JAZOVKA TRANSKRIPT

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga Amen. Mir vama. Draga braćo svećenici, dragi župniče, drage časne, poštivani predstavnici islamske vjerske zajednice, poštovani predstavnici državnih vlasti, izaslanice predsjednice, ministre, predstavnici lokalnih vlasti domaćih, predstavnici svih udruga koji ste danas ovdje na ovom mjestu okupljeni, draga braćo i sestre. Sve vas od srca pozdravljam na ovome mjestu koje je mjesto tuge i žalosti, ali je mjesto povijesnoga sjećanja, mjesto na kojem se sjećamo svih onih koji su stradali, koji su poginuli, na pravdi Boga što kaže narod, koji su stradali, pobijeni, bačeni, sakriveni. Očito sakriveni iz vrlo jednostavnog razloga – htjelo se sakriti zločin. Htjelo se sakriti ono što je učinjeno zlo. Mi kao kršćani, kao vjernici, sve žrtve, svaku patnju i svako trpljenje tih nevinih ljudi stavljamo na oltar pred Gospodina. Molimo ga da blagoslovi svako trpljenje nevino, da blagoslovi svakog čovjeka ubijenog, kojemu je nasilno oduzet život iz razloga koji su uglavnom ideološki. Ali kao kršćani, kao vjernici, mi dok slavimo euharistiju i ovu žrtvu, mi u isto vrijeme molimo Gospodina za oproštenje svojih slabosti, propusta, grijeha, nedosljednosti i imamo snage kao kršćani, kao vjernici moliti Gospodina i za one koji su ubijali, klali, koji su odlučivali o ubojstvima jednako tako krivi, jednako tako nose na duši i na savjesti zlo koje je učinjeno. Mi molimo Gospodina osobito u ovoj godini milosrđa da nama svima iskaže milosrđe osobito onima čije zlo je veliko i čiji je grijeh velik. Zato dok stojimo okupljeni oko oltara upiremo pogled u Krista Gospodina, Spasitelja našega jedinoga. Spasitelja koji visi na križu ne kao znak slabosti i kao znak pobjede zla nego visi na križu kao znak pobjede nad smrću i nad grijehom jer križ nije zadnja riječ nego je zadnja riječ pobjeda života nad smrću, uskrsnuće Njegovo, koje upiremo pogled s vjerom da ćemo svi, i oni naši dragi pokojni koje se danas ovdje spominjemo, a i mi koji hodimo ovom zemljom danas, hodeći nad jamama i nad grobištima naših dragih pokojnih, u uskrsnuću naći smisao života svojega i naći se zajedno s njima jer u Bogu sve živi i u Bogu sve umire. Nismo, braćo i sestre, na ovoj zemlji ničiji, nismo na ovoj zemlji prepušteni sami sebi, nismo na ovoj zemlji oni koji su bez nade. Uskrsnuće je naša nada jer je pobjeda života. Skrušimo se zato pred Gospodinom i molimo ga oproštenje svojih slabosti i grijeha. Draga braćo svećenici, dragi predstavnici političkoga života naše drage hrvatske domovine, dragi predstavnici udruga i društava svih koji ste ovdje, draga braćo i sestre. Slušali smo Božju riječ koja nam doziva u svijest, u pamet uopće razlog zašto se mi ovdje okupljamo. Jer kad ne bi bilo nade u uskrsnuće i kad ne bi bilo nade u vječni život što bismo mi radili ovdje? Mi bismo ovdje mogli jedino okupiti se, žalostiti se i u srcima gušiti mržnju prema onima koji su zla činili. Ali mi nismo zato ovdje. Mi smo ovdje prije svega da svoju molitvu i svoju muku predamo Bogu našemu po životu, po smrti i po uskrsnuću Krista Gospodina koji nam vrlo jasno govori: „Ja sam put, istina i život.“ Ocu nebeskom, Bogu vječnom i svemogućem može se doći jedino po meni. Jer on je bogočovjek koji među nama svjedoči božju ljubav i milosrđe. On je onaj u čijemu životu mi vidimo sve živote od postanka svijeta do ponovnog Kristova dolaska, do sudnjega dana. On je onaj u čijemu životu i uskrsnuću mi promatramo i živote naših pokojnika, osobito ovih koji su pobijeni, stradali, mučeni, koje je mržnja bacila u jamu ovu na Jazovki ili u jame širom naše drage domovine, ma i širom svijeta. Jer mržnja i smrt drugo ne zna nego ubijati. Mržnja i smrt ne zna ništa drugo nego uništavati, rušiti, paliti, a život braćo i sestre, život koji gradimo mi s Bogom i u Bogu, taj život ima snage graditi, planirati za budućnost, taj život ima snage okrenuti se u prošlost, vidjeti što se dogodilo, moliti i oprostiti, taj život ima snage pokazati da je život jači od smrti i da je smrt slaba, preslaba da bi mogla nadvladati ono što je Bog nama darovao po sinu svome u snazi i milosti duha svetoga pokazujući nam put u život, jer kada Isus za sebe kaže: „Ja sam put“, nije to put u smrt nego put u život, zato on jest i istina i život. I oni kojih su pobijeni, ali i onih koji su ubijali jer oni su bježali pred sobom i pred svojom savješću i zato su bacali ljude u jamu inače bi ih bili pokopali javno. Bježali su pred sobom, pred svojom savješću, bježali su pred budućnošću, bježali su pred onim što zapravo se ne može izbjeći, a to je danas evo ovdje mi stojimo na tom grobištu kao i na grobištima diljem hrvatske drage domovine prikazujući Bogu molitvu i žrtvu euharistijsku, ne krvnu. Žrtvu za njih, ali i žrtvu s njima jer i oni su pobijeni zato jer se nekome nisu dopali, jer su bili oni koji život svoj vide s Bogom, koji život svoj vide u svojoj domovini, u hrvatskoj domovini. One koje su smatrali ili su ih neprijatelji smatrali da su oni slabi ili da će biti prijetnja. Dakle njih je pobio, njih je pobila mržnja i strah jer onaj koji ubija, on se boji. On se boji onoga kojega ubija, zato ga ubija. Koliko god se činilo da je on nadmoćan, da je on silan, da je on veli, on je zapravo malen i zapravo gmizav, puza po zemlji, puza kao zmija jer nema snage uzdići se do razine ljudskoga, a o kršćanskom uopće da ne govorimo ili o vjerničkom osjećaju bilo koje vjere, da uopće ne govorimo. Zato braćo i sestre kad mi ovdje stojimo i molimo, mi molimo za duše naših dragih pokojnika, molimo za njihove živote, mi molimo za ono neostvareno u njihovom životu. Koliko je tu bilo ljudi i starijih i mlađih, koliko je tu bilo duhovnih zvanja, koliko je tu bilo budućnosti koja je mogla dati novi život, novi zamah hrvatskoj domovini, nije joj se dopustilo. I zato mi danas Bogu prikazujemo ovu žrtvu moleći za njih iz duše, iz srca, slobodni, slobodni od svakoga zla, slobodni od svake mržnje, slobodni od svega onoga što čovjeka pritišće u zemlju, što ga gura u blato. Nego mi kao kršćani kao vjernici dižemo svoj pogled, dižemo svoj pogled Bogu koji nas nosi i daje nam snagu prevladati zlo i smrt. Danas se slavi dan antifašizma. Kad mi razmišljamo o antifašizmu ovdje na ovom mjestu onda se pitamo tko je pobio ove ljude ovdje? Je li ih pobio fašizam ili antifašizam? U Hrvatskoj nažalost antifašizam. Ali taj antifašizam je jednako komunizam tako da antifašizam moramo staviti pod navodnike jer to nije to. Antifašizam po sebi bi trebao biti nešto što je protivno svakom totalitarizmu, što je protivno onome što ne poštuje čovjeka i što čovjeka smatra predmetom i može ga zgaziti, a ono što mi tražimo kao kršćani i kao vjernici je poštivanje svakoga čovjeka, poštivanje njegovog dostojanstva. Jesu li ti ljudi bili krivi? Slušali smo nedugo, ne tako davno na televiziji od ministrice vanjskih poslova da su oni koji su na Bleiburgu stradali, a to je simbol za sva stradanja u Hrvatskoj, da su oni bili krivi, ali im krivica nije dokazana. Braćo i sestre, nitko na to nije reagirao javno, ali to je zapravo strašna istina naše stvarnosti. Da se može izreći nešto takovoga, nešto tako gruboga, brutalnoga, nešto tako nečovječnoga, neljudskoga, a onda to neljudsko proizvodi i dalje svoje rezultate, svoje plodove. To znači da su oni bili krivi jer su bili Hrvati i sve što je hrvatsko je krivo. Braćo i sestre ne smijemo se dopustiti mi kao vjernici, kao kršćani, kao ljudi. Ne smijemo dopustiti da takva logika prevlada u društvu. Jer što se događa? Nama se nameće krivica, nama se nameće krivica jer se osuđuju jedni simboli, a drugi se prešutno dižu i uzdižu. Dakle na taj način se zapravo ponovno stvaraju podjele, produbljuju se podjele u društvu svjesno ili nesvjesno. Tko tome služi, sve ono što se može upotrijebiti, osobito mediji nažalost, ali mi braćo i sestre ne smijemo dopustiti da ta logika podjele i ta logika netrpeljivosti i mržnje uđe u naša srca. Jučer sam gledao na televiziji i slušam čovjeka iz politike koji govori kako je ovdje u Hrvatskoj sada na vlasti revizionizam povijesti. A ja vas sada pitam, zdravoj svijesti i pameti svakoga od nas, ako je Hrvatska povijest građena do sada i rađena na krivim činjenicama, na lažima, na nedostupnim podatcima, na skrivanjima, je li tu povijest treba revidirati? Jel’ treba reći da je Jazovka grobište gdje su pogubljeni i bačeni mnogi nevini, ne krivi. Jel’ treba reći da su ovdje okolo još pitaj Boga, župnik mi kaže: „Ne zna se točno“, gdje su još jame zazidane na kojima je naraslo drveća, gdje su jame širom hrvatske domovine, gdje su pokapani ljudi, pa jel’ to treba reći, jel’ to istina? Jel’ je to fašizam? Jel’ je istina fašizam? Ne, istina je put jedini kojim čovjek može doći do sebe. I ti ljudi koji su ubijali, ali i njihova djeca i njihovi sinovi i unuci jednako tako moraju doći do istine, ne može ih osloboditi nikakva laž. Ali oni i dalje nam nameću i sebe nameću kao prave, kao moderne, kao one koji nas vode u budućnost, u koju budućnost? Zato braćo i sestre mi smo odgovorni, nemojmo nikad prebacivati odgovornost na nekoga drugoga, nisu drugi odgovorni nego mi. Mi smo odgovorni za svoje živote, mi smo odgovorni za svoje obitelji, mi smo odgovorni za svoj hrvatski narod, mi smo dogovorni za svoju hrvatsku domovinu, mi smo odgovorni za svakoga čovjeka koji u njoj živi. Tu odgovornost, kako ćemo vršiti? Mana svim razinama, od one osobne do svih onih razina na kojima jesmo, radimo, stvaramo, učimo, poučavamo, vodimo, pokazujemo primjerom. Idemo na izbore, dajemo glas. Odgovornost svakoga građanina Republike Hrvatske je doći i reći na izborima što misli o svojoj domovini, o svojoj državi, o svojoj vlasti. Laž je braćo i sestre, laž: „Nemamo za koga“. Kako nemamo za koga? Imamo ljude, imamo tamo, ne znam, kandidata more. Borimo se zato da imamo pravednu domovinu. Borimo se zato da imamo istinitu domovinu. Nije to borba ni protiv koga nego je borba za istinu. Braćo i sestre, ako istina prevlada, ako pravednost prevlada onda će ono što je zlo otpasti samo po sebi, nema mjesta. Ali ako mi puštamo… ja znam reći često da mi u Hrvatskoj zapravo još uvijek smo u komunizmu. Jer kad razgovaramo s ljudima, ja razgovaram s vama dakle, tu koji ste jel’. Dođu izbori: „Ma i ovako i onako će to netko drugi odlučiti, što ćemo ići na izbore.“ Dakle, što to znači? Koji su to oni drugi? Partija. Tako je bilo pedeset godina. Kad je bilo samo jedan kandidat i mogao si dati glas za jednoga. Ali braćo i sestre mi danas živimo u drugačijem svijetu kojega mi moramo izgraditi, mi moramo u svojim glavama stvari staviti na svoje mjesto jer ako ne stavimo na mjesto u glavama neće se spustiti u naša srca. Jer ako pustimo da i dalje ljudi vode koji ne vole svoju domovinu, koji ne vole narod iz kojega su potekli, kol’ko je to njihov narod ja to ne znam, ali koji ne vole hrvatsku domovinu kako nam može biti bolje. Jer svi oni ekscesi koji se događaju čak i na sportskim terenima pokazuju samo da ima ljudi koji ne vole svoju domovinu, odnosno ne vole Hrvatsku. Jel’ to njihova domovina ne znam, ali ja svojoj domovini braćo i sestre ne bih nikad učinio nešto što joj može nauditi i što je zlo. Jesu li ovi ljudi koji ovdje, za koje se molimo danas, jesu li za svoju domovinu učinili nešto loše, nešto zlo? Jesu li oni protiv nekoga bili? Ne, oni su bili za istinu i htjeli su graditi život u slobodnoj, u svojoj domovini. I to je bila krivica. Mi gledamo ljude koji danas ne razumiju hrvatsku kulturu niti je žele, niti je žele razumjeti. Nemojmo dopustiti da takvi ljudi vode domovinu. Ja nisam protiv nikoga i da se razumijemo, često nam spotiču Crkva se miješa u politiku. Ma nije… ja se ne kandidiram, dakle neću nikada biti kandidat ni za koje mjesto u državnoj službi niti u bilo kojoj stranci. Ali mi je stalo do hrvatske domovine i do moga naroda i do svakog čovjeka koji u Hrvatskoj živi, dakle bez obzira na nacionalnost, da može živjeti u dobru, u istini i u plemenitosti. To se može postići jedino da svi zajedno složimo glave i idemo naprijed, ne drugačije. Dokle god nas uspiju dijeliti razni interesi i različiti pogledi, tako dugo nam neće biti dobro. Mi smo mala domovina, mala Hrvatska, mali narod. Koliko nas u Europi ima? Nas je četiri milijuna jedva. Europa je preko pola milijarde. Dakle, mi smo mali postotak ljudi, ali braćo i sestre naša hrvatska kultura je stara, utemeljena na vrijednostima koje su vjerničke. Utemeljena na vrijednostima koje su kršćanske. Za krst časni i slobodu zlatnu ginulo se je hrabro i odvažno, skupljenih glava. Nije se pitalo jesi ti Jure, jesi Štef ili si Mate. Nego se borilo zato da se ima nešto što je sveto i u što se ne dira. Zato braćo i sestre mi ovdje danas, dok stojimo na ovom mjestu kao kršćani, što rekoh na početku, mi molimo za svoje pokojne, ali mi imamo snage u sebi kao vjernici, kao kršćani koji vjeruju u Kristov ponovni dolazak i da ćemo u njemu svi vidjeti svoje živote, svi. Nitko neće moći biti sa strane, nitko neće moći reći: „Mene se to ne tiče“. Svi ćemo doživjeti svoje živote u svjetlu istine Božje, prema tome mi možemo ovdje dok molimo za pokojne moliti i za one klali i ubijali. Moliti za njihovo obraćenje, još ih ima živih. Moliti da to zlo koje je učinjeno nas, braćo i sestre, ne zakoči u našem životu, nego da slobodni od toga zla čisteći svoju memoriju, kako nam je papa, sveti papa, naš papa Ivan Pavao II. govorio: „Očistite svoju memoriju od zla, nemojte ju očistiti od sjećanja na sve ono što se dogodilo“. Ali od zla, od mržnje, od svega što sputava, svega što stišče, što ne da k’o željezno, kliješta što stišću… oslobodimo se toga. Ne možemo drugačije nego s Božjom pomoću braćo i sestre, nema drugoga puta. Jedino nam Bog može dati snage da to učinimo. I zato to činimo s velikim oduševljenjem i s radošću i radi onih koji su pobijeni. Mislite da oni koji su pobijeni da se vesele kad je Hrvatskoj loše? Sigurno ne. Mole oni za nas, za sve nas, da naši životi budu danas svjedočenje za ono što je istinito, pravedno, i što je vrijedno, što je u smislu kulture hrvatskoga narode i hrvatske države sveto i u što se ne smije dirati. Ako svi budemo skupili glave, ako svaki na svom mjestu bude dao svoj doprinos da taj mozaik koji se zove Hrvatska izgleda lijepo i radosno. Svi volimo reći: „Lijepa naša domovina“, a doista je prekrasna, gledajući je izvana. Ali je ona prekrasna ili najkrasnija po nama braćo i sestre, po našim životima. Nije ona lijepa samo što ima lijepe predijele, šume, more, planine, doline, jel’… žitnicu, ma rijeke. Nije samo po tome lijepa, ona je lijepa po nama i ona će po nama biti lijepa i ostati lijepa. Zato se nemojmo bojati, ja uvijek kažem: „Nemojmo se bojati ni života“ jer ako se ne bojimo života onda znači da u toj lijepoj domovini ima onoga životnoga soka koji je ljudsko božanski, jer Bog nam daje život. Nemojmo se bojati života, ako se počnemo bojati života umrli smo, gotovi smo, nema nas! Nego, radujmo se životu i radujmo se ono što je lijepo, plemenito i što je istinito. I to na ovakvim mjestima imamo pravo s osobitom radošću i s osobitim ponosom. Zašto? Pa tu su ljudi koji su temelj onoga što je stvarano, jer mržnja prema njima, mržnja koja ih je ubila, mržnja koja je vladala godinama, desetljećima, ta mržnja je konačno došla kraju. Pustimo je, maknimo je iz naših srdaca, nemojmo pustiti da ona i dalje vlada našim srcima. Nego pustimo je vani, maknimo je i stvarajmo prostor gdje se ljudi mogu gledati jedan drugoga licem u lice, iskreno, ljudski, vjernički. Gdje se ljudi mogu gledati radujući se jedan drugome i stvarajući nešto novo, a to je Božji dar i Božji poziv. Eto braćo i sestre, danas dok molimo za naše drage pokojne mi molimo i za našu dragu domovinu, za sve one ljude koji su u njoj odgovorni za opće dobro, za dobro svih nas. Molimo jednako tako za nas, za naše živote da oni budu svjedočanstvo vjere, da si ne dopustimo da bilo što što nije dobro i plemenito prevlada u našim srcima, jer na taj način ubijamo sebe. Nego gradimo život istine i pravednosti, u toj istini imamo pravo tražiti istinu o svemu što se dogodilo. Nemojmo… ja nisam nikad za to da kažem: „Ah, pustite vi to,“ kao što neki sada govore, jel’, „pustite vi ono što je bilo, to je prošlo, idemo mi sada naprijed.“ Ma kuda? Kuda to mi idemo naprijed? Treba reći istinu o onome što se dogodilo, ne zato da mrzimo jedni druge nego da znamo tko je kadar u hrvatskom društvu izgraditi nešto dobro, plemenito i lijepo. I tome treba dati da gradi, toga treba gurati naprijed, „ajde gradi, ti možeš, ti znaš.“ Oni koji se naguravaju, a ne znaju, neće ništa sagraditi. Zato braćo i sestre nemojmo se bojati odgovornosti za sebe i za dvoju domovinu. Učimo mlade odgovornosti, nemojmo ih učiti samo da im sve treba dati i popustiti neka rade što hoće; propast će, upropastit će se. Učimo im, pomognimo im da odgovorno grad kod svoje obitelji, da odgovorno grade društvo u kojem žive i svoju domovinu. Svakog čovjeka, bez obzira na to tko je, što je, kako se zvao i odakle je došao. Zato braćo i sestre Krist uskrsli, koji ovdje svijetli nama kao nada, kao ovo sunce današnje. On svijetli nama kao sigurnost našega života i naših pokojnih, pobijenih, stradalih…. Nas samih koji danas živimo i generacija koje dolaze poslije nas. Molimo Gospodina uskrslog Spasitelja da nam i dalje bude i put i istina i život. Jer na tom putu ne moramo se ničega bojati, na tom putu ima mjesta za svakoga čovjeka, na tom put ima mjesta za svakoga od nas, na tom putu ima mjesta na kojemu ćemo se susretati i graditi ono što je dobro i plemenito – to je Božji poziv. To je put na koji nas zove danas svaka riječ, riječ evanđelja, riječ učiteljstva Crkve, riječ naših znanstvenika koji su istiniti i istinoljubivi, riječ umjetnika… svaka riječ koja je pozitivna i plemenita i lijepa zove nas na taj put. Neka Krist Gospodin i dalje bude naš put, istina i život do vječnosti. Na kraju ove svete mise, draga braćo i sestre, ja bih želio podsjetiti na ono što mi kao kršćani vjerujemo. Vjerujemo da u svetoj misi sudjeluje sve stvoreno – i crkva zemaljska, putujuća u kojoj smo mi i ona crkva pokojnika naših koji su u vječnosti i ona crkva zajedništva s Bogom, koja se raduje pred Bogom. To znači da u svetu misu uključujemo svakoga čovjeka i sve ono što je Gospodin Bog stvorio nama na dobro. Uključujemo naravno i svaku žrtvu, osobito onu koja je nevino stradala. Svi oni koji su pobijeni za rata drugoga svjetskoga, i u poraću. Sve one naše žrtve Domovinskog rata koje su prenesene da bi mi danas imali svoju domovinu Hrvatsku. Svakog čovjeka koji je nevin stradao, bez obzira na to tko je i gdje je stradao. Jer kao kršćani, kao vjernici, mi stojimo pred Bogom u istini. Mi stojimo pred Bogom neopterećeni. Mi stojimo pred Bogom u slobodi. I ta sloboda i ta radost življenja u Bogu je jedina nada koja nas može vući naprijed usprkos svim ljudskim slabostima, bilo osobnim bilo javnim, društvenim. Ta nada da je Bog naš život i da život uvijek pobjeđuje i ne može smrt biti zadnja. Kao kršćani mi smo uvijek optimisti, vječiti optimisti i molimo Gospodina da sve žrtve koje su pale na bilo kojem mjestu iz bilo kojeg razloga ne budu uzaludne nego da nam pomognu da mognemo više ljubiti brata čovjeka kraj sebe, da možemo s više entuzijazma graditi domovinu i sve ono što je dobro i lijepo i plemenito, da ono slabo i ljudsko otpadne samo po sebi. Budimo čvrsti uvjereni u ono što vjerujemo jer to je put našega spasenja, ali to je i put budućnosti Hrvatske. Zato vas ja s ovoga mjesta s velikom radošću blagoslivljem u Božje ime. U ime Boga milosrdnoga kojega zazivamo u ovoj godini milosrđa. Boga koji gleda čovjekovo srce, nutrinu, koji gleda misao, koji gleda ono što mi jesmo. Ne što bismo htjeli biti ni kakvima se želimo prikazati, nego ono što doista jesmo. Da nas tu Bog dohvati svojim milosrđem i ljubavlju i da nas vodi naprijed u ljubavi prema čovjeku i u ljubavi prema svojoj domovini. Jer to nikakav internacionalizam niti ikakvi izmi ne mogu zamijeniti niti nadomjestiti. Zato braćo i sestre budimo odvažni, hrabri u življenju svoje vjere i u onih, u življenju onih vrijednosti koje nas vode naprijed u životu. Znajmo žrtvovati ako je što potrebno iz svoga života da bi nam svima zajedno bilo dobro ili bolje, kao što je to Krist Gospodin učinio žrtvujući sebe za spas naš i za otpuštenje naših grijeha. To milosrđe Božje iskazano u Kristu Gospodinu zazivam na vas sve, na one koji su iza nas, koji su pokojni, koji su živote dali u obrani domovine ili su je dali zato jer su bili mržnjom zahvaćeni. U tu molitvu i taj blagoslov uključujemo sve one koji će doći pred nama, koji će doći i voljeti ono što mi volimo i graditi ono što je nama sveto.

Dragi štovatelji ovog tihog, tužnog mjesta. Priroda, priroda kao božje očitovanje veća je i snažnija od čovjeka. Udivljenje i poniznost osjećaji su koji se u prirodi i čovjeku neminovno bude. Zašto ih nisu osjećali krvnici žrtava, onih zbog kojih smo se danas okupili kako bismo im odali počast i svoj iskreni pijetet. Na to pitanje nama je jako teško odgovoriti. Znamo tek što mi danas ovdje osjećamo i vjerujemo. Oni kojima su na ovom mjestu posljednji pogled, misao i molitva bili upućeni svojim precima i Bogu otišli su u nadi da će uskoro ugledati njihovo lice. To im je mogla biti jedina utjeha u jezovitom smrtnom času koji ih je dočekao ovdje od ruke zle, od ruke bezbožne. Jama Jazovka kao da je personifikacija tuge kojom je desetljećima bio protkan ovaj narod. Duboka, crna i nijema. Nijema kakva je i morala biti jer tako je nalagala zločinačka komunistička ideologija u svom nastojanju da zatre svaki spomen na pobijene, ponižene i u crne jame pobacane ljude. Poništiti ih, kao da nikad nisu postojali. Zatrti baš svaku mogućnost opstanka onih koji su svoju grudu zemlje željeli nazivati hrvatskom bio je najsigurniji način dolaska na vlast i ostanka na istoj tijekom ukupnog, jugokomunističkog totalitarnog razdoblja. Na ovome mjestu i nad ovom jamom to hrvatsko poništavalo se dva puta, 1943. i 1945. Oba puta, nasuprot svim ljudskim i moralnim zakonima i načelima, Ženevska konvencija iz 1929. jasno je definirala obrasce postupanja sa ratnim zarobljenicima koji uključuju humanost, a isključuju svaki oblik ponižavanja. O zarobljenikovoj smrti valjalo je obavijestiti njegovu obitelj. Ranjenike pak Ženevska konvencija definira kao štićene osobe s kojima treba postupati čovječno i osigurati im potrebnu njegu te na njih primijeniti opća pravila međunarodnog prava koja se odnose i na zarobljenike. No, na kakvu ste čovječnost mogli računati od Titovih vojnika. Nakon završetka rata i zauzimanja Zagreba partizani su oko 270 ranjenika iz zagrebačkih bolnica odveli u Sošice, likvidirali i bacili u jamu Jazovku. Svi su egzekutori bili nagrađeni ordenjem i pozicijama, a za svoje grijehe nisu se nikada pokajali niti im je zbog njih suđeno. U sklopu nekadašnje Državne komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava bilo je osnovano vijeće za istraživanje, uređenje i obilježavanje masovnog stratišta jame Jazovke. To vijeće imalo je zadatak utvrditi točan broj žrtava, očistiti jamu, urediti je kao dostojno vječno počivalište, ali i zabilježiti dostupne važne podatke vezane za zločin. Terenska istraživanja odvijala su se prvom polovicom 1999. godine. Pregledavanjem jame utvrđeno je postojanje posmrtnih ostataka 447 žrtava. U jami su pronađeni predmeti koji su dokazali da su vršene likvidacije ranjenika. Žice kojima su bile zavezane ruke žrtava, sjekira i motika kao moguća oruđa likvidacije. Prema materijalnim dokazima dio žrtava bio je ubijan vatrenim oružjem dok su neke žrtve ubijane tupo-tvrdim predmetima. Međutim, unatoč svojim rezultatima ili upravo zbog njih već 2000. godine ukinuta je Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, a sljedećih 15 godina niti jedna državna institucija nije preuzela njezinu misiju i zadatak. Zbog takvog odnosa države prema utvrđivanju činjenica, ako se neminovno reflektiraju na njenu sadašnjost i budućnost žrtve i njihova počivališta ponovno bi bili zatajeni da nije bilo iznimnih napora i želje za istinom od strane pojedinaca i ljubavi hrvatskog naroda koja svojom snagom uporno presuđuje zaborav i šutnju, a o čemu i danas ovdje ponosno svjedočimo. Budimo, stoga, jednako postojani u daljnjem traženju istine toliko važne možda i presudne za bolju budućnost. Preduvjet za takvu budućnost susret je s prošlošću u obliku stvarne osude svakog totalitarizma i njihovih izvršitelja. Preduvjet za takvu budućnost prestanak je manipulacije mrtvima, ali i manipulacije nama živima putem istih ideoloških obrazaca koji su primjenjivani i u poraću 1945. Zato ćemo reći glasno: Ne, hrvatski narod ne mrzi, u Hrvatskoj se ne provodi i ne postoji fašizacija društva, ona se izmišlja kao povod i opravdanje za obračun s političkim neistomišljenicima. Mi ovdje i na drugim stratištima svoga naroda ne žalimo za propalim državnim tvorevinama koje god one bile jer svoju državu imamo i ona je dovoljno velika da bude dom svih onih koji je vole i koji je poštuju. Ne tražimo vraćanje u povijest već vraćanje dostojanstva žrtvama, onima zbog kojih smo i ovdje i s kojima smo stojeći na ovom tlu isprepleteni u ljubavi, baš kao i korijenje stabala koje ih umjesto nas miluje. Hvala lijepa.