tih kostiju, kostiju nevinih po kojima gazimo diljem naše Hrvatske, apeliramo na našu Vladu i Sabor, da se posebnim zakonom osnuje posebno tijelo, to ne može raditi jedno ministarstvo, da se posebno tijelo osnuje financirano iz državnog proračuna koje će imati svoje dislocirane jedinice u svim županijama jer otkopati 1 000 grobova, to zahtijeva godine i godine. Zašto nam to do sada nisu dali? Otezali su jer čekali da takozvani primarni svjedoci, oni koji su nazočili tim zločinima pomru. No bez obzira na to ni danas nije kasno i mi ćemo kad tada to učiniti, ali što će biti posljedica, daljnji raskol u hrvatskom narodu, daljnje tapkanje na mjestu, daljnje želje da se istina dovede na vidjelo. I zato s ovoga mjesta poručujem u ime kostiju svih nepravedno i mučki ubijenih. Pokrenimo se kao narod, otkopajmo te grobove, ispišimo istinom stranice hrvatske povijesti jer to je jedini uvjet da idemo dalje zajedno i pomirimo se. Hvala lijepo.

Branimir Petener (predstavnik Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka)

Spomen pohod Jazovka 2017. Proglas. U skladu s plemenitim zahtjevima hodočasnika spomen pohoda na strahotnu žumberačku jamu Jazovku i Hrvatskih obrambenih uzničkih žrtvoslovnih, te inih domoljubnih udruga i osoba, opet u ime istine i pravde sebe obvezujemo, a vlasti Republike Hrvatske pozivamo na bezuvjetnu provedbu ovih zadaća. Prvo, otkrivati je povijesnu istinu o Hrvatima žrtvama Drugoga svjetskoga rata, poraća i komunističko-četničkoga razdoblja do godine 1995., a i sve dosada u dijelovima domovine, promicati je spomen svake žrtve, istražiti i označiti sva znana i još neotkrivena mnoštvena stratišta i grobišta, pa žrtvama ustanoviti istovjetnost, tj. identitet i s pravom na čast i dostojan grob. Drugo, osloboditi je Hrvatsku od laži srbijanskih i tzv. antifašističkih velesrba o ustaškim logorima, pa tako i o Jadovnu kao nadomjestku za raskrinkani Jasenovac i dokazati povijesnu istinu o takvim logorima smrti od godine 1945. do ’53. Treće, iz hrvatskih vlasti, te iz državnih i javnih služba isključiti preostale i prerušene nositelje jugokomunističkoga totalitarizma, bivše partijske i udbaško kosovske moćnike i najamnike, osuditi titoistički zločinački sustav i svjetonazor, pa za života i posmrtno imenovati krvnike, te vratiti čast i pravo žrtvama. Četvrto, izbrisati sablasne tragove Tita navodnoga Josipa Broza, zapovjednika jugopartizanskih zločinstava i komunističkoga diktatora. Ukloniti mu svaki naziv i spomenik s trgova, ulica, cesta, prilaza i sa svega u Hrvatskoj počevši od zagrebačkoga kazališnoga trga okužena nečastivim imenom krvoloka s ljestvice desetorice najgroznijih svjetskih zločinaca. Peto, pronositi je, te bezuvjetno i neodgodivo provoditi odluke parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 27. lipnja 1996. i 25. siječnja 2006. o uklanjanju nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, zatim izjavu Hrvatskoga sabora od 30. lipnja 2006. o osudi zločinstava totalitarnoga komunističkoga poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990., odluku Europskoga parlamenta od 2. travnja 2009. o europskoj savjesti i totalitarizmu, opću izjavu ujedinjenih naroda od 10. prosinca 1948. o ljudskim pravima, te primjerene sadašnje i buduće ugovore Republike Hrvatske i hrvatske zakone o kaznenome progonu takvih ratnih i mirnodobnih zločinaca, te odštetnim pravima žrtava. Šesto, obraniti viteške i mučeničke branitelje doma i naroda od kleveta i progona, te im zajamčiti pravo na časnu istinu plemenito zasluženu za obrambeno osloboditeljskoga rata NDH, RH i Republike BiH. Sedmo, zabraniti novčanu, promidžbenu i političku obnovu četničkoga mita u serebu ili Srbu, te orgijanje četničkih i komunističko partizanskih sablasti koje na obljetnice 27. srpnja 1941. opet slave pokolje Hrvata diljem Like, Bosne i sve domovine pod zastavom lažnog i takozvanog antifašističkog ustanka. Osmo, očistiti Ustav Republike Hrvatske od AVNOJ-sko ZAVNOH-ških neistina te potvrditi da je Republiku Hrvatsku u obrambeno oslobodilačkom Domovinskome ratu sam hrvatski narod oslobodio od titoističke partizanije AVNOJ-a i ZAVNOH-a i to s toga jer je država Hrvatska opstala na devet stoljetnoj težnji za slobodom hrvatskoga zarobljena naroda pod onodobnim vladavinskim sustavima. Jer je Hrvatska smisao beskrajnih muka i žrtava devetstoljetnoga boja hrvatskih obrambeno osloboditeljskih ratnika sve od Ivanovačkih viteških redovnika, Zrinskih i Frankopana, do branitelja NDH, RH i RH BiH. Jer je Hrvatska po daru božjem uskrsnula u mukama i junačkom otporu Hrvata poratnih žrtava od godine 1945. nadalje, političkih uznika tlačenih i ubijanih, u tuđinu progonjenih, pa opet 1990-ih u dragovoljcima obrambeno osloboditeljskoga rata koji sebe uvijek spremno davahu i daju da opstane dom. Jer je državu Hrvatsku međunarodno priznao papa Ivan 8. 7. lipnja godine 879. što je uz obrambeno osloboditeljski Domovinski rat jedino pomirbeno i svakoj časti prihvatljivo izvorište državnosti Republike Hrvatske pa ga tako mora vrednovati budući ne krivotvoren Ustav Republike Hrvatske. Jer hrvatski tzv. antifašisti, tj. komunistički partizani, njihov AVNOJ, ZAVNOH, te ini jugopartizanski ustroji nisu ratovali za antifašističku slobodnu demokratsku državu Hrvatsku nego za komunističku Jugoslaviju koja je svoju velesrpsku bit obistinila genocidom nad hrvatskim narodom i trajnom diktaturom te povrh toga krvavim progonima sustavno zatirala svaki spomen slobodne hrvatske države, posve suprotno europskom i svjetskom antifašizmu, demokratskomu poretku, političkomu višestranačju, ljudskim pravima i slobodama. Jer u Brezovici kod Siska titoisti opet krivotvore povijest i istinu o 22. lipnju 1941. kada tzv. antifašisti započeše ubijati hrvatsku slobodu da sve groznije nastave do godine 1945. i nakon ratnih genocidnih vrhunaca. Jer štoviše po podatcima službenog povjerenstva ili komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava objavljenima u rujnu 1999. iz grobišta u toj šumi Brezovici do neba za istinom i pravdom vapi 6 000 Hrvata mučenika koje su takozvani antifašisti zvjerski poubijali godine 1945. i to nakon rata. Jer tko u Brezovici pored nazočnosti po službenoj dužnosti veliča staljinističko titoistički ustanak od 22 lipnja 1941. taj opet ubija mučenike svih Jazovka, svih mnoštvenih stratišta i grobišta. Na Jazovki 22. lipnja 2017. hodočasnici spomen pohoda i Hrvatski obredni zdrug-Jazovka.

2016.

Vjekoslav Huzjak (biskup Bjelovarsko-križevačke biskupije)

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga Amen. Mir vama. Draga braćo svećenici, dragi župniče, drage časne, poštivani predstavnici islamske vjerske zajednice, poštovani predstavnici državnih vlasti, izaslanice predsjednice, ministre, predstavnici lokalnih vlasti domaćih, predstavnici svih udruga koji ste danas ovdje na ovom mjestu okupljeni, draga braćo i sestre. Sve vas od srca pozdravljam na ovome mjestu koje je mjesto tuge i žalosti, ali je mjesto povijesnoga sjećanja, mjesto na kojem se sjećamo svih onih koji su stradali, koji su poginuli, na pravdi Boga što kaže narod, koji su stradali, pobijeni, bačeni, sakriveni. Očito sakriveni iz vrlo jednostavnog razloga – htjelo se sakriti zločin. Htjelo se sakriti ono što je učinjeno zlo. Mi kao kršćani, kao vjernici, sve žrtve, svaku patnju i svako trpljenje tih nevinih ljudi stavljamo na oltar pred Gospodina. Molimo ga da blagoslovi svako trpljenje nevino, da blagoslovi svakog čovjeka ubijenog, kojemu je nasilno oduzet život iz razloga koji su uglavnom ideološki. Ali kao kršćani, kao vjernici, mi dok slavimo euharistiju i ovu žrtvu, mi u isto vrijeme molimo Gospodina za oproštenje svojih slabosti, propusta, grijeha, nedosljednosti i imamo snage kao kršćani, kao vjernici moliti Gospodina i za one koji su ubijali, klali, koji su odlučivali o ubojstvima jednako tako krivi, jednako tako nose na duši i na savjesti zlo koje je učinjeno. Mi molimo Gospodina osobito u ovoj godini milosrđa da nama svima iskaže milosrđe osobito onima čije zlo je veliko i čiji je grijeh velik. Zato dok stojimo okupljeni oko oltara upiremo pogled u Krista Gospodina, Spasitelja našega jedinoga. Spasitelja koji visi na križu ne kao znak slabosti i kao znak pobjede zla nego visi na križu kao znak pobjede nad smrću i nad grijehom jer križ nije zadnja riječ nego je zadnja riječ pobjeda života nad smrću, uskrsnuće Njegovo, koje upiremo pogled s vjerom da ćemo svi, i oni naši dragi pokojni koje se danas ovdje spominjemo, a i mi koji hodimo ovom zemljom danas, hodeći nad jamama i nad grobištima naših dragih pokojnih, u uskrsnuću naći smisao života svojega i naći se zajedno s njima jer u Bogu sve živi i u Bogu sve umire. Nismo, braćo i sestre, na ovoj zemlji ničiji, nismo na ovoj zemlji prepušteni sami sebi, nismo na ovoj zemlji oni koji su bez nade. Uskrsnuće je naša nada jer je pobjeda života. Skrušimo se zato pred Gospodinom i molimo ga oproštenje svojih slabosti i grijeha. Draga braćo svećenici, dragi predstavnici političkoga života naše drage hrvatske domovine, dragi predstavnici udruga i društava svih koji ste ovdje, draga braćo i sestre. Slušali smo Božju riječ koja nam doziva u svijest, u pamet uopće razlog zašto se mi ovdje okupljamo. Jer kad ne bi bilo nade u uskrsnuće i kad ne bi bilo nade u vječni život što bismo mi radili ovdje? Mi bismo ovdje mogli jedino okupiti se, žalostiti se i u srcima gušiti mržnju prema onima koji su zla činili. Ali mi nismo zato ovdje. Mi smo ovdje prije svega da svoju molitvu i svoju muku predamo Bogu našemu po životu, po smrti i po uskrsnuću Krista Gospodina koji nam vrlo jasno govori: „Ja sam put, istina i život.“ Ocu nebeskom, Bogu vječnom i svemogućem može se doći jedino po meni. Jer on je bogočovjek koji među nama svjedoči božju ljubav i milosrđe. On je onaj u čijemu životu mi vidimo sve živote od postanka svijeta do ponovnog Kristova dolaska, do sudnjega dana. On je onaj u čijemu životu i uskrsnuću mi promatramo i živote naših pokojnika, osobito ovih koji su pobijeni, stradali, mučeni, koje je mržnja bacila u jamu ovu na Jazovki ili u jame širom naše drage domovine, ma i širom svijeta. Jer mržnja i smrt drugo ne zna nego ubijati. Mržnja i smrt ne zna ništa drugo nego uništavati, rušiti, paliti, a život braćo i sestre, život koji gradimo mi s Bogom i u Bogu, taj život ima snage graditi, planirati za budućnost, taj život ima snage okrenuti se u prošlost, vidjeti što se dogodilo, moliti i oprostiti, taj život ima snage pokazati da je život jači od smrti i da je smrt slaba, preslaba da bi mogla nadvladati ono što je Bog nama darovao po sinu svome u snazi i milosti duha svetoga pokazujući nam put u život, jer kada Isus za sebe kaže: „Ja sam put“, nije to put u smrt nego put u život, zato on jest i istina i život. I oni kojih su pobijeni, ali i onih koji su ubijali jer oni su bježali pred sobom i pred svojom savješću i zato su bacali ljude u jamu inače bi ih bili pokopali javno. Bježali su pred sobom, pred svojom savješću, bježali su pred budućnošću, bježali su pred onim što zapravo se ne može izbjeći, a to je danas evo ovdje mi stojimo na tom grobištu kao i na grobištima diljem hrvatske drage domovine prikazujući Bogu molitvu i žrtvu euharistijsku, ne krvnu. Žrtvu za njih, ali i žrtvu s njima jer i oni su pobijeni zato jer se nekome nisu dopali, jer su bili oni koji život svoj vide s Bogom, koji život svoj vide u svojoj domovini, u hrvatskoj domovini. One koje su smatrali ili su ih neprijatelji smatrali da su oni slabi ili da će biti prijetnja. Dakle njih je pobio, njih je pobila mržnja i strah jer onaj koji ubija, on se boji. On se boji onoga kojega ubija, zato ga ubija. Koliko god se činilo da je on nadmoćan, da je on silan, da je on veli, on je zapravo malen i zapravo gmizav, puza po zemlji, puza kao zmija jer nema snage uzdići se do razine ljudskoga, a o kršćanskom uopće da ne govorimo ili o vjerničkom osjećaju bilo koje vjere, da uopće ne govorimo. Zato braćo i sestre kad mi ovdje stojimo i molimo, mi molimo za duše naših dragih pokojnika, molimo za njihove živote, mi molimo za ono neostvareno u njihovom životu. Koliko je tu bilo ljudi i starijih i mlađih, koliko je tu bilo duhovnih zvanja, koliko je tu bilo budućnosti koja je mogla dati novi život, novi zamah hrvatskoj domovini, nije joj se dopustilo. I zato mi danas Bogu prikazujemo ovu žrtvu moleći za njih iz duše, iz srca, slobodni, slobodni od svakoga zla, slobodni od svake mržnje, slobodni od svega onoga što čovjeka pritišće u zemlju, što ga gura u blato. Nego mi kao kršćani kao vjernici dižemo svoj pogled, dižemo svoj pogled Bogu koji nas nosi i daje nam snagu prevladati zlo i smrt. Danas se slavi dan antifašizma. Kad mi razmišljamo o antifašizmu ovdje na ovom mjestu onda se pitamo tko je pobio ove ljude ovdje? Je li ih pobio fašizam ili antifašizam? U Hrvatskoj nažalost antifašizam. Ali taj antifašizam je jednako komunizam tako da antifašizam moramo staviti pod navodnike jer to nije to. Antifašizam po sebi bi trebao biti nešto što je protivno svakom totalitarizmu, što je protivno onome što ne poštuje čovjeka i što čovjeka smatra predmetom i može ga zgaziti, a ono što mi tražimo kao kršćani i kao vjernici je poštivanje svakoga čovjeka, poštivanje njegovog dostojanstva. Jesu li ti ljudi bili krivi? Slušali smo nedugo, ne tako davno na televiziji od ministrice vanjskih poslova da su oni koji su na Bleiburgu stradali, a to je simbol za sva stradanja u Hrvatskoj, da su oni bili krivi, ali im krivica nije dokazana. Braćo i sestre, nitko na to nije reagirao javno, ali to je zapravo strašna istina naše stvarnosti. Da se može izreći nešto takovoga, nešto tako gruboga, brutalnoga, nešto tako nečovječnoga, neljudskoga, a onda to neljudsko proizvodi i dalje svoje rezultate, svoje plodove. To znači da su oni bili krivi jer su bili Hrvati i sve što je hrvatsko je krivo. Braćo i sestre ne smijemo se dopustiti mi kao vjernici, kao kršćani, kao ljudi. Ne smijemo dopustiti da takva logika prevlada u društvu. Jer što se događa? Nama se nameće krivica, nama se nameće krivica jer se osuđuju jedni simboli, a drugi se prešutno dižu i uzdižu. Dakle na taj način se zapravo ponovno stvaraju podjele, produbljuju se podjele u društvu svjesno ili nesvjesno. Tko tome služi, sve ono što se može upotrijebiti, osobito mediji nažalost, ali mi braćo i sestre ne smijemo dopustiti da ta logika podjele i ta logika netrpeljivosti i mržnje uđe u naša srca. Jučer sam gledao na televiziji i slušam čovjeka iz politike koji govori kako je ovdje u Hrvatskoj sada na vlasti revizionizam povijesti. A ja vas sada pitam, zdravoj svijesti i pameti svakoga od nas, ako je Hrvatska povijest građena do sada i rađena na krivim činjenicama, na lažima, na nedostupnim podatcima, na skrivanjima, je li tu povijest treba revidirati? Jel’ treba reći da je Jazovka grobište gdje su pogubljeni i bačeni mnogi nevini, ne krivi. Jel’ treba reći da su ovdje okolo još pitaj Boga, župnik mi kaže: „Ne zna se točno“, gdje su još jame zazidane na kojima je naraslo drveća, gdje su jame širom hrvatske domovine, gdje su pokapani ljudi, pa jel’ to treba reći, jel’ to istina? Jel’ je to fašizam? Jel’ je istina fašizam? Ne, istina je put jedini kojim čovjek može doći do sebe. I ti ljudi koji su ubijali, ali i njihova djeca i njihovi sinovi i unuci jednako tako moraju doći do istine, ne može ih osloboditi nikakva laž. Ali oni i dalje nam nameću i sebe nameću kao prave, kao moderne, kao one koji nas vode u budućnost, u koju budućnost? Zato braćo i sestre mi smo odgovorni, nemojmo nikad prebacivati odgovornost na nekoga drugoga, nisu drugi odgovorni nego mi. Mi smo odgovorni za svoje živote, mi smo odgovorni za svoje obitelji, mi smo odgovorni za svoj hrvatski narod, mi smo dogovorni za svoju hrvatsku domovinu, mi smo odgovorni za svakoga čovjeka koji u njoj živi. Tu odgovornost, kako ćemo vršiti? Mana svim razinama, od one osobne do svih onih razina na kojima jesmo, radimo, stvaramo, učimo, poučavamo, vodimo, pokazujemo primjerom. Idemo na izbore, dajemo glas. Odgovornost svakoga građanina Republike Hrvatske je doći i reći na izborima što misli o svojoj domovini, o svojoj državi, o svojoj vlasti. Laž je braćo i sestre, laž: „Nemamo za koga“. Kako nemamo za koga? Imamo ljude, imamo tamo, ne znam, kandidata more. Borimo se zato da imamo pravednu domovinu. Borimo se zato da imamo istinitu domovinu. Nije to borba ni protiv koga nego je borba za istinu. Braćo i sestre, ako istina prevlada, ako pravednost prevlada onda će ono što je zlo otpasti samo po sebi, nema mjesta. Ali ako mi puštamo… ja znam reći često da mi u Hrvatskoj zapravo još uvijek smo u komunizmu. Jer kad razgovaramo s ljudima, ja razgovaram s vama dakle, tu koji ste jel’. Dođu izbori: „Ma i ovako i onako će to netko drugi odlučiti, što ćemo ići na izbore.“ Dakle, što to znači? Koji su to oni drugi? Partija. Tako je bilo pedeset godina. Kad je bilo samo jedan kandidat i mogao si dati glas za jednoga. Ali braćo i sestre mi danas živimo u drugačijem svijetu kojega mi moramo izgraditi, mi moramo u svojim glavama stvari staviti na svoje mjesto jer ako ne stavimo na mjesto u glavama neće se spustiti u naša srca. Jer ako pustimo da i dalje ljudi vode koji ne vole svoju domovinu, koji ne vole narod iz kojega su potekli, kol’ko je to njihov narod ja to ne znam, ali koji ne vole hrvatsku domovinu kako nam može biti bolje. Jer svi oni ekscesi koji se događaju čak i na sportskim terenima pokazuju samo da ima ljudi koji ne vole svoju domovinu, odnosno ne vole Hrvatsku. Jel’ to njihova domovina ne znam, ali ja svojoj domovini braćo i sestre ne bih nikad učinio nešto što joj može nauditi i što je zlo. Jesu li ovi ljudi koji ovdje, za koje se molimo danas, jesu li za svoju domovinu učinili nešto loše, nešto zlo? Jesu li oni protiv nekoga bili? Ne, oni su bili za istinu i htjeli su graditi život u slobodnoj, u svojoj domovini. I to je bila krivica. Mi gledamo ljude koji danas ne razumiju hrvatsku kulturu niti je žele, niti je žele razumjeti. Nemojmo dopustiti da takvi ljudi vode domovinu. Ja nisam protiv nikoga i da se razumijemo, često nam spotiču Crkva se miješa u politiku. Ma nije… ja se ne kandidiram, dakle neću nikada biti kandidat ni za koje mjesto u državnoj službi niti u bilo kojoj stranci. Ali mi je stalo do hrvatske domovine i do moga naroda i do svakog čovjeka koji u Hrvatskoj živi, dakle bez obzira na nacionalnost, da može živjeti u dobru, u istini i u plemenitosti. To se može postići jedino da svi zajedno složimo glave i idemo naprijed, ne drugačije. Dokle god nas uspiju dijeliti razni interesi i različiti pogledi, tako dugo nam neće biti dobro. Mi smo mala domovina, mala Hrvatska, mali narod. Koliko nas u Europi ima? Nas je četiri milijuna jedva. Europa je preko pola milijarde. Dakle, mi smo mali postotak ljudi, ali braćo i sestre naša hrvatska kultura je stara, utemeljena na vrijednostima koje su vjerničke. Utemeljena na vrijednostima koje su kršćanske. Za krst časni i slobodu zlatnu ginulo se je hrabro i odvažno, skupljenih glava. Nije se pitalo jesi ti Jure, jesi Štef ili si Mate. Nego se borilo zato da se ima nešto što je sveto i u što se ne dira. Zato braćo i sestre mi ovdje danas, dok stojimo na ovom mjestu kao kršćani, što rekoh na početku, mi molimo za svoje pokojne, ali mi imamo snage u sebi kao vjernici, kao kršćani koji vjeruju u Kristov ponovni dolazak i da ćemo u njemu svi vidjeti svoje živote, svi. Nitko neće moći biti sa strane, nitko neće moći reći: „Mene se to ne tiče“. Svi ćemo doživjeti svoje živote u svjetlu istine Božje, prema tome mi možemo ovdje dok molimo za pokojne moliti i za one klali i ubijali. Moliti za njihovo obraćenje, još ih ima živih. Moliti da to zlo koje je učinjeno nas, braćo i sestre, ne zakoči u našem životu, nego da slobodni od toga zla čisteći svoju memoriju, kako nam je papa, sveti papa, naš papa Ivan Pavao II. govorio: „Očistite svoju memoriju od zla, nemojte ju očistiti od sjećanja na sve ono što se dogodilo“. Ali od zla, od mržnje, od svega što sputava, svega što stišče, što ne da k’o željezno, kliješta što stišću… oslobodimo se toga. Ne možemo drugačije nego s Božjom pomoću braćo i sestre, nema drugoga puta. Jedino nam Bog može dati snage da to učinimo. I zato to činimo s velikim oduševljenjem i s radošću i radi onih koji su pobijeni. Mislite da oni koji su pobijeni da se vesele kad je Hrvatskoj loše? Sigurno ne. Mole oni za nas, za sve nas, da naši životi budu danas svjedočenje za ono što je istinito, pravedno, i što je vrijedno, što je u smislu kulture hrvatskoga narode i hrvatske države sveto i u što se ne smije dirati. Ako svi budemo skupili glave, ako svaki na svom mjestu bude dao svoj doprinos da taj mozaik koji se zove Hrvatska izgleda lijepo i radosno. Svi volimo reći: „Lijepa naša domovina“, a doista je prekrasna, gledajući je izvana. Ali je ona prekrasna ili najkrasnija po nama braćo i sestre, po našim životima. Nije ona lijepa samo što ima lijepe predijele, šume, more, planine, doline, jel’… žitnicu, ma rijeke. Nije samo po tome lijepa, ona je lijepa po nama i ona će po nama biti lijepa i ostati lijepa. Zato se nemojmo bojati, ja uvijek kažem: „Nemojmo se bojati ni života“ jer ako se ne bojimo života onda znači da u toj lijepoj domovini ima onoga životnoga soka koji je ljudsko božanski, jer Bog nam daje život. Nemojmo se bojati života, ako se počnemo bojati života umrli smo, gotovi smo, nema nas! Nego, radujmo se životu i radujmo se ono što je lijepo, plemenito i što je istinito. I to na ovakvim mjestima imamo pravo s osobitom radošću i s osobitim ponosom. Zašto? Pa tu su ljudi koji su temelj onoga što je stvarano, jer mržnja prema njima, mržnja koja ih je ubila, mržnja koja je vladala godinama, desetljećima, ta mržnja je konačno došla kraju. Pustimo je, maknimo je iz naših srdaca, nemojmo pustiti da ona i dalje vlada našim srcima. Nego pustimo je vani, maknimo je i stvarajmo prostor gdje se ljudi mogu gledati jedan drugoga licem u lice, iskreno, ljudski, vjernički. Gdje se ljudi mogu gledati radujući se jedan drugome i stvarajući nešto novo, a to je Božji dar i Božji poziv. Eto braćo i sestre, danas dok molimo za naše drage pokojne mi molimo i za našu dragu domovinu, za sve one ljude koji su u njoj odgovorni za opće dobro, za dobro svih nas. Molimo jednako tako za nas, za naše živote da oni budu svjedočanstvo vjere, da si ne dopustimo da bilo što što nije dobro i plemenito prevlada u našim srcima, jer na taj način ubijamo sebe. Nego gradimo život istine i pravednosti, u toj istini imamo pravo tražiti istinu o svemu što se dogodilo. Nemojmo… ja nisam nikad za to da kažem: „Ah, pustite vi to,“ kao što neki sada govore, jel’, „pustite vi ono što je bilo, to je prošlo, idemo mi sada naprijed.“ Ma kuda? Kuda to mi idemo naprijed? Treba reći istinu o onome što se dogodilo, ne zato da mrzimo jedni druge nego da znamo tko je kadar u hrvatskom društvu izgraditi nešto dobro, plemenito i lijepo. I tome treba dati da gradi, toga treba gurati naprijed, „ajde gradi, ti možeš, ti znaš.“ Oni koji se naguravaju, a ne znaju, neće ništa sagraditi. Zato braćo i sestre nemojmo se bojati odgovornosti za sebe i za dvoju domovinu. Učimo mlade odgovornosti, nemojmo ih učiti samo da im sve treba dati i popustiti neka rade što hoće; propast će, upropastit će se. Učimo im, pomognimo im da odgovorno grad kod svoje obitelji, da odgovorno grade društvo u kojem žive i svoju domovinu. Svakog čovjeka, bez obzira na to tko je, što je, kako se zvao i odakle je došao. Zato braćo i sestre Krist uskrsli, koji ovdje svijetli nama kao nada, kao ovo sunce današnje. On svijetli nama kao sigurnost našega života i naših pokojnih, pobijenih, stradalih…. Nas samih koji danas živimo i generacija koje dolaze poslije nas. Molimo Gospodina uskrslog Spasitelja da nam i dalje bude i put i istina i život. Jer na tom putu ne moramo se ničega bojati, na tom putu ima mjesta za svakoga čovjeka, na tom put ima mjesta za svakoga od nas, na tom putu ima mjesta na kojemu ćemo se susretati i graditi ono što je dobro i plemenito – to je Božji poziv. To je put na koji nas zove danas svaka riječ, riječ evanđelja, riječ učiteljstva Crkve, riječ naših znanstvenika koji su istiniti i istinoljubivi, riječ umjetnika… svaka riječ koja je pozitivna i plemenita i lijepa zove nas na taj put. Neka Krist Gospodin i dalje bude naš put, istina i život do vječnosti. Na kraju ove svete mise, draga braćo i sestre, ja bih želio podsjetiti na ono što mi kao kršćani vjerujemo. Vjerujemo da u svetoj misi sudjeluje sve stvoreno – i crkva zemaljska, putujuća u kojoj smo mi i ona crkva pokojnika naših koji su u vječnosti i ona crkva zajedništva s Bogom, koja se raduje pred Bogom. To znači da u svetu misu uključujemo svakoga čovjeka i sve ono što je Gospodin Bog stvorio nama na dobro. Uključujemo naravno i svaku žrtvu, osobito onu koja je nevino stradala. Svi oni koji su pobijeni za rata drugoga svjetskoga, i u poraću. Sve one naše žrtve Domovinskog rata koje su prenesene da bi mi danas imali svoju domovinu Hrvatsku. Svakog čovjeka koji je nevin stradao, bez obzira na to tko je i gdje je stradao. Jer kao kršćani, kao vjernici, mi stojimo pred Bogom u istini. Mi stojimo pred Bogom neopterećeni. Mi stojimo pred Bogom u slobodi. I ta sloboda i ta radost življenja u Bogu je jedina nada koja nas može vući naprijed usprkos svim ljudskim slabostima, bilo osobnim bilo javnim, društvenim. Ta nada da je Bog naš život i da život uvijek pobjeđuje i ne može smrt biti zadnja. Kao kršćani mi smo uvijek optimisti, vječiti optimisti i molimo Gospodina da sve žrtve koje su pale na bilo kojem mjestu iz bilo kojeg razloga ne budu uzaludne nego da nam pomognu da mognemo više ljubiti brata čovjeka kraj sebe, da možemo s više entuzijazma graditi domovinu i sve ono što je dobro i lijepo i plemenito, da ono slabo i ljudsko otpadne samo po sebi. Budimo čvrsti uvjereni u ono što vjerujemo jer to je put našega spasenja, ali to je i put budućnosti Hrvatske. Zato vas ja s ovoga mjesta s velikom radošću blagoslivljem u Božje ime. U ime Boga milosrdnoga kojega zazivamo u ovoj godini milosrđa. Boga koji gleda čovjekovo srce, nutrinu, koji gleda misao, koji gleda ono što mi jesmo. Ne što bismo htjeli biti ni kakvima se želimo prikazati, nego ono što doista jesmo. Da nas tu Bog dohvati svojim milosrđem i ljubavlju i da nas vodi naprijed u ljubavi prema čovjeku i u ljubavi prema svojoj domovini. Jer to nikakav internacionalizam niti ikakvi izmi ne mogu zamijeniti niti nadomjestiti. Zato braćo i sestre budimo odvažni, hrabri u življenju svoje vjere i u onih, u življenju onih vrijednosti koje nas vode naprijed u životu. Znajmo žrtvovati ako je što potrebno iz svoga života da bi nam svima zajedno bilo dobro ili bolje, kao što je to Krist Gospodin učinio žrtvujući sebe za spas naš i za otpuštenje naših grijeha. To milosrđe Božje iskazano u Kristu Gospodinu zazivam na vas sve, na one koji su iza nas, koji su pokojni, koji su živote dali u obrani domovine ili su je dali zato jer su bili mržnjom zahvaćeni. U tu molitvu i taj blagoslov uključujemo sve one koji će doći pred nama, koji će doći i voljeti ono što mi volimo i graditi ono što je nama sveto.

Admir ef. Muhić (predsjednik Mešihata Islamske zajednice)

Neka je hvaljeno i uzvišeno Njegovo biće. Uvažena izaslanice predsjednice gospođo Esih, poštovani ministre gospodine Hasanbegoviću, cijenjeni biskupe, svećenici, braćo i sestre. Prenosim vam srdačne pozdrave, selame uvaženog muftije doktora Aziza efendije Hasanovića. Upravo na ovaj dan, sedamnaesti mjeseca Ramazana, kada muslimani poste uzdržavajući se inače od onog što je dozvoljeno. Opet smo danas, ove godine na Jazovki prisjećajući se svih žrtava, svih nevinih ubijenih, među kojima je bio i nemali broj muslimana stoga je prisustvo predstavnika islamske zajednice ovdje neophodno. Te zajednice koja ove godine obilježava sto godina od institucionalnog priznanja islama u Hrvatskoj. Želja mi je da ovi skupovi budu poruka mira, poruka dobra, da se zlu odupremo. Upravo onom zlu koji je počinio strašan zločin ovdje u ovoj šumi, a to ne samo da svjedoče ljudi danas prisutni ovdje i preživjeli, nego svjedoči i svjedočit će na sudnjem danu, mi koji smo vjernici vjerujemo u to, svo ovo drveće, svi ovi listovi zeleni danas koji lijepo ovako izgledaju, sve će svjedočiti za mučenike, šehide, oni koji su ubijeni na svirep, nedoličan način. Oni su naši svjedoci na dan suda. A na nama je da mi često se prisjećamo njih s ciljem, kako reče biskup uvaženi i uzoriti, da istinu pronosimo, to je naša istina iako bolna, ali istina jer mi takve zločine činili nismo i ono što možemo da uradimo, možda i domaću zadaću, kao što sam prošle godine govorio, obilježimo ne sebe nego puteve kojima ćemo doći i znati doći oni koji nisu bili u Jazovki. Na raskrsnicama, na putevima nema ni jednog smjerokaza Jazovka. Uradimo to, omogućimo i drugima da dođu ovdje. Zato ću sada za ubijene muslimane i sve žrtve izreći molitvu i pomolit se Svevišnjem Bogu za njihove plemenite duše da ih smjesti u džennet, odnosno raj.

Ivan Vukelić (član Hrvatskog Obrednog Zdruga Jazovka)

Poštovani hodočasnici spomen hod-pohoda Jazovka 2016. godine. Hvala vam u ime organizatora Hrvatskog Obrednog Zdruga Jazovka što ste i ove godine u ovolikom broju došli na Jazovku. Dokle god mi dolazimo na Jazovku, koja je postola simbolom svih hrvatskih stradanja ne dozvoljavamo da se zlodjela nad našim narodom zaborave. Pozdravljam preživjele pripadnike Domovinske vojske koji su danas s nama. Sve domobranske udruge, udruge HVIDRA-e proizišle iz Domovinskog rata, predstavnike Počasnog Bleiburškog voda i Hrvatskog žrtvoslovnog društva. Pozdravljamo katoličke i grkokatoličke svećenike na čelu s biskupom bjelovarski mons. Vjekoslavom Huzjakom. Pozdravljamo i izaslanika Aziza Hasanovića, predsjednika Mešihata Islamske zajednice, imama Admira Muhića. Pozdravljamo i ministra kulture, obrazovanja i športa gospodina Zlatka Hasanbegovića. I na kraju, srdačno pozdravljamo izaslanicu pokroviteljice ovog hodočašća predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, gospođu Brunu Esih.

Frano Čirko (član Hrvatskog Obrednog Zdruga Jazovka)

Prosvjed vlastima Republike Hrvatske. Gospodo ili drugovi predvodnici, poštujući vaše predvodničke ustanove Hrvatski Obredni Zdrug Jazovka u ime hodočasnika spomen-pohoda na Jazovku i svih Jazovki diljem domovine i tuđine opetovano podsjeća politička predvodništva Republike Hrvatske na zahtjeve iz prethodnih proglasa koji se uporno ignoriraju. Ne poštuju se i ne provode se deklaracije i rezolucije Hrvatskog sabora i Vijeća Europe. Ignoriraju se poruke i zahtjevi poglavara katoličke crkve u Hrvata jer one ne odgovaraju jugokomunističkim ostacima u hrvatskim vlastima bez obzira koje boje vlast bila. Ne zaboravljamo da iako već punih 26 godina živimo u demokratskoj Republici Hrvatskoj još niste donijeli zakon o lustraciji. Niste zabranili isticanje jugokomunističkih simbola pod kojima su počinjeni mnogi zločini od Bleiburga do Ovčare. Niste zabranili veličanje zločinca i masovnog ubojicu Josipa Broza Tita – najljepši trg u srcu glavnog grada svih Hrvata još uvijek nosi njegovo ime, a u Kumrovcu se opetovano veliča kao da još uvijek živimo u Jugoslaviji. Ima li itko tko ne zna da nas upravo njegova zločinstva ovdje okupljaju? Masovno ubojstvo hodočasnika u Srbu slavi se kao dan ustanka naroda Hrvatske. Dok mi ovdje molimo za duše pobijenih branitelja domovine Hrvatske bez dokazane krivnje te bez suda i zakona, u šumi Brezovici nad nekoliko tisuća pobijenih branitelja domovine Hrvatske orgijaju oni koji su ispalili prvi metak u hrvatsku državu. Do kada ćemo to tolerirati? Do kada ćemo čekati da državne vlasti ukinu sve presude pod prijekim i ostalim sudovima bez valjane obrane, kao i sve službene partijske odluke o progonu i oduzimanju imovine Hrvatima na područjima Zrina, Gvozdanskog, Španovice i drugih mjesta širom domovine. Tražimo da vlasti Republike Hrvatske osiguraju dostatna sredstva za ekshumaciju žrtava jugokomunističkog terora, uzimanje njihovih DNK i DNK članova njihovih obitelji, njihovu identifikaciju te predaju obiteljima ili njihov dostojanstveni pokop u zajedničkoj grobnici na mjestu ekshumacije uz poštivanje svih ljudskih vrednota i vjerskih običaja svakog branitelja hrvatske domovine. Tražimo da vlasti Republike Hrvatske osiguraju dostatna sredstva za obnovu i uređenje u izvornom obliku hrvatskih vojničkih groblja kako dolikuje uljuđenim državama. Postoje groblja engleska, ruska, francuska, židovska, talijanska, američka, no kažite nam gdje su hrvatska? Hrvatski vojnici bez obzira na Ženevske konvencije nemaju svoja groblja već imaju samo pune jame i stratišta kako što su Bleiburg, Macelj, Tezno, Barbarin rov, Jazovka i tako dalje. I konačno, tražimo provođenje istinske dekomunizacije hrvatske države i hrvatskog društva, a pod time se podrazumijeva konačno utvrđivanje i iskapanje svih masovnih grobnica žrtava jugokomunističkog terora, pokretanje istraga i kaznenih procesa protiv svih živih počinitelja zločina, zabrana isticanja jugokomunističkih simbola, promjena imena svih trgova i ulica nazvanih po jugokomunističkim zločincima na čelu sa zločincem i masovnim ubojicom Josipom Brozom Titom, te donošenje zakona o lustraciji kojim bi se onemogućilo počiniteljima i sljedbenicima jugokomunizma i velikosrpstva sudjelovanje u vlasti i državnoj službi kako se ne bi nikada ponovio slučaj Dragutina Rafaja, egzekutora s Jazovke koji je svojedobno postao predsjednikom sabora i sucem ustavnog suda. Ne zaboravljamo da su počinitelji zločina Jazovke znali što čine, stoga Hrvatski Obredni Zdrug Jazovka i sav zdrug udruga svjesni da je stiglo vrijeme da istina i pravda ugledaju svjetlo dana u ime sudionika ovoga spomen-pohoda jamče spremnost na bezuvjetnu provedbu do ispunjenja svih zadaća iz ovog i ranijih proglasa. Hrvatska mora prekinuti šutnju. Hvala.

2015.

Bruna Esih (izaslanica predsjednice RH)

Dragi štovatelji ovog tihog, tužnog mjesta. Priroda, priroda kao božje očitovanje veća je i snažnija od čovjeka. Udivljenje i poniznost osjećaji su koji se u prirodi i čovjeku neminovno bude. Zašto ih nisu osjećali krvnici žrtava, onih zbog kojih smo se danas okupili kako bismo im odali počast i svoj iskreni pijetet. Na to pitanje nama je jako teško odgovoriti. Znamo tek što mi danas ovdje osjećamo i vjerujemo. Oni kojima su na ovom mjestu posljednji pogled, misao i molitva bili upućeni svojim precima i Bogu otišli su u nadi da će uskoro ugledati njihovo lice. To im je mogla biti jedina utjeha u jezovitom smrtnom času koji ih je dočekao ovdje od ruke zle, od ruke bezbožne. Jama Jazovka kao da je personifikacija tuge kojom je desetljećima bio protkan ovaj narod. Duboka, crna i nijema. Nijema kakva je i morala biti jer tako je nalagala zločinačka komunistička ideologija u svom nastojanju da zatre svaki spomen na pobijene, ponižene i u crne jame pobacane ljude. Poništiti ih, kao da nikad nisu postojali. Zatrti baš svaku mogućnost opstanka onih koji su svoju grudu zemlje željeli nazivati hrvatskom bio je najsigurniji način dolaska na vlast i ostanka na istoj tijekom ukupnog, jugokomunističkog totalitarnog razdoblja. Na ovome mjestu i nad ovom jamom to hrvatsko poništavalo se dva puta, 1943. i 1945. Oba puta, nasuprot svim ljudskim i moralnim zakonima i načelima, Ženevska konvencija iz 1929. jasno je definirala obrasce postupanja sa ratnim zarobljenicima koji uključuju humanost, a isključuju svaki oblik ponižavanja. O zarobljenikovoj smrti valjalo je obavijestiti njegovu obitelj. Ranjenike pak Ženevska konvencija definira kao štićene osobe s kojima treba postupati čovječno i osigurati im potrebnu njegu te na njih primijeniti opća pravila međunarodnog prava koja se odnose i na zarobljenike. No, na kakvu ste čovječnost mogli računati od Titovih vojnika. Nakon završetka rata i zauzimanja Zagreba partizani su oko 270 ranjenika iz zagrebačkih bolnica odveli u Sošice, likvidirali i bacili u jamu Jazovku. Svi su egzekutori bili nagrađeni ordenjem i pozicijama, a za svoje grijehe nisu se nikada pokajali niti im je zbog njih suđeno. U sklopu nekadašnje Državne komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava bilo je osnovano vijeće za istraživanje, uređenje i obilježavanje masovnog stratišta jame Jazovke. To vijeće imalo je zadatak utvrditi točan broj žrtava, očistiti jamu, urediti je kao dostojno vječno počivalište, ali i zabilježiti dostupne važne podatke vezane za zločin. Terenska istraživanja odvijala su se prvom polovicom 1999. godine. Pregledavanjem jame utvrđeno je postojanje posmrtnih ostataka 447 žrtava. U jami su pronađeni predmeti koji su dokazali da su vršene likvidacije ranjenika. Žice kojima su bile zavezane ruke žrtava, sjekira i motika kao moguća oruđa likvidacije. Prema materijalnim dokazima dio žrtava bio je ubijan vatrenim oružjem dok su neke žrtve ubijane tupo-tvrdim predmetima. Međutim, unatoč svojim rezultatima ili upravo zbog njih već 2000. godine ukinuta je Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, a sljedećih 15 godina niti jedna državna institucija nije preuzela njezinu misiju i zadatak. Zbog takvog odnosa države prema utvrđivanju činjenica, ako se neminovno reflektiraju na njenu sadašnjost i budućnost žrtve i njihova počivališta ponovno bi bili zatajeni da nije bilo iznimnih napora i želje za istinom od strane pojedinaca i ljubavi hrvatskog naroda koja svojom snagom uporno presuđuje zaborav i šutnju, a o čemu i danas ovdje ponosno svjedočimo. Budimo, stoga, jednako postojani u daljnjem traženju istine toliko važne možda i presudne za bolju budućnost. Preduvjet za takvu budućnost susret je s prošlošću u obliku stvarne osude svakog totalitarizma i njihovih izvršitelja. Preduvjet za takvu budućnost prestanak je manipulacije mrtvima, ali i manipulacije nama živima putem istih ideoloških obrazaca koji su primjenjivani i u poraću 1945. Zato ćemo reći glasno: Ne, hrvatski narod ne mrzi, u Hrvatskoj se ne provodi i ne postoji fašizacija društva, ona se izmišlja kao povod i opravdanje za obračun s političkim neistomišljenicima. Mi ovdje i na drugim stratištima svoga naroda ne žalimo za propalim državnim tvorevinama koje god one bile jer svoju državu imamo i ona je dovoljno velika da bude dom svih onih koji je vole i koji je poštuju. Ne tražimo vraćanje u povijest već vraćanje dostojanstva žrtvama, onima zbog kojih smo i ovdje i s kojima smo stojeći na ovom tlu isprepleteni u ljubavi, baš kao i korijenje stabala koje ih umjesto nas miluje. Hvala lijepa.

2014.

Orest Wilczynski (ukrajinski grkokatolički svećenik)

Hvaljen Isus i Marija! Poštovana gospodo, na žalost ove godine nisam u mogućnosti prihvatiti Vaš poziv da skupa s Vama odam počast hrvatskim žrtvama jugokomunističkog terora. Ali usprkos svoje tjelesne odsutnosti biti ću sjedinjen s Vama u zajedničkoj molitvi za nevine žrtve ovog stravičnog zločina. Ove godine već sam se obećao organizatorima obilježavanja sjećanja na žrtve ruskog komunističkog masakra u mom gradu Zoločivu. Gdje u razdoblju od rujna 1939. do lipnja 1941. komunistički zločinci masakrirali ne stravičan način više tisuća osoba bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, bez obzira na dob i spol. Stari dvorac kralja Jana Sobieckog u Zoločivu, osloboditelja Beča od turske opsada i spasioca Europe pretvoren je divljim hordama ruskih komunista u tvornicu smrti, strave i užasa. I to je samo jedno od mnogih stratišta na kojima sa sotonskom okrutnošću ruskim okupatorima vršen genocid Ukrajinaca te pripadnika drugih narodnosti širom Ukrajine. Maskari su nastavljeni i nakon ponovnog dolaska Rusa 1944. Tugujem skupa s Vama nad žrtvama ne samo jugokomunističkog režima već i nad hrvatskim žrtvama tijekom srbočetničke agresije na Hrvatsku, Bosni i Hercegovinu u novije vrijeme. Tugujem, ali u isto vrijeme i divim se stoljetnoj upornoj i herojskoj borbi hrvatskog naroda za svoju državnu samostalnost, svoj jezik i kulturu, svoju vjernost Kristovom Križu i Kristovoj Crkvi, kojom upravljaju Nasljednici sv. Petra Apostola. Neka Gospodin u svom velikom milosrđu podari vječni mir svim hrvatskim žrtvama u vječnosti, a hrvatskom narodu mir i blagostanje u našem prolaznom vremenu. S poštovanjem i zahvalnošću.

Boris Prebeg (predsjednik Hrvatskog Obrednog Zdruga Jazovka)

Gospodo ili drugovi predvodnici! Poštujući Vaše predvodničke ustanove – Zdrug Jazovka u ime hodočasnika Spomen-pohoda na Jazovku i sve Jazovke diljem Domovine i Tuđine – opetovano podsjeća, pita i zahtijeva: što politička predvodništva Republike Hrvatske zdušno i pokorno provode sve naloge tzv.Europe, štetne za Hrvatsku. Ali, nikako ne pokreću niti jedan jedini istražno-sudbeni postupak o jugokomunističkim zločinstvima do 1945.  i do ’90., premda takve postupke zahtijevaju iznimno dobre Odluke ili Rezolucije Europskoga vijeća (1096 od 27.VI.1996. i 1481 od 25.I.2006.) te Izjava ili Deklaracija Hrvatskoga sabora (od 30.VI.2006.)?  Zašto prešućuju, ne poštuju, istovjetne poruke iz Bleiburških propovijedi poglavarâ Katoličke crkve u Hrvata. Ne prihvaćaju, dakle, takve odluke i poruke Europskoga vijeća, Hrvatskoga sabora i Katoličke crkve, jer one ne gode zaostalim jugokomunistima u hrvatskim vlastima. Zato smo danas mi promicaitelji  istine i pravde došli na Jazovku, jamu boli kod Sošica na Žumberku, to središnje  mjesto, domovinski znamen vječnih počivališta Hrvata, koje mahom od svibnja 1945. ubijahu partizansko-jugoslavenski zločinci, pokloniti se kao što to činimo uvijek istoga, današnjega nadnevka – 22. lipnja. Žrtve pobacane u ovu Jazovku imaju svoja imena, svoja prezimena koja se taje po arhivima. Poznata su imena i prezimena njihovih komunističkih krvnika koju njihova djeca i unuci u hrvatskim vlastima štite od progona pravosudnih tijela Republike  Hrvatske. Među imenima koja su zapovjedila ili izvršila zločine kod jame Jazovke spominju se Živko Vujčić, Marko Belinić, Rade Bulat, Milka Kufrin, Lutvo Ahmetović,  Milan Žeželj, Marijan Badel, Dragutin Rafaj, Marijan Cvetković, Petar Kleut i drugi. Svi oni stekli su zavidne karijere u društvu, napose u političkoj, zakonodavnoj i sudbenoj vlasti. Ovih dana njih se posebno sjećamo jer se sudilo Josipu Boljkovcu za zločine. Ni iskazi svjedoka pred sudom nisu bili nikakav dokaz. Što se doista dogodilo od  očevidaca  bolje znaju „nasljednici“ u sudstvu. Stoga nas ne čude združena gotovo orkestrirana nastojanja da se  priče o lustraciji zaborave, kao nešto štetno za Republiku Hrvatsku. Lustracija u bilo kojem obimu usporila bi obnovu Jugo-komunističke tradicije u Hrvatskoj. Ostaje otvoreno pitanje hoće li kadrovi u hrvatskom pravosuđu,  izabrani nasljednici i sinovi spomenutih  „heroja“ Jazovke moći ili htjeti provesti bilo kakav osuđujući postupak. Neka drugovi odu u Miru!  Mi znamo da im miran odlazak osiguravaju DORH i Bajić. Ova Jazovka svjedoči da su znali što čine!  U proglasu 2013. godine tražili smo zaštitu prava hrvatskog branitelja Marića.  Što su učinile državne institucije i vlasti?  Vidjela je to cijela Hrvatska. Primile su i veličale četnika, štitili njegov lik i djelo. Što to znači branitelju Mariću?  Naravno to zorno svjedoči da ova protuhrvatska garnitura na vlasti zna što čini. HOZ Jazovka opetuje da je preduvjet ozdravljenja našeg društva i države  bila i ostaje Lustracija. Upravo onakva kakvu su provele primjerice Poljska,  Rumunjska i druge države koje su svrgle komunističku diktaturu. Ostali neprijeporni uvjeti su: ukidanje Zakona o oprostu, jer žrtve od Dubrovnika do Vukovara vape do neba za Istinom i  Pravdom, ponajprije zemaljskom. Oprosta nema. Suditi im treba temeljem dokazivih  činjenica. Zato imamo sva prava i običaje civiliziranog svijeta. Garantiranje prava hrvatskim braniteljima, da  prestane trgovina njihovim pravima i nepotrebno izazivanje nesigurnosti. Nadalje tražimo od vlasti Republike Hrvatske bezuvjetno ukidanje svih osuđujućih presuda po prijekim i ostalim sudovima bez valjane obrane, svih sudbenih i partijskih odluka o progonu i oduzmanju imovine hrvatima u područjima Zrina, Gvozdanskog, Španovice i drugih mjesta širom Domovine. Bezuvjetno vraćanje ukupne imovine žrtvama tih zlosilnih čina. Također, potrebno je vratiti  čast i dostojanstvo pobijenima, protjeranima i njihovim obiteljima i novčano ih obeštetiti za svaku žrtvu palu u protivbi četničkom, jugoslavenskom i komunističko-unitarističkom  presizanju na hrvatsku zemlju. Tražimo da dužnosnici „troroge“ vlasti priznaju masovna zločinstva te prestanu orgijati nad kostima  ubijenih branitelja hrvatske domovine svakog  22. lipnja u šumi Brezovici, kao i orgije četnika 27. srpnja u Srbu. Izgleda da mučenje Hrvata nije dovoljno pa im za to treba dodatno ranu „zasoliti“, pogaziti hrvatski Vukovar i od njega stvoriti enklavu  s dva pisma i dva jezika,  suprotno ustavu Republike Hrvatske. Sigurni smo da znaju što čine! Tražimo da vlasti Republike Hrvatske osiguraju dostatna sredstva za ekshumaciju, uzimanje DNK-a od  žrtava, članova njihovih obitelji, njhovu predaju obiteljima ili njihov dostojanstven pokop u zajedničkoj grobnici na mjestu ekshumacije uz poštivanje svih ljudskih vrednota i vjerskih običaja svakog branitelja hrvatske Domovine. Vrijeme je izvršiti inventuru, provjeriti što su Hrvatske državne  vlasti i nositelji odgovornosti učinili po opravdanim zahtjevima HOZ Jazovka. očekuje da Akademija, Matica hrvatske, domoljubne udruge, znanstvenici povjesničari i vjerske zajednice u RH daju svoj prinos istini. Također očekujemo da te institucije i udruge to posvjedoče na 25. jubilarnom hodočašću  22.lipnja 2015. godine. Stoga je HOZ Jazovka suočen s ugroženošću Domovine zbog ogluhe dosadašnjih vlasti RH na plemenite zahtjeve hrvatskih obranbenih, uzničkih, žrtvoslovnih te inih domoljubnih udruga i osoba, opet u ime Istine i Pravde te u ime sudionika ovoga Spomen-pohoda pozivaju i sami se obvezuju na bezuvjetnu provedbu do ispunjenja svih zadaća iz  ovog i ranijih proglasa. Ovaj Prosvjedni zahtjev prosljeđujemo na pozor i skrb Crkvi u Hrvata, koju titoistički zlodusi zvjerski ubijahu doista šeststo šestdeset i šest (666) puta, Crkvi mučenika poput bl. kardinala Stepinca, Crkvi na djelu za Istinu, Put i Život po Isusu Kristu.

Nikola Kekić (Križevački grkokatolički biskup)

Braćo i sestre po Isusu Kristu, Gospodinu našemu! Naš učitelj Isus Krist danas nas je poveo na ovo mjesto da bi nama, njegovim učenicima, uputio svoju riječ. Ovdje smo na satu povijesti u Božjoj prirodi. Na satu povijesti o spasenju ljudskoga roda i na satu povijesti hrvatskoga naroda. Svojim misaonim očima gledamo unatrag, promatramo sadašnjost, ali oči naše uprte su i u budućnost. Što imamo od pogleda u prošlost? Kad smo polazili školu imali smo i predmet zvan povijest. Naši su nas učitelji učili o povijesti svijeta i naroda. Mnoga plemena i narodi nestali su, dok su drugi uspjeli preživjeti do danas. Posebnu pozornost posvetili su našoj nacionalnoj povijesti, našim hrvatskim narodnim korjenima. Znamo da smo jedan od naroda starih Slavena, da su naši preci u ove divne krajeve koje nazivamo lijepom našom domovinom počeli doseljavati u 7. stoljeću, da su od toga stoljeća pa dalje malo po malo primali krštenje i time postajali narod Božji, da su imali svoje knezove i kraljeve, da su politički ulazili u zajedništva sa susjednim narodima, što je trajalo stoljećima. To su bila teška vremena opstojnosti narodnog bića, jer velika riba uvijek je u napasti da proguta malu riba. Bilo je pokušaja da se iz toga tuđinskog zagrljaja oslobodimo. U tom smislu spomenimo hrvatskoga bana Petra Zrinskog i Krstu Frankopana. Borbu za slobodu Hrvatske platili su svojim životima. Jedini od biskupa koji je u Hrvatskoj stao uz njih bio je naš grkokatolički marčanski biskup Gabrijel Mijakić, koji je svoj život skončao kao robijaš. Nakon raspada političkog zajedništa s Austrijom i Ugarskom nakon I. svjetskog rata, Hrvati opet nisu iskoristili priliku za uspostavu svoje države, nego vođeni politički gledano slijepim vođama ušli u novo zajedništvo južnoslavenskih naroda i sljedećih 20 godina trpjeli nepravde iz Beograda. Među brojnim političkim žrtvama koji su u tom razdoblju životima platili borbu za slobodu je i sin ovoga kraja naše domovine, sin Žumberka rodom ovdje iz Sošica Stanislav Hranilović. Početkom II. svjetskog rata Hrvati su iskoristili ratne prilike i neprilike kako bi konačno došli do svoje države, ali kratko je to trajalo. Ta i takva Hrvatska opet je ovisila o silnicima drugih država, a i o domaćem političkom vodstvu koje očito nije bilo doraslo trenucima vremena. Uzalud su zagrebački nadbiskup sada blaženi Alojzije Stepinac, čiji je jučer bio imendan, a s njime zajedno i naš grkokatolički križevački biskup Janko Šimrak, kao i još neki biskupi, dizali svoj glas protiv nepravdi i progona režimu nepoželjnih ljudi i upozoravali da se na takvim temeljima ne gradi mlada hrvatska država. Znamo svi kako je na kraju sve tragično završilo. Nove komunističke vlasti nemilosrdno su bez ikakva suda u kratko vrijeme okrutno pogubili cvijet hrvatske mladosti. Dio njih i ovdje početkom siječnja 1943. i tijekom svibnja i lipnja 1945. godine. Ovdje dodajem i jedan detalj što hrvatskoj javnosti vjerojatno nije poznato. Naime, dvije naše časne sestre Bazilijanke, Žumberčanke, Irena Smičiklas i Vasilija Popović, saznavši kako novi vlastodršci iz Zagreba danima i noćima kamionima odvoze ljude ovamo na Jazovku i tu ih na najokrutniji način ubijaju i bacaju u ovu jamu, pošle su polovicom mjeseca lipnja 1945. k nadbiskupu Stepincu da ga o tome izvjeste. Čuvši od njih o tim strahotama, on je pred njima telefonom nazvao druga Bakarića i povišenim tonom s njim podugo razgovarao o tim žalosnim zbivanjima. Rezultat tog razgovora bio je da su drugovi prestali dovoziti svoje žrtve na Jazovku. U jamu su bacili živo vapno i zatvorili ju. Okolnom stanovništvu zaprijetli su likvidacijom, ako bi se tko usudio pisnuti o onome što se ovdje događalo. Mene je moj pokojni sošički župnik Stanko Višošević tamo negdje oko 1960. godine kriomice doveo ovamo i tada sam od njega prvi put čuo za Jazovku. I opet nam je bilo suđeno gotovo pola stoljeća živjeti u zajednici južnoslavenskih baroda, lišeni istinske slobode, progonjeni zbog vjere u Boga. I onda se konačno nakon dugih stoljeća na obzorju pojavilo sunce slobode, ali to sunce bilo je obavijeno crvenom bojom. Znak koji ne upućuje na dobro. I bi tako. Počela je teška i krvava borba za konačnu slobodu. Mnogi dični sinovi hrvatskoga naroda dali su svoje živote da bi nam podarili slobodu. Neka im je na tome vječna naša hvala. I počela je živjeti mlada hrvatska država. Narod je na slobodnim izborima sve do sada povjeravao vodstvo države ljudima koji su puno obećavali. Među njima bilo je sposobnih i poštenih političara, ali i onih koji su svoj položaj iskorištavali da bi mladu i ratom osiromašenu državu opljačkali. Materijalna dobra koja su stvarale generacije i generacije marljivih radnika, oni raznim nečasnim manipulacijama prisvojiše. Novac koji pripada ovome narodu, oni strpaše u svoje prljave džepove. I sadašnje vodstvo ove naše države Hrvatske nije u stanju ovome narodu osigurati bolju budućnost, pogotovo našim mladima. Nije sve kriva svjetska ekonomska kriza. U mnogome smo sami krivi za ovakvo stanje jer nas ne vode sposobni ljudi, vizionari. A ima takvih u nas. Samo im se mora dati šansa. Zar netko tko je stručan i sposoban mora biti član neke od naših stranaka da bi isplivao na površinu i da bi mu se pružila šansa? Vrijeme je da vođe tih stranaka počnu razmišljati zrelo, u interesu hrvatskih građana. Ne zaboravimo da je Bog stvarajući ovu zemlju čovjeku povjerio da njome upravlja. I njome trebaju upravljati ljudi koji imaju od Boga talenat za upravljanje. Dajući povjerenje samo takvim ljudima možemo se nadati boljem životu ovdje na zemlji. U suprotnom, i dalje će veći dio građana čamiti u bijedi i neimaštini. Svjesni stanja u kojem se nalazimo, svi smo pozvani da se uključimo u novi rat za bolju Hrvatsku – u rat protiv nepravde, laži, nepoštenih političara, vlasnika pojedinih tvrtki koji svoje zaposlenike tretiraju kao robove, u bespoštedni rat s onima koji na jedan perfidan i agresivan način žele većini hrvatskoga naroda, koji je sazdan na kršćanskim temeljima, nametnuti neke svoje ideje i svjetonazor s ciljem razaranja svega onoga što je dobro i plemenito u čovjeku. Nije Isus uzalud rekao: “Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati” (Mt 7, 15 – 16). U vremenima prije Krista, u Starom zavjetu bijaše također lažnih proroka koji su židovskim kraljevima i narodu govorili i proricali ono što je uhu ugodno za čuti, ali to bijahu obmane. A mnoge proroke koje im je sam Bog slao i koji su korili kraljeve i narod zbog nevjernosti prognaše i ubiše. Takva sudbina snašla je velikoga proroka Jeremiju čije smo riječi danas čuli. Pozivao je kralja i narod na obraćenje i da se ne uzdaju u visoke zidine oko Jeruzalema. Uzalud. I ubrzo ih je neprijatelj porazio i odveo u ropstvo. U svako vrijeme, i danas, potrebni su nam proroci, Božji ljudi, pravednici, koji će narodu Božjem naviještati evanđelje i koji će osuđivati sve ono što u društvu ne valja i što vodi u moralnu i materijanu propast. A po krštenju i krizmi i svaki od nas primio je dar proroštva. Dizati svoj glas za pravdu i istinu, za mir i ljubav, za čovjekovo dostojanstvo. Bog nam uvijek mora biti na prvom mjestu, a onda čovjek njegovo stvorenje na drugom mjestu. Sveti Pavao u poslanici Rimljanima, a i nama, kaže što je zapravo uzrok uglavnom svih zala kroz povijest ljudskoga roda. To je grijeh. To je raditi po svome, a ne po Božjemu. Onaj prvi grijeh u raju zemaljskom, zvan istočni ili izvorni grijeh, smrtonosan je otrov koji je mimo Božje volje čovjek navukao na sebe. Posljedica toga je prvo ubojstvo. Brat ubija svoga rođenoga brata. I tako će se ljudi međusobno ubijati sve do svršetka svijeta, ne držeći ništa do 5. Božje zapovijedi: Ne ubij! U svemu pak tome još je najveći grijeh ubiti nevinoga čovjeka. I onoga koji je tek počeo živjeti u utrobi svoje majke i odrasloga čovjeka. Koliki su nevini ljudi kroz našu hrvatsku povijest stradali? Koliki nevini ljudi u naša vremena u Siriji, Iraku, Afganistanu i nekim državama afričkog kontinenta, pa i Ukrajini, svakodnevno ginu zbog grupa ljudi koji da bi ostavarili svoje političke ciljene nemilice ispred sebe siju smrt. Strašno! Promatrajući s nebesa, da se tako slikovito izrazim, to svoje stvorenje – čovjeka kako je upao u kolo smrti, Bog koji je Ljubav, po svome jedinorođenome Sinu silazi k nama da bi tu našu zlu sklonu ljudsku narav pobožanstvenio i tako joj ulio snagu za borbu s napastima. Sam Bog u čovjeku Isusu žrtvuje sebe na križu za naše vječno spasenje. On svojim uskrsnućem pobjeđuje smrt kao posljedicu grijeha i time svima nama omogućuje diku nebesku. Kolike je neizmjerne ljubavi! Čusmo u današnjem evanđelju Isusa koji svojim apostolima kaže: Ne bojte se! Smjelo propovijedajte evanđelje diljem svijeta. Duh Božji će vas pritom voditi i hrabriti. Ne bojte se ni za svoje živote. Većina vas izgubit će svoje živote i time svojom mučeničkom krvlju opečatiti svoje propovijedanje. Važno je da sačuvate dušu svoju, vjeru u mene, da se ne pokolebate. Doista, izgubiti dušu, znači izgubiti sve. Živjeti u vječnoj tami. Ista je poruka i nama. Ne dopustimo da dušu svoju okaljamo teškim grijesima! Bdijmo nad sobom danju i noću! Vjernik ne može živjeti bez nade, bez pouzdanja. Bogu prepustimo sebe, svoju obitelj i svoj narod. I shvatimo ozbiljno riječi Isusove: “Tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem koji je na nebesima”. Nema, vjerujem, kršćana koji bi se iz nekih razloga izričito odrekli Krista javno pred ljudima. Ali ako kršćanin ne živi u skladu sa svojom vjerom, ako ne poštuje Božji ustav – 10 Božjih zapovijedi i po njima ne živi, on se u praksi, u svakodnevnom životu odriče Boga i time sam kroji svoju sudbinu. Ako živiš mimo Boga ovdje na zemlji, onda ti Bog ne treba niti nakon smrti. Sačuvaj nas, Bože, takva završetka. Svima nam je potrebno istinsko obraćenje. Neka bi nas nazočnost na ovome mjestu, na ovoj žumberačkoj Golgoti, potaklo na razmišljanje o vrijednosti života, na žrtvu koju Bog u svakodnevnom životu od nas traži, a nadasve da se u nama probudi posvemašnja ljubav prema Bogu i ljubav prema svakom čovjeku, pa čak i prema neprijatelju. Sve će nestati. Ostat će samo ljubav, jer Bog je Ljubav.

Boris Prebeg (predsjednik Hrvatskog Obrednog Zdruga Jazovka)

Ja bi još par riječi imao za reći. Zamolio bih samo neka se formira kolona za polaganje vijenaca i svijeća. Dragi prijatelji, dragi hodočasnici, okupili smo se 24. puta nad jamom Jazovkom odati počast žrtvama jugokomunizma. Kao što znate, prokomunističke vlasti nisu stekle snage ni volje usprkos dokazima i svjedocima osuditi niti jednog počinitelja zlodjela na Jazovci ili drugim egzekucijama u domovini i tuđini. Dapače, njihovi nasljednici i djeca zdušno brane i zataškavaju njihove zločine i na sve načine pravdaju i veličaju njihova zlodjela kao danas u Brezovici ili 27. srpnja u Srbu. Kako narod kaže, bagra udbaška ide korak dalje, veliča i štuje jednog od najvećih ubojica hrvatskog naroda Tita. Tito je osoba koja je pobila, utamničila ili raselila na stotine tisuća Hrvata, a drugovi koji bez smjene već 24 godine obnašaju vlasti i dalje ga štuju i u zvijezde kuju. Dragi prijatelji, pitamo se do kada i do kuda će ići ta hrvatska glupost i dvoličnost. Lustracija tih umnoženih kadrova najkraći je i najučinkovitiji put. Pitamo se, zar je potreban još jedan rat da bismo počeli normalno živjeti, govoriti povijesne istine i voljeti lijepu našu hrvatsku domovinu više nego sebe sama. Za dom i sve za Hrvatsku.


BLEIBURG TRANSKRIPTI

2017.

Đuro Hranić (đakovačko-osječki nadbiskup)

… stotina tisuća hrvatskih vojnika i civila i to poslije Drugoga svjetskoga rata. Njihova je sudbina toliko tragična i ponižavajuća da su oni koji su ih osudili i pogubili smatrali da nisu vrijedni čak niti toliko da se zapišu i znaju njihova imena. I zato je se totalitarni sustav pobrinuo i još se danas ostaci toga sustava brinu da ne doznamo gdje su točno bili pogubljeni i stradali i gdje su sve grobišta i jame u kojima leže njihove kosti. Bili su osuđeni na to da ih nitko ne smije ni spomenuti, da mi mlađi ne smijemo za njih niti doznati, a kamoli uopće postavljati pitanja zašto su uopće stradali i bili smaknuti. A sad kad se istina unatoč silnog protivljenja ipak počela probijati, pokušava se spriječiti našu molitvu za te bezimene žrtve. Sve vas draga braćo i sestre koji sve to teško podnosite, ponizno molim da nikakvim svojim postupkom, riječju, znakom ili gestom ne pomognete ovdje onima koji žele spriječiti osvjetljavanje istine o tim žrtvama. Molim vas zato da se ustegnete od svega onoga što bi na bilo koji način moglo skrenuti pozornost tako da pridonese daljnjem ušutkavanju istine o žrtvama Križnoga puta i totalitarnog komunističkog sustava. Zašto nas je sveti Ivan Pavao II. pozvao i zašto nas Crkva nastavlja poticati da ne zaboravimo spomen na one koji su nevino stradali? Koja je svrha našeg današnjeg i sličnih okupljanja, obilježavanja godišnjica i drugih sjećanja na žrtve iz našega naroda, te komemoracija koje organiziraju i drugi narodi? Na tome nam odgovore daju današnja Božja riječ te ukazanja Blažene Djevice u Fatimi, koja su kao i sva druga Marijina ukazanja proročki glas neba u službi našega obraćenja i našega prihvaćanja Božje objave u Njegovom utjelovljenom sinu Isusu Kristu. U opisu današnjega prvoga čitanja iz knjige Otkrivenja što smo ga čuli, na nebu se otvara hrama i u njemu pojavljuje kovčeg Saveza. Prvo lice koje izlazi na pozornicu je tajanstvena žena. Odjevena je suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od 12 zvijezda. Trudna je i premda je sva u slavi, trpi. Viče u porođajnim bolima i mukama rađanja. Na scenu je s njom istodobno stupio i zmaj da toj trudnoj ženi čim rodi proždre dijete. Taj zmaj koji simbolizira sile zla, želi uništiti plod njezine utrobe. U raspletu opisane drame, dijete koje rađa biva uzeto k Bogu, a ona sama bježi u pustinju, svoje privremeno sklonište. Crkva je trajno u toj slici tajanstvene žene prepoznavala Blaženu Djevicu Mariju u nebeskoj slavi, ali i sebe samu. Koja kroz svoju zemaljsku povijest prolazi kroz strpljenja, progone, krize i vlastite sumnje, ali istodobno kroz to sve snažnije prianja uz Krista te kroči putem prema nebesku slavu, u koju je Blažena Djevica Marija ušla kao prva od nas ljudi, kao majka djeteta Isusa Krista kojega je rodila, nosila i branila u svome naručju. Dvanaest zvijezda na plavoj podlozi, zastava Europske Unije, su zvijezde oko glave te žene, odnosno Blažene Djevice Marije u knjizi otkrivenja. I ne treba li u zmaju koji prijeti djetetu, Isusu Kristu, prepoznati također i totalitarne sustave 20. stoljeća, koji su svi od reda progonili i vjernike i one koji su vjerovali u Isusa Krista. Marija u svom hvalospjevu veliča, što smo ga pjevali kao psalam, te Isusu svojim blaženstvima u evanđeoskom odlomku što smo ga čuli, pred nas stavljaju posve drugačiju paradigmu od one koja je upisana u našu grešnu ljudsku narav. U pjesmi koja je prodrla iz Marijine duše i srca, ona naviješta Božju veličinu: „riječima veliča duša moja Gospodina, klikče duh moj u Bogu mome Spasitelju“. Marija izriče želju da Bog bude velik u njezinom životu. Da On bude velik u svijetu, među nama ljudima i na svakom području našega života. Ne boji se da bi Bog mogao dovesti u pitanje našu ljudsku slobodu, oduzeti ju ili smanjiti životni prostor. Ne boji se da bi Bog mogao biti čovjekov rival. Sputavati nas svojom veličinom ili da bi Božje zapovjedi mogle prigušiti naše ljudske težnje i životnu radost. Marija se ne boji Boga niti ju smeta Njegova prisutnost. Štoviše, ona zna da tek kad je Bog velik u našim očima, onda smo veliki i mi ljudi. Bog uzdiže čovjeka i proširuje horizonte našega ljudskoga života. Nasuprot Mariji, naši praroditelji Adam i Eva mislili su suprotno i to je bila srž grijeha kojega su počinili. Mislili su da će ih Bog ugroziti i željeli su zato biti autonomni, slobodni i neovisni od njega, bogovi bez Boga, te su odbacili Boga. Grijeh je uvijek odbijanje Boga i njegove ponude ljubavi, saveza i prijateljstva. Tako grešnik dok teži za životom ustvari promašuje stvarni život. Hita u otuđenje i u smrt jer odbacuje izvor života, odbacuje Boga. Grijeh je uvijek samoubilački čin. Grijeh ne ugrožava Boga nego čovjeka grešnika i njegove bližnje. Jer kad odbacimo Boga, kada mi ljudi počinjemo sami odlučivati što je dobro, a što je zlo, i dobrim postaje ono što je meni dobro, što ide u prilog mojim sebičnim interesima. Tako grijeh nije samo pitanje mojega odnosa s Bogom, nego uvijek pogađa i druge. Grijeh ima i društvenu dimenziju te pogađa i nanosi zlo i čitavom društvu. Nasuprot našim grešnim obrascima ponašanja, Isus, kako smo čuli u evanđelju, ima drukčija mjerila i kriterije. Možemo ih razumjeti jedino u obzoru Kraljevstva Nebeskoga, na što nas izričito pozivaju Isusova blaženstva koja zrcale istinski humanizam. Isus kao da čestita čitavom nizu obespravljenih i poniženih ljudi. Prema našim ljudskim mjerilima, Njegove bi se riječi mogle smatrat čak i gorkom ironijom. Blago siromasima duhom, ožalošćenima, krotkima, gladnima i žednima, gladnima i žednima pravednosti, milosrdnima. Blago čistima srcem, mirotvorcima, blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko. Blaženstva nadilaze uobičajene ljudske sebične usredotočenosti na moć, vlast, utjecaj, bogatstvo i ugled. Pred Bogom to nisu najveće vrednote, blaženstva odražavaju neiskvarenu ljudskost. No ona ne usmjeravaju ljudski pogled tek na daleku budućnost i zagrobni život, blaženstva su poziv koji je upućen plemenitim i samo-prijekornim ljudima koji duh evanđelja žive sada i ovdje, očekujući u budućnosti njegovu puninu i konačnu nagradu. Za Božjeg čovjeka postoji nešto što je daleko važnije i veće od njegova ovozemaljskoga blagostanja. A to su pravda, dobrota, poštenje, čista savjest, čiste ruke, čisto srce, mir koji je djelo pravde i istine, milosrđe i pomirenje, odustajanje od zla i osvete. Draga braćo i sestre, kršćanstvo nije sustav zapovijedi i zabrana, nego Kristova ponuda cjelovite slobode i spasenja čovjeka. Kršćanstvo je blagovijest, radosna i oslobađajuća ponuda vrijednosti i ideala. Kristova ponuda ljubavi i zajedništva s Bogom i s ljudima. Isusova blaženstva nadalje govore o nespojivosti svjetla i tame, vjere i nevjere, te nas ovdje danas na blajburškom polju i svugdje gdje se susrećemo s grobovima žrtava totalitarnih režima, nepravednih osuda, progona, mučenja, ponižavanja i ubijanja nedužnih ljudi, pozivaju na praštanje, na istraživanje cjelovite istine o žrtvama i o počiniteljima nasilja, na zadovoljenje pravde, na čišćenja našega pamćenja i na spomen mučenika. Pomanjkanje te otvorenosti za Isusovu riječ rasvjetljava zašto se cjelokupni problem žrtava ustaškoga režima za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, a posebno logora u Jasenovcu sveo na rat brojevima žrtava. Zašto se nije smjelo, osobito ne javno čak niti spomenuti Križni put ili druge žrtve hrvatskoga naroda poslije Drugoga svjetskoga rata? Zašto neki drže da se ne bi trebalo ni smjelo osvijetliti istinu o žrtvama jugoslavenskog komunističkog sustava i zašto neki to i danas sprječavaju? Zašto se brojevi žrtvama mijenjaju ovisno o okolnostima i potreba političkih režima i njihove vlasti? Zašto se još i danas ne spominju i ne broje sve žrtve, nego samo žrtve na vlastitoj strani? Zašto Jasenovac, Bleiburg, Vukovar i druga mjesta stradanja nisu do danas uspjela od političkih prerasti u povijesne teme, ali uvijek s dužnim pijetetom i sućuti prema žrtvama. Evanđelje nam raskrinkava zašto su zločini jednih važni za legitimitet drugih. Zašto i danas ima onih koji grade kamenje čim se spomene ime blaženoga Alojzija Stepinca te se kamenjem uvreda, omalovažavanja i mržnje bjesomučno nabacuju na drugu stranu. Evanđelje raskrinkava razloge zašto se ne ulazi u sve arhive, zašto je dio arhiva uništen ili skriven, zašto su neka iskapanja grobišta bila zaustavljena, te zašto se ni danas ne pristupa relevantnim istraživanjima koja bi omogućila utvrđivanje cjelokupne istine, njezino sagledavanje i suočavanje s njom bez obzira kakva ta istina bila. Draga braćo i sestre, svjesni smo da je i previše investirano u laži, u pamflete i mitove da bi se dopustilo Bogu da nas on pohodi svjetlom istine, te da nas svojim milosrđem i praštanjem učini ne samo slobodnim od pretrpljenih zala, nego i od zala koja smo nanijeli drugim ljudima i narodnima, te slobodnima za zajedništvo i za suradnju pred izazovima današnjice i novim okolnostima u kojima živimo. Svjesni smo nerasvijetljena povijesna i opterećenost prošlošću otežava zajedništvo i suradnju, a u novim povijesnim okolnostima postaju opasnosti i za hrvatski i za srpski, a onda i za druge narode na ovim europskim prostorima. Okupljeni ovdje na blajburškom polju u svjetlu Kristovih riječi i Marijina majčinskog poziva, mi danas ovdje čistimo svoje pamćenje i spominjemo se žrtava Križnoga puta. Bog nam u ovom slavlju daruje svoju milost i svjetlo jasnoće da je zatvorena srca pred Bogom kakvom su bili zahvaćeni pristaše fašizma, nacizma, te komunističkog totalitarnog režima pogubni ponajprije za njih same, a onda i za budućnost Europe i čitavoga svijeta. Ta zatvorenost i tvrdoća ljudskoga srca pred Bogom proroke, hrabre i časne ljude među nama, kao što je to u vrijeme Drugoga svjetskoga rata u našem hrvatskom narodu bio blaženi Alojzije Stepinac, pretvara u mučenike. Zatvorenost srca pred Bogom i danas se tako pokazuje razorno za našu sadašnjost i za našu budućnost. I došli smo danas zato ovamo na blajburško polje odupirući se razornoj zatvorenosti i otvarajući se Bog, istini i slobodi, nudeći oproštenje svima koji su pripadnicima našega naroda nanijeli zlo, moleći za Božje milosrđe za sve, te moleći oproštenje od Boga i od onih kojima su pripadnici našega hrvatskoga naroda počinili zlo. U molitvi preporučujemo Božjemu milosrđu sve žrtve da bismo očistili svoju memoriju od zlopamćenja, da bismo je čistili praštanjem i otvorenošću za istinu, za pomirenje i zajedništvo unutar našega naroda i sa svim susjednim narodima te narodima Europe i svijeta. Zatvorenost srca pred Bogom koji sve zna i sve vidi, zatvorenost srca pred istinom i odbacivanje istine redovito graniče s najtežim oblikom raskrinkavanja vlastitih nedjela i s vlastitim slomom. Kad ne damo da se istražuju zločini eventualno počinjeni na našoj strani, to redovito graniči s najtežim oblikom raskrinkavanja vlastitih nedjela. I zato mi svoje srce, draga braćo i sestre, otvaramo Bogu i molimo za Njegovo svjetlo. Te se ponizno otvaramo za istinu jer znamo da oholost i pomanjkanje poniznosti još više ogoljuje i čini još očitijom te još jadnijom i našu vlastitu grešnost i zlo koje je u nama. Draga braćo i sestre, ovdje danas slavimo euharistiju, a kad slavimo euharistiju obnavlja se i Kristova muka i smrt na križu. Njegova muka i smrt postaju prisutne i djeluju posred nas. Ono što je izvana bilo okrutno nasilje, Krist je u svojoj nutrini prihvatio i preobrazio u djelo ljubavi za sve nas. Pretvorio je kruh u svoje tijelo i vino u svoju krv i ostavio nam ih kao vidljivi znak svoje ljubavi i sebedarja do kraja. Nasilje je pretvorio u ljubav, a smrt u život. I u tom Isusovom činu smrt je iznutra pobijeđena, u njoj je već prisutno uskrsnuće. Smrt je slikovito govoreći u svojoj najdubljoj nutrini postala ranjena tako da više ne može imati posljednju riječ. Bila je to pobjeda ljubavi nad mržnjom, pobjeda ljubavi nad smrću. U ovoj današnjoj obnovi čišćenja pamćenja i spomena žrtava na Križnom putu, koji je započeo na ovom blajburškom polju, slavimo euharistiju i pristupamo euharistijskome stolu. Sjedinjujemo se s Kristom Gospodinom koji nas po svetoj pričesti čini dionicima one svoje najdublje, nutarnje eksplozije dobra kako bi pobijedilo zlo u nama i po nama se nastavio lanac preobrazbi koje su u stanju ovaj svijet malo pomalo pretvarati u prostor kraljevstva Božjega. Po zagovoru Blažene Djevice Marije, Gospe Fatimske, molimo da nas sve zahvati i da nas sve u potpunosti prožme Kristova dinamika ljubavi i preobrazbe nasilja u ljubav, te smrti u život. Amen.

Idriz ef. Bešić (predstavnik Mešihata Islamske zajednice Hrvatske)

Dame i gospodo, cijenjeni biskupe Đuro, poštovani članovi Počasnog  bleiburškog voda, selam alejkum i dobar dan vam želim. Obraćam vam se u svojstvu izaslanika Islamskog Mešihata u Hrvatskoj, njegovog predsjednika uvaženog muftije dr. Aziza Hasanovića koji je danas trebao i htio biti ovdje, ali zbog obaveza nije uspio, ali je pripremio govor i zamolio danas odavde ode njegova poruka. Povijest ljudskog roda bilježi brojne mračne stranice u kojima je upisano da čovjek može pobijediti (…) obrasce ponašanja koji mu ne dolikuju. Ljudski život je neprocjenjiv sa statusom svetosti kada je njegovo čuvanje u pitanju. Ljudski život je cijeli jedan svijet, a tko ga uništi kao da je uništio cijeli svijet. I danas živimo u vremenu izazova gledajući jedni druge i nastojeći dokučiti neki smisleni odgovor kakva nas budućnost očekuje. Hoćemo li ćemo mi kao ljudi vjere ponuditi članovima naše zajednice i okolini lijepe riječi objave u kojima naš zajednički cilj i stav Allah Bog poziva da učimo iz svojih i tuđih grešaka. Istina se mora znati, istinu valja čuvati i od istine sve i da hoćemo ne možemo pobjeći, niti se ona može zatrti, ona uvijek izađe na vidjelo. Zločin ne zastarijeva, zločin je zločin. Jedna od rijetkih kategorija koja se ničim ne može opravdat. Uzalud su mnogi pokušavali i pokušavaju opravdati počinjena zlodjela. Ako za sebe držimo da smo pravednici, a ponašamo se kao oni koji čine nepravdu, onda smo istoga statusa. Za neke su ljudi samo broj, samo artikl, samo resurs, a za vjernika, za osobu koja je u punom smislu te riječi čovjek ovo nikada ne može biti slučaj. Pamtimo zločine da se ne bi ponovili, pamtimo zločine da bi smo ih spriječili, čuvajmo sjećanja na sva stratišta jer pokušati opravdati zločin znači zazivati nesreću bez posljedica. Zato se prisjetimo svih žrtava čiji su životi oduzeti na svirep način, čuvajmo sjećanja na njih. Iza Bleiburga i drugih stratišta Drugog svjetskog rata, kada smo rekli, stoje razni loši događaji i razni zločini. To se dogodilo ponovno nažalost i u Vukovaru i u Srebrenici. Pomolimo se zato svemogućem Bogu za one koji nisu s nama koji su stradali od ruke zločinaca i pomolimo se za svoj smiraj i zazovimo Božju pomoć i Božji rahmet i oprost. Stoga služit ćemo jednu fatihu za sve žrtve za sve žrtve Bleiburga. Hvala na pažnji i selam alejkum.

Ante Kutleša (glasnogovornik Počasnog blajburškog voda)

Dragi hodočasnici i štovatelji žrtava blajburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda, sve vas srdačno pozdravljam i izričem zahvalnost za vaš dolazak na današnju komemoraciju. Osobitu zahvalnost u ime Počasnog blajburškog voda izričem preuzvišenom gospodinu monsinjoru Đuri Hraniću, nadbiskupu đakovačko-osječkom, koji je predsjedao današnjem misnom slavlju u ime Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Oče nadbiskupe, hvala Vam u velikoj nadi da više nitko neće morati postavljati pitanja koja ste Vi nama uputili i da to bude konačno riješeno. Također i s poštovanjem Idrizu Efendiji Bešiću, predstavniku Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj na sudjelovanju u ovoj današnjoj komemoraciji. Hrvatskom saboru i njegovom predsjedniku gospodinu Jandrokoviću zahvaljujemo na pokroviteljstvu nad još jednom ovogodišnjom komemoracijom na blajburškom polju. Zahvaljujemo na sudjelovanju na komemoraciji izaslanicima predsjednice Republike Hrvatske i predsjednika vlade Republike Hrvatske, ministrima gospodinu Goranu Mariću i Tomi Medvedu. Kao i svim ostalim ministrima u hrvatskoj vladi i svim saborskim zastupnicima. Također, osobitu zahvalu izričemo gospodinu doktoru Draganu Čoviću, članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz redova hrvatskog naroda, kao i gospodinu Željku Ragužu koji u komemoraciji predstavlja Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine. Poštovani župani, gradonačelnici i načelnici općina iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, članovi i predstavnici udruga branitelja i invalida Domovinskog rata, dragi predstavnici hrvatskog iseljeništva, svima vama zahvaljujem na doprinosu dostojanstvenom na proteku današnje komemoracije. Poštovani gledatelji i slušatelji Hrvatske radiotelevizije koja današnju komemoraciju izravno prenosi, najiskrenije vam zahvaljujem na sudjelovanju na današnjoj komemoraciji. Poštovani izvjestitelji svih tiskanih i elektronskih medija koji ste danas nazočni na blajburškom polju, zahvaljujem vam na ovogodišnjem iznimno velikom interesu za ovaj događaj spomena na nedužne žrtve blajburške tragedije. [Zahvale na njemačkom]. Poštovanje prema prošlosti i odgovornost prema budućnosti daju životu pravi smisao. Na kraju, želim napomenuti da će hrvatska televizija sutra, prvi program u nedjelju u 18 sati emitirati dokumentarni film Čuvari blajburške uspomene u kojem je prikazan rad Počasnog blajburškog voda od osnivanja 1952. godine do danas. U ovih 72 godine po prvi puta nedostaje predsjednik Počasnog blajburškog voda gospodina Ilija Abramović, kojega smo jučer obišli u bolnici u Klagenfurtu, želimo mu ozdravljenje i prenosim vam svima njegove pozdrave i znak zahvalnosti. Hvala vam lijepa i živili.

Željko Raguž (predstavnik Hrvatskoj narodnog sabora BIH)

U ime Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine, srdačno pozdravljam monsinjora Đuru Hranića, đakovačko-osječkog nadbiskupa, Idriza Efendiju Bešića, izaslanika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, Draga Čovića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednika Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine, Gordana Jandrokovića, predsjednika Hrvatskog sabora, izaslanika predsjednice Gorana Marića, ministra u vladi Republike Hrvatske, izaslanika predsjednika vlade Republike Hrvatske Tomu Medveda, ministra u vladi Republike Hrvatske, Hrvatice i Hrvate i sve vas ostale nazočne. Stojeći danas na ovom blajburškom polju daleko od domovine, prisjećamo se što se ovdje događalo prije 72 godine. Prisjećamo se kako je ljudska lažna pravda počinila tešku nepravdu, štoviše, u ime nakaradne pravde počinjeni teški poslijeratni zločini. I ovdje se događala mračna noć povijesti u kojoj je mijenjano lice Europe. Vrijedno je i danas prisjetiti se nekih činjenica. U Drugome svjetskom ratu od 1941. do 1943. Velika je Britanija podupirala četnički pokret Draže Mihailovića. U zimu 43. Saveznici su počeli pomagati Titove partizane. Broj partizana u Srbiji 44. porastao je sa 22 000, koliko ih je bilo 43., na 204 000. partizanski vođa Josip Broz nudeći im amnestiju 17. kolovoza 44., pozvao je četnike na suradnju. U rujnu te godine jugoslavenski kralj Petar II. Pod britanskim pritiskom pozvao je četnike da se pridruže partizanima. Najveći broj četnika poslušao je kralja i prešao na partizansku stranu. Između 21. studenoga 44. i 15. siječnja 45. Broz je ponovno pozvao četnike na suradnju i ponudio im amnestiju nakon čega je partizanski pokret u Srbiji doživio nagli lažni porast. Na kraju Drugog svjetskog rata, veliki broj pripadnika hrvatske vojske i još brojniji civili predali su se britanskoj vojsci u Austriji pouzdajući se u njihovu zaštitu. Međutim, britanski su ih zapovjednici predali na nemilost partizanima iako su dobro znali, ili su trebali znati, od koga je i kako velikim dijelom nastala ta vojska. Uslijedila je najveća tragedija u povijesti hrvatskog naroda pokoljem hrvatskih vojnika i civila, ovdje na blajburškom polju i na Križnome putu od Slovenije, preko Hrvatske i Bosne i Hercegovine pa sve do Makedonije. Od iste zločinačke ruke u Srbiji nakon 45. pobijeno je više desetina tisuća Srba, Nijemaca i Mađara. Danas se često može čuti kako je na nekim mjestima počinjen najteži zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Neki od tih zločina nazivaju se opravdano najtežim mogućim ratnim zločinom, zločinom genocidom. Međutim, stradanje Hrvata na Bleiburgu po svojim je razmjerima višestruko veći zločin od tih zločina, što se neopravdano prešućuje čak i sa hrvatske strane. Iako je povijesna znanost utvrdila tko je pobio desetke tisuća vojnika i civila bez suda i suđenja, iako je europski parlament jasno osudio komunističke zločine, još ima onih u Bosni i Hercegovini i susjednim zemljama koji poriču počinjene zločine jugoslavenskog komunističkog režima, a u isto vrijeme zaklinju se europske vrijednosti i traži poštovanje za svoje žrtve zločina. Danas Hrvati u Bosni i Hercegovini zajedno s Republikom Hrvatskom i drugima koji su nam prijatelji, nisu bespomoćni kao što su to bili nenaoružani civili i razoružani vojnici 45. godine. I Europa je danas mnogo bliže nego daleke 45., odmah iza bosanskohercegovačkih brda i planina i rijeka u našoj Hrvatskoj. Žrtve Bleiburga i Križnoga puta nisu bile uzaludne, one su bile nadahnuće za sva hrvatska nastojanja da se dođe do slobode i hrvatske države. One su bile poticaj tijekom neizdrživog razdoblja komunizma u Jugoslaviji, u Domovinskom ratu, ali i danas u političkom životu Bosne i Hercegovine, da imamo pouzdanja u sebe i u hrvatsku državu. U Hrvatskom narodnom saboru Bosne i Hercegovine okupljeni su svi legitimni predstavnici Hrvata u Bosni i Hercegovini. O hrvatskom pitanju u Bosni i Hercegovini razgovara se i izvan granica Bosne i Hercegovine što nam daje za pravo nadati se kako će politički križni put hrvatske neravnopravnosti u Bosni i Hercegovini uskoro završiti nacionalnim uskrsom i hrvatskom slobodom. Vječno hvala svima žrtvama za hrvatsku narodnu slobodu na Bleiburgu i Križnom putu.

Gordan Jandroković (predsjednik Hrvatskog sabora)

Poštovane dame i gospodo, štovatelji memoriranja Bleiburga, članovi obitelji poginulih i ubijenih. Posebna mi je čast pozdraviti vas u osobno ime i ime Hrvatskog sabora. I ove godine zajedno s Hrvatskim narodnim saborom BiH, Hrvatski sabor je pokrovitelj komemoracije žrtvama blajburške tragedije i svim poslijeratnim žrtvama komunističkog režima. Kao predsjednik Hrvatskog sabora obećajem da će se pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad komemoracijom nastaviti i u budućnosti. Okupili smo se ove godine ponovo na ovom svetom mjestu da se poklonimo žrtvama strašnih zločina i članovima njihovih obitelji, da im izrazimo našu najiskreniju sućut, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji. Okupili smo se ovdje da se podsjetimo, ali i još jednom potvrdimo našu obvezu i odgovornost čuvanja istine i aktivnog suprotstavljanja svim oblicima totalitarne vladavine. Na blajburškom polju i u kolonama smrti, na križnom putu dogodila su se strašna stradanja. Stotine tisuća nedužnih civila i razoružanih vojnika morali su propješačiti brojne kilometre kroz cijelu bivšu državu dok ih smrt nije sustigla. Ta stradanja danas su simboli patnje Hrvatskog naroda i svakako su jedan od najtežih događaja u našoj povijesti. Bleiburg je simbol i metafora svih hrvatskih stradanja ne samo u određenom razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, Bleiburg je podsjetnik i na sve zločine počinjene tijekom svih godina Jugoslavenskog komunističkog totalitarnog režima. U prošlom stoljeću Hrvatska je pretrpjela tri rata. Gledajući u kontekstu žrtava svi oni su bili pogubni i teški jer rat ne donosi nikome dobro. Čim se osvaja, gube životi, širi mržnja, ubija, to ne služi čovjeku na korist već na njegov moralni poraz. Na ovome mjestu odajemo počast i svim naraštajima Hrvata koji su daleko od domovine čekali dan kada će Hrvatska postati suverena nacija usidrena u europski prostor mira i demokracije. Danas kada imamo svoju državu obveza je svih nas stalno se podsjećati na sve žrtve koje su pale za nju. Obveza je svih nas učiniti da se više nikada ne ponove strašni zločini učinjeni iz bilo kojeg razloga, zbog bilo koje ideologije. Naša je odgovornost čvrsto osuditi svaku nedemokratsku, autoritarnu i totalitarnu vladavinu. Naša je obveza izraziti poštovanje svakoj žrtvi koja se predano, hrabro i časno suprotstavila svakom obliku takvog režima. Naša je odgovornost postaviti jasnu razliku između tragične prošlosti i mirnog i demokratskog društvenog poretka današnje Hrvatske, te se suprotstaviti i prevladati svaku duboku podjelu i neprijateljstvo među ljudima i narodima. Naša je obveza učiniti sve da se niti jedan zločin ne prešuti, već da se procesuira i da počinitelji zločina budu kažnjeni. Ovdje želim naglasiti da je na Bleiburgu, ali i u mjesecima nakon njega počinjena masovna likvidacija ljudi presudama bez suđenja. Ti zločini su jedna od najdublje zakopanih tajni, a oni koji su počinili te zločine nikada nisu bili izvedeni pred sud pravde. Ako se želimo odgovorno suočiti s prošlošću toga trebao biti svjesni, to priznati i pokloniti se žrtvama. Hrvatska kao suverena i demokratska država danas ima odgovornost promicati i čuvati slobodu, demokraciju, poštovanje ljudskih prava i vladavinu zakona. Hrvatska ima snage i ustrajnosti čvrsto jamčiti i osigurati slobodu i pravo čovjeka i svakog njezinog državljanina, poštovati njihovo dostojanstvo kao i promicati njihov gospodarski, kulturni napredak i socijalno blagostanje. O svim zločinima počinjenim u totalitarnim i nedemokratskim režimima važno je govoriti i znanstveno ih istražiti. Time će se zasigurno pridonijeti jačanju naše svijesti o njima jer bez istine i sjećanja nema istinske pomirbe, a pomirba se može postići samo prihvaćanjem odgovornosti, traženjem oprosta i jačanjem moralne obnove društva. Žrtve tragedije na Bleiburgu i svim križnim putevima, žrtve Domovinskog rata kojim je izborena naša sloboda i neovisnost, kao i sve žrtve totalitarne vladavine moraju se uvijek spominjati da se njihova priča i tragedija više nikada ne ponove, ali i ne zaborave jer kao što je poznato narodi koji zakopavaju istinu, koji zaboravljaju svoju povijest osuđeni su na svoje osobne tragedije. Hvala vam.

2016.

Franjo Komarica (banjalučki biskup)

Draga braćo svećenici, redovnici, drage sestre redovnice, dragi Kristovi vjernici laici, poštovani vjernici muslimani, cijenjeni prijatelji, svi ovdje nazočni u ovom velikom broju kao i svi vi koji nas pratite putem hrvatske televizije, putem hrvatskog radija i hrvatskog katoličkog radija. Liturgijsko obilježavanje današnjeg blagdana svetoga Matije apostola i mučenika nije glavni razlog našeg današnjeg molitvenog zborovanja na ovom mjestu koje zavrjeđuje pamćenje i poštovanje svakog humanog bića. Glavni razlog je tužna, ali nužna komemoracija stradanja mnogih desetina tisuća ljudi koji su bili djeca istoga Boga Stvoritelja koji je stvorio i svakoga od nas. Ove godine se navršava, kako smo čuli, 71 godina od toga dramatičnog vremena kada su oni izdani od tadašnjih Juda i osuđeni od tadašnjih Pilata završili nasilno svoj ovozemaljski život i došli pred lice svoga stvoritelja. U kakvom su stanju bili u tome za svakoga čovjeka presudnom času kada su se našli oči u oči sa svojim stvoriteljem, otkupiteljem i sucem to nitko od nas ne zna. Objavljena vječna Božja istina, koju smo čuli danas u odlomku Ivanova evanđelja, a Ivan donosi Isusove riječi, glasi da Bog ne želi vječne smrti nikoga koji umire nego da je on dao svoga jedinorođenoga sina da ne pogine nijedan koji u njega vjeruje već da ima život vječni, jer Bog nije poslao svoga sina na svijet da sudi svijetu nego da se svijet spasi po njemu. U ovome se sastoji sud – svjetlo je došlo na svijet, a ljudi su više voljeli tamu nego svjetlo jer su im djela bila zla. Svatko tko čini zlo mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu da se otkriju njegova djela. To su Isusove jasne riječi, nad-vremenske vrijede do sudnjega dana. Dakle, istina Božja glasi da Bog ljubi neograničeno i bezuvjetno sve ljude, cijeli svijet i da je Njegovo milosrđe i spasenje namijenjeno i tebi i meni i svim ljudima i cijelome svijetu. Tu istinu smo mi ljudi pozvani vjerom prihvatiti kao predragocjeno svjetlo nad našim životnim zemaljskim stazama. Nažalost, temeljem naše ljudske krhkosti i nesavršenosti te zavodljivosti od strane zloduha na nevjeru i činjenje zla mi smo ljudi kadri jedni drugima činiti zlo sve to uništavanja tuđeg života. Od te mogućnosti nitko nije posvema pošteđen, ali nije ni prisiljen da se tom mogućnošću mora poslužiti. To nam tumači isti Isusov apostol Ivan u svojoj poslanici kada piše ovako: „Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo i u nama nema istine. Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je On i pravedan, oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.“ Priznanjem vlastitih grijeha bitan je preduvjet za čovjeka da bude spašen od vječne smrti, tko to odbija za njega, veli Isus, taj mrzi svjetlo, tj. Isusa i ne prihvaća njegovu istinu da smo svi mi ljudi Božja ljubljena stvorenja. Sam Isus za takvoga čovjeka tvrdi da su njegova djela zla, ali to ne znači da prije ili kasnije njegova djela, zla djela protiv Božjih stvorenja, osobito protiv čovjeka kao bogolikog stvorenja neće doći na vidjelo, da neće biti ni od ljudi otkrivena, pred Bogom se, dakako, ničija zla djela ne mogu sakriti. Izuzetno dramatična istina o dubokom dehumaniziranju čovjeka, stanovnika europskog kontinenta koji je imao osobiti privilegij upoznati Božju objavljenu istinu i o Bogu i o čovjeku, kao Božjem ljubljenom biću, došla je do punog izražaja u prošlom visoko civiliziranom dvadesetom stoljeću, najkrvavijem stoljeću otkad se piše ljudska povijest, među desetinama miliona ljudskih bića kojima su brutalno pogazili njihovo ljudsko dostojanstvo i oduzeli život druga ljudska bića, praveći se gospodarima tuđih života i sudbina, našle su se također i mnoge desetine pa i stotine tisuća naših sunarodnjaka, mladih i starih, muškaraca i žena, djevojaka i djece, Hrvata. Mnogi od njih su bili članovi iste Kristove crkve koji joj i mnogi od nas pripadamo, ili pak članovi islamske zajednice ili koje druge vjerske zajednice, ogromna većina njih bez osobne dokazane im krivice čak i bez ikakvog suđenja, samo zato što je pripadala hrvatskom narodu i katoličkoj crkvi, odnosno svojoj vjerskoj zajednici, bestijalno mučena i likvidirana počevši do ovog mjesta do bezbrojnih znanih i neznanih stratišta na svojevrsnom dramatičnom križnom putu dugom tko zna koliko desetina i stotina kilometara. Za veliki broj tih stradalnika ni do danas se ne zna gdje su im smrtni ostaci. Kao baštinici europske uljudbe, naši roditelji i preci znali su da je osobito za vjerujućeg čovjeka sveta dužnost i djelo milosrđa mrtve pokopati i to onako kako to dolikuje njihovom ljudskom dostojanstvu i vjerskom uvjerenju dotičnih pokojnika i njihove najbliže rodbine. Još u praksi naroda Staroga zavjeta kako čitamo u knjizi proroka Jeremije ne moći biti pokopan i sahranjen značilo je sramotu i kaznu. Postojao je također kod Židova, kako čitamo u Ponovljenom zakonu u knjizi Staroga zavjeta, i strogi propis da se i strance i one na smrt osuđene mora dolično sahraniti. A u kršćanstvu je još od najranijih vremena pokapanje mrtvih i molitva za mrtve bila sveta dužnost koju se trebalo obaviti čak i slučaju opasnosti po vlastiti život. Mi danas ovdje okupljeni kao vjernici ili kao civilizirani humanisti na ovoj zajedničkoj molitvenoj komemoraciji, htjeli ili ne htjeli, pokazujemo svoje pravo lice pred svim ovim žrtvama, ali i jedni pred drugima, pa ako i hoćete pred cijelom javnosti ne samo iz zemalja odakle nas je većina došla, iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, nego i pred cijelom Europom pa i šire. Dragovoljno smo došli da svoju vjerničku zajedničku molitvu uputimo jedinom Gospodaru svakoga ljudskoga života i svakoga naroda na kugli zemaljskoj za duše naših sunarodnjaka Hrvata ubijenih i nestalih pred sedamdeset i više godina, ali i za nas same i druge naše sunarodnjake, sugrađane i suvremenike. S pravom se očekuje od nas kao vjerujućih ljudi da znamo za opravdanost naše molitve milosrdnome gospodaru svakog ljudskog bića za duše naše preminule braće i sestara u vjeri kao i svi drugi tada poubijani i nestali. Kao članovi ljudskoga roda, a osobito kao članovi Božjeg vjerujućeg naroda mi se osjećamo svi međusobno povezani i to na razne načine uključujući i isprepletenost krivnje i grijeha. Zato kršćanska liturgija omogućuje da u ovakvoj prigodi čujemo i svetopisamsku poruku kakva je bila ona i za našeg prvog čitanja iz druge knjige o Makabejcima. I taj tekst nas osobito potiče na molitvu i zadovoljštinu za pokojne kao znak naše povezanosti s njima i naše nade u vječni život. Da mi, slično kao i plemeniti Juda Makabejac, ne vjerujemo da će naša pobijena braća uskrsnuti bili bismo ludi što molimo za mrtve. Ali mi znamo da je znak naše kršćanske vjerodostojnosti moliti i prinositi žrtvu naknadnicu, dakle Kristovu žrtvu u svetoj misi, da se svima pokojnima kojih se danas s dužnim pijetetom spominjemo oproste grijesi. Mi kršćani u sudbenom ispovijedanju svoje vjere također ispovijedamo kako je utjelovljeni sin Božji Isus Krist radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao na pakao, da je bio prije toga umro i pokopan, ali da je treći dan uskrsnuo. Time je svim ljudima od postanka svijeta do sudnjega dana otvoren put sretnu vječnost za koju je i stvoren svaki čovjek i svaki od nas. To je učinila za sve nas Kristova predragocjena prolivena krv. Koliko je nevine ljudski proliveno tijekom protekloga krvavog stoljeća u Europi, na cijeloj zemaljskoj kugli, jer su ljudi prezreli neizmjernu vrijednost Kristove prolivene krvi, jer su se pojedini državnici, političari i društveni sistemi bili fatalno udaljili od sadržaja Kristove radosne vijesti i kršćanskih načela koja omogućuju među ljudima i narodima uspostavu i vladavinu i trajanje pravednog mira za sve. Ovo znakovito mjesto i sadržaj današnjeg komemorativnog skupa jedan je najizražajnijih simbola posljedica totalitarizama ideologija koje su strahovito i duboko ponizile ljudsko dostojanstvo i osramotile ljudski rod gazeći bezočno ljudsko dostojanstvo i temeljna ljudska prava i slobode i uništavajući čovjekov osjećaj za svu odgovornost i moralne i etičke vrijednosti. Na ovom potresnom mjestu koje simbolizira mnoge stotine znanih i još više neznanih i neistraženih masovnih grobnica naših sunarodnjaka, a osobito na području Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine, likvidiranih u suprotnosti s međunarodnim pravom tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Iz naših srdaca bi se morala vinuti usrdna molitva: „Bože daj nam svima svoj mir, svoj, a ne mir robova niti prijevremenih grobova“. Jednako tako opravdano se konačno mora čuti i naš jasan i odlučan glas za čovjeka, za njegovu bogolikost i njegovo dostojanstvo koje mu je Bog dao, a čovjek nema pravo oduzeti. Ako bismo i dalje šutjeli onda se u našoj životnoj stvarnosti neće moći ostvariti onaj istinski mir kojega stvoritelj svih ljudi i naroda želi podariti svoj svojoj djeci. Ako budemo i dalje šutjeli tada će zakon jačega i dalje carevati u našem svakodnevlju, a prijetnja represalijama, egoizmom i ratom obmrtvit će dijalog i napore oko međusobnog sporazumijevanja. Ako budemo i dalje šutjeli ugasit ćemo dragocjeno nam svjetlo i zapriječiti prijeko nam potrebnu toplinu ljubavi Isusa Krista, božanskog univerzalnog kralja mira. Kristov mir tada neće doći u naša srca, a kako mislimo postići istinski mir u našim srcima, izgraditi željeni mir u svojim obiteljima, u svome narodu i svojoj zemlji ako nam Bog tvorac toga željkovanoga mira zbog našeg duhovnog sljepila i fatalne opstrukcije njemu taj svoj mir ne može dati? Nismo li nažalost i danas svjedoci da neizliječene brojne rane iz užasnog Drugog svjetskog rata i poraća, zbog dugogodišnjeg gaženja istine i preziranja pravde te od nemogućnosti i nedovoljne spremnosti za uspostavljanje prijeko potrebnog procesa praštanja, pomirenja i pravednog mira među ljudima i narodima našeg životnog okruženja, izrodiše i ovo naše vrijeme nove gorke i smrtonosne plodove uništavanja i iskorjenjivanja ne samo pojedinaca ili manjih skupina nego i velikoga dijela našeg hrvatskoga naroda. Naroda, zbog čijih smo se nekadašnjih brojnih i neprebolnih žrtava danas ovdje sabrali. Svima vama je vjerujem poznato da kao brat u vjeri mnogima od vas i kao član istog hrvatskog naroda kojem pripada i najveći broj vas ovdje okupljenih, dolazim iz svog rodnog grada Banjaluke iz svoje domovine Bosne i Hercegovine iz koje su nasilno neki suvremeni samozvani bogovi tijekom nastavka Prvog i Drugog svjetskoga rata, u Domovinskom ratu fatalno i bezrazložno iskorijenili i naš narod i Kristovu crkvu s njime. Mi smo osobno doživjeli, vidjeli i još uvijek gledamo kako se mirotvorac godinama ismijava i odbacuje, kako se bratstvo među ljudima izruguje, kako se jedinstvo ljudi i naroda i cijele ljudske obitelji omalovažavaju, kako se milosrđe, istina i pravednost preziru, a mnogi naš sunarodnjak i sugrađanin s pravom čezne za istinom i pravdom. Istinski pomoći čovjeku i spasiti ga to nije samo ne likvidirati ga, ne osakatiti ga, ne mučiti ga, to nužno uključuje omogućiti mu da zadovolji svoju opravdanu legitimnu žeđ i glad za pravdom koju mu netko drugi bezočno uskraćuje. To je naša zadaća kao ljudskih bića, a pogotovo kao Kristovih vjernik i suradnika u izgradnji civilizacije i istine, pravednosti, milosrđa, mira i ljubavi. Crkva ne može ne čuti i ne slušati jauk tolikih žrtava bezočnog egoizma i vapaj tolikih obespravljenih i u svom dostojanstvu zgaženih, bez obzira na njihovu etničku, vjersku, ideološku ili rasnu pripadnost. I vodstvo i svi članovi Crkve su u savjesti pozvani razmisliti o svojoj suodgovornosti za postojanje u našem vremenu i našem životnom okruženju toliko obespravljenih, toliko prognanih, toliko zapostavljenih, prezrenih, iskorištavanih, bolesnih i na duši i na tijelu. Valja nam svima pred Bogom i jedni pred drugima moliti za oproštenje, proštenje grijeha propustom i sami jedni drugima opraštati za učinjene propuste glede dužne pomoći svim potrebitima. Za razliku od onog prvog Bleiburga i Križnog puta, koji su se dogodili prije nego što smo se mnogi mi ovdje nazočni bili rodili, u protekla dva i pol desetljeća dogodili su se pred mojim i vašim očima novi Bleiburg i novi Križni put na kojem su za svoj rodni kraj i za svoje stoljetne krijene nestale nove stotine tisuća naših sunarodnjaka Hrvata i drugih članova iste Kristove zajednice. Svima njima zapravo je uvijen njihov identitet jer im je oduzeto pravo na njihovo rodno mjesto, najsvetije mjesto za svakog čovjeka jer je to mjesto izabrao sam Bog Stvoritelj. Oni su de facto živi mrtvaci, strašno! Strašno, tužno i ružno za europsku civilizaciju i za sve nas koji se odlikujemo i odlikovati humanošću pogotovo kršćanskom. Uzalud su bili upereni brojni njihovi tužni pogledi i upućeni još tužniji vapaji za pomoć. Našli su se, svjedoci smo tome, opet kao i prije sedamdeset godina neke lažne vođe sa katastrofalnim političkim odlukama, neki novi Jude, neki novi Herodi i Pilati, neki suvremeni izrugivači humanitarnog prava međunarodnog i s njima novi bezočni dželati. Opet su brojni nevini nastradali, ne zbog njihove osobne krivice nego samo zato što su se prema sudu moćnika našli na krivome mjestu i što su bili ono i ondje što i gdje im je njihov stvoritelj odredio. A brojni domaći i svjetski humanisti to su ne samo gledali i šutke odobravali nego su mnogi od njih i sudjelovali u tom zločinu protiv čovječnosti. Uzalud su bili brojni apeli najvećih moralnih autoriteta svijeta, nasljednika prvaka Apostolskog zbora rimskih biskupa među kojima su osobito bili snažni oni svetoga pape Ivana Pavla II. koji je upućivao i državnicima i političarima, a i nas biskupe je on bodrio i zaduživao. U jednom od svojih obraćanja 15. siječnja 1999. poratne godine rekao je nama biskupima između ostaloga i ovo: „Poznato mi je zalaganje vaših crkava u pružanju pomoći svemu puku da počne ponovno živjeti redovitim životom. Nastavite i dalje braniti neotuđivo pravo svake osobe i svakoga naroda kao što ste to činili sve od samog početka krvavog sukoba koji je iza sebe ostavio mržnju i nepovjerenje, mrtvace i izbjeglice te s cijelih područja uklonio pučanstva koja su tamo živjela stoljećima. Kako se s bolju ne prisjetiti da se broj katolika prepolovio“, zavapio je papa te je onda rekao i ovo: „Upoznat sam sa zaprekama na koje nailazi katoličko pučanstvo na području središnje Bosne, na banjalučkom području i Posavini pri pokušaju da se ponovno vrate na svoja ognjišta. Ono što se traži za katolike vrijedi također za pripadnike drugih vjerskih zajednica i etničkih skupina na cijelom području Bosne i Hercegovine, bez podupiranja jednih na štetu drugih. Svima se moraju jamčiti temeljna prava, svima se moraju pružati iste mogućnosti. Budite neumorni glasnici praštanja i pomirbe. Crkva je svjesna da je to sastavni dio propovijedanja i evanđelja i svjedočenje milosrđa Oca nebeskoga“, riječi su papine, a onda je on dodao i ovo, u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine, to jest kada je proglasio blaženim nadbiskupa zagrebačkog kardinala Alojzija Stepinca: „Podsjetio sam da oprostiti i pomiriti se znači očistiti sjećanje od mržnje, zaraze, želje za osvetom, znači priznati bratom čak i onoga koji nam je nanio zlo, znači ne dopustiti da nas pobijedi zlo nego zlo nadvladati dobrim.“ To su riječi pape ’99. godine, čovjeka sveca. Braćo i sestre, jesmo li voljni i kadri ove riječi suvremenog Božjeg proroka i našeg istinskog prijatelja, sada i zagovornika pred Božjim lice, primiti ozbiljno k srcu i nastojati odlučno provoditi u djelo svjesni da tome nema alternative. Ne bez razloga, upozorava i sadašnji papa Franjo na pogubnu opasnost po današnjeg čovjeka i čovječanstvo sve raširenije globalizacije ravnodušnosti čime se odobravaju brojne nepravde i uzrokuju mnoge nevolje. U svojoj svečanoj poslanici proglašenja ove izvanredne jubilejske godine milosrđa papa govori i o odnosu između pravde i milosrđa i naglašava: „To nisu dvije suprotstavljene stvari nego dvije dimenzije jedne te iste stvarnosti koja se postupno razbija sve dok se dosegne vrhunac u punini ljubavi. Pravda je temeljni koncept građanskog društva u kojemu u normalnim okolnostima postoji pravni sustav preko kojega se primjenjuju zakoni. Pravda znači i to da svakome treba dati ono što mu pripada“, naglašava papa. Isti papa, kako smo čuli nedavno u veličanstvenom njegovom govoru, preporuča Europi kulturu dijaloga i susreta. Zar to nije rješenje i za nas, naš narod i za naše odnose s našim susjedima? Ima li tome alternative? Narode moj, drži do svoga dostojanstva pa ćeš se svidjeti i Bogu i drugim narodima. Drži se Kristovog puta i bit ćeš i ti svjetlo drugim narodima. Odeš li ti sa svog puta otić’eš u mrak, otić’eš u smrt, ti sa svojom djecom, ned’o Bog da se to dogodi. Na ovom za naš hrvatski narod povijesnom mjestu na kojem se nalazi spomen obilježje i ovaj bogoslužni dostojno uređeni prostor, ovako uređen i održavan tijekom poratnih decenija s ljubavlju, voljom i nemalim žrtvama mnogih rodoljuba i domoljuba te drugih plemenitih ljudi. Svi smo mi danas svjedoci činjenice da ljudi uvijek iznova smognu snage otkloniti ruševine koje žele nasilno sakrivati istinu te da su sposobni zajednički izrađivati zdanje ljubavi, pomirenja i mira na mjestu gdje su se nalazile ruševine zlobe, zablude i zlodjela. Ako je to tako onda smo i svi mi danas ovdje okupljeni pa i svi vi koji ovu molitvenu komemoraciju dobrohotno pratite posredstvom hrvatske televizije i hrvatskog radija te hrvatskog katoličkog radija, svi smo mi hodočasnici prijatelji istine, pravde, pomirenja i mira. Zato se s pravom smije očekivati od svih nas, a osobito od službenih državnih predstavnika i institucija hrvatskoga slobodarskoga, kulturnog i civiliziranog europskog naroda, kako iz Republike Hrvatske tako i iz Bosne i Hercegovine, da konačni i oni, to jest vi ovdje mnogi koji ste nazočni poput mnogih svojih kolega iz drugih europskih naroda odbace pritisak dosadašnje višedecenijske javne šutnje i započnete trezveno, odlučno i objektivno suočavanje s dramatičnim i tragičnim događajima s kraja Drugog svjetskog rata, neposrednog poraća, ali i iz vremena samoga Drugo svjetskog rata i Domovinskog rata i njegovih, za dio našeg naroda u Bosni i Hercegovini, fatalnih posljedica. Za ljubav Kristovu u duhu ove jubilarne godine Božjeg milosrđa molim vas! Ne dopustimo da razbacane i nesahranjene kosti desetina i desetina tisuća naših sunarodnjaka i članova naše crkve i dalje ne nađu svoj pokoj kao što se to s njima događalo tijekom proteklih sedam decenija, poglavito zbog zabrane, prezira ili nemara dosadašnjih službenih političkih državnih predstavnika država u kojima smo živjeli ili danas živimo. Učinimo svi zajedno djelo milosrđa u ovoj godini milosrđa, pokopajmo konačno naše mrtve, oni to od nas već odavno očekuju! Molim dobroga i milosrdnoga Boga da nam svima podari svoga svetog duha kako bismo svi mogli shvatiti i prihvatiti da se jedno pravedno i sređeno društvo ne može izgrađivati s mržnjom i nasiljem. Neka i ovaj današnji susret s Kristom Isusom, našim najvećim prijateljem, našim vođom i učiteljem koji je nas sve ljude pomirio a svojim i našim nebeskim Ocem i kojem smo milosrđu preporučili duše svih žrtava Bleiburga, Križnog puta i posljednja dva rata i poraća, bude nama povod za nove zajedničke poduhvate oko istinskog bratstva i ljubavi među našim sunarodnjacima, među našim sugrađanima i suvremenicima. O zagovoru presvete Djevice i Bogorodice Marije, tješiteljice žalosti i pomoćnice kršćana te svetoga apostola Matije, blaženoga Alojzija Stepinca i svih drugih naših svetaca i blaženika, omogućuje nam Gospodin takve međusobne odnose bez kojih ne možemo biti mirnog zajedničkog života. A našim dragim pokojnicima kojih se danas s puno pijeteta spominjemo želimo pokoj vječni daruj Gospodine. Počivali u miru Božjem. Amen. Tako neka i bude.

Idriz ef. Bešić (predstavnik Mešihata Islamske zajednice Hrvatske)

Drage majke i sestre, dame i gospodo, dragi štovani prijatelji, esselamu alejkum i dobar dan vam želim. Okupljeni danas ovdje na blajburškom polju da obilježimo obljetnicu tragedije i stradanja našega naroda u najvećem zbjegu u svojoj povijesti. Čuvamo od zaborava i obilježavamo našu nacionalnu tragediju i stradanje našega naroda u najvećem zbjegu u povijesti. Došli smo da odamo počast i pozdravimo preživjele. Evociramo sjećanja i pomolimo se za razoružane i nepravedno pobijene. I ovaj put ću pomenuti nužnost odgovornog i znanstvenog utvrđivanja broja stradalih, a za nas posebno važno broja muslimana žrtava blajburškog zbjega. I od ovih muslimana žrtava na Bleiburgu je nažalost isto kao i u Domovinskom ratu je bio više nego proporcionalan. Povijesna istina bila i ostala da narod, država i režim uvijek ne idu i nisu na istoj strani. I Potočari kod Srebrenice i Jasenovac i Tomašica kod Prijedora i Ovčara i Bleiburg i Jazovka su najveće grobnice našega naroda, to je naša rana, naša sudbina, to je naša uspomena i opomena. Naše pamćenje i sjećanje na ove žrtve, naše pravo, naš zavjet i naša obaveza i mi na ovim i ovakvim skupovima testiramo našu nacionalnu i patriotsku svijest. Naša zajednica, uvaženi muftija i ja osobno  – svijetle činjenice da je Bleiburg najveća grobnica muslimana u Europi u suradnji sa ostalim akterima, ne ulazeći u ikakve ideološke rasprave, redovno učestvujemo na ovom skupu, da ovom molitvom svemogućem Bogu da u svijetu zavlada mir. Svemogući Bože, neka majčina suza bude molitva da se nikada i nigdje i nikome ne ponovi rat jer rat stvara heroje, a uvjetno rečeno danas se herojstvo mjeri mrtvima. Svemogući Bože, primi naše dove jer je ti najbolje čuješ i najbolje znaš što govorimo i što mislimo. Oprosti grijehe umrlima, a i nama živima jer ti si vrhunac pravde i istine i jedino ti, uzvišeni Bože, imaš pravo i mogućnost konačnog oprosta. Bože, pomozi nam da drugima praštamo kako bi i mi tvoj oprost zaslužili. Bože naš, ne dopusti da nama vladaju oni koji u tebe ne vjeruju, koji se tebe ne boje i koji milosti nemaju. Uzvišeni premilostivi Bože, okupljeni ovdje na blajburškom polju skrušno ti se zahvaljujemo i smjerno te molimo – učini nas dostojnim tvoje neizmjerne milosti. Bože jedini svemogući, pomozi nam da svoj rad i život uskladimo sa uzdašnim istinama vjere, da budemo onakvi kakvi pravi vjernici trebaju biti; povjerljivi, pravedni, milostivi, učeni, radišni i tamin. Neka nam duše nikome zlo ne misli, neka nam misli budu čiste, stvaralačke i poletne. Neka nam ruke časno rade i grade. Neka nam oči otvoreno i pošteno gledaju. Neka nam riječi budu jasne, istinite i pravedne. Bože svemogući, nauči nas da je tolerancija najveći stupanj moći, a želja za osvetom najveći i prvi znak slabosti. Bože milostivi, učini nas od onih koji poštuju tuđa prava, dobra djela čine, potrebitima udjeljuju, a nasilje zabranjuju. Milostivi Bože, ako mi zaboravimo tebe, nemoj ti zaboraviti nas. Ako pogriješimo, podari nam snagu Adamovog pokajanja. Ako nas zla zadesi nesreća, pouči nas Nuhovoj lađi spasa. Ako nas zamrači krivovjerje, osvijetli nam put i branimo ih pravovjerjem. Ako nas uhvati strah od silnika, osposobi nas Musaovom pravdom, a ako nam se ponudi mržnja, spasi na Isaovom ljubavlju. Pomozi nam da one koji siju smutnju među nama na vrijeme prepoznamo i otkrijemo amin. Bože, kada se mi ogriješimo o ljude podari nam snagu isprike, a kad se ljudi ogriješe od nas podari nam snagu oprosta, amin. Amin amin amin… [na arapskom]… esselamu alejkum, hvala na pažnji.

Ante Kutleša (glasnogovornik Počasnog blajburškog voda)

…vrati nam svoga milosrđa. Dragi hodočasnici, štovatelji žrtava blajburške tragedije, svime ujedno upućujem i pozdrave i zahvalu u ime Počasnog blajburškoga voda. Preuzvišeni monsinjore Franjo Komarica, banjalučki biskupe, braćo svećenici, časne sestre i bogoslovi, poštovani Idriz efendija Bešić, predstavniče Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj, poštovani akademiče gospodine Željko Reiner posebno pozdravljam vas i vaše suradnike, potpredsjednike u Hrvatskom saboru, gospodu Antu Sanadera, Ivana Tepeša i Roberta Podolnjaka jer je vašom zaslugom obnovljeno pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad ovom komemoracijom. Zahvaljujemo na dolasku prvom potpredsjedniku hrvatske vlade gospodinu Tomislavu Karamarku i svim nazočnim ministrima u hrvatskoj vladi. A također pozdravljam gospođu Brunu Esih, izaslanicu predsjednice Republike Hrvatske. Također pozdravljam i zahvaljujem na dolasku svim zastupnicima Hrvatskog sabora. Izražavam dobrodošlicu gospođi Borjani Krišto koja je s nama u ime supokrovitelja komemoracije Hrvatskoga narodnoga sabora Bosne i Hercegovine, dobrodošli! Također pozdravljam i zahvaljujem ostalim članovima predsjedništva vlade Bosne i Hercegovine. Poštovani preživjeli sudionici križnih puteva, župani, gradonačelnici, hrvatski časnici udruge branitelja, invalidi Domovinskog rata, srdačno vas pozdravljam i zahvaljujem u ime Počasnog blajburškog voda za svekoliku podršku održavanja 71. obljetnice blajburške komemoracije. Također u ime Počasnog blajburškog voda zahvaljujemo svim predstavnicima naših medija… [prijevod na njemački] Mi ovdje okupljeni kako iz Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine i svih krajeva svijeta spominjemo se događaja obilježeni nečovječnim postupcima i nepravdama koje su obilježile hrvatsku domovinu i narod nakon Drugog svjetskog rata. Ovdje nas sabire molitva nad poznatim i nepoznatim grobištima. S ovoga mjesta otvarane su rane u dušama hrvatskog naroda o kojima se nije smjelo govoriti jer bi onaj koji bi se i na to usudio bio zatvoren i izvrgnut patnjama. Sve se činilo da grobovi ne progovore. Međutim, Bog nam je bio utjeha i zato istina o zlu izišla na vidjelo, preživjeli danas jobovski kliču: „On mi je dušu spasio od jame i život mi se veseli svjetlosti.“ Počasni blajburški vod osnovan je 1953. godine i od tada svake godine bez iznimke priređuje komemoracije na ovom mjestu. Za vrijeme komunističke Jugoslavije morali smo savladavati brojne prepreke da bi obranili dostojanstvo ove komemoracije i sačuvali je za naraštaje koji su došli sa samostalnom hrvatskom državom i hvala Bogu, u tome smo uspjeli. Nažalost i proteklih 25 godina ostali smo izloženi napadima koje prate razno razne obijede na račun motiva i ciljeva našega djelovanja. Meta smo onih istih kojih, kako se naročito vidi posljednjih tjedana, svjesno i planski iznose neistine sa svrhom ozloglašavanja hrvatskoga naroda. Sudbina naše udruge i ove komemoracije uvelike ovisi o sposobnosti i domoljublju onih koji vode hrvatsku državu, uostalom kao i same hrvatske države i budućnosti hrvatskoga naroda. Zato bih im na kraju uputio poruku u obliku riječi poznatoga njemačkog teologa Dietricha Bonhoffera, koji se svojih ideala nije odrekao ni pod cijenu života, a čime je i nama u Počasnom blajburškom vodu često bio i putokaz: „Poštovanje pred prošlošću i odgovornost pred budućnošću daju životu pravi smjer“. Hvala vam, živjeli!

Borjana Krišto (predstavnica HDZ-a BiH)

Preuzvišeni oče biskupe, oci svećenici, časne sestre, drage Hrvatice i Hrvati, dragi prijatelji koji ste danas ovdje sa nama, najtoplije vas pozdravljam. Bleiburg, u to vrijeme posljednji plamen nade i vjere u slobodu i zaštitu, danas je jedan od simbola stradanja hrvatskog naroda i jedan od najstrašnijih zločina protiv čovječnosti. Početak tragedije koji se dogodio prije točno 71 godinu ostat će upamćen kao jedan od najgorih zločina učinjenih po završetku ratnih djelovanja i predaje oružja poražene vojske. Novija povijest ovih prostora zasigurno ne pamti goru odmazdu, progone i ubijanje nedužnih nakon završetka oružanih sukoba. Narod koji ništa nije moglo pokolebati u njegovom naumu da pođe na put u nepoznato, put u tuđinu i neizvjesnost kako bi pronašli spas s nadom i vjerom u zaštitu raznih konvencija od strane civiliziranih vojnih snaga dočekalo je mučenje i ubijanje bez milosti. Do danas nije utvrđena odgovornost za smrt desetina tisuća golorukih i razoružanih hrvatskih vojnika, katolika i muslimana, žena, djece i staraca na blajburškom polju i Križnom putu, kao ni odgovornost za mnoge druge zločine počinjene od strane komunističkog režima. Znam da ništa ne može vratiti živote naših djedova, očeva, majki, braće i sestara mučenih i ubijenih na putu koji je trebao biti put spasa, a pretvorio se u put smrti. Ali ono što možemo i moramo učiniti i ono što dugujemo obiteljima žrtava jednog od najstrašnijih zločina u ovom dijelu svijeta jeste istina, nedvosmislena i jedna istina. Nažalost, konkretni dokazi o počiniteljima ovog zlodjela, kojemu zasigurno nema presedana u povijesti civiliziranih naroda, kroz proteklih pola stoljeća sustavno su brisani. Do početka devedesetih godina blajburški zločin bio je zabranjena tema, spominjanjem ovog zločina riskirali ste slobodu, vi koji ste u borbi za istinu završili u zatvorima bivše države znate kakav je bio odnos prema ovom povijesnom događaju. Danas 71 godinu nepotpuni podaci o broju poginulih, nepoznata i neobilježena mjesta stradanja obiteljima poginulih otvaraju bolne rane. Još uvijek tragamo za kostima onih koji su tada izgubili živote i bez dostojnog ispraćaja ostali zatočeni i izgubljeni u hladnoj zemlji od Hrvatske do Slovenije i Austrije. Bez prave istine o Križnom putu, putu smrti, obitelji nestalih i ubijenih nikada neće imati smiraj, zbog svih njih ovakav zločin ne može se i ne smije zaboraviti. Zato smo danas došli ovdje na mjesto koje je simbol patnji i stradanja hrvatskog naroda kako bismo odali spomen i pijetet svim stradalima i svima onima za koje se ne zna gdje su pokopani. Naša nas vjera uči da oprostimo i molimo za one koji su nas povrijedili na bilo koji način, no bez prilike da se na dostojanstven način na našim ognjištima oprostimo od svojih najmilijih, da njihove kosti položimo u grobnicu kraj koje ćemo se okupiti u molitvi, rane ne mogu zacijeliti, a oprost je teško dati. Zbog toga ne smijemo posustati u traženju istine sve dok počinitelji ovog strašnog zločina ne dobiju ime, a kosti ubijenih svoje posljednje počivalište, sve dok sva stratišta ne budu pronađena i obilježena na primjeren i dostojanstven način, a predugo zaboravljena povijest hrvatskog naroda ne bude objelodanjena. Svaka nedužna žrtva bez obzira na pripadnost bilo kojem narodu, vjerskoj zajednici ili političkom uvjerenju zaslužuje poštovanje i molitvu te ima pravo na povrat vlastitog dostojanstva i časti. Ignoriranje i umanjivanje masovnih zločina neprihvatljivo je u današnjem civiliziranom svijetu, a pravo na dostojanstvenu komemoraciju u čast nevinim žrtvama najmanji je znak pažnje koji smo mi živi dužni pružiti za sve njihove patnje, boli i stradanja. Vjerujem kako ćemo nakon više od pola stoljeća mraka i lažnih istina moći ispisati pravu i potpunu istinu o ovom tragičnom razdoblju zabranjene hrvatske povijesti, okrenuti novu stranicu i nastaviti živjeti, nažalost, s bolnim sjećanjem na naše najmilije umjesto sa njima i sa istinom. Neka se ovo zlo nikada i nikome ne dogodi, pokoj vječni daruj im Gospodine.

Žejlko Reiner (predsjednik Hrvatskog sabora)

Preuzvišeni oče biskupe, dragi prijatelji, a posebno dragi prijatelji iz Bosne i Hercegovine, ali i svih drugih krajeva koji ste se okupili ovdje. Čast mi je da vas mogu pozdraviti u svoje ime, no osobito u ime Hrvatskog sabora koji je napokon opet nakon dugih petnaest godina pokrovitelj na današnjim komemorativnim skupom u Bleiburgu. To sam obećao s ove govornice prije dvije godine, to smo i ostvarili. Okupili smo se danas ovdje kako bismo izrazili sućut tisućama žrtava komunizma koje su ubijene ovdje ili pak odvedene do raznih stratišta po križnim putevima po čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Naravno, svi oni nisu pobijeni ovdje, na ovom polju, ali je ovo mjesto ono koje simbolizira sva ta stratišta, uključujući ona za koja ni do danas nismo saznali, slično kao što Jasenovac simbolizira sva ustaška stratišta. Nedvojbeno je i to nikada nitko neće moći osporiti da su komunisti masovnim ubijanjem pripadnika razoružane vojske, ali i civila, žena i djece nakon završetka rata počinili strašan zločin. Ljudi su ubijani bez prethodnog suđenja, pobacan u jame o kojima je bilo zabranjeno govoriti i pisati sve do pada komunizma i demokratskih promjena. Te ljude je progutao mrak, njihovi najbliži o njima nisu znali ništa i nisu smjeli znati ništa. Nisu znali kakva je sudbina snašla njihove očeve, braću i djecu, još manje gdje su im grobovi, gdje im leže kosti, nisu im čak smjeli niti spominjati da i oni ne bi završili u komunističkim tamnicama. Kako su ispravne riječi evanđelja koje smo danas u euharistiji čuli, da oni koji čine zlo žele mrak i tminu jer na svjetlu njihovi zločini postaju razvidni. Oni koji su u Drugom svjetskom ratu izvojevali pobjedu na strani antifašističke koalicije tu su pobjedu nakon završetka rata nažalost jezivo ukaljali neoprostivim zločinima koje najoštrije osuđujemo i žrtvama kojih se ovdje ne Bleiburgu sa žaljenjem, tugom i najdubljim pijetetom sjećamo. Fašisti, nacisti i ustaše koji su činili zločine tijekom Drugog svjetskog rata za njih su uglavnom kažnjeni u brojnim pravednim ili nepravednim sudskim procesima i te je totalitarne ideologije odavno povijest jasno i nedvosmisleno osudila. Komunistički zločini nad Hrvatima počinjeni nakon završetka rata uopće nikad nisu ni procesuirani ni kažnjeni. Dapače, zločinci su mirno živjeli i uživali velike privilegije. To je ono što boli, to je ono što nas razlikuje od mnogih drugih europskih zemalja i europskih uljudbenih stečevina koji jasno u Rezoluciji skupštine Vijeća Europe još prije deset godina podređuju potrebu za osudom zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima. Upravo se u toj europskoj rezoluciji jasno kaže da je problem u tome što zločini komunizma nisu riješeni, a krivci nisu kažnjeni… a to su ključni uvjeti pomirbe. Naime, pomirbe ne može biti bez istine, a u Hrvatskoj se istina desetljećima skrivala, pa čak je i danas neki još uvijek pokušavaju prikriti ili barem reinterpretirati, odnosno relativizirati zločine jedne strane dok osuđuju zločine druge strane, a zločin i zločinci nemaju stranu, oni su naprosto zlo kakvim god se ideologijama pokušali opravdati i kakvim god se znacima pokušali obilježiti. I nevine žrtve jedne strane nisu manje važne ni manje bolne od nevinih žrtvi druge strane, kako neki pokušavaju i danas u Hrvatskoj prikazivati. Nema smisla govoriti o brojevima onih koji su zvjerski ubijeni na ovom polju i na križnim putevima, a još manje njima licitirati. O tome će valjda jednog dana povjesničari objektivno progovoriti, ali sve što je uistinu važno rekle su svete knjige različitih religija, od Mišne do Kur’ana, koje sve upozoravaju da tko ubije jednog nevinog čovjeka kao da je ubio cijelo čovječanstvo. Treba jasno reći svima onima koji pokušavaju i dan danas prikriti zločine na Bleiburgu i križnim putevima i tvrditi drugačije, naći neka nemušta opravdanja, da mi danas nismo došli na ovo polje izraziti nekakvo navodno žaljenje za NDH, a još manje slaviti i opravdavati ustaške zločine, već isključivo iskazati duboki pijetet prema nevinim žrtvama komunističkih zločina i to je jedina istina ma što oni govorili i ma kako pokušavali nastaviti sa višedesetljetnim nabijanjem kolektivne krivice svim Hrvatima koji nisu bili sudionici ni ustaških ni komunističkih zločina. Jer nijedan zločin ne opravdava drugi zločin. Naprotiv, ti su zločini umjesto da ratne rane zaliječe samo unijeli dodatni razdor i povode za sukobe kojih smo nažalost svjedoci sve do danas. Daj Bože da ti sukobi podijele napokon prestanu. Poštovane gospođe i gospodo, drage prijateljice i prijatelji, danas smo došli ovdje odati počast žrtvama križnih puteva i iskazati svoje neslaganje sa politikom zločina, zločina bez obzira na ideologiju kojim ga se pokušavalo opravdavati, zločina bez obzira na motive kojima ga se gdjegda i danas pokušava umanjiti ili relativizirati. Povijest ne smijemo zaboraviti, ali iz povijesti moramo naučiti da nepravda, mržnja i ubijanje nikada i nigdje nisu ništa dobroga učinili. Moramo se sjećati povijesti i prenositi svojoj djeci istinu o njoj, jer narod koji se ne sjeća svoje povijesti osuđen je da ju ponavlja. No, ostavimo mrtve na miru bez obzira na bol koju su proživljavali njihovi najbliži jer ih nažalost ne možemo vratiti, ali prekinimo napokon sa podjelama i živimo za budućnost naše djece u miru, slobodi i demokraciji. Čuva vas sve dragi Bog i čuvao duše svih onih koje leže ovdje razasute ispod ove zemlje oko nas. Hvala.

2015.

Bruna Esih (izaslanica predsjednice RH)

ste domovine u kojoj živite, neovisno o vašoj vjeri i nacionalnosti. Dragi iseljenici koji ste pritisnuti teškim prilikama bili prisiljeni napustiti svoj dom i potražiti ga u dalekom svijetu, ali ste za njega i dalje disali i bili promicateljem istine kada za nju u domovini nije bilo mjesta. Ovo polje na kojemu i danas stojimo višeznačni je simbol jednoga naroda. Simbol tragedije, patnje i nepravde. Simbol šutnje i zabranjene povijesti. No danas ono, više nego ikada prije, jest i mora biti i puno više od toga. Neka bude simbolom nade, bolje budućnosti koju ćemo postići isključivo svojim djelima i simbol suživota u različitosti do kojega možemo doći samo istinom. Bleiburg tako može postati i najvećim simbolom našega zajedništva. Ukidanje saborskog pokroviteljstva nad ovom komemoracijom 2012. godine odvelo nas je daleko od toga. Potcjenjujući u svom ideološkom sljepilu upravo ključni čimbenik prepoznat kroz cijelu povijest kao glavni pokretač jednoga naroda, uskraćivanje njegovih osnovnih, ljudskih i civilizacijskih prava. Takvo pravo, možda više od bilo kojega drugoga, jest pokloniti se svojim mrtvima. Nema te sile koja jednom narodu može oduzeti takvo njegovo pravo, a koja bi bila jača od snage njegova zajedništva u nastojanju da to svoje pravo vrati. Baš zato smo i danas ovdje, okupljeni u broju kao nikada do sada u povijesti bleiburških komemoracija. Broj koji nadahnjuje i potvrđuje – jači smo od zla koje je u proljeće 1945. s ovoga mjesta, na križne puteve i u sigurnu smrt, poslalo razoružane vojnike i civile unatoč njihovoj vjeri u humanizam i međunarodne konvencije. Jači smo od zla koje ih je potom izmučene, i mrtve i žive, bacalo u protutenkovske rovove i rudarska okna i satralo im kosti. Ali posebno moramo biti jači od zla koje od onda do danas nalazi opravdanja za takav zločin, žrtve bez ikada provedenog suda proglašava krivcima i falsificira povijest. Vjekovna težnja hrvatskog naroda na vlastitu samostalnu državu zloupotrebljena je putem totalitarnih ideja i sustava za vrijeme i nakon 2. svjetskog rata, a posljednji takav pokušaj rezultirao je nedavnom agresijom na tek ostvarenu težnju za državom. Domovinski rat primjer je hrvatskog zajedništva i primjer kako se ostvaruje i bilo koji drugi zajednički cilj. Sadašnji cilj bolja je i pravednija Hrvatska bez tereta povijesti s kojom se nikada nismo suočili na pravi način. Manipulacija žrtvama grijeh je počinjen s namjerom i kao takav zaslužuje našu najveću moralnu i svaku drugu osudu jer počinjen je u istom totalitarnom duhu kao i u vrijeme provođenja masovnih likvidacija. Jesmo li kao država osudili svaki oblik totalitarizma, baš kao što je to učinio i čitav civilizirani svijet i Europa koje smo dio? Osudili smo, deklarativno. No osuda to nije dok se ne provede i ona sadržajna, uklanjanjem svih ideoloških obrazaca ponašanja. Demokratsko društvo ima se pravo takvim zvati tek kada svaki njegov dionik bude u stanju prihvatiti povijesne činjenice pa čak i onda kada mu ne idu u prilog. Svi mi, i kao narod i kao pojedinci, imamo ljudske i civilizacijske slobode i pravo na vlastita mišljenja, memorije i svjetonazore. Bit istinske demokracije i tolerantnog, pravednog društva upravo i čini ta naša različitost. Međutim, koliko god različiti bili moramo biti spremni prihvatiti da povijesna istina samo je jedna i svi je jednako zaslužujemo. U njenom traženju jedno je bitno – nesmijemo upirati prstom u žrtve, ma tko one bile. One nam danas, nažalost, ne mogu ništa reći osim što svojim brojnim rasutim kostima svjedoče o razmjerima zla. Jedini opravdani način dolaska do istine je stručan i znanstven pristup i kao takav temeljen isključivo na neprijepornim činjenicama i stvarnim pokazateljima, a takav pristup mora biti iniciran i podržan institucionalno i materijalno, uvijek imajući u vidu i posljedice pogrešnog pristupa statusu žrtve kao takve ili potpuni izostanak bilo kakvog bavljenja njome od uspostave hrvatske državnosti do danas. Takvi propusti uzrokuju status quo hrvatskoga društva i okretanje u krugu vlastitih slabosti temeljenim još uvijek na isforsiranim ideološkim podjelama. Može li na takvim nezdravim temeljima biti ikakvog nacionalnog konsenzusa koje je jedno jedino jamstvo uređene i prosperitetne države? Stoga, gdje god postoje jasne i nedvojbene činjenice da je počinjen zločin nad civilima, ranjenicima, razoružanim vojnicima ili bilo kojoj drugoj ratnoj ili poratnoj žrtvi, komemoracije se trebaju održavati na najvišoj nacionalnoj razini. Samo ona država i samo ona vlast koja će imati dovoljnu političku hrabrost, mudrost i iskreni osjećaj pijeteta u stanju je to i provesti. Iznimno je važno, također, da taj dugotrajni proces suočavanja s istinom pokreće državnička mudrost. U tom, kao i u svakom drugom procesu, važan je cilj, a do njega gotovo nikada ne dovodi lakši put. On, kadkad, mora bi usmjeravan čak i onim odlukama i potezima koji nam se u određenom trenutku, pa i danas ovdje, mogu učiniti nerazumljivima, razočaravajućima, rastužiti nas. Ta naša očekivanja čine nas ljudima. Zato i mi ne izgubimo iz vida naš zajednički cilj jer proces približavanja njemu već je započeo. Usporedno s mobilizacijom hrvatskih državotvornih snaga i ispravljanjem još jedne povijesne nepravde počinjene sjećanju na žrtve ukidanjem pokroviteljstva nad komemoracijom bleiburškim žrtvama i žrtvama Križnoga puta. Mi ovdje znamo tko je pokrenuo taj proces i ispravio spomenutu nepravdu. Znamo da je danas u duhu s nama i u mislima s nama i s našim mrtvima. Hvala.

Josip Bozanić (nadbiskup zagrebački)

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici. Ponovno smo zajedno na ovome polju u kojem nas obuzima osjećaj neizrecivosti. Za ono što ne mogu izreći ljudske riječi, Božja je riječ ipak dovoljno snažna. Svake je godine vremenski odmak od događaja kojih se ovdje spominjemo sve veći, ali otajstvo života, otajstva zla i ljubavi ne ovise o tijeku povijesti i o slijedu vremena. Bog nam je progovorio u čitanju iz Poslanice svetoga Pavla Rimljanima. Progovorio nam je riječima koje padaju na tlo ovoga Bleiburškoga polja: „Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“. Nitko od ljudi ne može obuhvatiti razmjere patnje koja je vodila do ovoga polja i od ovoga polja. Ti događaji i osjećaji koji su sada prošlost, jednom su bili sadašnjost. No, za svako vrijeme vrijedi riječ da sve patnje sadašnjosti nisu ništa prema budućoj slavi. Pred takvim izričajem zastane dah i srce. Za nas vjernike izazov je tim veći, jer moramo pronaći odgovor na pitanje zašto to Bog dopušta i koliko treba strpljenja, da bi se vidjela Božja nagrada za dobro. U najbolnijim trenucima; pred nasiljem koje nadilazi ljudske predodžbe, bez vjere i nade, otvaraju se ponori očaja. U trenucima boli i trpljenja, kao ljudima nade i vjere u ljubav, Bog nam ponavlja da naša vremena nisu podudarna s njegovim vremenom, jer On je svemogući Bog, izvor života i Gospodar svih vremena. Kao kršćani znamo da strpljivost vjernika raste u blizini i prihvaćanju Kristova križa, u času kada je bilo sve dovršeno, kada je Isus zavapio krikom napuštenog. Ako u ljudskoj povijesti tražimo trenutak u kojemu se Boga trebalo vidjeti, a nije ga se moglo vidjeti bez vjere, nade i ljubavi, tada je to razapinjanje i smrt na križu Isusa Nazarećanina. Pravednik je ubijen, a nasilnici slave pobjedu. No, povijest svjedoči da je Raspeti uskrsnuo i uzašao na nebo. S time računamo, kako bismo hrabro ulazili u svaku životnu tamu. U dubini tame, koja nije zadnja slika čovjekove povijesti, nalazi se Bog, milosrdni Otac koji nas zaodijeva svjetlom. Ovih se dana Europa i svijet spominju 70. obljetnice završetka velikih patnja u Drugome svjetskom ratu. Slavi se oslobođenje od ideologija zla koje su na europskom kontinentu sijale mržnju i smrt, izazivale sukobe i podjele među ljudima i narodima te prouzrokovale trpljenja koja se ne mogu mjeriti ljudskim mjerilima. Ta cjelokupna tragedija koja je pogodila Europu tijekom dvadesetog stoljeća obilježena je, kako je istaknuo sveti papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. godine, trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. Dok je 1945. godine za zemlje zapadne Europe nastupilo oslobođenje od totalitarističkih ideologija zla, u Hrvatskoj, kao i u nekim drugim zemljama srednje i istočne Europe, došlo je do zamjene jednoga režima s drugim, jedne totalitarističke vlasti drugom, dotadašnji nacifašizam je zamijenio komunizam. Za razliku od drugih zemalja kojima je završetkom Drugoga svjetskog rata vraćena sloboda i demokracija, osvajanje vlasti od komunističkoga totalitarnog sustava za nas je značilo novi početak progona, zatvora i ubijanja nevinih ljudi; tu su jame i fojbe o kojima se nije smjelo govoriti, zatim sada već poznate i one još nepoznate i neistražene masovne grobnice i grobišta. Progoni i uklanjanje osoba nepodobnih režimu, osobito inteligencije koja nije dijelila marksističku ideologiju, čišćenje prostora od onih koji su bili ili mogli postati prepreka za komunistički režim, drastično uskraćivanje temeljnih čovjekovih prava i gaženje dostojanstva ljudske osobe označilo je, u većemu ili manjemu intenzitetu, razdoblje režima koji se u Hrvatskoj urušio tek 1990. godine. Posebno u nekim dijelovima Hrvatske, kao na primjer u Istri, Hrvatskome Primorju i Dalmaciji, domoljubni antifašistički otpor širokih masa u Drugome svjetskom ratu, koji je zaslužan za oslobađanje nacionalnoga teritorija u tome dijelu hrvatske zemlje, bio je iskorišten i borbom komunista za osvajanje vlasti, kao i za provođenje marksističke revolucije. Puno je primjera da su isti ljudi, posebno katolički svećenici i vjernici laici, tijekom rata trpjeli i bili progonjeni od fašista, a nakon rata od komunista. Rječiti je primjer istarski svećenik blaženi Miroslav Bulešić, mučenik komunizma, ubijen u Lanišću, u Istri, 24. kolovoza 1947. godine. U našoj Domovini, posebno zadnjih godina, ponovno se žele oživjeti sukobi i stare ideološke podjele za koje se vjerovalo da su dijelom prevladane; raspiruje se mržnja, nameće se netrpeljivost i isključivost. Naime, nekima kao da je stalo produbljivati neistine ne bi li se produžio sukob i nasilje iz vremena totalitarizma. Nasuprot domoljubnom antifašističkom otporu iz Drugoga svjetskog rata danas se pojavljuje neka nova ideologija antifašizma s diskursom iz pedesetih godina prošloga stoljeća koju ne nalazimo u suvremenosti drugih europskih zemalja. Izmišljanje neke fašizacije Hrvatske hrani tu ideologiju i daje joj priliku da se njezini promicatelji predstavljaju borcima protiv tih navodnih pojava, skrivajući pravu narav svoga djelovanja i ne dopuštajući da hrvatsko društvo raste u slobodi, zajedništvu i suživotu, u čežnji za napretkom, pravednošću i mirom, u otklonjenosti od svakoga totalitarizma. Za suvremen, miran i skladan razvoj hrvatskoga društva potreban je odmak i otklon od ideologija zla dvadesetog stoljeća: fašizma, nacizma i komunizma. Pustimo povijest povjesničarima bez straha pred istinom jer ideologije se boje istine i štite se propagandom laži. Ne dopustimo ni da sjeme novih ideologija antifašizma i antikomunizma unosi nove stare podjele u našu svakidašnjicu. Kao vjernici pozvani smo, u vjernosti Evanđelju, davati svjedočanstvo uvijek novog načina zajedništva. Spominjemo se završetka neizrecivih patnja u Drugome svjetskom ratu, ali one za mnoge nisu prestale završetkom ratnih operacija. „Mjesec svibanj 1945. godine u Hrvatskoj se posebno pamti kao mjesec strašnih pokolja zarobljenih vojnika i civilnog pučanstva izručenih jugoslavenskoj vojsci od zapadnih Saveznika. Spomen toga stradanja vezan je posebno uz Bleiburg i uzKrižni put“ (Pismo HBK o pedesetoj godišnjici završetka Drugog svjetskog rata, Zagreb, 1. svibnja 1995.). Danas smo se okupili na ovome polju gdje je, nakon završetka Drugoga svjetskog rata, prije 70 godina, 15. svibnja 1945. godine, započela Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda, taj zločin protiv čovječnosti što ga je sustavno izvršila jugoslavenska vojska pod znakom crvene zvijezde petokrake. Na ovom polju počeo je Križni put koji je nastavljen u kolonama smrti, u neistraženim jamama i zloglasnim logorima; sve bez sudova, svjedoka i presuda, s ciljem da se žrtvama zatre svaki spomen i trag groba. O svemu se tome, od 1945. tijekom narednih 45 godina sve do demokratskih promjena u nas, nije smjelo ni govoriti, ni pisati. Strogo je određena damnatio memoriae – osuda na zaborav. Bleiburg je sve do pada komunističkoga režima ostao mjestom gdje se ipak moglo progovoriti o žrtvama i organizirati spomen na taj sustavni masovni pokolj Hrvata i pripadnika drugih naroda koji je počeo na ovome polju, a nastavljen je na raznim poznatim i još nepoznatim stratištima od Slovenije do Vukovara i Dubrovnika te još dalje. Stoga blajburško okupljanje i blajburški spomen ima posebno značenje i danas. Ono nam je i svjedok jednog vremena koje je nametalo šutnju, zatiralo pamćenje, širilo strah i kažnjavalo spomen. Bleiburg i danas svjedoči o strahu koji se uvukao i proširio. Bojali su se mnogi, a čini se najviše naredbodavci i izvršitelji strašnih zločina. Zato je bilo uvedeno korjenito brisanje sjećanja i širenje laži sustavnom propagandom. A Isus nam poručuje: „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32). Na ovome mjestu kao zagrebački nadbiskup postavljam pitanja: Bojimo li se istine? Vladaju li u Hrvatskoj snage koje ne žele da istina dođe na vidjelo? Kako inače objasniti nemar državnih institucija da se dođe do koliko je moguće potpunije istine o svim žrtvama rata i poraća, da se ispitaju sve jame, masovne grobnice i stratišta, da ih se dolično označi, da se svim žrtvama, bez obzira kojem narodu ili vjeroispovijesti pripadaju, te bez obzira na kojoj su strani ili bez strane pale, zagarantira principijelan pijetet? Potrebno je da se, koliko je moguće, popišu sve žrtve totalitarističkih ideologija zla, bez straha od istine na kojoj je strani bio veći broj stradalih. U našoj zemlji, natopljenoj krvlju, važno je tražiti istinu da ne bismo ostali zatvoreni u prošlost i stalno bili izlagani potpirivanju mržnje kojom se hrane ideologije zla. Očekujemo da se hrvatske institucije i pojedinci koji bi mogli tome pridonijeti zauzmu za sustavno iznošenje istine. Istina će nedvojbeno otkriti posljedice zločina, ali će dopustiti i da progovori nada, bez koje je budućnost zatvorena. Naše suvremeno polazište ne smije biti u ideološkim sukobima Drugoga svjetskog rata, jer su ti sukobi porazili jednu vrstu nečovječnih ideologija, ali su za našu Domovinu ostavili na životu drugu vrstu nečovječne ideologije. Nama je uporište mlađe i čvršće, u vrjednotama demokracije i zajedništva koje se živjelo i očitovalo u obrani Hrvatske u Domovinskome ratu. Draga braćo i sestre, ovo polje uvijek može biti ispunjeno novim pitanjima, nerazumijevanjem, žalošću i sukobima. Ovo polje može biti promatrano i kao polje hrvatske, i ne samo hrvatske, boli i očaja. Ali danas vas pozivam da to isto polje gledamo vjerničkim srcem. Ovdje, gdje je smrt ostavila duboke tragove, pred nama je rječita poruka nade. Takvim je ovo polje postalo od onoga trenutka kada se mnoštvo ovdje okupljeno nadalo ljudskom nadom da će biti zaštićeno. Ono je to i sada kada znamo da se ljudska nada slomila u patnji i križu. No, time nije nestala nada jer ona, prosvijetljena Kristovom žrtvom, govori o Božjoj objavi u tom istom trpljenju i o Božjem milosrđu. Čovjek koji je prihvatio grijehe narušio je ljubav prema Bogu Stvoritelju, prema bližnjemu, prema društvenim odnosima i prema stvorenomu svijetu. Grijeh razara unutarnji smisao božjega dara i proširuje prostore sebičnosti, mržnje i zla. Božje, pak, milosrđe način je na koji nam Bog ide ususret, na koji nas prihvaća, način na koji nam otvara srce nadi da smo svi od Boga voljeni zauvijek, bez obzira na naše grijehe. S ovoga polja, obilježenog hrvatskim križevima i križanjima, naš je pogled uprt prema Kristovu križu i ispunjen nadom u Božje milosrđe. Uprimo sada pogled i u našeg blaženika kardinala Alojzija Stepinca te poslušajmo njegov snažan poziv na opraštanje i pomirenje koje je potvrdio svojim mučeničkim životom i smrću. A oprostiti i pomiriti se, kaže Sveti papa Ivan Pavao II, znači očistiti sjećanja od mržnje, zavade, želje za osvetom; znači priznati bratom čak i onoga koji nam je nanio zlo, znači ne dopustiti da nas pobjedi zlo nego zlo svladati dobrim. Braćo i sestre, kao vjernici pokretani Duhom svetim, trpimo sadašnjost, ne želimo se zaustavljati na zlu koje vidimo i koje nas želi zarobiti. Jedan je pogled otvoren kristovoj novosti koja obnavlja čovjeka. Otvorimo se boljoj budućnosti, slijedeći Krista koji od nas traži da opraštamo i tražimo oprost. To je put obnove hrvatskoga zajedništva. To je put obnove Hrvatske. Dragi vjernici, ovo je polje hrvatske nade jer je u žrtvi nedužnih ostala živjeti čežnja za slobodom i molitvom za dobro. Vračajući se danas prema Hrvatskoj tragovima križnoga puta molimo za sve poginule i zahvalimo za živote koji su završavali ovdje na zemlji, s molitvom na usnama. Nedužno stradali uvijek su sjeme nove snage i zajedništva. S apostolom Pavlom gledamo trpljenja ljudi u prošlom i sadašnjem vremenu, posebno ona koja su nam bliska, koja obilježuju naše živote te u njima čujemo poglavito javljanje novoga života i poziv na hrvatsko zajedništvo. Zato je pred nama danas čudesna slika povijesti koja, putem trpljenja i nade, padova i pobjeda, ide prema cilju svojega ispunjenja. Sve zadobiva smisao te su u svojoj prolaznosti svi povijesni događaji viđeni kao velika cjelina protegnuta prema rađanju novoga svijeta. To rađanje ne ovisi o ljudskoj nestrpljivosti nego se događa po božjem milosrđu. S pouzdanjem u njega naše je iščekivanje ispunjeno sigurnošću da nas Bog prati, čeka i ljubi. Dragi vjernici, nismo ovamo došli nošeni zlom, strahom i progonstvom. Nismo vođeni političkim motivima nego smo tu kao djeca istoga milosrdnoga oca koji nas je potaknuo na zajedništvo, na molitvu u radosti što smrt nema za nju riječ, na istinu koja odjekuje u našoj čežnji za onim vrijednostima koje nadilaze prolaznost. Danas se nismo došli vratiti u prošlost i ostati u njoj nego moliti za našu domovinu Hrvatsku, za naše obitelji, za našu djecu i mlade. Samo tako ćemo biti osjetljivi u zauzetosti za istinu koja oslobađa. I ovdje zazivamo zagovor blaženoga Alojzija Stepinca, pastira koji je podnio žrtvu za svoje udareno stado i neslogu naroda. Čovjeka nade koji je u svome zalaganju za dobro bio nošen budućom nebeskom slavom i u njezinu je svjetlu čitao povijest. Blažena Djevice Marijo, kraljice Hrvata i svih naroda svijeta, moli za nas i s nama za spokoj svih nevino stradalih. Amen.

Tomislav Sopta (predstavnik Počasnog blajburškog voda)

Poštovani puče hrvatski, Hrvatice i Hrvati. 70. je ovo obljetnica Bleiburga i Križnoga puta. Sveto je ovo tlo na kojem danas molimo i zahvaljujemo za žrtvu, koje su naši djedovi, majke i očevi, stričevi i ujaci, sinovi roda hrvatskog prinjeli na oltar hrvatske slobode. Pozdravljam vas u ime Počasnog bleiburškog voda koji mi je ukazao čast obratiti vam se ovdje kao jedan od hrvatskih branitelja Domovinskog rata u kojem smo stvorili demokratsku i neovisnu Hrvatsku državu i time sve žrtve pale na tom stoljetnom putu učinili besmrtnima. Pozdravljam duhovne oce, na čelu s uzoritim kardinalom Josipom Bozanićem, nadbiskupom zagrebačkim. Današnja komemoracija održava se pod visokim pokroviteljstvom predsjednice RH, gospođe Kolinde Grabar Kitarović i člana predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, gospodina Dragana Čovića. Prije dva dana predsjednica RH osobno je bila ovdje, pomolila se Bogu za žrtve i zapalila svijeću, a danas je ovdje njena posebna izaslanica gospođa Bruna Esih koju sa osobitim zadovoljstvom pozdravljam. Pozdravljam člana predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda gospodina Dragana Čovića. Pozdravljam muftiju zagrebačkog Aziza ef. Hasanovića, predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj. Ljubav je početak svega. Ljubav je pobjednica. Rodila nas je ljubav naših majki i očeva. Samo ljubav i vjera daje snagu oduprijeti se zlu. Zlo se ovdje u Bleiburgu i na Križnim putevima prije sedamdeset godina prikazala krvavih ruku, s mržnjom koja uništava život. Zlo to bijaše zaogrnuto komunističko-staljinističkom ideologijom. Sljedbenici tog zla, od Sibira 30.-ih godina prošloga stoljeća, Holodomora u Ukrajini pa preko Katinske šume, Crvenih što?, Golog otoka i mnogih drugih mučilišta, ubiše preko 100 milijuna ljudi. Pakt između Hitlera i Staljina potpisan je kolovoza 1938. godine. Pakt je to dvije ideologije zla 20. stoljeća. Staljinova komiterna škola odgojila je niz diktatora koji su svojim djelima povijest učinili još krvavijom te nadišli i samog Staljina. NKVD-ov čovjek za likvidacije trockista u Štanjolskoj, komunistički vođa Josip Broz osobno je zapovjedio pokolj Hrvata na Bleiburgu, Teznom, Hudo jami, cijelom Križnom putu. Po riječima Đilasa, okrutnost pokolja nad Hrvatima nije poznata u europskoj civilizaciji dok Ranković svjedoči da je komunistička Jugoslavija do 1951. godine likvidirala 568000 narodnih neprijatelja. Zvijezda petokraka, simbol komunističke Jugoslavije i nakon pada Berlinskog zida, simbola komunističkih diktatura, 1990. godine krenula je ponovno spriječiti demokratske procese i obraniti krvavu jugoslavensku tvorevinu, pritom otvoreno surađujuči s četničkom kokardom. Jedni, gradeći Veliku Srbiju, a drugi spašavajući Jugoslaviju, a obadvoji paleći, pljačkajući Hrvatsku i ubijajući Hrvate. No, suprotstavila im se ljubav i žrtva hrvatskog branitelja prema svom narodu, prema svom domu, prema slobodi koju je zapadna civilizacija utkala u moderne i prosperitetne demokratske države. Prvi predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman znao je dobro ideologiju tog zla. Znao je dobro da hrvatski narod svoju opstojnost može sačuvati samo u demokratskoj, slobodnoj hrvatskoj državi, članici suvremene ujedinjene Europe, dijeleći odgovornost za čovječanstvo kroz NATO savez. Nismo uspjeli istražiti i prebrojiti sve žrtve Bleiburga i Križnoga puta, a stigle su nove Domovinskog rata. Tražeći i jedne i druge da im se poklonimo i nikad ih ne zaboravimo. No zlo se opet ne ?. Nova ofenziva nazvana detuđmanizacija pokušavaju spriječiti ulazak Hrvatske u Europu i NATO. Vještinom medijskih i inih manipulacija koje su izučavali u ? akademiji uspijevaju doći na vlast. Dobrobit naroda nikada nije bio smisao njihove vlasti. Danas je odlazak iz Hrvatske put koji nam sugeriraju. Izbor hrvatske predsjednice gospođe Kolinde Grabara Kitarović jasan je znak neprihvaćanja tog puta. Stojimo ovdje na ovom svetom tlu u spomen žrtvama Bleiburga i Križnoga puta poput Mojsija na brdu Sinaju pred gorućim grmom. Stojimo izute obuće u poklonstvenu stavu bez ikakvog unutarnjeg nagona za osvetom, ali da s moralnom i domoljubnom sviješću, s nacionalnom i političkom odgovornošću poput Mojsija kojem je svemogući dao nalog da izvede izabrani narod iz egipatskog ropstva i mi na svjetlo dana iznesemo istinu o masovnoj agoniji hrvatskog naroda. Stoga, hrvatski narode, mi moramo u punini živjeti demokraciju, biti odgovorni prema sebi i svojoj državi, birati svoju vlast, a demokratski izabrani predstavnici naroda moraju, kako nas uči naša drevna Dubrovačka republika, zaboraviti osobne interese, a brinuti se za javne. Pred nama stoje novi izazovi, nove kušnje. No nikad, naša vjera u Boga, ljubav prema obitelji, bratu svom, narodu svom i državi svojoj Hrvatskoj nesmije usahnuti. Neka Bog blagoslovi sve nas i cijeli naš hrvatski narod. Živjeli.

Dragan Čović (predsjednik Doma naroda parlamentarne skupštine BiH)

Oče kardinale, oci svečenici, poštovana muftijo, poštovane dame i gospodo, drage Hrvatice i Hrvati, dragi prijatelji koji ste u ovom trenutku s nama, a na osobit način dragi branitelji koji ste ovdje s nama. Pozdravljam vas kao član predsjedništva BiH i u ime Hrvatskog narodnog sabora BiH na današnjoj 70. Obljetnici Bleiburške tragedije i krvavog Križnog puta hrvatskog naroda. Prije točno 70 godina upravo na ovom mjestu gdje danas stojimo, kada je 2. Svjetski rat završen proglašenjem Dana pobjede 9. Svibnja počeo je rat poslije rata. Na desetine je tisuća hrvatskih vojnika koji su položili oružje i predali se, bez suđenja i milosti, mučeno i ubijeno. I žene i djeca, stari i nemoćni nisu ostali pošteđeni. Konačan broj žrtava, kako u ratu tako i u poraću nije povijesno ni istražen ni ustanovljen. Ne zna se za sva stratišta kuda je prošao Križni put zarobljenih u poznatim četveroredima. Međutim, ono što se sa sigurnošću zna, najveći broj žrtava je bila hrvatska mladost u svojim ranim dvadesetim godinama čime je tragedija Bleiburga i Križnog puta za naš narod time još i veća. Skoro da i nema u hrvatskom narodu uže ili šire obitelji da je tragedija Bleburga ili Križnog puta, ili neka slična, nije pogodila. Kroz dugih pet desetljeća komunističke represije Bleiburg i Križni put je bilo zabranjeno spominjati i o tom počinjenom zločinu nije se smjelo govoriti. Na Bleiburg se križem dolazilo. Zbog spominjanja Bleiburga se završavalo na dugogodišnjim robijama po komunističkim kazamatima. Iako je u domovini bio prisilni muk naša emigracija, hrabri ljudi koji su preživjeli pokolj i poslije izbjegli sa svojim ognjišta kako bi sačuvali svoj život, i živote svojih bližnjih, pisanom su živom riječi svojih osobnih svjedočanstava čuvali spomen na ovo mjesto. (Ne?)zapamčeni pokolj i bitku vodili za istinu o njemu. Konačno, dolaskom slobode devedesetih godina hrvatski puk je pohrlio prema ovom mjestu, potomci ubijenih su odlučili učiniti sve  da se sazna sudbina njihovih najmilijih i da dostojno obilježe mjesto njihovog posljednjeg počivališta kako bi napokon dobili ono najmanje ljudsko, a to je da iz tamnog obzorja zabranjenog konačno ostvare elementarno ljudsko pravo, pridržano civilizacijskom poretku: ime i prezime, grob i mjesto memorije. Na žalost, svi smo svjesni činjenica da to nije išlo tako lako te da čak i sada ne ide onim čestitim, civilizacijskim putem. Naviknuti na ideologizirana objašnjenja nisu svi spremni na suočavanje s Bleiburgom. Nijekanje neće polučiti čestiti odnos u uljudbi? koja dobrim dijelom itekako ima veze s ovim mjestom na kojem u 70. obljetnici stojimo. Danas smo svi skupa odlučili svojim dolaskom odati svoje poštovanje i pijetet žrtvi naših djedova, otaca, muževa, naših majki, braće i sestara. Došli smo na Bleiburg istini pogledati u oči, suočiti se s njom, jer tako stoji napisano: samo će nas istina osloboditi. Samo tako istinski slobodni spoznajemo da je svaka žrtva – žrtva, i svaka, bez obzira gdje je učinjena, na jedan osobit način traži svoju zadovoljštinu. Moramo početi ? da žrtva nema narodnost, nema spol, nema vjersku pripadnost, nema rasu niti dob. Ona je jednostavno žrtva i jednostavno samo želi čistu istinu o sebi. I sam je rat, iako najniži oblik komunikacije među ljudima, ima svoje konvencije i propise i moraju ih se držati i najljući neprijatelji. A i ovdje su na Bleiburgu i na Križnom putu hrvatskoga naroda zaboravljene i prekršene sve ratne konvencije i svi civilizacijski propisi. Činjenice se moraju istražiti kako bismo prevrnuli ovu stranicu povijesti ispisanom krvlju, kako ovdje na Bleiburgu i na Križnom putu tako i na svim drugim neštomološkim? mjestima naše povijesti. Europa je 2006. godine svojom Rezolucijom osudila komunističke zločine i zatražila istragu do istine. Osudila je masovno kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih režima, izrazila sućut, razumijevanje i priznavanje žrtve svih strašnih komunističkih zločina te ohrabrila povjesničare diljem svijeta da nastave svoja istraživanja usmjerena prema određivanju i objektivnoj provjeri povijesnih činjenica. Moj dolazak ovdje na Bleiburg i ovo slovo kojim se obraćam svim žrtvama Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda, svima vama ovdje na Bleiburgu kao i svima vama koji nas pratite putem sredstava javnog priopćavanja je upravo ta potraga za izgubljenom i zaboravljenom istinom, zabranjenom istinom. Istina o žrtvi na ovom mjestu i o zločinu na njemu ista je i za žrtve na svakom drugom mjestu i za svaki drugi zločin i ta će nas istina ne samo osloboditi, kako naglasih, već i voditi iskreno u suživotu i pomirenju. A samo su to preduvjeti za iskrenu i izvjesnu budućnost. Prava istina iskorak je koji toliko želimo i sve ove godine čekamo. U tom smislu je Hrvatski narodni sabor BiH pokrovitelj ovogodišnje jubilarne komemoracije ovdje na Bleiburgu i u ime svih nas zahvaljujem i čestitam Počasnom bleiburškom vodu koji je sve ove godine brinuo o ovom za nas posebnom i povijesnom mjestu i koji je zadnjih godina uz velike poteškoće ovom mjestu našeg kulta i pijeteta dali dostojan i čestit izgled. Tu sagledavamo naš Bleiburg i sve naše Križne puteve. Tome smo se došli pokloniti, izreći svoje duboko poštovanje, zapaliti svijeće i moliti sa svima vama za njihov vječni mir. Pokoj vječni daruj im gospodine. Svako vam dobro i živjeli.

Aziz ef. Hasanović (predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj)

Vrlo štovani zagrebački nadbiskupe, kardinalu Josipe Bozanić, cijenjena izaslanice naše predsjednice, poštovani članu predsjedništva BiH, kao i predsjedniče Federacije BiH, cijenjeni saborski zastupnici, cijenjeni gradolnačelnici i župani, dragi naši heroji Domovinskog rata, sve vas srdačno pozdravljam danas ovdje na ovom simbolu stradanja naših naroda. Danas se na ovom mjestu prisjećamo onih koji su prije 70 godina skonačali svoj životni put tražeći spasa i priliku za opstanak. Naša kultura nam ne dozvoljava da se ne prisjetimo i svih žrtava jer mnogi životi su izgubljeni ili, bolje rečeno, oduzeti u vihoru ludila zvanog 2. svjetski rat. Ova po čovječanstvo jedna od najmračnijih pojava ostavila je trajne ožiljke koji bi trebali služiti i kao opomena i kao podsjetnik na pogubnost koju sa sobom rat nosi. Bleiburg, a i brojna druga stratišta su mjesta koja upozoravaju ne samo običan puk već i one koji puk vode. Znamo da je na ovom mjestu, ali i mnogim drugima dogovor malog broja vodećih ljudi doveo do desetaka tisuća žrtava. Povijest je dobro poznata i ovo nije izoliran slučaj iako je po narod jedan od najbolnijih, ali je glavno pitanje da li smo prihvatili, shvatili i usvojili poruku. Svijet je i danas u krizi, odnosi nisu na zavidnoj razini, svjedočimo napetostima diljem zemaljske kugle, brojne su nesuglasice, brojne su prijetnje, brojni su konflikti i danas, kao i onda, označavaju se cijele grupe ljudi po jednoj odrednici bilo nacionalnoj, etničkoj, ideološkoj, ali sve češće i vjerskoj. Bojazan je sve veća da se stvaraju preduvjeti za ružna događanja širih razmjera kojima je čovječanstvo svjedočilo. Nas i danas Bleiburg opominje. Opominje nas i Srebrenica. Opominje nas i Jazovka, opominje nas i Vukovar. Opominju nas sva stratišta jer je svima jedno zajedničko – najveći broj onih koji su svoje posljednje počivalište našli u njima je nevino i ubijeno na pravdi Boga. Ne zaboravimo da je rat upravo to – oduzimatelj ponajviše nevinih ljudskih života, a najmanje života onih koji su za njega i odgovorno. Zato je velika odgovornost na svima nama, i prisutnima i odsutnima, jer su nas njome zadužile naše žrtve da se nikome i nigdje ne dogodi ovakvo stradanje. Ne zapadajmo u zamku bezdušnosti kao što su to drugi učinili dozvolivši da im vrijednost žrtve određuje počinitelj zločina, tj. Da žrtvu promatraju i vrednuju s obzirom na to tko je zločin počinio. Za nas žrtva mora biti žrtva kao što je uvijek bila i prema njoj se moramo odnositi s najvećim pijetetom. Prava veličina jednog naroda leži upravo u snazi da nikad ne zaboravi, a da se ne osvećuje. Da je jači, a da ne napada, već da pomaže i da štiti. Stoga, prisjetimo se molitve naših najmilijih koji su izgubili svoje živote, molimo uzvišenog Boga da podari mudrost i snage onima koji odlučuju u iznalaženju miroljubivih rješenja kako nevini ne bi više silom prilika stradali. Molimo Uzvišenog da i nama udijeli snage kako na zločin nikada zločinom ne bismo odgovorili jer time bismo postali isti kao i njihovi počinitelji. Onaj tko ubije jednoga čovjeka na pravdi Boga kao da je ubio cijeli svijet, poručuje Kuran s čijom porukom i molitvom želim završiti.

2014.

Uvod

Dragi gosti, gospođe i gospodo, dragi prijatelji, pozdravljam vas u ime organizatora 69. komemoracije za žrtva Bleiburga i Križnog puta u ime Počasnoga Blajburškoga voda. Pozdravimo ih s jednim pljeskom. Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH, Ureda za hrvatsku inozemnu pastvu i njezinoga ravnatelja fra Josipa Bebića. Pozdravljam naše pokrovitelje, sponzore i donatore, saborske zastupnike i državne dužnosnike, naše svećenike i posebice oca, biskupa, monsinjora Matu Uzinića. Od srca pozdravljam vas ovdje nazočne te Hrvatice i Hrvate u domovini i diljem cijeloga svijeta. S tugom vam moram reći da je više stotina naših hodočasnika ostalo na kolodvoru u Zagrebu. Blajburški počasni vod više nije imao sredstava kojima bi platio njihov prijevoz, a sramotno je da je sabor države Hrvatske otkazao pokroviteljstvo nad ovom komemoracijom. Pozdravimo njih najviše. Naravno, dopustite mi, imam privilegiju i u svoje osobno mjesto. Sa ovoga mjesta naše boli i tragedije, sa ovoga mjesta izdaje i tuge, ali s ovoga mjesta koje ne traži osvetu, ali i ne prihvaća zaborav. Nama je ostala sabranost, šutnja i molitva. O lijepa, o draga, o slatka slobodo, Dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave, sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti! Pozdravimo katedralni zbor svetoga Dujma iz Splita pod ravnanjem maestra don Šime Marovića. Za orguljama je sestra Mirta Škopljanac Mačina (?). Izvest će pjesmu Mila zemljo naša.

Zlatan Ževrnja (župan splitsko-dalmatinski)

Oče biskupe, poštovani hodočasnici koji ste došli na ovo polje, drage Hrvatice i Hrvati diljem svijeta, koji u ovoj komemoraciji sudjelujete putem medija. Nalazimo se na mjestu trajne uspomene na najveću hrvatsku tragediju. Okupila nas je ljubav za Hrvatsku i hrvatski rod. Okupila nas je molitva i sjećanje na žrtvu. Okupilo nas je mjesto na kojem se hrvatskoj žrtvi odavao spomen i kada se o njoj u Hrvatskoj nije smjelo govoriti, kada je na nju stavljen teret šutnje. Mnogi misle da smo zbog ovakvih okupljanja zarobljenici prošlosti, da smo izgubili dodir sa stvarnošću i njezinim problemima. Reći će kako opet kopamo po Bleiburgu i Jazovki, po hudim jamama i drugim stratištima, da ništa drugo i ne radimo nego tražimo prikrivena grobišta i kosti žrtava koje izniču iz zemlje i koje traže da se u njihovo ime govori istina o strašnom zločinu. Odavde, gdje je mnoštvo koje je hrlilo Zapadu zastalo i vraćeno, izručeno na milost i nemilost jednoj mržnji, trag je zločina od Maribora, Zagreba, Požege, Mostara i Skoplja do mnogih drugih znanih i neznanih mjesta i stratišta. Teror jugo-komunizma, montirani sudski procesi i podmukla smaknuća nisu prestala do kasnih 80-ih godina. Pravdajući svoj zločin, govorili su: „oni su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela“. Povijest im je odgovorila, kako prije dvije godine, s ove govornice reče jedan prijatelj: „Oni nikada neće umrijeti, a Jugoslavija nikada više neće živjeti“! Ima i onih, pa čak i među najvišim državnim dužnosnicima, koji još uvijek slave zločinačku zvijezdu petokraku. Ne možemo se ne upitati danas i ovdje zar se ti ljudi ne sjećaju devedesetprve, zar su zaboravili pod kojim su znakom počinjeni pokolji u Borovu selu, Škabrnji, i Vukovaru… Nije li samo Vukovar dovoljan da taj znak zauvijek ostane u hrvatskoj memoriji kao znak najvećeg zla?! Zašto stojimo ovdje na ovom polju punom bolnih uspomena? Da se tragedija ne ponovi, da naše iluzije ne pobjede naše interese, da ova žrtva dobije svoje mjesto u nacionalnoj svijesti, svoje značenje i svoj smisao: da ljubav za Hrvatsku u Hrvatskoj bude vrijednost po kojoj se mjerimo. Hrvatski narod ima obvezu istrage i procesuiranja zločina počinjenih na Bleiburgu, Jasenovcu i Križnom putu. Mi, nažalost, ni danas ne znamo koliki je broj žrtava Križnog puta. Govori se o približno dvije stotine tisuća ubijenih Hrvata od Bleiburga, preko Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, do zadnjih ishodišta Križnog puta na jugu Srbije i Makedonije. Zar nije minimalni povijesno-civilizacijski doseg utvrditi točan broj žrtava Križnog puta kako se više ne bi mogao ni umanjivati niti preuveličavati. Čak su i zemlje tzv. tvrdog komunizma odavna uredile i obilježile grobišta i grobove bez obzira na vojnu pripadnost, jer svaka žrtva, svaki poginuli ili umrli ima na to pravo, a živi imaju pravo i mogućnost žalovanja i sjećanja na žrtve. Nažalost, iskrivljena nacionalna svijest i ideološka obojenost glede žrtava općenito dovela je do toga da je Hrvatski Sabor pod vlašću političke opcije koja je na razne načine nasljednica komunističke partije, uskratio pokroviteljstvo Komemoracije u Bleiburgu. Imamo i primjera drugačijega odnosa prema žrtvama. Evo, mi smo u našemu Dugopolju, koje je pretrpjelo strahovite žrtve u Drugom svjetskom ratu, ponosni što smo zajedno sa svim mještanima podigli zajedničko spomen obilježje pod znakom križa, simbola patnje i novoga života, sa 445 imena stradalih Dugopoljaca sviju vojski i civila. Jer znamo da nas samo Istina oslobađa! Naša je obveza provesti u djelo Deklaraciju Europskog parlamenta o osudi komunističkih zločina, kao i Rezoluciju o osudi drugih totalitarističkih režima: nacizma i fašizma. Nemamo pravo iznevjeriti viziju pomirbe Hrvata, viziju oca moderne Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, koji je rano spoznao kobni usud hrvatskih podjela i kao temelj vječne Hrvatske postavio nacionalnu pomirbu. To nije samo pitanje nacionalnoga već općeljudskoga i Božjega nauka, za što se zalažu sve pozitivne vjere i učenja. Pogubnost hrvatske političke podijeljenosti dovela nas je u povijesti do nenadoknadivih demografskih gubitaka od kojih se kao narod ni danas nismo oporavili. Aktualna vlast svojim postupcima, novim ideološkim podjelama i starim ekonomskim zabludama zamagljuje tešku gospodarsku, socijalnu i demografsku stvarnost nacije, izazivajući tako novi egzodus desetaka tisuća naših sugrađana. Naš odgovor na takve prijetnje mora biti – nova nacionalna pomirba i hrvatska sloga. Mi nismo zarobljenici prošlosti. Mi Hrvati smo narod nade (kako nas nazva blago pokojni, sveti Ivan Pavao II). Ponosni na svoju višestoljetnu povijest; ponosni na svoju kulturu; ponosni na svoje hrvatske velikane; ponosni što smo Hrvati! U našim mislima i srcima čuvamo uspomenu na sve hrvatske branitelje koji su nam žrtvom omogućili da se možemo i smijemo sjećati, da možemo i smijemo biti Hrvati na zemlji hrvatskoj, na zemlji krvlju i suzama natopljenoj, na zemlji, od sviju na svijetu, najljepšoj. Uz želju za sretan povratak vašim obiteljima, pozdravljam vas riječima pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana: „Neka nam živi jedina i vječna Hrvatska“!

Dragan Čović (predsjednik Doma naroda parlamentarne skupštine BiH)

Hvala. Uvažene dame i gospodo, poštovani organizatori blajburške komemoracije, predstavnici počasnog blajburškog voda, preuzvišeni oče biskupe, oci svećenici, svi vi čije su misli uz žrtve blajburške tragedije i križnih putova našeg naroda kroz povijest. Srdačno vas pozdravljam u ime Hrvatskog narodnog sabora BiH i Doma naroda parlamentarne skupštine BiH. Okupljeni ovdje na blajburškom polju, sada već tradicionalno vraćamo misli i sjećanja 69 godina unazad. Pokušavamo zamisliti kakvu patnju su prošle žrtve ovog krvavog križnog puta i kakva mržnja prema Bogu i čovjeku je trebala postojati da se osmisli i provede ovakav zločin. Pokušaji sustavnog negiranja i zatiranja sjećanja na ovaj strašni događaj nije uspio. Obitelji žrtava, vjerske institucije, povjesničari i svi ljudi dobre volje kroz prošla desetljeća slagali su mozaik križnog puta kako bi se otrgao od zaborava, u povijesti realno prikazao, a obiteljima omogućio olakšanje u spoznaji što se stvarno dogodilo njihovim najmilijima koje godinama nisu ni smjeli spominjati. Mi koji smo ožalošćeni, a vjerujemo, moramo ustrajati da se rasvijetli svaki detalj užasnog zločina kako se više nikada i nigdje ne bi ponovio, a to je i način da naši pokojni čijim sjenama se klanjamo i za njih molimo mogu počivati u miru. Pozdravljajući vas u ime institucija BiH i hrvatskog naroda u ovim trenucima sjećanja moramo naglasiti koliko je i danas nepravedan i težak politički položaj našeg naroda u BiH. Naglašavamo naše ustrajno zalaganje i političku borbu za ustavnu jednakopravnost hrvatskog sa druga dva konstitutivna naroda u BiH. Svjesni da je to jedini način osiguranja trajnog mira i prosperiteta, kako za BiH, tako i za cijeli region. Poštovani i dragi prijatelji, upravo žrtve bleiburškog križnog puta, kao i Domovinskog rata, i uznička iskušenja mnoge naše braće i sestara kroz povijest, dovoljno su snažan motiv i obaveza da ne smijemo posustati u ovoj borbi za očuvanje slobode, kako bi naša djeca mogla ponosno hodati našom napaćenom zemljom. Zavjete koje dajemo uz komemoraciju prisjećanja na najviše sinove našeg naroda neka budu i naša molitva dragom Bogu da nam podari snage, mudrosti i odlučnosti u očuvanju svih vrijednosti za koje su se žrtvovali. Počivali u miru božjem.

Željko Reiner (potpredsjednik Hrvatskoga sabora)

Preuzvišeni oče biskupe, dragi prijatelji, nadao sam se da ću vas moći pozdraviti u ime Hrvatskog sabora. Nažalost, trenutačno vladajući nisu prihvatili naš prijedlog da Sabor bude pokrovitelj ovog događaja. Tako da vas mogu samo pozdraviti u svoje vlastito ime, u ime HDZ-a. Naravno možemo se svi pitati zašto je tome tako, kome smeta obilježavanje jednog neviđenog zločina, zločina u kojem su pobijeni žena, djeca, razoružani ljudi, bez ikakvog suda. Kome to može smetati, kome smeta što ovdje leži nekoliko desetaka tisuća ljudi, kojima se ni groba ne zna. Ne samo ovdje nego i u Dravogradu, Mariboru, na devet stotina mjesta po Hrvatskoj, ljudi čije su majke, očevi, djeca ih čekali nikad nisu doznali gdje njihovi najbliži leže. Ljudi kojima i danas njihovi unuci ne znaju gdje leže. Kome to može smetati, zar onima koji se kunu u europske vrijednosti? A što su to europske vrijednosti? Europske vrijednosti su također i osuda komunističkih zločina, što je Europa jasno rekla. I te zločine je i Europa i mi moramo osuditi, ne amo zbog prošlosti, nego zbog mladih naraštaja, zbog onih koji ne smiju biti odgajani na laži, na neistini i na prešućivanju istine, jer oni koji su odgojeni na neistini nemaju budućnosti. Istina je jamstvo da se Hrvatima strašna povijest i zločini koji su se dogodili ovdje nikad više neće dogoditi. Europska vrijednost je i to da se traži odati počast žrtvama zločina i traži osudu počinitelja zločina, jer samo to može biti osnovica i temelj pomirenja. Pomirenja ne može biti bez istine. Dragi prijatelji,, mi smo se ovdje okupili i to treba jasno reći svima onima koji napadaju ova okupljanja. Mi smo se okupili ne zbog mržnje prema nikome, pa niti prema onima koji su učinili ove strašne zločine. Mi smo se ovdje okupili zbog ljubavi, mi smo se okupili zbog ljubavi prema svima onima koji su nevini bili ovdje ubijeni, ubijeni samo zato što su drugačije mislili nego njihovi ubojice, ubijeni samo zato što su voljeli Hrvatsku. Mi smo se ovdje okupili zbog onih koji su umirali sa imenom Hrvatske na svojim ustima i sa hrvatskom u srcu. Mi smo se ovdje okupili zbog ljubavi prema Hrvatskoj. Dragi prijatelji, zbog te ljubavi i tu ljubav mi moramo stalno čuvati u svojim srcima. Neka vas čuva dragi Bog, i dragi Bog čuvao našu jedinu i voljenu Hrvatsku.

Anneliese Kitzmüller (potpredsjednica zajednice volksdeutschera u Austriji)

Prvo se želim zahvaliti organizatorima što su mi i 2014. godine pružili mogućnost da vam se obratim. Nipošto ne smatram da je to samo po sebi razumljivo, te sam potpuno svjesna časti kao nehrvatica da govorim ovdje na središnjem spomen mjestu stradanja hrvatskoga naroda. Kada je u svibnju 1945. godine oružje konačno utihnulo i kada su oni koji su preživjeli dugogodišnji rat pomislili da su na sigurnom na ovom polju na kojemu se sada nalazimo zatekla ih je stravična smrt. Pobješnjela soldateska takozvanog maršala Tita nije pravila razlike između Hrvata i Srba, staroaustrijanaca i Slovenaca, već je zvjerski pobila sve koji se nisu uklapali u njihov koncept novog komunističkog poretka. Tek sam nedavno imala mogućnost posjetiti rudarske iskopine Hudine jame, premda je ono što tamo možete vidjeti šokantno, ipak je znak d zločini Titovih partizana sve više dolaze na vidjelo i što je još puno važnije da se više ne mogu nijekati. Nitko više ne može osporiti da se europska polja smrti nalaze u državama koje su nastale raspadom Titove Jugoslavije. Isto tako se čak i ovdje u Koruškoj još uvijek pronalaze posmrtni ostaci žrtava. Ako austrijska savezna vlada već sama ništa ne poduzima kako bi se za njih napokon napravila središnja grobnica ja ću se osobno svom snagom zauzeti da se ostvari taj opravdani interes hrvatskoga naroda. Na kraju, svima nama želim da i ovogodišnje sjećanje na žrtve protekne dostojanstveno, te se zahvaljujem organizatorima na pripremi organizacije.

Mate Uzinić (biskup dubrovački)

Okupili smo se na ovom blajburškom polju u svibnju 2014., da bismo se spomenuli svibnja 1945. Svibanj 1945. zapamćen je u svjetskoj povijesti kao mjesec završetka Drugog svjetskog rata u Europi. U Hrvatskoj se taj mjesec pamti i kao mjesec pokolja nevinih ljudi kojima spomen čuva ovo mjesto, a čije su kosti posijane diljem Slovenije, Hrvatske i drugih zemalja bivše Jugoslavije. Razoružani vojnici i brojni civili, najprije ljudi, a onda Hrvati, katolici i muslimani i mnogi drugi, u dijelu Iste i Dalmacije Talijani, u zapadnoj Vojvodini i istočnoj Slavoniji Nijemci, postali su materijal za odstrel jer „bilo kako bilo, ubiti ih se mora“, govorio je, nakon tzv. „oslobođenja“ Dubrovnika, jedan od visokih vojnih dužnosnika partizanskih postrojbi, opravdavajući pokolj nevinih i istaknutih građana na Daksi, mjestu koje je zajedno s Bleiburgom jedan od simbola poslijeratnog stradanja i „križnih putova“ hrvatskog naroda. Slaveći ovu misu i vjerujući da je naš raspeti i uskrsnuli Gospodin bio s njima u njihovoj patnji, u mislima se želimo vratiti u dane stradanja i u duhu krenuti njihovim križnim putovima, pridružiti se svima kojima su bez krivnje, makar ih bez suda i suđenja prati drugačiji glas, bila oduzeta ljudska prava, pogaženo ljudsko dostojanstvo i oduzet život. Želimo u mislima obići poznate i nepoznate grobnice i grobišta, izgovoriti imena i prezimena o kojima se nije smjelo govoriti ili se govorilo šapatom. Želimo se otajstveno otisnuti i prema svima onima koji su bili supatnici u njihovoj boli. Svibanj 2014., naš svibanj, obilježen je starim i neprevladanim ideološkim sukobima, istim onim koje su jedne tjerale da iz Hrvatske bježe, a drugima bile povod da ih bez milosti likvidiraju. Naš svibanj, ovaj 2014., obilježen je i dramatičnom ekonomskom krizom, velikim bojem nezaposlenih, nezaštićenim radnicima sa slabim plaćama i bez plaća, pogodovanjem stranom kapitalu kojeg svejedno nema… A što reći o našem svibnju 2014. kad su u pitanju branitelji ili najugroženije kategorije stanovništva: umirovljenici, invalidi, stari i bolesni, oni o kojima su se dosada barem povremeno brinule socijalne službe, a koji su našoj „socijalnoj“ državi postali preskupi? Ili što reći kad su u pitanju naši mladi, oni koji se školuju i oni koji su školovani, a koje smo u Hrvatskoj ostavili bez perspektive i prisilili da perspektivu, slično kao i blajburške izbjeglice, traže izvan granica vlastite domovine? Ovakav svibanj 2014. nije samo posljedica korupcije i kriminala, nespretnosti i neiskustva posljednjih desetljeća, nego i neprevladanih ideoloških razlika i dviju suprotstavljenih „istina“ koje priječe jedinstvenu interpretaciju nacionalne prošlosti, odnosno posljedica je i onog svibnja 1945. koji spominjemo ili, dopustite da stvar proširim, Jasenovca koji je simbol jednog drugog tragičnog stradanja. Uz 100. obljetnicu početka Prvog svjetskog rata želim stvar proširiti i na ono što se događalo nakon tog rata i u čemu se nalazi početak i izvor, ne i opravdanje, mnogih kasnijih zala. I zapravo, ključni problem je to što mi nemamo ispravan objektivan odnos prema svojoj prošlosti, kako onoj starijoj, tako i o onoj novijoj, kako nam to zorno pokazuju primjeri Vukovara i Knina. Bez objektivnog odnosa prema svojoj prošlosti, do kojeg se može doći samo ako postanemo sposobni ne vidjeti samo „svoje“ žrtve i „tuđe“ zločine, nego i „svoje“ zločine i „tuđe“ žrtve, nemoguće je imati ispravan odnos prema svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti. Nastaviti ćemo se i dalje ideološki dijeliti i, ovisno o stranama na kojim se nalazimo, povećavati postojeće tabue i mitove. I umjesto preuzimanja odgovornosti za društvo koje nam je povjereno, ponovno ćemo se zatvoriti u sebične, bilo osobne bilo grupne interese, ustaške ili udbaške, svejedno. To onesposobljava našu kreativnost, onu koja se očituje svugdje gdje dođemo, jer su Hrvati svugdje, osim u vlastitoj domovini, uspješni i cijenjeni građani. Polazeći od Božje riječi, smatram da se rješenje ove naše situacije nalazi u dvije riječi. Prva riječ je istina. Da bismo okrenuli stranicu naše nacionalne povijesti koja se zove Drugi svjetski rat i poraće, Jasenovac i Bleiburg, moramo pogledati istini u oči, koliko god ona bila teška i bolna. Samo nas istina, ona objektivna koja ne vidi samo zlo nego i dobro i, obrnuto, koja ne vidi samo dobro nego i zlo, može osloboditi i pročistiti naš pogled za otkrivanje bitnog. Istina nije nešto što Crkva može donijeti na ovo „krvavo polje“ i druga mjesta stradanja, makar se Crkva, zbog nemara onih koji imaju odgovornost za istinu, pokušava i tim baviti. Istina o Bleiburgu i Jasenovcu je odgovornost političara. Oni bi, uz pomoć znanstvenika, i u Bleiburg i u Jasenovac trebali donijeti istinu, a ne svoje stranačke interese, ne svoje ideologije koje ubijaju istinu, slobodu, različitost, toleranciju, mogućnost za oprost, za ljubav… Pozivam ih, zajedno s povjesničarima, da slobodni od svih ideologija doprinesu konačnom utvrđivanju istine. Da to nije lako, svjedoči nam ulomak iz Djela apostolskih koji nas je upoznao s metodama suprotstavljanja istini o Isusu Kristu u vrijeme prve Crkve. Istinu se može skrivati – pokušavalo se to i s Bleiburgom desetljećima – ali je se ne može sakriti. Može se i brojevima manipulirati, nažalost to se činilo i čini, ali se ne smije zaboraviti da u Bleiburgu, na Križnom putu, u Jasenovcu i na drugim mjestima stradanja nisu bili tek brojevi, nego da se iza svakog broja nalazi ljudska osoba sa svojim dostojanstvom, imenom i prezimenom. I obitelj koje ih nikad nisu dočekale. I koliko god da i danas vrijede riječi bl. Alojzija Stepinca, nadamo se uskoro svetog, koji na svoj način simbolizira sve poslijeratne mučenike hrvatskog naroda, a koji je 19. veljače 1943. u pismu Paveliću napisao da je Jasenovac „sramotna ljaga … za Nezavisnu Državu Hrvatsku“, toliko se može reći da su Bleiburg, Križni put, ali i Jasenovac, također „sramotna ljaga“ i na licu Republike Hrvatske i svih onih koji su imali dužnost nešto napraviti u utvrđivanju istine utemeljene na povijesnim činjenicama, a zbog ideoloških razloga to nisu napravili, nego i dalje, čini mi se u posljednje vrijeme sve više, neistinama i mitovima raspiruju mržnju koja nas i u svibnju 2014. dijeli gotovo jednako kao što nas je dijelila i u svibnju 1945. I to je naša najveća tragedija. Druga riječ je oprost. Oprost je ono što bi Crkva, s vjerom u Isusa Krista i njegovu natpovijesnu prisutnost u patnji ljudi svih vremena, morala donijeti ovdje i na sva stratišta ljudske povijesti. Oprost je temeljna poruka evanđelja i temeljno Isusovo poslanje i poslanje Crkve. Isus kaže: „Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim.“ Isus je došao da nam objavi istinu o Bogu koji oprašta. Njegovo najveće djelo je djelo oproštenja: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34) Oprost, uz istinu, je jedino što može donijeti konačni mir i spokoj rasutim kostima naše braće i sestara. „Tražiti oprost i sam oprostiti tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i tajnog mira“, poručio nam je sv. Ivan Pavao II., papa, u prigodi svog prvog posjeta našoj domovini. Ovo, tražiti oprost, u ime molitve na koju nas poziva Isus kad nam obećava „i što god zaištete u moje ime, učinit ću“, trebamo najprije usmjeriti prema Bogu. Zamolimo ga da nam oprosti što su se Jasenovac i Bleiburg uopće mogli dogoditi. S vjerom da nas Bog uslišava u našem tražnju oprosta, uputimo svoju molitvu za oprostom i prema našoj ubijenoj braći i sestrama. Iz molitve za oprost mora se probuditi i ono „oprostiti“. U Očenašu molimo: „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Ne oprostimo li, ni nama neće biti oprošteno. Ovo oprostiti da bi nam bilo oprošteno, samo se djelomično odnosi na zločince koje je bl. Alojzije Stepinac u već spomenutom pismu nazvao „najveća nesreća Hrvatske“, a što se može proširiti i na one koji su započeli svoj krvavi pir na ovom polju i one koji su im to naredili i koje još i danas neki veličaju i dozvoljavaju da se po njima zovu trgovi i ulice. Njih uglavnom ne možemo nego prepustiti Božjoj milosrdnoj ljubavi. Ovo oprostiti se još više odnosi na to da „mi“, „mi“ u Bleiburgu i „mi“ u Jasenovcu, oprostimo jedni drugima i jedni od drugih pitamo oproštenje. Ne za one zločine koji su se dogodili do 1945. i nakon 1945., ta nitko od nas nije zato odgovoran, nego zato što šezdeset devet godina kasnije jedni druge promatramo kroz te zločine. Braćo i sestre, uz poziv na veći trud i zalaganje odgovornih oko utvrđivanja istine, osude svih zločina i jednak pijetet prema svim žrtvama koje nam uvijek ostaju pouka, temeljna poruka koju s ovog mjesta želim poslati zaklinjući u ime Isusa Krista je poruka: Završimo konačno Drugi svjetski rat! Prestanimo se već jednom ponašati kao sinovi i kćeri ustaša i partizana i na druge gledati kao sinove i kćeri ustaša i partizana! Ma, prestanimo jedni drugima biti neprijatelji, a postanimo jedni drugima braća i sestre! I svi zajedno prionimo oko toga da se suočimo s problemima sadašnjosti, kako svojim sinovima i kćerima ne bismo ostavili naslijeđeni balast prošlosti koji nas je dijelio i dijeli, nego priliku za bolju zajedničku budućnost! Tek tad će se „svi krajevi svijeta“ koji „vidješe spasenje Boga našega“ o kojima smo pjevali u psalmu, zajedno s onim „raduj se, kliči i pjevaj“, koje se možda može učini neprimjerenim za ovo mjesto pijeteta, a nije, odnositi i na ovo polje i sva druga mjesta stradanja i križne putove koje smo, uz traženje istine i molitvu za oprost, kao kršćani pozvani gledati u svjetlu uskrsne radosti, ali i cijelu našu domovinu. I to će, vjerujte mi, postati razlog jednog drugačijeg povratka onih koji su iz domovine odlazili i odlaze, jer u njoj nisu vidjeli svoju budućnost, od onog koji je prije 69 godina započet na ovom bleiburškom polju i kojeg se danas spominjemo s tugom, poštovanjem i molitvom za sve nastradale, za njihove obitelji i za našu domovinu koja zaslužuje bolju sadašnjost i budućnost od svoje prošlosti. Amen.

Idriz ef. Bešić (imam iz Gunje)

Uzoriti biskupe Uziniću, cjenjeni članovi počasnog blajburškog voda, drage majke i sestre, štovane dame i gospodo, dragi i poštovani prijatelji, sve vas lijepo pozdravljam. Okupimo se danas ovdje na blajburškom polju na 69. obljetnicu i obilježavamo važan i tužan događaj. Čuvamo od zaborava i obilježavamo našu nacionalnu tragediju i stradanje jednog od najvećih zbjegova našeg naroda gdje na tisuće nevino stradalih žrtava čiji broj ni danas nažalost nije utvrđen. I danas smo na blajburškom polju, odajemo počast i molimo se za razoružane i pobijene, pozdravljamo preživjele i nazočne, a posjetimo odgovorene da se konačno odužimo žrtvama, tako da se utvrdi ozbiljno znanstveno, odgovorno i znanstveno utvrdimo broj stradalih, a za nas posebno važan broj Muslimana žrtava Bleiburga. Broj Muslimana na Bleiburgu je bio više nego proporcionalan. Relevantni izvori bivše države govore da je taj broj bio veliki i da je Bleiburg najveća grobnica Muslimana u Europi. Uvažavajući sva druga stratišta Bleiburg je najveća grobnica Muslimana u Europi. Uvažavajući sva stratišta Muslimana Bleiburg je, rekao sam, najveća grobnica Muslimana u Europi, naša rana i sudbina, naša činjenica i on je uvelike odredio naš status u bivšoj državi što je posebno osjetila i moja Gračanica …(?) Naše pamćenje i sjećanje na žrtvu Bleiburga je naše pravo, naš zavjet i naša obaveza. U Bleiburgu se trebamo jasno i pravno i moralno i povijesno i politički odrediti i s tim stavom izaći pred domaću i svjetsku javnost. Oživljavamo sjećanja na Bleiburg tako što ćemo govoriti i pisati o blajburškoj tragediji, naglasivši da je na blajburškom polju bilo omogućeno da se razoružani ljudi pobiju zahvaljujući takozvanim saveznicima i blajburška tragedija je opomena i spoznaja da saveznik ne znači prijatelj. Nije slučajno ovaj skup i ova komemoracija povezan za Majčin dan jer teška je suza majčinska. Hrvatska majka sa Blajburškog polja je postala i ostala simbolom stradanja i zato neka majčina suza bude molitva da se nikada i nikome i nigdje ne ponovi rat, jer rat stvara heroje, a kod nas se nažalost heroji mjere mrtvima. Bleiburg nije i ne bi trebao biti naša godišnjica, on mora bit naša svakodnevnica. Molimo te o bože svemogući neka tuga postane nada, neka osveta bude pravda, neka majčina suza bude molitva da se nikada i nikome i nigdje ne ponovi Bleiburg, Jazovka, Ovčara, Srebrenica, a sada evo i Tomašica. Prigoda da se sjetimo i riječi našeg uvaženog muftije Omerbašića koji je jednom rekao ovdje da se obratimo svemogućem Bogu, da nam da snage da ne zaboravimo, da praštamo i da se ne svetimo, jer osveta vodi u novo nasilništvo. Svemogući Bože primi naše dove, molitve jer ti najbolje čuješ i najbolje znaš šta govorimo i šta mislimo. Oprosti grijehe umrlima, nepravedno umrlim i pobijenim, a nama živima jer ti si vrhunac pravde, istine. Jedino ti uzvišeni Bože sve znaš, imaš pravo i mogućnost konačnog suda i oprosta. Bože pomozi nam da drugima praštamo kako bi i mi zaslužili tvoj oprost. Bože ne dopusti da nam vladaju koji u tebe ne vjeruju i koji se tebe ne boje i koji nema ju milosti prema nama…

Ante Kutleša (predstavnik Počasnog blajburškog voda)

Zahvaljujem na vašem dolasku i sudjelovanju kod ove komemoracije. Izričemo veliku zahvalnost pokrovitelju ovogodišnje komemoracije Splitsko-dalmatinskoj županiji, kao i svim darovateljima iz Hrvatske BiH, osobito hrvatskom narodu diljem svijeta, napose Kanade, Amerike i Australije, koji su iako daleko, ali srcem i svojim darovima čuvaju uspomenu na blajburšku tragediju. Zahvaljujemo predsjedatelju ovoga misnog slavlja monsinjoru Mati Uziniću, kao i maestru Šimi Maroviću, voditelju katedralnog zbora Svetog Duje u Splitu. Braćo i sestre, želim sve informirati daje slijedeće godine 70. obljetnica blajburške tragedije i molimo vas da već sada sudjelujete u pripremi obljetnice. Upućujemo zamolbu za prikupljanje pomoći potrebnih sredstava dovršetka započetog groblja ovdje iza borova s lijeve strane. Nakana je prenijeti sve posmrtne ostatke u zajedničku grobnicu za koje se zna i koji se pronađu uz odgovarajuća odobrenja. Sve najiskrenije molim da ne dopustimo da se zaborave žrtve tragedije i Domovinskog rata. Nije mi poznata niti jedna država koja će svaki pozitivni, dobronamjerni izričaj osjećaja domoljublja, rodoljublja prema svom narodu i državi proglašavati ekstremnim nacionalističkim ili fašističkim. Nepošteno je žrtvu branitelja za samostalnost hrvatske države omalovažavati i pripisivati zaslugama propale partizansko komunističke ideologije. Oče biskupe u ime počasnog blajburškog voda zahvaljujem za upućene riječi. Počasni blajburški vod i ovaj narod koji se ovdje okuplja spreman je na oprost i pomirbu. Poručite to i neka drugi znaju. Gospodo, pitajte narod o petokraci, pa čujte glas naroda je li ta petokraka postala zločinačka. Aktualna vlast Republike Hrvatske nakon dokidanja pokroviteljstva ustrajno podupire pojedince i udruge koje nisu ni prije ni sada željeli samostalnost hrvatske države. Gospodo u vlasti otvorite arhive, dopustite otvaranje grobišta i neka stručni ljudi reknu istinu o svim zločinima od 1941. do 1945., pa i dalje sve do 1990. Istina je samo jedna. Žrtva je žrtva i Bleiburga i Jasenovca. Svaka žrtva je nečiji otac, brat, majka, sestra, suprug, supruga, dijete. Odbacujemo i osuđujemo svaki ekstremizam, svaku totalitarnu ideologiju i rasizam, ali nam dopustite da volimo svoj narod, svoju domovinu Hrvatsku, svoju domovinu BiH, jer i ona je država i hrvatskog naroda, naglašavam i hrvatskog naroda. Počasni blajburški vod svima kaže hvala i ne zaboravite križne puteve svoga naroda. Hvala lijepa do dogodine.