Poštovani partizani i sudionici narodnooslobodilačkog pokreta, poštovani antifašisti, dozvolite mi da u ime svog rodnog mjesta hrvatskog antifašističkog pokreta, u ime grada Siska i u vaše ime pozdravim naše drage i uvažene goste. Valtera Flegu, izaslanika predsjednice Republike Hrvatske, Jasena Mesića, izaslanika Sabora Republike Hrvatske, Davora Božinovića, izaslanika predsjednika vlade, Ivanku Roksandić, izaslanika sisačko-moslavačkog župana. Pozdravljam i sve vas koji ste se odazvali na centralnu proslavu državnog praznika Dana antifašizma i stigli u Sisak u memorijalnu šumu, spomen park Brezovicu u kojoj svakog 22. lipnja obilježavamo osnivanje prvog sisačkog partizanskog odreda. Svi ovdje koji smo se okupili ponosimo se našom slavnom antifašističkom tradicijom, tradicijom na kojoj je naposljetku utemeljena i samostalna i suverena Republika Hrvatska. Donedavno, javno deklarirano da si antifašist bilo je deplasirano, to se gotovo podrazumijevalo. Tako smo bili odgajani i nikome normalnom ne bi nikada na pamet palo reći za sebe bilo što drugo osim da je antifašist, pa to nismo ni govorili, a trebali smo. Treba to govoriti u školi, treba to govoriti na javnome mjestu, treba se time naglas ponositi jer dok mi nismo pazili iz najmračnijeg mraka izdigle su se spodobe koje ne misle tako. Dapače, među nama su se pojavili neki koji s ponosom zatiru slavnu i svijetlu tradiciju antifašizma. Svojim revizionističkim relativiziranjem ustaških zločina i krivotvorenjem činjenica, pokušavaju baciti ljagu na hrvatski antifašistički pokret, pokret predvođen od strane Josipa Broza Tita. Relativiziranjem tih ustaških zločina je otišlo tako daleko da neki samoproklamirani antifašisti nagrađuju glavnog falsifikatora i krivotvoritelja ustaške sramote i daju mu nagradu grada, kao da to njegovo falsificiranje povijesti podržavaju i svi stanovnici toga grada. Što je najgore, onda ti isti koji nagrađuju glavnog revizionistu povijesti i negatora ustaških zločina licemjerno dolaze tu među nas da polože vijenac na spomenik hrabrim mladićima i djevojkama čiju žrtvu neki danas žele izbrisati iz kolektivne svijesti hrvatskog naroda. Ne može se biti antifašist prema potrebi. Ili si antifašist ili si fašist. Ili promičeš i živiš antifašizam ili promičeš fašističke ideje i vrijednosti. Sredina ne postoji, nema srednjeg puta koji bi neki oportunisti koji se ne žele zamjerati ni jednima ni drugima željeli ići. Tko se nije spreman oduprijeti današnjim filofašistima, negira ne samo hrvatski ustav već temeljne civilizacijske vrijednosti. Ne, ponovit ću još jednom, nije u redu nositi ustaška obilježja. Ne, nije u redu doprinos partizana oslobođenju Europe od fašizma dovoditi u pitanje zbog ustaša koji su stradali kao žrtve poraća. Onaj koji relativizira i iskrivljuje kakvu je nezamislivu hrabru i danas tešku odluku da svoj život žrtvuje ideji i snovima o boljem i pravednijem društvu donijela jedna 17.-godišnja djevojka, koja je prije 76 godina ovdje hrabro stajala u sjeni debelog brijesta, takva osoba ne bi trebala dobivati nagrade. Pripadnica prvog partizanskog odreda Nada Dimić je potpuno svjesna, bila je potpuno svjesna da je njezin san o boljem i pravednijem društvu, o boljoj i pravednijoj Hrvatskoj dovodi u sigurnu pogibiju. U svom kratkom životu u kojem nije doživjela ni 20. rođendan, više puta je uzastopce donijela odluku da neće odustati i da će se iznova i iznova boriti za ono u što vjeruje. Uspomena na nju se danas vrlo uspješno zatire u našim školama, u našim gradovima, a djeci se na školskim satovima prikazuju laži i obmane. Svi mi koji smo se okupili ovdje danas imamo dug prema njoj, dug prema njezinoj žrtvi kao i prema ostalim žrtvama čiju ideju o pravednoj i boljoj Hrvatskoj mi danas baštinimo. Antifašisti su nas zadužili i obilježavanje njihovog dana jednom godišnje na najvišem državnom nivou je minimum koji im dugujemo. Smrt fašizmu, sloboda narodu.

Poštovani i dragi sudionici antifašističke borbe, da me i gospodo, drugarice i drugovi, drage prijateljice i prijatelji. Poštovani gospodine ministre Božinović, izaslaniče predsjednika vlade Republike Hrvatske, poštovani gospodine saborski zastupniče Mesić, izaslaniče predsjednika Hrvatskoga sabora, poštovani predsjedniče Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, poštovani veleposlanici, saborski zastupnici, poštovani kolege župani, gradonačelnici i načelnici, cijenjeni uzvanici, dragi gosti. Prije svega želim vas sa puno poštovanja svih pozdraviti i od srca vam zahvaljujem na dolasku. Velika mi je čast, da, velika mi je čast biti sa vama danas ovdje na slavnome mjestu naše prošlosti, u šumi Brezovica gdje prije 76 godina osnovan je prvi sisački partizanski odred, a ujedno i prva antifašistička postrojba u Hrvatskoj pod vodstvom Vlade Janića Cape. Dopustite mi da u svoje osobno i ime i u ime predsjednice Republike Hrvatske, gospođe Kolinde Grabar-Kitarović vama i svim građanima Republike Hrvatske čestitam Dan antifašističke borbe. Danas ovdje stojim ispunjen neizmjernim ponosom i zahvalnošću prema svim antifašističkim borcima koji su se hrabro suprotstavili jednom od najvećih zala koje suvremeni svijet pamti – fašizmu. Vođen idealima slobode, jednakosti i socijalne pravde, narodnooslobodilački pokret razvio se u Hrvatskoj kao gotovo nigdje u Europi. Baš zbog toga danas valja se iznova prisjetiti da je put do slobodne, neovisne i europske Hrvatske bio dug, mučan i težak, te je za sobom ostavio tisuće i tisuće poginulih. A posebno sam ponosan što je u sastavu prvog sisačkog partizanskog odreda sudjelovala i dva Istrijana, Jurica Tkalec i Drago Jerman, koji su dali svoje živote za slobodu koju danas uživamo mi i naša djeca. Velika borba koja je počela baš ovdje 1941. godine svoje korijene ima u pobuni istarskih seljaka koji su još 1921. godine ustali protiv fašističkog terora. Gotovo istodobno sa proštinskom bunom na području Labina nastao je pokret rudara poznatiji kao Labinska republika. Ustanak istarskih rudara, drage prijateljice i prijatelji, smatra se prvim svjetskim antifašističkim ustankom i prvim organiziranim suprotstavljanjem fašizmu. Budimo zato svi skupa ponosni na to što je taj veliki ustanak, taj masovni pokret protiv najvećeg zla prvi oružani otopor dolazećem fašizmu u Europi započeo upravo u Istri u Hrvatskoj. Iako je otpor ugnjetavanog stanovništva Istre brzo ugušen, ti su događaji dali trajan pečat našoj povijesti i našim životima. Gušenjem Labinske republike nije ugušena njezina plemenita poruka, ona je bila, jest i ostat će nit vodilja svakog modernog i uljuđenog društva, a stalna borba za slobodu i ljudska prava mora nam svima biti prioritet, danas i ubuduće. Ponosan sam što danas mogu Istru navesti kao svijetli primjer snage i hrabrosti, u jačanju multikulturalnosti, obrane prava nacionalnih zajednica, rodne i vjerske ravnopravnosti te čuvanja svoje povijesti, jezika i kulture. Istra svakodnevno živi i njeguje zajedništvo i zazire od razdora i podjela što je zaista čini svijetlim primjerom u Hrvatskoj, a i šire. Antifašizam se, poštovani, u Istri živi svaki dan. Antifašizam je u Istri bio i ostao neokaljan te ga i danas baštinimo kao jednu od naših temeljnih vrijednosti, duboko ukorijenjenim u istarsko tlo. Mi ne dopuštamo da se antifašizam vrijeđa i glasno ustajemo protiv svakoga tko to, ma gdje god čini. Takvima poručujemo da nikada nećemo zaboraviti što su antifašisti učinili za Hrvatsku i da nas napadi neće nikada pokolebati nego samo učvrstiti u borbi za te naše prave, istinske i trajne vrijednosti. I mi ćemo uvijek ponosno, da, ponosno čuvati istinske demokratske vrijednosti na kojima je stvorena Europa i ponosno ćemo ih prenositi na naše mlađe naraštaje, a to svakoga dana i radimo. Stoga i danas ovdje stojimo uzdignute glave kako bi poručili da nikad, nikad nećemo dopustiti ignoriranje, omalovažavanje ili negiranje antifašističke borbe i njezinih žrtava bez koje danas, znate, ne bi bilo ni moderne Hrvatske ni moderne Europe. Zbog svega toga, zbog naše svijetle prošlosti, ali i želje za prosperitetnu budućnost mi imamo odgovornost povijesnu istinu prenijeti novim generacijama i onima koji tek dolaze. Mi imamo odgovornost zajedno se boriti protiv revizionizma koji pokušava relativizirati vrijednosti i doprinose narodnooslobodilačke borbe i istovremeno glorificirati zločinačke režime. Danas i ovdje vam kažem, to nećemo dozvoliti. Poštovani, temelji hrvatske države postavljeni su u vihoru Drugoga svjetskoga rata, a te su vrijednosti potvrđene i u Domovinskom ratu. Iako kažu da je povijest učiteljica života, neki još uvijek ništa nisu naučili iz nje. I zato je potrebno prisjećati se, ponavljati istinu, njegovati i baštiniti naš antifašizam. Zato je potrebno pokazati i upozoriti na pokušaje fašizacije društva, kojima nažalost svjedočimo i u posljednje vrijeme. A braneći antifašizam, mi branimo demokraciju i time poručujemo svima da se nikada više nećemo vratiti u mračna vremena povijesti već ponosno stupamo naprijed spremni na sve izazove koji su ispred nas. Antifašistički bori i borkinje ustrajali su u svojim idealima, ne predajući se do zadnjega, prečesto plaćajući to i svojim životima. A svojim životnim putem, svojom borbom i svojim radom, oni su postavili čvrste temelje za našu generaciju i za generacije koje slijede te nas s time trajno zadužili. Vi ste, naime, dokaz da je u svom radnom vijeku moguće jako puno toga izgraditi, ali zato treba puno ljubavi, ponosa, rada, upornosti, entuzijazma i hrabrosti. A na nama je da poučeni iskustvima prošlosti napokon počnemo sa stvaranjem društva bez mržnje, društva koje će poštivati prošlost, ali će biti okrenuto budućnosti i boljem životu svih naših građana. Stoga vas danas, dok odajemo počast onima koji su 1941. hrabro utrli put modernoj i demokratskoj Hrvatskoj, pozivam da zajednički nastavimo graditi još uspješniju, još otvoreniju, još tolerantniju zemlju. Uzdignute glave, hrabro, odgovorno i bez kalkuliranja, svjesni svojih temeljnih vrijednosti. Od srca vam čestitam Dan antifašističke borbe i svako vam dobro.

Poštovani izaslaniče predsjednice Republike Hrvatske, poštovana izaslanice predsjednika vlade, poštovana izaslanice predsjednika hrvatskog sabora, poštovani veleposlanici i predstavnici diplomatskog zbora, poštovana izaslanice župana Sisačko-moslavačkog, brojni partizani i antifašisti. Sretan vam Dan antifašističke borbe. Važnost današnjeg dana u hrvatskoj povijesti nije samo u činjenici da se jednom godišnje ovdje prigodno prisjetimo hrabrosti i žrtve koji su na današnji dan prije točno 75 godina najbolji Siščani tog trenutka i vremena pokazali cijelom svijetu već na kojima svjedočimo i u ovome našem trenutku i vremenu, govore o važnosti i nužnosti da svijest o antifašističkoj srži hrvatskog naroda očuvamo pred gotovo svakodnevnim napadima probuđenih i osokoljenih neofašista. Svjedoci smo, naime, pokušaja da se perfidnom zamjenom teza one koji su ubijali i klali proglašava žrtvama, a one koji su bježali u šumu i spašavali goli život i uzeli oružje u ruke u nužnoj samoobrani sebe, svojih bližnjih i svojih sugrađana od najgore svireposti i bezumnog nasilja koje je svijet do tada vidio, proglašava zločincima. Protiv tog vrlog fašizma i dalje se treba boriti, i dalje bitka nije dobivena, čini se zapravo kao da u bitku moramo od samoga početka, kao da partizani rat nisu već jednom dobili. Ovoga puta moramo u bitku u kojoj na sreću nema pušaka i bombi, ali kao oružje protiv nas koriste laži i podvale. Ako dozvolimo da relativiziranjem žrtve i zločinaca kao što su pokušali relativizirati moral i  tvrdili da je relativan, zamagljuje razliku između njih i nas, istinskih antifašista, onda će oni pobijediti, a mi izgubiti. Onda će bilo tko, pa i lokalni neofašist kojem su dali zadatak da nam ubije kulturu, moći za sebe reći da je antifašist iako niti jedan jedini antifašist kojega ja poznajem nikada niti mrtav ne bi na sebe pri zdravoj pameti stavio ustašku kapu. Onda će se na stadionima iz sveg glasa oriti ustaški poklič, a oni koji su ga poveli biti će proglašeni za ljubitelje opere ili za nagluhe i slabijeg sluha. Onda će bilo tko od crtača svastika i nasilnike moći proglašavati Orjunašima samo da sakrije pravu istinu a to je da su neo-fašisti. Onda će bilo tko moći pričati kako su mu djeda ubili zločinci, a svi ćemo morati dobiti amneziju da je djed u crnoj kapi sa krilatim slovom U ubijao i klao ljude samo zato što su druge narodnosti, druge vjere, drugog uvjerenja ili naprosto samo zato što nisu bili Ustaše kao on. Mi izgubiti u toj bitci ne smijemo, na to nas obvezuje 77 mladića i djevojaka koji su se u bitku upustili sa gotovo zanemarivim šansama da pobjede i da prežive. Digli su se protiv sile pred kojom je strepila cijela Europa i na kraju su, srećom, uz ogromne osobne žrtve i uspjeli. Time su i nas nasljednike njihovog antifašizma zauvijek obvezali da se borimo i da ne izgubimo. Zato je biti antifašist, istinski antifašist danas jednako važno kao i prije 75 godina. Antifašizam je moralni vodič ili ako vam je draže kompas za razlikovanje dobra i zla u vremenu kada crtu između ispravnog i krivog neki pokušavaju namjerno pobrisati. Danas smo ovdje da se borimo za očuvanje te crte, danas smo ovdje da naša djeca budu sposobna jednoga dana prepoznati tu razliku između nas i njih. Mi smo bili i ostat ćemo antifašisti, a oni su s druge strane crte. Oni su sa strane sa koje je smrt, laž, podjela i podvala, a mi smo na našoj strani gdje je život, istina, zajedništvo i pravednost, uvijek je bila i uvijek će ostati. Smrt fašizmu, sloboda narodu.

Gospođe i gospodo, poštovani antifašistički borci, poštovani uzvanici. Pozdravljam vas u ime sisačko-moslavačke županije u šumi Brezovica kraj Siska kada obilježavamo dan antifašističke borbe sjećajući se prvog sisačkog partizanskog odreda koji je osnovan na današnji dan prije 75 godina, 22. lipnja 1941. godine. Lipanj je mjesec kada Sisačko-moslavačka županija i grad Sisak, grad hrvatskih pobjeda, slave nekoliko važnih događaja koji su postali dio hrvatske povijesti. Prve pobjede nad Turcima 22. lipnja 1593., osnivanja prvog partizanskog odreda 22. lipnja 1941. godine, te obljetnice osnivanja 57. samostalnog bataljuna Hrvatske vojske jedne od prvih dragovoljačkih postrojbi na tlu Republike Hrvatske koja je 23. lipnja 1991. imala prvo postrojavanje u Sisku. Burna i nepredvidiva povijest ovih krajeva dovodila nas je često na rub opstanka, vječite borbe za rodni kraj, za domovinu. Uspjeli smo u svim značajnim trenutcima povijesti othrvati se nedaćama, opstali smo. Danas se prisjećamo osnutka prve naoružane antifašističke postrojbe u Hrvatskoj i uopće na ovim prostorima. Na njezine borce kojima je prvi zapovjednik bio Vlado Janić Capo pripadnik odreda bio je i pokojni general Hrvatske vojske Janko Bobetko. Tako je na početku Drugog svjetskog rata grupa hrabrih ljudi ustala protiv najvećeg zla 20. stoljeća, protiv fašizma koji je svojom pogubnom ideologijom ugrozio civilizacijske i povijesne tekovine čovječanstva. Suprotstavili su se okupaciji, zločinu i nepravdi. Osnivanje sisačkog partizanskog odreda označilo je početak organizirane antifašističke borbe u Hrvatskoj u kojima je aktivno sudjelovalo više tisuća hrvatskih građana. Prije većine europskih zemalja hrvatski antifašisti pokazali su kako se pruža otpor onima koji šire mržnju, fašizam i smrt. Hrvatska je u odnosu na broj stanovnika imala jedan od najsnažnijih antifašističkih pokreta. Mnogi od vas koji ste danas ovdje znaju kako je bilo teško suprotstaviti se fašizmu i izboriti slobodu. Moramo čuvati osjećaj poštovanja na žrtve koje su od prvih dana ustanka ponijeli antifašistički borci kao i za sve nevine žrtve koje su pale u tom ratu. Žalimo za svim žrtvama, ali danas posebno poštovanje iskazujemo onima koji su položili svoje živote u borbi protiv fašizma za slobodu Hrvatske. Pružajući otpor fašizmu, boreći se za slobodu vi ste novim generacijama ucrtali put prema demokraciji, ravnopravnosti i modernoj Hrvatskoj. Imati svoju ravnopravnost i živjeti u slobodi najveće su vrijednosti svakoga naroda, a Republika Hrvatska koja je stvorena u Domovinskom ratu ima antifašizam kao dio svog identiteta. Upravo na tim temeljima Hrvatska će i dalje graditi svoju budućnost. Nakraju, svim antifašističkim borcima, svim antifašistima, žiteljima Sisačko-moslavačke županije i cijele Hrvatske čestitam dan antifašističke borbe u sjećanje na borce prvog sisačkog partizanskog odreda. Hvala.

Čast mi je kao predstavniku Kazahstana i Antifašističke koalicije da vam drugarice i drugovi mogu uputiti nekoliko riječi. Poštovane dame i gospodo, cijela povijest čovječanstva priča je o dugim ratovima i krhkom miru. 22. lipanj još jedan je crni datum u našoj zajedničkoj povijesti povezane s nacifašističkom agresijom koja je odnijela živote desetaka milijuna ljudi. Dame i gospodo nismo se slučajno okupili danas u slavnom gradu Sisku. Upravo ovdje točno prije 75 godina nastao je mali partizanski odred koji je kasnije prerastao u pokret otpora ogromnih dimenzija. Važno je napomenuti da u ovom dijelu jugoistočne Europe, nacifašizam podnio je velike gubitke u ljudstvu i tehnici. Zahvaljujući zajedničkim junačkim naporima svih naroda nacifašizam je bio uništen i nije se proširio na cijeli svijet. Zbog toga sada kada u raznim krajevima svijeta čuju se eksplozije, umiru civili i ruše se gradovi ne smijemo zaboraviti na svijetu koji nosi ljudska agresija i to koliko je važno djelovati zajedno protiv bilo kakvog oblika zla. Radi sjećanja na žrtve moramo biti zajedno kako bi smo učinkovito spriječili prijetnje suvremenoga doba. Hvala vam. Smrt fašizmu, sloboda narodu.

Uvaženi izaslaniče predsjednice Republike Hrvatske, uvažena izaslanice predsjednika hrvatske Vlade, predstavnici grada Siska, Sisačko-moslavačke županije, cjenjeni antifašistički borci, dame i gospodo. Pozdravljam vas u ime hrvatskoga Sabora, predsjednika hrvatskoga Sabora akademika Željka Reinera i svih ovdje prisutnih saborskih zastupnika. Izražavam poštovanje svim hrabrim ljudima, svima koji su pružali otpor politici nacizma i fašizma koja je cijelome svijetu donijela patnje, razaranja i milijune mrtvih. Ljudi koji su na današnji dan prije 75 godina u šumi Brezovica osnovali prvi sisački partizanski pokret, Hrvatskoj su u Drugom svjetskom ratu donijeli pobjedu u savezništvu s milijunima drugih ljudi diljem svijeta koji su ustali protiv osvajačkog rata i nasilja, a za humane ideale mira, slobode, pravde, jednakosti i prava na različitost. Bila je to borba protiv neshvatljive totalitarne ideologije. Zaboravimo li ono što je u antifašističkoj borbi na tlu Hrvatske ginulo na tisuće i tisuće ljudi odreći ćemo se sami sebe i naše jedine domovine koju imamo, naše drage Hrvatske. Nitko si ne može uzeti za pravo da prezre hrabrost, da omalovaži ljudske živote koji su pali u borbi protiv ekstremizma i totalitarizma, a za život u miru, toleranciji, solidarnosti i pravu svakog naroda da sam odlučuje o svojoj sudbini. Hrvatski antifašistički pokret jedan je od prvih koji je nastao na tlu Europe uspio je ostvariti ono za čime su težili svi hrvatski domoljubi. Ujedinio je pod zajedničkom hrvatskom vlašću Hrvatske krajeve kojima su vladali tuđinci, te ZAVNOH-ovskim odlukama o pravu na samoodređenje omogućio stvaranje današnje neovisne, demokratske države Hrvatske i zbog toga hrvatski antifašistički pokret u Drugom svjetskom ratu služi na čast i ponos cijele Hrvatske i svih njezinih građana. Dragi antifašistički borci, uvažene građanke i građani Republike Hrvatske još jednom vas srdačno pozdravljam u ime hrvatskoga Sabora, u ime svih zastupnica i zastupnika u hrvatskom Saboru žalim vam čestitati dan antifašističke borbe i neka nam vječno u miru, slobodi i demokraciji živi naša europska slobodna Hrvatska. Hvala vam.

Poštovani izaslaniče predsjednice Republike Hrvatske, poštovana izaslanice predsjednika hrvatskog Sabora, poštovana gospođo gradonačelnice, poštovani predstavnici Sisačko-moslavačke županije, uvažene gospođe i gospodo zastupnici hrvatskoga Sabora, uvaženi predstavnici udruga iz Domovinskoga rata, uvaženi predstavnici diplomatskoga zbora u Republici Hrvatskoj, dragi uzvanici i gosti. Pozdravljam vas kao izaslanica predsjednika vlade Republike Hrvatske gospodina Tihomira Oreškovića ovdje u spomen parku u Brezovici na važan državni praznik u Republici Hrvatskoj, Dan antifašističke borbe. Antifašizam u sebi nosi najšire demokratske osnove i utkan je u temeljne odredbe Ustava Republike Hrvatske, a to su sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštovanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav. Ovom prilikom podsjećam da je upravo negacija temeljnih ljudskih i ustavnih prava bila pokretač osnivanja 22. lipnja 1941. godine prvog partizanskog odreda Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske, jednog od prvih oružanih protufašističkih formacija u tada porobljenoj Europi. Republika Hrvatska kao i cijela Europa i svijet danas su pred novim izazovima koje nosi suvremeno doba; visoka nezaposlenost mladih, starenje stanovništva, prevelika zagađenost okoliša, nedovoljan stupanj obrazovanosti stanovništva, nedostatan gospodarski rast i društveni razvoj, no oni nisu usporedivi sa strahotama Drugoga svjetskoga rata. Prisjetimo se da je i Europska unija također imala korijene u Drugom svjetskom ratu, a svi građani Europske unije odlučili su spriječiti ponavljanje ratnih razaranja i ubijanja uz ekonomsko i političko ujedinjenje europskih zemalja. Hrvatska je od srpnja 2013. godine dio europske obitelji koju čini 28 zemalja članica. Hrvatska je dio velikog projekta kojem je cilj demokracija, mir i stabilnost kao preduvjet boljeg standarda i kvalitete života svih građana i građanki Europske unije. Današnji državni praznik osobito je lijepa prilika da se prisjetimo i zahvalimo na položenim žrtvama koje su nam omogućile našu slobodu i razvoj u vlastitoj državi. Također nam to mora biti i podsjetnik u ustavnom jačanju odgovornosti svih nas građana i građanki koji svojim postupcima trebaju pridonijeti općem boljitku cijelog našeg društva. 22. lipnja 1941. godine ostat će upamćen i zabilježen kao dan koji svjedoči i trajno simbolizira borbu protiv fašizma i opredijeljenost za suvremene civilizacijske vrijednosti. U ime Vlade Republike Hrvatske i u svoje ime čestitam vam Dan antifašističke borbe.

Hvala lijepo poštovani preživjeli borci narodnooslobodilačkog rata i antifašisti. Dragi prijatelji antifašisti, visoka izaslanstva na državnoj razini, na lokalnoj razini, dragi prijatelji. Prije svega želim vam sretan Dan antifašističke borbe i čestitam vam 75. obljetnicu ustanka protiv okupatora. Pozdravljam vas kao izaslanik predsjednice Republike Hrvatske, gospođe Grabar-Kitarović, koja je bila spriječena nazočiti našoj proslavi te prenosim njene čestitke. Ponosan sam što s vama stojim na ovom povijesnom mjestu i što zajedno obilježavamo ovaj značajan događaj hrvatske povijesti. Ponosan sam danas ovdje, k’o i svih petnaest godina kojih sam bio ovdje kao gradonačelnik grada Zagreba i grada heroja. Zahvaljujući općenarodnom ustanku koji su organizirali sisački domoljubi i borci, Hrvatska se među prvima na ovim našim prostorima svrstala na stranu pobjednike antifašističke alijanse, pokazala da su Hrvati itekako bili svjesni zla koje su donijeli nacizam i fašizam u naše krajeve te mu se odlučno suprotstavili. Sjećajući se hrabrosti i odlučnosti 79 boraca legendarnog sisačkog odreda od koji je njih samo 38 preživjelo rat, možemo ponosno reći kako su oni bili ta iskra koja je zapalila veliki antifašistički plamen i pokrenula općenarodni ustanak protiv okupacije i fašističke strahovlade. Njima u spomen, danas se prisjećamo i svih onih koji su svoje živote položili za našu slobodu u Drugom svjetskom ratu, ali i nevinih žrtava svih velikih totalitarizama koji u opustošili našu zemlju. Hrvatski pokret otpora protiv fašizma, nacizma i domaćih izdajnika bio je jedinstven u Europi. Razmjeri sudjelovanja u toj borbi daju puno pravo borcima narodnooslobodilačkog rata hrvatska vojska, hrvatska partizanska vojska. Bez te vojske, Hrvatska na kraju Drugog svjetskog rata ne bi završila na pobjedničkoj strani. U odnosu na broj stanovnika Hrvatska je sa oko 200 000 boraca potkraj rata imala najmasovniji pokret otpora podnijevši relativno i najveće žrtve oko 64 000 poginulih. Usporedimo li to, te brojke s puno većim europskim državama, kao na primjer s Francuskom, vidimo koliki je hrvatski doprinos europskoj slobodi i europskom antifašizmu. Visi je postotak sudjelovanja hrvatskih partizana u NOB-u nego francuskih partizana. To moramo imami na umu i to moramo stalno isticati. Baš zato nikada ne dozvolimo da nam bilo tko lijepi ustaške ili bilo kakve druge fašističke epitete. Svjesni smo mi zla koje je učinjeno za vrijeme nezavisne hrvatske države, koja nije bila ni nezavisna ni hrvatska već izdajnička, zločinačka i na štetu hrvatskog naroda. To je teret koji nas prati i prema kojem smo se jasno postavili i osudili ga. To je opomena i za budućnost, da nikada ne dopustimo bilo kakvo ponižavanje drugog i drugačijeg. Ali isto tako smo svjesni da su neki pod zastavom časne antifašističke borbe, pod kojom su se za slobodu svoga naroda izginule tisuće i tisuće hrvatskih mladića i djevojaka, također poneki činili zlo. Desetljećima su neki od tih zločina prešućivani. Kako bismo očuvali vrijednost antifašističke borbe da se pojedina pa i komunistička zlodjela ili ideološka zlostavljanja skrivaju pod skutima antifašizma. Previše je vremena prošlo da ne bismo racionalno i objektivno mogli sagledati vlastitu prošlost, biti ponosni na ono što je dobro, a osuditi ono što je zlo. Previše je izazova pred nama u budućnosti da bismo još bili zakopani u rovove prošlosti. „Istina nas sve oslobađa“, kako je govorio sveti papa Ivana Pavao II. Nitko danas ne može negirati činjenicu da je usporedno s oružanom borbom na trećem zasjedanju ZAVNOH-a davne 1944. točnije u svibnju u Topuskom, utemeljen put državnosti Hrvatske kao federativne jedinice u sklopu bivše Jugoslavije. S tada stečenom državnopravnom podlogom hrvatski narod pola stoljeća kasnije proglasio državnu neovisnost i obranio Hrvatsku u obrambenom Domovinskom ratu. Nije to završetak naše povijesne borbe za slobodu i neovisnost. Danas kad imamo samostalnu i suverenu državu, slobodnu naciju, članicu Europske unije i NATO saveza prisjetimo se kako je jedna od dionica toga dugog puta započela upravo ovdje. Današnja Hrvatska ne bi postojala bez hrvatskih partizana i tadašnje vodstva partizanskog pokreta, kao što ne bi postojala bez hrvatskih branitelja i prvog hrvatskog predsjednika, koji je partizan i antifašist, Tuđman, koji nas je 991. nesebično poveo u pobjedu. Zato, poštujući povijesnu istinu krvareći kako su ustanak protiv okupacije 41. i 91. te borbe za slobodnu socijalnu pravdu i nacionalnu ravnopravnost bili izraz dubokih i trajnih povijesnih slobodarskih i državotvornih opredjeljenja hrvatskog naroda, kao i svih hrvatskih domoljuba bez obzira na vjeru i naciju. Toj istini i danas odajemo dužno priznanje i poštovanje. A danas kad baštinimo hrvatsku državu osjećamo odgovornost prema svima onima koji su svoje živote položili za nju. Bili bismo odgovorni pred poviješću kad ne bismo učinili sve što je u našoj moći da joj pomognemo da postane država slobode, napretka, solidarnosti i zajedništva. Hrvatskoj moramo pomoći da prestane biti zatočenica ideoloških podjela i sukoba, nesnalaženja i neznanja, lutanja i politikanstva. To sve i zaslužuje. Moramo preuzeti dijete povijesne ophodnosti oko naših bivših predaka i staviti svoju energiju, viziju, znanje, iskustvo u službu općeg dobra. Upravo je to jedan od razloga zbog kojeg na predstojećim parlamentarnim izborima treba okupiti široku narodnu koaliciju i staviti se u službi cijele Hrvatske. Vrijeme je da preuzmemo uloge od onih koji ne znaju i ne žele, dosta eksperimentiranja i trošenja našeg dragocjenog vremena. Hrvatski ljudi ne žive na odgodu već ovdje i sada. Zasučimo rukave zajedno i uhvatimo se posla bi afirmirali na djelu rad i solidarnost. Hrvatska zaslužuje bolje kako zbog onih koji su za nju dali ono najbolje što su imali, svoje živote i zdravlje, tako i zbog generacije koja će doći nakon nas. Ne zaboravimo prošlost već učimo od nje kako je ne bismo morali ponavljati. Još jednom preživjelim antifašistima, borcima NOB-a ovdje i onima koji nas gledaju i slušaju diljem Hrvatske, svim prijateljima antifašistima, sretan Dan antifašističke borbe. Živjeli.

Poštovana predsjednice Republike Hrvatske, poštovani predsjedniče Vlade Republike Hrvatske, poštovana podpredsjednice Hrvatskog sabora, poštovani bivši predsjedniče Republike Hrvatske, poštovana bivša predsjednice Vlade Republike Hrvatske, Vaša ekscelencijo veleposlaniče Kraljevine Norveške, predstavnici Diplomatskog zbora, župane Sisačko-Moslavački, dragi partizani, dragi antifašisti. Prije točno 74 godine grupa nevjerojatno hrabrih, uglavnom vrlo mladih ljudi krenula je odavde, ispod debelog brijesta, na put koji je tragično završio za većinu njih, na put za koji su znali da ih vodi u pogibelj, ali na put za koji su svi oni duboko u sebi znali da je jedini ispravan i jedini moguć. Kada su se postrojavali, sigurna sam da nitko od njih nije razmišljao hoće li 74 godine kasnije na to isto mjesto doći itko da ih se prisjeti, da se sjeti njihove žrtve. Sigurno tada nisu razbijali glavu o svojoj povijesnoj ulozi jer su imali druge brige na pameti. Svojim činom, oni su se usudili suprotstaviti najvećoj vojnoj sili koju je svijet do tada ikada vidio. Usudili su se suprotstaviti toliko moćnom i zastrašujućem neprijatelju kojem su se u to vrijeme predavali i znatno veći i znatno moćniji narodi. Da je Hrvatska u Drugom svjetskom ratu učinila samo tu jedinu stvar, da je samo prva među okupiranim državama Europe moćnom ratnom stroju nacizma rekla „Ne“ bilo bi to dovoljno da nas se kao narod svrsta među antifašiste, među sve one koji su bili spremni oduprijeti se zlu i dotad nezamislivoj sili. Međutim, mi danas dobro znamo da je žrtva koju su podnjeli da bi i Hrvatska bila svrstana među države Antifašističke koalicije bila neusporedivo veća jer većina njih nije dočekala kraj rata živa. Tu žrtvu su podnjeli pod simbolom koji im je tada jedini služio kao moralni kompas za razlikovanje dobra i zla. Učinili su to kao komunisti, sa crvenom zvijezdom petokrakom na čelu. Petokrakom koja je bila simbol njihove spremnosti da se žrtvuje za nešto veće od njih, za nešto vrijednije čak i od njihovih života. U to vrijeme su u moralnom glavinjanju zapeli mnogi čelnici europskih država, pa tako i dotadašnji predstavnici vođe hrvatskog naroda, ali zahvaljujući Vladi Aniću Capi i najboljim mladim ljudima koji su u tom trenutku živjeli u Sisku, Sisak prvi, a potom Dalmacija, Banija, a potom i cijela Hrvatska odabrali su svjetlo i ispravni put koji im je u tom trenutku nudila samo zvijezda petokraka. Antifašizma bez crvene zvijezde ne bi bilo i danas smo prisiljeni s pijeteta i sjećanja na njih to ovdje ponoviti i jasno reći. Revizionisti svih boja i svih odora pokušavaju činiti sve da tu istinu sakriju, relativiziraju. Ako u tome uspiju, mi kao narod gubimo svoj identitet i svoje temeljno antifašističko i demokratsko usmjerenje. Mi smo slobodna i suverena država jer smo i 1941. i 1991. izabrali teži, ali ispravni put i jer smo jednako i ’41. kao i ’91. znali prepoznati što je moralno ispravno i kojim putem moramo krenuti. Zato je ovo naše okupljanje, iz godine u godinu, zalog upravo njima, da nikada nismo skrenilu s njihovog puta i da i danas dobro znamo koji je pravi put, put koji su nam oni zacrtali te davne ’41. godine. Smrt fašizmu, sloboda narodu.

Dame i gospodo, poštovani prijatelji, poštovana predsjednice Republik Hrvatske, poštovani bivši predsjednici gospodo Josipović i Mesiću, dragi građani Republike Hrvatske današnji dan je blagdan svake godine. Mi smo ove godine obilježavali i sedamdeset-godišnjicu pobjede nad fašizmom, sedamdeset-godišnjicu pobjede antifašističke koalicije. To je obljetnica. Međutim Hrvatska, odlukom zakonodavnog tijela, već više od dva desetljeća ovaj dan, svake godine, uzastopce obilježava kao dan antifašizma, kao dan ustanka. Prije više od dvadeset godina tako je odlučio Hrvatski sabor, tako je odlučio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, i sam partizan, i sam član Komunističke partije Hrvatske od 1942. godine, što nikada u svom životu, javnom djelovanju nije zanijekao niti se toga stidio. To su činjenice i ja danas ovdje govorim manje emocijama, više glasom razuma. Našu povijest, svoju povijest ne možemo mijenjati. Ustanak ’41. godine u Hrvatskoj bio je sve samo ne jednostavan. Ovdje su se, prije točno 74 godine, 22. lipnja, na dan napada Hitlera na Sovjetski savez, na dan kada je Hitler prekršio sporazum o nenapadanju, sisački komunisti samoinicijativno povukli u šumu i sa namjerom da dignu ustanak, i sa namjerom i ciljem da ne padnu u ruke svojim krvnicima. To su činjenice. To nije bio narodni ustanak jer premalo je ljudi u njemu sudjelovalo, ali je bio legitiman ustanak jedinih koji su u tom trenutku bili spremni reći „Ne“. Napravili su to na svoju ruku, čak i prije nego što je to učinila Komunistička partija Jugoslavije koja je bila dio Kominterne i koja je slušala upute Moskve. Ljudi, to je hrvatska povijest. Moramo je gledati otvorenim očima i o njoj otvoreno razgovarati i svoju djecu i mlade ne indoktrinirati nego ih tjerati da misle i postavljaju pitanja. Bilo je sjajnih stvari na koje možemo biti ponosni. Ovdje je na početku danas rečeno da je to bio prvi odred u ovom dijelu Europe, vjerojatno nehotice. Naime, to je bilo jedinstveno u Europi. Toga nigdje u Europi nije bilo, kao što niti pokreta protiv fašizma, nacizma i ustaša ovdje u Hrvatskoj nigdje nije bilo kao što je bilo u Hrvatskoj, a razina, proporcije, razmjeri sudjelovanja naroda u toj borbi daju puno pravo toj vojsci da se zove hrvatska vojska, hrvatska narodna vojska, hrvatska partizanska vojska, partizani Hrvatske sastavljeni od svih naroda Hrvatske, prije svega Hrvata, ali u velikoj mjeri i Srba. Ovdje su ’41. godine, njih dvadesetak koliko ih se ovdje skupilo tog dana, pa onda pripadnici Prvog odreda, njih osamdesetak bili uglavnom Hrvati. To ne volimo prebrojavati, ali je to činjenica. Taj odred nije dugo funkcionirao, ali nije ni mogao. Već u rujnu ’41. godine bio je vojno pritisnut od jačih od sebe, od ustaša iz Siska, i morali su se povući na Baniju, na Banovinu. Tamo su se združili zajedno sa lokalnim Srbima koji su već tada mjesecima trpili i jedva preživljavali ustaški zulum i teror i ratne zločine. I to sjedinjenje, ta veza Hrvata i Srba, hrvatskih komunista i srpskog naroda, sirotinje, je dovela do toga da na Baniji, pa i na Kordunu pokret bude masovan, narodni, partizanski, ne četnički i da dođe do jednog borbenog jedinstva dvaju naroda, prije svega Hrvata i Srba u borbi za slobodu. To su također stvari koje su povijesne činjenice. Idemo razgovarati o tome, možda netko ne misli da je to točno, ali to su užasno važne stvari da bi Hrvatska na kraju završila ne na pobjedničkoj strani, to je manje važno, nego na pravoj strani. Jer ta prava strana je morala pobdjediti. Dobro je moralo pobijediti zlo i Hrvati su uvijek bili na pravoj strani, na strani dobra, što naravno ne znači da su rođeni bolji, da su rođeni superiorniji jer nisu, ali da su birali pravi put, da su birali teži put i ’41. godine i ’91. godine. Kao što je danas ovdje već rečeno, to je činjenica. Hrvatski put je bio teži put, zadnjih stotinu godina je bio teži put i sve što smo dobili i zaradili, zaradili smo sami, bez kredita, bez popusta i na to imamo pravo. To je naša pravda i naša pravica i partizanski pokret je u tome igrao povijesno neprocjenjivu ulogu. A kako je, kako je moglo biti. Prije tjedan dana prolazio sam kroz Plitice i prošao kroz Rakovicu. Svima vam je poznata Rakovička buna 1871. godine koju je vodio Eugen Kvaternik. Eugen Kvaternik, tadašnji pravaši među Krajišnicima pred rasformiranje Vojne krajine pod sloganom „Borba protiv tuđinske vlasti!“. Tada je to grubo nazvano švabsko-mađaronska vlast. Dakle narod ovih prostora, narod koji je ovdje živio, dijelio sudbinu, koji je bio naoružan, koji je branio granicu od Otomana, od imperija koji je prijetio našoj kulturi i civilizaciji, taj narod je 1871. godine bez razlike u vjeri, i katolički i pravoslavni svećenici zajedno, ustao i nažalost loše završio. Dugo nam je trebalo, dugo nam je trebalo da naučimo tu osnovnu lekciju povijesti i suživota, a to je da živimo ovdje zajedno, da dijelimo sudbinu zajedno, da je ovo država hrvatskog naroda i Hrvatska država, da u njoj sve manjine, pa i najbrojnija manjina, srpska manjina, imaju sva prava, da poštuju ovu državu, da ju vole, da je grade, da je njeguju i da je ovo naša država, ne ona država iz ’41. godine, to nije naša država. I nikada nije bila. Za kraj, za kraj reći ću i ovo, ponovit ću, povijest ne možemo mijenjati. Ovo stoljeće su, po značaju i utjecaju, u političkom životu Hrvatske obilježila tri čovjeka. To su Stjepan Radić, to je Josip Broz Tito i to je Franjo Tuđman. I reći ću opet – kom krivo, kom pravo. Ono što je bilo ’45. se ne može uspoređivati s onime što je bilo ’91. ili 2001. godine. Svatko dobronamjeran to zna, svatko dobronamjeran će reći to svojoj djeci, ali temeljna poruka ostaje. Hrvatska danas je moderna, demokratska država u kojoj vlada pravo, u kojoj vladaju prava svih njezinih građana bez obzira na njihovu nacionalnost, bez obzira na njihovo rođenje. Ta Hrvatska teško da bi postojala bez partizana, bez tadašnjeg vodstva partizanskog pokreta, ta država nikako ne bi postojala bez hrvatskih branitelja i bez onih koji su je ’91. godine nesebično poveli u pobjedu. Živjela moderna Hrvatska, živio hrvatski antifašizam. Volimo i gradimo svoju Hrvatsku, ovu našu današnju Hrvatsku. Živjeli!

Poštovani sudionici antifašističke borbe, veterani Drugog svjetskog rata, pripadnici partizanskog pokreta otpora, poštovani gospodine predsjedniče Vlade RH, poštovana gospođo podpredsjednice Hrvatskog sabora, poštovani gospodine predsjedniče Saveza antifašističkih boraca, poštovani gospodine župane i gospođo gradonačelnice, gospodo Josipović i Mesić, predstavnici diplomatskog zbora, cijenjeni uzvanici, gospođe i gospodo. Dopustite mi čestitati vama i svim građanima RH Dan antifašističke borbe. Srdačno vas pozdravljam na ovom važnom mjestu novije hrvatske povijesti okupljeni u povodu proslave Dana antifašističke borbe. Stara je istina da je povijest učiteljica života, no ona to može biti samo ako znamo i prihvaćamo povijesnu istinu utemeljenu na činjenicama. Svaki narod ima datume i mjesta koji tu povijesnu istinu sažimlju. Tako današnji dan, i ovo mjesto, 22. lipnja u šumi Brezovica, simbolično sažimaju povijest povijest antifašističke borbe u Hrvatskoj kao jedna od važnih etapa našeg povijesnog hoda ka slobodi i neovisnosti. Povijesna je istina da su upravo hrvatski komunisti sisačkoga kraja na dan njemačkoga napada na Sovjetski savez pokrenuli ustanak u Hrvatskoj. Bio je to početak borbe za oslobođenje Hrvatske od okupacije kojoj je ustaški režim pružao podršku u ime ostvarenja hrvatske države kompromitirajući je međutim predajom dijela povijesnih hrvatskih krajeva okupacijskim silama te zločinima i progonima na rasnoj i političkoj osnovi. To su povijesne činjenice koje danas, 74 godine od spomenutog događaja, možemo i moramo ustvrditi bez ideoloških ili drugih prijepora. Tužne su sudbine brojnih hrvatskih i srpskih obitelji iz Hrvatske koje i dan danas, 70 godina nakon završetka rata ne znaju gdje su njihovi najmiliji završili. Nemaju mjesto gdje zapaliti svijeću ili odati dužnu počast stradalima u vihoru Drugog svjetskog rata, a sudbine ljudi bile su različite, a to vi, veterani Drugog svjetskog rata, najbolje znate. Znate kako su stradala i brojna djeca, žene i nevini civili naprosto iz razloga što su se našli u krivo vrijeme na krivom mjestu. Brojne obitelji bile su podijeljene, narodi zavađeni, susjedi su odjednom postali neprijatelji, a sve to proizašlo je iz onog zla koje se proširilo Europom i zla nacizma i fašizma koji je bio početna ishodišna točka za sve sve nesreće i stradanja milijuna ljudi diljem Europe. I danas kad se sjetimo tog 22. lipnja ’41. kada se okupila grupa ljudi, domoljuba, intelektualaca, radnika i seljaka koji su imali dovoljno hrabrosti i oslobodilačkog duha krenuti u borbu protiv zla također se trebamo sjetiti i ’91. godine kada je hrvatski narod također imao dovoljno hrabrosti još jednom reći „Ne“ zlu koje je bilo u nastajanju te reći „Ne“ ugnjetavanju i tiraniji. S posebnim ponosom danas se trebamo prisjetiti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i generala Janka Bobetka koji je i sam bio član ovoga odreda, akademika Ivana Supeka, političara Andrije Hebranga, pisca i pjesnika Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića, ali i svih onih znanih i neznanih koji su i ’41. i ’91. prepoznali važan trenutak za Hrvatsku te se stavili na branik domovine. Obilježavajući današnji datum kao državni blagdan možemo i trebamo istaknuti njegovu nedvojbenu važnost u sklopu naše povijesne borbe za slobodu i neovisnost. Odluka hrvatskih antifašista u ustanku pokrenula je proces uključivanja hrvatskog naroda, a u znatnom postotku i Srba te drugih manjinskih naroda u zajedničku borbu dionika antihitlerovske koalicije. I ne samo to, pokretanjem antifašističke borbe hrvatski komunisti i antifašisti općenito definitivno su odbacili jugoslavenski centralizam, odlučno se suprotstavivši i četništvu koje je već prvih dana rata pokazalo svoj zločinački karakter. Vođeni idealima slobode i socijalne pravde antifašistički pokret koji se tijekom rata legitimirao kao narodnooslobodilački, razvio se u Hrvatskoj kao nigdje u Europi. U odnosu na broj stanovnika, Hrvatska je sa oko 200 000 boraca potkraj rata imala najmasovniji pokret otpora podnjevši relativno najveće žrtve, oko 64 000 poginulih. Usporedo s oružanom borbom, na zajedanjima ZAVNOH-a utrt je put državnosti Hrvatske kao federalne jedinice u sklopu bivše Jugoslavije. S državnom pravnom podlogom tada stečenom hrvatski je narod pola stoljeća poslije proglasio državnu neovisnost i obranio Hrvatsku u Domovinskom ratu. Bio je to završetak naše povijesne borbe za slobodu i neovisnost. Današnja svečanost podsjeća nas kako je jedna od dionica toga dugoga puta započela upravo ovdje. Poštujući povijesnu istinu treba stoga reći ustanak protiv okupacije i borba za slobodu, za socijalnu pravdu i nacionalnu ravnopravnost bili su izraz dubokih i trajnih povijesnih, slobodarskih i državotvornih opredjeljenja hrvatskoga naroda kao i svih hrvatskih domoljuba, bez obzira na vjeru i naciju. Toj istina danas odajemo dužno priznanje i poštovanje. Vjerujem, međutim, da smo poštujući povijesnu istinu zreli upravo na ovome mjestu priznati i što se događalo potkraj rata i nakon njega. Masovne likvidacije i progoni, konfiskacija imovine i druge prisilne mjere protiv proglašenih narodnih neprijatelja ne mogu ni sa čime opravdati niti se pozitivno vrednovati. Antifašizam želimo čuvati kao povijesnu vrijednost, komunizam ne, kao i niti jedan drugi totalitarni poredak. Govoreći dakle o vrijednostima antifašizma, potrebno je (l)učiti opravdanu borbu protiv okupacije i totalitarnih ideologija fašizma i nacizma te ustaških i četničkih zločina, od onoga što sav demokratskih svijet odbacuje kao negativno naslijeđe totalitarne komunističke ideologije. Stoga, iskazujući počast svim antifašističkim borcima palima za slobodu možemo, bez osjećaja umanjivanja njihovih zasluga, osuditi svaki zločin i iskazati poštovanje prema svakoj žrtvi. Zločin je zločin, ma tko ga i kada počinio i treba ga uvijek osuditi te za zločin nema niti može biti ikakvog opravdanja. Danas, kada ovaj datum slavimo kao suverena država i punopravna članica Europske unije, uključeni u sve važne međunarodne političke i gospodarske procese, naš društveni život više ne treba biti opterećen prošlošću. Želimo povijest prosuditi objektivno i trijezno jer jedino tako, slobodni od jednostranih fokusiranja s bilo koje strane, napokon se možemo složno posvetiti izgradnji budućnosti, a osnovni uvjet tome jesu sloboda i mir koji smo ostvarili zajedništvom u Domovinskom ratu i međusobno poštovanje. To zajedništvo tada stvoreno može i treba biti i sada i uvijek nadahnuće našem zajedništvu u samosvjesnoj posvećenosti i izgradnji stabilne i uspješne države, i svim dobrima bogatog društva. Svatko je za to odgovoran. Svatko tomu može i treba dati svoj doprinos, a povijest nam u tome treba biti smjerokaz i pouka. Hrvatski narod i svi građani Hrvatske moraju biti jedinstveni u želji za boljom i prosperitetnijom Hrvatskom. Onom Hrvatskom u kojoj nema nimalo mjesta nikakvoj mržnji, diskriminaciji, veličanju fašizma, totalitarizma i diktatura. Onom Hrvatskom u kojoj se jednako poštuje i hrvatski narod i sve nacionalne manjine, u kojoj se ne govori „mi“ ili „oni“, već se na istini, poštenju, domoljublju i zajedništvu gradi bolja Hrvatska. Svima vama još jednom srdačno čestitam Dan antifašističke borbe. Hvala vam.

…predsjedniče Republike Hrvatske, cijenjeni predsjedniče vlade Republike Hrvatske, cijenjena potpredsjednice hrvatskog sabora, cijenjeni visoki gosti i uzvanici, drugarice i drugovi čast mi je i zadovoljstvo što vas danas mogu pozdraviti na ovoj proslavi. Zahvaljujem vašoj nazočnosti, što na ovom časnom mjestu ustanka, borbe i ponosa, mjesto na kojem je malobrojna grupa hrabrih zapalila svjetlo slobode u mraku porobljene Europe. Danas pokušavamo spoznati dio osjećaja koji su ih preplavili tog dana kada su se, sklanjajući se pred progonom, okupili ovdje u šumi kod starog brijesta. Pokušavam spoznati koja su bila njihova saznanja, strahovi, da li su bili svjesni da kreću na put s kojeg se većina, ili čak svi neće vratiti svojim domovima, obiteljima i prijateljima. Jesu li vjerovali da će njihovim putem krenuti mnogi, putem koji će ih ipak na kraju dovesti do slobode. Taj put nije bio lagan jer već sljedeći dani su ukazivali na teškoće koje ih očekuju, ali malobrojni, slabo i nikako naoružani tražeći svjetlo slobode pokrenuli su mnoge, pokrenuli su i one koji nisu vjerovali i one koji su očekivali da im sloboda dođe sama od sebe kao neko civilizacijsko pravo. Pokrenuli su i one koji su mislili da su sloboda i demokracija tu uvijek i da zlo ne može upravljati čovjekom. Daljnji mjeseci i godine odveli su ih putem patnji, ali i slave. Oni svoju slavu nisu dobili nečim što im pripada već su je stekli u krvavom boju, stekli su je gazeći snjegove, prelazeći rijeke i spavajući pod vedrim nebom i vodeći borbu protiv, u ljudstvu i naoružanju višestruko jačeg neprijatelja. Sa ovog mjesta su krenuli širem Hrvatske promičući ideju bratstva i jedinstva, ideju vjerske i nacionalne tolerancije, nade za bolju sutrašnjicu, Odazvali su se pozivu jedine tada organizirane političke antifašističke stranke u tadašnjoj državi, komunističke partije predvođene Josipom Brozom Titom. Isprepleli su svoje ruke sa svim narodima, sa svim vjerama i ljudima koji su osjećali strahotu pritiska fašizma i nacizma, ali i onog najbolnijeg – da se u našem narodu razvila ljudska i civilizacijska sramota koja se nazvala ustaštvo, taj sramni kvislinški pokret u ovom djelu Europe. Neki kada govore o prvom sisačkom partizanskom odredu prebrojavaju ih po nacionalnosti. Ono što znam, što svakako znam o ovom danu prije 73 godine nisu njihovi strahovi i boli, nade i želje. Ono što svakako znam da se nisu dijelili po nacionalnosti i vjeri , da im nije bilo važno ime, vjera i nacija sudruga koji je uz njih, važna im je bila samo ideja otpora fašizmu i nacizmu. Krv koja se prolila za slobodu nije bila ni hrvatska, ni srpska, ni katolička, ni pravoslavna, bila je ljudski crvena. Poštovani prijatelji, govoreći o prošlosti ne mogu da se ne osvrnem na sadašnjost jer spoznajući prošlost razumijemo sadašnjost i predviđamo budućnost. Govorim pred vama kao predsjednik saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, organizacije koja nastoji sačuvati uspomene na plemenitu, tešku i krvavu žrtvu ljudi koji našu državu sa stranog puta ustaštva i kolaboracije odveli na stranu zemalja antifašističke koalicije, na stranu pobjede i čovječnosti. Govorim pred vama, najvišim državnim dužnosnicima države u kojoj grupe i pojedinci čak ni u građanskom odgoju u školama ne uče antifašizam kao civilizacijsku vrijednost, države u kojoj se prava manjina žele smanjiti, države u kojoj se kriminalno odnosimo prema spomeničkoj i kulturnoj baštini vezanoj uz antifašizam, državi u kojoj su knjižnice ispražnjene od antifašističkih sadržaja, bili oni literalni ili služba povijesti, države u kojoj visoki crkveni dostojanstvenici cjelivaju ruku i predvode mise za ratne zločince, a ne za žrtve njihovih zločina. I na kraju, poručujem u ime onih koji su na današnji dan krenuli u otpor i ustanak da ćemo i dalje slaviti junaštvo Brezovice i klanjati se žrtvi Jasenovca te baš kao i oni malobrojni od prije 73 godine nastojati pružiti vjeru u bolje sutra, u budućnost tolerancije, uvažavanja i povijesne istine. Drugarice i drugovi, čestitam vam dan antifašističke borbe.

…narodno oslobodilačkog pokreta poštivani antifašisti dozvolite mi da u ime rodnog mjesta hrvatskog antifašističkog pokreta i u ime grada Siska, i u vaše ime pozdravim naše drage i uvažene gosta Ivu Josipovića predsjednika republike hrvatske, Zorana Milanovića, predsjednika vlade republike hrvatske, Dragicu Zgrebec potpredsjednicu hrvatskog sabora, njegovu ekscelenciju Macieja Szymanskog veleposlanika republike poljske, i Franju Gamulina, predsjednika saveza antifašističkih boraca i antifašista republike hrvatske i Zdenka Vahoveca, zamjenika županice Sisačko-moslovačke županije,pozdravljam i sve uzvanike koji su na centralnu proslavu državnog praznika dana antifašizma stigli u Sisak u našu memorijalnu šumu spomen park Brezovica u kojoj zajedno svakog 22. lipnja obilježavamo osnivanje prvog sisačkog partizanskog odreda. Svake godine okupimo se ovdje s osjećajem ponosa kojim nas ispunjava sjećanje na hrabrosti i požrtvovnost male, ali i iznimne grupe ljudi koji su nedugo nakon okupacije svoje zemlje odabrali put odricanja i nesigurnosti jer im je alternativa bila nezamisliva – pokoravanje fašističkoj, nenarodnoj, nametnutoj vlasti koja je ubijala njegove sugrađane samo zbog razlike u narodnosti i vjeri. Ove godine međutim, osim neizmjernog ponosa ne možemo izbjeći da naš susret, da naše okupljanje ne prati osjećaj srama. Sram koji osjećam posljedica je izostanka još jednog simbola, još jednog spomenika uz ovaj grandiozan simbol Brezovice iza mojih leđa, koji je djelo Siščanina Želimira Janeša, koji nas je ovdje u spomen šumi dočekivao svakog 22. lipnja kada dolazimo u Brezovicu jer se prigodno sjećamo onih kojima dugujemo toliko puno. Nema spomenika Ustanak, poznatog hrvatskog kipara Frana Kršinića. Nema ga i više nikada ga neće biti jer je nepovratno uništen. Njegovom uništenju međutim nije kumovala pohlepa ljudi koji očigledno nisu znali što čine, njegovom nestanku je kumovalo nešto puno ozbiljnije, nešto što u meni izaziva taj sram o kojem govorim. Taj spomenik, taj simbol našeg spomena na žrtve antifašističke borbe bezumnom odlukom nekih nedobronamjernih ljudi maknut je iz centra grada Siska još devedesetih godina, pospremljen ovdje u šumu u koju premalo ljudi prerijetko dolazi da bude daleko od očiju i daleko od srca. Ono što taj spomenik znači očigledno je smetalo nekim ljudima koji nisu željeli svaki dan gledati ga i svakoga dana misliti na ono što on predstavlja – borbu ljudi za bolje i pravednije društvo, društvo u kojem se ljudi ne dijele na naciju i vjeru, već na one koji žele dobro svojem gradu, svojoj zemlji, i one koji to ne žele. Ljudi koji su ga nedavno ukrali i razrezali shvatili su tu poruku njegovog micanja upravo onako kako je i zamišljena; shvatili su da nikome više nije stalo do njega, shvatili su kao da imaju dozvolu napraviti s njim što ih je volja jer da je nekome nešto značio ne bi maknut u šumu. Zbog tih ljudi i onih koji su ga uklonili iz centra Siska, ja danas uz ponos na slavnu bornu naših predaka osjećam i sram. Osjećam da nisam napravila (pljesak), osjećam da nisam napravila dovoljno da spomenik Ustanak i sve što on predstavlja zaštitim od zaborava i nezainteresiranosti. Poruka koju nam je taj spomenik pričao svojim postojanjem ne smije nikad biti zaboravljena. Jednom su u Sisku živjeli ljudi koji su sve što su imali, a pod sve mislim naravno na svoj život, stavili na raspolaganje nečemu što je bilo veće od njih. Stavili su svoje mlade živote na oltar ideji da čovjek čovjeku nema pravo određivat smije li ili ne biti različit i živjeti različito. Više od polovice mladića i djevojaka koji su se ovdje našli prije 73 godine…

Predsjedniče Republike Hrvatske, poštovani predsjedniče hrvatske vlade, poštovana potpredsjednice hrvatskog sabora i visoki uzvanici a vidim svi ste visok uzvanici (pljesak), dozvolite mi da odajući čast počast partizanima koji su ovdje stvorili prvi partizanski odred reći ću malo nekoliko riječi o tome da nisu oni bili osamljeni, da imali su saveznike iako u dalekoj zemlji, ali ipak borili smo se za isto. Bilo je u poljskoj povijesti period kada je, kada Poljska je nestala sa karte svijeta 123 godine, ipak nije to značilo da su nestali poljski patrioti koji su svojim političkim i vojnim djelovanjem težili ka postizanju neovisnosti. I vratili smo našu državu natrag. Poljska se vratila na kartu svijeta 1918. godine, ipak ne zadugo. 1. rujna 1939 godine totalitarna nacistička Njemačka započela je drugi svjetski rat udarajući upravo na Poljsku. Poljaci za vrijeme mračnog razdoblja rata nisu gubili nadu da će okupator biti poražen i da ćemo živjeti u svojoj slobodnoj državi. Vjerovali su da će se to brzo dogoditi, da će nam već na proljeće 40. godine doći pomoć saveznici, Francuska i Velika Britanija koje su odmah nakon napada na Poljsku objavile Njemačkoj rat. Nismo čekali njihovu pomoć pasivno. Slično kao Hrvati u lipnju 41. ovdje u Brezovici krenuli smo u listopadu 1939.godine partizanski rat odmah nakon kapitulacije regularnog odreda poljske vojske, naši su vojnici započeli djelovati partizanski. Neovisno o njihovoj podzemnom borbi, o njihovoj podzemnoj borbi u to vrijeme je na terenu Poljske nastajalo više od 200 podzemnih vojnih i civilnih organizacija koje su stvorile vlastite bojne formacije. Istaknuo se Savez oružane borbe koji su podzemna vojska, vojska koje pripadala poljskoj vladi u izbjeglištvu u Londonu. Osnovana je u studenom 39., a 42. godine preobrazila se u Zemaljsku armiju, da bi kasnije prikupila 380 000 vojnika, partizana. Politički pokreti i političke stranke su isto stvarale partizanske odrede. Druge po veličini oružane snage poljskog podzemlja su bili seljački bataljuni koji su stvorili članovi Pučke stranke- 170 000 partizana. Imali smo također narodne partizanske odrede, naoružane snage više od 70 000, ljevičarskih komunističkih partizana koji su udružili svoje snage u okviru narodne armije i bilo ih je više od 30 000 osoba. Na brojnim mjestima na svijetu ljudi su iskusili prokletstva totalitarizma. Zajednička za Poljsku i Hrvatsku je grozota fašizma. Poljska je upoznala fašizam u obliku koji su kreirali njemački nacisti. O tome što je bio svjedoče brojke koje su teške za zamisliti. Čak ako uzmemo u obzir najniže procjene demografa, život je izgubilo 6 milijuna 28 tisuća državljana Poljske. Na svaku tisuću građana u Poljskoj je poginulo 220 osoba. Za usporedbu, na primjer u Francuskoj 15, u Nizozemskoj 22. Fašisti su na planirani način željeli uništiti Poljake i ostale narode koje su živjeli u Poljskoj. Zbog ekstremnih nacističkih djelovanja usmjerenim prema obrazovanim slojevima društva Poljska je izgubila 39% liječnika, 33% učitelja škola nižih razina, 30% znanstvenika, predavača visokog školstva, po mom broju (prilično nejasno) 700 profesora, 28% svećenika, 26% radnika. Strašno uništena Poljska je ipak dočekala dan oslobođenja. Drugi svjetski rat se približavao kraju, a njemački fašistički okupatori pobijeđeni. Ipak se brzo ispostavilo da oslobođenje od njemačke okupacije nije označavalo slobodu. Naši saveznici iz Sovjetskog saveza odlučili su dovesti u Poljsku svoj red i odlučili su nametnuti svoj totalitarni sustav, ovog puta komunistički. Na stranu slobodu i neovisnost smo morali pričekati, ponovo u podzemnoj borbi, ovog puta političkoj, još 44 godine. Ove godine Poljske obilježava 25. obljetnicu demokratskih izbora koji su promijenili tijek povijesti i uzrokovali da smo se konačno oslobodili od tmurnog vremena totalitarizma. Danas je Poljska slobodna, a Poljaci iz vlastitog iskustva znaju da je riječ sloboda suprotnost riječi totalitarizam. Na jednoj od prvih tablica nakon što se uđe u „tvornicu smrti“, ozloglašen bivši njemački nacistički koncentracijski logor, Auschwitz Birkenau nalazi se izreka Georgea Santayane – oni koji ne pamte prošlost, osuđeni su da je ponavljaju. Sjećajmo se i pamtimo. Hvala.

…borbe, ovdje u Sisku kao i svake godine, i kada je kiša i kada je sunce da se sjetimo, da ne zaboravimo što se događalo prije 73 godine, ali ne samo ovdje u Sisku. Što je to što je jedan narod natjeralo da iz, neću reći komfora doma, ali iz jednog relativnog mira i stabilnosti u kojem je živio prepozna zlo i zlu se suprotstavi. Prije 73 godine ovdje se okupilo osamdesetak mladih ljudi. Mnogi od njih nisu se vratili, poginuli su, ubijeni su, nestali su. U isto vrijeme u drugim dijelovima hrvatske, u Dalmaciji, samo nekoliko tjedana nakon ovog slavnog, časnog događaja, također su se okupili mladi ljudi ne znajući jedni za druge. Nije bilo ni komunikacija ni interneta, nije bilo onoga što nas danas kao ljude u zajednici povezuje. Bilo je naprosto jedno zajedništvo, otpor, prkos i suprotstavljanje nečemu što se osjetilo da ne valja, da je naprosto loše. To loše ne smijemo rehabilitirati i moramo se uvijek držati na distanci od tog zla. To je prepoznao, to su prepoznali i oni koji su stvarali ovu novu Hrvatsku državu i pisali hrvatski ustav u kojem nema takozvane nezavisne države. To nije slučajno, to je nešto što se dogodilo, to je nešto u čemu je sudjelovao taj jedan broj Hrvata, ali to je nešto prema čemu uvijek treba držati distancu i reći s tim nemamo veze. S tim nas ne povezujte, to je greška koja se dogodila, to nije potrebno, to ne valja i upravo s tim osjećajem moji Hrvati su krenuli u borbe. Taj pokret je bio i patriotski, i slobodarski, i nacionalni, naročito u Dalmaciji. On je prije svega bio ljudski, bio je ljudski zato što se osjećalo od samog početka da nešto ne valja. Što nije valjalo? 22.lipnja, na dan kada su se ovdje okupili mladići u šumi Brezovici, Njemačka je napala Sovjetski savez. Da, prije toga rat je trajao već skoro dvije godine, i da, bilo je oblika otpora, uglavnom sporadičnog i neorganiziranog, ali Njemačka vojna sila je gazila Europu bez premca, bez ikoga dovoljnog jakog da se suprotstavi. Tog 22.lipnja bilo je i progona, bilo je i zlostavljanja, bilo je internacija,bilo je svega zla i na okupiranim područjima Poljske, ali ono što se počelo događati ovdje u Hrvatskoj s prvim dana osnutka Nezavisne države Hrvatske do tada porobljena Europa nije vidjela. Tu su bila masovna ubojstva, naglašavam masovna ubojstva i likvidacije ljudi koji su se drugačije križali, imali drukčiju vjeru i nacionalnost. Toga u Europi, do napada na Sovjetski savez u tim razmjerima nije bilo. Kako su na to reagirali naši narodi? Srbi koji su bili najproganjaniji morali su reagirati istog trena. Hrvati, mogli su čekati, mogli su kalkulirati, što je također ljudski, što ne treba osuditi. Navodno imali su svoju državu, međutim mnogi među njima, mnogi naši preci su odlučili da je to loše i da se tome treba suprotstaviti. Kad sam spominjao Dalmaciju, jedan ogroman patriotski pokret, ne komunistički, ne ideologizirani nego naprosto ljudski, pokret svijesti, prkosa, otpora prodaji fašističkoj Italiji doveo je do toga da se u ovim danima, istim danima ljeta 41.godine, okupe mnogi mladi ljudi. Splitski, prvi splitski partizanski odred, kojem ovdje također treba odati posebnu čast, koji se ne slavi centralno i koji se ne obilježava kao nacionalni praznik također je dao velik doprinos, simbol svijesti i otpora naroda Dalmacije, dalmatinskih Hrvata. Ti momci koji su otišli od svoj kuća: radnici, škverani, neki težaci, studenti, iz siromašnih i manje siromašnih obitelji, svi su ubijeni. Ubili su ih Hrvati u dalmatinskoj zagori. To je bio krik koji je dalmatinske Hrvate također organizirao i potjerao na otpor. Mnogi bi možda ostali kod kuće i čekali da rat završi ako bi im to itko dopustio. To su stvari koje moramo cijelo vrijeme osvješćivati i o njima učiti svoju djecu, ali učiti ih tako da nam se u svojim razmišljanjima i suprotstave ako treba. Ne ih indoktrinirati. Zato još jednom naglašavam značenje odgoja, ne indoktrinacije jer indoktrinacija je svojstvena totalitarnim društvima, onima koji nacrtaju neku stvar i traže od svih da ih napamet ponavljaju. To je lakši put, najlakši za čovjeka i zatvara oči pred istinom. Lakši zato što naprosto ne zahtijeva toliki angažman i toliko razmišljanje, trud, emocionalni napor koliko rad (ili rat) zahtijeva slobodno mišljenje. To je teško, to je zahtjevniji put. To je put na kojem se može zalutati. Hrvatski put je u ovim godinama i stoljećima bio teži put. Ništa nam nije dato, sve smo morali izboriti i to po cijeni za koju smo nekad mislili da je previsoka. I sada konačno, nakon toliko godina, kao i Poljska, koja je bila komadana, raskomadana, spajana pa opet napadana, Hrvatska je tu, sama sa sobom i sama pred sobom. Sve što nam treba je 50 godina, ako je moguće i puno više od 50 godina , mira, stabilnosti, predvidivosti, da se više nikad ni pod kakvim okolnostima mladići i djevojke ne moraju okupljati u šumi kao što je Brezovica ili u nekoj drugoj šumi i u nekoj drugoj dolini. Nikada više. Po prvi puta u našoj povijesti mi imamo sve faktore, sve instrumente svog uspjeha u svojim rukama. Više nema izgovora. Imamo nacionalnu državu i to je naš najsnažniji instrument. Čak i u onoj tamnici naroda, kako je rekao jedan od mojih prethodnika u Kraljevini Jugoslaviji, možda je bila tamnica, ali smo ostali zajedno. Iz toga se rodila hrvatska država. Danas izgovora više nema i to je moja centralna poruka ovdje. Poruka ne prkosa i ponosa, nego samopoštovanja i samosvijesti Hrvata, a Hrvati i hrvatski građani su svi oni koji ovdje žive, imaju svi jednaka prava i za to se borimo svaki dan. I ne pitamo politiku koliko košta jer je to ljudski kapital, to je kultura ljudskog srca, da onome tko je, ako ne slabiji onda malobrojniji, a onda i defanzivniji, pomogneš ne na svoju štetu jer to nikada u krajnjoj liniji nije na svoju štetu nego za dobro. Želim vam sve najbolje za ovaj blagdan. Čvrsto vjerujem da se vidimo i sljedeće godine, a u međuvremenu, pozivam vas da izaberemo teži put, ne uzaludan put, nego teži put koji stvara kompletnog čovjeka koji odgaja djecu, koji ih traži da misle, da se nasilju misli suprotstavljaju i da budu slobodni u tome. To je za mene bit slobode. Živjeli!

Drugarice i drugovi partizani, antifašisti visoki dužnosnici i prijatelji gospođe i gospodo današnji je dan jedan od najvažnijih dana u hrvatskoj povijesti, današnji datum je jedan od najvažnijih dana u hrvatskoj povijesti to je datum kada su se antifašisti naši očevi i djedovi,pobunili protiv zla i nepravde ovdje na ovom mjestu i zato ovdje na ovom mjestu vama i svim građankama i građanima Republike Hrvatske čestitam Dan antifašističke borbe. Ustati protiv zla bila je hrabra i dalekosežna odluka, trebalo je imati hrabrosti i vizije, vjere da se u tom ljetnom danu 41.godine ustane protiv jedne od tada najvećih najsnažnijih armija na svijetu vojske koja je tada postizala samo uspjehe. No vođeni visokim idealima, načelima, ciljevima, ljubavi prema domovini naši su partizani bili ti koji su ovdje na ovom mjestu ustali i rekli ne, antifašizam je jači fašizam neće proći i ta četverogodišnja bitka koju su vodili, koja je bila teška, puna stradanja, krvi, na kraju je završila pobjedom dobra nad zlom. Naša generacij, današnja Hrvatska, na tome im treba biti vječito zahvalan. Nikada ne smijemo zaboraviti njihovo djelo, ne smijemo dopustiti da se tekovine antifašizma, rezultati Narodno oslobodilačke borbe zaborave. To nikada ne smijemo dopustiti. Borba protiv stranog okupatora, borba protiv kvislinga, borba protiv ugnjetavanja. To su vrijednosti, to su ideali, to su ciljevi protiv kojih je ustala i današnja generacija za slobodu naše Hrvatske. Moram reći, međutim, da postoji druga važna načela, druge važne tekovine koje nam je donijela antifašistička borba. Prvo, stvorili smo republiku umjesto monarhije. Stvorili smo federativno uređenje nekadašnje države koja je imala svoje mjesto u ustavnome, političkom uređenju i koja je omogućila poslije da Hrvatska pravno i faktičko bude proglašena samostalnom i neovisnom državom. Da nije bilo pobjede antifašizma naša bi budućnost, a potom i samostalnost bila daleko neizvjesnija i teža. To nikada ne smijemo zaboraviti. Nažalost, bilo je i naših sunarodnjaka koji su povjerovali okupatoru. Povjerovali su da se san o Hrvatskoj državi može postići uz pomoć okupatora. Oni to nisu radili u korist slobode, a time, ni u korist Hrvatske. Služili su okupatoru, činili su zlodjela protiv ljudi samo zato jer su bili druge vjere, jer su bili druge nacije ili zato jer su bili antifašisti, jer su se borili protiv okupatora. Mržnja i strah bila su njihova poruka. Nije zato čudo da su se našli na poraženoj stran,i na strani protiv koje je ustao čitav slobodoljubiv svijet. Tu istinu nikada ne smijemo zaboraviti. Ljudi koji se ne dijele prema naciji i vjeri, zajedno Hrvati, Srbi, Bošnjaci, ostali u tim su danima pružili jedni drugima ruku i porazili su zlo. Oni nisu vjerovali u ideologiju fašizma i nacizma i na tome im hvala. Oni su odlučili, oni su odlučili ostvariti hrvatsko državno pravo na drugi način – u zajedništvu, u idealima koje smo i danas ovdje afirmirali kada je riječ o slobodi, demokraciji, ljudskim pravima. Ustati tada, biti dio Narodno oslobodilačke borba pod vodstvom Josipa Broza Tita, bilo je časno. To što je upravo jedan Hrvat stajao na čelu partizanskog pokreta najbolji je odgovor onima koji danas iz raznih razloga izjednačavaju hrvatstvo s ustaštvom. Hrvatstvo nije jednako ustaštvu. Hrvatstvo je protiv ustaša. To je jednostavna i jasna istina i nju nikada ne smijemo zaboraviti. Partizani su bili jedina snaga koja se tada oduprla okupatoru, ali i ustaštvu i četništvu. I zato ima povijesne zasluge. Obnova ekstremizma, obnova zla koji smo vidjeli 90-ih godina i koja je rezultirala agresijom, napadom, ratom više nikada ne smije biti opet tu među nama. Politika suradnje nasuprot politici sukoba i ratova je ona politika koju vodi naša hrvatska država. Gospođe i gospodo, bilo je ovdje riječi o tome kako se ruše spomenici. Bilo je riječi o tome kako zaboravljamo naše heroje Drugog svjetskog rata. Bilo je riječi o tome da se krivotvori povijest. Ali evo mi smo tu, mi smo dokaz da se ta povijest neće krivotvoriti i da se neće zaboraviti. Ali, zaista upitajmo se da li činimo dovoljno. Podsjetit ću vas, mnogi ste bili u uredu predsjednika, prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman u svoj je ured stavio bistu predsjednika Tita. Ona i danas tamo stoji i bila je tamo za vrijeme predsjednika Mesića, bit će do kraja mog mandata. A siguran sam, siguran sam da će biti i uredu, tko god da to bude, budućeg predsjednika Republike Hrvatske. Tako je. Ali, dame i gospodo, drugarice, drugovi, ovdje vidim ljude koji su na važnim dužnostima. Vidim ljude koji svakodnevno ili donose odluke ili su ih mogli donositi. Vidim ljude iz različitih stranaka, to mi je posebno drago. Ovo nije stranački skup. Ovo je narodni skup i zato ovdje vidim, zaista, i iz lijevog i desnog, centra, iz ljevice, predstavnike stranka pa pitam sve nas, pitam njih, pitam sebe da li kada odemo s ovog skupa možemo zaboraviti gdje smo bili, o čemu smo govorili. Da li zaista možemo otići sutra u svojim stranačkim prostorijama zagovarati nešto drugo od onoga što smo ovdje čuli i o čemu ovdje govorimo. Tko je taj koji sprječava naše gradonačelnike da vrate spomenike Drugog svjetskog rat u svoje gradove. Koja je to sila koja ne da se malo bolje financiraju udruge antifašista. Koja je to sila koja ne dozvoljava da se u udžbenicima govori o istini u Drugom svjetskom ratu. Nema nikakve velike sile, postoje naravno naši sugrađani koje misle drukčije i to je dio demokracije, ali nisu oni krivi zato što toga nema, zato što su nevraćeni(?) spomenici, što udžbenici možda nisu onakvi kakvi bi trebali biti, što nedostaje neki put sredstava za afirmaciju antifašizma. Krivi smo mi ovdje. I zato, poštovana dame i gospodo, drugarice i drugovi, visoki dužnosnici, gradonačelnici, gradonačelnice, sutra je radni dan, sutra je ponedjeljak. Vratimo se u svoje urede i radimo ono o čemu ovdje danas govorimo. I nikada nemojmo zaboraviti istinu. Nemojmo zaboraviti istinu o onima, na neki način, precima koji su časno, kada je to trebalo, kao što su učinili njihovi sinovi i unuci 90-ih, ustali protiv zla, ustali su za slobodu, ustali su za demokraciju, ustali su za slobodnu Hrvatsku. Sretan vam Dan antifašističke borbe.